Dimnjaci koji šute
Autor; Sljivar Edin
Ljudi su se razbježali – neki u gradove, neki preko granice. Neki nikad nisu stigli nigdje.
Selo je bilo skriveno međ’ planinskim obroncima, zbijeno pod gustim krošnjama bukovih šuma. Nekad su iz svake kuće dopirali glasovi – dječiji smijeh, pjesma žena koje su mijesile tijesto, udarci čekića o kovački nakovanj. Livade su bile pune života, a nebo je nad selom uvijek izgledalo plavlje nego igdje drugo.
Ali, onda su došli…
Došli su noću, iz pravca šume, kao vukovi što napadaju stado. Plamenovi su gutali krovove, a zvuk krika i pucnjave razbio je mirnoću sela. Ljudi su se razbježali – neki u gradove, neki preko granice, neki nikad nisu stigli nigdje.
Na zgarištu života ostalo je tek nekoliko staraca i jedan mladić – Mehmed. Njegov otac, Abdulah, odlučio je da ostane, govoreći:
“Zemlja ne bježi, Mehmede. Bježimo mi. Ako je svi ostavimo, ona umire.”
Mehmed nije razumio očeve riječi, ali je ostao uz njega. Pomagao mu je, kopao oskudnu zemlju, krpio staru kuću. Ponekad bi ga noću grizla želja da ode, da pobjegne iz ove pustoši, ali bi svako jutro izlazak sunca donio novi osjećaj mira.
Godine su prolazile. Abdulah je stario, a Mehmed je rastao u tišini. Jedne noći, dok je sjedio uz očevu postelju, Abdulah mu je tiho rekao:
“Kad mene ne bude, ti ćeš biti jedini. Pazi na majku. Njena kosa je sijeda od tuge, Mehmede. Nemoj da je ostaviš samu.”
Mehmed je klimnuo glavom.
Obećanje je ostalo duboko urezano u njegovoj duši.
Kad je otac umro, selo je postalo još tiše. Mehmed je živio s majkom Mulijom, koja je dane provodila na pragu kuće, zureći u daljinu. Jednog ljeta, nebo iznad sela postalo je sivo i surovo. Kiše nije bilo. Voda u bunarima je presušila, zemlja je ispucala poput ožiljaka na Mulijinom licu. Mehmed je danima pokušavao pronaći rješenje. Na kraju je bio prisiljen donijeti odluku koja ga je razdirala. Morao je otići u grad, raditi, donijeti novac za hranu. Majka ga je nijemo gledala dok je odlazio.
“Vratit ću se majko,” rekao je. “Samo što prije prođu ove nevolje.”
Ali, svijet je drugačiji kad ga jednom napustiš. Mehmed je ostao predugo. Grad je bio hladan, ljudi su prolazili bez pozdrava. Radio je u rudniku, pod zemljom, u mraku. Dani su mu prolazili u znoju, a noći u tišini. Godine su prošle prije nego što je konačno skupio dovoljno hrabrosti da se vrati.
Dok je tumarao bašćom, oči su mu ostale na dimnjaku. Iz njega se nije pušio dim. Vrata su bila odškrinuta, a unutar kuće ga je dočekao ledeni miris samoće. Na stolu je bila zdjela pokrivena prašinom, a na zidu očev stari džepni sat. Na krevetu, pod tankim pokrivačem, ležala je majka. Njeno lice bilo je mirno, oči zatvorene, a ruke sklopljene na grudima. Na stolu je našao pismo.
“Mehmede, čekala sam. Znala sam da ćeš doći, ali ovaj put nisam imala snage. Oprosti mi. Nemoj misliti da te krivim. Selo je bilo tvoje korijenje, ali svijet je bio tvoja krošnja. Živio si kako si morao. Sad neka tvoje srce odluči hoćeš li ostati ili otići.”
Mehmed je dugo sjedio na pragu kuće. Noć je pala, a iz dimnjaka nije izlazio dim. Gledao je prema šumi, prema planinama.
Obećanje je ispunio prekasno, ali možda još nije bilo kasno za jedno drugo obećanje – ono prema selu.
