Rogatica i rijeka što teče kroz nas
Rogatica i rijeka što teče kroz nas
I. Djetinjstvo
Pod strehom jutra,
gdje magla silazi niz Stjenice,
rodila se pjesma o mom gradu
Rogatici,
gnijezdu pod nebom,
tu su jutra mirisala na hljeb i rosnu travu.
а djeca trčala niz mahale,
kamenčići skakutali ispred nas,
a Rakitnica bila naša prva škola
učila nas da padnemo i ustanemo,
da voda nosi, ali i vraća.
predvečer su se čula zvona bicikala,
radoznale oči što gledaju kroz ograde,
i smijeh što se odbija od kuća
kao da se grad sam smije.
To se zvalo djetinjstvo i sreća..
II. Korzo
Kad sunce legne iza Ljuna,
a svjetla ožive centar,
korzo počne disati punim plućima.
Tu su se mjerila srca i koraci,
tu su pogledi palili tihe vatre.
Kod Šehe – miris jutarnje kafe,
Kod Sajke – veselo društvo
Kod Cole – šale i smjeh
U Ruži – pjesma
U bašti – muzika
VIS Oluja – pjeva Ko nekad u osam
Ko je koga pogledao, a ko se pravio da nije.
Tu se rodila mladost
u sjaju izloga i žamoru večeri,
u dodiru ruke kad se sretnu slučajno,
u riječi “vidimo se sutra”
koja je značila sve.
III. Rijeka
Rakitnica, naša tajna i sloboda,
umorna od naših skokova, ali sretna.
Na njenim obalama odrastali smo bosonogi,
sa suncem u kosi i smijehom na usnama.
Gradila se od kamenja naša djetinjstva
brodovi što tonu, kule od blata,
a svaka rana na koljenu
bila je medalja ljeta.
Kad bi zagrmilo, mi bismo trčali kući,
mokri, zadihani, puni priča.
Majke bi prijetile, a u očima im
blistalo ono što samo majka zna
da smo sretni, i da to vrijedi svake brige.
IV. Ljubavi
A kad je došla mladost, sve se promijenilo,
a ništa nije nestalo.
Na Ptičijaku, kad bi sunce palo za brda,
zastajali su koraci,
a šapat je znao više od riječi.
Tu su se rađale ljubavi što bole i griju,
tu su prvi poljupci bili zakletve
da nikad nećemo otići,
da Rogatica ostaje – uvijek,
ma gdje nas put odvede.
Na klupama su ostajali tragovi dlanova,
Upisana imena, inicijali. datumi
u vazduhu miris lipa i obećanja.
Zvijezde su nad nama znale sve,
i čuvale su naše tajne bolje od ljudi.
V. Rastanak
Ali došlo je vrijeme bez sunca.
Korzo je utihnulo,
riječ je postala opasna,
a komšija – stranac.
Srušene su džamije,
prazne su klupe,
Rakitnica je nijemo nosila pepeo i suze.
Grad je ostao bez djece,
a djeca bez zavičaja.
Kroz dim i tišinu
odlazili smo, noseći u srcu
ono što nismo mogli ponijeti u rukama
miris kafe Kod Šehe,
smijeha s korza,
zvuk pjesme ko nekad u osam
tajne ljubavi i simpatije
pogled s Ptičijaka, Hrida, Zorlovca koji još boli.
VI. Povratak u sjećanju
Sada smo rasuti po svijetu,
ali gdje god se okrenemo,
kad čujemo rijeku, kad osjetimo jorgovan,
kad dijete potrči niz ulicu
Rogatica se vrati.
Ona nije samo grad,
ona je priča u svakoj noći bez sna,
ona je suza u smijehu,
i osmijeh u suzi.
Jer dom se ne mjeri zidovima,
nego sjećanjima koja ne umiru.
I dok god neko izgovori tvoje ime,
Rogatico,
ti ćeš disati
u nama,
u djeci naše djece,
kao tiha pjesma što nikad ne prestaje.
Autor želi da bude anoniman
