OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
● Šta se sjaji u Gođenjskom polju ●
pise: Seid Zimić
Žepska regija ima plus/minus 26 sela. Svako od njih je imalo svoju specifičnost koja se decenijama protezala s koljena na koljeno. Ipak, ovo se samo Purtićanima moglo desiti…
Ranih osamdesetih ljudi uočiše da s prvim mrakom na dnu Gođenja (livada r. Bege Čavčića Gradine) sija neka bijela svjetlost, uvijek na istom mjestu. Ovo nije čula-kazala, i ja sam gled'o svojim očima.
Mudrovanja su imala početak, ali kraj nikad: zakopano zlato, gori nur iz groba, neko namjerno plaši narod i td. Otišla bi grupa u izviđanje, ali kažu da se u Šklopovima “prikazuje” – niko nije voljan da sudbinu izaziva. Ja ne bih otišao taman da sam jučer pobjeg'o “ispodromanije”…
Jedne večeri odlučiše rahmetlija Ćamil Gluhić (i još jedan čovjek – ne mogu se sjetiti koji) da idu na lice mjesta. Hrabrost na kvadrat. Ponijeli baterijske lampe da se mogu lakše, sa distance, navoditi na svjetlost. Publika blehnula i šuti kao da gleda horor-film. Komanduju Ćamilu i pratiocu: gore-dolje, lijevo-desno (iz blizine se svjetlo nije vidjelo). Potrefiše – nestaje one tajnovite svjetlosti, zaklonili je tijelima.
Svi čekaju rezultat istraživanja. Kaskaderi stigoše, odahnuše i sa puno smijeha ispričaše: “Nit’ je zlato nit’ je grob – već podobro truhli panj neke stare vrbe.” Nije više bilo svjetlosti, granja su nabacali na panj.
Nekoliko dana su zezali Purtićane da boluju od “zlatne groznice”, a događaj polako ide u zaborav.
/fotka – r.Ćamil Gluhić negdje oko Sadavica/