Alija Bejtić – arhitekta i orijentalista

14.01.2026

Praćenje dinamike u promjenama naziva ulica u Sarajevu je nemoguće bez uvida u knjigu Alije Bejtića Ulice i trgovi Sarajeva. Ko j autor te knjige?

Alije Bejtić je rođen 1. maja 1920. u mjestu Kukavice kod Rogatice. Godine 1943., je završio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, a arhitekturu je diplomirao 1955. na Sveučilištu u Zagrebu. Nakon diplomiranja radio je u Zemaljskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR BiH u Sarajevu, potom u Urbanističkom zavodu BiH, ŽTO i listu Oslobođenje. Od 1966. do 1977. radio je neprekidno kao direktor u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture Sarajevo, kada je prešao u Orijentalnu institut u Sarajevu. Umro je u 61. godini života 7. jula 1981. godine.

Svoje prve radove počeo je objavljivati još kao đak medrese. U „Novom beharu“ je 1939. objavio narodnu pjesmu o dolasku Omer-paše u Bosnu, koju je zabilježio od Smaila Džafovića iz Kukavica kod Rogatice. Od tada do kraja života objavio je više od 420 raznih radova, kako je to pedantno zabilježila Hatidža Čar-Drnda u bibliografiji njegovih radova.

Enes Pelidija u svom osvrtu na Bejtićev život i rad ukazuje na naučnu vrijednost Bejtićevih knjiga i članaka. Posebno izdvaja Bejtićeve radove o Priboju na Limu pod osmanskom vlašću, zatim monografiju (koja je umnožena kao rukopis) Stara sarajevska čaršija. Jučer, danas i sutra. Osnove i smjernice za regeneraciju, te njegove najznačajnije monografije Ulice i trgovi Sarajeva. Topografijka, geneza i toponimija i Derviš M. Korkut kao kulturni i javni radnik. Profesor Pelidija ukazuje i na značaj ostalih Bejtićevih monografija i naučnih radova.

Mi ovom prilikom ukazujemo posebno na vrijednost studije o sarajevskoj Čaršiji. U tom rukopisu Bejtić je pokazao nastanak i razvoj Čaršije, ukazao na društvene odnose i etnogenezu dokazujući kako su razvoju čaršije doprinosili pripadnici svih zajednica. Osim privredne funkcije, čaršija je bila i kulturno-prosvjetni i duhovni centar sa džamijama, crkvama i jevrejskim hramom. Posebno je u ovom rukopisu obrađen urbanizam čaršije (dućani, bezistani, hanovi i karavan-saraji, musafirhane, imareta, hamami, medrese, tekija, šadrvani, česme, turbeta itd.) „Mozaik opisanih građevina i vegetacije Čaršije plasirao se na samim obalama Miljacke, na ravnom terenu, koji je jednim dijelom prelazio i na lijevu obalu rijeke. To je poslovni dio grada, i stoga se izdvojio iz stambenih zona i situirao upravo ovdje, na stjecištu starih saobraćajnica iz raznih pravaca“. Bejtić je ukazivao na prirodnu gradaciju okolnih brežuljaka, harmoniju između građevina u čaršiji i prirode, funkcionalnu mrežu ulica. Zapravo, Bejtić je ovom studijom isticao vrijednosti čaršije koje je trebalo sačuvati i regenerirati, bez industrije i velikih stambenih objekata. Zbog toga je pratio ne samo proces nastaka čaršije (a taj proces je uglavnom bio završen sredinom 16. stoljeća), nego i razne izazove („crne dana“) s kojima se suočavala tokom narednog razdoblja (upadi stranih vojski, požari, poplave, ali i rušenja pojedinih dućana poslije 1945. godine). „Putevi stare Sarajevske čaršije (…) dugi su, veliki, skokoviti, prirodni i čudni. Prirodni po tome što svaka ljudska aktivnost, pa tako i Čaršija, ima početak i kraj, uspon i padanje. A čudni zato, što je aktivnost Čaršije u građevnom i poslovnom izrazu stvorena ni iz čega, što se u relativno kratkom vremenu uspjela afirmirati kao centar grada te kao građevni i ekonomski pojam čitava Balkana, što je, zatim, u drugoj polovini svoje historije doživljavala strašne padove i lomove i, na kraju, što se uprkos svega toga održala do danas, samo znatno izmijenjena“, zaključio je Bejtić.

Druga važna knjia se bavi sarajevskim ulicama i trgovima. Bejtić je pokazao kako se to mijenjalo od osmanskog do socijalističkog doba. Nazivi mahala i sokaka su se u osmansko doba najčešće davali po zadužbinama ili dobrotvorima iz te mahale ili sokaka, odnosno po morfološkim karakteristikama (ovaj drugi slučaj je, prema Bejtićevom mišljenju, uglavnom bio vezan za nazive koje je davala ne administracija nego sam narod, pa smo tak imali nazive poput Hrid, Gorica,  Bjelave i slično). U austrougarsko doba nazivi sokaka postaju nazivi ulica. Monarhistička Jugoslavija je uvela nove metalne table za nazive ulice, a socijalistička Jugoslavija je unijela i nove odredbe i tome po kome se mogu nazivati pojedine ulice („za imena ulica i trgova mogu se uzimati imena znamenitih historijskih ličnosti, historijski događaji i datumi, geografsko-historijska imena i slično. Ne mogu se davati imena koja su bila u suprotsnosti sa tekovinama narodnooslobodilačke borbe i novim državnim uređenje“).

Bejtić je dao i pregled naziva ulica i trgova po opštinama te detaljan historijski uvid svake ulice. Time je ostavio djelo koje je i danas najbolje svjedočanstvo o dinamici unutarnjih promjena u gradu Sarajevu.

Bejtićevi radovi o Dervišu M. Korkutu, Asafu Sokoloviću, ili radovi o pojedinim bosanskim gradovima (Foča, na primjer) i danas imaju veliku vrijednost. Sve to ukazuje na važan doprinos razvoju naše nauke koji je dao Alija Bajtić.

Nažalost, njegov život je, iz današnje perspektive, trajao vrlo kratko. 

Historiografija.ba