ĐEDO ARIF-AGA IMAMOVIĆ
Piše: Nezim Halilović Muderris
Danas smo nakon dženaze-namaza r. Šeći Mednolučanin, u Mezarju Buća Potok, Sarajevo h. Azem, sin r. đede Arif-age, moj brat Ahmed i ja zijaretili kabur rahmetli “đede Arif-age” Imamovića, našeg dobrog komšije, kojeg smo mi sva đeca na Stopu, u Žepi zvali “đedo”.
Bio je poseban; po blagoj naravi i nošnji i nikada nikoga nije kudio, niti ezijetio.
Djeca koja bi u Školu išla iz: Čavčića, Purića, Šljivice, Kaldrme, Bojranica i Kopile mogla su brati njegove šljive, jabuke i kruške i nikada nikoga nije zaružio, već se krio iza kuće ili koljebe, kako ne bi pomeo đecu.
I Allah je davao da bi njegova šljiva rodila svake godine, pa i onda kada je kod drugih nije bilo ni za okusiti.
Preko đedinih njiva, pa i oranja i žita se u svaka doba moglo proći i pješke i sa saonama.
Allah se smilovao rahmetli đedi Arif-agi i počastio ga Firdevsom!
