Sažetak: Vakufnama Branakovic Murat-bega, stanovnika kasabe Čelebipazar u Sarajevskom sandžaku, kojom on uvakufljuje jedan dućan, jednu sobu, jednu ahur (štalu) i prateće objekte. Od prihoda ovih nekretnina određuje se plata imamu Ibrahim-agine džamije i muteveliji (upravitelju), dok se ostatak usmjerava na popravku samih objekata.
Datum: 10. safer 1288. / 1. maj 1871. Izvor: Gazi Husrev-begova biblioteka, Vakufski sicil 2, str. 43, br. 375.
Tekst vakufname
Uvodna potvrda: Ono što ova isprava sadrži je ispravno i istinito pred mnom, te sam presudio u korist njezine valjanosti (vakufljenja) poznajući pravna razilaženja. Napisao siromah, potreban Uzvišenog Boga, hadži Ibrahim Hilmi, naibu-kadija u kadiluku Čelebipazar. (Pečat: Ibrahim Hilmi)
Hamdela i Salavela (Pohvala Bogu i Poslaniku): Povod pisanju ovih časnih slova je sljedeći: Neka je obilna i neizmjerna hvala Onome koji poznaje tajne savjesti i otkriva skrivene misli, Stvoritelju svih bića i Tvorcu svih stvorenja, čija je uzvišenost iznad svake sličnosti i poređenja, a biće sveto i bez premca. On je ljudski rod stvorio Svojom potpunom moći i obuhvatnom mudrošću, učinivši ovaj svijet njivom za ahiret i prvim korakom ka konačnom odredištu.
Neka su najljepši blagoslovi i čisti pozdravi prvaku svih poslanika, uzoru odabranih, onome u kome se ogleda milost istine i koji čuva suptilne tajne, imamu svete Kabe i predvodniku Medine, vrelu čistote — Muhammedu el-Mustafi, neka je na njega mir i spas. Njegovo plemenito postojanje bilo je povod stvaranju univerzuma i razlog nastanka ljudi i džina. Također, neka su neizmjerni pozdravi njegovoj plemenitoj porodici, potomcima i časnim ashabima, od kojih je svaki bio zvijezda vodilja na pravom putu i sunce istine na nebu upute. Neka je Allahovo zadovoljstvo na sve njih.
Predmet vakufa: Nakon toga, razlog sastavljanja ovog dokumenta i povod pisanja ovog govora je sljedeći: Branaklızâde Murad-beg (sin Mehmed-bega, sina Ahmed-bega), dobročinitelj iz porodice sela Kovanj koje pripada kasabi Čelebipazar u Sarajevskom sandžaku, pristupio je pred časni šerijatski sud. U prisustvu Kebkebîroğlu Alije, kojeg je imenovao za muteveliju (upravitelja) radi uknjižbe vakufa, dao je valjanu šerijatsku izjavu:
“Sve do časa proglašenja ovog vakufa, sljedeće nekretnine su bile moje potpuno vlasništvo na osnovu šerijatske huždžete (isprave): Jedan dućan sa sobom iznad njega, koji se nalazi u čaršiji spomenute kasabe, a graniči se sa mojim (drugim) dućanom, dućanom Fazić Ismaila, vakufskim zemljištem i javnim putem. Ovi objekti su podignuti na zemljištu Husein-bega. Također, uvakufljujem i svoju zgradu (ahur/stalu) pod jednim krovom, koja se nalazi ispod spomenute čaršije, a koja je sa tri strane okružena vakufskim zemljištem, dok je sa četvrte strane javni put.
Proglašavam ih trajnim, neotuđivim i vječnim vakufom pod sljedećim uslovima:
Mutevelija će navedeni dućan, sobu i ahur izdavati u zakup drugima.
Od prihoda (zakupnine) prvo će se plaćati naknada za zemljište (mukata).
Od ostatka prihoda, onome ko bude vršio dužnost imama u Ibrahim-aginoj džamiji u spomenutoj kasabi, isplaćivaće se godišnje 100 groša.
Deseti dio ukupne zakupnine pripadaće muteveliji na ime upravljanja (tevlijeta).
Sve što preostane, trošiće se na neophodne popravke navedenih objekata.”
Uslovi o upravljanju (Tevlijet): “Dok sam živ, ja ću biti mutevelija i upravljati vakufom. Nakon moje smrti, tu dužnost preuzima moj sin Ali, a nakon njega njegov najstariji i najsposobniji sin, s koljena na koljeno. Ako ta loza izumre, upravljanje prelazi na najstarije sinove mojih drugih sinova. Ako svi potomci izumru, prihodi će biti usmjereni na potrebe mahale (za avāriz). Pravo izmjene uslova vakufa ostaje u mojim rukama dok sam živ.”
Pravni proces: Nakon što je vakif predao nekretnine muteveliji, on je formalno pokušao opozvati vakuf pozivajući se na pravno mišljenje imama Ebu Hanife (da je vakuf opoziv ugovor) i imama Muhammeda (da je ništavan ako vakif postavlja uslove u svoju korist). Međutim, mutevelija se tome usprotivio, pozivajući se na imama Ebu Jusufa i činjenicu da je predaja posjeda izvršena, čime vakuf postaje neopoziv. Sudija (hakim), razmotrivši dokaze obje strane i želeći spriječiti propadanje hajrata (dobra), presudio je da je vakuf punovažan i obavezujući (sahih i lazim), čime je svaka dalja promjena zabranjena.
“Pa ko to izmijeni nakon što je čuo, grijeh za to pada na one koji to mijenjaju; Allah, zaista, sve čuje i sve zna.” (Kur'an)
Napisano desetog dana mjeseca safera, godine 1288. (1. maj 1871.) Uknjiženo 22. juna 1902.
Svjedoci (Šuhūdu'l-hāl):
Paşozâde Lütfullah-beg
Sokolluzâde Mehmed-beg
Hasan Kamil-efendi (pisar suda)
Erneb Hasan
Zabit Mehmed-beg i drugi prisutni.
