SUDBINA VAKUFA MUHAMMED BEGA ARNAVUTLU BLIZINI DŽAMIJE ARNAUDIJE U ROGATICI
MUHAMMED BEG ARNAVUTLU IMAO JE VAKUFSKO ZEMLJIŠTE U HUSEIN BEGOVOJ MAHALI(U BLIZINI DZAMIJE ARNAUDIJE)
Rahmetli Muhammed-beg ARNAVUTLU, koji je bio nastanjen u mahali Hunkarija u kasabi Čelebipazar, a preminuo je prije otprilike osamdeset godina(oko 1828. godine), posjedovao je u mahali Hüseyin-beg u spomenutoj kasabi jedno vakufsko zemljište poznato kao “mukata’a” iz reda porodičnih vakufa (evladiyyet). Budući da je navedeno zemljište od starina vakuf, a u evidencijama trenutno nema upisane vakufname, to su zemljište od davnina, prema uslovima vakifa, koristili njegovi potomci (djeca i unučadi).
Vakufom su upravljali:
1.Muhammed-beg Arnabudlu (Vakif, umro oko 1828. godine).
2.Hasan-beg (Sin).
3.Ahmed-beg i Ibrahim-beg (Unuci, upravljali vakufom 40 godina,vjerovatno do početka 20.vijeka).
Eksproprijacija: Država (Vilajet) je kupila originalno vakufsko zemljište (vjerovatno radi urbanog razvoja same čaršije) za 7.200 kruna.
Vrijeme kupovine:početak 20.vijeka
Pravni kontinuitet: Kako vakuf ne bi nestao, tim novcem je kupljeno više poljoprivrednih parcela (ukupno preko 50 dunuma) na periferiji grada.
Uz dozvolu vlasti od 31. decembra 1907. (br. 194669) i naredbu Rijaseta vakufsko-mearifke uprave u Bosni i Hercegovini od 4. januara 1908. (br. 65124), tim novcem je preko bivšeg predsjednika Vakufskog povjerenstva u Čelebipazaru, Hadži Said-efendije, kupljeno novo zemljište (zamjenski vakuf) od mirijske zemlje i to:
Od Osmana i Ibrahima Akšama: Čajir i njiva zvana Rabre (parcela 241 i 242, uložak 322), veličine 10 dunuma i 400 metara. Granice: put, njiva Kurta Mustafe, njiva Pilović Derviša i njiva Miko Kojića.
Od Eškalić Mustafa-age: Njiva i čajir zvani Rodo (parcela 5067 i 5068, uložak 259), veličine 11 dunuma i 700 metara. Granice: njiva Raičić Alije, njiva Ferhajković Mehmed-bega, njiva Ismajić Hajdara i njiva Čavušović Selmana.
Od Lesinković Muhammed-age: Čajir zvan Podir Hemojne (parcela 1749, uložak 318), veličine 9 dunuma i 300 metara. Granice: čajir Lesinković Mustafe, njiva Fesarić Mehmeda, njiva Hadži Ahmedović Mehmeda i rijeka Raknitnica.
Od Eškalić Hadži Mehmed-efendije: Čajir zvan Agan (parcela 185, uložak 1839), veličine oko 20 dunuma. Granice: njiva Sokolović Mehmed-bega, javni put, rijeka Rakitnica i njiva Muftić Hakki-efendije.
Potomci Muhammed bega Anabudlu traže pravo na vakuf svoga pretka 1908.godine a oni su:
Ragib-beg i Aziz-beg (Sinovi Ahmed-bega) te Fatma i Hatidža (Kćeri Ibrahim-bega).
Elmas-hatun (Udovica Ibrahim-bega, majka i starateljica maloljetnih kćeri).
Oni su se pojavili pred časnim Šerijatskim sudom u Čelebipazaru, pred privremenim mutevelijom spomenutog vakufa, Šakalić Hadži Jakub-agom, te su izjavili sljedeće:
“Naš predak, pokojni Muhammed-beg Arnabudlu, uvakufio je po principu porodičnog vakufa zemljište poznato kao ‘Mukata'a’ u blizini džamije Hüseyin-bega, sa preciziranim granicama. Uslov vakufa je da se pravo upravljanja i koristi prenosi s koljena na koljeno (batnen ba'de batnin), bez prekida, s prednošću za najbliže srodnike, pri čemu su muška i ženska djeca jednaka. Uslovljeno je da se iz prihoda vakufa prvo osigura paljenje kandilja na minaretu džamije u mahali Hunkarija tokom ramazanskih noći i drugih mubarek noći, te paljenje fenjera svake noći koliko je potrebno. Ostatak prihoda (galle) dijeli se podjednako među nasljednicima. Uprava (tevlijet) pripada prvo samom vakifu, a potom najstarijem i najzrelijem (ekber ve eršed) od njegove djece i potomaka.”
Podnosioci zahtijevaju da im se, kao jedinim potomcima vakifa, preda uprava i posjed nad ovim nekretninama. Mutevelija Hadži Jakub-aga je potvrdio postojanje vakufa i činjenicu da su očevi tužilaca posjedovali zemlju 40 godina, ali je izjavio da mu nije poznato jesu li oni jedini preostali nasljednici.
Tezkija (provjera vjerodostojnosti svjedoka)
Da bi svjedočenje bilo važeće, sud poziva najuglednije ljude (vlastelu i efendije) iz grada da potvrde da su svjedoci “pravedni i prihvatljivi” (âdil ve makbûlü'ş-şehâde).
Nabrojana imena (Pašić, Codayčić, Serčić, Tezkerečić, Lesinković, Šahinpašić, Kumrić) predstavljaju tadašnju društvenu elitu Rogatice.
Nakon toga su svjedočili ugledni muslimani iz Čelebipazara: Muftizade Mehmed Monla-efendi (sin Mustafe) i Hadži Osmanović Hadži Mehmed-efendi (sin Hadži Osmana). Oni su pod zakletvom potvrdili da su Ahmed i Ibrahim-beg zaista upravljali vakufom 40 godina bez osporavanja, te da su tužioci (Ragib, Aziz, Fatma i Hatice) njihova jedina djeca i jedini živi potomci vakifa Muhammed-bega Arnabudlua, te da niko drugi nema pravo na taj vakuf.
Identitet i pravednost svjedoka potvrdili su (tezkiya) uglednici: Hadži Abdullah Hafiz Pašić, Hadži Aziz Codayčić, Šemsi-beg Serčić, Abdi-beg Tezkerečić, Sulejman-efendi Lesinković, Tafir i Iljas-efendi, Idris-beg Šahinpašić i Salih Kumrić.
Presuda
Na osnovu dokaza i svjedočenja, Šerijatski sud u Čelebipazaru presuđuje da pravo uprave (tevlijet) i posjeda nad navedenim parcelama pripada tužiocima u skladu sa starim običajima i uslovima vakufa. Nalaže se muteveliji Hadži Jakub-agi da im preda vakuf u potpunosti.
Potpis: Naib (sudija) Čelebipazara: Ibrahim
