Subota, 15.avgust 1992.godine. Bio je lijep i sunčan dan.
Pripadnici Rogatičke brigade Vojske Republike Srpske, iz logora Rasadnik u Rogatici, odvezli su 27 logoraša do sela Duljevac.
U minibusu koji je vozio Radisav Ljubinac Pjano, logoraše su obezbjeđivali Nada Rajak, uposlenica Pošte u Rogatici, Milan Đerić Mile i jedan nepoznati srpski vojnik.Jedan srpski vojnik je odmah rekao da ih sve treba pobiti, ali je Dragoje PAUNOVIĆ ŠPIRO, komandant bataljona u Rogatičkoj brigadi Vojske Republike Srpske, odgovorio „da on o tome odlučuje.“
Vojnici su ih vezali i potom poveli ispred sebe prema linijama Armije Republike Bosne i Hercegovine na koti Jačen. Kad je počela pucnjava iz pravca položaja bosanske vojske, ranjen je logoraš Hamdija Jašarević.
Vojnici su ostale logoraše natjerali da idu dalje prema koti Jačen i tada je ranjen Mustafa TANKOVIĆ.
Kad su se vratili, dočekao ih je komandant Špiro sa dva vojnika i pitao koliko ih je ranjeno. Jedan od logoraša je rekao: «Trojica», na šta je Špiro odgovorio „da kod njega ima puno više ranjenih“. Nakon toga, Špiro je rekao vojniku, koji je stajao sa strane, da pobije logoraše.
Armin Baždar, imao je samo 15 godina, kad je preživio strijeljanje u Duljevcu.
O tome je početkom septembra 2011.godine, pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Haggu, svjedočio u procesu protiv Radovana Karadžića, predsjednika Republike Srpske.Trojica preživjelih sa strijeljanja u Duljevcu, nakon nekoliko dana, uspjeli su doći na ostrvo slobode, na slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine u selu Brčigovo.
Ubijena su 24 civila-logoraša, a trojica su preživjela strijeljanje. Među ubijenim su bila trojica braće: Hamdija, Husein i Sulejmen Jašarević iz sela Seljani kod Rogatice, braća Nedžad i Fuad Kazić, tri maloljetna dječaka a među njima braća Mevludin i Vahudin Ćatić iz sela Kozadre, maloljetnik Eldin Hodžić, te Derviš Pašić, bivši predsjednik opštine Rogatica, Midhat i Edis Ćatić, Sulejmen Kazić, Asim Kapo, dr.Besim Kurčehajić, Mujo i Mesud Pašić, Faruk Isaković, Šukrija Omeragić, Fuad Šetić, Osman Solak, Zajko Salihović, Mehmed Delija, Mustafa Tanković i Halil Halilović.
Jesu li zločinci bili svjesni nečovječnosti tog čina ili su možda znali da „savršen zločin“ ne postoji? Dragoje Paunović Špiro, Zeničanin sa rogatičkom adresom, vjerovao je da učestvuje u „savršenom zločini“.
Posmrtni ostaci ubijenih Bošnjaka u Duljevcu, ekshumirani su 16. i 17.septembra 1998.godine iz masovne grobnice, koja se nalazila na mjestu egzekucije.
Dragoje Paunović Špiro 27.oktobra 2006. godine, pred Sudom Bosne i Hercegovine, pravosnažno je osuđen na 20.godina dugotrajnog zatvora.
Prilikom izricanja presude, sudija Davor Jukić je kazao: „ Sud je uvjeren da je kazna snažna poruka i opomena za ubuduće“.