Za slobodnih večeri idemo do susjednog mjesta na večernji đir. Momci, cure, vojska, civili. Hodaju zaklonjenim naseljem.
Ašikluk.
Ja i Čupo pošli s dvije cigarete u kutiji. Čuvamo ih od podne da imamo za đira.
Tek što smo primakli mjestu okupljanja, neko ga zove:
„Čupo, brate, imaš li cigaru?”
Čupo vadi kutiju i nudi ga.
Uz njega i prijatelj: „Može li i meni?”
Ode i druga.
Mislim da mu je neko blizak pa ne negodujem. No, nakon što odoše, pita on mene znam li ih.
Mogao sam dugo izdržati da ne pušim ako bih imao makar jednu cigaretu u kutiji, ali pomisao da ne znam kad ću ponovo zapaliti činila me nervoznim.
Čupo to zna. Osjeća.
„Nemoj se ljutiti. Znaš kako Muderris govori: ‘Ko da jednu, Bog će njemu dati deset’”, govori mi.
„Ma to je za dobro djelo. Ko učini jedno, Bog će ga nagraditi deset puta. Nisam siguran da vrijedi za cigarete”, ispravljam ga.
„To ti je isto. Mi smo muslimani!”, govori potpuno uvjeren i pokušava me odobrovoljiti.
Šetamo dalje, pozdravljamo se sa poznanicima. Prilična gužva.
Odjednom vojni džip, prilično brzo vožen, rastjera raju s puta. Osvijetliše nas farovi uz glasnu muziku koja je odjekivala iz njega.
Prođe, i mi taman da nastavimo dalje kad stade. Muzika se ugasi. Krenu nazad i zaustavi se pored nas.
„Čupo, kralju, jesi li to ti?”
„O, Zemka, jarane, otkud tebe?”
Prepoznajem i ja borce iz jedne sarajevske jedinice s kojom smo ranije zajedno radili par akcija. Pošli obići ranjenog jarana u bolnicu.
Pozdravljamo se i oni krenuše dalje. Onda opet staju i vraćaju do nas.
„Evo jedna da zapalite”, veli Zemka pružajući kutiju cigareta.
Kutija Winstona, neotpakovana.
Pripaljujemo, a Čupo uz svoj polucinični smijeh veli:
„Vidiš da vrijedi i za cigarete!”
„Ko je ovdje hodža?” pitam ga uz osmijeh.
(Iz romana Bedel, Esad ef. Bajić)
