Danas je mjesec dana kako te nema.
A sutra je godina dana od tatinog odlaska.
Praznina je došla tako brzo. Tek nakon vašeg odlaska postala sam svjesna da život nema reprizu.
Pokušavam živjeti od sjećanja.
U tim sjećanjima vas ljubim, ali sve češće imam osjećaj da sam to činila premalo. Zašto nisam ljubila više, grlila više, govorila vam češće koliko vas volim?
Sada pijem kafu i nedostaje mi onaj poziv telefonom. Nedostaje mi toplina s druge strane. Uzmem telefon, pa ga spustim. Jer poziva nema. I nemam koga nazvati.
Praznina i tišina razdiru.
Premalo sam gledala u vas. Premalo sam razgovora vodila s vama. Mislila sam da imamo još čitavu vječnost. A onda je, samo u jednoj godini, nastala tišina.
Kažu da se čovjek nauči živjeti s tugom.
Meni nije teško nositi tu tugu. S njom nosim i vas. I još ste tu. Samo vas je neko sakrio od mene. Pobrinuo se da vas više ništa ne boli i da spavate mirno.
A ja… ja se budim noću i tražim vas.
Po danu čekam poziv i pijem kafu, obično sama. Premotavam naše razgovore, vaše životne savjete, vaše riječi i vašu ljubav.
I sve je dobro dok mogu tako živjeti od sjećanja.
Ostalo je toliko lijepih trenutaka. Uokvirujem ih u svojim mislima, čuvam ih pažljivo i od njih pišem priče. Možda ih nekad neko i pročita.
A ja ostadoh vas željna, mili moji.
Željna vašeg glasa.
Vašeg zagrljaja.
Vaše blizine.
I valjda ću tako, od sjećanja do sjećanja, učiti živjeti bez vas
Emira GAZIBARA