Interesantno je da svasta moze pokvariti,jer ce zlocinac na svaki nacin pokusati da nas zatre,na ovaj ili onaj nacin,koristeci sve pokvarene i prljave metode,koji ljudski rod nije zapamtio.Ali je isto tako interesantno to sto se nemoze pokvariti ,ono stravicno dozivljeno u nama,koje trebamo prenijeti na pokoljenja koja dolaze,ostavljajuci duboke tragove,koji ce se moci vidjeti i procitati nakon puno godina,pokazujuci jasno i glasno,da se nekad u Rogatici pocinio zlocin,i da oni,koji su taj zlocin pocinili,budu izvedeni pred lice pravde,cija ce kazna biti bar mala utjeha onima koji su izgubili svog najblizeg....Siguran sam da ce ova stranica,kao i sve druge do sada,biti izvor iz kojeg ce se kao i uvijek piti....samo istina....Twin Peaks

Da nas Dragi Allah sačuva i sakloni od ljudi koji nered po zemlji čine!
Amin!

Rogatica: Pronađeni ostaci više od 10 ljudskih tijela
Objavljeno 25.09.2012. u 17:10
U ekshumaciji na lokaciji Sjemeć, u opštini Rogatica, do sada su pronađeni ostaci više od 10 ljudskih tijela, saopšteno je iz Tužilaštva BiH.

Pronađeni posmrtni ostaci tijela žrtava biće prebačeni u Goražde, gdje će biti uzeti uzorci za DNK analizu, radi identifikacije žrtava.

Ekshumacijom rukovodi stručni saradnik Posebnog odsjeka za ratne zločine Tužilaštva BiH, a u procesu ekshumacije učestvuju predstavnici Instituta za nestala lica BiH i Međunarodne komisije za nestala lica, ljekar sudske medicine, kao i policijski službenici Policijske stanice Rogatica.

Tužilaštvo BiH, zajedno sa institucijama koje su uključene u proces traženja nestalih lica u BiH, nastavlja aktivnosti na procesu ekshumacija i traženja nestalih u svim krajevima BiH.
(SRNA)
www.klix.ba/vijesti/bih/rogatica-pronadj...kih-tijela/120925195

Dnevni Avaz, 26.9.2012.g.

Svjedočio o pritvaranju Muslimana i žtvama u Rogatici
02.11.2012 17:16
shar.es/cTS7s

HAG - U nastavku suđenja Ratku Mladiću pred Haškim tribunalom, svjedok optužbe Elvir Pašić opisao je danas kako su snage bosanskih Srba nezakonito pritvorile i zlostavljale stotine Muslimana u Rogatici u ljeto 1992. i identifikovao pritvorenike čija su tijela naknadno pronađena u masovnoj grobnici.

General Mladić, tadašnji komandant Vojske Republike Srpske, optužen je, između ostalog, za progon Muslimana i Hrvata iz 20 opština širom BiH, uključujuci i Rogaticu.

Svjedok Pašić, koji je do proljeća 1992. bio policajac, posvjedočio je da su ga početkom juna te godine, dok se skrivao u podrumu, zarobile srpske snage koje su prethodno granatirale grad.

"Kad su nas istjerali iz podruma, najviše me je dojmilo što su okolne privatne kuće gorjele, dok su ljudi ležali na zemlji, s rukama vezanim iza leđa...Srpski vojnici bili su u kamuflažnim uniformama, od kojih su neke bile policijske, i svi osim dvojice imali su pokrivena lica", kazao je Pašić.

Zapovjednik svih srpskih snaga u Rogatici, kako je precizirao, bio je Rajko Kušić.

Sa spiska od 65 imena žrtava naknadno ekshumiranih iz masovne grobnice, koji su mu predočili tužioci, Pašić je za deset osoba rekao da ih je posljednji put vidio upravo dok su vezani lezali ispred njegove zgrade, okruženi srpskim vojnicima. Dodao je da sa spiska poznaje još šest osoba.

"Ne vjerujem da je iko od njih učestvovao u borbama...Među njima je bio i moj ujak", rekao je Pašić.

Napominjući da su srpske vlasti po preuzimanju Rogatice objavile da će "očistiti grad od 4.000 'zelenih beretki', svjedok je kazao da u gradu nije vidio nikakve muslimanske vojne organizacije.

Nakon zarobljavanja, svjedok je bio prebačen u srednju školu sa još "300 žena, djece i starijih i mlađih muškaraca". Poslije nešto više od mjesec dana, Pašić je jednu noć proveo u logoru Sušica u Vlasenici, gdje ga je "fizički zlostavljao" šef obezbjeđenja Dragan Nikolić-Jenki.

Nikolić je 2003. godine pred sudom u Haagu priznao krivicu za progon rogatičkih Muslimana i osuđen je na 20 godina zatvora.

Pašić je, prije nego što je bio oslobođen, godinu dana proveo i u logoru Batković kod Bijeljine, gdje je, kako je posvjedočio, bio očevidac prebijanja nekoliko pritvorenika na smrt.

Suđenje Mladiću - koji ni danas nije bio prisutan u sudnici zbog ljekarskih pregleda - biće nastavljeno u idući ponedjeljak. Bivši komandant VRS optužen je i za genocid u Srebrenici,terorisanje stanovništva Sarajeva nad kampanjom artiljerijskih i snajperskih napada i uzimanje za taoce "plavih šljemova" UN, 1992-95.

Mladićev tadašnji vrhovni komandant i predsjednik Republike Srpske Radovan Karadzić nije danas, u odvojenom postupku pred Tribunalom,

nastavio odbranu od istih optužbi pošto su sudije usvojile zahtjev svjedoka Momira Garića da iskaz započne u ponedjeljak zbog kasnog dolaska u Hag.

Na obnovljenom suđenju za zločine počinjene na Korićanskim stijenama, Tužilaštvo BiH je u završnoj riječi zatražilo da Zoran Babić, Milorad Škrbić, Dušan Janković i Željko Stojnić budu proglašeni krivima.

Tužiteljica Slavica Terzić je rekla da je van sumnje dokazano da su bivši pripadnici prijedorske policije počinili zločin koji im je stavljen na teret, dok je Odbrana Babića i Škrbića navela da Tužilaštvo nije dokazalo svoje tvrdnje.

"Prihvatili su i željeli ispunjenje cilja – ubistvo ljudi", rekla je tužiteljica.

Prema optužnici, Babić, Škrbić i Stojnić bili su pripadnici Interventnog voda prijedorske policije, a Janković komandir redovne stanice.

Nepravomoćnom presudom, Janković je osuđen na 27, Babić i Škrbić na po 22, a Stojnić na 15 godina zatvora. Apelaciono vijeće je ukinulo ovu presudu i naložilo održavanje novog suđenja.

Terzić se drugog dana iznošenja završnih riječi osvrnula na ulogu Jankovića i Stojnića u pratnji konvoja sa bošnjačkim civilima koji se 21. augusta 1992. kretao iz Prijedora prema planini Vlašić, gdje je izdvojeno oko 200 muškaraca i strijeljano na Korićanskim stijenama.

Tužiteljica Terzić je rekla da svjedocima Luki Ignjatoviću i Vitomiru Lakiću treba vjerovati kada su kazali da je Janković imao ulogu organizatora, te da su ga vidjeli na mjestu razdvajanja muškaraca.

Terzić je rekla da je većina pratilaca konvoja prije polaska znala da će neki civili biti ubijeni.

“Svi pratioci su najkasnije na mjestu razdvajanja saznali da će biti počinjena ubistva i to im odatle postaje zajednički cilj”, kazala je ona.

Govoreći u ulozi optuženog Stojnića, tužiteljica je navela da su saglasni iskazi svjedoka koji su ga vidjeli na mjestu zločina.

Braniteljica Slavica Bajić je u završnoj riječi navela da se svjedocima Optužbe koji su rekli da su Babića vidjeli u pratnji konvoja ne može vjerovati, posebno ne iskazima Gordana Đurića i Damira Ivankovića, koji su kazali da je bio na mjestu strijeljanja.

“Ivankovićevo svjedočenje je nepouzdano, jer je sklon mijenjanju iskaza i ne može se osloniti na svoje sjećanje”, rekla je ona. Bajić je kazala da treba pokloniti vjeru iskazu Ljubiše Četića, koji je tokom svjedočenja nabrojao neke pripadnike Interventnog voda koji su bili na mjestu ubistava, ali ne i Babića.

Optuženi je u kratkom obraćanju rekao da iskazi Đurića i Ivankovića lažni. Đurić, Ivanković i Četić su nakon priznanja krivice osuđeni.

Branilac Slobodan Perić je kazao da Škrbić jeste bio u pratnji konvoja, ali da nije bio na mjestu strijeljanja niti je pljačkao civile.

Analizirajući dokaze, on je rekao da je Škrbić bio sa civilima kod pokvarenog autobusa za vrijeme ubistava, te je s njima ostao do narednog dana, kada su kamionima prevezeni na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (ABiH).

Naveo je da je Škrbić zaštitio te civile kada su došle uniformisane osobe.

“Nisam nikog ubio niti pljačkao. Ja sam spasio ljude iz tog autobusa”, kazao je optuženi Škrbić.

Jankovićeva Odbrana će završnu riječ iznijeti 24. januara.



ISPOVJEST PREŽIVELOG S KORIĆANSKIH STIJENA (IME I PREZIME POZNATI HAŠKOM TRIBUNALU):
U našem selu Čarakovo rat je počeo krajem maja 1992. Četnik Drago Tintor je dolazio s kombijem, s njim je dolazio i jedan Mićo Jurišić, kad bi njih vidjeli svi smo bježali. Oni su ubijali naše susjede, a i oni su nam susjedi. Navečer su dolazili, ubijali, palili, krali. Imali su maskirne uniforme, a imali su uniforme JOS-a. Svi Srbi u mjestu su bili naoružani, čak i djeca od 14 godina. Provodili su čišćenje i ubijali i našu djecu. Djeca su ubijana! Uzmu najmlađe dijete i govore: "Ukoliko ne predate zlato, ubit ćemo ga!" Žene su davale sve što su imale! Mi muški smo se krili po šumama i potajno bi nam žene donosile hranu.

Od 23. maja je tako bilo. Sve dok nam nisu žene odveli mi smo bili u šumi. Žene su odvedene u logor Trnopolje i mi smo se mogli ili predati ili se izvlačiti prema Bihaću. Jedna grupa je pokušala proboj, ali je bila dočekana. Sve su imali pripremljeno i znali su kud se krećemo. U našoj grupi na Žegeru kod sela Čarakovo u blizini Prijedora, bilo je 200 ljudi. Imali smo nešto brašna i tu se hranili, ali je svako za sebe morao donijeti odluku što će napraviti. Nas nekoliko je krenulo na rizik, uspjeli smo proći most i barikadu ali kad smo došli u centar Prijedora pokupili su nas i odveli.

Prvo smo bili u Keratermu, tamo su nas tukli tri sata, to je bilo krajem sedmog mjeseca. Odatle su nas prebacili za Trnopolje. U Trnopolju je bilo oko 30 policajaca što su nas tukli, bilo je oko 11 sati navečer, tortura je trajala oko tri sata, dok nije došao komandant logora Slobodan Kuruzović sa svoja tri sina koji su oficiri srpske vojske i počeo nas on ispitivati, nakon što je istjerao policajce. Nisu imali oznake, nisam mogao raspoznati šta su po činu, samo znam da su bili majorovi sinovi. Major Kuruzović je bio komadant logora Trnopolje. Kad je došla strana ekipa nismo smjeli govoriti, jer su oni iza njihovih leđa prijetili.


Smrt je majstor iz Trnopolja: Logoraši koji su verovali da će preživeti
Photo: Stock
Dana, 21. kolovoza pet autobusa je došlo po nas. Spremili smo stvari i svi smo htjeli ići, bilo nas je oko 4 000. Svi nismo mogli, potrpali su nas, jedva smo disali. Jedan autobus je bio pun žena i djece. Prvo zaustavljanje bilo je u Kozarcu, gdje su nam se pridružili kamioni i tri šlepera sa izbjeglicama. Konvoj je krenuo prema Banja Luci. Pred Banja Lukom je ovaj koji je bio vođa autobusa rekao da mu predamo sve zlato, novce, sve što imamo, jer rekao je da će nas Srbi na barikadama sve pobit ako nam nešto nađu. Skinuo je punu jednu vrećicu zlata, srpskih novaca, sve što smo imali dali smo.

Znali smo da idemo prema Travniku. Taj major Kuruzović nam je dao garanciju da nam se ništa neće dogoditi i da će nas preuzeti naša vojska i prebaciti dalje prema Splitu. Kada smo došli u Skender Vakuf nismo stajali ni pet minuta. Zaustavili smo se zbog toga što su prepuni autobusi prokuhavali i da bi sačekali kamione sa civilima, bilo ih je i po 300 u jednom.

Kad smo krenuli iz Skendera naređeno je da svi legnemo na dno autobusa. Skrenuli smo sa glavnog puta kroz šume i nismo se vozili ni 10 minuta kad smo se ponovo zaustavili. Vikali su: "Svi dole glave, ovo je prva borbena linija!" Tu smo stajali oko sat vremena. Vođa puta i vozač su izišli, došao je unutra jedan vojnik i pitao: "Ima li rakije?" Srpska vojska, sa oznakama SAO Krajina, prolazila je kamionima, psovali su, lupali rukama i nogama po autobusu, a mi se nismo smjeli ni pomaknuti, ležali smo licem okrenuti prema podu autobusa.... Po akcentu smo znali da nisu iz Bosne.

Vozili smo se preko nekih livada, neko je malo uspio podići glavu, vidjeti kuda idemo. Kad smo došli u kanjon Ugra, onda su rekli da možemo ustati i podići glavu. Vidio sam da smo prešli rijeku preko drvenog mosta i bojali smo se da most ne pukne. Rekli su nam nakon što smo prošli most, da možemo uzeti boce i natočiti vode, izišlo je par ljudi. Mi koji smo ostali šutili smo i sjedili. Ušlo je pet četnika i naredili nam da svi iziđemo van iz autobusa i da se postrojimo. Izišli smo noseći svak svoje stvari. Iskrcali su još ljudi iz kamiona, isto tako, i rekli nam: "Nemate se šta bojati! Idete na razmjenu za naše." Bilo nas je oko 250 postrojenih. Bila su dva autobusa prazna i ulazili smo unutra, tjerani i zbijani, da nas što više stane. Po pet ljudi je ležalo jedni na drugima. Morali smo ponovo leći na pod kao i prije. Nakon pola sata vožnje smo se vozili uzbrdo, po makadamu, kamioni su odjednom prešli na drugu stranu puta i stali na ivici kanjona. Motori su se ugasili, čuli smo da drugi kamioni i autobusi kraj nas prolaze. I policijski auto je nastavio put. Ostao je s nama Darko Mrđa, naš komšija, kapetan iz sela Tukova. On je sa sobom imao 11 ljudi s kojima je on stalno. E, onda je počeo masakr!

Izvodili su po jednog iz autobusa i čulo se samo kako pištolj opali. Bilo je oko pet sati popodne. Bili smo na mjestu zvano Korićanske stijene. To sam saznao tek kasnije, u Jajcu, kad sam nekim ljudima opisivao mjesto na kojem smo stajali. Oni koji znaju taj teren su mi rekli ime mjesta. To je na Vlašiću, 20 kilometara od Travnika, 18 kilometara od mjesta Smetovi, gdje se iskrcavaju oni koje predaju našoj vojsci.

Prvo su izveli jednog čovjeka, čuo se pucanj, ubili su ga! Onda drugog, trećeg,... a onda su izvodili po dva čovjeka. Vodili su ih samo pet metara iza autobusa. Nisam vidio ništa dok nisam izveden, samo sam čuo pucanje. Svima je bilo jasno šta se događa. Tu je već i počela panika. Neki su se pomaknuli, a ovaj četnik je vikao: "Pomakne li se još neko sve ću vas pobiti iz autobusa!"

Ubrzo su naredili da izlazimo po trojica. Izvedu trojicu i čuješ kratki rafal ili pištolj. Najčešće se čuo samo pištolj. Pištoljem je najviše ubijano. Iz pištolja je ubijao Darko Mrđa. Na glavi je imao crvenu beretku i oznaku "Srpske krajine". On je ubijao!

Kad je došao red na mene, udario me kundakom i rekao: "Povedi još dvojicu sa sobom." Kad se toga prisjetim... Prije toga je izveden moj stariji brat i njegov mlađi sin, a u autobusu su ostali još njegov stariji sin i moj mlađi brat. Dok smo ležali u autobusu ja sam bratu šaptao da pokušamo bježati pa šta bude. On nije bio spreman za bjeg i ostao je ležati ukočen i preplašen. Prvo su izvodili na prednja vrata, do sredine autobusa, a onda su otvorili zadnja vrata i izvlačili ljude. Prije nego sam izišao u autobusu je ostalo još samo pet-šest ljudi.

Ja sam izlazeći gurnuo vojnika rukom u stranu. Malo sam ga smeo. Imao je pištolj u ruci. Meni je do ivice puta trebalo tri metra, da skočim u provaliju za koju nisam znao ni kakva je ni kolika je. Pucao je za mnom. Provalija je bila duboka tridesetak metara. Padao sam. Pao sam na neko drvo i ostao viseći. On je nekomu vikao da me ubio. "Mogu te ja ubiti!" - govorio je jedan od četnika. "Ja sam njega ubio!" - odgovorio je. Ispalio je tri metka za mnom. Tek kad sam pao pitao sam se da li me je pogodio? Imao sam ozljedu ruke. Pravio sam se mrtav i samo sam skliznuo na zemlju. Mogao sam sve vidjeti. Ljude dovode, oni stoje, streljaju ili onda ih dvojica uzimaju za noge i bacaju u jamu. Jedan je pao pet metara od mene. Kanjon je bio dubok najmanje 400 metara! To je kanjon Ugra! Kanjon je pust, samo stijenje, na tom mjestu gdje sam ja skočio bilo je po koje drvo. Imao sam sreće da nisam pao na to drvo i ja bih bio mrtav.

Rijeka je uska dva metra ali je duboka, sa brzacima i izgledalo je da tuda čovjek živ ne može proć. Čovjeku kojeg su bacili pukla je glava. Točno mi je na prsa pao njegov mozak! Skinuo sam ga laganim potezom ruke, da četnici ne primjete da sam živ. Još sam neko vrijeme gledao šta su radili. U međuvremenu su se vratili oni kamioni koji su odvezli žene i djecu iz našeg konvoja. Po četnike je došlo nekakav auto kojim su otišli.

Tada sam primjetio jednog ranjenog momka. Prišao sam mu, krvario je iz noge. Visio je o nekoj grani oko 20 metara od mene. Uspio sam mu zaustaviti krvarenje, previo sa ga njegovom majicom. Ja nisam imao majicu. Nakon što sam ga previo začuli su se pucnji sa druge strane brda. To su bili Srbi, mještani, koji žive tu. Sve su gledali. Kad su vidjeli da ima živih, otišli su, uzeli puške i počeli pucat.


Prijedorski monstrum: Darko Mrđa u Hagu

Taj momak mi je rekao: "Bježi! Spašavaj se!" I ja sam se spustio do rijeke. Rijeka je bila hladna, ali sam se u njoj krio i nisam imao kud jer sam predhodno vidio četiri baklje kako se spuštaju prema kanjonu. Već je bio sumrak. Znao sam da neće ući u vodu i ići za mnom, ali sam od straha, čitavu noć bježao niz rijeku. Dva dana i dvije noći nisam izlazio iz vode. Padao sam niz vodopade. Brzaci su me nosili. Samo bi se navečer malo izvlačio iz vode i uhvatio za stijene, jer su me već grčevi hvatali. Kad sam naišao na drugu rijeku krenuo sam uzvodno, opet uz rijeku, izbjegavajući obližnji put. Mislim da su mi kasnije rekli da se rijeka zove Ilonjska. Nakon pola dana sam došao do puta. Vidio sam kuće tako da više nisam mogao ići rijekom. Čuo sam i topovsku paljbu po mjestu prema kojem sam se kretao. Mislim da su to položaji koje drže Hrvati. Prebacio sam se u šumu i probijao se izbjegavajući njihove patrole. Jednom su me primjetili i ganjali me da me uhvate živog.

Na svakih 50 metara sam nailazio na vojnike. Našao sam karnister i ponio ga sobom jer mi je trebao za vodu. Slučajno su me primjetili dvojica vojnika. Pitali su: "Kud ćeš tamo?" Sjedili su. Imali su kape s kokardama, obrijani, fino sređeni u maskirnim uniformama. Rekao sam: "Idem po vodu!" -"Eto imaš tu potok, natoči." -"Ne, ne! Idem dolje na rijeku" - rekao sam. -"Dobro hajde, ali ovuda se vrati." Tako sam ih izbjegao. Ali nakon 50 metara čuo sam kako netko viče: "Stoj!" Nisam smio stati. Počeo sam bježati. Noć je padala. Pucao je za mnom. Granate su okolo padale. Oni su pucali iz tenkova na mene, vjerojatno na naše položaje. Izišao sam na neku livadu. Bilo je nešto oko 15 km, čistina sama. Trebalo je to proći. Išao sam nekim rovovima u kojima sam nalazio konzerve, ali nisam imao otvarača da otvorim. A gladan sam bio! Dugo sam se provlačio, nailazio sam i na napuštene tenkove, zolje, i na njih što pucaju, piju i pjevaju! Slavili su nešto! Neka slava je bila. Bio je 27. ili 28. kolovoza. Rovovi i tenkovi su taj dan bili napušteni. Nakon toga sam kroz neku šumu išao tri dana, dok nisam vidio dole grad. Bliže meni, ispred grada je bilo jedno muslimansko selo. Došao sam u selo i mještani su me prihvatili, okupali i hranili. Deset dana su me držali samog u sobi da se odmorim. Nakon toga sam prebačen u Jajce pa u Travnik. Ovaj iskaz spreman sam ponoviti na svakom Međunarodnom sudu (u Zagrebu, 1992).

Lezi onako,sakriven.Sa jedne strane ima pogled na glavnu ulicu,podhrid i podljun sa druge tekija i gracanica,sa trece kruscica.Cetvrta ga ne interesuje.Tamo je crkva,tamo su njegovi.Uzima pusku sa snajperom,onako hladnokrvno,ko sto neki uzimaju penkalo.Gleda u durbin.Trazi,ko sto lovci traze trofej.I nadze,ali ne zivotinje.Nadze nase majke,oceve,bracu,sestre,komsije,jarane,prijatelje.I onda ko i sve hladnokrvne ubice pritisne na obarac.Ko sve kukavice,iz zasjede ili iz daleka.Kaze se da je i dan danas u Rogatici.Ako su moje informacije tacne ubijo je i mog babu odozgo sa robne kuce.Nadam se da ce ovo procitati.A ako je istina Tomo Andzelicu e onda ces brojati tvoje zadnje dane.

VAZNO JE.....
Vazno je znati i saznati ime i prezime katila mojih, a i vasih najblizih.Vazno je znati ko i kako ih je ubio(dajdzu mi Muju i njegovog sina Mahmuta ubise komsije sa Slatine) u avliji.Vazno je znati ko je naredzivo a ko je izvrsavo naredbe.Vazno je i to ko je saradzivo a ko je i zasto i zbog kojih razloga uz pomoc "dobrih"cetnika otiso iz Rogatice.Vazno bi bilo znati i to zasto Rogatica nikad nije branjena.Vazno bi bilo i cinjenica da 95 posto Rogatickih cetnika slobodno hoda po Rogatici a da niko ne pokrece optuznice za ratni zlocin.Zar su Tekiju i Gracanicu zapalili nasi.Da se podgriju,u Junu mjesecu.Zar su se pobili izmedzu sebe a cetnici poslije dosli i pobacali leseve u zgarista njihovih kuca.Da ne smrde.Sve je to vazno.Ali ima nesto sto je jos vaznije i za mene i za sve one koji nikad nisu saznali gdje im leze kosti njihovih najbliskijih.Cinjenica da nemaju pravo na mezar.Cinjenica da nemas pravo na mezar otici i fatihu pruciti.

Tuzno je i to da sute i ne govore mnogi koji su vidjeli svojim ocima ubijanja i tacno su vidjeli ko je od cetnika ubijao nase najmilije. Nece da pricaju. Mozda im je tesko vracati se i buditi stare rane . Tesko je to.
Ali molim ih neka skupe hrabrost i neka napisu to sto znaju. Zbog onih ubijenih i zbog njihovih porodica
Bice svima lakse. Sigurno.
A pozivam i Srbe koji znaju nama vrijedne informacije da nam kazu.
Ako vjeruju u prevdu i u Boga
Hvala

Obaranje iskaza Karadžićevog svjedoka njegovim citatima
19. februar/veljača 2013, 09:23 CET
Suđenje Radovanu Karadžiću
www.slobodnaevropa.org/content/obaranje-...tatima/24905662.html

Sveto Veselinović na suđenju Radovanu Karadžiću 18. veljače 2013.

18.02.2013
Bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, proces je nastavljen iskazom nekoliko svjedoka koji su optuženom došli potvrditi tezu – da dužnosnici Srpske demokratske stranke (SDS) nisu pokrenuli ratne aktivnosti, već samo organizirali bosanske Srbe – kao reakciju na ekstremizam drugih.

Između ostalih to je došao i reći – Sveto Veselinović, prvi predsjednik lokalnog SDS-a u Rogatici.

Veselinović je tijekom iskaza izjavio nekoliko oprečnih stvari. Primjerice - kako su se Bošnjaci u Rogatici masovno naoružavali, da bi nakon toga rekao da su bili slično naoružani kao i pripadnici srpske Teritorijalne obrane - lakim naoružanjem.

Nakon toga, Veselinović je pak naveo da se bosanski Srbi nisu ni morali naoružavati, budući da su na nagovor SDS-a prihvatili poziv na mobilizaciju Jugoslavenske narodne armije, JNA.

„Ta Armija je bila sastavljena isključivo od jednog, srpskog naroda. I tko je god otišao u Jugoslavensku narodnu armiju, značio bio je pripadnik vojnik i dobio je oružje. Nije bilo potrebno da Srbi imaju oružje, jer je njihova vojska bila Jugoslavenska narodna armija. Jer njihov cilj je bio da sačuvaju tekovine države u kojoj su živjeli“, izjavio je svjedok nakon više različitih opisa događaja u vezi naoružavanja.
Specijal: Suđenje Karadžiću


Veselinović je opisao i kako je nakon zauzimanja Rogatice od strane srpskih snaga potkraj svibnja 1992. godine otišao i snimio potpuno razoreni grad. Među ostalim i džamiju, za čije je razaranje imao nekoliko teorija, različitih od tužiteljstva – koje pod etničkim čišćenjem podrazumijeva i razaranje kulturnih te vjerskih znamenitosti.

„Ne znam kako je zapaljena, ali obratite pažnju na idući kadar. Samo 30 metara zračne linije od džamije nalazi se njihovo drugo mitraljesko gnijezdo. Vjerovatno naša artiljerija, u pokušaju neutraliziranja ovog mitraljeskog gnijezda je mogla pogriješiti i pogoditi u džamiju. A malo prije sam spomenuo da su i na džamijama (pripadnici bošnjačkih snaga), govorilo se, imali svoje snajperiste“, dao je objašnjenje za razoreni vjerski objekat Karadžićev svjedok.

Tijekom unakrsnog ispitivanja tužiteljstvo je željelo pokazati da Veselinović laže o više stvari. Poput primjerice toga – da je kao predsjednik SDS-a u Rogatici miroljubivo djelovao i želio mirno podijeliti općinu. Pri tome je tužiteljice Katerine Gustafson podsjetila ne neke njegove huškačke govore.

„Vi ste tada upozoravali tada da Muslimani pripremaju rat koji će uključiti uništenje srpskog naroda, poput 1941.godine, ali da su Srbi spremni na upotrebu sile, da se suoče s tom muslimanskom prijetnjom. Je li tako?“, ispitivala je navodeći citate svjedoka, koje je prije sukoba između ostalog iznio i u beogradskom tiskanom mediju „Politika“ u srpnju 1991.godine, a koje su su prema ocijeni tužiteljstva „dolijavale ulje na vatru“.

„Nije tako. Nisam rekao da su - spremni na upotrijebu sile, nego da su – spremni. Da im se neće ponoviti, da neće dozvoliti da im se ponovi. Da neće sjediti u svojim kućama i čekati da dolaze po njih, da ih gone u logore i ubijaju“, usprotivio se svjedok, dajući vlastito objašnjenje svojih govora pred rat u BiH.

Dio osporavanja iskaza Veselinovića
www.slobodnaevropa.org/audio/Audio/387882.html

Podsjetimo da je prema iskazu bivšeg zatočenika rogatičke srednje škole, Veselinović, navodno, rekao da će "svi Muslimani nestati" i to tako što će "trećina pobjeći, trećina biti ubijena i trećina prekrštena u pravoslavce".

Vjerodostojniji svjedok Karadžićeve obrane o razvoju ratne situacije biti će vjerovatnije portugalski diplomat i pregovarač o budućnosti Bosne i Hercegovine, Žoze Kutiljero – čiji je iskaz najavljen za utorak. Kutiljero inače nije želio doći u Den Haag, no to je učinio nakon obvezujućeg naloga sudskog vijeća (subpoene).