Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29512

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Zasjeda


Vec se potpuno organizovao vojnicki zivot sa svim sadrzajima i za sve uslove. Gotovo nevjerovatno. Borci nisu opskrbljivani ni hranom kvalitetno, obuce i uniformi ni na vidiku, a cigarete su njihov san i masta dnevna i nocna. Ipak, treba im saopciti da idu u zasjedu da bi skinuli cetnike sa Zaglavka. Nisam imao dovoljno elemenata, niti sam odabrao mjesto zasjede, ali nakon drugog izvidjanja zakljucih, zajedno sa Sacirom, da se tenk sklanja sa Zaglavka te da vjerovatno ide do Kocarima i sutradan ponovo dolazi na Zaglavak. Sa Sacirom i jos nekoliko boraca, uz punu opreznost, a ipak sa velikim rizikom, ubacismo se iza Zaglavka, prema Dobrom Polju i Kocarimu, cetnickom leglu i bazi za snabdjevanje jedinice na Zaglavaku. Pronasli smo mjesto koje je tog trenutka bilo dobro za zasjedu. Bilo je boljih mjesta, koja nismo mogli sagledati, zbog velike dubine prem Kocarimu, a time i veceg rizika. Nije se moglo birati. To smo konstatovali na Stabu osmog juna jer Bajram se priblizavao. Ostalo je jos samo dva dana nade da stignemo do Crnog Vrha na vrijeme. Odlucismo,napasti iz zasjede sutradan. Na dobrovoljnoj bazi prijavilo se oko stotinu boraca, ali je zbog nemogucnosti opskrbe odabrana samo polovina, tacnije pedeset cetiri borca "Cime i kako zaustaviti, unistiti ili zarobiti tenk, samohotku?" pitao sam se. A rjesenje je glasilo: hrabroscu i jednim kumulativnim tromblonom, a ako zakaze, onda benzinom. Treba pripremiti dvije flase da budu sto blize putu, dobro maskiranom zaklonu. Pozvao sam komandire vodova i saopcio zadatak za sutra. Posto su i oni bili na izvidjanju, shvatili su zamisao i sustinu ponovili. Konkretan raspored u zasjedi definisacu na terenu, na licu mjesta. Objasnio sam znacaj uspjesnog izvrsenja zadatka i ukazao na ozbiljnost u pripremi, dovodjenju jedinica i izvrsenju zadatka. Komandiri su u noci pripremili jedinice. Rano ujutro, devetog juna, nakon dorucka, saopcavanja dodatnih zadataka, postrojavanja jedinica, poveo sam jedinicu na izvrsenje zadatka. Dio clanova staba, sa komandantom na celu, je takodje posao, sto je bio podstrek borcima. Bez vecih poteskcca, vrlo oprezno, po grupama, koristeci sve zaklone, a narocito maskirne povrsine, sumarke i travu, jedinica je stigla do mjesta odabranog za zasjedu, udaljenog oko hiljadu metara od Zaglavka, u cetnickoj pozadini. Potcinjenim komandirima sam izdao dopunu zapovijesti za zasjedu i to samo u rasporedu jedinica i sistemu vatre koj treba da ostvare. Obilazio sam kljucne pozicije za zasjedu i borcima naredjivao da poprave poziciju za dejstvo, da se utvrde, maskiraju neprestano osmatraju. Posebno dugo sam se zadrzao kod borca Camdzije Zikrije koji je dobio zadatak da jednim kumulativnom tromblonskom minom unisti tenk. Nije me uvjerio da zna upotrijebiti tu zlatnu, trombloilsku kumulativnu minu, mada je, kaze, ratovao u Hrvatskoj i da ima puno iskustva


s tim. Vidio sam da ima tremu, ali je trazio da on puca u tenk. Valjda je hto da se dokaze na startu i ja mu to omogucih, uz podsjecanje kako se puca. Treba da pogodi cilj a da se ne povrijedi. Borcima, koji su dobili zadatak da zapale tenk flasama benzina, takodje sam dao dodatna uputstva. Obisao sam i nisandzije puskomitraljeza M-53, sagledavsi kako su pripremili oruzje za dejstvo. Komandiri jedinica Zaim Kustura Hodza, Dzemo Omerovic, Nijaz Dizdarevic, Maid Covrk, Zakir Jamak i, naravno, Sacir koji je izuzetno dobro poznavao teren, su mi pomogli u pripremi jedinice za pravovremeno dejstvo iz zasjede. Vrijeme je sporo teklo. Tenk kao da se upali. Svi borci se pripemise za dejstvo. Oni odvazniji cekaju ga s osmijehom, a neki su se vec povukli na rezervni polozaj. A tenka nigdje. Ipak je bilo vise ovih drugih, medjutim, zaustavi ih moj pogled i znak komandira koji im komanduju. Vratise se, ali sam znao da ce na kraju biti manje fajde od njih. To sto se culo stvarno je bio zvuk tenka, ali su ga cetnici samo palili. A nigdje nije pomjeren i nalazio se na Zaglavku, vjerovatno sakriven u neku uvalu. Sa komandantom Staba sam se konsultovao i odlucili smo da se zasjeda ne pomjera, vec da ceka do mraka, pa ako tada ne bude cetnika, tenka ili smjene, povuci se na Dzankice. I kada sam pomislio da smo dzaba stigli, bar za danas, osmatrac sa lijevog boka zasjede, sa malog uzvisenja mi dade znak da se iz pravca Kocarima cuje vozilo. Nisam stigao ni upozoriti komandire, a iza krivine, oko stotinu metara udaljene od mene, pojavi se kamion "Zastava." Sta sada raditi? Da li dejstvovati ili ne? Sta je pod ceradom ovog vozila? Moze biti samo vojska ili oruzje i municija. Vidjeh vozaca i suvozaca i kamion koji veoma brzo ide prema meni. Oci komandira su uprte prema meni i neko od njih glasno upita:

"Hocemo li?"

Zatim cujem drugog, pita:

"Moze li?" A kamion je na trideset metara od mene.

"Mozeeee!" Dreknuh se da me svi cuju. A onda je prolomilo. Paljba kakvu dosad nisam cuo, ali traja vrlo kratko. Svi su imali malo municije i naredjeno je da se ne rasipa. Zatim pocese kratki povremeni rafali i pojedinacni pucnji.

Cetnici sa Zaglavka nisu znali o cemu se radi, ali vidjevsi svoj kamion, pokusase dozvati vozaca. Ali bez uspjeha.

Pogledah, iza mojih ledja su vec udarili "fuk" - razgulili nazad. Neki pucaju ne nisaneci i naravno, zazmire i trznu se kad ispucaju metak. Kad primjetise moj pogled, pocese nisaniti u neprijatelja. Nalazio sam se desetak metara od puta, a ispred mene cetnicki kamion, sav izresetan, iz kojeg jos neko puca. Najblizi kamionu su Alija Dzafic, Alija Sehic, Avdo Duran, Edo Kustura i ja. Alija Dzafic pokusava da uskoci u kamion, medjutim, ispod cerade je izbacena bomba. Vidjeh to i odmah mu rekoh:



"Pazi, bomba!"

Shvatio me je. Primjeti bombu i baci je ispod kamiona. Vidjeh mu ozareno lice i olaksanje poslije grca tijela. Sasu rafal po kamionu, te se izmace u stranu. Dobacih bombu Duranu da je ubaci u kabinu, a Sehic pokusa ubaciti u kamion otpozadi. Vrati se. Ne primjetih nista na njemu. Rekoh mu:

"Rano je jos. Ima ih unutra jos."

Edo Kustura je pozvao cetnike da izadju da se predaju. Nije se cuo odgovor.

Granate i kisa metaka sa Zaglavka su zasipali mjesto zasjede. Sada je potrebno imati dobar zaklon. Nisam mogao pretpostaviti da ce cetnici za desetak mmuta da nas nadju granatama. Iz pravca Koearima cetnici takodje zesce dejstvuju i priblizavaju se velikom brzmom. Od jedne granate mi uho zagluhnu, ali srecom ne bijah okrznut. Okolo vri kao u kosnici. Vise se ne zna odakle dolaze pucnji i meci prema, nama. Pogledah iza ledja. Vidim cisto. Nema ni nasih "fukovaca," niti cetnika. A ispred mene samo cetiri borca. Naredih da se povuku, jer su bili uz sami kamion. Ockivao sam da ce eksplodirati. Tada vidjeh da je Sehic ostao da lezi. Primjetise to i preostala tri borca. Pritrcasmo mu, ali nije bilo pomoci. Vec je bio mrtav. Pokusasmo da ga izvucemo na bezbjednije mjesto, do glavnine jedinice, ali oko nas su pljustale granate. A i cetnici sa Zaglavka su nam prilazili. Pokusao sam dozvati pomoc, ali nista se nije culo. U mom vidokrugu vise nije bilo nasih boraca. Povukao sam grupu sto metara vise od puta, u pravcu Sjemeca, nadajuci se da tu ima nasih. I bilo ih je. Ali onih kojima je bila potrebna pomoc. Avdo Duran je bio ranjen u stomak i njemu je bila potrebna pomoc. A cetnici i dalje zestoko pucaju oko kamiona. Nije bilo moguce vratiti se po Aliju. U ovom momentu treba spasiti i izvuci ostale ranjene, koji to sami ne mogu, a po Alijino tijelo cemo doci u toku noci. Neka mu je rahmet i od Allaha dzenet vjeciti. Izvlaceci se ka Dzankicima stizali smo grupe koje su se, kazu, "zadnje" povukle. Uvjeravajuci ih da nisu zadnje, izdao sam naredenje komandirima da svi pomognu ranjenim u izvlacenju.

Puno buke, galame, komentara, prepricavanja, opravdavanja ranijeg izvlacenja i osude drugih, bili su dobra orijentacija cetnicima da nas prate artiljerijski i pjesadijski" pa sam naredio da se muha ne cuje do Dzankica. Shvatili smo da je za sve nas bolje i da smo svi u opasnosti. Iduci ka Dzankicima razmisljao sam samo o Aliji Sehicu. Na prethodnom borbenom zadatku je briljirao. To kazu oni koji su bili uz njega, a sam me je uvjeravao da je ubio dva cetnika, te da se ne boji bitaka. U ovu, posljednju, ukljucio se po sopstvenoj zelji. Imao je puno snage, a malo vise kilograma za svoju osrednju visinu. Pocetak agresije ga je zatekao u Medjedji, njegovom odlukom da brani svoje mjesto rodjenja i djetinjstava. Inace je zivio i radio u Sarajevu.



“Sto njega izgubih? Pa on je mozda najbolji, je li mi to kazna," razmisljam. A zelio je samo da spasi svoj narod od onih, koji do juce bijahu njegovi prijatelji. Prejak karakter da bi pobjegao ili se sklonio u podrum, odlucan da pokaze kako moze bez straha postici vise od onoga sto je njegov zadatak. Prije agresije ga nisam poznavao, ali danas mi ne silazi s uma. Nikako da prihvatim da je tako jak borac poginuo. Kako sada prenijeti najblizim. To su ovaj put preuzeli da rijese moji komandiri i saborci. A meni je dusu stiskalo to sto je ostao na bojnom polju i sto ga ne izvukosmo. Odlucih, na Sacirov prijedlog, da se posalju ljudi koji dobro poznaju ovaj teren u noci, da ga izvuku, uz sve mjere obezbjedenja koje sam posebno naglasio, sto je i uradjeno.
Straza oko Dzankica se malo usplahirila, sto sam vidio u kontroli strazarskih mjesta. Naredih da se pojacaju i pojasnih da nema razloga za strah, jer smo mi cetnicima nanijeli velike gubitke i da oni treba da se boje zanociti na Zaglavku, a ne mi na ovim pozicijama. Koliki je njihov stvarni gubitak bio, nije mi poznato, ali sigurno nije bio zanemarljiv. Prateci njihovu reakciju, to se moze zakljuciti. Sta su uradili i kako su reagovali, ni ja, niti bilo ko drugi, jos nismo znali.
lzjutra rano 10.6. ustao sam sa snovima koji su napravili zbrku u mojoj memoriji. Mada sam zaspao, cini mi se, na sat-dva, sanjao sam puno razlicih snova i svi su bili za mene teski, tako da sam, progledavsi, skinuo brdo tereta sa sebe i poceo normalno disati. lpak, bio sam radostan sto su snovi prosli, a stvarnost puna bola se nastavlja. Po izvjestaju komandira jedinice koja je davala strazu, noc je protekla bez problema, mada sam ubrzo saznao da su neki strazari bili u samom selu Dzankici, bojeci se odmazde cetnika.

A gdje su cetnici sa Zaglavka i koja ih muka muci, nisam znao. Tim pitanjem sam bio puno opsjednut. Poslije redovnih jutarnjih obaveza i izvjestaja komandira o stanju u jedinicama, sa Sacirom i jos desetak boraca uputih se na Stolac, obliznje brdo, a zatim na mjesto prvog izvidjanja Zaglavka.

Opreznije nego ikada do sada, stigosmo do mjesta pogodnog za osmatranje cijelog Zaglavka, odakle osmatrasmo puna cetiri sahata. Nista znacajno ne primijetismo. Tenk se nije palio, niti su se cetnici sepurili, kao juce.

“ Spremaju nesto," rekoh na uho Saciru.

"Moguce," rece jos tise. Ostadosmo do pred sami mrak tu i ne uocismo neke promjene. Daljina sa koje smo osmatrali je bila hiljadu do hiljadu dvjesta metara a nasi dvogledi su uglavnom stare "sklepe" pa se cesto cinilo da cetnik viri iz zaklona, a tren kasnije da ga nema uopce. Nismo mogli izvuci nikakav siguran zakljucak, osim da nesto nije u redu, da su necujni i



nevidljivi. To mi bijase signal da su lose prosli u jucerasnjoj zasjedi ili da nesto opasno pripremaju. Sa Sacirom, Hodzom, Benkom, Ibrahimom Kabaklijom, Fahrom Kadricem Vatrom, Zakirom Jamakom i jos nekoliko boraca, na Stocu sam u povratku komentarisao vidjeno i nikom od njih nije bilo jasno a osjetih u njima da ocekuju neki napad cetnika. Neko od njih me podsjeti, mislim da je Hodza:

"Sutra je Kurban-bajram, komandante," odzvoni mi to kao kritika u usima i osta malo duze da me opterecuje, jer nismo otisli za Crni Vrh gdje vecina izbjeglog naroda iz Visegrada, oko tri hiljade ljudi, ceka nas dolazak. To je vec dojavljeno prije tri dana. Znam, Hodza me nije htio kritikovati, ali ja sam sebe hocu, jer olahko sam obecao borcima da cemo za Bajram piti kahvu na Rujevicama, kao i Veziru Huremu da tenka nece biti za sedam dana na Zaglavku. Danas ga doduse ne vidjeh, ali iskreno ocekujem i vise od jednog, a odlazak za Crni Vrh je nemoguc jer su cetnici uzrujani i sve ce uraditi da nas sprijece u bilo kakvom pokasaju, a kamoli u marsu kroz dvadeset kilometara njihove teritorije grupe od oko dvjesto boraca.

Dodjosmo u selo Dzankice. Radoznalih je previse, cekaju rezultate sa izvidjanja. Rekoh ono sto sam vidio u obliku izvjestaja clanovima Staba i komandantu Trtetu. Strazu smo danju postavili blize neprijateljskim pozicijama, a nocu ce se povuci na strazarska mjesta blize selu. Bio sam vec puno nervozan kada su clanovi Staba naglabali da li ici sa nekom manjom grupom ka Crnom Vrhu, da li napasti cetnike na Zaglavku ili cekati sta ce oni poduzeti. Ipak, odlucili smo da ostanemo na Dzankicima i dalje, a sutra cemo vidjeti mogucnost da dojavimo za probleme nasima u Crnom Vrhu kako bi i oni bili spremni na iznenadjenja.

Odredismo momke koji ce se provuci kroz neprijateljsku teritoriju i preko puta Visegrad-Rogatica, na mjestu Kopito, proci do Crnog Vrha. Bijahu to borci koji su radili prije agresije u sumarstvu i poznaju dobro sumom obraslo podrucje od Dzankica do Crnog Vrha. Moja zelja da za Bajram stignem u Crni Vrh, da svima koji nas cekaju kazemo: "Bajram Mubarek Olsun," bila je velika i prije deset dana kada obecah borcima, a sada uvidjeh da moramo stici za Bajram, ali ne znam kako? Obuze me strah i neka cudna hladnoca. Odjednom zadrhtah ispred kuce komande na Dzankicima gledajuci u pravcu Zaglavka, mada ga nisam mogao vidjeti. Stresoh se malo i bojeci se da neko ne primjeti, stavih desnu ruku na celo i vidjeh sliku pokolja i to da se za sutrasnji Kurban-bajram cetnici lzlvljavaju sa isjecenim komadima tijela Muslimana u Crnom Vrhu, nudeci rodbini isjecenog njegove komade uz podrugljivo "Kabul hosum" i "Alal hosum" koje razvaljuje moje bubne opne a pred ocima vidjeh krvave ruke, jos krvavije oci, zapustenog pijanog smrdljivog cetnika sa zadahom koji me htjede ugusiti, ali predjoh rukom preko lica i sva moja muka trenutno nesta. Obuze me cudna toplina i


odjednom se preznojih, a pred ocima mi suka nase jedinice koja ulazi u selo Hranjevac i ozarena uca naroda koji je docekuje. Susreti pojedinaca koje sam gledao u partizanskim
filmovima kada oslobodioci ulaze u grad ili selo u kome se okupator izivljavao muceci nevini narod. Sebe vidjeh u mnogo razlicitih dirljlvih scena. Udaljio sam se od stvarnosti toliko da nisam cuo da me pozivaju na veceru tako da kuharica Fata Kadric, tek kada me rukom dohvati za rame, uspje da me dozove i rece:

„Sta je sa vama, komandante, da vi mene uopce ne cujete?“

Cuo sam, rekoh, mada sam slagao i bi me stid sto lazem, ali ni na kraj pameti mi ne bi da kazem bilo kome sta me "strefilo" prethodnih trenutaka. Sjedoh za siniju, na seciju gdje su vec bili clanovi Staba i komandiri jedinica, niko ne primijeti da nemam kasiku za supu a ja ne htjedoh traziti. Sjedio sam oko minut - dva bez kasike, tek Fata primijeti da nemam cim jesti supu. Pokusa da nadje kasiku u kuhinji i ne nadje a zatim izadje da vidi ima li slobodnih na vojnickom kazanu i ne bi ni tamo. Neki clanovi Staba za sofrom su nudili da daju svoje kasike, neki pozurili da zavrse sa vecerom kako bih dobio njihovu kasiku, a ja se naljutih, u trenu ustah iza sofre kao da sam osjetio da je moja vecera negdje na drugom mjestu. Pozvah Sacira koji je vec vecerao da ide sa mnom.

"Gdje?" upita on sa cudenjem.

"Na Zaglavak,"rekoh mu dosta uvjerljivo.

„Sto komadante?" upita opet sa cudjenjem.

„Da vidimo da li su cetnici gore."

Vidjeh da je jos mnogo toga htio da pita, ali bi ga stid vidjevsi odlucnost u mojim ocima da krenem bez njega, ako jos nesto bude pitao. Cuvsi o cemu se radi Hodza skoci u svom stilu i rece:

„Idem i ja. Neces bez mene, komandante! " A Zakir punih usta jedva progovori: Sta vam je veceras," uze pusku, spremi se i krenu za nama. Mehmed Trte, Buco Nihad,Nedzad i Avdija postavise puno cudnih pitanja i rekose da to nije pametno, a ako vec idemo, da ne idemo do kraja i da se pazimo. To smo znali i bez njih, ali su bili u pravu. Mene je vuklo nesto jace od mene, a drugi kao da mi nisu dali da poginem. Na izlasku iz sela prikijuce se odvazni borci, Fahro Kadric i Kadrija Murtic.

Sacir jedini zna prilazne putice prema Zaglavku, visokom platou koji dominira nad kanjonom Drine u ovom podrucju. Sve djeluje sablasno i zastrasujuce, sada kada prilazimo. Puno je mogucih iznenadjenja koja vire iz svakog grma kojih je puno u donjem i srednjem pojasu Zaglavka. Krecemo se u koloni po jedan, pazljivo, mic po mic. Zaustavih kolonu pred polazak uz Zaglavak i dadoh dodatna uputstva. Prenesoh zamisao kako da stignemo do
vrha Zaglavka, nacin kretanja, zadatak svakog pojedinca, vezu izmedju nas a posebno postupak u susretu sa neprijateljem. Vidio sam da i dalje mnogo


toga nije jasno mojim saborcima, a to da nas sest ide napasti Zaglavak nisu mogu da prihvate, au niko od njih nije htio da pita o tome sto me puno cudilo. Osjetio sam da im treba razbiti strah i rekoh im ono sto misum.

Slusajte, cetnika gore vjerovatno nema, au vi ipak idite pazljivo i po dogovoru."

Ponovo naznacih:

"Pazite na mine i rastojanje, da se dogledate medjusobno."

Bi im lakse koliko sam mogao primijetiti i krenusmo sa Bismilahom. Svaki korak je meni davao uvjerenje da cemo uspjeti i da sam u pravu. Cetnici su, izgleda, pobjegli. Nalazio sam se u sredini, a izlazili smo u liniji desetak koraka razmaka. Svi smo osmatrali i kretali se u pocetku kao profesionalci, a kada bismo vidjeli da neko ide brze naprijed, stizali smo kako ne bi neko vidio da se plasimo. To je bio moj zakljucak posmatrajuci ponasanje svakog od pet saboraca. Bili smo oprezni do kraja. Na spicu Zaglavka bilo je pripremljenih rovova i zaklona sto nas je zadrzalo nakratko. Uvidjevsi da tu nema cetnika, postadosmo previse slobodni iskazujuci veliku radost ne obracajuci puno paznje na okolinu. Poslije trenutne euforije dao sam dodatna naredjenja u vezi s obezbjedenjem i pretresom terena.

Posto je Zaglavak po vrhu dosta pregledan i cist, ubrzo smo ustanovili da su cetnici udarili kompletan "fuk," zaista pobjegli sa Zaglavka. Pozvao sam saborce da oznacimo ovo kratkom vatrom iz oruzja; prvo prema Brodaru, cetnickom uporistu sa nekoliko metaka iz snajpera, a zatim svjetlecom municijom u zrak kako bi nasi znali da smo uspjeli, mada mi nismo pri polasku rekli da je to znak. Krenuli smo bez priprema pa je zato i to zaboravljeno. Kada su culi pucanje na Zaglavku, neki nasi iz komande su potrcali ka Medjedji jer su, navodno, mislili da cetnici napadaju Dzankice. Bilo je razlicitih reakcija koje su se kasnije prepricavale, uglavnom kao komicne. Nas sesterica smo se osjecali presrecno kao nikad do sada, a ja kao da sam komandovao i dobio veliku bitku, sto i nije daleko od realnosti, jer je ovo otvorilo vrata za odlazak u Crni Vrh vec nocas. To je bila moja prva misao u povratku prema Dzankicima. Nisam bio zadovoljan kako smo obiljezili ovu vecerasnju pobjedu, pa poslah Fahru-Vatru da donese signalni pistolj koji sam zarobio u Rohcima i nekoliko patrona da svijetlecim raketama damo do znanja nasim borcima i narodu da je Zaglavak slobodan.

"Obavezno zelene, bar dvije mi donesi", rekoh Fahru koji je vec zurio.

"Donijecu," rece i trkom ode ka Dzankicima. Mi ostasmo na stijenama izmedju Dzankica i Zaglavka da cekamo komentarisuci i predvidajuci moguce reakcije cetnika, a poslije i nasih, na ovaj nas mali i veliki poduhvat.



Stize Fahro sav zadihan, prilazeci rece da je nasao samo cetiri komada, a da ne zna koje su boje i kroz smijeh rece da nasih ima i u Djipima, da su neki pobjegli toliko daleko.

"Avdija je sigurno kroz prozor fukno," rece Hodza, nakon cega nasta prasak smijeha.

Ispalili smo prvu zutu, zatim drugu zutu, trecu crvenu a za kraj sam ostavio zelenu raketu kojom sam zelio reci da je opasnost prosla, kao prvo, i naglasiti simbolikom da je sutra Kurban-bajram za sve musumane da ga provedu u duhu islamskih obicaja i vedrom raspolozenju. Sebe sam, gledajuci putanju zelene rakete, vidio u svom rodnom selu u sabah sutragnjeg dana. Da li je moguce, pomislih u sebi, hocemo li uspjeti nocas da se prebacimo? Hocu li uspjeti ubijediti Stab da to treba bas nocas? Hocu, ako Bog da, jer svi oni zele to, a to sto ima malo straha razbice se u putu, nadam se, kod svih. U zelenom tragu rakete vidjeh cistotu borbe za opstanak Bosnjaka-muslimana, prodornost te borbe, snagu volje da ne pokleknu i svijetli put u toj borbi. lako sam u skoli vaspitavan da ne vjerujem u Boga, u ovom ratu shvatih da nam moze pomoci samo Alah dz'.s'. i mi sami, boreci se za slobodu svoje zemlje i svih naroda u njoj koji je svojom osjecaju. U Dzankicima nas doceka puno cestitki i pitanja. Buco me pita:

”Sta ti bi pa k´o oprzen ode, sto ne zva," a ja ga poklopih:

"Da si smio pos'o bi ti i bez poziva". Sastanak Staba sazva Trte u svom stilu, obrazlozi vecerasnji i izlet na Zaglavak bas kao da je bio sa nama, a ja dodam ono sto je bilo posebno znacajno: da su stvoreni uslovi za odlazak u Crni Vrh te da predlazem da se krene sto ranije a najkasnije u ponoc. Cetnici su, vjerovatno, samo u Kocarimu. U vezi s tim je bilo komentara clanova Staba, ali se uvazilo sve na kraju.

Vodici su dobili posebne zadatke i zaduzenja, a dogovorena je marsuta kretanja, redoslijed jedinica i zadaci.





Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Kaza.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29548

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Hadzilajski bajram


Kolona je krenula s malim zakasnjenjem, ali se uglavnom postovalo naredjeno, mada je kretanje bilo daleko od profesionalnog. U 5,30 sati 11.06.199z. godine, u blizini naselja Kopito, presli smo komunikaciju Visegrad - Sjemec i strcali do iznad sela Hranjevac. Vodici su svoj posao u tamnoj noci dosta dobro obavili, a prvi koji su nas vidjeli u Hranjevcu su se zaprepastili, okahrili i obradovali. Bojali su se da smo preslabi za cetnike vidjevsi da nas svaki treci nosi pusku i to karabin ili lovaru najcesce, pa ako nas cetnici primijete, tesko narodu, sve ce pobiti, a ono potajno nadanje je da smo jaki i da cemo odbraniti narod. Nismo otisli u selo Crni Vrh, vec duboko u sumu iznad i iza sela na lokalitet Gradac gdje smo se malo odmorili. Postavljeno je strazarsko obezbjedjenje prostora logora, dorucak podijeljen, izvrsena kratka analiza nocasnjeg marsa i saopceni danasnji zadaci za jedinice. Ubrzo je stigao veci broj buducih boraca da vide ko je to sve stigao i da se prijave za borbu u sklopu nase jedinice.
Vidjevsi da su dosta opusteni, postrojih te buduce borce i rekoh im da ne komentarisu dok se radi sa jedinicom, da ce i oni od danas raditi samo po komandi. Na moju komandu "Jedinica u dvije vrste zbor!" nasta komesanje, prica, guranje i smijeh, a kad se proderah: "Bez price" sve je vec bilo drugacije. Mnogi su se prepali te komande. Slobodni borci i starjegise su oko osam sati dobili mogucnost da obidju prijatelje i rodbinu na sirem podrucju Crnog Vrha. Pa i ja, nakon sto sam prekontrolisao stanje, izdao naredjenja starjesini logora, zajedno sa Fahrom Racicem, mojim saborcem iz aprila '92. u Visegradu, komsijom u Crnci, saigracem u fudbalskoj ekipi na turnirima, krenuh ka mom rodnom selu Drokan udaljenom oko deset kilometara od logora.
Krecuci se prema mom selu razmisljah o mnogo cemu prethodno dozivljenom, a samo poneku recenicu razmijenih sa Fahrom koji je bio naglaseno vedrog raspolozenja. Cuo je za dio borbenih iskusenja jedinice koju sam vodio, a pitanja su mu uglavnom bila kako smo to uspjeli i kako sam ja to dozivio. Pricajuci, veoma brzo stigosmo do na Poretak, brdasce sa kog se vidi moje selo i sve moje uspomene vezane za zivot u njemu, za svaku bastu, livadu, sumarak, za doba djetinjstva i sretne mladosti. Moji koraci od Poretka prema Drokanu postase veliki skokovi, a hod posta trk, tako da me Fahro zaustavljao govoreci:
„Lakse malo,ja jedva hodam."
Nisam uopce razmisljao o tome da moze biti neprijatnih iznenadjenja u selu, da mogu biti cetnici vec sada tu i da je pokolj, mozda, poceo.


Tek na samom ulazu u selo, zaustavih se i oprezno krenuh, osmatrajuci iza maske i zaklona. Prva osoba koju vidjeh bijase moja komsinica Hajra, koja je zivjela u kuci odmah uz nasu i sa cijim sinovima sam bio nerazdvojan. Odgojila je porodicu za primjer a eto, znao sam, da je sada ostala sa najmladjim sinom da ceka ratnu sudbinu ovdje na Drokanu. Tri sina su joj u Sarajevu i za njih nista ne zna. Kao i sve majke brine da ih rat ne proguta. Njen muz, rahmetli Mustafa, bio je po prirodi vrlo veseo covjek, radan i postovao sve komsije, bili oni Bosnjaci ili Srbi. Cesto je radio sa volovskom zapregom na Donjoj Lijesci za dnevnicu i kada bi se vratio raspolozen, cesto bi ispricao neku komicnu dogodovstinu, a u prici je po navici cesto govorio "hanh" pa onaj ko ga prvi put sretne i isprica mu nesto, on mu kaze "hanh," ovaj ponovo cijelu tu pricu i tek poslije ponovnog "hanh" skonta da je to Mustafina navika. E, taj moj komsija se objesio u svom Grocu, njivi koju je obradjivao svake godine a nalazila se ispod sela uz stjenoviti, sumom obrasli predio, uvucen u dolini koju je tesko bilo vidjeti dok se ne dodje u nju.
Razmisljajuci u trenutku dok gledam Hajru, njegovu suprugu, shvatih da je predosjetio agresiju i poznajuci pretdhodne ratne teskoce u Drugom svjetskom ratu odlucio da to ponovo ne dozivi. Ne znam kako da se javim Hajri a da je ne prepadnem, jer mene, a ni Fahru, ona jos ne vidi. Pozvah je glasom:
"Hajro," sa uvjerenjem da joj je moj glas dobro poznat i dodah: Ja sam Ahmo, ne boj se! " Ipak se malo prepala, kao da je i ona jutros ocekivala cetnike u selu. Kad me ugledala, osim zaprepastenja vidjeh da se njena radost odmah prelila u jos veci strah i da nesto nije u redu. Pobojah se da se nije nesto se desilo mojima: babi, majki, sestri ili nekom drugom, ali taj strah ona razotkri rekavsi: Sto ce ti puska, sve ce nas pobiti cetnici ako ti je vide?" Osjetih olaksanje i rekoh joj da se ne boji, da ce sve biti u redu.
Ima li koga u selu?" upitah.
"Nema," rece, "ali cetnici mogu doci, dolazili su prije sedam dana i zaprijetili da ce sve popaliti i pobiti ako vide bilo koga naoruzanog u selu.“, Ta mi je prica vec bila poznata a Hajra je jedna od onih koji jos ne znaju sto nas je zadesilo. Pridjosmo do nje, cestitasmo Bajram i odmah je upitah:
"Gdje su moji?"
"Majka ti je u podrumu, a babo i Fahrija su u stijenama, vjerovatno."
"Gdje je Medo?" upitah je za sina.
"Tu je, na stali", rece i sugerisa da ga ne zovem, sto nisam poslusao vec onako, kako sam ga obicno zvao, zovnem i sada:


Medane! " Nasta tajac. Ponovo zovnuh: "Medane, Ahmo je, ne boj se!" Vidjeh kako polako izviri njegova glava kroz vrata na stali i progovori preplaseno:
"Otkud ti?"
Izadjoh do njega na stalu koja je pedesetak metara od centra sela i popricasmo dva - tri minuta. Fahro je cuvao strazu motreci oko stale i u pravcu centra sela.
Medo nam ponudi bajramskih kolaca, a kada vidjeh da je tepsiju donio na stalu, shvatih da se skriva i da je spreman bjezati prema sumi, ako cetnici udju u selo. Hajra i Medo mi rekose da samo noce u selu, a da su danju po sumi u stijenama. Shvatih da se puno boje cetnika. Bice tesko dokazati im da se moramo boriti protiv cetnika i da je to jedini nacin da se spasimo. Fahro i ja produzismo mojoj kuci, vrlo oprezno. Stigavsi nasred sela vidjeh, poslije dva mjeseca belaja, vodu koju sam pozelio popiti, pa makar odmah umro. Svojevremeno je bila dobra, urednog korita, sa dvije cesme: jedna povrsinskog toka za pranje vesa" a druga za pice, podzemno cijevima dovedena, izuzetno pitka. Nisam se dugo zadrzavao, produzih kuci, udjoh kroz metalna vrata na verandi i ugledah majku koja mi sva uplakana pade u zagrljaj. Nisam mogao odmah nista progovoriti.
"Jesi u sam?" upita me, a Fahro otvorivsi vrata rece:
"Nije tetka, ja sam sa njim." "Hocete u odmah jesti da pripremim nesto brzo?" "Hocemo," rekoh i upitah majku gdje su sestra Fahra i babo.
"Babo je u stijenama pod barom ili u Grocu, a Fahra je gore negdje, cuva krave. Bojim se da je cetnici ne uhvate, isikirah se ziva," rece i uzdahnu. Postavih jos mnogo pitanja i shvatih da cetnici jos nisu do danas na ovom uzem dijelu oko Drokana poceli bajramski pokolj i ponadah se da ga nece ni biti. Fahro je ostao paziti na ulazne puteve u selo da ne bismo bili iznenadjeni od strane cetnika, a ja sjedeci osjetih miris moje-nase kuce, koji bih uvijek prepoznao. Osjecao sam veliki umor od putovanja. Brzo pojedosmo pripremljen rucak, zahladismo bajramskim kolacima i sidjosmo u podrum u kome je bilo nekoliko zena i djece. Bili su prestraseni. Prepoznah Hasenu Kurspahic, radila je u Terpentinu zajedno sa Medom, a prebjegla sa desne obale Drine, zatim Zekiju, suprugu prvog komsije Izeta Sejdica i njenu sestru, Tifu i jos neke zene i djecu.
Ugledavsi mene i Fahra Racica, istinski se obradovase tako da su nakon trenutnog soka i straha bili presretni, ali gotovo skamenjeni. Nismo se dugo zadrzavali ni tu, zurili smo da obidjemo ostale koji su po stijenama ispod sela i da se vratimo u logor sto prije.
„Doci cu ponovo sutra," rekoh majci, "imamo puno vojske, nemojte nam se sekirati, odbranit' cemo narod, akobogda" i otrcah prema Poddrokanu.


"Neka vas sreca prati i cuvajte se," trceci sam cuo njen glas i njenu zelju koju slusam cijeli dosadasnji zivot.
"Alahimanet majko," okrenuvsi se rekoh. "Alahimanet," rece drhtavim glasom, podize ruke i poce da uci za mnom. Znao sam tada da sam joj velika sreca i ogromna briga, jer znala je kako sam energican, bojala se da ne poginem, da se ne namucim. Znala je da se izlazem velikoj opasnosti, ali isto tako da ne moze utjecati na moju odluku da se borim. Bila je ponosna i zabrinuta, bojala se vijesti o mojoj smrti. Fahro i ja sidjosmo do Poddrokana kroz Prisoje sljivik, koristeci masku i sklanjajuci se od Donje lijeske, Marine kuce, gdje bi cetnici mogli biti i osmatrati. Kada sam sa stijene na Hridicu dreknuo:
" lma li koga dolje?" vidjeh da tetka Hamsa izlazi iz sume i kaziprstom upozorava da sutimo i da se sklonimo. Ona, kao i Hajra, koliko se obradovala sto me vidi, toliko se razocara sto vidje pusku kod mene u rukama i kod Fahre.
"Nosite te puscurine, bjezite odavde, vidjece cetnici, spalice nam selo, poklace i pobiti sve zbog vas" rece i doda: "Nemojte zvati ove dolje, prepasce se." Pridjem joj, zagrlim je, a ona onako niska rasta, povijena u ledjima, mrsava lica i plavlh ociju, potpuno blijeda, ne znajuci sto ce, proplaka i rece:
"Cuvajte se, djeco." Da bih razbio strah i tugu ponovih jednu njenu cestu psovku:
“Jebace ih kaljavi Isos, ako budu pokusali da nas napadnu!" Njena karakteristicna psovka ju je nasmijala i malo razvedrila, ali kada sam pozvao glasno njenog sina Rasima, upozori me da se ne derem, da ga ne zovem, vec da ga odem vidjeti pod stijenom. Mogu cetnici cuti pa ce otkriti gdje se nalaze, objasni mi. Ja sam, sege radi, ponovo pozvao: "Rasime izlazi odozdo." Ispod stijene se ne cu nikakav odgovor, vec samo cuh kako se krsi nisko rastinje ka Skakavcu i Potkojnickom potoku koji pravi vodoskok nedaleko od stijene Hridic. Pretpostavih da je to Rasim pogresno procijenio od mog poziva da su cetnici i bezglavo krenuo bjezati nizbrdo. Rasim, godinu stariji od mene, sa mnom je bio nerazdvojan i mnogo puta sam se divio njegovoj snazi, brzini i hrabrosti. Sada kao da je imao samo brzinu. Odlucih da sidjemo pod stijenu da vidim koga ima dolje, ali Fahro je zurio do svojih, pa smo se tu razisli. On je otisao strmo preko Banavina pa do Oskrusice gdje su bili njegovi, a ja pod stijenu.
Dogovorili smo da se vidimo i cekamo kod Dzafa da bi vidjeli tzv. Camilovu bajtu. Camil Ramic je bio covjek koji je odlucivao da li ce se sta poduzimati protiv cetnika u to vrijeme, ali nije do danas odlucio da se poduzme nesto konkretno, da se oruzjem suprotstavi neprijatelju. Dobro sam ga poznavao. Zajedno smo bili cetiri godine u skolskim klupama, od petog do



osmog razreda.Bio je cutljiv djecak, a prije agresije odvazan inspektor u policiji u Visegradu. Imao je dosta boraca, a malo oruzja. Njegovo prikriveno mjesto boravka, bajta, je bila blizu sela Dzafe. Trte je bio u kontaktu sa njim dok nije otisao za Medjedju, krajem maja'92.
Sidjoh do pod stijenu, primijetih da ispred mene bjezi nas narod. Oni prvi pod stijenom pobjegose cuvsi moje korake, a ne vidjevsi me, i svi bi mi pobjegli, vjerovatno, da nisam rekao ko sam i pozvao ih da ne bjeze. Prije mog poziva vidjeh iza jednog ostrog loma stijene u uvlacku da viri stap koji se ne pomjera. Kada je cuo moj glas Hamdija Jelacic, Rasimov najstariji brat, proviri i drhtavim glasom, bljedji i od bjelicaste boje stijene rece:
„ Ahmo, sto me ovako prepade i otkud, bahnu ti odjednom." Pridjoh, pozdravismo se i u zagrljaju osjetih da mu srce lupa ko bubanj u ubrzanom ritmu te da se od neke topline preznojio. Okupise se i ostali, a vise je bilo izbjeglih iz okolnih mjesta preko Drine i iz Visegrada. Rekoh im, u najkracem, ono sto ih je zanimalo i kada sam krenuo od njih, poce cetnicko granatiranje. Jedna tenkovska granata pade blizu nas, mozda stotinu metara daleko, svi legose pod stijenu, a meni rekose da to isto ucinim.
"Zurim," rekoh im. "Nece biti nista od ovoga sto granatiraju, ovo oni nasumice pucaju da bi zastrasili nas narod." Ipak sam sacekao da malo prestane granatiranje i onda pretrcao livadu zvanu Podrokan i dobro poznatim putevima prosao do pod Groc. Iduci puticem ispod brijega, sjecah se djecackih dana kada sam krave ili ovce tjerao tim puticima. Bilo je to lijepo vrijeme. Sada pratim svaki sum i ptica me moze zastrasiti i u nju cu pucati ako iznenadno izleti, cim mi se.
Kada sam prisao na prelaz potoka koji je doticao sa Mejtefa, malo se zaustavih, osluhnuh. Nista ne cujem, a morali bi biti negdje tu blizu. Pogledah malo bolje i vidjeh da su se zalijepili za stijenu moja tetka Cakar Mejra, Zajko Sejdic, Amir Sepo, Izet Sejdic i jos desetak osoba meni, uglavnom, poznatih. Znajuci za njihov strah, obzirom da mene ni slucanlo ne ocekuju, javih im se. Podigoh pusku u vazduh, a oni, sto nas narod kaze "bili i prosli", svi blijedi i skamenjeni mislili, evo dolaze cetnici da ih kolju. Dzaba sto samo ja dolazim! Da je samo jedan cetnik umjesto mene, mogao bi sve pobiti iii poklati, jer oni ne mrdaju, ne bjeze a kamoli da se bore. Nakon sto su se osvijestili, bijase im drago sto sam to ja, ali su se bojali da ne navedem cetnike na njih. Kada su shvatili da nisam sam stigao u Crni Vrh, pokazase puno odusevljenje. Amir Sepo, komsija iz susjednog sela Banavine, koji po navici redovno kasljuca, nije se cuo kada sam prilazio stijenama. Sta sve strah ne ucini. Sada ponovo u svom stilu kasljuca kao da istjeruje nesto sitno iz grla. Popricah malo i saznah od njih da su cetnici iznad sela, na raskrsnici kod naseg groblja, i da su zadrzali mog rodjaka Nedzada Sejdica i Ramku, njegovu nenu, a Zajko, njegov otac, ne smije ni da pokusa da ode ka groblju,


vec bjezi duboko u stijene. Rekose, takodje, da su cetnici na Kosi, uzvisenju izmedju Cmog Vrha i Drokana, kuda ja namjeravam ponovo proci, kao i jutros, ali sada bez Fahre Racica.
Za moju sestru Fahriju rekose takodje da je negdje iznad sela cuvala krave i da su je mozda cetnici zaustavili. Säm ne znam sta dalje. Pitah za svog babu. Rekose da je on kod lipe Podbarom, ispod nase livade, pod stjencicom, napravio sebi nesto za sakrivanje. Krenuh prema tom mjestu i obecah mojim herojima pod stijenama da ce sutra biti u svojim kucama cijeli dan. Blijedo su me gledali, ali su imali nade. Za mnom se pristavi, bez mog poziva, Izet Sejdic, a kasnije vidjeh da mi treba radi pronalazenja bajte Camila Ramica. Prethodno moram sa babom da se vidim i da mu sve kazem. On ce me najbolje razumjeti. Ratovao je u Drugom svjetskom ratu i prosao puno teskih situacija. Na kraju je bio veliki partizan i komandir jedinice, a u njemackoj vojsci, prinudno odveden, naucio je vojnicke vjestine do savrsenstva. Da li ce biti ponosan na sina i da li ce mi dati koji vrijedan savjet? Dodjosmo do mjesta gdje se krio. Izet po svojoj navici galami pa sam ga morao stisavati da mi se babo ne prepadne, ali ne nadjoh ga na njegovom mjestu. Pogledah okolo, nema ga nigdje. Pipnem krevet uradjen od pruca, lezaj je topao, znaci da je skoro bio tu. Razgledasmo siri pojas i tiho zovnusmo, ali nema ga. Krevet je fino uradjen, bas za odmor prilagodjen, a mjesto vrlo skrovito. Ima taj moj babo osjecaja da se prikrije, pomislih, bice ga tesko naci. Ratno iskustvo naucio ga mnogo cemu, pored odlicnog rukovanja naoruzanjem naucio je koristiti teren, maskirni prostor i prirodne zaklone. Ovaj teren on odlicno poznaje, rodjen je i zivio sedamdeset godina ovdje.
Nakon duzeg trazenja odlucih se popeti uz stijene i pokusati vidjeti da nije na putu prema selu, mozda. Nije bilo nikakvih tragova, a ja sam trazio ubode stapa jer se on koristio stapom zadnjih desetak godina, zbog sigurnosti kretanja i poboljsanja ravnoteze. Kada sam pomislio da ga ne mogu naci, pozvah:
“ Babo!”
On se javi sa vrha stijene, od mene nekih desetak metara. Susret je bio dirljiv. On se puno sekirao za mene, a ja sam onaj od njegova cetiri sina koji mu je najvise po ponsanju odgovarao. Tako je sam cesto govorio. Volio je gledati kad zestoko radim, kosim, kopam i sl. i hvalio me cesto. Znao je da se borim u Gorazdu. Zbog mog pocetka u odbrani Crnce imao je vec prigovora od komsija sa Donje Lijeske, a moju narav je poznavao dobro i to ga je najvise brinulo. Eto, sad mu je bar trenutno lakse, tu sam, ispred njega, ziv i zdrav, sa puskom i bombama, spreman da branim narod i selo.
"Ali sto si sam?" Upita me znatizeljno.
"Nisam sam babo. Ima nas puno."




"Koliko? Ima li dvadeset, bar?”
Ima dvjesto." rekoh odusevljeno. Nije mogao sakriti svoju srecu.
"Svaka cast” rece i upita. "A imate li puca?" misleci na puske.
“Ima dovoljno," rekoh. Gledam babu, a on ko' da se ponovo rodio, trznu se kao da bi i on uzeo pusku i krenuo sa nama.
“Dje ste se smjestili, ako mogu znati?"
“Puno pitas babo," nasalih se odvazno ja. Rekoh mu sve sto ga je zanimalo. Pitah ono sto sam zelio znati o tome kako je predeverao ovo vrijeme. Zureci puno, na kraju mu rekoh da porazgovara sa nasim ljudima da se sutra, kad vojska dodje u selo, vrate i prihvate vojsku. Tako se zavrsi nas polusatni susret.
“Cuvaj se," rece na kraju. Prodji sumom do Crnog Vrha, ima ih svuda."
"Dobro. Cuvajte se vi svi!"
Pazljlvo se krecuci, Izet i ja stigosmo do Camilove bajte iznad sela Dzafe u borovoj sumi, ali tamo ne bi nikoga. Trazeci okolo, vidjesmo da narod prolazi iz prigradskog dijela i Crnce za Crni Vrh. Kesmer Ramiz i njegova porodica odmarase u blizini. Popricasmo malo i ja produzih, nakon sto Fahro naidje sa nekoliko momaka medju kojima bijahu i moji blizi rodjaci, sinovi Adila Jelacica, Ahmo i Fadil Fajko. Iduci prema Crnom Vrhu malo zurnije, posto smo zakasnili, Fahro i ja se razdvojismo. Odjednom, nedaleko iznad nas, zastrasujuce zarafala. Predjosmo sa livade u Plistinama u obliznji sumarak i zalegosmo. Fahro je gledao sta ja radim, a meni nije bilo jasno odakle pucaju cetnici i da li je to bilo na nas ili nekog drugog. Uspuzah uz mali uspon i vidjeh u pravcu odakle dolazi eho rafala, na kosi, nekoliko cetnika kako setkaju i pucaju. Istog momenta rafal se prosu prema nama, mada smo bili dobro maskirani i zaklonjeni iza borova. Pedesetak metara ispod nas protrca grupa nasih momaka koje smo prosli u putu. Sada su panicno bjezali ne obracajuci paznju na zaklone. Shvatih da su njih primijetili i da se izivljavaju uzivajuci u svom piru. Naredjenje koje je Stab izdao, a ja prenio borcima koji su izasli jutros iz logora, je bilo da se ne otkrivaju i ne pucaju sa cetnicima kako bi se bez "frke" smjestili, pa cemo onda pokazati da smo tu. Eto, sada ja to moram prvi prekrsiti, jer bit ce mrtvih, sigurno, pa da to pokusamo sprijeciti.
“Pripremi se, Fahro," rekoh.
“Za sta?” Upita on. Moramo ih malo potprasiti, pobice narod." Shvatio me, mada nije bio spreman. Nisam znao da nije do sada pucao na cetnike, da mu je ovo prvi put i nisam mu davao nikakva uputstva.
Nisaneci sto smirenije ispalio sam dva kratka rafala prema cetnicima. Rezultat je bio da ih vise nisam vidio, razbjezali su se i osuli


panicno paljbu svuda okolo. Pogledah Fahru, on je sav blijed i znojan, ali nije jos metka opalio.
"Ozezi, sta cekas," rekoh mu, a on kao da zazmuri ispuca kratki rafal i skioni se za bor. Vidjeh da mu je bilo tesko to uraditi, ali i da ga je uhvatio veliki strah, sav se tresao. Ispuca jos dva kratka rafala na tri cetnika koji su dolazili grupi koju sam gadjao i oni zalegose i nasta tajac od minut dva. Osmatrah i preko oka gledah kako se ponasa moj Fahro. Vidjeh da i on viri, osmatra i nisani nesto mirnije nego prije, sto me obradova. Cetnici su iz svih oruzja poceli pucati i pretrcavati brisani prostor povlaceci se u sumu ka Lokvi, zaravni koja je odmah uz Kosu. Nisam znao ni koliko ih ima, ni kuda i kako su rasporedjeni, bojao sam se da nisu na Jedinom boru, stotinjak metara iznad nas i da nas ne opkole sumom. Nakon sto je Fahro ispucao jedan rafal, hladno i smireno mu rekoh da se pripremi da krecerno ka vodi ispod zaseoka Vrta, ali samo ivicom sume. Razumio me i ostatak puta smo presli uz pretrcavanje cistina, a cetnici su tukli cijeli sat iza nas, vjerovatno misleci da nas ima “iljadu”. Kada smo stigli u Demire, zaselak Crnog Vrha, ljudi pitaju, sta se ono tamo cuje, koga su cetnici napali, a Nihad Dizdarevic odgovara:
„Sigurno ih Ahmo potprasio," ispricase mi to. Fahro je bio pun utisaka, iznenadjenja i savladanog straha, pricao kako je to bilo a ja sam odahnuo kratko i pripremao se za put u logor.



Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29587

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Borbe za spas naroda u Crnom Vrhu


Jedna kisna i hladna noc meni i clanovima Staba je bila dovoljna da shvatimo da ce se tesko logorovati bez opreme i bez hrane. Odlucismo smjestiti vojsku u sela, a ja predlozih kako organizovati odbranu. Prijedlog smo iskristalisali i jedinice odmah pripremili, prvo izvidjace a zatim i ostale, i usmjerili ka selima Drokan-Zakrsnica-Palez-Hranjevac. Tu su i oni koji su slusali Camilovu komandu i cekali da mi stignemo da bi poceli pucati u cetnike, jer bilo ih je malo, a jos nisu sigurni da smiju ubiti cetnika koji im pali kuce ispred nosa i ubija komsije ili rodbinu. Istina, bio je rizik i velika hrabrost suprotstaviti se cetnicima koji su pokorili Visegrad. Jedinica je rasporedjena po selima a clanovi Staba su pomogli u rasporedjivanju, smjestaju vojske, postavljanju linije odbrane. Ipak, najvise su u tom dijelu radili komandiri nizih jedinica. Istovremeno su vrsena borbena dejstva: napadi cetnika i nasi napadi su se mijenjali. Nasi su bili diverzantskog tipa, a cetnici prave male ofanzive. Obicno su dovodili placenike zadnjeg vikenda u svakom mjesecu i tada su se vodile zestoke borbe. Imao sam utisak da oni koji jednom dodju na ovo ratiste, vise ne dolaze. Velika bitka se vodila za hranu, borce i narod. Dio hrane se donosio iz predgradja Visegrada iz kuca


nasih ljudi koji su znali gdje su ostavili secer, so, brasno, zito i ostalo sto se po noci moglo iznijeti uz Vidovu Goru, a bilo je vrijedno suhog zlata. Borci su nosili i po sedamdeset kilograma, pet do sedam kilometara, uz puno straha, kroz predgradje Visegrada, gdje su cetnici mogli da se pojave svakog casa.
Drugi dio hrane borci i narod su dobijali od ubrane ljetine i to koliko ko da u pocetku, a kasnije se odredjivalo koliko je minimum, ali to nije do kraja postovano. Ako domacin ne dozvoljava, nije prisiljavan. Sjecam se dobro ljudi koje sam znao prije agresije, nisu se nista izmijenili ni kada su borci u pitanju i u ovom ratnom jadu su sami sebi svoji, a drugi mogu skapati od gladi. Nekima od tih ljudi ostalo je puno hrane za cetnike kada su stizali do njihovih kuca, a za nasu vojsku nisu imali nista, kako rekose.
„Dabogda im pusto ostalo," bila je kletva boraca i obistinila se.
Sudbine takvih su uglavnom teske, ali ipak daleko veci broj mojih poznanika i komsija je borcima i meni licno izlazio u susret, donosio vojsci hranu, ustupao kuce i potrebna sredstva koja je imao. Ponajvise zbog takvih, borci su bili spremni gladujuci braniti sela i ljude koji ih vole, cijene i razumiju. Istinske bitke su vodjene za hranu i dobijane u nekoliko navrata veoma efikasno. Cetnicima ispocetka nije bilo jasno zasto uzimamo samo hranu. Kasnije su shvatill i to zloupotrbljavali. U takvoj jednoj bici sam zarobio gojzerice-adidasove, sto sam smatrao pravim trofejem, jer mi je, kao i vecini saboraca, obuca vec u junu bila problematicna. Posto su mi dobro legle, bile jako udobne i u njima sam isao kao leptir, a svakim danom prelazio sve vise kilometara i sticao kondiciju, borci su dali naziv gojzericama samohotke. Znao sam dnevno prelaziti i po sezdeset kilometara. Ovih junskih dana su cetnici trpili gubitke. Obicno su bill iznenadjivani na razlicite nacine, tako da nisu imali rjesenja kako da se suprotstave ili pripreme da pariraju.
Nakon sto jedna nasa grupa nije mogla da se izvuce iz ovog okruzenja, zbog cetnicke zasjede na prelazu komunikacije Visegrad-Sjemec, Stab je odlucio da se deblokira put napadom na cetnicko obezbjedenje puta, a za nosioca izvrsenja zadatka sam odredjen ja. Probrao sam jedinicu, uglavnom ceterdesetak najboljih boraca, jer se radi o izuzetno slozenom zadatku, a iz Staba je radi inzinjerskih zadataka krenuo i Nusret Hurem. Kada smo stigli na mjesto zasjede, cetnika nije bilo. Kao da su osjetili sta se moze desiti. Medjutim, mi smo napravili zasjedu na Kopitu, gdje su prethodno cetnici zaustavili nasu grupu, ali zasjeda nije bila uspjesna, jer su nam cetnici pobjegli ispred nosa sa dva motorna vozila. Bio sam ljut jako na sebe i druge. Vratili smo se u bazu poluobavljenog zadatka i trebalo je cekati vecernji sastanak Staba i referisati, sto ja nisam mogao. Predlozih Nusretu da idemo na "popravni" sto on veselo prihvati.


Na Mjestu neuspjele zasjede na Kopitu oborili smo stabla zaminirali odmah po prolasku dva cetnicka auta. Cetnici su podigli interventnu jedinicu od stotinjak boraca da rascisti put i pomogne jedinicama na tom terenu da nas rastjeraju. Posto sam znao da ta jedinica dolazi iz Visegrada, pretpostavih da ce se i vratiti kada prociste put. Proracunom vremena procijenih da cemo moci u povratku napraviti zasjedu na istom putu toj interventnoj jedinici, ali znatno blize Visegradu, izmedju Donje i Gornje Lijeske. Poznavao sam svaku stopu ovog terena i po mraku, tako da sam vodio grupu od dvadeset boraca brzo i bez problema, a Nusret je ponovo bio uz mene.
Da bismo neopazeni stigli do mjesta zasjede, morali smo biti jako tihi jer prolazimo stotinjak metara iznad cetnicog uporista na Okrugljaci, krivini puta isturenoj duboko prema Crnom Vrhu. Okrugljaci cetnici vec pamte po jednoj nasoj zasjedi od prije desetak dana i dobro su je pokrili. Uspjeli smo stici na mjesto zasjede pet minuta prije nailaska kolone koja nas, je sve malo prepala, jer bijase duga desetak vozila. Mjesto zasjede nije bilo izrazito pogodno, ali racunao sam na veliko iznenadjenje. Kada su se cula vozila, zasjeda je bila rasporedjena, ali licni zadatak svim borcima nije bio saopcen.
“ Hocemo li pucati?", upita me Nusret. Pogledah kolonu, a zatim borce i odlucih.
"Hocemo."
To moje hocemo se nije culo do prvih u zasjedi tako da oni jos nisu znali sta ce uraditi. Kada su prva vozila stigla naspram mene, sasuo sam dugi rafal iz automatske puske u cetnike na otvorenom tamicu i rekao:
“Ozezi!!!!!" Svi borci su poceli pucati po ciljevima ispred sebe.
Prvi put sam vidio da cetnici ne znaju kud udaraju u toj frci, neki su pucali u svoje ne stizuci da nanisane. Vidio sam njihove trzaje kada ih pogadaju rafali. Na trenutak pomislih da li je ovo viteski. Vidio sam ih bespomocne, i odmah se sjetih kako se ti isti cetnici izvljavaju na civilma, starcima djecom. Oni ih stvarno kolju. Gdje su tu vitezovi, to ljudi ne mogu raditi, zato prema njima treba postupati s manje obzira. Sjetih se dva ubijena starca i mjestu gdje smo se Fahro i ja sa cetnicima za Bajram pucali. Ubili su ih iz blizine i raznijeli im lobanje. Jedan od tih ubijenih bio je otac Nezira Mesica, sada komandira jedne nase jedinice. Isti dan su tenkom preko Drine gadjali kucu po kucu i ubili sest civila, a isto toliko ranili. Eto, to su snazni i odvazni cetnici, to oni mogu, a vitestvo je od njih predaleko.
Za dva minuta pucanje je prestalo, mi smo se povukli, a cetnici dugo iza nas pucali po mjestu zasjede sa dviju strana. Vjerovatno su tad, svoje ubijali u silnoj panici, u sumrak ove ljetne veceri. Bili smo zadovoljni


sto smo cetnicima dali do znanja da smo hrabriji i mudriji od njih, te da ne damo da nam uniste narod i Bosnu porobe. Vratismo se na sastanak Staba.
Moje prvo ranjavanje, przenje metkom, bilo je u ovoj zasjedi, ali nisam puno zakacen, tako da to nikom od boraca nisam ni pokazao do Jedinog bora, mjesta koje mi kontrolisemo. Kad sam to prijavio, sanitetlija je pritrcao i pokusao previti, ali osim dezinficiranja nije bilo nista potrebno. Bi mi zao pantalona, ali zasice to neko nocas, pomislih veseo odoh sa saborcima na sastanak staba u Crni Vrh. Ti sastanci Staba su nekada biti takvi da bi im pozavidjele dobro ustrojene vojske i obicno u dobroj atmosferi uz puno ozbiljnosti u pocetku, a zavrsavale se novim vicem ili "provalom." Jedne prilike donesose zarobljenu zolju na sastanak staba, a ja u dobrom raspolozenju uzeh objasnjavati sta je i na kom principu djeluje. Neko od prisutnih, cini mi se doktor Benko, upita kako se ispaljuje, a ja objasnjavajuci otvorih zolju u polozaj za aktiviranje i okrenuh je prema prozoru gdje su sjedili na kaucu neki clanovi staba. Nasta panika, a ja cuh Trteta kako mi uzbudjeno govori:
"Nemoj okretati prema meni, sta ti je."
Pogledah ostale, Benko i Hodza su legli od smijeha a Avdija je vec bio u cosku i sklanjajuci se iz linije kuda je zolja bila okrenuta, pitao:
"Jesi li ti lud! Ne igraj se s tim cudom!"
Vidjeh da je djavo odnio salu i sklopih zolju rekavsi da ovo ne smije da se radi uopste, a pogotovu u zatvorenom prostoru. Vecina prisutnih nije znala puno o zolji.
Posto smo oruzje svi nosili sa sobom, najcesce do u prostoriju na spratu kuce Mehemeda Karcica u kojoj su odrzavani sastanci Staba, bilo je i sa tim oruzjem poigravanja. Tako je jednom prilikom doktor Benko uzeo PM M72 /7,62 mm/ i u toku sastanka drzeci isti usmjeren ka plafonu, slusajno pritisno obarac. Pucanj je sve nas zestoko trznuo i preplasio, ali doktor je i sam zbunjen, prokomentarisao: “Pa sta ovo bi Avdija?" A Avdija u svom stilu uzvrati:

"Ti si doktor, ali si i budala, mogao si nekog ubiti". Doktor se nasmija i prokomentarisa:

"Zaime, sto prepade covjeka?" Zaim ih pogleda obojicu i samo se cu njegovo "Hm."

Svakog dana smo pokusavali iznenaditi cetnike na razlicite nacine, ali vodeci racun o municiji, bombama i minama, jer sve se moralo vratiti koliko se odnese "koliko istrosis, toliko zarobi," bila je nasa parola. Broj oruzja se uvecavao, uglavnom pronalazenjem lovara i karabina kod nekih nasih lovaca" koji su zalili da im puska ode iz ruku, jer nece moci loviti u mutnom, vjerovatno. Bilo je mucnih scena u uzimanju tog oruzja, a Avdija je ipak tu pokazivao vise odlucnosti i dosta spornih slucajeva je rijesio. Bombe


smo rucno pravili na razne nacine. Tu je Nusret Hurem puno posla uradio, kao i na prirucnim PT i PP minama, koje su donosile izuzetno veliki rezultat, sto je Nusretu predodredilo dalju afirmaciju.
Cetnici su svoje gubitke tesko podnosili pa su to ispoljavali na razne nacine, obicno granatirajuci sela oko Crnog Vrha i Crni Vrh, ubijajuci koga stignu. U Visegradu su preostale civile tukli, mucili do iznemoglosti i na kraju ubijali, bacajuci ih niz Drinu, rijeku smrti i uzasa ovog vremena. Neke civile smo stigli izvuci u nocima mjeseca juna 92., cak i neke paralisane invalide u kolicima i na rukama uz Vidovu Goru. Bilo je ocajno tesko posmatrati bespomocne ljude kako ih ubijaju bezumni i bezosjecajni krvnici za “ideale" cetnistva, a nismo mogli to sprijeciti. Ipak bilo je i uspjeha u nasim upornim pokusajima. Spasili smo nekoliko ljudi sa strijeljanja. Sudbina dvojice spasenih je bila protkana teskom dramom. Samir Hasanbegovic i njegov mladji brat Velija su uhvaceni u Visegradu kao momci koji jos nisu shvatili da cetnici ubijaju redom. Imali su prijatelje medju Srbima i racunali da ce ih zaobici hapsenje i surova smrt. Medjutim, ni njihov otac, a ni njih dvojica, nisu zaobidjeni. Uhapseni su i poslije puno maltetiranja povedeni na strijeljanje u Sase, naselje pet kilometara od Visegrada, preko puta sela Hamzici u kome je bila nasa jedinica jacine ojacanog voda. Cilj cetnika je bio zastrasiti nase borce i narod pokazujuci im kako ce proci ako se suprotstave cetnicima ili ako se ne odbrane, sto je dodatno motivisalo nase borce. Postigli su kontraefekte, a to su obicno radili kada imaju gubitke u bitkama, da se osvete.
Nisu birali zrtvu, isli su redom, ako je zena ili djevojka, prvo su se izivljavali u hotelu Vilina vlas dok zrtva ne bi postala polumtrva ili do smrti. Neke zrtve su iskakale kroz prozor sa cetvrtog sprata da rijese svoje muke. Himzo Vilic i Dzevad Demir, komandir i zamjenik komandira jedinice u Hamzicima, rekose mi dok sam nakratko odahnuo u Hamzicima, da bi pokusali da sprijece ubijanje nasih ljudi bar na Drini u Sasama, ako se to odobri. Bio sam za svaki pokusaj pa i za taj. Odobrih i pojasnih na sto trebaju obratiti paznju i rekoh da ponesu samo duze cijevi, a da ih ide najvise pet. Sutradan su otisli do Drine, preko puta Sasa, uredili zaklone, dobro se maskirali i uporno cekali. Zlocinci i zrtve su stigil na mjesto uzasa. Cetnici su tri muske osobe izdvojili blize Drini i poceli se derati da se cuje do Himze, Dzevada i Nesiba Nuhanovica, nasih boraca, psujuci mater balijsku i slicne psovke. Iznenada je otvorena precizna vatra sa lijeve obale, pravovremeno, kao u nekom dramaticnom filmu gdje spasioci stizu kada je smrt pred ocima. Oni silni okrutni cetnici tog momenta zaboravise na sve i bezglavo pocese bjezati ne zaustavljajuci se iza mogucih zaklona. Licili su na prestrasene miseve, a ne vise na one krvoloke i bandite pune snage da muce i hrabrosti da kolju. Samir,Velija i njihov otac nisu znali sta se desava, nisu vjerovali da ih


pokusava neko spasiti, jer su pucnji stigli sa oko petsto metara daljine, preko Drine, i prvo sto su pomislili je da su to pucnji u njih, koje su ocekivall. Ali, tada je sreca i Allahova pomoc bila uz njih, a nasi borci sa druge strane su imali ogromnu zelju da spase makar jedan zivot. Samir je bio najrazumniji i bratu rekao:
"Bjezi u Drinu, plivaj dokle mozes."
Otac se nije mogao boriti sa Drinom i gledati kako ubijaju u rijeci njegove sinove pa rece Samiru:
"Idi sine, ja cu probati da se sakrijem u ove rakite.“
Okolo, lijevo i desno uz samu Drinu, su bile guste rakite. Samir je shvatio da otac pokusava odvratiti paznju cetnika na sebe da bi svojim sinovima obezbijedio vrijeme da preplivaju Drinu. Kao i svaki otac borio se za svoju djecu nudeci svoj zivot za minut produzetka zivota svoje djece. Kad su se cetnici zaustavili u bijegu, nasi momci su jos nekoliko metaka uputili prema njima, a onda su oni zasuli rafalima kao da ih ima pedeset, a ne pet, nisu stedjeli municiju kao Dzevad, Himzo i Nesib. Samir i Velija su spaseni i prihvaceni na nasoj strani, a otac je ostao skriven i pokusao se se spasiti u noci. I uspio je.
Ovakvih i slicnih sudbina je bilo jos, ali ova je ipak bila najdramaticnija.
Velike drame uz nadljudske napore prezivljavao je ranjenik koji je morao da se nosi za Gorazde iz Crnog Vrha, gdje smo mi imali zahvaljujuci ponajvise doktoru Benku, improviziranu bolnicu i stacionar u kome je lezalo ponekad dvadesetak ranjenika. U vrlo teskim uslovima, najveci broj je uspjesno lijecen. Medjutim, kada Benko nije mogao potpuno sigurno spasiti ranjenika i kada su bili potrebni veci operativni zahvati, tada se pripremala grupa od najmanje dvanaest boraca da ga nosi za Gorazde. Prvo, to je bilo oduzimanje toliko iskusnih i odvaznih boraca, jer na taj put su se usudjivali samo takvi, a zatim minimalno dvanaest pusaka i sa ovog podrucja i jedinica koja ce ih propratiti preko puta Visegrad-Sjemec, na kojoj su cetnici cesto bili u zasjedi cekajuci nas prolazak.
Velike su bile muke svih koji su nosili ranjenika, ali njegove su ipak bile najvece. Evakuacija je vrsena iskljucivo nocu i tiho, da se korak ne cuje, a kamoli jauk bola covjeka koji umire dok ga nose na pedeset kilometara dugom putu nade i spasa, putu kojim bi posrnula i nocna divljac,uskom i kamenitom, uz velike uspone i padove kroz gustu sumu najvecim dijelom ocekujuci susret sa neprijateljem. Dok bi se stiglo na Dzankice, kolona sa ranjenikom zaustavljala bi se vise od sto puta, a obicno bi ta najteza relacija trajala cijelu noc i u sabah se stizalo na slobodnu teritoriju. Mnogo puta bi se zalutalo do pred Kocarim, leglo cetnika, ali nikada to nije bilo kobno za ranjenike i nosace. Najvise bespomocnim


osjecao se ranjenik, jer u eventualnoj zasjedi iu iznenadnom susretu sa neprijateljem, jedino on nije mogao reagovati. Zato su ranjenici cesto dobijali bombe ill pistolj, a poneki je nosio i pusku ako je rana takva da moze pucati, kada to bude jedino rjesenje. Vjerovao je onima koji ga nose i stite da ga nece ostaviti, ali ziv u ruke cetnika nikako, jer su cetnici svima pokazali koliko postuju Zenevsku konvenciju, ljudska prava, covjeka kao individuu i vrijednost. Njihova nehumanost je presla granice zivotinjskog krvolostva, a njihov razum je bio u funkciji izivljavanja na zrtvi. Uvijek sam smatrao da obicni ljudi, srpski gradjani, tesko mogu brzo postati takvi.
Nas ranjenik se preznajao koliko od bola toliko od straha, jer svaki sum, svaki nagli zastoj za njega je bio trenutak zivota ili smrti. Kisno i tesko vrijeme je odgovaralo za transport ranjenika, a cetnici u tom vremenu nisu smjeli biti u sumi. Prethodno su imali puno nasih iznenadjenja te su izbjegavali lose vremenske uslove, pogotovu za dejstva. I kad bi nas ranjenik prezivio put strave i uzasa, na Dzankicima bi ga cekao topao caj, previjanje i pomoc nosacima, nekada ljudi, nekada zaprega ili konj do Medjedje. Naredne veceri ranjenika je prevozio automobil do Gorazda, ali i taj put je bio vrlo rizican, jer ulazak u Gorazde vozilom nocu je bio moguc samo preke Ustiprace, Borove, Pitina polja, Hubjera, Kazagica, voznjom bez svjetala i malim gasom. Cetnici su kontrolisali sa lijeve strane Drine, od Rijeke do Povrsnice, svaki pokret vozila koristeci IC uredjaje za nocno osmatranje. Puno je bilo sudara vozila u voznji bez svjetala na ulazima u Gorazde, u tim sudarima bilo je i poginulih uz mnogo ranjenih, ali to je bio jedini nacin da se udje u Gorazde.
Apsurd u ovom vremenu je bila barikada pred Kopacima, sto nas je onemogucilo da brzo, asfaltnim putem, transportujemo ranjenike do Hubjera. Ipak, ta barikada je uklonjena i put je za sve, pa i ranjenike, otvoren nakon insistiranja u vise navrata clanova Staba, i moje licno, kod Mehe Drljevica komandanta Kopackog bataljona. Bilo je slucajeva da ranjenici umru zbog zakasnjenja pred samim Gorazdem, ili u bolnici. Zato su nosaci dobijali zadatak po sugestiji doktora, a po mojoj naredbi ili naredbi komandanta Staba, da ranjenik mora biti prenesen za odredjeno vrijeme, kako bi bio spasen. Bolnica u Gorazdu nije imala hirurga, vec su hirurske zahvate vrsili zateceni doktori, sto nije bila potpuna garancija za uspjeh operacije, ali je bila velika nada ranjeniku. Poseban entuzijazam sam osjetio kod doktora Kema Korjenica. Bio je neumoran u nastojanju da spasi covjeka, ranjenika bolesnika, a prije agresije je pripremio nesto opreme, lijekova, tako da sam najcesce do dolaska hirurga u Gorazde ranjenike usmjeravao njemu. Zahvalnost ranjenika je bila ogromna i nezaboravna, prema svim koji su ih spasavali.


Svakog dana se odvijaju borbena djelovanja i cetnici pokusavaju granatiranjem uzvratiti posuje svake bitke. Pokusavaju, uz pomoc elitnih cetnickih jedinica sa drugih bojista, napasti sa vecim snagama, ali nisu ostvarili uspjeh. Nisu nas pomjerili niti stjerali u manji krug ovog naseg teskog okruzenja. Veliki napad su organizovali 23.juna i glavnim snagama napali na podrucje uz Drinu: Hamzice-Tusta Medj-Jelacice i dalje niz Drinu, a pomocnim na Hranjevac i Sabanije. U tom pohodu su popalili prazno naselje Crncu, koju mi nismo mogli braniti zbog izuzetno losih pozicija za odbranu i nedostatka MTS-a i snaga.
Cetnicke, jedinice su forsirale Vidovu goru, vece brdo obraslo gustom, niskom sumom, na kojem su tesko odrzavali kontrolu izmedju jedinica u sadejstvu. Meni je napad prijavljen u mom rodnom selu Drokanu, odakle sam odmah startao sa deset - petnaest boraca, prethodno izdavsi zadatke jedinicama i kurirom javivsi u Stab sta sam poduzeo. Nije bilo vremena za velike mudrosti, a situacija je bila potpuno nejasna. Odlucio sam da izvidjacki borbeno dobijem podatke ulaskom na Vidovu goru putevima koje je poznavala vecina boraca, jer su tu rodjeni, smatrajuci da ce cetnici tesko odluciti da napadnu kroz sumu i iz nizih pozicija. Ocekivao sam uvijek napade na kljucne vise pozicije, pa tek onda nize, obicno su tako radili. Prosli smo bez susreta kroz Vidovu goru, kroz dio Crnce i napali cetnike palikuce sa distance, a zatim sisli sasvim buzu Drini da sacekamo u zasjedi neprijateljsku kolonu vozila koja je prevozila jedinice u pravcu Jelacica. Posto se u koloni ocekivao tenk, bilo je neophodno neko protivoklopno sredstvo, pa sam poslao mladjeg borca Emira Sabaniju u Hamzice po tromblonosku kumulativnu minu. Brzo se vratio i prijavio da nije mogao proci i da traje napad na Hamzice te da je jedva pobjegao od cetnika koji su bili na putu u zasjedi. Ne bi mi jasno i upitah:
"Jesi li siguran da si sreo cetnike, da to nisu nasi?"
"Nisu, kapetane, imaju maskirne uniforme i nepoznati su mi."
Nedugo zatim cula se zestoka paljba u rejonu sela Hamzici, sto je bila potvrda Emirovih navoda. Odmah smo trkom krenuli ka Hamzicima koristeci sumom obrasle prostorije i bez suvisnih pokreta, sto smo mogli tise, i brzo istrcali u srednji pojas brda Vidova gora odakle smo uocili neprijateljske snage ispod naselja Hamzici, na lokalitetu Kahvica, tenk i nekoliko motornih vozila-kamiona, traktor, kombi-bus.Vidjeli smo da vojska ulazi u sumu i pokusava sto brze napredovati prema Hamzicima.
Kretanje sumom je vec bilo otezano i nama, jer smo krsili pred sobom i uzdrmavali nisko drvece koje nam je smanjivalo preglednost, tako da nismo vidjeli ni pet metara ispred sebe. Rijesih da idemo meni poznatim uskim puteljkom, korak po korak. Pridruzio nam se i jedan ranjenik, Fadil Ahmetspahic, koji je ostao u Gornjoj Crnci sa grupom da nam stiti ledja.



Ranjen je prilikom ulaska u Crncu, pa nam je to bilo dodatno opterecenje u kretanju. lznenada smo uocili ispod puta tijelo jednog borca. Oprezno i tiho smo prisli. Uocismo da se radi o nasem borcu Sahic Suadu, a desetak metara ispod je lezao Enver Dzafic. Oba su bili mrtvi. Sahicu nisam dozvolio da ide sa grupom koju sam vodio, jer je bio pijan. Medjutim, on i Dzafic su samovoljno pokusali da se suprotstave cetnicima, usli u sumu, a cetnici su ih sacekali i vjerovatno pobili iz zasjede. U tom nasem kratkom pretresu terena bili smo primijeceni jer su cetnici bili u neposrednoj blizini. Vidio sam raznensenu saku kod Sahica rahmetli, momka koji je na Bogdasicima i Juzunovicima puno pomogao da cetnici odmah ne spale ta sela i pobiju narod. Eto, i sada je pokusao zajedno sa Dzafic Enverom cetnike odvratiti od zlih namjera i bomba, koju je je vjerovatno pokusao baciti na njih, eksplodirala mu je u ruci. Ocito da je bilo bliskog susreta i da su cetnici tu, u blizini, jer se tijela poginulih nisu jos potpuno ohladila.
Cim sam to zakljucio, prenesoh Zakiru Jamaku i Maidu Covrku da ostale upoznaju da bi cetnici mogli biti sasvim blizu. To se obistinilo i to u momentu kada smo ocekivali da ih vise vjerovatno nema. Trojica su skocila na putic, a ispod i iznad ih je bilo jos nekoliko i cuo se urlik:
"Pobiti balije!"
Razmak izmedju nas i cetnika je bio penaestak metara a mi u koloni, doduse, vrlo oprezni. Naprijed smo isli Maid, Zakir i ja , svi smo odmah otvorili vatru. Vidjeh kako jedan za drugim cetnici padaju pod put. Istog momenta osjetih toplinu na desnoj nozi. Pomislih da sam pogodjen, spustih pogled i vidjeh cijev Zakirovog "flaka" (kako je on zvao svoj PM M72) stoji na mojoj nozi i przi kroz pantalone. Cetnika nesta, a cetvrti u koloni Maslo Osman, zvani Crni, prijavi da je ranjen. Odlucih da se povucemo malo nazad, jer nisam siguran da je cisto okolo. Izvukosmo se vise iznad puta, ranjene ubacismo u sredinu, a oko njih formirasmo kruznu odbranu u sikari. Precnik kruga bio je manji od trideset metara. Pronadjoh zgodno mjesto i propratih izvlacenje jedne grupe cetnika ka Drini, na Kahvici. Vidjeh da nose ranjene, vuku za sobom poginule. PAM sa tenka poce prebirati po sumi, ali znatno nize od nas i u uzem pojasu. Zakljucih da nisu sigurni gdje jos ima njihovih pa ne pucaju po cijeloj sumi, i da bjeze. Jos nije bila potpuno jasna situacija, a najvise zbog ranjenih nismo pokusali da ih jos jednom iznenadimo zasjedorn ili slicno.
Hamzici su spaseni, a narod je, bojeci se pokolja pobjegao, ka Crnom Vrhu. Cetnici su imali desetak mrtvih koje su tesko nalazili po sumi Vidove gore.
Ja sam na vecernjem sastanku Staba bio kritikovan za izgubljena dva borca. Najglasniji u kritici je bio Ramic Camil. Mislim da je bio u zabludi, a kasnije se korigovao. Bilo mi je zao saboraca, ali istina je jedna i to


su potvrdili moji saborci u bici, tako da sam bio zestoko ljut kada se pokusao iz hladovine kritikovati uspjeh u odbrani Hamzica. Bilo je kritika i zbog, navodnog, nepostivanja Staba jer nisam otisao u Stab i sacekao odluku. Da sam je cekao do kraja dana ne bismo pruzili otpor cetnicima, a oni bi uzeli i Jelacice, vjerovatno, ako ne i dalje. Da ne komentarisem kakva bi to odluka mogla biti, jer i dosadasnje moje prijedloge Stab je u potpunosti prihvatio.
Stab je svakog dana imao vise obaveza, a njihovo izvrgavanje je bilo od besprijekornog, potpunog i pravovremenog, do formalnih pokusaja i laznih izvjestaja nekih clanova, zavisno od toga ko je dobio zadatak.
U ovom vremenu komandiri nizih jedinica u Crnom Vrhu: Zaim Kustura, Tahmaz Aziz, Nijaz Dizdarevic, Zakir Jamak, Nezir Mesic i Himzo Vilic, a kasnije i Suljo Fejzic, su radili strasno puno jer svaki dan je bilo borbenih dejstava, a oni su ucestvovali u svim i bez njih je bilo znatno nesigurnije vodjenje jedinica. Zaim je, poslije oporavka od prvog ranjavanja cesto ulazeci u Komandu gdje su smjesteni bili clanovi Staba, nalazeci ih kako spavaju, govorio: "Ustajte longosi, izadjite na teren medju vojsku, lahko je ovdje se istezati i smisljati marifetluke!"
Istovremeno su, sa znatno manje opterecenja u intenzitetu borbenih dejstava, pripremane i ustrojavane jedinice u Holijacima i Medjedji, kao i Strgacini. Komandant Staba, Mehmed Tvrtkovic, je pokusao i jos neke starjesine i jedinice uvezati sto prije u sastav Staba i odreda "Cole." Tu je bilo odredjenih problema, ali su rjesavani relativno brzo. Ja sam, prvenstveno radi pripreme dejstva prema neprijatelju i organizovanja odbrane cijele slobodne teritorije, a kasnije i radi uvezivanja jedinica, morao cesto iz Crnog Vrha u Medjedju, ponekad i do Gorazda, radi dogovora o sadejstvu jedinica, pomoci u MTS-u, uglavnom. Svaki nas prolazak kroz neprijateljske linije bio je tezak borbeni zadatak i zahtijevao je punu ozbiljnost i sposobnost svakog pojedinca da sam odlucujuce djeluje u slucaju iznenadjenja. U tim odlascima, cesto zbog vremenskog ogranicenja, nisam mogao birati put, vec sam morao ici gotovo najkracim. Hasan Veletovac i braca Liske su "progazili" put kroz Osojnicu, naselje dvjesta - trista metara od stare cuprije na Drini, kojim su sve vise nase jedinice prolazile i veoma brzo stizale do Holjaka, a kasnije i Medjedje. Prolazaci pored moje nove kuce, napravljene koncem 1991.godine, koju cestito nisam ni omilovao i u kojoj je ostalo mnogo mojih licnih stvari i uspomena, nisam puno zastajao, mada je bilo vrlo malo mogucnosti da cetnici tu budu. Nisam, osim u dva navrata, usao u kucu i kratko se zadrzavsi, produzio dalje. Moj osjecaj u toj kuci nije budio ni blizu moje emocije kao vizuelni kontakt sa cuprijom. Bilo je trenutaka kada sam, gledajuci je, zaboravljao na agresiju i vidio je kako sija sa sedrom bjeljom nego ikada i prkosi vremenu, teretu vozila i ljudi, i pamti sve one koji su je gradili, dogradjivali,uljepsavali a pogotovu one koji je rusise i unistavase.


Jednom prillkom na brdascu izmedju bolnice i Doma za retardirane osobe, zastadoh i pustih kolonu od dvadesetak boraca da tiho, korak po korak hodajuci na prstima, prolazi pored mene a ja ostadoh druziti se sa Cuprijom i Drinom. Imao sam utisak da su nerazdvojne, da Drina Cupriju napaja zalijevajuci kule vodom kao kad majka kupa dijete, a svaki zubor i sum njen lice na tihi sapat i tepanje svom djetetu, svojoj Cupriji. A Cuprija uzvraca svojim ogromnim kristalima u orijentalnom stilu oblikovanim, zaustavljajuci do pred susret plahovitu vodu, odmarajuci je u svojim lukovima, pitajuci je sta sve nosi i sta pamti, moleci je da ne nosi one koji je grade i ozivljavaju, da ne nosi pravdu i istinu, niti ljubav i sevdah bosanski i slobodu svakog covjeka. Da odnosi mrznju, zulume i zlocince sve od reda, da njihov korijen sto dalje odnese i zaledi, da nikad ne nikne. Rastanak svake kapi Drine od Cuprije dozivjeh kao obecanje i veliki zavjet i gledajuci Cupriju osjetih da se utapam u nju, da je sasvim blizu i da je necujno dodirujem. Da li je to sto je dugo zelim makar dodirnuti, sto me vezu jake uspomene za nju ili sto je volim kao da je meni zivot dala, ne znam, ali se upitah kako je gledaju oni koji je mrze, koji su je spremni rusiti i unistavati. Tek sto sam to pomislio, pred ocima mi sijevnu bljijesak jakog syjetla, tako jako da sam instinktivno stavio ruku ispred ociju. Cuprija zabijeli, a bijestavilo svjetla ne dade gledati u nju. Dobio sam odgovor, pomislih.
Trznuh se, vidjeh da su svjetla upaljena ka Cupriji i ispod lukova prije nekoliko sekundi, a za ruku me vuce moj saborac, Avdo Tabakovic Taison, moje licno obezbjedenje u borbi, sapucuci mi: “Idemo, komandante, svi su presli put i cekaju nas! Pozurimo, cuju se neki glasovi gore kod Doma." Prihvatih sugestiju i krenuh dalje. Bezbjedno predjosmo put, a ja do Holijaka razmisijah o Drini i Cupriji. U cestim prolascima nisam imao puno problema, a susreta sa cetnicima nije bilo.
U organizaciji odbrane i ustrojavanju jedinica islo se uglavnom planiranom dinamikom, uz prisutne sitnije probleme u periodima kada nema borbi. Bilo je u pocetku tesko pokrenuti neke novije borce u bitke izvan njima poznatog prostora, dalje od njihove kuce, ali i to je prevazidjeno, brzo su poceli mastati o oslobadjanju sela i gradova.





Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29617

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Pomoc Gorazdu


Osim kontakta s Gorazdem, Opcinskim stabom TO Gorazde i komandama jedinica, vrlo rijetko se radio-vezom, preko jednog veoma starog radio-uredjaja, moglo dobiti Sarajevo. Te kontakte su ostvarivali u pocetku, uz dosta improvizacija i mastovitosti, Samir Hasanbegovic i njegov brat Velija. Razgovore sa predstavnicima civilnih vlasti uglavnom je vodio Mehmed Trtkovic, a ti kontakti su bili podstreci, veliki motiv i nada da cemo uskoro lakse komunicirati i dobijati naredjenja.
Ovih julskih dana Gorazde je do sada najzesce napadnuto. Putem Radio Sarajeva, culi smo da je u Gorazdu pakao, da oko cetrdeset cetnickih tenkova napada Gorazde i javnu naredbu nacelnika Staba TO Republike Bosne i Hercegovine, Sefera Halilovica, da se sve jedinice koje se mogu borbeno probiti do Gorazda, pokrenu u pravcu Gorazda.
To je prva naredba koju sam cuo izrecenu putem medija. Slusajuci naredbu osjetio sam tezinu situacije u Gorazdu i ona mi je pomalo licila na vapaj, a iskreno sam ocekivao da ce se po toj naredbi pokrenuti nekoliko hiljada boraca iz cijele Bosne. Naredbu sam cuo prvi put 09.07.1992.godine u Crnom Vrhu, u razgovoru sa komandantom Staba TO, Mehmedom Trtkovicem. Zakljucili smo da treba pomoci i poslati jednu jedinicu u pomoc gorazdanskim braniocima. Predlozio sam da ja odaberem jedinicu i da podjem sa njom u Gorazde. Mehmed to nije odobrio do kraja, smatrao je da ja moram biti na vrucem bojistu Crnog Vrha. Razmisljajuci o tome, racunao sam da cetnici nece napasti dok napadaju intenzivno Gorazde i skupio jedinicu jacine jedne cete, oko osamdeset boraca, podijelio zadatke potcinjenim, prijavio Stabu odlazak i u noci II/12.07.1992.godine sa odabranim borcima, usao u Gorazde, tiho, uz male probleme i nekoliko prekida u koloni prilikom ulaska u grad. Smjestaj i prihvat smo imali u zgradi SUP-a Gorazde. Prihvaceni smo doista toplo, ali se u toku dana nismo mogli pomjeriti iz zgrade. Vec naredne noci sam otisao na prijem zadataka u Stab TO gdje su dolazili oficiri iz brigada, clanovi Staba kao i clanovi Ratnog predsjednistva Gorazda. Mnoge nisam poznavao, a nakratko su svi dolazili primati zadatke, predlagati rjesenja, preuzimati MTS i odlazili. Zadatak sam dobio od majora Husnije Hrapa, komandanta Staba TO Gorazde.Nas zadatak je bio osloboditi Bucje, zarobiti cetnike i MTS koji posjeduju. Na karti mi je predocen raspored snaga. Bilo mi je nelogicno da nasi vec dugo drze cetnike u uskom okruzenju te da ih pokusavaju eliminisati jer su velika prepreka u spajanju nasih jedinica i boljem uvezivanju linije odbrane 43.DUB, i u tome ne uspijevaju.
Odlucujuci uticaj za dodjelu ovog zadatka imao je Reko Amir Makedonac, koji je, kao komandant te jedinice, trazio pomoc u rjesavanju



ovog zadatka. Naredne veceri je pokrenuta moja jedinica, a cetnici su uporno granatirali grad i pokusavali na svim linijama proci. Cini mi se da su ocekivali da ce zastrasiti nase borce u i oko Gorazda, demonstracijom razorne moci njihove tehnike i ubijanjem svega sto se krece. Na putu prema Trebeskom brdu, u mrkloj noci, iduci lagano korak po korak, Reko mi prisapta:
"Prolazimo ispod Bucja." Ima li mogucnosti da nas cetnici iznenade?" upitah ga.
"Nema," govorio je ekavski kao i vecina aktivnih oficira bivse JNA. "Tu su moji u obezbedjenju," rece kratko. Sa mnom su, u licnom obezbjedjenju, u borbi bili: Ibro Kabaklija zvani Cimbur, Abdulah Sadikovic zvani Sandokan, Tabakovic Abdulah Tajson, Juso Kesmer kao i Dijana Marinova, sanitet - borac. Borci su noc predeverali spavajuci svuda po kucama, stalama i ostalim objektima, uglavnom po tri - cetiri na lezaj, a izmedju, koliko se nagura. Izjutra smo otisli na izvidjanje nedaleko od sela. Nakon dva-tri sata komandantsko-komandirskog izvidjanja smo sjeli i napravili zajednicki plan napada. Odabrali smo varijantu u kojoj ce cetnicima biti pruzena sansa za predaju, a prethodno cemo ih staviti u jos uze okruzenje, prici im sto je blize moguce radi brzog napada sa iznenadjenjem i radi sto manje distance izmedju nasih i njihovih jedinica, tako da njihova artiljerija sa drugih lokaliteta ne moze i ne smije djelovati u toku naseg napada.
Srocili smo zajednicko pismo, a Reko je otisao sa svojim borcima u donju stranu sela da po jednom od hrabrijih civila posalje to pismo cetnicima. Ja sam sa svim borcima i vodicima otisao da vodim napad na selo Bucje i prilikom rastanka Reko mi rece: "Cuvajte se, mi smo to pokusavali dva puta i nije moglo da se odradi." Ispaljen je slucajno jedan metak u privlacenju selu, ali je nasa pozicija bila dosta dobra. Ispalio ga je Mujo Korac, primjeran borac koga sam poznavao samo sa fudbalskih terena. Njegovog brata Huseina poznavao sam puno bolje, jer smo jedno vrijeme bili najblize komsije, podstanari u Donjoj Crnci. Nije mu trebala kritika, propadao je u zemiju od osjecaja krivice. Srecom, bilo je bez posljedica. Nastavilo se sve po planu i zamisli za izvodjenje napada. Gledao sam borce nakon mojih dopunskih naredjenja komandirima jedinica kako veoma dobro savladuju prepreke i prilaze do samih kuca u kojima su cetnici. Bice to pravi heroji, pomislih.
Vidio sam da cetnici bjeze. Kontakt sa Rekom, nekom starom motorolom, nisam mogao ostvariti. Napad nije ni poceo, a cetnici su nas primijetili uz njihove kuce i bezglavo poceli bjezati. Ponuda za predaju je upailia sa malim zakasnjenjem i Bucje je oslobodjeno. Zarobljena su dvadeset cetiri cetnika i dvadeset cetiri puske i jedan RB te ostalog MTS-a


municije. Sadikovic Abdulah mi je poklonio zarobljeni Valter, njemacki oficirski revolver iz 1938. godine. Rekoh mu da ce mi to biti najdraza uspomena ako prezivim, a on samo rece: "Ako Bog da Insala."
Ocekivali smo jos nekih zadataka. Ja sam ponudio Stabu u Gorazdu da odradimo jos nesto, ali nismo mogli naci rjesenje za vodice da oslobodimo i Visevice. Bio je to, cini mi se, i tezi zadatak. Sve je bilo nejasno. Stanje i podaci o neprijatelju su bili jako sturi. Moja jedinica je bila i voljna i spremna.
Gorazdu je malo lahnulo. Vritili smo se u Medjedju bez ranjenog borca, a sa dosta MTS-a. Bilo je otvorene kritike ovog poteza, moje odluke da odem sa borcima u pomoc Gorazdu, narodu i borcima, jer kazase nek clanovi Staba: "Ni oni nama ne pomazu, zasto bismo mi njima?' "A ko su oni a ko mi?" upitah i ne dobih odgovor. Morao sam dodati da su bez slobodnog Gorazda i nase sanse da se odbranimo veoma male, sto im brzo bijase jasno.


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29634

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Izvuceni iz vatre


Veliki podvig, istovremeno dok su nasi borci u Gorazdu pomagali po naredbi Sefera Halilovica, izvrsili su borci na celu sa Zaimom Kusturom njih tridesetak, ubacivsi se kroz neprijateljske linije u dubinu trideset pet kilometara. Napad je uslijedio nakon pripreme naroda za evakuaciju sa podrucja Okrugle i sireg rejona, pa cak i iz grada Visegrada. Neki gradjani koji nisu imali mogucnosti da sami nadju rjesenja kako da pobjegnu, a da ih cetnici ne pobiju, su jedva docekali ovu sansu. Ipak, u ovoj aktivnosti daleko veci podvig je bio evakuisati oko sedamsto civila kroz bespuce, noseci stare nemocne i djecu, sve uz neprijatelja na ledjima. U tom podvigu, pored ostalih, izvucena je jedva ziva i Turjacanin Zehra, koja je ostala jedini zivi svjedok paljenja naroda u kuci Aljica Mehe, na Bikavcu, sto je jedno od redovnih djela cetnika na prostoru Visegrada u ovo vrijeme. Po zavrsetku velikog podviga cestitao sam starjesinama i borcima na izvrsenom zadatku, posebno Hodzi, Benku, braci Nihadu i Nijazu Dizdarevicu. Doktor Benko je preventivno nekoliko dana lijecio Zehru, koja je bila po cijelom tijelu opecena tako da joj je koza nedostajala, kao i kosa. Vrlo jezivo bi gledati taj poluugljenisani organizam.
Zehra je spasena i proslijedjena u bolnicu u Gorazde. Zbog alarmantnog stanja na podrucju Crnog Vrha, iz Medjedje je pokrenuta Hodzina jedinica jacine voda i dio jedinice iz Holijaka, u noci 23/24.07.1992. U istoj noci prosli smo u tri grupe kroz Osojnicu ispod Okolista, preko Crnce i Vidove gore do Crnog Vrha.

Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29636

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
lzdaja?

Da bismo cetnicima pobrkali planove, Stab je odlucio da u nasem stilu napravimo nekoliko jakih iznenadjenja napadajuci ih na vise mjesta. Prethodno je izvrseno izvidjanje svih podrucja na kojima se nalaze objekti napada. Izvidjanju se pristupilo izuzetno ozbiljno, uz sve mjere sigurnosti, a zadatak je izdat na ustaljen nacin na sastanku komandira jedinica i clanova Staba. Po Crnom Vrhu je vrsljao veliki broj civila i malo njih je bilo sumnjivo, mada je bezbjednjak Camil Ramic pritvarao neke osobe. Nije mogao kontrolisati sve civile u njihovim postupcima. Od naseg iznenadjenja, dobili smo kontra iznenadjenje: neprijatelj kao da je znao gdje, kako i kada cemo ga napasti. Docekao nas je na svim mjestima. Sreca u ovoj nasoj nesreci je bila sto nisu sve jedinice istovremeno nastupile i sto su nekim komandirima date mogucnosti izbora mjesta za zasjedu u sirem rejonu pa nisu mogla sva biti pokrivena, inace bismo dozivljeli pravi pakao. Odmah poslije ranjavanja i nestanka izuzetnog starjesine, Dzevada Demira i ranjavanja jos nekoliko boraca, obustavljena je aktivnost, a moj zakljucak je bio da je neko prenio cetnicima nase zamisli.
Izgubljen je izuzetno hrabar, snalazljiv i nadaren starjesiiia Dzevad i borac Sabahudin Muhic. Uvjeren sam da bi cetnici dozivljell veliki poraz da nisu bili kvalitetno obavijesteni. Od koga? Ne znamo.
Eto, to je bio moj prvi veci povod za sumnju u izdaju ili spijunazu. Svi su provjeravani, ali niko od odgovornih nije i osumnjicen. Taj neko se nije, vjerovatno, dugo pojavljivao medju borcima i narodom koga je izdao. Dzevada smo pokusali pronaci, znali smo da je bio ranjen i da ima neke nade da makar tijelo nadjemo, ali cetiri dana smo bezuspjesno tragali ulazeci u vrlo teske situacije. Upornost je ipak bila najvise naglasena kod njegove supruge Sabahete koja je ulazila u vrlo rizicne situacije sa diverzantima da bi se sama uvjerila da ga nema. Tada se vidjelo da ona ima preveliku hrabrost i da ce biti veliki borac, ako brzo ne pogine zbog borackog neiskustva.


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29646

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Otmica gluhonijeme sestre


Ovih dana smo pokusali na svim djelovima visegradsko-rudjanskog i rogatickog bojista sto vise uvezati jedinice i neprijatelju pruziti otpor. Ja sam sa svojom ekipom puno pjesacio, a "samohotke se nisu hladile." Medjutim, cetnici nisu vodili rat samo oruzjem. Bili su to prljavi profesionalci u drugim oblicima ratovanja, a psiholosko - propagandnim narocito, i koristili su se svim mogucnostima da zastrase i ucijene. Imali su dosta dobre



obavjestajne podatke, a zarobljene su cijedili tako da nisu nikada bili zadovoljni izrecenom istinom i na kraju, najcesce ubijali. U pocetku agresije su ubacivali i spijune koje je bilo nemoguce uociti u masi naroda, a ti ljudi su morali biti muslimani.
Navratih kratko u selo, popodne drugog augusta, obilazeci liniju odbrane od Hamzica prema Hranjevcu, svratih u kucu mojih roditelja u kojoj ne poznah mnoge sto me ne zbuni a cim se poselamih vidjeh na licu majke da je nesto zabrinuta. Popricah kratko sa svima i rekoh kao i obicno: "Zurim Alahimanet." "Neka ti je sa srecorn i nek te Alah cuva," cuh iz mnostva glasova. Majka me isprati i rece "Ahmo, Fahre od jutros nema, jesi li je negdje vidio?" "Eto, zato si ti zabrinuta," rekoh dodajuci: "Nisam majko, znas ti nju, mozda je tu negdje do Tuste medji ili Cakara otisla, vidjecu, nemoj mi se sekirati." Sve to rekoh, ali odmah sam se pobojao najgoreg: da negdje pogodjena nekom granatom, jer je u toku dana bilo granatiranje svuda okolo. Nisam htio opterecivati majku svojim mislima, njoj je dosta da mene isprati i svaki put uzdahne bojeci se da joj ne jave da me vise nema. Cesto okrenem kada bih od nje odlazio i vidim, podignute ruke poluskriveno uci moli Allaha dz. s. da mi podari srecu u borbi za spas naroda i domovine. Sa desetak vojnika iz Zakirovog voda, da se to ne primijeti, tiho precesljasmo teren oko sela Drokan. Uputih kurira u Tustu Medj i produzih prema Cakarima. Moje sestre, gluhonijeme osobe, rodjene 1950.godine, vrlo ostroumne i druzeljubive, ne bi, a pretrazismo do veceri sva mjesta gdje po navici mogla otici. Ova noc mi je bila kao godina duga. Nisam mogao oka sklopiti, prelistavao sam njen zivot. Borcima nisam dozvolio da je traze u noci, bojao sam se iznenadjenja i tesko bi mi bilo da se, ne do' Bog, desi nesto nekom od boraca u trazenju moje sestre. U svom zivotu nije imala prave trenutke srece. Kao beba je imala visoku temperaturu i strasnu upalu, od cijih posijedica je, vjerovatno, ostala gluhonijema. Gotovo kao majka nam je bila: kuhala, prala, peglala, kupovala od svojih mukom ustedjenih para nama slatkise, radila sve kucne poslove domacice.
Narocito otkada se udala druga sestra, Tima, starija od nje, cuvala je stoku, plela dzempere, kape i rukavice. Kada smo nas cetiri brata odrasli i poceli zivjeti sa svojim porodicama, osim najmladjeg Adema, ona je nasim suprugama i nasoj djeci pokusavala biti mehlem, sto je nekada prelazilo i u dosadu. Ipak je najvise voljela nasu djecu. Njena radost su bili vikendi kada bismo mi stigli na selo. Trudila se da nam udovolji sto je vise mogla. Njena inteligencija je bila zapanjujuca pa me cesto cudilo kako ona brzo zakljuci odredjene, vrlo komplikovane stvari. Kada sam pravio kucu imala je vrlo jakih prijedloga, a kada bismo opravljali neki uredjaj, sugerisala bi rjesenja koja bi mene zbunjivala, ali bih kasnije dolazio do slicnih. Za svakog covjeka kojeg je poznavala je imala odredjeni znak, sto je meni bilo nedokucivo sloziti


u memoriju. Mimikom je znala objasniti sve sto zeli reci, a znala je napisano ime i prezime ponoviti nakon pet-sest godina, mada u skolu nije isla, niti je neki kurs pohadjala. Nocas, kao i mnogo puta ranije, razmisljah da li sam prema njoj bio dovoljno dobar brat i kakvi su moji clanovi porodice bili prema njoj. "Nisam i nismo," ostao je da zvoni dugo moj odgovor meni u ovoj augustovskoj noci '92.godine. Da je bar mogu nocas naci, da joj se bar nije najgore desilo, imao bih sanse da budem jos bolji, a ja sam bio dobar, reci ce to svi moji i komsije, ali ne dovoljno prema njoj koja je zivjela zivot bez zivota.
Njoj smo svi morali pokloniti vise. Traganje se nastavilo u sabah i cijeli naredni dan. Rezultat: nema ni traga da je negdje bila. Jos jedan tezak dan traganja bez rezultata, a majka i babo su izludili, bojao sam se za njih. Zamolio sam Zakira da pripazi na njih, jer je tu u selu sa jedinicom, a ja sam im rekao da ne pokusavaju nista, da cu ja vidjeti da li je zarobljena, ako budem ikako mogao. Kada sam pomisljao na najgore, uvijek je to bila njena smrt od granate, a sada vidim da to nije najgore. Najgore ce biti ako je cetnici budu zarobili, izivljavali se, mucili je i da na takvim mukama izdahne. Nisam mogao doznati da li je zarobljena, ali su nestajale nade da cu je vidjeti i da ce mi pripremiti pitu, donijeti sumskih jagoda punu veliku kantu, posluzivati nase stare roditelje i biti sretna kada smo na okupu.
Dok se na podrucju Crnog Vrha zesce borilo, na bojistu oko Medjedjeje bilo potpuno tiho sto je omogucilo borcima jedinice "16. maj" da odahnu, a u isto vrijeme komandirima jedinica sa crnovrskog bojista da traze da se angazuje i "16. maj" na podrucju Crnog Vrha. Stab TO Visegrad je ocijenio da bi lakse i efikasnije djelovao sa podrucja Medjedje, sto je izazvalo puno komentara, uglavnom losih. Moje misljenje je bilo da je to los potez, ali je receno da ce dio Staba ipak ostati u Crnom Vrhu. Pokretanjem Staba, krenuo je i dio gradjana, pa je to stvorilo nepotrebno veliku paniku u ostatku naroda, a posebno ranjenika iz naseg ratnog stacionara.
Doznavsi da se dio Staba privremeno prebacuje na lokalitet Medjedje, narod u uskom crnovrskom okruzenju se uznemirio. Jako zabrinut za sudbinu nestale sestre Fahrije, nisam mogao potpuno da se ukljucim u pripremu i osmisljavanje ovakve odluke Staba. Bio sam protiv odlaska dijela Staba sa prostora Crnog Vrha, ponajvise zbog toga sto je to znacilo i promjenu lokacije komandnog mjesta. Smatrao sam da ono treba da ostane u Crnom Vrhu, gdje je najteze i da daje sigurnost narodu i borcima da ostanu, da se ne pokrecu sa ovih prostora. Ono sto je bio "pravi," razlog, a sto su komandant Staba Mehmed Trtkovic i jos neki clanovi istakli u odbrani ovakve odluke, je bila potreba za punim aktiviranjem raspolozivog potencijala ljudi i sredstava. Ustvari, u Medjedji je bila prava hladovina u poredjenju sa vrelim crnovrskim bojistem, pa su visoki stapski oficiri htjeli



malo odmoriti u toj hladovini. Koliko moze narod uzbuniti jedna panicna osoba, tesko se moze predvidjeti, ali sirenje vijesti da dio Staba odlazi je uzbunilo narod do te mjere da su mnogi pomislili da Stab bjezi i ostavlja ih na cjedliu, na milost i nemilost cetnicima. Tako se u predvecerje 03.08.92. godine oko kuce u kojoj Stab je boravio u Crnom Vrhu okupilo, umjesto dvadesetak prioritetnih osoba, ranjenika ili bolesnih, preko dvjesta civila i taj broj se stalno povecavao. Pred polazak je kolona bila nepregledna . Vise se nije mogao ne odobriti odlazak, jer su mnogi vec otisli daleko naprijed, neki ce i sami proci kroz POT, koju cetnici potpuno blokiraju. Sve mjere obezbjedjenja kolone naroda su poduzete. Pored naroda, cuvamo i znacajne stapske oficire pa se moramo potpuno predati zadatku. Koliko je tezak put Crni Vrh - Medjedja, preko Hranjevca, Kopita, Dobrog polja i Dzankica mnogi koji su se odlucili uci u kolonu, sa svojim zavezljajima, krenuti i muhadzirluk, nisu mogli pretpostaviti. Za mnoge od njih ovaj put je neizdrzljiv, a ostanak u Crnom Vrhu je smrt na mukama, bogzna kakvim, pa su se u takvim razmisljanjima odlucili na ovaj put "biti ili ne biti." Nasa uvjeravanja da bataljon "Cole" ostaje braniti ovaj prostor, kao i da ce se po potrebi ukljucivati i druge jedinice, nisu imala znacajniji uticaj na odluku mnogih. Kolona puna majki sa djecom, starih, sporih, nesposobnih za kretanje duze od jedan-dva kilometra, je puzala od Crnog Vrha prema Kopito tako sporo da sam razmisljao da odustanemo od blokade puta na Kopitu i obezbjedjenja prolaza naroda. Bojao sam se da ce neki tek u sabah izaci na Kopito, a to je tek trecina puta do Dzankica. U danu bi cetnici sigurno takvu kolonu primijetili. Dovoljno je samo da granatiraju, napravice pravi masakr. Puna tri sata je neprekidna kolona prelazila put na Kopitu. Neki su pokusavall volovskom zapregom, neki konjima, ali je sve to u ovoj augustovskoj noci bilo vrlo tesko. Gledajuci siluete ljudi koji prolaze pored mene dok stojim na asfaltnom putu na Kopitu, vidio sam njihovu veliku borbu za zivot i puno njihovih licnih muka. Na prelasku puta nakon dugog uspona od Hranjevca su podsjecali na pokusaje utopljenika da dodju do zraka. U stalnorn naporu da savladaju put zbog bolesti koje imaju, tereta na ledjima i rukama, tezine odlaska sa svojih pragova, straha od iznenadnog susreta sa cetnicirna, iznenadili su me disciplinom. Ne postoji kasalj, plac djeteta, bilo kakvo negodovanje pri hodu po vrlo teskom terenu. Sve sto se mora reci govori se sapatom na uho, kapi vode se daruju za povrat dusa, a jos nije pola puta. Svi trpe, duraju i napreduju sporo, ali napreduju. Nekima se cini da put bjezi ispred njih, da se stabla krecu, da je drugima teret na ledjima tezi od olovnog i pomalo se rjesavaju dijela tereta, a oni snazniji i borci pomazu onima kojima je najteze. Zahvalnost za pomoc je izrecena pogledom ponovnog rodjenja izmorenog muhadzira. Ali, ima i onih koje borba za sopstveni spas i strah da ne ostanu natjera da ostave svoje najmilije: staru



majku, oca i svoje dalje i blize rodjake. Takve vracamo da isprave najteze greske, iscekujemo i pomazemo im. Troma kolona se stenjuci valjala ka Dzankicima a sunce je vec pokupilo gotovo sve zlatne kapi sa rosne planinske trave. Noc "biti ili ne biti"za mnoge je prosla.Oni su sada presli iz manjeg u veci obrucuc, sa nadom da ce lakse prezivjeti, a koliko? Alahbirum. To zna samo Allah dz.s. Naravno, imaju nadu i u borce, i u sebe. Nama, koji ih pratismo na ovom maratonu zivota i smrti, skinuse ogromnu stijenu s ledja kada stigosmo na Dzankice. Proveli smo kolonu bez gubitaka i stigli na vrijeme. "Da li je ovo nas najtezi zadatak do sada," pitao sam se i uporedjivao ga sa vec izvrsenim. Po mnogo cemu, sigurno jeste. Nisam imao vremena niti da pokusam ponovo traziti sestru, a razmisljao sam o upadu u Donju Lijesku zarobljavanju nekih vaznih osoba tzv. vojvoda. Objektivno,säm nisam mogao sam uspjeti u tome, a da neke od mojih saboraca angazujem, bojao sam se da im sta ne bude.
Ako bi neko poginuo, poginuo bi zbog moje sestre koja nije borac. To ja ne bih mogao podnijeti. Nisam imao pravo na takvu naredbu, a sam bih poginuo za svoju sestru, u pokusaju da je spasim. Sigurno ne bih bio dovoljno razuman u tom nastojanju, a prema cetnicima bih vjerovatno bio okrutan. Iduci prema Medjedji dugo sam razmisljao o tome zasto je ne mogu traziti sto dana, ako treba i mnogo vise, jer ona mi je druga majka bila i nema toga sta ona za mene ne bi ucinila.
Polaskom u mnoge bitke, borci i starjesine, obicni gradjani i stariji ljudi su mi govorili: "Cuvaj se, sta bi mi da tebi sta bude, ti moras zbog nas da se cuvas, ako vec zbog sebe neces." 0 tome sam razmisljao jos dugo osudjujuci sebe zasto nisam samo borac, bar bih mogao biti brat po osjecaju. Redale su se slike sestre na mukama cetnickim, pa onda ostalih clanova moje porodice, zatim susret sa sestrom i mnogo slicnih slika, a put do Dzankica je nocas (03/04.8.'92.) bio duzi i tezi nego ikad prije. lpak, i dalje sam se nadao i razmisljao, ako zarobimo nekog od cetnika ili znacajnih civila, cetnici ce ponuditi moju sestru za razmjenu i znacu makar da je ziva.



Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29680

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Stapska kritika


04.08.1992.godine je nakon napornog dana bilo puno prepirki oko rada Staba i svakog pojedinog clana, jer meni su komandiri jedinica upucivali pitanja, a ja sam znao i dobro osjetio da postoji velika razlika izmedju rada pojedninih clanova Staba, kao i razlika u radu komadira nizih jedinica i clanova Staba. Medjutim, dosao sam pod udar kritike tih nekih,
kako ih Hodza nazva "stapskih longosa." Kazu da ima stvari koje smijem, a imaju neke druge koje ne smijem raditi, sto prihvatih, ali kada su pocele




kritike po izvedenim dejstvima, bez osnova i bez argumenata, onda sam puko' ko' petarda. Pojasnio sam da ja ipak radim vecinu poslova koje treba da radi taj Stab, i tu smo se razisli, uz moj zahtjev da se preispita rad komandanta Staba, posto je bilo insistiranje na preispitivanju mog rada. Dobro ljut sam napustio Stab. U ovom vremenu jedinica je djelovala kao brigada i imala cetiri bataljona, a komande brigade uopce nije bilo. Stab TO je bio daleko od toga da bude komanda ili stab te brigade. Oni su sebe vidjeli negdje vise, mada nije bilo vise jedinice. Od ovog sastanka vecina clanova Staba se trudi, i u dobroj mjeri uspijeva, da ometa rad komandanta i komandira jedinica.
Kada im je predlozeno da planiraju bitke ili vode jedinice, vecna njih nisu bili voljni ni da pokusaju. Neki su ipak i tu pokazali da mogu i znaju, kao sto je Hurem Nusret, cije su sposobnosti bile velike kao i samouvjerenost. Vjerovatno da sam ja trazio puno od tih ljudi, ali ako vec nisu mogli uraditi, onda su bar mogli postovati uradjeno i one koji to mogu. Oko ponoci 04.08.1992.godine, iz Staba mi je poruceno da ce o svemu biti obavijesten "glavni." Ja sam se slozio i uzvratio:"Samo neka bude o istini obavijesten," mada sam znao da nece, jer to bi bilo protiv njih samih.
Na sastanku sa komandirima jedinica, 06.08.1992.godine su analizirana i sporna pitanja koja su pokrenuta na sastanku Staba 04.08.1992.godine. Komandiri nizih jedinica su bili razocarani i podrzali moja nastojanja da se stvore zdravije pretpostavke za rad i vrlo kvalitetno analiziran plan daljih borbenih aktivnosti jedinice. Zadaci su pripremljeni i podijeljeni komandirima, a zbirnu evidenciju u brigadi, kao i opce pravne poslove, vodit ce ubuduce Sabaheta Demir-Mujkanovic. Te poslove za brigadu je do sada vrsio komandant brigade. Ubrzo je izvrseno i dejstvo prema klisuri Bursicima i Hadrovicima u kojem sam ostao da komandujem pistoljem i da se po ratistu krecem- prebacujem säm. Pusku sam dao Jusi Kesmeru, jednom od mojih pratilaca, i po nesreci, Juso se säm ranio u kretanju tom puskom. U toku borbe nije drzao ukocenu pusku, a gurnuo metak u cijev, sto je bilo jedno od dva ranjavanja u tom briljantnom dejstvu. Rezultati su bili dobri, ali izgubljena je mogucnost da se zarobi jedan broj cetnika. Za ovaj uspjeh najvise su bili zasluzni borci "16.maja" i policija. Moji pratioci su rijesili jedno uporiste, cime sam bio vrlo zadovoljan.


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29691

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Licno obezbjedenje


Moje obezbjedenje u borbi cinili su momci koji su bili hrabri dovoljno da krenu u boj ispred mene da me zastite, ranjenog izvuku, izvide teren, dejstvuju iz svih oruzja i orudja, zaminiraju i razminiraju teren i ubace se duboko u POT (privremeno okupiranu teritoriju), prodju kroz neprijateljske



linije, necujno bez tragova, da pucaju po mojoj komandi, ali i da budu strpljivi cekajuci cijeli dan povoljnu priliku.
Ponekad je ova ekipa prelazila pedeset kilometara bez odmora, a onda bi promijenili carape ili cesce oprali one iste i noge malo ohladili i ponovo pedeset kilometara. Bio je prisutan takmicarski duh, ko ce bolje, brze, preciznije, ko moze da prati komandanta. Mehmed Mesa Heco, Abdulah Tabakovic, Ibrahim Kabaklija, Juso Kesmer, Abdulah Sadikovic, Emir Karcic, a vrlo cesto Sabaheta i nesto rjedje Dijana, su bili clanovi te ekipe koja je sa mnom putovala po terenu. Uglavnom, gdje je bilo najteze sa mnom su obicno bila dva-tri clana ove ekipe. Nekada smo imali i srece, pa smo se koristlii vozilom kada se asfaltom moglo pribliziti bojistu. Pribojavao sam se voznje po makadamu zbog mogucih PT mina. Mi smo cetnicima pripremali cesta iznenadjenja postavljajuci mine na puteve kojim treba da stignu njihove interventne jedinice, sto nam je cesto bilo presudno za dobijanje bitaka. Bojao sam se da nam ne uzvrate jer su imali prostora i mogucnosti daleko vise nego mi. Nase linije nisu mogle biti uvezane kada je duzina linije odbrane bila preko pedeset kilometara a pusaka oko sto. Nase jedinice su manevarskog i prostornog tipa ujedno, i nikada do sada nismo bili blizu jednog borbenog kompleta za oruzja koja imamo. Pored nabrojane ekipe mog obezbjedjenja u borbi koja je cesto dobijala vrlo slozene i najteze zadatke, cesto bi bila pojacana ili bi pojacavala neke od jedinica i uz komandovanje odlucujuce pomagala da se bitka dobije.
Abdulah Sadikovic Sandokan, visok, zivahan, vitak i naizgled dobro mrsav covjek vrlo vedre naravi vec duboko je zagazio u sestu deceniju zivota. Po kretanju je bio nenadmasan i htio je biti uz mene, puno mi pomazuci savjetima i iskustvom, davao nam dodatnu snagu da izdrzimo sve napore. Duhovit, sa puno zelje da borbom pomogne u odbrani naroda ovog podrucja, brzo je ucio vojnu vjestinu i brzo bio spreman voditi jedinicu ranga cete, ako zatreba. Ja sam ga cuvao upravo za to. Imao je vec izgradjen jak autoritet medju borcima i starjesinama, a borbeni rezultati su mu bili besprijekorno cisti i ogromni za njegovu dob. Cesto je, da bi pokazao svoje vrline i fizicku sposobnost, nogom dohvatao plafone prostorija u kojim se zateknemo. Oni, koji ga nisu poznavali, su se cudili. Istinsku zelju da se bori je naglaseno pokazivao, a po sposobnostima i fizickoj snazi fenomen ovog vremena. Kristalno cist karakter, ljudska toplina, uvazavao je sve i pomagao onima kojima je pomoc potrebna, u ovom jadu sve je to kod njega bilo vrlo dobro slozeno, kao ogromna ljudska vrijednost. Prije agresije radio je u sumarstvu, pa je poznavao dio terena kojima smo se morali kretati. Mene je cijenio kao komandanta, a pazljiv bio kao prema sinu.
Heco Mehmed, djecackog izgleda u drugoj polovini trece decenije, nizak rastom, mrsav, smedje i obicno kratke kose, plavih ociju, male glave,


spicasta lica ponekad zaraslog u smedju bradu. Reaguje izuzetno brzo, snalazljiv je, pokretijiv, dosta osjetljiv, a mine u neprijateljskim minskim poljima nalazi kao da ih je säm postavljao. Prije ulaska u ovu ekipu, imao je vrlo veliki licni rezultat postignut u borbi. Dosta emotivan i ponekad nespreman za salu, nakratko ljut i ponovo kao mehlem na ranu. Kao da je djetlnjstvo jos trajalo u njemu. Sve clanove ekipe je volio, a kao pojedinac, mogao je izvrsiti svaki zadatak i uvijek vise od drugih. Vise hrabar, vise snalazljiv i sposoban u borbi. To je mnogo puta pokazao.
Mene je impresionirao posebno snalazljivoscu i brzinom reakcije. Puno sam ga cijenio, ali ne i odvajao emotivno od drugih, mada sam to osjecao u sebi. Volio me, umjesto da me samo postuje i cijeni. Porodicu je vidjao uvijek nakratko i jedva je cekao da me upozna sa svojima.
Ibrahim Kabaklija, zvali smo ga Cimbur, njegov stari nadimak, bio je momak od tridesetak godina, srednjeg rasta, dobre konstitucije, vrlo jak i hrabar, smedje kose i nesto vece glave, vedra duha i brzih reakcija. Sposoban da odluci bitku kada to treba, ali i da vodi jedinicu. Prije mnogih se poceo boriti za Bosnu, a vrlo vjesto je rukovao oruzjem koje mu je dolazilo do ruke. Naizgled seprtljav, u kretanju je znao biti veoma spretan i tih da sebe ne cuje. Vedra duha najcesce se volio nasaliti, ponekad i na svoi racun, samo da atmosfera u ekipi bude dobra.
Juso Kesmer, vrlo stasit, visok, sportski gradjen, smedj, jak i brz, pricljiv ponekad, a za pravdu, koju realno u ovim okolnostima ne moze ni vidjeti, a kamoli osjetiti, bi poginuo. Tridesetak mu je godina, u najvecoj snazi, ozenjen iz Crnog Vrha, a rodjen u Crnci kod Visegrada. Sportski duh ga je puno krasio. Ipak, najjaca karakteristika mu je upornost, cini mi se beskonacna, sto mu je donijelo puno problema, ali i izgradilo cist karakter, dostojanstvo i cestitost.
Tabakovic Abdulah Tajson Tajla i slicno, je nadopunjavao sve nase slabosti: visok, mrsav, tih, najcesce crvenih obraza i stalno u nekim razmisljanjima, snanazljiv u svim situacijama, kako u borbi tako i van nje. Kada je trebalo pripremiti hranu za ekipu ili dogovoriti pitu koja se samo sanjati mogla u selima kroz koja smo prolazili, teglu kaj'maka za put, sve to u ovoj teskoj '92. godini on rezirao. Bila je to velika radost ekipi i podstrek za dalji rad. Ozenjen, otac dvoje djece, tesko je nalazio vrijeme da svrati i vidi ih, a kamoli da se druzi, igra sa djecom i odmara. Njegov odmor je bio kad svi zaspe. Kao pravi domacin nas je opsluzivao. Oko tridesetak godina starosti, vrlo vitalan, cesto je vukao poteze koji su kasnije ekipu oblivali suzama smijeha. Kako i ne bi: na posljednjem navedenom borbenom zadatku, na lokalitetu Klisura, imao je bliski susret sa neprijateljem, krupnim cetnikom, koji mu je dosao iza ledja i upitao ga: "Ko si ti? Predaj se ili pucam!" A on je odgovorlo: "Ja sam "Es de stranka es" i zaskocio iza



kamene ograde. A Heco je pogodio cetnika direktno u glavu, dolazeci mu sa boka. Bilo je tih scena kasnije znatno vise.
Emir Karcic, takodje visok, sportski gradjen, tih, dvadesetpetogodisnjak, umjetnik na harmonici cije sam zvuke slusao cesto, dok sam bio podstanar kod njegovih. Moj blizi rodjak, jedini u toj ekipi je imao malo privilegija, ali cesto je bio i kritikovan. Imao je sve osobine pravog diverzanta. Rijetko je bilo sta komentarisao, ali je cesto razmisljao kako doci do rjesenja. Poslije jedne naporne relacije pjesacenja imao je velike plikove po nogama, tabanima, sto ja nisam mogao vjerovati da ga moze sprijeciti da idemo dalje. Kad sam se uvjerio, ostavili ga da odmori dva-tri dana. Nakon sto je zalijecen, htio je ici sa mnom u Stragacinu, ali mu nisam dozvolio i to ga je naljutilo pa je olahko prihvatio poziv Bekta za prelazak u njegovu jedinicu u Gorazde. Bio je kivan na cetnike, posebno poslije price
mog bivseg gazde, njegovog oca, kako su ga cetnicki "Bijeli orlovi" mucili trazeci novac.
Sabahetu i Dijanu smo povremeno imali u toj ekipi i nisu se nista po hrabrosti mogli navedeni borci izdvojiti od njih, osim po izrazitoj spretnosti nekih, ali one su bile vrlo jak podsticaj svim borcima i njihovim kolegicama koje su ulazile u jedinice slijedeci njihov primjer. Borci su se divili njihovom borbenom ucinku, a mnoge su zastidjele kada bi ostajale u borbi u paklenoj situaciji. Zato smo sigurno prema njima bili nesmotreni, nedovoljno pazljivi i njihov rezultat vrednovali kao rezultat muskaraca boraca koji su imali veliko predznanje sluzeci bivsu JNA i iskustva u prethodnom dijelu agresije.
Sabaheta, jedina visokoobrazovana zena (diplomirani pravnik) sa puskom. Vrlo odlucna da kao borac pomogne odbrani Bosne. Sa svojim muzem Dzevadoin Demirom je pravovremeno osjetila cetnicke namjere i vec u aprilu '92. se ukljucila u pripremu otpora. Rodom iz Nemile kod Zenice, a pocetkom '92. se udala za Dzevada, koji je skoro nestao u borbi. U potrazi za nestalim muzem ona je vec vise puta ulazila u vrlo teske situacije, ne bi li ga pronasla ili doznala njegovu sudbinu. Vrlo hrabra i odvazna zena. Nije se boiala ni u tim najtezim situacijama i tada je bila dodatna snaga u ekipi.
Dijana Marinova, Bugarka, koja se zatekla u Gorazdu '92. godine odlucila je svojevoljno pomoci odbrani Bosne. Djevojka, koja je mogla da ode u Buigarsku bez problema, srodila se sa nama i svaku nasu pobjedu dozivljavala kao najsrecnija Bosanka. Ona je prva zena koju sam vidio da nosi pusku u odbrani Bosne. Sa oko tridesetak godina, srednjeg rasta, plave kose, puna snage i odlucnosti, bila je uzor mnogim zenama i primjer mnogim muskarcima borcima. Sa svim borcima je, kao i Sabaheta, bila istinski prijatelj.


U ime Staba, a za prevoz na kratkim relacijama, uz angazovanje Avdije Sabanovica mobilisana su dva automobila. Automobil Golf, Rasima Suljkica, koji je angazovan kao vozac istog, i Mercedes, vlasnistvo Senada Sete iz Visegrada, koji je bio garaziran u Gorazdu. Mercedes je predat meni na privremeno koristenje za krace relacije oko Medjedje i do Gorazda. Medjedja je sva u nekoj velikoj rupi-dolini i okolo su losi makadamski putevi, tako da su Suljkic na pocetku i Hamed Guso kasnije, imali posla prevozeci nas tim kratkim relacijama. Naravno, auto mi je dodijeljeno prije mimoilazenja sa nekim clanovima Staba.
Veliki problem su mi predstavijali zahtjevi boraca za posjete porodicama. Nisam imao mogucnosti da udovoljim onima koji su trazili odlazak u Gorazde na dva dana, a kamoli na odsustvo od mjesec dana.
Bilo mi je vrlo tesko prihvatiti cinjenicu da nemam rjesenja, da borcima ne mogu pomoci da vide porodicu koja gladuje u Gorazdu ili se muci na sve nacine po svijetu. Kako da postupim, pitao sam se cesto, rezerve boraca nemam a moram omoguciti da vide porodice. Tu sam nacinio puno gresaka, sigurno, svjesno se bojeci da ne puknu linije i ne strada narod, da ne izgubimo teritoriju. Cini mi se da nisam imao izbora, morao sam.


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29699

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Zaim Imamovic


Boreci se u Gorazdu na pocetku agresije, cuh za nekog kapetana koji okupi narod u Ilovaci, pa onda sve sire cak do Hrenovice i ustroji vojsku veoma brzo u stilu pravog vojskovodje i ratnika, stece autoritet koji gromko odzvoni dolinom Drine. Ponovo u Medjedji cuh divne utiske boraca koji su ga upoznali, a Hodza mi rece da bi me volio upoznati taj, vec slavni, kapetan. Rekose da je aktivni oficir, da ne preza ni od koga, ni od cega, da jednostavno nastupa i govori iz duse te da je voljan pomoci nam jednim skromnim poklonom MTS-a. 12.08.92., oko ponoci, provukavsi se kroz gorazdansku vatrenu stihiju, stigoh na Sadbu, mjesto uz Drinu udaljeno desetak kilometara od Gorazda prema Foci, preko zicanog mosta koji se ljulja tako dobro, da bijase malo duzi zaspao bih hodajuci po njemu, umoran i iscrpljen. Odmah iza mosta, u vecoj zgradi gradjenoj u obliku domova mjesnih zajednica ili stanova za ucitelje, nastavnike, bijase smjestena Komanda Prve drinske brigade. Udjoh u Komandu kroz lavirint hodnika u mraku. Primijetih strazara na ulazu u drugi hodnik.
Slike ispred komandantove kancelarije podsjetise me na pravu vojnicku disciplinu. Ipak, nije bilo toliko strogo da bude sve pod konac. Primijetih to kada udjoh u kancelariju komandanta u kojoj je gorjelo nekoliko svijeca i gdje su, u zadimljenom ambijentu, sjedili tri-cetiri starjesine Komande. Rasirena karta, ucrtani znaci orudja, linija cetnicke odbrane koja mi


ne bijase potpuno jasna, pokazivali su da se radi i do kasno u noc. Rekoh ko sam i zasto sam
dosao, ali to ih mnogo ne zaintersova. Ponudise me sokom, kahvom ili cajem, sto prihvatih da
me razgali i malo odmori. Komandant Zaim Imamovic ce doci za sat rekose, javili su im sa
Brzace da je otisao. Nisam znao gdje je ta Brzaca, pa pogledah na karti, vidjeh da ce preci
pored same cetnicke linije kod Osanice. Upitah ove starjesine, hoce li biti problema ? Rekose:
Ma jok, prolazi Zaja tuda lagano." Taj sat bijase duzi od mnogih, ali se predevera i odjednom
cuh kroz hodnik "Eto komandanta!" Starjesine se trznuse i stadose na noge i docekase
vojnicki svog komandanta. Mene je pozdravio i predstavio se kratko imenom, izvinio mi se i
rekao da malo pricekam dok on primi izvjestaje od potcinjenih. Slusao sam i shvatio da imaju
puno problema, ali da izvrsavaju dobijene zadatke. Brzo je primio izvjestaje vidno umoran, ali
ipak pun energije. Brzim pokretima, snaznim koracima stize do stola, sjede preko puta mene i
upita me:

„Prijatelju! kakoje kod tebe, imas li problema?"
"Ne ovakvih kao ti u ovoj borbi," rekoh mu.
"Nase borbe su obicno kratkotrajne, diverzantskog tipa. Najveci problem su sredstva, oruzje i municija, sredstva veze i sanitetski materijal. Kod tebe je ovo vjerovatno rijeseno, " rekoh.
"Jeste za sada, ali ce biti jos puno borbe u ovoj borbi," uzdahnu Zaim i gorko nastavi: „Do sada je iz stroja izbaceno sezdeset pet boraca," sto odzvoni u mojim usima. Umalo da pitam, pa kako, ali pogledah u kartu i sjetih se da ucestvuje pet bataljona na jednom pravcu napada, iz jedne brigade, a ucestvuju dvije brigade i jedan samostalni bataljon. Primijetih da se malo zamislio. U njegovim bistroplavim ocima, uronjenim u djecacko lice, ispod
plavosmedje blago kovrdjave kose, vidjeh da prelistava plan napada na neko od uporista. Pustih ga da razmislja cijeneci da je to znacajno. Nisam imao snage da ga prekinem. Kada je zaokruzio viziju moguceg rjesenja problema, vidjevsi mene preko puta, poce sa pitanjima. Interesovao se za sve sto mi dozivljavamo na visegradskom bojistu, ali se primijetila njegova briga za ishod borbe i zelja da bude sto uspjesnije okoncana. Osjetio sam da treba sto prije zavrsiti ovaj razgovor i omoguciti mu da odmara a on, uvidjevsi da sam pri polasku, upita:

„Sta ti treba prijatelju?"

U tom toplom pitanju, a posebno u onom prijatelju, vidjeh ogromnu sirinu i velicinu njegove licnosti, nesebicnosti u davanju onoga od cega zavisi sutrasnja bitka i uspjeh borbe, spremnost da otrgne dio sebe nekome koga prvi put vidi i vec tako puno cijeni. Osjetih toplinu zadovoljstva, ljudskog, obicnog, i bi mi jasno zasto ga toliko ljudi vole i cijene. Pomislih, u njemu su spojeni vrlo cvrsto hrabrost i emotivnost, snaga i



blagost, vojnicka disciplina i ljudska toplina, ozbiljnost i vedar duh, izuzetno vojno strucno znanje i prakticnost u vodjenju naroda, i jos mnogo toga sto je tesko spojivo u ljudima. Znam da ovaj covjek mora biti velik i bi mi drago sto ga upoznah. Odobri da ponesem sto mi treba i da mi do Vitkovica to odvezu autom a dalje je, rece, opasno pa neka prebace na biclklima. Pozdravismo se i ja odoh za Gorazde, a Zaim osta sa svojim planovima za veliko sutra.


Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.052 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version