Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #29711

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Mine u japaneru


Doprema dodijeljenog oruzja, orudja, municije i ostalog MTS-a iz Vitkovica je bila vrlo teska i neizvjesna, preko tri paklene dionice koje su u svakom trenutku kontrolisali cetnici, a to su: put Vitkovici-Bacci, dionica preko Srednjeg mosta u Gorazdu i od gradskog naselja Luke do Zeijeznog mosta kroz Kazagice i Hubjere, pa tek onda nesmetano do Medjedje. Sa Hodzom sam iz Bacaka biciklom otisao do Vitkovica u noci 13.08.'92.godine, da dobijeno naoruzanje koje sinoc nismo smjeli staviti u auto, nakon susreta sa kapetanom Zaimom. Nocas cemo, radi sigurnosti, necujno i neprimjetno probati biciklom. Ja sam tako "dobro" vozio u ovoj tamnoj noci da smo brzo sletjeli sa puta. Na nasu srecu, cetnici preko Drine nisu uopce reagovali. Nakon slijetanja Hodza rece: "Daj prijatelju da ja probam." "Evo izvoli," rekoh i brzo ponovo sletjesmo. Uvidjeh da je i biciklo hafifno, a Mersed Prljaca, komandant bataljona iz Bacaka, nam ga je dao tako od srca da nisam pomislio da je podvala. Posto u Vitkovicima uvidjesmo da nije moguce granate i ostalo spakovati na biciklo, a Mirsad Dragolj Mena, komandant Vitkovickog bataljona, ne nadje kolica, tzv. japaner. Odlucih da pretrcim relaciju do Bacaka i dotjeram kolica od Fatime, rodice moje supruge, kod koje su bili smjesteni moji, a ja samo povremeno. Upravo tako sam i uradio, ali i to je bilo opasno, jer islo se asfaltnim putem, i pored puno zrtava u sudarima vozila zbog nevidljivosti, brze voznje ili pogodaka cetnika sa druge strane Drine. Neki su morali da se prebace hitno, (teski ranjenici i bolesnici), tako da ni pjesaci nisu bili sigurni na putu, a ni blizu puta, jer se moze vrlo lahko sletjeti s puta u toj tami i strahu vozaca.
Zajedno sa mnom je prema Vitkovicima krenuo i Fatimin sin Mersudin Merso Hasovic, a Hodza me sacekao u Vitkovicima i pripremio nesto MTS-a za oklopni kombi, koji su nam dodijelili u Stabu TO Gorazdu za prevoz nas i MTS-a. Hodza je otisao kombijem i dio MTS-a bezbjedno prevezao, a Merso i ja smo lagano pjeske vozili granate, mine, kontejnere za osu i ono sto je bilo vece razorne moci i sto, radi sigurnosti, prilikom eventualnog pogotka cetnika kroz oklop kombi-transportera moze izazvati veliku eksploziju, pobiti ljude u kombiju. Inace, jedno vrijeme u pocetku agresije taj kombi je prevozio uspjesno ljude, najcesce ranjene, preko mosta do bolnice i nazad, ali su cetnici to uocili i onda su upotrebljavali kugle od tvrdog celika koje su probijale oko osam milimetara debeli zeljezni oklop kombitransportera. Propratismo kombi i bi puno radosti sto ga cetnici nisu upucali, a nas teret u kolicima vozismo gornjom stranom sto vise po kanalu kako bi bio sklonjen od slucajnog metka. Znao sam da cetnici posjeduju pasivne uredjaje,nocne dvoglede, i da mogu uociti narocito svjetlije predmete na ovako maloj udaljenosti (oko trista metara maksimalno). Cesto su se



pjesaci ovdje sudarali u tamnim nocima, sto nije bilo bolno i tiho, bez komentara se razilazeci U ovoj mrkloj noci, gurajuci kolica, sretoh mnogo ljudi koji uglavnom tiho, ali zurno promicase pored mene, a jedan, ciji sam glas cuo nekoliko puta do tada, upita me:“ Izvini, molim te, je li pucaju ovuda cetnici i da li mi je bezbjedno odavde do Vitkovica".
Pitanje bijase tiho a odgovor jos tisi: Iza ove krivine bice vam malo sigurnije, iako skroz do Vitkovica pucaju". "Hvala i sretno," rece i produzi na biciklu. Dugo sam razmisljao o tom glasu, ali tek ujutro saznah da je to bio Edin Vranj, sluzbenik u Policiji, snimatelj u pripremi "Babe," koga sam otjerao da ne snima bojeci se da ti snimci ne budu za nesto sto nece biti opca korist i historijska vrijednost. Stigosmo u Backe. Mali Merso, koji jos nije imao osamnaest godina, ode kuci, a ja kod svojih vec provjerenih prijatelja Prleta ( Prljacu Mersada ) i Zoke ( Zorlak Mustafe) svratih da odmorim. Malo popricasmo, dopunise me municijom i nesto cigareta i prevezose do Staba u Gorazdu. Bio sam im zahvalan uvijek za takvu pomoc koju su meni i mojim borcima pruzali, a ona je bila i mala i ogromna u ovom vremenu. Dalje prebacivanje do Medjedje je proteklo bez problema. U sami sabah sam bio na Ustipraci, a veci dio MTS-a je istog dana dijeljen u Medjedji, poslan jedinicama na liniji odbrane.


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #29719

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Usred bijela dana preko Kopita


Ponekad i samovoljno, a najcesce organizovano i po naredjenju, prolazila se relacija Crni Vrh-Dzankici i obrnuto, pa su to cetnici primijetili i pripremili zasjedu za jedinicu koju je predvodio komandant bataljona "Cole," Suljo Fejzic. U zasjedi, blizu prelaza puta Visegrad - Sjemec, na Kopitu, ubijena je jedna zena - borac Nuhanovic Samira, ranjenih je bilo nekoliko, a nestala su dva borca, Berberovic Adem i Sabanija Fehim. Suljo, vrlo odgovoran starjesina, se vratio sa jedinicom na Dzankice. Nije uspio pruziti otpor, jer nije imao preglednost, niti jasnu situaciju, a izgleda ni dovoljno spremnu jedinicu. Osiguranja nisu izvrsila svoj zadatak, a i disciplina u kretanju vjerovatno nije bila na zadovoljavajucem nivou. Zbog teske situacije i jacih cetnickih napada, noc prije je evakuisan preostali narod iz Crnog Vrha.
Gubici u cetnickoj zasjedi nisu bili ni blizu onih koji su mogli da nastanu u toj situaciji. Znacaj Crnog Vrha za narod, koji je tu imao relativno povoljne uslove za zivot, hranu, smjestaj i zastitu od vojske, ali i razvlacenje cetnickih snaga, bio je ogroman. Ljut i kivan na cetnike, a uvazavajuci i okruzenje jedinice u Crnom Vrhu, posao sam sa svojom uzom ekipom i Suljinom jedinicom usred bijela dana da prodjem preko mjesta zasjede i asfaltne komunikacije Visegrad-Rogatica ispod Kopita. Komandiri jedinica


su vrsili dobijene zadatke besprijekorno, a kada smo stigli na mjesto zasjede, osjecala se prisutnost straha. Kako i ne bi kada prvi put idu po danu kroz cetnicka uporista i to u vecem broju, sezdesetak boraca. Nakon pazljivog dolaska do mjesta zasjede, Suljo i ja smo dugo osmatrali mjesto zasjede, kako bismo se potuno uvjerili da cetnika nema u blizini . Pazljivo je izvrsen pretres terena i pronadjeno tijelo zene-borca Nuhanovic Samire i dosta ruksaka opreme, koje su borci ostavljali u bjezanju. Suljo je pratio pretres terena trazeci nestale borce, a mene je zanimalo kako su cetnici postavili zasjedu i tragovi koje su ostavili. Po vidjenom, ocijenih da nisu profeslonalno radili i da su poslije zasjede i oni pobjegli sa lica mjesta, sto mi je bio vrlo znacajan podatak. Raspored u zasjedi je, takodje, bio slabo prilagodjen zemljisnim uslovima i marsuti kretanja kolone nasih boraca. Nakon rasciscavanja terena bez problema smo stigli u Crni Vrh. Borcima nije bilo jasno kako su uspjeli bez vecih poteskoca, usred bijela dana, proci kroz cetnicko podrucje.
Meni je to bilo jedno novo saznanje o kukavicluku cetnika koje ce mi puno koristiti. Jedan nestali borac, Sabanija Fehim, se sam izvukao sa bojista, sakrivsi se i od nas, posmatrajuci sa vece udaljenosti. Nije nas prepoznao. U naredne dvije noci, vise na rukarna nego na nogama, jer je ranjen u noge, presao je do nasih. Drugi nestali borac je zalutao pravo cetnicima i zarobljen je, sto smo ubrzo saznali preko njihovih sredstava veze. U Crnom Vrhu smo odmorili, a zatim sam izdao zadatke Sulji i komandirima nizih jedinica. Znao sam da moram sutra biti u Medjedji, a sutra navece u Stragacini kako bih pomogao u pripremi borbenih dejstava na tom podrucju. Sa svojom ekipom sam puno putovao. Imao sarn udobnu obucu, moje "samohotke," gojzerice adidas, su bile najpogodnija obuca za kretanje ovim terenima. Ekipa je bila u punoj kondiciji, tako da za nas nije bio napor prevaliti tih pedeset kilometara u jednoj noci, malo odahnuti, pa ponovo preci istu relaciju. Medjutim, ja sam osjecao umor u cijelom tijelu. Ugrijao vode, istusirao se i legao. Mastao sam o dobroj masazi, bar nogu i ruku. Od umora sam zaspao, kao i ekipa koja me pratila. A u snu sam dozivio sve o cemu sam mastao kada sam legao. San je bio jako prijatan da nisam vjerovao da je to san, a moje tijelo je bilo potpuno odmorno kao da nisam danas presao pedeset kilometara. Probudio sam se i razmisljao o tome, kako je malo zadovoljstva, pa makar i u snu, dovoljno covjeku da ga ozivi, vrati mu volju i snagu. To je bilo od Boga dato meni. Taj odmor je ostao duboko urezan u moje sjecanje, a slicne dozivljaje, kada sam dobijao novu snagu, uvijek sam poredio sa ovim, petnaestog na sesnaesti august devedeset i druge godine.
Oko ponoci probudili su nas strazari i moja ekipa je ponovo, kroz linije neprijatelja, prosla do Dzankica, zatim Medjedje, gdje smo odmorili i nastavili za Strgacinu. U Strgacini je bila smjestena jedinica "Lim," jacine bataljona.


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #29732

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Bjeljevine


Po dolasku u Arbanase razgovarali smo sa Brajanac Abdelom i Asimom Omeragicem, rukovodstvom Staba TO i predstavnikom civilnih struktura rudjanske Opcine o stanju u jedinici, poziciji i namjerama neprijatelja i sta bismo mi mogli uciniti u kratkom vremenu sa postojecim snagama. U Strgacini sam sa Hodzom, koji je sa svojom jedinicom (bataljon "Vatra") stigao u Strgacinu prije nekoliko dana i Hajrom Lagumdzijom, komandantom bataljona "Lim," dugo razgovarao o prisutnim problemima. Najvise smo razgovarali o dejstvima koje treba izvesti kako bi se cetnici zaustavili u svojoj ofanzivi na ovom prostoru. Uvjerili su me da nije potrebno da ja izvidjam, da imaju potrebne podatke o neprijatelju te da su spremni da pokrenu jedinice u borbu vec nocas. Rano ujutro 18.08.`92. vec smo bili u dugoj koloni kroz gustu sumu, jednostopim puticem do potoka prema naselju Bjeljevine. Presli smo potok i penjali se uz sumom obraslu, tesko prohodnu strminu. Isao sam u srednjem dijelu kolone kada se odjednom zacula pucnjava iz pjesadijskog oruzja u vrhu kolone, sto metara iznad mene. Istrcah naprijed i vidjeh kako se nasi borci povlace, nista mi nije bilo jasno dok jedan od komandira iz "Vatre" Muhic Bahrudin Bane, nije naisao pored mene i rekao: "Komandante, naisli smo na njihov sator pobili cetnike u tom satoru i povukli se"
"Povucite se i vi nazad, blizu su. Vide nas, cuvajte se!" Pogledah naprijed i primijetih siluete cetnika kroz guste krosnje drveca, hrasta i bukve. Pored mene su pronosili nase ranjene borce i neki su trceci niz brdo gubili municiju, cak je bio ostavljen i jedan PM 53, uzeo sam ga i pokusao gadjati, bio je u kvaru, ponio sam ga i kasnije su moji iz ekipe pomogli. Osjecao sam se jadno sto je ovo borbeno nastupanje ovako prekinuto, sto smo izgubili sest boraca ukupno, a cetiri ovdje na pravcu na kome sam bio i ja. Ocekivao sam da cu biti obavijesten kada stignemo blizu cetnickih pozicija, ali eto, i to je bilo iznenada i za one koji su bili na celu kolone. U tom slabo izvedenom izvlacenju bilo je skakanja i sa velikih visina sa stijena koja su imala teske posljedice. Poslije svega, ovo mi je tesko palo i bio je to veliki gubitak za jedinicu, a meni gorka i teska pouka da idem na sva izvidjanja u kojima vodim jedinicu u borbena dejstva. Doktor Benko je spasio nekoliko ranjenih od moguce smrti i njegova uloga je danas bila izuzetno velika. Inace, transport ranjenika do Medjedje je bio iscrpljujuci, izuzetno naporan i tezak. Nije bilo vremena za odmor jedinica, a pogotovu moje ekipe, vrlo rijetko je neko od clanova dobio slobodan dan, a nisam razmisljao da to sebi priustim. Gledao sam da budem tamo gdje sam najpotrebniji. Sada je to bilo u Crnom Vrhu, da se dovede pojacanje i osnazi odbrana iz okruzenja. Posto nije bilo




isto opterecenje jedinica na crnovrskom i medjeckom bojistu, gdje su dejstva bila vrlo rijetka, odlucio sam da jednu jedinicu iza bataljona "16. maj" (kako se vec zvala jedinica sastavljena od boraca sa podrucja Medjedje) uputim na ispomoc i to sa probranim borcima, koju ce voditi Munir Muharemovic, komadnir jedne cete. Ova jedinica je dobila naziv " 16. maj " po datumu prvog pruzanja otpora cetnicima na podrucju Medjedje. "16. maj" je trenutno nasa najbrojnija jedinica, ali kao i ostale, nedovoljno opremljena.


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #29750

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
"Cini nesto, komandante"

Pripremljena je jedinica i ponovo smo u podnevnim satima startali sa Dzankica racunajuci da cemo iznenaditi neprijatelja i proci neopazeno. Cetnici su blokirali poznati prelaz puta i oceklvali su nas. Nase kretanje je bilo veoma oprezno, tako da smo im prisli do same komunikacije i upali u neke rovove. Heco Mesa je, kao i obicno, trcao naprijed i presao put, a onda poceo razminiravati neka minska polja. Jedna grupa iz jedinice "16.maj" se komotno kretala komunikacijom ne vidjevsi prisustvo cetnika. U toj grupi su bili, pored ostalih, i Omer Omerovic Beca i Avdo Duran, hrabriji borci ove jedinice. Vjerovatno su ih cetnici primijetili i traizili pomoc. Culi smo zvuk motora vozila. Dozvali smo ih pravovremeno da dotrce do nas preko brisanog prostora. Da su deset sekundi zakasnili, stigao bi ih cetnieki transporter. Otpocela je borba u kojoj su se nasi borci dobro snasli i vecina radi iskljucivo po komandi. Medjutim, Heco je odlutao dalje i to säm, Pokusao sam mu prici i sacekati transporter, ali nisam uspio. Ratni izvjestac, Semso Tucakovic, koji je zelio zabiljeziti nesto o dejstvima oko Visegrada i krenuo sa nama iz Medjedje, u jednom momentu straha rece:
"Cini nesto, komadante? Svi cemo izginuti."
Pogledah ga i mirno rekoh: "Ako mislis da je tvoja glava skuplja od nasih, cini sto zelis ili radi po mojoj komandi." Ostao je bez komentara do zavrsetka bitke. Cetnici su bili rastjerani a mi smo morali ranjenika Mensura Dervisevica evakuisati ka Dzankicima i dalje ka bolnici u Medjedji, pa smo se iskljucivo radi toga povukli.U ovom okrsaju prvi put je upotrijebljen minobacac 60 mm sa nase strane na visegradskom bojistu i to je cetnicima stvorilo puno problema. Samo ispaljivanje granate je ulijevalo ogromni strah a aktiviranje i detonacije jos veci, jer nisu stigli da se utvrde pa je postojala mogucnost od slucajnog ili planiranog pogotka pravog cilja. Takodje, prvi smo upotrijebili rucni bacac granata, RPG, koji je stigao preko Grepka, u jednom od rijetkih kontingenata MTS-a koji je dosao do Medjedje. Mnogi su zaustavljeni na putu prema nasoj jedinici. Mozda je to jedan od presudnih momentata zbog kojih ova jedinica nije usla u Visegrad i oslobodila ga, bar privremeno. Nasi su, iza mojih ledja, u medjuvremnu, ubili dva cetnika, a


ostali cetnici iz grupe koja je pokusala da nas napadne sa ledja ili stavi u okruzenje, su pobjegli. To su bili cetnici sa Kocarima, koji izuzetno dobro poznaju ovaj teren. Moje prvo dejstvovanje RPG-om je bilo uz malo treme i puno odgovornosti, i vise je zastrasilo neprijatelja nego sto je bilo efikasno.Za efikasnost je nedostajalo strucnije poznavanje ovog protivoklopnog sredstva, ili bar probno gadjanje. Meni je ovo bilo probno u pravoj vatri. Ipak, treci projektil je pao uz sam transporter koji je odmah "pobjegao" u sumu da bi bio maskiran. Glavnina jedinice je bila u pratnji ranjenika, a ja sam sa pet-sest boraca i mojom pratnjom, zadrzavao neprijatelja oko tridesetak minuta i povukao se nazad.
Po dolasku na slobodnu tertoriju, Semso Tucakovic mi je odao priznanje da sam izuzetno hladnokrvan i vrlo snalazljiv, a ja njemu da je vrlo panican i da mora vise vjerovati borcima ove jedinice. Zazelio je da napravi fotografske snimke, sto mu je omoguceno, ali slike nikad nismo dobili. U ovoj bici je bilo i komicnih situacija. Jedna mi je ostala duboko u sjecanju. Iz moje pratnje, dok jos bitka nije pocela, Mesa Heco se udaljlo da u svom stilu pokusa odlucujuce djelovati i iznenaditi cetnike na putu. Tajson je moje naredbe prenosio i izvjestavao me je o stanju, tako da vise nije bio uz mene nego sto je bio, a Sabaheta je htjela gadjati iz RPG-a, pa je u iscekivanju pratila stanje okolo. Munir je rasporedjivao jedinicu po sumi uz komunikaciju, a ja odlucih da pridjem uz komunikaciju i sacekam tenk sa RPG-om, a pusku dadoh Enesu Lemezanu koji se motao oko mene kao i Dzemo Muharemovic (preko sto dvadest kilograma tezak, galamdzija, brdo od covjeka). Oba su bili izuzetno strasivi. Isli su izvidjacki iza mene sa puskama na gotovs, a ja sa RPG-om ispred njih. Sabaheta, koja nas sustize, upita ih tiho i ljutito: „Sto ne idete ispred komandanta, vidite da ne nosi pusku, a cetnika ima svuda okolo," i podje ona ispred njih, a oni se zgledase pa rekosa drhtavim glasom istovremeno: "Pa, cuvamo ledja komadantu!"
Dugo se ova scena prepricavala u jedinici, a eto, prosli smo bez posljedica, jer sam imao obezbjedjenje ledja "izuzetno odvazno."
Heco Mehmed je tek ujutro stigao na Dzankice. Malo zbog zelje da cetnicima nanese vece gubitke, a malo i zbog nepoznavanja terena, izgubio je orijentaciju i dosao iznad Kocarima. Umalo da dodje pravo u ruke cetnicima. Izvukao se vrlo vjesto, na svoj nacin. Mi smo mislili da je otisao u Crni Vrh, ali i pribojavali se. Sta ako nije? Ipak, sve se sretno zavrsilo. Heco je jos jednom pokazao svoje vrline.





Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #29770

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Drinsko

Krajem auguista 1992.godine vrlo detaljno, u velikoj tajnosti, spremala su se dejstva prema Drinsku i Brodaru. To su dvije jako bitne pozicije za stvaranje uslova za oslobodilacka dejstva prema Visegradu, Dobrunu i Rudom. U pripremu je utroseno puno vremena, angazovani mnogi, a najvise jedan vrlo hrabar borac i starjesina, Ramiz Salic, rodom sa tog podrucja. On je poznavao svaki grm i svaku stazu, kao i jos neki borci iz bataljona "Dzemo" nazvanom po imenu neustrasivog mitraljesca Dzema Sinanovica, koji pogibe braneci Holujake u jednom od bezbroj cetnickih napada na ovoj liniji. Salic je zivio za trenutak da udje u Drinsko kao oslobodilac. Mjesec dana je uvjeravao mene i ostale starjesine da je sve nadohvat ruke i da cemo cetnike razvaliti ako ih uspijemo iznenaditi, sto je lahko moguce. Jedva sam izdvojio vrijeme da odem na ovo izvidjanje sa Maidom Covrkom, koji sada komanduje bataljonom "Dzemo," Ramizom Salicem i mojom grupom, jer sam uglavnom inerventno odlazio tamo gdje su borbe i vracao se u Medjedju. Veliki nedostatak su nam bila sredstva veze, jer smo imali nekoliko policijskih kanalnih motorola, koje smo zakrpili vec mnogo puta, ali preko njih nisam mogao komunicirati sa jedinicama pa sam najcesce morao fizicki stici do svih jedinica ili koristiti se kurirskom vezom. Ovo izvidjanje, a kasnije i izvodjenje borbenih dejstava po istom, je imalo svoju veliku prepreku koja se zvala Drina. Ujedno, to je bio i garant izenadjenja, jer cetnici nisu ni sanjali da mi mozemo forsirati Drinu na mjestu gdje je njena sirina sto metara, jer jezero je na podrucju ispod Holijaka presiroko, a prema Medjedji je kontrolisu cetnici kod Brodara, gdje je usce sa Limom i dalje kontrolisu Lim.
Pronasli smo rjesenje za camac, izvrsili izvidanje bez imalo poteskoca. Dosta kvalitetne podatke smo imali nakon cjelodnevnog izvidjanja sa veoma bliske distance. Drina je preveslana u noci 28/29.08. i 29/30.08.92. (povratak) a camac sakriven u gusto granje uz jezero. Poduzete su aktivnosti da se izvrse sve pripreme kako bi ova bitka uspjela. Jedinica od oko sto pedeset boraca je trebala da napadne uporista cetnika na Drinsku, a oko pedeset boraca je trebalo da blokira puteve kojim je mogla stici pomoc cetnicima i napadnu neka uporista inscenirajuci napad i na tim podrucjima vezu neprijatelja za sebe, kako ne bi mogao pregrupisati snage. Nijedna bitka do tada nije pripremana toliko detaljno, za mnoge nije bilo ni vremena da se isplaniraju. Ova bitka je imala izuzetno veliki znacaj u taktickom pogledu. Nasim uspjehom otvrala su se vrata prema Visegradu. U moralnom je davala podstreke za pripremu oslobadanja HE Visegrad i Visegrada. Sa Drinska su cetnici artiljerijski vrlo precizno djelovali po Holujacima, sto je bilo jos jedan veliki razlog da se oslobodi Drinsko, a cetnicka artiljerija usmjeri na cetncke



pozicije oko grada. Zadatke sam izdao za sesnaest grupa koje su imale posebno izdvojene objekte napada i svi komandiri grupa su se dobro pripremili za izvrsenje zadatka, a zapovijest sam u rukopisu procitao svima i dopunio u dva navrata, sa dalje i blize distance na terenu. U noci 4/5.09.1992 godine pocelo je prebacivanje jedinice, forsiranje Drine sa dva mala i jednin vecim camcem. Tridesetak boraca se bez problema prebacilo, a onda se desilo nesto sto je bilo tesko predvidjeti.Veci camac sa borcima se prevrnu (borci iz jedinice "Lim" ugalvnom su tada prebacivani). Svi borci su spaseni jer je to bilo uz samu obalu, a puske i camac su potopljeni. Ti borci s povuceni, a nastavak prebacivanja je tekao dosta kilavo. Ja sam o svemu kasno obavijesten, a vec sam bio visoko iznad obale na podrucju Drinska. Odluku o napadu pomjerio sam za dvadeset cetiri sata, a naredio da se prebacivanje ostalih izvrsi u toku naredne noci, jer je u sabah, petog septembra, nedostajalo oko osamdeset boraca. Dan je iskoristen za dodatna izvidjanja, a pokusali smo, roneci po Drini, naci camac koji je potopljen. Bio sam dosta uporan kao i Maid Covrk, ali nije bilo uspjeha. U jednom pokusaju zaronio sam dosta duboko i vidio zutu siluetu camca, vjerovatno, ali bol od pritiska u usima nije mi dozvolila da dublje ronim. Naredne noci bilo je jos puno problema, pa se kasno startalo sa prebacivanjem a camci su bili premali za brzo prebacivanje boraca, pa je grupa od tridesetak uspjela da se prebaci tek u sabah, a vise od pedeset je ostalo na lijevoj obali. Pozvao sam komadnire jedinica, bili su odlucni da izvrse zadatak sutra, sestog septembra bez obzira sto nekih grupa uopce nema. Pregrupisali smo dio jedinica na glavni pravac a sa mnom je ostalo moje obezbjedenje sa pet boraca da napadne Kosu, kljucni objekat i da to bude pocetak napada. Ekipe su pravovremeno upucene na izvrsenje zadatka. U ovim okolnostima shvatio sam da taj pocetak mora uspjeti. Heco Mesa je u svom stilu, kao macka, vec vidnom kisovitom jutru isao prema satorima. Bojao sam se za njega, jer cetnicki strazar je bio deset metara ispred njega okrenut ledjima.
Posao sam pazljivo iza njega i prisao uz sami sator, a za mnom je isao ostatak grupe. Vidjevsi da ga pratimo, osjetih da se Mesino lice ozari. Rukom mu pokazah da cu baciti bombu ispred satora, da se pazi i da bude spreman da zarafala po satoru, a ovaj strazar je moj. Bilo je to skolski izvedeno u dva minuta. Mesa je vec bio u satoru, a ja za PAM-om. Ipak, dva cetnika su pobjegla niz strminu kotrljajuci se vise nego sto su trcali. Pocele su i ostale grupe, cuo se vrisak na Kiku, dominantnoj koti iznad Drinska. To bi mogli biti nasi, svi smo se radovali i prizeljkivali da jos cujemo Ramiza Salica, koji je sa Maidom Covrkom i jednom grupom napadao na kucu, gdje je bila komanda ove cetnicke jedinice, vjerovatno ojacane cete. Magla, koja se polahko razbijala, koliko nam je u pocetku pomogla toliko je kasnije smetala i otezavala situaciju. Jedna nasa zasjeda je zavrsila posao vrlo brzo



lahko bez gubitaka. Unisteno je motorno vozilo, a cetnici bjeze. Sve je islo dobro osim veze koja je zakazala. Kurira je na neke pozicije bilo gotovo nemoguce poslati, jer svuda je stanje nejasno. Nismo zavrsili bitku u prvom talasu. Cetnici su se osvijestili, a artiljeriju su ukljucili tek nakon dva sata borbe. Ramiz i Maid su imali probleme koje nisu uspjeli rijesiti. Cetnici su ih iznenadili i Maid je vrlo tesko ranjen, a Salic Ramiz poginuo. Htio je da se sto prije javi sa bogatim plijenom, eto, nije mu se ostvarila najveca zelja, a nakon njegove pogibije i Maidovog ranjavanja, ova grupa je djelovala izgubljeno.
Pokusao sam ukljuciti pomoc, ali je vec bilo kasno. Oko deset sati sam tek doznao od Maida za rezultat. Shvatio sam da nam predstoji tezak nastavak dana i teske borbe, ali jos uvijek sam se nadao. Minobacaclija Smajovic, angazovan iz Rogatcke brigade, pokusao je sa prvim zarobljenim MB 82 mm i MB 60 mm da paralise cetnicka uporista, ali ga nije islo nikako. Prepao se, pa mi rece da mu je komandant naredio da bude u jedinici prije aksama. To me iznerviralo pa mu ljutito odobrih da ide, ako mora. Pokusavali su nam pomoci i borci koji su se danas prebacili i culi da je bitka dobro pocela. Borci iz ostalih grupa su drzali pozicije koje su zauzeli, a moja grupa je vrlo efikasno djelovala okolo, tako da nas cetnici nisu mogli pjesadijski ugrozavati. Prvi PAM koji smo zarobili je bio potpuno iskoristen, mada niko do tada nije iz njega gadjao. Brdske topove nismo zatekli, mada su na prothodnom izvidjanju bili na Kosi koju smo mi napali i lagano oslobodili. U ovoj bici je zarobljen i prvi MB 82 mm i jos puno MTS-a, sto mene nije odusevljavalo. Tesko sam mogao prihvatiti da Drinsko necemo zadrzati, sto je vec u podne bilo jako izvjesno, jer su cetnici artiljerijom i oklopnim sredstvima razarali nase pozicije, koje uopce nisu bile utvrdjene. Cetnici se na Drinsku nisu utvrdjivali, jer mi nismo imali nicim, osim metkom, i to stedljivo, da ih ugrozimo. Svi borci su pokusavali dati sve od sebe da ovu bitku dobijemo, a ja sam ispalio cetrnaest RPG projektila da unistim cetiri stabilna cetnicka uporista i jedan transporter u pokretu. Transporter sam pogodio iz drugog pokusaja sa daljine od oko cetiristo metara, sto je moj najbolji dosadasnji boracki rezultat. Taj pogodak je preporodio borce, radost je bila neizmjerna, ali ne i preduga.
Magacin sa neprijateljskim MTS-om je takodje pogodjen i komandno mjesto je sprzeno, tome se nisam puno obradovao. Ocekivao sam da cemo to zarobiti. Ipak sam morao u to ja gadjati, kao i u utvrdjenje sa baterijom MB 60 mm i novim PAM-om blizu cetnickog komandnog mjesta. Sve grupe su napravile rezultat, ali nismo ga sinhronizovali. Nismo imali potrebnu vezu i rezervnu jedinicu. Morali smo odustati. Oko izvlacenja jedinica u toku dana bilo je puno problema, zato smo odlucili da to izvrsimo nocu, a velika prepreka je Drina koju treba preveslati sa ranjenim. U


izvlacenju jedinice smo imali i poginulih. Jedna kobna granata je ubila dva borca na pet metara od mene. Ja sam bio na skarpi iznad njih. Moji saborci narocito Tajson, su vidjevsi gdje je granata pala, vrisnuli: " komandant!" Ponovo sam imao srece. Dijana i Sabaheta su pokazale izuzetnu hrabrost kao borci, i sanitet. Mene je mucila pogiblja Raimza Salica
vise od svega ostalog i nisam mogao da se pomorim s tim da je to istina. To jedno veliko iskusenje od Alaha dz.s., zakljucih dok sam prelazio Drinu.
Saznao sam da su cetnici bili u velikoj frci, te da su Visegrad praznili bjezeci ka Srbiji. Ipak, nedostajalo nam je puno toga u ovoj bici i malo srece. Tesko mi je pala ova bitka, a puno sam ulozio u sve i vodio racuna o svim detaljima.

Analizom bitke utvrdjeno je da smo uzeli puno MTS-a, ubijeno je ranjeno, vjerovatno, puno cetnika. Ja sam uvijek vjerovao samo vidjenom rezultatu. Neki borci su zasluzili nagrade, ali nisam imao kada ni pomisliti da ih nagradim, niti imao cim. Kazniti sam mogao pet-sest dezertera, ali nisam imao snage. Raspolozenje je bilo na nuli. 0sjecao sam bolove u glavi
i jako zujanje u usima od detonacija oko mene i dejstva RPG-om, bez zastitnih sredstava. Znacajno sam ostetio sluh.
U Medjedji me cekala vijest da Bekto zeli da oslobodimo Brodar i da ce on dotjerati PAT kao podrsku i pomoc sa svojih dvadesetak boraca. Zelio je ici na izvidjanje 7.9.1992.godine, ali ja sam oklijevao, nisam imao ni snage. Ipak, su me popodne ubijedili da izadjem na Kosticku Gradinu. Pozicija Gradine je omogucavala da, kao na dlanu, snimimo sve potrebne elemente za napad na Brodar. Prethodno smo u mnogo navrata, gotovo neprekidno, sa podrucja Pisanje osmatrali i prilazili na uzvisenja nad komunikacijom Visegrad - Medjedja preko Drine, naspram Brodara. Sa tih pozicija smo snimili sve elemente za odluku o napadu na cetnicko uporiste Brodar. Pozicija koju su cetnici drzali je bila vrlo povoljna, takticki posmatrajuci za odbranu, jer je rijecna prepreka prema nama bila sa obiju strana. Misleci da mi ne mozemo forsirati rijeke Lim ili Drinu, cetnici su bili sigurni i na Drinsku, ali smo ih iznenadili. I na ovoj poziciji, i to poslije Drinska, odlucio sam da forsiramo Lim po prijedlogu Bekta, Hodze i Redze Mutapcica, borca sa naglasenim smislom za dobre borbene odluke koji je ovaj kraj dobro poznavao i predlagao varijantu upotrebe jedinice. Sa izvidjanja smo se vratili predvece, a moje opterecenje i zal za Drinskom me je tjeralo da prelistavam bitku i detalje analiziram uz stalno pitanje: "Jesmo li vise i jesam li mogao vise?"

Na kraju duboki uzdah i neizrecen zakljucak, nije bila sudbina. Pogibija boraca je otkidala i dio mene, a pogotovo kada su to bili izuzetni borci i ljudi kao sto je bio rahmetli Salic Ramiz. A tako je zelio osloboditi svoju kucu i svoje selo! Susret sa njegovom porodicom je bio nesto sto mi je pokazalo jos jednu kriticnu stranu surovosti ove agresije i jos jednu potrebu



za dodatno snagom i sposobnoscu komandanta da saopci najblizim da su ostali bez oca, muza, sina, brata, unuka itd. i da prezivi zajedno prve najbolnije trenutke soka najblizih. To ni profesionalni vojnici nisu ucili niti se u normalanom zivotu moglo nauciti. Gledajuci Ramizovih troje djece u selu Crijep kod Medjedje, u jednoj staroj trosnoj kuci, sjetih se da smo prije desetak dana jedva izdvojili pola sata vremena i svratili do njih, osjetili toplinu porodicne harmonije, a sada sam u gorcini bola i teskih scena besvijesti njegovih najmilijih. Osjecam krivicu za njegovu pogibiju jer je sa mnom bio, jer sam ja komandovao u toj bici. Od mene se ocekuje da spasim sve one koji mogu da poginu, mada mi niko nije do sada rekao da sam kriv za neciju pogiblju.

Pitao sam se ponekad, koga bi moralno krivili da ja poginem? Cesto su mi te slike bile prisutne. Odogovor je, vjerovatno, mene, jer sam srljao, isao naprijed cetnicima u susret. Tesko je bilo teret komandanta na ovom bojistu nositi. Morao si stvoriti sve preduslove za odbranu ,a nisi imao ni spretnog vojnika,niti MTS-a,niti potreban kadar,zakonsko uporiste niti pretpostavljenu komandu, niti hranu, odjecu i obucu, cigarete, a kamoli platu i ostalo. Imao si pocetnu volju za borbu kod dijela boraca, koju si morao stalno dogradjivati. Cime? Samo licnim primjerom.


Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #29791

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Brodar

Priprema odluke za Brodar trajala je do kasno u noc, a u toku pripreme su mi javili da je na podrucju Holijaka, na lokalitetu Butkove stijene, u izvidjanju i pokusaju da se sto vjernije novinarima BBC-a prezentira situacija, poginuo Salem Sabanovic i da je novinarka bila u opasnosti da pogine. To je uticalo na koncentraciju za pripremu odluke, ali sam bio uporan i sa Bektom i Hodzom dogovorio detalje. Stab smo upoznali. Nisu imali primjedbi na odluku,kao i obicno. Precizirani su zadaci za pripremu jedinica, MTS-a i ostalog. U roku dvadeset cetiri sata PAT 37 mm je dovezen i ukopan na Pisanji, pripremljen za dejstvo, ali i nedovoljno maskiran i utvrdjen, sto je bio razlog da odgodimo napad za dvadeset cetiri sata. Moja odluka, sa kojom se i Bekto slozio, je bila da u noci prebacimo glavninu jedinica preko Lima, da se do podneva tiho prebacuju ka Brodaru ispod Gradine (Strmicke) i da nakon posjedanja pozicija za zasjede i juris, izvrse dodatno izvidjanje sa bliske distance, a po prijavi spremnosti na moj signal sa Viktorije pocne dejstvo PAM-a i PAT-a. Moja pozicija, komandno mjesto, bilo je udaljeno osamsto metara vazdusne linije preko usca Lima u Drinu, nasuprot neprijateljskog tenka, a PAT je bio sasvim iza mojih ledja i linija nisanjenja PAT-a na glavno cetnicko uporiste je prolazila desetak metara desno od nase pozicije, u istoj visini, sto sam odmah u pripremi uocio, ali sam dobio dovoljnu sigurnost, kada smo PAT ucvrstili po pravcu i izdao naredbu da se ne smije pomjerati, osim po visini. Komandno mjesto su uredjivali Heco, Tajson i neki borci iz "16. maja," ali je dosta lose uradjeno, pa sam po dolasku na tu poziciju naredio kako da se i doradi i utvrdi.
Pratim na kanalnoj motoroli stanje u grupama. Niko se ne javlja. To je dobro, nadam se da ide sve po planu. Vizuelno sam mogao potpuno vladati situacijom i pomno sam pratio teren, a narocito dio blizu tunela, gdje Bekto sa svojima treba da stigne. Gledajuci sam razmisljao: Moze li biti nekih nepredvidjenih problema?" Pogled mi se zadrza na tenku, oko njega cetnici leskare, a sta ce biti ako udju u njega ili ako neko vec bude u njemu? Mene i moju ekipu ima ko' na dlanu. PAT je nesto bolje maskiran, ali i njega moze gadjati. Ne smije dejstvovati, rekoh u sebi. Moramo ga poklopiti vatrom. Dokle ce cetnici biti u prednosti u mocnom oruzju? Ima li pravde i kada ce stici? Sta bi bilo da smo mi u njihovoj situaciji? Nista, ne bismo ratovali, jer nismo mi navikli tuci nejake. Ponovo nas sabur, merhamet i ponos, ali neka, to vise vrijedi od sveg oruzja i orudja, osvojene zemlje i blaga. Njima zemlja nece trebati, oni ce prije zemlji, a sto ne pogine u agresiji na Bosnu, brzo ce kao bijeda i jad ginuti u medjusobnom klanju, jer oni su to navikli. Toliko dugo ratuju, a nisu neki veliki ratnici. Vitestvo im je nepoznat pojam, a svoj bijes za neuspiehe na bojistima iskaljuju na civilima, zenama i djeci. Eto, te i


takve cetnike trebamo napadati i danas da bismo ih vratili sa tog prljavog puta srama i ocaja, a koji im njihovi, nazovi vrhovni ljudi prezentiraju kao sveti put uspjeha i prosperiteta, put ka "slobodi otadzbine" nekakve srpske drzave, a i prethodna je bila najvise srpska i nije im bilo dovoljno. Bekto i njegovi odvazni diverzanti se pojavise neposredno pred ulazom u tunnel. Hodza je na poziciji za zasjedu, a Pena Enver Kustura, mlad i obrazovan rezervni oficir, bilecanac, je blizu svoje pozicije za zasjedu. Nije se moglo puno cekati zbog Bektine pozicije, a cetnici su se poslije rucka jedva kretali vrlo lose rasporedjeni za bilo kakvu odbranu.
Rukom sam mahnuo da PAT pocne i zasjeo za PAM, sto ga zarobismo na Drinsku. Kod cetnika je zavladao haos, nije se znalo ko ce gdje. Pratili smo samo tenk. Oko njega je bilo desetak cetnika. Krili se iza tenka i cekali prekid dejstva da pobjegnu vise u sumu ili da uskoce u tenk, cega sam se najvise pribojavao. Municije za PAT i PAM nije bilo previse, tako da se puno stedjelo. Iznenada je, iza Bektinih ledja, projurio asfältnim putem iz pravca Strmice oklopni kamion i uletio u tunel. Dobro je proslo, ja sam morao gadjati preko glave Bektovih boraca, sto je bilo veoma rizicno, ali eto bilo je bez posljedica, hvala Bogu. Pozvah Hodzu i upitah: "Kako ti prodje ovaj kamion," on izgubljeno uzvrati "Ne znam kako prolece." Je li sve u redu kod Bekte?“ upita Hodza. "Jeste," rekoh mu da pazi da se ovo ne ponovi! "Nece sigurno," rece. Razgovor je isao sifrovan samo djelimicno. Cetnici su razbijeni. Pokusaji da im stigne pomoc su sprijeceni i poceo i bezglavi fuk uz brdo ka Meremislju. Pena se nije na vrijeme pojavio na mjestu za blokadu tog dijela sto je dovelo do toga da veci dio cetnika pobjegne ka Meremislju. Musa Adzem iz Gorazda, sa svojim borcima, koji su bili dio Bektine jedinice, i borcima sa ovog terena, nije pravovremeno stigao do mjesta zasjede, sto je omogucilo da i taj pravac za bjezanje bude bezbjedan cetnicima. Da smo to uspjeli blokirati, cetnici bi imali Drinu i Lim ili predaju. Zbog ovih momenata, a vidjevsi da cetnici bjeze, mi smo prenijeli vatru sa tenka, oko kojeg nije vise bilo cetnika na one sto bjeze, kada se pojave na cistinama. Bitka je dobijena, treba ocuvati postignuti rezultat lagano dovesti bitku do kraja.

Heco je bio nestrpljiv i zamolio me da ode do tenka, da pretrci most. Nisam to dozvoljavao, cetnici su sa okolnih poziciia granatirali nasumice pokusavajuci naci PAT i PAM i nase pozicije. Iznenada se culo jako ispaljenje granate. Pogledah u tenk. Dimi se, zatim i druge granate. Pomislih da neko od nasih gadja RPG-om, ali odmah shvatih da to nije dim od granate RPG-a jer je ispod mene odjeknula prvo jedna, a zatim i druga eksplozija tenkovskog projektila. Gadjali smo po tenku sto je, izgleda, zbunilo cetnika, koji je uletio u tenk ili je cijelo vrijeme bio u unutra i nije odmah smio dejstvovati. Nisam dugo znao sta je gadjao tenk, jer nije ni komandno


mjesto, moju ekipu, a niti poziciju PAT-a. Ispod nas nije trebao biti niko pa sam pomislio da su to bili ocajnicki pokusaji. Od tog dejstva, od jedne granate, poginulo je sedam boraca koji su, u znatizelji i radosti, htjeli sto prije da vide nasu pobjedu i oslobadanje Brodara, bez icije naredbe krenuli putem direktno na Brodar. Njihova pogibija, rano povlacenje Bektove jedinice prije potpunog izvrsenja zadataka i slaba blokada prema Meremislju su osnovni razlog da ova bitka ne bude briljantno izvedena, kao sto je i zamisljena. Ponovo je pokazana izuzetna hrabrost Bektinih diverzanata, "Hodzinih jastrebova" i ostalih, a Heco Mesa je ipak prvi pretrcao most i stigao do tenka, brzo i nevidljivo, u stilu velikog borca i heroja, vrlo vjesto i sa punom sigurnoscu. Vratio se na komandno mjesto i donio im danas zarobljenu municiju za PAM. Cetiri kutije.
Uporni smo bili da bitku dovedemo do kraja, mada su sutradan po nama dejstvovali avioni, ciljali su komandno mjesto i PAT-ovu poziciju. Pokusao sam PAM-om uzvratiti prvo ja, pa onda i ostali clanovi ekipe, ali bezuspjesno. Letjeli su visoko i brzo, zato nisu ni oni mogli biti precizni, srecom. Cetnici, koji su izabrali tunel kao svoju zastitu, su bili jako uporni. Tek nakon nekoliko dana su savladani. Zbog nasih slabosti pokrivanja tunela na Brodaru,neki cetnici su uspjeli pobjeci iz tunela, koristeci noc i nase propuste. Iznenadili su me iskazanom hrabroscu. Pogotovu oni cetnici koji su ostali do kraja u tunelu. Ponovo sam analiziro, cim dobih slobodan trenutak. Bitku smo dobili, dosta MTS-a zarobili, prvi tenk, samohotku i jos mnogo ostalog MTS-a, pobili dosta cetnika, unistili tri vozila, zarobili oklopno, ali imali i nepotrebne gubitke. Da li je to peh, iskusenje ili sudbina koja je ponekad okrutna prema nama koje napadaju sa ciljem istrebljenja? Zlikovci kojim bi trebala sudbina vratiti isto, a vraca im nasom snagom, hrabroscu i mudroscu da rukama zaustavljamo tenkove. Ima li pravde o kojoj citasmo u velikim djelima i gledasmo u dobrim filmovima ili je ona samo u beskonacnom zivotu, poslije ovozemaljske smrti, kako to u velikom Kur'anu pise? Bojim se da je u ovom zemaljskom zivotu pravda jos prisutna u bajkama, a da smo mi svijet koji je izgubio vrijednost pravde i istine. Ipak, nadam se da cemo uz Allahovu pomoc izdrzati. Opet je svaki borac morao forsirati rijeku i sta ako bude ranjen, pa jos tesko po nesreci, a mi nikada
nismo mogli imati dovoljno nosaca ranjenih, vec su to bili borci iz bitke, sto je cesto bilo odlucujuce.
Bitku smo prekidali da spasimo ranjenog.

Na Brodaru je bilo komicnih scena. Ponovo je Taison bio u glavnoj ulozi. Ovaj put on i Hajtic Ahmet, moj kurir za ovu bitku, mladi borac iz bataljona "16. maj“ su pokusali prevariti pcele i uzeti med iz kosnica koje su bile izmedju nas i cetnika. Dogodilo se sljedece: Poslovi oko meda zahtijevaju poznavanje cudi pcela, a ovi veliki borci su se ponasali kao sa zarobljenim


pcelama i med, kao da je bio njihov proizvod,pokusali samo istresti iz kosnica. Upali su u zasjedu, pcele su sa svih strana dolijetale i poljupcima zaoka dokazivale im da su suvereni vladari svog praga i svoje muke. Njih dvojca bi mozda i odustali, ali obecali su svom komandantu donijeti med i sad nema druge, ili poginuti ili doci s medom. Meda su donijeli za jedne dobre tegle od dva kilograma, a odnijeli su kantu od petnestak kilograma, ali su oni zato dobro nadebljali. Interesantno, med uopce nisu jeli, a u licu a bogami i po tijelu, bijahu dobro debeli. Prvi je stigao Tajson maskiranih ociju kao nikad do sada, nagulio suncane naocale, slozio mrzovoljnu facu skrivajuci pogled od mene. Stize drugi dan na komandno mjesto na Viktoriji i upita Hecu i Sabahetu: Ima li sta novo?" a oni prsnuse u smijeh. Tajson se pridruzi, skide djozle iza kojih se otkrise male, potpuno slijepljene japanske okice, a lice rumenije, nikad vidjeno zaduhlo, pa nam je nas spicastoliki Tajson dosao ko stokilas gledajuci samo glavu. Nisam mogao izdrzati da i ja ne prsnem u smijeh.Zaboravih na cetnike, rat i Viktoriju od silnog smijeha, suze mi udarise iz ociju, a moradoh sjesti kako se u smijehu ne bih zatumbao niz litice stijena koje su okruzivale nase komandno mjesto.
."Sta to bi?" upitah Tajsona. "Nista je ovo, gospodine komandante, kako je kurir prosao, ja sam dobar", nasmijavsi se odgovori Tajson. Eto, Tajson je i ovaj zadatak obavio kao i sve koje je dobio, a moja ekipa i ja smo se u ovom smijehu dobro rasteretili.
Nikad nisam znao da li sam umoran i koliko, jednostavno zato sto se nije odmaralo. Cini mi se da u ovom vremenu, nisam smio, ili bolje receno, nisam imao kad biti bolestan. Hvala Bogu, zdravlje je izuzetno dobro, iz dana u dan sam sve jaci i brzi. Umor je, ipak, prisutan u meni kao i u vecini boraca, ali ga nisam osjecao ni psihicki ni fizicki, tako da su povremena istinska odusevljenja i duhoviti dozivljaji, vjerovatno, psiholoski rasterecivali sve nas i davali nam dodatnu energiju da prihvatimo buduce napore. Poslije bitke na Brodaru, dodje nam u posjetu na komandno mjesto i komandant staba TO Visegrad gospodin Tvrtkovic Mehmed. U toku dana cetnici su granatirali prostor oko Brodara, a mi smo imali slabe zaklone i dobru srecu, hvala Bogu. Prazne cahure od PAM-ove municije smo cuvali, a samo ostecene bacali niz stijene. Ove cahure su okrecuci se oko uzduzne ose pravile zvuk vrlo slican zvuku prodora MB granate, neposredno pred pad na zemlju. To Mesa Heco iskoristi uz moj mig okom i baci jednu cahuru, a nas komandant Staba zalijeze uz stijenu, utopi se u nju kao da je tu rodjen i ceka kad ce eksplodirati. Tajson je prvi eksplodiro u smijeh a onda i ostali, ipak, ne previse jer je to nas komandant, doduse sa puno toga sto fali i da bude postovan istinski od svih boraca.
Poslije Drinska i Brodara dolazile su razne informacije o cetnickim gubicima, od onih da su cetnici izgubili preko dvjesto boraca u tim bitkama


do onih realnijih da su izgubli sto, pa onda sezdeset i tako dalje. U vijestima sa bojista srpski Radio Visegrad je javljao da je deset hiljada muslimanskih fundamentalista i Alijinih bojovnika napalo u dolini Drine neduzni srpski narod. U stvari, kako- tako naoruzanih boraca kod nas je bilo dvjesta do trista najvise. To, kao i mnogi drugl vapaji, podstaklo je neke velike cetnike da se pokrenu iz Srbije i Crne Gore i dodju na vruce drinsko bojiste, oprze se i pobjegnu, ili vjecito ostanu kao zrtva svoje zablude i ludih ideja spasa cetnistva.





Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #29800

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Zivi stit na Zaglavku

Zaglavak, dominantni plato na lijevoj obali Drine na potezu Visegrad-Gorazde, je cetnicima bio jako znacajan pa su vec u septembru pokusali da ga se ponovo domognu. Ovaj put su angazovali elitne jedinice ispred kojih su silom tjerani kao zivi stit zarobljeni civili Bosnjaci muslimani. U jednom pokusaju izvidjanja sljedeceg znacajnog objekta od Zaglavka prema Kocarimu, Ostrog vrha, iduci uz veliki Stjenoviti uspon od Orahovaca prema Zaglavku, Sacir Tvrtkovic, komandir jedinice iz Orahovaca, predratni sumar, Setkic Izet, sumski tehnicar i ja diplomirani inzinjer sumarstva (sve sumari) i Sabaheta na samom iziasku u livade ispod Ostrog vrha, cusmo zestoku pucnjavu i krikove. Iznenadjeni, stadosmo u zaklone na ivici sume. Sacir u svom stilu pokusa malo naprijed da ispita stanje a Setkic, Sabaheta i ja se prebacismo ispod livade juznije lijevo ka Zaglavku i nastavismo se penjati jos brze, ali oprezno, a znali smo da je neki belaj.

Zaglavak je cuvala jedinica Semse Dzanke, jednog rastom vrlo sitnog, ali vrlo hrabrog borca koji je, ako covjek hoce da mu trazi mahanu, mogao samo naci u tome sto je obicno puno pricao, uzimao zdravo za gotovo sto cuje i ne cuje i onda tjerao neku sebi znanu veliku pravdu. U zadacima je bio izuzetno pouzdan besprijekorno ih izvrsavajuci. Imao je nesrecu da vodi jedinicu od tridesetak boraca od kojih je pet-sest moglo stati uz njega i boriti se do kraja. Ostali su bili bez iskustva, dosta strasljivi i bez oruzja. Semso je Zaglavak povremeno obilazio danju, a nocu strazario sa dva-tri bliza saborca. Domaci cetnici se nisu smjeli uputiti ka Zaglavku poslije gubitaka koje su tu imali u junu '92., da ih puskom tjeras. Eto, sad su tu, sa novim jedinicama, novim metodama ratovanja, koristeci "zivi stit“ pokusavaju ponovo. Izlazeci iz uspona na zaravan izmedju Zaglavka i Ostrog vrha primijetih ljude koji vriste i mole nase da ne pucaju, da se predaju ili ce njih cetnici pobiti, a cetnici rafalaju po zemlji iza njih. Ta zavrzlama mi nije bila jasna odmah, kao ni Saciru koji me pristize i upita da li su oni nasi sto hodaju otvoreno po livadi. Nisam uspio ni da pogledam, a kamoli da razmislim, zazvizda rafal iznad nasih glava iz pravca Ostrog vrha. Legosmo i gotovo zajedno sapnusmo: "Jesu, al' ovi sto pucaju sigurno nisu." Pogledah iza ledja trazeci zaklon i putanju, kako da pretrcim. Vidjeh Setkica i Sabahetu kako pokusavaju doci do nas. Odmahnuh im rukom da idu nazad i da se sagnu sto vise mogu jer smo otkriveni.
Pogledah na plato Zaglavka, vidjeh neke ljude koji se kriju iza bukava i gledaju prema nama. Podigosmo ruke Sacir i ja, a Semso, prepoznavsi nas, pozva glasom “hajte gore nasi smo." Dovoljno poznat glas me obradova. Sacir nas stiti vatrom, a nas troje pretrcasmo do sumarka, a


onda zastitismo Sacira u pretrcavanju. Stigosmo do Semse i njegovih pet-sest boraca, a ostali su udarili "fuk". Semso je bio presrecan, nije mogao sakriti radost bez obzira sto su granate vec pocele padati oko nas.Odmah organizovah odbranu Zaglavka. Cetnici su napadali sa jedinicama jacine dviju ojacanih ceta specijalaca, tako su ih zvali, sa podrucja Brckog i Bijeljine dovedene jedinice, i domacim cetnicima kao vodicima. Borba se razvijala zestoko, a mi smo izbjegavali pucati u ljude koje su tjerali kao zivi stit, vec smo pratili pokusaje cetnika da nas stave u poluokruzenje napadajuci sa bokova, jer preko poljane direktno prema nama nisu mogli. Preciznom vatrom smo pogodili neke cetnike koji su uspjeli da nam se priblize, a onda je nastala artiljerijska kanonada po nama dok su izvlacili ranjene. U borbu su uveli pragu i tenk, i to preko poljane. Do ovog momenta nije stigao MB 60 mm, kojeg je Semso morao imati na Zaglavku kao osnovnu i ukupnu artiljerijsku podrsku. Eto, nekim slucajem cijev je ostala, ali je konj koji nosi granate za MB i PAM sa municijom pobjegao sa svojim gazdom.
Semso je ljutito naredio da ga nadju, nasto su dvojica jedva docekala da dobiju taj zadatak kako bi, makar malo, izmakli granatama. A cetnike nije bilo tesko razumjeti, i shvatiti sta zele pogoditi. Imali su najcesce profesionalce-artiljerce tako da su otprilike i pogadjali ono sto su gadjali, a nama je preostalo da pratimo i eskiviramo. Upravo tako smo radili i ovaj put. Prateci pravac dejstava uz pozantu lokaciju orudja iz kojih dejstvuju cetnici prethodne promasaje, izvlacio sam jedinicu ili pojedince iz pozicije za koju sam ocekivao da ce biti pogodjena i bilo je srecno spasenih boraca, zacudjenih, kako to da su pobjegli od vjerovatne smrti. Sacirovo oko nije reagovalo na granate a ruka je bila jako mirna, Semso se borio da uveze liniju
preciznim dejstvom ne dozvoli cetnicima da pridju preblizu. Sabaheta je djelovala kao iskusan borac pucajuci iz PM-M53, 48 mm, snajpera i automata stimulisuci na taj nacin borce. Napokon, stigao je konj noseci PAM sa municijom i granate za MB 60 mm, partizanac bez nisanske sprave. Cetnici su imali problema sa tenkom u kvaru ili strahu, a i transporter i pragu nisu smjeli poljem upaliti, misleci da mi imamo protivoklopna sredstva. Nismo ih imali pa smo odmah poceli sa granatama MB 60 mm, kako bismo ih zastrasili sto vise. Tako je i bilo poslije nekoliko vrlo nepreciznih, pale su dvije-tri precizno upucene granate. Semso je drzao MB, a ja pripremao punjenja, nisanio i ispaljivao, i eto, preplasismo jadne specijalce, povuköse se nakon tri-cetiri sata borbe. Kod nasih boraca se osjecala ogromna snaga i radost, svi su bili veliki ko' Zaglavak, a cetnike su posmatrali kao miseve koji samo dobro bjeze kad im se odgovori slicnim njihovim.
Semso je odao priznanje "cetvorici" koji su mu pomogli a za sve je sa Dzankica donesen rucak, pravi domaci pendjevis i kako bi Tajson rekao




“vrhom puna" tegla kajmaka. Pokusao sam provjeriti ko od boraca zna rukovati kojim naoruzanjem i utvrdio da hitno treba objasniti svako oruzje, jer jedino Semso zna dejstovavati svim oruzjem. Cim su uredjeni i popravljeni zakloni za dejstvo iz lezeceg stava (jer se ocekivao povratak cetnika), samo su osmatraci ostali da budno prate bojiste, a ostale borce sam pozvao u jednu udolinu i za kratko vrijeme pokazao rukovanje svim oruzjem i MB-om. Sacir i Sabaheta su pozurili da jedu dok se pendjevis nije ohladio. Upozorio sam ih vrlo ostro da to ne rade dok ja ne dozvolim. Pendjevis se podgrijavao, a Sacir je u dogovoru sa Sabahetom otvorio teglu sa kajmakom i pomalo su krisom mazali po komadicima psenisnog hljeba. Primijetio sam to i rekao da to ne rade, da ce svi borci pomalo pojesti zajedno. Ponovili su to kroz smijeh misleci da cu im oprostiti. Prisao sam, uzeo od Sacira teglu sa kajmakom i bacio je otvorenu u grm. Kajmak, koji sam ja zeljno cekao i koji su mnogi borci ovih dana mogli samo sanjati, eto, ja sam bacio u nepovrat. Zasto ? Zato sto nije bilo po mom naredjenju i zelji da svi borci sjednu i zajedno pojedemo to sto ima. 0 ovom gestu su borci kasnije u mom odsustvu razlicito komentarisali, a ja znam da sam prebrzo reagovao.


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #29819

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
"Krug"


Veliki, ogromni, najveci, rezultat u ovom vremenu u Bosni napravile su jedinice iz Gorazda koje su nakon oslobadjanja lijeve obale Drine oslobodile 18.09.1992. godine i desnu obalu. Gorazde je slobodno. Borbe koje su u operaciji "Krug" vodjene ulaze u istoriju kao zvjezdane misaone sahovske partije u kojima je pokazana hrabrost na ljudskim granicama i filmskim mastama. Zaja, Pelam i Reko su vodili brigade a Stab TO Gorazde je koordinirao aktivnostima. Na celu Staba je bio komandant, major Hrapo Husnija, stalozen covjek, naizgled tih, a vrlo odmjeren profesionalac sa puno zivotnog i ratnog iskustva. Vec tesko ranjen nastavio je da komanduje i eto uspjesno, uz ogroman, pa zasto ne reci sopstveno misljenje, i najveci doprinos komandanta 1. drinske brigade, kapetana Zaima Imamovica. Tesko je nabrojati i rangirati sve one koji su takodje dali izuzetno veliki doprinos oslobodjenju cijele teritorije opcine Gorazde i dijelova opcina Rogatica, Cajnice i Pale, ali sigurno je jedno: najvise su (sve) dali sehidi i neka im je rahmet, a od Allaha dar dzenet, od nas koji se dalje nastavljamo boriti za Bosnu i slobodu naroda u Bosni, velika hvala. Izuzetno znacajnu ulogu u odbrani Gorazda, a i u oslobadjanju, odigrao je predsjednik Ratnog predsjednigtva Gorazda gospodin mr Hadzo Efendic koji je drzao konce u svojim rukama i pratio aktlvnosti te dobrim dijelom obezbjedjivao preduslove za aktiviranje raspolozivog potencijala. Kao glava kuce donosio je, uglavnom, vrlo efikasne i pozitivne odluke, sto je bilo izuzetno znacajno u




vremenu kada se odbrambeni sistem izgradjivao na bazi autoriteta pojedinaca kojih je bilo relativno malo.
Izo Efendic, nacelnik Staba TO nas je posjetio u Medjedji i ispricao kako se vodila operacija "Krug." Cestitali smo mu, a kasnije smo komandant Staba TO Visegrad i ja otisli i cestitali vecini ucesnika komandanta jedinica i predsjedniku Ratnog predsjednistva, gospodinu Hadzi Efendicu. Ja sam, kao i uvijek kada sam dolazio u Gorazde, posebno skoknuo do Bacaka, Prljaca, Mersedu Prletu, Sulji Dzogi, Zorlak Mustafi Zoki, Rogi Salki i ostaloj ekipi, cestitao na izuzetnom rezultatu i dugo u noc slusao njihove utiske, a onda im prenio moje sa visegradskog bojista. Porodicu sam obisao nakratko, tek smo uspijeli da se vidimo. Zaima Imamovica Zaju sam vidio kao teskog ranjenika, ali i dalje kao velikog optimistu, heroja i
vojskovodju jos jacih motiva. Ranjen je nakon oslobadjanja lijeve obale u toku ulaska
njovog vozila u Gorazde.Niko nije ocekivao da ce nakon prolaska svih cetnickih uporista Zaimovo vozilo aktivirati protivtenkovsku minu u Gorazdu. Zaista, velika nesreca poslije njegove i nase velike pobjede, ali i sreca, jer je samo on mogao ostati ziv poslije takve eksplozije. Oslobadjanje Gorazda je bio ogroman podsticaj za borce visegradske brigade da naprave nesto slicno uz pomoc boraca Gorazda i ostalih u ovom drinskom okruzenju. Ali, gorazdanska euforija je imala i svoje lose refleksije na nas u Medjedji i okolo. Narod je pohrlio u Gorazde, a sa narodom i dio boraca da nadje smjestaj za svoje. Medjedja je vec razarana sa Meremislja, sela iznad Brodara na desnoj obali Drine. Cetnici su iskoristili nasu neodlucnost da izadjemo na Meremislje i dovezli artiljeriju, utvrdili se i postavili odbranu na takticki vrlo vaznoj, a ujedno, i izuzetno dobroj poziciji.
Druga negativna refleksija ogledala se u ogromnoj razlici u opterecenosti boraca u Gorazdu i kod nas, oko Visegrada, pa su borci bjezali i trazili utociste i podrsku u gorazdanskim brigadama kako bi se odmorili, jer oni nisu odmora imali uopce, a u Gorazdu je bio 5:25 odnos angazovanja i odmora u to vrijeme.
Treca je bila sto intenzivna dejstva nisu nastavljena, ako ne prema Visegradu onda bar na nekom drugom pravcu, kako bi cetnici bili vise optereceni jer su prema nama u to vrijeme "kidisali," a oni cetnici oko Gorazda su bili spremni bjezati do Beograda,vjerovatno.
Cetvrta, u Gorazdu je brzo zivot ponovo poceo kao da agresije vise nema i da je nece ni biti, pa je to ponekad, poslije bitke na visegradskom bojistu i dolaska u Gorazde, borcima djelovalo nespojivo. Pun grad boraca, kod nas linija odbrane ne moze da se spoji, a kamoli da imamo rezervu za napad. I jos kad te iz kafane neko pita, protezuci se: "Dokle su, bogati, cetnici stigli i imaju li sanse da dodju do Ustiprace," odgovorio bi mu svasta, ali najcesce kazes: "Nemaju."


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #29859

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Trbosilje slobodno, a Bogdasici u plamenu

Ovih septembarskih i oktobarskih dana spremale su se nove akcije uglavnom, svako u svom pravcu i svi su svoje argumente iznosili, ali slaba fajda od puno dogovora u Gorazdu. Osta da mi pokusamo u svom pravcu sami, za sad nista novo sem nesto jace podrske u oruzju po naredjenju Zaima Imamovica, iz njegove brigade najvise. Steta, moja ideja o spajanju sa jedinicama Zepe i Srebrenice nije ozbiljno ni razmotrena do kraja, a bila je izvodljiva sa nasih pozicija i sa snagama koje smo imali.
Drina bi bila slobodna na lijevoj obali od Osanice do Zvornika. Bili bismo jaci i imali bismo puno bolju ukupnu poziciju. Da li je to bilo previse tesko ? Mozda i jeste. Oko Gorazda je, ipak, jos bilo vrucih bojista, uglavnom u zoni Prve drinske brigade.Vruce je bilo jos na rogatickom pravcu, ali na visegradskom nije prestajalo, cini mi se. Kad cetnici stanu, onda mi diverzantski, uglavnom brzo i efikasno uz racionalnu potrosnju municije, pokazemo da nigdje nisu sigurni. Domaci cetnici su jedva cekali posljednji vikend u mjesecu koji je nerijetko trajao i sedam dana. Tada su njihovi spasioci dolazili iz Srbije, Crne Gore i placenici iz Rusije, Rumunije... i izvodili uglavnom zestoka ofanzivna dejstva, a oni bi ih samo uvodili i upoznavali sa terenom. Medjutim, mi smo i u jeku njihovih ofanziva diverzantskim akcijama stvarali pravu zbrku tako da cesto cetnici nisu znali gdje prije da napadnu. Nasa manja jedinica, koja je jos uvijek kontrolisala podrucje Crnog Vrha, je stvarala ogromne probleme cetnicima na komunikaciji Visegrad-Sjemec pa cak i u predgradju Visegrada, Polju, sto je direktno pomagalo jedinicama koje su napadnute. Isto su radile i ostale jedinice i uvijek, smo imali pripremljen zadatak u rezervi. U septembru '92. cetnici su pokrenuli ta vikend-ofaiizivna dejstva sa ucescem svih jedinica takticke grupe "Visegrad." Uz gostovanje specijalnih jedinica napadnuta je gotovo cijela linija odbrane 1.visegradske brigade, ali glavni pravac napada je bio Zaglavak- Bogdasici - Medjedja, a sporedni Trbosilje-Kostice-Medjedja.
Pocetni uspjeh imali su u oba pravca. Dok su na Zaglavku zadrzali taj uspjeh nekoliko dana, na kostickom dijelu su bjezali ostavljajuci zagrizene komade hljeba, napunjeno oruzje i orudje i ratnu zastavu, kada smo mi uzvratili direktnim kontraudarom. Zakir Jamak je vrlo hrabar, fizicki snazan i snalazljiv borac, ali i sve sposobniji starjesina. Kada primi zadatak, ucinit ce sve da ga izvrsi. Za njega nema bezizlazne situacije. Ponekad se opusti, ulijeni i izgubi volju, ali se brzo vrati i ponovo je onaj neustrasivi Zaka.U ovom kontraudaru je briljirao.
Ovo je bila prva zastava koju su cetnici ostavili.


Zakir i ja smo do nje zajedno dopuzali, nadajuci se da su cetnici jos tu. Ostali borci su nas u stopu pratili, sto me je odusevilo. Ni sada, kao ni mnogo puta ranije, zadnju fazu, gonjenje, nismo izvrsili, a da jesmo, tada se uplaseni cetnici ne bi zaustavili do Rudog, sigurno. Poslije ovog zestokog "fuka" cetnici su odlucili da nam se revansiraju. Doveli su nove snage ojacane sa novim borcima i starjesinama (nama nepoznatim).Utvrdili su se na Trbosilju i pripremali jaci napad na Kaostice. Posto su sa pozicije Trbosilja cetnici mogli vrlo precizno dejstvovati po komunikaciji Medjedja-Ustipraca, morali smo, radi neophodnosti koristenja iste, uzeti tu poziciju. Pokusali smo sadejstvom s nasim susjedom na desnoj obali iz Gorazda (43. drinska brigada) ali to sadejstvo, i pored mog cvrstog dogovora sa Feridom Dizdarevicem Dizdarom, veoma sposobnim starjesinom ove jedinice, nije realizovano po dogovoru. Nismo odustajali.Otisao sam na borbeno izvidjanje sa blize udaljenosti cetnickih pozicija na Trbosilju radi donosenja sto kvalitetnije odluke. Hodza me uvjeravao da su cetnici locirali neku ogromnu skalameriju sa oruzjem, da je niko do sada nije vidio, a da se vrti u krug plato sa oruzjem, sto sam prihvatio kao moguce, ali da je duga oko petnaest metara a siroka oko sest metara i da ima, kako Hodza rece, rogove, nisam mogao. Normalno, nasmijao sam se, a zatim Hodzi sitnim provokacijama ostrio zivce.

Kada smo dosli u toku izvidjanja u poziciju da djelimicno vidimo tu skalameriju, Hodza mi sapnu: "Ne vidi se ni pola, to je nesto ogromno," podizuci fes uz glavu, upita me:" Znas li sta je to, je li taj VBR na vozilu?," "Ne znam, nisam siguran i ne vidim dobro," odgovorih mu kratko. Stvarno nisam dobro video jer je skalamerija sklonjena u zaklon i samo su virile cijevi za koje Hodza rece da su rogovi. Bilo mu je drago sto ni ja ne znadoh o cemu se radi pa mi dobaci: "Nije ni cudo sto ja "polupismen" co`jek ne znam, vec vi skolovani oficiri, sta ste ucili u toj skoli," pripodize fes, uvuce zrak kroz nos i vise kroz nos nego kroz usta, progovori :"Hmm…” u znak cudjenja. Pripremljena je kvatitetna odluka i nakon detaljnog izvidjanja nije mogla da se pronadje pozicija za komandovanje bitkom sa koje bi se imala dobra
preglednost i bilo moguce ostvariti dejstvo po neprijatelju u presudnim trenucima. Odlucio sam da komandno mjesto bude na drugoj strani Drine, na poziciji Radicke gradine koja je bila preko puta Trbosilja i u priblizno istoj visini kao i Trbosilje, a sa koje su se pozicije cetnika vidjele kao na dlanu. Tesko mi je bilo prihvatiti da sam na "suhom,"' da ne budem uz borce, ali eto, tako je preostalo ako hocu da se ostvari podrska jedinicama MB grantama
PAM-om.
U prvom pokusaju 28.09.`92. sve je islo traljavo: i uvodjenje jedinica i podrska, a napad je zaustavljen bez mog odobrenja sa komandnog mjesta. Jednostavno, pucanje pjesadijskom municijom je utihnulo. Na moje


pozive radio-uredjajem niko se nije javljao. Znao sam da je neko poginuo, ili teze ranjen. Mislio sam da je Hodza, a to se desilo Sabaheti, zeni koja je po svojoj volji i inatu sa saborcima htjela po cijenu smrti ostvarliti sto bolji rezultat. Ranjena je tesko u stomak u toku naseg napada pripremajuci se za dejstvo iz RPG-a sa brisanog prostora. To se zove hrabrost i ludost, ali to nisu mnogi mogli, ni smjeli. Poslije operacije u Gorazdu, koju su izveli hirurzi iz Zenice, oporavila se izuzetno brzo. Pokusaj napada na Trbosilje je ponovljen 03.10.1992.godine. Bitka je dobijena kao sahovska partija, a sa komandnog mjesta je postignut odlucujuci rezultat MB-om i PAM-om. MB granata 82 mm, posljedna od osam preostalih u rezervi, je pogodila pravi cilj: u zaklon cetnika, poslije cega je nastala zbrka u pokusajima da se poginuli i ranjeni cetnici izvuku. Nakon sto je PAM-om sa komandnog mjesta prosarano po vozilu koje je stizalo kao pomoc cetnicima i pomoc je pobjegla nazad, tako da su nasi imali znatno laksi posao, a da je trebalo i tezi bi se odradio. Daljinar za navedeni pogodak sam upisao i bio je 6-23 a daljina 2200 m. Radovali smo se na komandnom mjestu, posada MB-a i moja ekipa, sve dok neko od prisutnih nije primijetio plamen na Bogdasicima. Cetnici su zauzeli Bogdasice, pale kuce i vesele se. To me puno pogodilo. Nisam mogao predvidjeti da ce Bogdasici, gotovo bez otpora, pasti. Svu krivicu sam vidio u komandiru jedinice, Azizu Tahmazu, a on je ranjen. Samoranjavanje.

Mozda i nije mogao puno uciniti. Tu su cetnici doveli jaku jedinicu, a bitku je izgleda vodio Rajko Kusic. Ocekivao sam susret sa njim i nadao se da cu mu vidjeti oci u poziciji kada podigne ruke, kao on meni na Gornjoj Lijesci pocetkom aprila '92.godine Ona skalamerija, Hodzina zagonetka, bijase praga. Cetnici je ostavise na Trbosilju jer nisu imali kad ni da je upale kako treba. Vrlo opasno orudje, zastrasujuceg dejstva sa vrlo dobrom preciznoscu, pokretna i djelimicno zasticena, prestrasila mi je Hodzu pa sam mislio da se nece moci povratiti. Zarobljeni plijen je bio impozantan, ali je praga bila najatraktivnija. Uzimanjem Trbosilja situacija na desnoj obali Drine se potpuno rascistila i moguca je nesmetana komunikacija prema Gorazdu preko Ustiprace, ali zauzimanjem Bogdasica sa jedne i ponovo Zaglavka sa druge strane, nasa pozicija na Dzankicimaje potpuno ugrozena i nasa jedinica jacine cete je u sendvicu. Zaglavak je pao nasom nemogucnoscu da ga pokrivamo uvezanom linijom (nismo imali niti dovoljno boraca , a naoruzanja svih vrsta ispod trista cijevi, sa lovackim oruzjem). Bilo je i nepotpunog izvrsavanja naredjenja tako da nocu nikoga nije bilo na dijelu linije odbrane, a to se prikrivalo od mene. U veceri 03/04.10.1992.godine nismo imali vremena izvrsiti analizu bitke, ja sam izdao samo bitne zadatke i sa mojom ekipom produzio na Dzankice. Ostali su stigli ujutro sa dijelom jedinica. Hodza se prehladio, vjerovatno puzuci do prage (na Trbosilju). Nije mogao izdrzati. Cetnici su ponovo, nakon


cjelodnevne bitke, otjerani sa Zaglavka. Ovog puta su to bili vise strani ne domaci cetnici.
Ponovo su imali problema sa protivtenkovskim minama i to istom mjestu gdje su vec jednom izgubili transporter, ovaj put Tamic, nepoznatim teretom. To je ubrzalo njihovo bjezanje sa Zaglavka u noci 5/6.10.'92.godine. U ovoj bici ucestvovala je i ekipa pukovnije Naim Kulenovic "Dajdzini," jacine jedne desetine do voda, koju je predvodio Dolovac Senad, momak sa kojim sam zajedno radio prije agresije u Terperitinu, a malo bolje ga upoznao u toku ljetovanja na moru u kampu preduzeca. Tada je preplivao Bokokotorski zaliv u Baosicima, sto je bio pravi podvig, i kad je izasao iz vode, vidio sam krvave crte na vratu od kretanja glave iznad vode prilikom plivanja. Mogao je rukom, bez problema dodirnuti provodnike sa zivom strujorm i jos mnogo toga neobicnog. Eto, sada je tu stigao iz srednje Bosne da pomogne da udjemo u Visegrad. Prvi zadatak koji sam mu dodijelio bilo je konsolidovanje nase jedinice u Holijacima i po njegovoj zelji izvidjanje Osojnice koju je dobro poznavao, a koja je prigradsko naselje Visegrada. U ovoj bici je pokazao da ima puno znanja previse hrabrosti, a momci koje je vodio su bili dobro obuceni i opremljeni. Besprijekorno su izvrsavali naredjenja. Tesko je ranjen u glavu ne osjetivsi slast pobjede na Zaglavku, evakuisan hitno do Gorazda i spasen. U svakoj od nasih bitaka pripremana su nova iznenadjenja i to bez nekih pravila koja cetnici mogu predvidjeti, uglavnom originalna.Mislim da je to, i diverzantske akcije, najteze padalo cetnicima jer nisu imali odbranu za takvu borbu. Slicno kao Zaglavak, uzeli smo i Bogdasice 06.10.'92. Napali smo, a cetnici su navece
pobjegli,jer nisu smjeli tu zanociti.

U napadu na Bogdasice utrosili smo puno MTS-a, a nismo zarobili nista, jer su cetnici uspjeli planski da se izvuku. U toku nasih napada obicno su koristili podrsku artiljerije da se konsoliduju sto su zestoko ispoljili kad je bilo kriticno na Bogdasicima, a mi nismo imali neke posebne zaklone osim prirodnih, gdje ih ima. U mojoj ekipi je bio i Nedzad Demir, brat Dzevada Demira, koji je nestao u onoj sumnjivoj bici na Gornjoj Lijesci. Ostatak moje ekipe je cuvao zaledjinu u sumom obraslom podrucju oko Bogdasica, sjeverno prema Ivici i Sjemecu, jer je postojala mogucnost da nas cetnici napadnu sa ledja u toku naseg napada. U jednom momentu, haubicka granata ispaljena sa rogatickog dijela, pade dvadesetak metara od nas. "Ostavi PAM i potrci za mnom," rekoh Nedzadu, koji je PAM ipak ponio. Shvatio je sta
sam predosjetio. I to se dogodilo. Druga granata je pala ispred samog komandnog mjesta nase pozicije PAM-a koji im je puno muka zadavao toku bitke. Da smo ostali tridesetak sekundi bili bismo razneseni. Ponovo smo se vratili na istu poziciju za pet minuta i dejstvovali po neprijatelju. "Kako si znao, komandante?" Upita Nedzad poslije bitke. "Predosjetio sam i


obistinilo se",kratko odgovorih. Vjerovatno da kroz stalnu borbu neprijatelja nesvjesno upoznas vise nego sto mislis i znas kako se ponasa u kojoj situaciji. Bjekstvo neprijatelja u toku te noci sam predosjetio sa velikom sigurnoscu i ujutru to provjerio pucanjem sa Dzankica u pravcu Bogdasica. Hodzi sam rekao, nakon sto nije bilo uzvracanja pucnja, da su cetnici pobjegli.
Nejcesce sam bio u pravu, pa i sada, mada mi nije bilo zadovoljstvo kao kada bjeze u toku bitke, ali oslobodjena je znacajna pozicija za sadejstvo sa rogatickom brigadom. Analizirajuci postupke cetnika u razlicitim situacijama, zakljucio sam puno znacajnih odlika o nacinu ratovanja. Odlika koju su cesto ispoljavali je strah od blizine nasih jedinica u nocnim uslovima. Ponekad je bilo dovoljno da nas vojnik u noci puca sa deset razlicitih pozicija sa blize distance da cetnici napuste misleci da ce u noci uslijediti napad. U nasem nastojanju da oslobodlmo Bogdasice, poginuo je izuzetan borac i komandir voda pa cete, borac koji je znao samo naprijed previse hrabro da bi bilo razumno, starjesina koji je u Hamzicima, selu nedaleko od Visegrada, odbio da preda oruzje cetnicima, organizovao jedinicu i pripremio za odbranu naroda. Poginuo je Himzo Vilic. Cetnici, "Beli orlovi" i slicni, su ga odvodili u vremenu prisustva Uzickog korpusa u Visegradu na razna ispitivanja. Na kraju im je pobjegao i uzeo pusku. Imao je je ljudski pristup borcima, borio se za njih, a oni su mu uzvracali postovanjern i izvrsavanjem dobijenih naredbi. One, koje su cetnici vodili na strijeljanje u Sase (naselje na desnoj obali Drine) preko puta Hamzica, uspio je ponekad spasiti pucajuci po cetnicima prije njihovog izivljavanja nad zrtvama. Moje naredbe su od njega bile profeslonalno prihvacene i, uglavnom, izvrsavane do njegovog maksimuma, a cesto je to bilo i vise od zadatog. Ocekivao sam da ce to biti uskoro komandant bataljona, ali sudblna je to sprijecila. Neka mu je rahmet dusi, hvala od onih koji se borise za Bosnu za koju se i sam borio i Dzenet od Alaha dzs.





Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #29874

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Istocnobosanska operativna grupa-IBOG

U nastavku mjeseca oktobra pocelo je planiranje nove organizacije vojske na prostoru sire slobodne gorazdanske teritorije. Na ove prostore po zadatku je stigao potpukovnik Ferid Buljubasic i nakon upoznavanja sa situacijom u Gorazdu, posjetio je nasu Komandu u Medjedji. U kratkom räzgovoru vidio sam da se radi o skolovanom oficiru, vanredno visokih kvaliteta, a ljudskim pristupom je plijenio. Bilo mi je drago i ocekivao sam pozitivne pomake, ali ni on, kao ni vecina vec dokazanih starjesina, nije imao prolaz na sva gorazdanska vrata. Pojedincima nije bio po volji, a nije mu jos data ni prilika da se dokaze. Svi ljudi imaju odredjene slabosti sto je bilo ocekivati za svakog od nas. Feridu sada, a jos vise meni, velike probleme stvaraju nasi ljudi. Neka, uslovno receno, stapska opozicija. I dok sam ja od Staba OS Gorazde odlicno prihvacan kao starjesina sa visokim rejtingom, dotle su moje dojucerasnje stapske kolege cinile sve da me sto vise oljagaju, a rezultate koje je postizala jedinica stavljali pod ogromnu lupu njima svojstvene kritike. Igralo se jako puno prljavih igara koje je Ferid pravovremeno shvatio i puno mi pomogao da prevazidjem nase subjektivne slabosti, a prva visegradska brigada bude vezana za IBOG (Istocnobosansku operativnu grupu). Saradnja sa mojim prvim pretpostavljenim, potpukovnikom Buljubasicern, je pocela sa njegovim odusevljenjem rezultatima koje je ovih oktobarskih dana postizala Prva visegradska brigada, u izuzetno teskim uslovima bez igdje icega, takoreci.







Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.058 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version