Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29892

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Meremislje

Na svakoj poziciji koju smo posjedali imali smo makar okviran plan napada na neprijatelja i cesto su nase odbrane bile aktivne, sto je neprijatelja dovodilo u znatno tezu poziciju od planirane. Ponekad mi je bilo tesko donijeti odluku, koja dejstva prije poduzeti, u kom pravcu, kada su u pitanju nasi napadi. Komandire nizih jedinica sam pozivao na referisanje. Prijedlozi mojih pomocnika i komandira su cesto bili u duhu moje, vec pripremljene, odluke. Ponekad su u kasnim nocnim satima komandiri dobijali zadatak da ujutro postroje jedinice, prenesu zadatak, i odmah idu na izvrsenje. Po mnogim elementima brigada je bila manevarska i oslobodilacka, vec od svog formiranja. Zapovijesti za izvrsenie b/d nisam imao kada ni okvirno napisati, a kamoli spustiti u pismenoj formi do nivoa komandira voda. Ipak, ovaj koncept za bitku na Meremislju sam uspio, bar djelimicno, definisati u rukopisu. Sa pozicije Meremislja cetnici su artiljerijski vrlo precizno ugrozävali centar Medjedje, unistivsi gotovo sve stambene objekte i ubivsi nekoliko civila potpuno paralisali kretanje u toku dana, pa je stanovnistvo moralo napustiti objekte u centru. Dio stanovnistva je preselio za Gorazde, a vrlo malo se dislociralo u drugi, sigurniji dio Medjedje. Velika greska napravljena je nakon oslobadjanja Brodara, sto nismo uzeli liniju Golo brdo-Bujak, a Brodar nam vise ne bi bio bitna pozicija. Priprema bitke za Meremislje je trajala vise od petnaest dana, a izvidjanja su u kontinuitetu trajala oko trideset dana.
Na izvrsenje se polazilo vec dva puta i odustajalo, jer je neko kasnio ili je nesto nedostajalo. Uspjeh je bio izdvojiti iz jedinica potreban broj boraca i oruzja za bitku a istovremeno biti na linijama odbrane. Lovacka puska je zlata vrijedna. Odluka je tako pripremljena da je najteza faza bitke neprimjetno uvodjenje jedinica cetnicima na blizinu od petnasetak metara i to se mora nocu, kroz sumom obrasla podrucja, korak po korak ili danju, uz dobru maglu. Uvodjenje jedinica petnaestog na sesnaesti izvrseno je nesto sporije od planiranog vremena, necujno, uz koristenje prirodno gusto obraslog sumskog prostora, potoka i uz veliku pomoc vodica. Sinhronizacija kod uvodjenja jedinica do pozicija za juris sa iznenadjenjem nije postignuta pa su neke jedinice dugo cekale na prijavu gotovosti za napad ostalih i moje odobrenje za pocetak napada. Nesto, sto nisam predvidio, je omogucilo da to cekanje i prilazak na deset do sto metara cetnicima bude neotkriveno. Magla nam je bila presudna pomoc, jer prakticno smo cetnicima bili uz satore na pocetku naseg napada. Kombinovana ekipa iz svih bataljona bila je jacine dviju ceta, ali je u sastavu bila kvalitetom najjaca do sada u jednoj bici. Hodza je vodio svoje iz "Vatre," Zakir Jamak diverzante iz "Cola" Hajro Lagumdzija najbolje iz Lima," Fahro Racic odabrane iz 16. maja." Sa



komandnog mjesta Kosticka gradina uz pragu i PAM i MB 82 mm, koj im je bilo potrebno ostvariti podrsku ispred nasih snaga i cetnicima ubrzati bijeg i predaju, pratio sam pripreme za pocetak napada i davao dodatna kratka naredjenja.
U sifrovanju elemenata za komuniciranje sredstvima veze, pocetak napada je bio poziv na kahvu. Ubrzavao sam pocetak napada plaseci se da neko bude otkriven i da bitka pocne kobno, jer bi tada bilo tesko nastaviti. Faktor iznenadjenja bi vec tada bio izgubljen, a bitka je planirana, u velikoj mjeri, na faktoru iznenadjenja. Na sredstvima veze najcesce mi se javljao Hodza u svom stilu: "Jesi li pristavio?" "Je li provrela?" "Je li dosao neko od ahbaba nasih?" "Reci him da pozure eto i mene, imam him svasta-nesta pricati." To je malo dosadilo ostalima pa su traizili od mene da Hodza dodje na tu kahvu, ako ne dodje da ce oni popiti i bez njega. Osjetio sam da im je gusto i da mogu biti otkriveni i pozurio Hodzu sa pripremom. "Hajde prijatelju zalivena je, ne cekam te vise," rekoh na kraju, a on mi rece "Pamuka imam puno, ubio se za jorgana, meni smeta ne znam sta cu sa njim." Taj pamuk je bila magla i Hodza nije imao preglednost za kompletan logor pa nije smio poceti bitku. Negdje oko desetak minuta prije dvanaest sati, 16.10.92. pocela je brza sahovska partija. Nakon sto je vjetar rastjerao maglu, a svi potvrdili spremnost, dao sam znak da je kahva nasuta. Bitka moze poceti! Za pola sata postignut je osnovni cilj: ovladano je sedlom Meremslja, a mnogi cetnici nisu mogli pobjeci. Preko dvadeset je ubijeno, a bilo je i zarobljenih: medju njima Brane Simsic Crni, predratni drug mog brata Halila. Ipak, zarobljenik za rasplet je bio Mico Obradovic. Vazio je i prije pocetka agresije za potencijalnog vojvodu i ispunio ocekivanja. Eto, zarobljen bijase iznenada, käo i njegovi saborci, sportasi iz FK "Drine": Mimo Stanojevic, Rosic i ostali koji pred agresiju cesto igrase u zajednickom timu sa Fahrom Racicem, Ramizom Nuhanovicem Ramgom i ostalim fudbalerima Bosnjacima. Oni zaigrase zivotnu igru u ime drugih, vjerovatno nesvjesno protiv sportskog duha, da pobiju i uniste svoje saigrace i sve njihovo. Danas ih sudbina prekide u tom nastojanju, a u posljednjoj utakmici su potpuno nestali bez mogucnosti nove sanse. Vjerujem da to nisu mogli povjerovati. Eto, neki su uspjeli i pobjeci.
Moj komsija Tanaskovic Slobodan, kako rece u saobracajnoj sluzbi prisilno mobilisan, a uhvacen sa PASP-om 7,9 mm, snajperista, kaze da nikoga nije ubio niti je nosio oruzje, nego su mu to utrpali. Moguce je sve kod njih. Pitam ga za moju gluhonijemu sestru koju su "cetnicki vitezovi" zarobili, kao neprijatelja "ugrozenog" srpskog naroda. "Ne znam nista, komsija, vjeruj mi," i poce moliti da ga puste da on nije za vojsku. Utvrdivsi da stvarni ljekarski nalazi nisu dobri, podvrgnut je terapiji, ali prethodno zaradjena upala pluca ili TBC su bile kobne za njega, mada ni on, kao ni



ostali, nije zelio rat i nije ubijao."Jah" Sve u bici se odvijalo kako je planirano a starjesine i borci su bili izvanredni. Tesko je bilo izdvojiti najbolje. Ipak, Hodza i Zakir sa svojim borcima su napadali na glavno uporiste i tu je zarobljen najveci plijen. Hajra Lagumdziju nisam cuo dugo vezom pa sam bio zabrinut, ali ni kod njega nije bilo problema. Zadatak je potpuno izvrsen kao i kod Fahre Racica, koji je u ovoj bici pokazao da izrasta u oficira velikog profila. A prije cetiri mjeseca i pet dana na Bajram u Crnom Vrhu, zmirio je dok je ispaljivao prve metke na cetnike.
Ucinak prage i PAM-a sa komandnog mjesta je bio vrlo znacajan. Ovaj put su cetnici bili kao u kosnici. Ipak, manji broj ih je uspio pobjeci. Uvazavajuci iskustva iz prethodnih bitaka, izdao sam naredjenja oko ciscenja terena i uspostavljanja nove linije odbrane oslobodjenog prostora. Poslije tako efikasnog izvrsenja se moglo narediti gonjenje neprijatelja. Motiva nije nedostajalo. Jedinice spremne, ali puno neizvjesnosti u podrucju obraslom visokom sumom i tesko uvezivanje jedinica u dejstvu te ukupno nejasna situacija ispred oslobodjenog Meremislja prema Drinsku, bili su razlozi koji su bitno uticali da ne naredim gonjenje. Moja udaljenost i nemogucnost da licno krenem sa jedinicama u tu novu bitku je odlucujuce uticala. Euforija je obuzela sve borce i starjesine. Pretresanje oslobodjenog terena, trazenje cigareta, hrane, odjece, uniformi i oruzja je vrseno bez komande sto je u tim situacijama bilo za ocekivati. Naredio sam da se posjedne linija od Bujaka do Golog brda, a posto su sve jedinice vec umorne, odlucio sam da u noci sesnaestog na sedamnaesti "Cole" ostanu na navedenoj liniji. Po prethodnom dogovoru sa Hodzom, a u znak radosti i uspjeha, ispucao sam u rafalu trideset metaka iz Trtetove puske, da je bar jednom ocisti, jer on, izgleda, nece iz nje metka ispaliti.
Cetnici iz okruzenja, koji su trazili prostora da pobjegnu kroz jos neuspostavljenu liniju, su iskoristili priliku i zarobili Samardzic Muharema i ubili tri nasa borca u toku izvlacenja. Nasi borci se nisu nadali da cetnika tu jos ima cetiri sata poslije bitke. Sustinska greska je nase prerano opustanje i gubljenje situacije na bojistu. Ovo je bila ogromna gorcina koju smo dozivjeli. Nakon briljantne bitke vrlo tezak gubitak.






Koncept za bitku na Meremislju





Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Kaza.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29902

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Novi oficiri odmah u vatri

Poziciju Bujaka po mojoj naredbi su kontrolisali nasi borci, ali samo patrolama, sto je moglo biti kobno za nase jedinice i za mene licno. Bio sam vrlo tuzan i ogorcen po saznanju za ovaj gubitak, a saznao sam uvece po povratku iz Gorazda, gdje sam bio na sastanku sa komandantom Buljubasicem i izvijestio ga o briljantnom rezultatu. Zarobljen je veliki
plijen: od samohotke preko brdskih topova do puno oruzja,municije i opreme. To je nas najveci plijen do sada. Primajuci moj usmeni izvjestaj sa ushicenjem, komandant mi je cestitao, a starjesine, koje su tek stigle iz Sarajeva da pomognu u vodjenju jedinica, su bile vrlo iznenadjene takvim rezultatom i vremenom u kome je postignut. Rasporedom starjesina meni su pripali, kao saradnici, u Prvu visegradsku brigadu: Sobo Rasid i Sabovic Amir koji su isto vece stigli u Medjedju zajedno sa mnom. 17.10.1992.godine uslijedio je obilazak Meremislja sa starjesinama iz Komande i oficirima koji su tek stigli u jedinicu, "Sarajlijama," Sobom i Sabovicem. Jedinice na terenu su nakon jucesnje briljantne pobjede, sinosnjeg opustanja i teskog gubitka, bile veoma budne i uz pripremu odbrane, izvidjanje ispred prednjeg kraja ispred linije odbrane, vrsile i uredjenje bojista. U svemu sto se sinoc desilo bilo je prebacivanje odgovornosti od komandira jedinica i vrlo lose je izvrsena primopredaja duznosti na nepotpuno uspostavljenoj liniji odbrane. Odmah po dolasku to sam pokusao korigovati dodatnim naredjenjima po uvidu stanja na terenu. Uredjenje bojista je bilo vrlo disciplinovano, za razliku od jucerasnjeg, kada se u pretresu trazila: bar jedna cigareta, jer je ona bila veliki plijen za pusaca. Sobo i Sabovic su pratili rad, i imao sam utisak, bili prijatno iznenadjeni svim sto su vidjeli i sto nisu ni sakrivali, odavsi priznanje mojim borcima, starjesinama i meni za uradjeno u bici i za stvorenu disciplinu, a narocito, za besprijekorno izvrsenje zadataka. Gledajuci ih kako se krecu po sedlu Meremislja, zagledaju u zarobljena orudja i razgovaraju sa borcima, osjetio sam da ce sa njima biti lakse, da su pravi profesionaici i da je to nama i nasoj jedinici velika pomoc.
To su prvi profesionalci u brigadi. Imacemo od koga nauciti uz borbu, razmisljao sam. Po fizickoj konstituciji razlikovali su se mnogo, kao i ponasanju. Amir je vrlo visok, mrsav, crne kose, duguljasta lica, ozbiljnog nastupa i nenametijiv, a Rasid nizi rastom, zivlji, vedrije naravi, pricljiviji i mladji likom. Da je bilo po VES-u, Rasid bi bio zaduzen za oklopna sredstva jer je pred rat radio kao porucnik, tenkista, i upravo je profesionalnost odmah iskazivao u pokusaju da se osposobi tenk, samohotka. Uspio je u tome zajedno sa mehanicarima Fadilom Sabanijom i Belim, a Avdo Demir zvani Smrdalo je bio u ulozi tenkiste, jer je u miru radio sa radnim masinama koje imaju slican princip rada, tzv. gradjevinskim masinama. Amir je stilom



djelovao kao bezbjednjak, ponajvise na terenu i u ispitivanju zarobljenika kasnije. I dok smo mi bili optereceni da sto prije uredimo bojiste i uspostavimo stabilnu liniju odbrane, neprijatelj je pratio nasu aktivnost sa blize distance, vjerovatno sa Bujaka sa kojeg se, kao na dlanu, vidio plato Sedla iznad sela Meremislje.,ili sa Ostrog vrha kod Zaglavka sto je manje vjerovatno, a evo i zasto. Prva reakcija neprijatelja uslijedila je kada smo mi osposobili tenk i usmjerili ga prema neprijatelju da ga isprobamo, uslijedilo je dejstvo neprijateljske artiljerije tenkova i haubica, a kasnije samo baterija minobacaca. U ovom dejstvu pokazali su pocetnu nepreciznost, a kasnije su pratili moje kretanje i mojih novih saradnika Sobe i Sabovica. Pratili su nasa pretrcavanja po terenu, a to se moglo pratiti samo sa Bujaka, gdje su trebali da budu nasi borci. Ipak, nisu izasli mada su po izvjestaju rano u sabah otisli.
Treca ili cetvrta serija granata nas je pronasla i ranila bas nas trojicu, ocito cilj koji je gadjan, sto navodi na to, da su cetnici samo sa Bujaka mogli navoditi artiljeriju. Vrlo vjerovatno da je taj zadatak izvrsavala neka od zaostalih grupa koja se sinoc izvukla iz okruzenja, sto je bilo znatno olaksano nakon nasih gubitaka u susretu sa neprijateljem, koji je bjezao iz okruzenja u toku uspostavljanja nase nove linije odbrane. Ranjavanje je bilo lakse i nije prijetila smrt, a transport do Medjedje je izvrsen veoma brzo, gdje nam je doktor Benko u stacionaru pruzio potpunu medicinsku pomoc, od ciscenja rana do zastitnih injekcija i sivenja rana. Sitni geleri koje sam dobio po nogama su mi ukrutili misice, a veci geler je iskinuo komad misica nadlaktice lijeve ruke, sto je poslije sivenja i zamladjivanja djelovalo kao otisak socnog poljupca. Rasid i Amir su imali ogrebotine. Kod Rasida na glavi, u dijelu potiljka, sto je moglo biti opasno, a kod Amira na ledjima. Medjutim, nismo se uopce zadrzavali u stacionaru vec produzili raditi i vec sutradan pripremali odlazak na novi teren. Novoformiranu liniju Golo brdo - Meremislje (Sedlo) - Bujak i spoj na rijeku Lim ukupne duzine oko tri kilometra (vrlo nepregledna), trebalo bi da posjedne jedinica jacine dviju ojacanih ceta sa oko dvjesta pusaka, a ukupna linija odbrane koju smo posjedali iznosila je preko pedeset kilometara, sa odvojenim podrucjem Crnog Vrha, gdje je organizovana kruzna odbrana prostora od oko dvadeset kilometara. Sve se moralo braniti sto je bilo nemoguce pasivnom odbranom pa smo, koristeci se samo dominantnim objektima za pracenje aktivnosti neprijatelja kao osmatracnice, iste uredjivali i utvrdjivali za odbranu, a neprijatelju smo svakodnevno pripremali iznenadjenja. Njegovi napadi cesto nisu niti zapoceli, a vec su bili odbijeni i zbog vecih gubitaka neprijatelj se povlacio.


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Kaza.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29912

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Komanda brigade - Stab OS Opcine Visegrad

Rasid Sobo je rasporedjen na mjesto nacelnika Staba u Prvoj visegradskoj brigadi, a Amir Sabovic u Organ bezbjednosti. Prisutna mimoilazenja clanova Staba i komandira jedinica su poslije ovog rezultata na Meremislju potisnuta u stranu. Ponovo smo pokusali preci preko tih razlika, koje su u sustini bile vrlo velike razlike i njihovo manifestovanje je islo do toga da smo komandiri i ja optuzivani za provedene aktivnosti u odbrani i napadu, a da Stab nije prihvatio kritiku za nerad, vec su njegovi clanovi sa izuzetkom Hurema Nusreta, uglavnom trljali ledjima lezajeve na prvom spratu kuce, u kojoj je bila smjestena Komanda brigade i Stab Oruzanih snaga (prethodno Stab TO Visegrad). Zbog takvog odnosa prema borcima i starjesinama stvorili su averziju boraca i gradjana. Pokusavali su je eliminisati povremenim izlascima na teren, na bojista vrlo rijetko, sto sam ja uvazavao, kao direktnu pomoc meni u vodjenju jedinice i komandovanju, jer su davali i poneku dobru sugestiju. Mehmed Tvrtkovic, Dine Jamak, Avdija Sabanovic, Nedzad Muhic i povremeno Nusret Hurem, nisu mogli prihvatiti da ce u ustroju vojske Prva visegradska brigada biti potcinjena IBOG-u i smatrali su Stab OS Visegrad neprikosnovenim, bez Komande brigade, jer su poistovjecivali Stab OS i Komandu brigade. Mislili su da mogu uglavnom iz hladovine, bez mirisa baruta, komandovati i voditi brigadu. Ja nisam tako mislio, niti jedan od komandira jedinica u brigadi, pa smo u skladu sa usmenim uputstvom iz IBOG-a, odnosno, od komandanta Buljubasica pripremali i formirali Komandu brigade u koju, sa naglasenim revoltom, nisu htjeli uci clanovi Staba OS. Neki su bili precizni u svojim odlukama i rekli da nece pod moju komandu. I tada, kao i vise puta prije, nudio sam da predam duznost komandanta brigade nekom drugom. Niti Stab, a pogotovu komandanti i komandiri nizih jedinica nisu prihvatali drugo rjesenje.
Nakon toga sam trazio bar istinsku moralnu podrsku Staba, sto nisam dobio u narednom periodu, osim povremeno, kada uspjesno izvrsimo znacajnije bitke kao ovu na Meremislju. Pozvan sam sa mojim saradnicima u Stab OS na analizu bitke koju smo pripremili i izvrsili mi, a stab samo cestitao i izvrsio analizu, naravno, postavljajuci pitanja. Odluka o izvodjenju ovog borbenog dejstva je ocijenjena kao dobra, izvrsenje odlicno, a ipak je bilo gresaka u koje se Stab nije upustao jer nije detaljno propratio bitku. U zadnje vrijeme, Stab sve manje uvazava Komandu brigade i stvara probleme kroz nametanja dvojnog komandovanja. Ustvari, zablude Trteta, Nedzada i Dina su uglavnom bile njihovo opterecenje da komanduju, sto je prouzrokovalo prljave igre protiv mene i mojih saradnika. To sam teze podnosio nego bitke sa cetnicima, pitajuci se: "Sta to oni zele i da li se bore da spase narod i odbrane Bosnu? Da li sam ja osudjen da to sve pretpim?"


Cudno, ali istina je da su mi teze padale njihove podvale prema mojim saborcima i starjesinama, nego prema meni.


Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29927

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Od Medjedje pa do Zepe

Ovih dana (18.19. i 20. oktobra) u Gorazdu sam razgovarao sa komandantima Feridom Buljubasicem i Zaimom Imamovicem, sa Pelamom i Bektom o daljim dejstvima. Bilo je puno prijedloga, ali ne i odluke. Sa Enesom Zukanovicem, koji je preuzeo Prvu rogaticku brigadu, sam razgovarao o napadu na Pesurice. Nije mi se dopadalo sto ne postoji tajnost prijedloga i odluka pa je najcesce o tom sto smo razgovarali o dejstvima danas u Komandi, uvece se znalo u cijelom Gorazdu. Cetnici su imali vrlo profesionalne metode da saznaju sta to mi spremamo, a mi smo bili samouvjereni smatrajuci da borac moze znati kuda, kako i kada ide jedinica, koje ciljeve napada, pa je to nas borac ponosno isticao svojim prijateljima i rodbini, a bogami ponekad i nekom ko to nije smio cuti, dousnicima, izdajnicima ili cak preko sredstava veze otvoreno u pocetku agresije. Mi smo gorcinu toga osjetili u julu 92. godine u Crnom Vrhu. Izvukavsi iskustva iz istog, bitku za Meremislje uz maglu smo izveli vrlo tajno, cak su cetnici pogresno informisani i ocekivali nas na Kocarimu, sto je, umnogome, olaksalo izvrsenje zadataka. Tajnost je postala preduslov broj jedan za izvodjenje aktivnih borbenih dejstava, a profesionalan odnos prema tajnim podacima se drzao kod vecine starjesina i boraca. Od onog bajramskog ulaska na podrucju Crnog Vrha, cesto sam razmisijao o tome da li i kada cemo moci osloboditi komunikaciju Visegrad-Sjemec-Rogatica. Cetnicima je komunikacija znacila spoj teritorija koji su kontrolisali, ali su je vrlo malo koristili zbog nasih dejstava i mogucih iznenadjenja. Veci znacaj za cetnike ovaj siri pojas oko komunikacije je imao kao prepreka u spajanju nasih slobodnih teritorija Medjedje i Crnog Vrha na pocetku, a kasnije Zepe i Gorazda. Ovo je podrucje bilo meni i mojim saborcima dobro poznato, izvidjacki i obavjestajno pokriveno u kontinuitetu, tako da se cekao trenutak da se pokusa osloboditi i stvoriti slobodna teritorija na lijevoj obali Drine, od Osanice do Zvornika. Drina bi bila prirodna prepreka koju bi cetnici tesko mogli savladati, a nama odlicna pretpostavka za odbranu od cetnika sa desne obale i uvoznih placenika iz Srbije i Crne Gore.
Nismo osjecali umor. Cetnici nam nisu dozvoljavali da odahnemo, a i sami smo radije napadali u zelji da oslobodimo znacajne objekte. Kada smo cetnike napadali, najcesce smo to radili sa pozicija za juris i sa iznenadjenjem. Tako smo, bar u pocetku, bili zasticeni od dejstava neprijateljske artiljerije, koja nije djelovala zbog mogucnosti da tuce sopstvene snage, mada je bilo i toga.
Pokusaj spajanja, slobodnih teritorija na lijevoj obali Drine je odgadjan nekoliko puta, a dejstva pripremana do najsitnijih detalja. U toku izvidjanja, grupe su ulazile kroz cetnicke linije koje su bile jako lose


postavljene, vise da brane znacajnije objekte nego odredjenu prostoriju. Ipak, puno je orudja bilo kocentrisano na malom prostoru, a komunikacijom se veoma brzo mogu dovesti veca i znacajnija pojacanja neprijatelja. Ako smo mi imali imalo prednosti, to je bila mogucnost napada sa dviju strana iz pravca Kabernika i iz pravca Vidove gore. Obostrano smo poznavali teren i licno se znali sa cetnicima koji nas svakodnevno napadaju sa tih prostora, dugo nam nije bilo jasno zbog cega, ali sada je i to jasno. Mi smo za njih "balije" i najbolje je da ne postojimo jer smo ih ugrozavali u "bratstvu i jedinstvu," a neduzni srpski narod je trpio i docekao svoje vrijeme da kolje, pali i ubija u ime ludosti, pljacki i orgijanja a sve za ideale, koji boluju od bolesti da vladaju i herojske guslarske pjevaju pjesme o svojim herojstvima u izgubljevnim bojevima, kao sto je bio Kosovski boj, ugradjujuci u historiju, za generacije koje dolaze, vjekovne teznje o velikom "srpskom carstvu." U svemu tome determinisali su i svoje historijske neprijatelje. U Jugoslaviji su to Slovenci, Hrvati, Muslimani, Makedonci, Madjari i ponajvise Albanci na "herojskom srpskom" Kosovu.
Eto, svi su protiv njih, a u ovoj agresiji i cijeli svijet ih mrzi i odmaze im da stvore svoju Veliku Srbiju i ostvare san da svi Srbi zive u jednoj zemlji. U dosadasnjem dijelu agresije puno puta smo imali srece, izasli kao pobjednici iz teskih bitaka i prezivjeli mnogo nedaca, ali ovaj belaj nam je ponekad kobno uzimao najbolje borce, istinske heroje, ljude koji su mogli pobijediti sve i odbraniti Bosnu. Razmisljajuci o tome, zavrsne misli su bile da nas Alah dz.s. stavlja pred kusnju i da moramo izdrzati, a odgovor na pitanje sto su bas najbolji osudjeni da napuste ovozemaljski svijet, nisam nasao. Mozda ce oni biti najvise nagradjeni od Allaha. Disciplina koju sam pokusavao sa svojimsaradnicima stvoriti u jedinici, bila je na vrlo visokom nivou, uporedjujuci je sa drugim jedinicima na ovom prostoru. Desavalo se da zbog neprihvatanja prave discipline budu kaznjeni i najbolji borci, pa cak i neke starjesine. Tako je Heco Mustafa, zbog odbijanja izvrsenja jednog malo manje vaznog zadatka, dobio mjesec dana pritvora, iskljucivo zbog komentarisanja kazne. Nesto prije isteka iste (desetak dana) vidio sam da je treba prekinuti i obavio razgovor s njim. Poslije razgovora, u njemu sam imao vrlo disciplinovanog, primjernog saradnika. Jedinicu je vodio u sve zadatke sa puno elana, a svaki dan je ucio izrastajuci u pravog komandanta bataljona. Mustafin brat Mehmed, jedan od najvjernijih momaka iz mog licnog obezbjedjenja, je bratovu kaznu pritvora prihvatao vrlo tesko. Prema meni se nije mijenjao i ostao je profesionalan, besprijekoran u izvrsavanju svega sto sam mu naredjivao, a u dusi je osjecao tugu i neprijatnost zbog toga.
Poznajuci me dobro, nije htio pitati nista vec je strpljivo cekao da prodje vrijeme kazne, a Mustafa je bio vrlo tvrdoglav, ni on nije htio pitati, a pogotovo zamoliti, da ranije izadje iz pritvora. Nastojao sam imati isti arsin


prema svim borcima i starjesinama, mada je to vrlo tesko postici u ovim uslovima gdje su borci razlicito smjesteni, neodjeveni, bez hrane, oruzja, sa brigom za porodicu i neobjasnjivom snagom da sve napore izdrze, ali da odbrane Bosnu i svoj narod. Kada sam ocekivao da ce Mustafa biti moja desna ruka u odbrani naroda i oslobadjanju novih prostora porobljene Bosne, pocetkom oktobra '92., javise, Mustafa je poginuo od neprijateljske granate na liniji odbrane u Holijacima. Tesko mi je to palo kao komandantu i saborcu jer sam, druzeci se sa njegovim bratom, upoznao kompletnu porodicu koja je to jedva prezivljela. Nas Mustafa je poginuo kao komandant bataljona "Dzemo," dvadesetak dana nakon preuzimanja duznosti, od neprijateljske granate. Njegovi prethodnici u jedinici "Dzemo," kasnije batatljonu, su tesko ranjeni ili poginuli. U bici na Drinsku, Maid Covrk, koji je tada vodio ovu jedinicu, je tesko ranjen i prebacen preko Grepka. Borac za desetku! Komandant koji je brzo ucio i jos brze napredovao. Njegova desna ruka, i nista manje vrijedan i hrabar, Salic Ramiz je trebalo preuzeti poziciju Drinsko i jedinicu koja ce nakon oslobadjanja ovog prostora brzo sadejstvovati u oslobadjanju HE Visegrad, ali poginu na svom Drinsku, ne ostvarivsi najvecu ratnu zelju: da oslobodi rodno selo.
Abdulah Sadikovic, po godinama je covjek koji je mogao jos mnogo raditi u pozadini i biti oslobodjen obaveza u vojsci, ali to bi mu bila najveca uvreda. Dobro sam ga upoznao i njegove izuzetno visoke fizicke sposobnosti koje su bile primjerne, a intektualne i vojno-strucne su nadogradjene iskustvom do tog stepena da sam odlucio da on, poslije Maida, preuzme bataljon "Dzemo." Ustrojio je brzo jedinicu i insistirao na velikoj disciplini. Nesretno je poginuo u obilasku straze u nocnom periodu, a htio je provjeriti da li moze mirno prespavati dva do tri sata u toj noci. Tesko sam prihvatio njegovu pogibiju jer je svakog dana pokazivao vise i zelio sto prije u Visegrad. Heco Mustafa je dosao u jedincu "Dzemo" da pokaze svoju punu vrijednost u odbrani rodnog mjesta, jer je rodjen i zivio u Nezucima, ispod Holijaka, a meni je bio drag jer je nastupao slicno kao i ja, vrio principijelno. Nakon izaska iz pritvora odmorio je malo i preuzeo bataljon "Dzemo" i, eto, ni on nije imao srece. Dolovac Senad je imenovan za novog komandanta "Dzeme," momak za koga sam mislio da je i suvise tih, gotovo necujan, kada sam ga upoznao, ali me dematovao u vremenu koje je uslijedilo. Senad je tesko ranjen oslobadjajuci Zaglavak i evakuisan preko Grepka. Heco Mehmed, koga sam istinski zavolio da nisam dozvoljavao da se na njegov racun nasale moji blizi saborci, poznajuci njegovu osjetijivost i djetinjsku iskrenost koja je, valjda, samo kod njega spojiva sa visokom ozbiljnoscu i zastrasujucom sigurnoscu u izvrsenju borbenih zadataka, narocito kada je situacija zamrsena i opasna, sada je pun bola i zelje da osveti brata, odnosno,



da nastavi gdje je on zaustavljen. Oba su mastali o oslobadjanju lijeve obale Drine kod Visegrada i njihovih i nasih Nezuka.
I u toj tuzi mene je postovao i do kraja profesionalno izvrsavao sve obaveze. Mada sam ja trazio da odmara, on to nije mogao prihvatiti. Htio je biti uz nas, uz one koji ga potpuno shvataju i sa kojima je bio vec nekoliko puta u cistoj smrti, a eto, ziv je, hvala Bogu. Cini mi se da je sa nasom utjehom Heco Mehmed lakse prezivljavao te dane i da mu je bilo najteze kada je odlazio od nas svojoj porodici na spavanje.
U pripremi bitke za lijevu obalu Drine kod Visgrada, uradilo se zaista puno, a kao vrlo znacajna podrska bila su nova sredstva veze koje je donio Zaim Imamovic, koji je prije desetak dana stigao sa puta iz Bosne. Sredstva su bila neotpakovana. Zaim se vec oporavio od ranjavanja u operaciji "Krug" i pripremao se za nova dejstva. Ponudio mi je pomoc svake vrste. U Prvoj visegradskoj brigadi je nedostajalo mnogo toga. Samo dva vincester- snajpera, jednu mg-ovku i jednu sacmaru modernog tipa sa municijom sam uzeo od MTS, jer ni Zaja nije puno toga dobio, ali mi je i to puno znacilo. Trideset sest steka cigareta "korona" i "jork" je borcima bio najdrazi poklon koji nismo mogli potpuno podijeliti, vec povremeno, po cigaretu ili dvije na vojnika, ali samo onome koji ide u dejstva. Ipak, najvise su mi znacila sredstva veze "icom," deset rucnih i jedna fiksna stanica jace snage. Zbog toga smo u dosadasnjim dejstvima gubili mnogo, pa cak i neke bitke, a rezultati dobijenih bi bili znatno bolji da smo posjedovali kvalitetna sredstva veze. Drinsko je dobijena bitka koju smo izgubili zbog sredstava veze, iskljucivo. Mada smo mi uvijek u dejstvima planirali i kurirsku vezu, tada nije bilo sanse da se uspostavi i realizuje, kao ni planirana veza signalima.
Zaim Zuga, predratni radio-amater velikih sposobnosti u toj oblasti i nerazdvojni prijatelj Zaima Imamovica mene je, cini mi se, prihvatio vrlo prijateljski i sigurerisao Zaji da mi dä sto trazim, i vise od toga. Zuga je prihvatio da on pripremi vezu za bitku na lijevoj obali Drine, na podrucju Visegrada, sto sam ja prihvatio sa radoscu. 23.10.92. sve jedinice Prve visegradske brigade su ubacene uglavnom, u medjuprostore neke unutar neprijateljske pozicije, a u bici, koja je trebala biti sahovska partija, su cetnici imali male sanse da pruze znacajniji otpor kada nase jedinice startaju sa napadom. To se, na nasu nesrecu, nije dogodio iz razloga koji sam smatrao prvi put rijesenim. Veza nam je onemogucila da pocnemo bitku. Pokusavali smo sve, ali bez uspjeha. Zuga Zaim se mucio da popravi bar fiksni uredjaj, ali nije islo. To mu je izuzetno tesko palo. Jedinice su se vratile bez vecih rezultata, neke su otkrivene, a medju njima i jedinica koju je predvodio Sacir Tvrtkovic koji je do tada veoma uspjesno vodio cetu iz Orahovaca, borac i komandir ciji su kvaliteti bili izuzetni, a snalazljivost na terenu i u borbi jaka



strana. Smiren i precizan, cesto je odlukama fascinirao borce, a ovaj put je ubijen u pokusaju da rijesi dio bitke sam. Jos jedan vrlo tezak gubitak. Izgubili smo covjeka koji je imao puno duha i bio spreman sa mnom se nasaliti u trenucima kada nam je bilo najteze. Kada sam obilazio njegovu jedinicu, trudio se da me sto bolje pocasti skromnim rezervama hrane, otvorena srca. Eto, ostajemo bez jos jednog komandira i velikog borca, a jos jedna porodica ostaje bez svog "hranioca i branioca."
Ne postoji ni mogucnost, a ni institucije, koje bi mogle prihvatiti brigu o porodicama, tako da ona ostaje u najvecoj mjeri nama koji i dalje moramo ratovati, braniti narod i ginuti pojedinacno da sprijecimo egzodus naroda sa krajnjim ciljem da oslobodimo Bosnu. A ko ce hraniti troje Sacirove djece ili Saliceve, Himze Vilica djecu i svih boraca koji pogibose da spase nas zive? Mi, koji sutra ginemo bez obzira sto nemamo i za nas same. Ipak, to nikad i niko od boraca nije pitao, uvijek je davana prednost djeci sehida i nikad im nismo mogli dati onoliko koliko im je trebalo, niti ce to moci u ovozemaljskom zivotu neko. Oni su izgubili vise nego sto mogu do kraja zivota dobiti. Gubici cetnika u ovoj danasnjoj aktivnosti su nepoznati, ali je sigurno da su postojali. U svemu ovom bio sam razocaran, a Zuga je "puko" i otisao za Gorazde da proucava uredjaje i trazi gresku. Ipak, odusevio me jedan detalj iz onoga sto je dozivjela Dijana Marinova u danasnjem pokusaju da oslobodimo ovaj znacajni prostor, a to je Dijana ispricala sa puno ushicenja. Kada je otkrivena, njena grupa je pruzila otpor neprijatelju uspjesno, a zatim se povukla na bolju poziciju. U povlacenju, Dijana je jedva savladala jednu prepreku, ogradu, a cetnici su, primijetivsi je, zavikali. “Fataj Turkinju zivu, mamu joj njenu," ali nisu smjeli iz zaklona da se pomaknu, a Dijana se okrenula i proderala "Eve vam ga sto me uhvatite," i gestom im pokazala lakat. Iako je i sama bila ranjena u nogu, Dijana je u povlacenju pomogla u izvlacenju tezih ranjenika.
Za nastavak zapocete bitke angazovana je jedinica iz Gorazda, ukupno tridesetak boraca dobrovoljno prijavljenih, ali ni taj pokusaj nije potpuno uspjesno zavrsen. Sinhronizacija dejstava nije postignuta, a sa nekoliko granata u jedinici kojom je komandovao Hodza, iz stroja je izbacena cijela jedinica zbog iznosenja ranjenih (desetak) i cetiri mrtva borca. Ovo
je usporilo dejstva i otezalo dalje oslobadjanje, a rezervnih jedinica nismo imali. U razgovoru sa Hodzom sam doznao nove obavjestajne podatke kao i to da su bili nadomak potpunog uspjeha. Neprijateljski gubici su bili znacajni, ali precizno nepoznati. Ovaj zadatak je izgledao sve vazniji i laksi kako je vrijeme proticalo. Komandant Ferid Buljubasic je odobrio da se nastave dejstva po sticanju preduslova, a jedan od tih preduslova je i ukljucivanj zarobljene samohotke u dejstva, sto je odmah, doduse uz puno problema u nabavci benzina, i realizovano. Bilo je ljudi koji nisu mogli shvatiti da je


vaznije benzin dati za pokretanje naseg "tenka"nego cuvati za svoj automobil ili za sverc. Tako je Avdija Sabanovic ovaj zadatak vrlo tesko, ipak, izvrsio. Gotovo da je oteo taj benzin. Bekto Gacka je poslije "Brodara" ponovo trazio nacin da pomogne 1. visegradskoj brigadi, pa je cuvsi da mi imamo namjeru uci u Visegrad (bar u dio grada na lijevoj obali Drine) a ne mogavsi izdrzati, dosao u Medjedju, a zatim i u Holijake, da se dogovorimo kako upotrijebiti njegovu jedinicu od dvadesetak boraca vrlo opremljenu i iskusnu za vodjenje borbe, a narocito u naseljenim mjestima.
Sagledao je zamisao za izvrsenje ovog vrlo slozenog zadatka i dao svoj vrlo pozitivan komentar, ali säm je zelio odmah ubaciti jedinicu u "Zito," predratnu pekaru, odnosno, UPI KLAS, preduzece koje se nalazilo uz Drinu kod samog mosta /novog/ na lijevoj obali Drine (industrijskoj oblasti Visegrada). Smatrao sam da je to duboko u POT i da nece biti lahko neopazeno se ubaciti do te pozicije, ako se to i uspije, onda je odbrana iz uskog okruzenja u zgradama "zita" vrlo teska. Ranjavanje je gotovo smrt, a pomoc jedinici je vrlo tesko moze obezbijediti, jer bi tada dolazni putevi u medjuprostoru kroz neprijateljsku odbranu bili blokirani. Samo u slucaju potpunog uspjeha glavnine snaga na Donjoj Lijesci, Kocarimu i Gornjoj Lijesci bilo bi moguce direktno i potpuno pomoci Bekti i njegovoj jedinici u eventuatnom okruzenju koje je realno moglo nastupiti poslije jedan do dva sahata od otkrivanja jedinice. Slozili smo se da idemo i sa njegovom jedinicom na Donju Lijesku kao kljucno uporiste. Prvi put smo imali znacajniju, ali jos uvijek minimalnu, artiljerijsku podrsku. Uglavnom, sve ono sto smo zarobili od cetnika, pa je osjecaj boraca i starjesina bio mnogo drugaciji. Sredstva veze su pripremljena i provjerena. Otklonjena je neka blokada u uredjajima, kako mi objasni Zuga Zaim. Municijom i granatama smo popunjeni mnogo bolje nego prethodni put, premda daleko od borbenog kompleta, ali ipak dovoljno za borbu i samopuzdanje boraca i starjesina. Artiljerci su stigli iz Gorazda i vrijedno pripremali orudja, elemente za dejstvo po neprijateljskim ciljevima i utvrdili vatrene polozaje. Prolazi za uvodjenje jedinica provjereno prohodni i nepokriveni minskim poljima.
Cini se da je pripremljeno ono sto je maksimalno bilo moguce i da ce bitka biti uspjesno i brzo realizovana. Malo se kasnilo 29.10.92. u 3,00 sa polaskom jedinica, zbog kasnjenja boraca iz Bektove grupe. Ja sam ispratio borce koji su napadali Donju Lijesku. Bili su puni samopouzdanja i vjere u pobjedu da su, cini mi se, jedva cekali da stignu na bojiste i bitka pocne. Sa druge strane, Donju Lijesku su napadali borci koji izuzetno dobro poznaju prilaze, prolaze i cetnicka uporista. I u ovoj bici su napadana i cetnicka uporista Gornja Lijeska, Kocarim do Kopita. Taj dio zadatka su dobile Hodzine i Zakirove jedinice.



Juce mi je Heco Mesa pokazao nesto sto nisam ocekivao. U razgovoru o danasnjim dejstvima ocekivao je svoje mjesto, ulogu i zadatak, a kad sam mu rekao da je komandno mjesto na Pocivalima i da on mora biti sa mnom na komandnom mjestu, u njegovom tijelu je sve uzavrelo. Lice, koje je obicno bilo blijedo, odjednom se neobicno zacrvenjelo a on se poceo znojiti. Okrenu se ljutito od mene, a zatim ponovo meni, i rece: "Nece mene niko sprijeciti pa ni ti, Ahmete Sejdicu, da sutra osvetim svoga brata." Okrenuvsi se naglo od mene, baci pusku na ledja i odjuri niz prasnjavi put od Pocivala prema Holijacima. Uz nas je u ovom kratkom razgovoru bio i kamerman profesor Kemo Bradaric, koji je zabiljezio olovkom ovu reakciju. Pozvao sam Hecu nakon sto se malo smirio i razgovarao duze sa njim, znajuci njegove sposobnosti i stanje u kom se nalazi, a posebno naglasenu zelju da osveti brata. Pokusao sam ga zaustaviti.I pored dugog nastojanja nisam uspio da ga sprijecim jer mi je rekao da je bolje da ga ubijem nego da mu ne dozvolim da danas ide na Donju Lijesku. Nisam imao sanse da bilo sta promijenim, kao ni drugi koji su to pokusavali.
Kada vec ide, onda smo se dogovorili da bar ucestvuje sa grupom koju i sam dobro poznaje i da ne srlja, a opremljen je svim sto moze upotrijebiti, pa cak i novom MG-ovkom jer je vec za dva dana naucio precizno gadjati iz iste. Po dobijenim zadacima Bektova i Hecina jedinica su napadale jedna za drugom na glavnom pravcu napada. Bojao sam se ovog odlaska Hece bez mene. Nisam smio prenositi svoje predosjecaje nikome. Ostao sam na komandnom mjestu, na Pocivalima, sa slozenim zadatkom komandovanja ovim dejstvima i bio nestrpljiv sto blize ne mogu prici, a to nisam mogao ponajvise zbog upotrebe podrske, veze i kontrole ukupne situacije. Razmisljao sam o Vidovoj Gori kao mom komandnom mjestu, ali imalo je puno nedostataka i samo jednu prednost: preglednost u drugoj fazi napada. Poslije tri sata mog iscekivanja, otpocela su dejstva, i to vrlo uspjesno na svim dijelovima kako su i nastavljena. Pratio sam vezu cetnika. U Visegradu je bila kosnica, jedni su bjezali iz grada, drugi pokusavali organizovati pomoc u odbrani Lijeske, u panici to razvlacili. Vidio sam puno bjezanja sa bojista: cetnike koji bezglavo trce niz brdo ka Visegradu i ocekivao da mi jave Fahro, Heco i Bekto da je Donja Lijeska slobodna a Zakir, Cimbur, Hodza i Hajro Lagumdzija da su Kocarim i Gornja Lijeska pod nasom kontrolom. Licilo je na sahovsku partiju, bar ono sto sam vizuelno pratio. Bio sam obradovan jer jos niko nije prijavio gubitak borca, a zadatak je pri samom kraju. Onda nastaje tajac na vezi. Cetnici su nas tokom cijele bitke pokusavali poklopiti uredjajima jace snage, ometati nase komuniciranje sredstvima veze. Na njihovoj vezi su se javljali ljudi koje sam dobro poznavao, a i oni mene. Moj referent za otkup luca i borove smole u Terpentinu, Zaric Bogoljub, covjek sa kojim sam u istoj kancelariji proveo


mnogo vremena ne razmisljajuci da moze doci vrijeme nasih neprijateljstava. U poslu je bio vrlo korektan odnos, ali van posla se moglo nazrijeti da postoj i sustinska razlika, a narocito od pojave Slobodana Milosevica Slobe, kada smo se mimoisli u mnogo cemu. Zaim Muhic, moj stariji kolega, poslovodja na otkupu luca i smole u Trepentinu, mi je pricao da je Zaricev djed bio poznat kao zloglasni cetnik i da se pripazim Bogoljuba jer su to isti geni. Koliko sam uvazavao to sto mi je kolega iz kancelarije Zaim Muhic govorio, toliko sam mislio da je vrijeme promijenilo sve i da Zaric ne razmislja o cetnickim djelima i da sam mu ja ipak sef koga uvazava. Eto, sad taj Boca Bogoljub pokusava da ometa vezu, ili mene zadrzi u razgovoru kako bi nasao sansu za cetnike da pruze otpor i spase izgubljenu bitku.Imali smo, pouceni iskustvom iz prethodnih bitaka, vise rezervnih frekvencija pa sam se sklanjao od Boce i njegovog druga Brana Krsmanovica i kratkö komunicirao sa nasima kako me ne bi registrovali cetnici, a onda mijenjao frekvenciju. Ako me ulove cetnici, onda im posaljem provokativnu poruku i ostavim ih da komentarisu na toj frekvenciji.Tih poruka tada je bilo puno pa cak i nekih vulgarnih koje su upucivane iz provokacije, a ne kao sluzbeni gest u komuniciranju sredstvima veze. Na cetnicko: "Balijo," odgovarao sam: "Ceto-cetalju," i slicno. Onaj tajac na vezi prosirio se i na oruzja i orudja, sto me je zabrinulo. Nisu se javljali Heco i Bekto, a od njih sam ocekivao da jave da je zavrsena prva faza i da idemo dalje kako bismo ih mogli pratiti. Prozivao sam ih, nisu odgovarali te sam se bojao najgoreg i to se desilo pred samo spajanje jedinica. Poginuli su Heco Mehmed, Gacka Bekto, Bezdrob Enes, Bektin zamjenik i Bego Hasan, hrabriji borac u Bektinoj jedinici, a tako malo je nedostajalo da se spoje sa Fahrinom jedinicom, oko sto pedeset metara.
Bekto je u svom stilu odradio prvi dio zadatka sa borcima koji su mogli sve i kojima se neprijatelj nije mogao suprotstaviti. Imali su iskustvo, znanje, vjestinu, snagu, hrabrost i veliku zelju da dobiju svaku bitku. Kada je trebalo ocistiti zadnji znacajni objekat, skolu i prodavnicu na Donjoj Lijesci, Enes Bezdrob je pokusao da prvi dodje do tih objekata. Pretrcavajuci jednu vecu cistinu, pogodjen je. Vjerovatno su ga pogodili cetnici koji nisu imali sanse da pobjegnu i u ocaju pucali trazeci slamku spasa, a prevareni od svojih naredbodavaca da ce biti podvrgnuti najtezim ovozemaljskim mukama, nisu se smjeli predati. U tom pokusaju da se prebaci do prodavnice na jednoj cistini, pogodjen je Enes, a zatim Hasan i Bekto koji su pokusali da izvuku ranjenog saborca. Ovi pokusaji su bili brzi od njihove smirenosti i profesionalnog nastupa u prethodnim bitkama i slicnim situacijama, vjerevatno zato sto je ranjen i smrtno pogodjen jedan od njih dvojice i razum nije stigao ispred zelje da se spasi gazija - heroj koji se ne smije izgubiti. Eto, sudbina je htjela da zajedno poginu nadohvat jednog velikog cilja. Bekto je


zivio za dan kada ce doci u Visegrad, a da je ovu bitku doveo do kraja bio bi u Visegradu istog dana, bar na lijevoj obali. Nesreca se nije zavrsila. Nesto nize od Bektove jedinice, jedinica koju je predvodio Heco je vec zauzela bateriju minobacaca, zatim znacajan bunker i PAM na njemu.
Do tih pozicija Heco je prvi stigao, a PAM mu je bio omiljeno orudje. Mozda sam ja kriv za to, jer sam i ja volio na komandnom mjestu imati PAM i pomoci jedinici u izvrsavanju zadataka pa me on mijenjao. U bici vrlo vjesto, kao vrstan nisandzija, rastjerao je cetnike i omogucio dalje napredovanje jedinice. Heco je u istom naletu zoljom zapalio transporter i
cinilo mu se da moze sve, medjutim, sreca je danas bila protiv nas a on, Heco nije mogao prihvatiti da ga bilo sta moze zaustaviti. Eto, njegov pokusaj PAM-om gadja po tenku i nisandziji PAM-a na tenku je bio posijednji napor da se osveti. Nije imao ni zolju vise, niti bilo sta prötivoklopno, i mislio je nakon sto ispuca cio rafal da se povuce, ako ne uspije, ali je zakasnio. U nepravednom sudaru tenka i najveceg borca nase brigade, palo je veliko srce koje nije moglo da prihvati pad i nije znalo za poraz, a u neprijatelju je vidio svo zlo ovog svijeta. Braneci Bosnu posao je i da osveti brata, a za taj cilj spreman je sebe dati svojoj majci zemlji kojoj ne da umrijeti, koja mora da zivi i kada umru, iako zauvijek zive oni koji joj najvise daju. Ovakvih heroja je vrlo malo u Bosni. Tenkovska granata usmrtila je i iskidala tijelo, ali
sigurno zatupila i odbila o duh bosanski nepokorni, a Heco Mehmed ce ostati da zivi sa vedrinom tog bosnjackog i bosanskog duha.Ova nesreca je nastupila gotovo istovremeno kada i prethodna, sto je zaustavilo jedinice u napadu, mogucnost komandovanja kao i vezu, jer u tri uredaja veze nestaje i cijeli glavni pravac napada paralisan je komunikacijski.

Heci je danas 29.10.92. dvadeset sesti rodjendan i zelio je da proslavi velikom pobjedom, osvetivsi brata ulaskom u Visegrad. Htio je javit svom komandantu da je postignuta najveca pobjeda do sada i da Drina moze slobodno zuboriti kroz Visegrad. Jos jedna dobijena bitka je izgubljena, sto je nevazno u odnosu na gubitak u toj bici. Heco, Bekto, Enes i Bego su poginuli kada su cetnici trazili nacin da se spase bjezeci u misje rupe. Meni nije ni do analize, niti me zanimaju pozitivni efekti bitke koji su bili izuzetno veliki. Htio sam vidjeti tijela heroja. Nisam ih mogao vidjeti, jer nisu izvuceni prvenstveno zato sto bi bilo jos mrtvih, a taj zadatak ne bi izvrsili. "Bilo je nemoguce," kazu saborci. Nisam im vjerovao zato sto sam bio razocaran, rastrojen, vrlo tuzan i bijesan ujedno. Poslata je grupa ponovo po istom zadatku, a rezultat je bio isti: nisu uspjeli. Jesam li mogao udovoljiti Bekti rahmetli da ide pravo u grad da pokusa razbiti cetnike koji ce ga, vjerovatno dovesti u okruzenje i cijediti, a on od mene i mojih boraca ocekivati da rijesimo Lijeske i pomognemo mu. To mu je bila velika zelja, isuvise hrabra da bi se sretno zavrsila, ali bi bar bila ispunjena. Sto nisam dozvolio? Sto ga


nisam u tome podrzao? Zato sto nisam vjerovao da se moze izvrsiti bez velikih gubitaka, a trebao nam je svaki borac a kamoli heroji poput Bekta i ostalih. Medjutim, pred mojim ocima su slike Bekte koji sa osmijehom i njemu sopstvenim vedrim komentarom "nema ih nigdje," stoji na mostu, cupriji Mehmed Pase Sokolovica, gleda u Drinu i pruza mi ruku uz rijeci dobrodoslice. A zatim slika grca u tijelu prilikom pogibije u izvlacenju ranjenog nerazdvojnog saborca, pomisao da nece stici u Visegrad i kao da mi kaze: "Nemoj odustati, nastavi, stici ces ti." Teske i dugotrajne misli proganjale su me u pomisli na Hecu, a nisam ih mogao smetnuti s uma, prosto su mi bile zakovane u glavu, a u usima mi je zvonilo ono "nece niko pa ni ti, Ahmete Sejdicu, mene sprijeciti da ösvetim brata." Da li sam ga mogao sprijeciti? Kako dalje bez njega jer znao je i smio vise od ostalih, a meni je posebno prirastao za srce. Ko moze i smije reci roditeljima poginulih? Ko ih i cime moze utjesiti njihov gubitak, a pogotovu gubitak koji dozivljavaju djeca poginulih? To je tragedija koja ostavlja posljedice za svaku imalo emotivnu osobu koja vidi njihove reakcije. Hecina majka jos nije otplakala prvog sina i crvenilo ispod ociju koje je napravila gorcina neprekidnih suza prethodnih petnaest dana, sada ce postati jaz gorcine kroz koji ce teci bujica suza iscijedjenih iz srca i zeluca, ako ih jos u njima ima. Mene ce vidjeti, jer ja moram doci da pokusam nesto razumno reci sto bi je ohrabrilo i urazumilo da nastavi zivot. Kako ? Kada se njen smisao zivota gubi bez njezinih sinova koje je hranila, othranila i Bosni za opstanak podarila. Da li ce joj ta Bosna ikada moci vratiti i u kojej mjeri i sta ce ona imati vise od onih koje su sinove sklonile da ne ginu braneci domovinu. Hecin otac mi u susretu, zestoko jecajuci rece: "Komandante, pogino' je za Bosnu i ja se njim ponosim." U snazi sopstvenih jecaja nije me mogao cuti, a rekoh mu da ima najveceg heroja.
Hecina majka nije mogla progovoriti, a njeni krici su bili nesto sto ne moze da proizvede organizam ni kada ga kidaju. Povremeno se gubila, a ja sam bespomocno stajao iznad nje i nisam imao snage da sjednem, a kamoli da bilo sta progovorim. Ko zna koliko bi to potrajalo da me Hecin otac nije uzeo pod ruku i izveo iz kuce. Zaista je veliko srce tog covjeka, a snaga razuma savladava jako naglasene emocije. Slicno se ponasao Bektin otac pri nasem susretu koji je usijedio sutradan, ali bez velikih trzaja tijela i krikova uz jedan teski, muski iscijedjeni plac. Njegovi komentari su bili previse razboriti za oca koji gubi sina, koji je za ovaj grad i za ovu Bosnu dao sve, koga su svi borci i sav narod cijenili,jer je toliko dao i pokazao u borbi da je djeci bio idol, a starij su Boga molili da ga sacuva u zivotu, jer su se sa njim osjecali sigurnije. U njegovom tijelu je oluja emocija raskidala utrobu, kao da ce eksplodirati, ali nije dao nikome da to vidi. Zivi sa svojim bolom boreci se kao da ga je stid da pokaze da mu je zao sto izgubi sina i uzida ga u


bedeme Bosne. Meni nicim niko od roditelja ne pokaza ljutnju niti sumnju u to da sam kriv za smrt njihovih sinova, a ja ipak sebe krivim trazim u mislima ono sto u stvarnosti nisam ucinio, a mozda sam mogao. Obicni ljudi su borbu shvatali kao patriotsku obavezu i preostalo rjesenje, kao historijski cin koji moralno pokazuje vrijednost naroda. Ali, bilo je i onih koji ostase na ovom prostoru da kalkulisu, komentärisu iz podruma, sugerisu i cesto kritikuju, a ponekad lazu, podvaljuju i olajavaju.
Ti ljudi su bili spremni da kazu kako su Bekto, Heco i ostali zrtvovani sa moje strane, ili jos gore, da sam ih ja pobio jer su mi smetali. Nisu birali nacin da konstruisu sto podlije price, ali ne imase dostojanstva da ih ispricaju pred istinskim borcima, pred njima su se povlacili u misje rupe. Meni nisu smjeli, ne zato sto su se bojali, koliko zato sto im je nedostajalo dostojanstva i karaktera a ja sam to trazio kao i cinjenice, odnosno, argumente. Te lazi su me boljele, ne toliko zbog sadrzine, koliko zbog toga sto su od ljudi za koje borci i ja polazemo zivote da bismi spasili i njihove u sklonistima i podrumima upaucene i memljive guzice. Nazalost, ti ljudi su iz naseg naroda, a ovaj rat ce ih malo promijeniti i ostat ce zivjeti dok ne budu odbaceni, ako Bog da. Poslije svega prezivljenog u toku 29.10.'92. godine pozvan sam u Gorazde na sastanak komandanata IBOG-a gdje se na prijedloge komandanata brigada formirala Komanda IBOG-a, cime su zvanicno uvezane sve jedinice sa slobodne teritorije pod jednu komandu sto ce, nadam se, imati izuzetan znacaj za buduce borbe i teska iskusenja. Moje duhovno stanje je bilo ispod nivoa razboritosti i ja sam samo fizicki bio prisutan u Gorazdu, na sastanku, a u mojoj glavi vrtila se Lijeska sa puno razlicitih situacija. U provedenoj analizi sa komandirima jedinica potvrdjeno je da su neke jedinice na sporednim pravcima potpuno izvrsile zadatak, a na glavnom pravcu svoj dio zadataka su bez problema izvrsili borci koje je predvodio Fahro Racic-borac koji veoma brzo izrasta u velikog komandanta u bitkama kao najtezim skolama. Formiranjem IBOG-a Stab OS Visegrad izgubio je znacaj i ingerencije, sto nikako nisu mogli prihvatiti clanovi tog Staba, a pogotovu komandant Mehmed Tvrtkovic Trte.


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29943

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Komanda brigade ostaje, a Stab OS Visegrad?


Od komandanta Buljubasica sam dobio naredjenje da pripremim prijedloge za konacno imenovanje clanova Komande i popunim formacijski Stab brigade. Do sada su komandiri jedinica bili u mnogo uloga jer Komande i Staba brigade nije bilo, a poslednja tri mjeseca Stab OS Visegrad je vise ometao rad nego doprinosio jedinici u odbrani ovih prostora. Tesko je bilo biti nacelnik Staba, operativac, obavjestajac, nacelnik rodova i sluzbi i voditi jedinicu, a to smo bili moji komandanti bataljona i ja. Istovremeno smo imali neiskoristene rezervne oficire u Stabu OS, koji kritikuju, prijete da ce izvijestiti "glavnog" da ce provjeriti ko vodi Operativnu grupu i da ce smijeniti Ferida Buljubasica, rasformirati komandu IBOG-a i slicno. Optereceni tim pitanjem uloge i statusa stabova, zaboravili su da se bave odbranom naroda i otpoceli su zestoku borbu dopisima prema Sarajevu i razgovorima radio-vezom s molbama da ih neko spasi od IBOG-a. Mene licno su poceli predstavljati po Gorazdu i sire kao nerazumnu osobu i diktatora. Imali su pocetni rezultat tamo gdje nisu mogle stici prave, objektivne informacije, a kad bi one stigle obijalo bi im se o glavu to sto su pricali. Komandiri jedinica i borci su bili ogorceni na rad clanova Staba. Najbolje su to vidjeii u vrlo rijetkim posjetama tih clanova jedinici u toku izvrsavanja borbenih zadataka.
Poslije mucne sjednice Staba OS Visegrad 04.11.'92. na kojoj su po pozivu prisustvovali komandant IBOG-a potpukovnik Ferid Buljubasic, major Husnija Hrapo, komandant Staba OS Gorazde, kapetan 1 klase u rezervi, Izudin Efendic, nacelnik Staba OS Gorazde i svi clanovi Staba OS Visegrad. Puno toga bijase jasnije, doduse uz mucna uvjeravanja i ubjedjivanja, ko je za sto nadlezan i koga je ko imenovao i postavio. Ipak, ostali su svi pri svojim namjerama tako da Stab OS Visegrad i dalje ostaje da komanduje. Kome? Ne znam ni ja sam, a ni oni. Trazeci razumno rjesenje pozivam sve clanove Staba da se ukljuce u rad u sastavu Komande brigade. Neki od njih rekose da nikad ne zele pod moju komandu. Ponudih im da ja ne komandujem. Ni to ne prihvatise. Hoce da oni komanduju po starom, a IBOG
ce se, vjeruju, rasformirati. Ne cekajuci puno, 05.11.'92..nakon sastanka sa komadantima batatjona i komandirima ceta, sacinjeni su konacni prijedlozi Komande brigade u koju po sopstvenoj odluci ne udjose clanovi Staba OS Visegrad. Neko je te veceri vec rekao, a Hodza potvrdio otovoreno "stapski longosi." Ruzno, ali takvom angazovanju tih ljudi je to pristajalo u velikoj mjeri. Komandu brigade su sacinjavali:

- nacelnik Staba porucnik Rasid Sobo
- pomocnik za bezbjednost Camil Ramic
- pomocnik za moral Sabaheta Demir – Mujkanovic


- pomocnik za logistiku Mustafa Kasapovic

U radu brigade s punim uvazavanjem ce ucestvovati i komndanti bataljona i nijedna bitna odluka nece biti donesena bez njihovog misljenja. Kadrovska struktura Komande i Staba je vrlo slaba posmatrajuci na papiru karakteristike iz prethodne vojske bivse JNA. Samo jedan profesionalac (Sobo). U stvarnosti su mnoge starjesine vec puno vise naucile od onog sto se u vojsci ucilo, tako da je ipak Komanda bila jaka u nekim elementima. Nije bilo boljih. Nasi bajni stapski oficiri nece, niti se mogu, primorati.
Sredstvima veze smo vec komunicirali sa Sarajevom, povremeno u sluzbenoj komunikaciji, a ponekad i privatno, sto je omogucilo prenos informacija. Tako je iskoristena prilika da se uputi poziv svim borcima koji su prije pocetka agresije zivjeli na podrucju opcine Visegrad, a sada se bore po Bosni, da sto prije stignu do nas i pomognu u borbi za svoj grad.
Radovao sam se brzom dolasku koji je iz Sarajeva najavio najmladji brat Adem. Puno sam ga pozelio, a sigurno ce nam biti lakse zajedno sve ovo predeverati. Pribojavao sam se opasnosti i iznenadjenja u putu od Sarajeva do Gorazda. U razgovoru sa Hodzom, uvjerio me je da predsjednik Ratnog predsjednistva opcine Visegrad, koji je u aprilu prebjegao, kao i vecina uglednih ljudi za Sarajevo, a mnogi i dalje, doci i dao ocekuje da ce on, Fikret Cocalic, ohladiti neke usijane glave u Stabu Visegrad, prvenstveno. Fikreta sam malo poznavao i potpuno sam povjerovao Hodzi da ce to on pokusati kada stigne i da ce nam pomoci. Puni nade smo ga ocekivali.




Apel komandanta Visegradjanima za pomoc


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Kaza.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29966

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Razmjene

Znajuci da postoje logori civila u Visegradu a prvenstveno radi dobijanja informacija oko neizvucenih tijela nasih boraca-heroja u bici na D. Lijesci, prihvatili smo kontakt radio-vezom sa cetnicima uz odobrenje komandanta Ferida Buljubasica. Cetnici su odmah poslije bitke za Meremislje pokusavali doznati podatke o njihovim borcima nestalim u toj bici. U svrhu kontaktiranja sa cetnicima oko razmjene zarobljenih fomirana je prvo u Gorazdu pa zatim i kod nas u Medjedji, Komisija za zarobljenike. Ova Komisija je pokusavala ostvarivati kontakte i dogovarti razmjene.
Kada je prva razmjena trebala biti potpuno dogovorena, sa strane je insistirano da ona bude dogovorena na nivou komandanata sto je i prihvaceno sa nase strane.Preduslov je bio obostrano postivanje lokalnog prekida borbenih aktivnosti. Mi smo to postovali, a za cudo , i cetnici za vrijeme izvrsenja prve razmjene. Inace, ovih dana nasa dejstva su bila umanjenog intenziteta i ocekivali smo sadejstvo sa jedinicama iz Zepe na zajednickom zadatku.
SaVinkom Pandurevicem,cetnickim komandantom, sam kontaktirao uz instrukcije i saglasnost komandanta Buljubasica i dogovorena je prva razmjena tijela poginulih. Mi smo trazili i dobili tijela Gacka Bekta, Bezdroba Enesa i Bese rahmetli, a cetnicima smo dali tri tijela njihovih boraca sa bitke na Meremislju. Razmjena, je izvrsena na platou ispred tunela
Nezuci na asfaltnom putu Visegrad-Medjedja na raskrsnici za Holijake. Obezbjedjenje sa nase strane je bilo na visokom nivou, ali je ipak trebalo ostvariti prvi mirni susret sa cetnicima i izvrsiti primopredaju tijeja. Sa nase strane za tu tesku situaciju odabran je, nakon dobrovoljne prijave nekolicine boraca, Avdo Duran, momak koji nije prezao ni pred jednim zadatkom bilo koje tezine. Moje mjesto u toku razmjene je bilo takvo da sam imao kompletnu situaciju kao na dlanu: na stijeni iznad mjesta razmjene udaljenoj stotinjak metara od mjesta razmjene vazdusne linije, a uspio sam otkriti poziciju na kojoj se nalazi Pandurevic, sto ga je puno iznenadilo. Poslije ove razmijene uslijedile su pripreme sljedece, uz mnogo prethodnih dogovora radio-vezom i uslovljavanja. Pokusao sam da dobijem odgovore za odvedene Visegradjane, uglavnom, vojnosposobne. One, koji su vjerovali cetnicima i Uzickom korpusu i vratili se u Visegrad u drugoj polovini aprila i maju da budu ovce za klanje uz prethodno izivljavanje tih kojim su vjerovali. Nisam dobio konkretne odgovore, uglavnom je nepoznata sudbina svih.
Tijela nasih heroja koja su razmijenjena ukopana su u prisustvu gradjana Gorazda. Svi su htjeli da ih isprate i odaju pocast. Ponovo su se redale teske scene a emocije su dostizale nevidjenu tezinu. Plakali su svi,


zalili sto ih nema i ponosili se njima. U mojoj dusi puno tezine izaziva surovost agresije. U nemogucnosti da se dobiju neka tijela, posebno Hece rahmetli, a cetnicko objasnjenje da to tijelo nisu mogli naci, i podsjecanje na pogibiju, me je jos vise ubijalo. Druga razmjena je ubrzo uslijedila i razmjenjene su zive osobe, civili. Pet nemocnih starih zena i to : Hajdarevic Mula, Isic Fatima, Muhic Niza, Dizdarevic Zumra i Dizdarevic Samija, za tri stare zene koje su ostale sa nama nakon dejstava oko Bursica. Za dva tijela ubijenih cetnika dobili smo dva tijela nasih boraca.
Za sest tijela ubijenih cetnika dobili smo pet tona brasna. Nakon puno nastojanja da izvucemo vise od toga, prihvatili smo takvu razmjenu. Prethodno je saglasnost i za ovu razmjenu dao komandant Ferid Buljubasic, a izvrsena je vojnicki kao i prva. O svim detaljima u pripremi razmjene su bili obavijesteni clanovi Komisije za razmjenu, ali nisu zeljeli da rizikuju i da ucestvuju u razmjeni na mjestu na kom sam se ja nalazio. To je za njih bilo preopasno. Ipak su bili spremni da iz hladovine kritikuju iza mojih ledja. Cudno je mnogima koji nisu zivjeli u Medjedji i na ostatku slobodne visegradske teritorije, zasto smo trazili brasno za tijela poginulih cetnika. Borcima Prve visegradske brigade je odavno postalo jasno da ce uskoro morati voditi bitke samo za hranu. Posljednjih sedam dana dnevno im je pripadala "ogromna" lepina od sto grama, danas je dijele na pola a sutra, mozda, nema hljeba uopce. Ovi borci su to prebrodili. Vec nekoliko puta su bez hljeba neslanu krompirovu corbu, rizu ili rjedji grah, koji je bio samo iznimno, pojeli uz ono "sucur Bogu da i ovo imamo." Cetnicka tijela su se pocela raspadati, a mi smo za razmjenu prvenstveno trazili tijela nasih borca i uporni u tim nastojanjima bili, ali cetnici, ipak, nisu isporucili sva tijela nasih boraca nestalih u toku dosadasnjih dejstava. Njihovo uvjeravanje da ne posjeduju vise tijela je bilo argumentovano, ali je sumnja u to da su oni unistili ta tijela kod mene ostala kao najvjerovatniji razlog sto nisu mogli ponuditi tijela nasih boraca za razmjenu. Mi smo u svom viteskom nacinu ratovanja postivali osnovna nacela Zenevske konvencije u postupanju sa zarobljenim. U razgovorima sa razmijenjenim starim i iznemoglim zenama, saznao sam sta su prezivjele u zatvorima sto mi je dalo jos potpuniju sliku o cetnickoj torturi i primjeni ideologije velikosrpstva nad civilima koji su „izuzetno opasni" za njih. Cetnicima nije smetalo to sto su ove zene stare preko sezdeset godina. Oni su ih upregnuli kao sposobnu radnu snagu i tjerali da rade vrlo teske poljoprivredne i druge poslove. "Ali eto, ostale smo zive, fala Bogu" rekose sve i jedna, iscrpljeno i isprepadano. Dejstva su utihnula, ali ne potpuno. Cetnici jos koriste prilike da iznenada upute poneku granatu, sto opravdavaju kada razgovaramo o nastavku razmjene tijela time sto kazu da su neke pijane budale gadjale i da su ih oni vec kaznili, mada je to bilo prozirno i demantovano obicno istog dana ponovnim pucanjem ili


granatiranjem. Jos jedan neprijatelj je kucao na vrata prijeteci nasem opstnku na ovom prostoru. Dolazi, vjerovatno, hladna i duga zima, a borci su neobuveni i neodjeveni. Sto je moguce i nemoguce krpi se, jer nema drugo. Ima samo to sto je na borcu, a sto nije ni blizu potrebnog za zimu. Nije dovoljno toplo, nije nepromocivo, a o uniformi borci samo sanjaju od pocetka agresije. Snovi vecine boraca su cesto puske i dovoljno municije a onda ravnopravna borba protiv neprijatelja. Da li ce to dozivjeti ? U meni postoji nada da hoce, ali sigurno ne brzo. Eto, oni skromne snove tesko mogu obistiniti kako bi dohvatili rukama pravdu visoko u crnim oblacima iznad njih. Prelazne i zarazne bolesti su vec prisutne, ali ne na epidemioloskom nivou, mada svi uslovi za isto postoje; neuhranjenost, iscrpijenost, slabi uslovi za higijenu, nemogucnost pravovremene i potpune medicinske, intervencije, neadekvatan smjestaj i kontakti sa bolesnim osobama i dr. Ali, borac sa Drine je cvrst i zilav, pun gorcine tako da ni bolest ne moze prici blizu. Sve neprijatelje pobjeduje i prkosno koraca na oluji i mecavi sa osmijehom na licu, Bosnom u srcu, sve blize slobodi. Brasno, koje je dobijeno u razmjeni, moze hraniti borce ako ne bude nista drugo dospjelo iz Gorazda, najvise dva mjeseca. A sta onda? Iz Gorazda smo za narod i vojsku do sada povremeno dobijali zito i jos ponesto, ali to je bilo premalo da bi se od toga prezivjelo.
Davalo se, uglavnom, za narod u pocetku agresije a formiranjem IBOG-a i za vojsku, na kazane. Posto su normativi za vojnike bili mirnodopski, a izbor hrane izuzetno skroman, neki su komandanti jedinica pokusavali laznim brojnim stanjem dobiti vise hrane sto im je polazilo za rukom a mi u Medjedji to nismo znali.
UNPROFOR se sa humanitarnom pomoci najavljivao, ali su cetnici pokazali da oni ne uvazavaju humanitarnu misiju i da nikome nece dozvoliti prolaz preko osvojene teritorije bez njihovog odobrenja, sto je uvijek bilo uslovljeno krupnijim ustupcima prema njima. Tako prodje svaki sedmi ili deseti konvoj, ali ga cetnici prethodno dobro olaksaju. Nastavljeni su kontakti sa cetnicima oko razmjene zarobljenika i tijela poginulih. Njihovo insistiranje da dobiju sto prije Micu Obradovica, Brana Simsica i Slobodana Tanaskovica nije imalo uspjeha jer nisu bili spremni dati podatke o svim zivim i pobijenim u Visegradu od pocetka agresije, a mi smo zahtijevali da ih dobijemo u razmjeni za navedene cetnike. Znao sam da su mnoge odvedene pobili jer su to svjedocili oni koji su pobjegli iz Visegrada ispod noza u maju, junu i julu '92. godine. Za takve smo trazili podatke i tijela. Nismo dobili ni istinite odgovore. lpak smo pristali na dalje razmjene u nadi da cemo uskoro dobiti zive nase nestale i odvedene sugradjane. Dogovorena je i 25.11.'92. izvrsena razmjena tijela cetnika za hranu. Za sesnaest tijela cetnika dobili smo sest hiljada kilograma brasna, tri hiljade kilograma krompira, petsto



kilograma graha, petsto kilograma secera, dvjesta kilograma rize i deset steka cigareta.
Sta je znacila navedena kolicina hrane za nas, tesko je opisati, ali najkrace receno: jos tri mjeseca zivota, odnosno, prezivljena zima. U dobroj mjeri od ove hrane se hranio i narod jer su borci, cije su porodice bile najugrozenije sa hranom, dobijali obicno simbolicne pakete hrane, ali dovoljno da barem pet-sest dana ne misle dok su u borbi imaju li njihova djeca ista pojesti ili gladuju. Tesko su mi padali zahtjevi boraca za pomoc u hrani za porodicu, pogotovo kada borac kaze da on nosi svoj hljeb kuci i da on uopce ne jede, a mi u magacinu nemamo nikakve rezerve hrane da mu se izda. Za tu razmjenu su borci saznali isti dan i isto vece su na sastanku Komande i komandanata bataljona izneseni zahtjevi za pomoc u hrani. Svima se izaslo u susret po prijedlozima komandanata bataljona, ali preskromno. Medjutim, bilo je i kritike i vrlo podlih komentara iz Staba od nekih clanova, cak i u pismenoj formi zvanicnih optuzbi upucenih meni, komandantu brigade.
U sustini, njihov komentar da ne zele jesti kosti svojih boraca je tumacen na vise nacina, a oni sami su istog dana zahtijevali da im se izda sljedovanje jer nisu imali sta jesti, a nisu poduzimali nista da dodju do hrane za Stab. Tesko je bilo prihvatiti stalnu kritiku bez osnova, a jos teze optuzbe sitne podlosti i prijetnje, doduse, nikad u lice meni, ali mnogo puta iza ledja. Ipak, najteze mi je padao njihov nerad.
Nadao sam se da ce stapski oficiri promijeniti odnos prema nama u Komandi, a posebno prema meni, i da ce moja korektnost biti dovoljan razlog u belaju koji nam je zajednicki da se sobom ne bavimo, ali nisu se mijenjala. Moja tolerantnost je nekad rusila cvrste principe mog ponasanja i ukupno stila zivota, sto je cudilo moje najblize saradnike. Iz Sarajeva, preko Grepka, su dosli tjelohranitelji Avdije Sabanovica, Zahid Hurem i Sejo Becirevic koga su zvali sejtan, koji su me pokusali zastrasiti svojim gestovima sepureci
se prilikom susreta, najcesce ispred zgrade Komande brigade. Momci , koji su bili uz mene, su trazili da im dozvolim da oni upozore ove kabadahije da se malo spuste. Rekoh im da nema potrebe i da me ne plasi nimalo niti jedan njihov gest. Ako bude trebalo, ja cu ih upozoriti. Sjecam se, prije mjesec dana rahmetli Heco Mesa je poslije jednog Avdijinog komentara htio zavrsiti puskom svoj komentar, ali mu to nisam dozvolio. Pred cetvrtu razmjenu sam
trazio od Komisije za razmjenu da se ukljuci i pomogne mi u komunikaciji, pripremi i izvrsenju razmjene. Pozvao sam gospodina Mehanovic Esefa, predsjednika Komisije, kod mene na razgovor sto je on prihvatio. Prethodno je svratio u Stab sprat nize i vjerovatno dobio sva uputstva kako da se postavi. Na moj poziv za zajednicki rad u cilju postizanja sto boljeg ukupnog rezultata, on je poceo kritikovati mene za dosada izvrsene razmjene sto sam


prihvatio u domenu korektne kritike, a kada je prosuo odredjene prljave lazi tada sam ga zaustavio i pitao sta je dobio kao instrukciju od Trteta, Avdije, Dineta i Nedzada.
Nije mi htio reci, ali nije ni trebao, jer sam prepoznao sta je cije. "Jesi li ti angazovan u nekoj jedinici?" upitah, "Nisam, niti namjeravam," rece i dodade "Ja radim neke poslove za Stab.“ Nisam bio zadovoljan odgovorom pa upitah zasto ne namjerava i kakvi su to poslovi ? Odgovor dobih: "Necu pod tvoju komandu i ti mi nista ne mozes. Moj komandant je Tvrtkovic," zalupnu vrata i ode sav crven i razjaren. "Bices uskoro mobilisan ili pritvoren," rekoh jer je za isto bilo mnogo razloga, a osnovni je sto ni po jednom osnovu nije bio oslobodjen obaveza ucesca u odbrani u sklopu jedinice. "Nikad, a ti pokusaj da me pritvoris" culo se njegovo deranje niz stepeniste. Nakon ulaska u prostorije Staba pocele su prijetnje upucene meni, a zavrsna je bila Mehmeda Tvrtkovica: "Neka pokusa da te pritvori, pucacemo se," nasto ja nisam reagovao, mada im nije bilo svejedno i tesko su mi padale te prijetnje jer mi se pucamo sa cetnicima i ne treba nam pucanje izmedju nas. Ohladio sam se malo radeci redovne zadatke a onda dobih informaciju da je sacinjena "sluzbena zabiljeska" koju su kao svjedoci potpisali: Mehanovic, kao, predsjednik Komisije, Dzemo Omerovic, Dine Jamak i Nedzad Muhic, kao svjedoci i clanovi Komisije. Razgovor izmedju mene i Esefa nije pratio niti slusao niko, medjutim, oni su to potpisali, a Esef i Stab to nazvase sluzbenom zabiljeskom.
I pored ovakvih uvreda u pisanoj formi mnogo vise usmenih provokacija, ljage i lazi, nisam pokleknuo. Moja podrska su bili moji saradnici, borci, a odlucujuca inspiracija je bila odbrana naroda i slobodne teritorije. Mnogo vremena u dosadasnjem toku agresije utrosih da pokusam razumjeti te ljude i njihove poteze i uvijek dolazim do slicnih rezultata i razmisljanja, a to je da oni nisu vrijedni toga vremena kojeg utrosih, sto pokazuju rezultati njihovog rada, karakteri i odnos prema borcima i narodu u ovom najtezem vremenu. Kod nekih sam osjecao zavist, potcjenjivanje pa cak i mrznju. Ta mrznja se granicila ponekad s neprijateljstvom, sto je bilo vrlo opasno. Zato sam pokusavao biti mnogo tolerantniji nego sto sam obicno. U pocetku sam se pribajavao podlih poteza, a stizale su mi razlicite prijetece, poruke i dojave. Nisam ih prihvatao, a kada sam o njima razmisljao onda mi moj strah nije bio na umu. Mozda ga uopce i nemam. Daleko vise sam razmisljao sta ce biti sa mojim borcima i narodom, da li ce dozivjeti slobodu ili umrijeti u mukama? Upravo ta zelja da dozivimo slobodu povlacila me unazad kada sam trebao napraviti posljednji korak i rascistiti sa pojedincima koji su mi stvarali ogromne probleme i lagano me unistavajuci pomagali mom i nasem neprijatelju, sigurno vise nesvjesno nego razumno. Tako su one prijetnje Avdije i Tvrtkovica "pucacemo se" bile teske jer znam


da oni nisu sada sposobni potegnuti oruzje na mene, a ja da potegnem na njih, na to nisam ni pomisljao. Mnogi su pitali: "Da li to Sejdic ne smije?" I nije smio. Samo zato sto su to prethodni saradnici, mozda i buduci, i zato sto nisu neprijatelji vec prijatelji iz mog naroda, a u velikoj su zabludi.
Hrana dobijena u razmjeni je bila u originalnim pakovanjima i provjerena je po kvalitetu i upotrebljivosti. Bila je potpuno u redu. Gospoda iz Staba OS Visegrad su jeli tu hranu a huskali narod i borce da se radi o zatrovanoj i ozracenoj hrani. Eto, i to su radili.
Jos jedna razmjena, cetvrta po redu, izvrsena je 02.12.1992.godine. Rezultat iste je: za tijelo cetnika Pere Kovacevica, oficira predratne JNA poginulog na Meremislju, dobili smo tijela dva nasa poginula borca : Hadzic Amira i Raonic Malina i tri ziva odrasla muskarca srednje starosne dobi
1) Ahmetspahic Hajrudina
2) Cuprija Ilijasa
3) Balic Hasana
Ovo je bila vrlo uspjesna razmjena. Spasena su tri Bosnjaka ispod noza, od mucenja koja su zapamtili za sva vremena. Sta su prezivjeli, tesko je opisati, ali ostali su zivi i slobodni su i to je sada najbitnije. Dosta znacajnih podataka sam doznao od njih. Reakcije cetnika na neuspjehe koje su imali u borbenim dejstvima su me posebno zanimale. Iz njihovih svjedocenja sam zakljucio da su cetnici u nekoliko navrata bili spremni pobjeci iz grada, a posebno kada su se vodile bitke za Drinsko i bitka za D.Lijesku. Tada su mnogi bjezali autima i pjeske ka Uzicu i Priboju. Grad je bio gotovo prazan, ali nismo imali srece do kraja dovesti dobro zapocete bitke. Od gospodina Vinka Pandurevica sa kojim sam komunicirao u pripremi i provodjenju razmjena dobio sam podatke o nasim zarobljenim ili odvedenim u logoru Uzamnica. Od boraca koje su cetnici zarobili prijavljeni su
1) Berberovic Adem i
2) Samardzic Muharem.
Od civila koje su cetnici priveli u toku "velike zablude" bez pruzanja otpora kao zivi su prijavljeni
1) Kulo Ramiz
2) Klacar Fadil
3) Selimbegovic Mirsad
4) Tabakovic Fehim
5) Muratagic Saban
6) Kasapovic Dzemal
7) Dragovic Mustafa
8) Kustura Islam
9) Cuprija Anes
10) Dervisevic Mustafa


11) Cuprija Mustafa
Svi oni su ponudjeni za razmjenu, a o velikom broju na isti nacin zatvorenih cetnici nisu imali odgovor. Sudbina velikog broja civila je ostala nepoznata, ali smo se nadali da su zivi. Mozda negdje u Srbiji, u nekom od logora o kojima se vec govorilo. Poslije mnogo dobijenih informacija od razmijenjenih Ahmetspahica, Balica i Cuprije saznah da mi je sestra Fahrija, gluhonijema osoba koja rat nije mogla nikako shvatiti, bila u zatvoru Uzamnica do pocetka septembra 1992.godine, da je cesto plakala i trazila nacina da sazna sta se to oko nje dogadja, da bi cetnici, vidjevsi je kao veliku opasnost, odlucili da je nestane. Kako i pod kojim mukama, nisu mi rekli. Kazu da su vidjeli da je izvedena iz logora Uzamnica i da se vise nije vratila. Nada i dalje postoji, ali su vrlo male sanse da je ziva. Razmijenjeni su djelovali tako preplaseno da ni njihova radost nije bila lahko primjetna. Mozda slobodu nisu mogli prihvatiti kao stvarnost, vec su ocekivali batine i maltretiranja u poznatim terminima. Sam osjecaj da si dao doprinos da oslobodis neduzne civile i ljude koji su bili vojnosposobni, kazem bili, jer vise ni blizu nisu i ne mogu biti, je veliko olaksanje koje uz stalne napore, naprezanja, borbu sa neprijateljem i puno borbe u sebi ti daje dodatnu snagu da izdrzis i cinis jos bolja djela u ovom golemom jadu. Razmijenjeni su po svojoj zelji upuceni prijateljima i rodbini da se odmore i oporave.














Izvjestaji o razmjeni


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Kaza.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29972

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Pomoc i brat su stigli

23.11.1992.godine na podrucje gorazdanske slobodne teritorije je stigla grupa od stotinjak boraca od kojih je tridesetak bilo Visegradjana. Predvodili su ih Enver Kulovac i Podzic Fikret, dokazani borci sa sarajevskog bojista, izrasli u vrsne starjesine sa dosta dobijenih teskih bitaka. Stigli su sa odredjenim zadacima i ovlastenjima, uglavnom da pomognu da
dodje do sto brzeg oslobadjanja novih prostora i jacanja Prve visegradske brigade. Podzic je imao i odredjene zadatke u ustrojavanju jedinica,a narocito u rjesavanju kadrovskih problema i angazovanju svih potencijalnih kadrova u brigadu. Pitanje Staba je bilo jedno od bitnijih koje je namjeravao rijesiti. U prvom susretu me iznenadilo koliko su inforrnisani o stanju jedinica, a narocito o povremenom destruktivnom djelovanju clanova Staba prema Komandi brigade. Oni ce to brzo rijesiti, rekose, i da od njih mogu ocekivati punu podrsku u radu, sto mene i moje blize saradnike Hodzu, doktora, Zakira i ostale, obradova. Sa Enkom i Podzom stiglo je tridesetak Visegradjana od kojih je onaj veci broj djelovao vrlo odvazno i poznavao nas u Komandi. Jednog od boraca koji su stigli sam sa posebnom zeljom iscekivao i eto, stigao je on, moj najmladji brat Adi, Adem Sejdic. Nas susret, kao i cesto prije agresije, bio je pun srdacnosti i vrlo jednostavnih pitanja sa mnogo poziva na proslost i neke komicne situacije. Tako je izgledao i ovaj susret ispred Komande IBOG-a. "Dje si burazeru," rece i prigrli me muskl stezuci ruku. Poljubismo se bratski sa puno skrivenih suza koje su se mogle svaki cas prosuti kod obojice i pokvariti ovaj susret cvrstih i usko privrzenih jedan drugom, susret dvojice od cetvorice brace iz porodice Ibre i Zemke Sejdic. Da se to ne dogodi, poceo sam sa pitanjima koja ce nas razvedriti.
"Jel' to ti hoces Sarajevo da deblokiras pa tek onda da nas obidjes. Dje zapelo, da braco pogura." Ti nisi moj brat, nego ja tvoj u Gorazdu" rece Adi i dodade: "Cestitam, svi mi pricaju uglavnom dobro o tebi." A ja mu doskocih: "Ono sto su meni o tebi pricali je previse i trebali bi da odvade. Spominju puno nekih "koka," a ti nisi od tog posla." "Znas da nisam, ko ni ti," , i grohotom se nasmija. Za Adija me vezivalo puno uspomena iz zajednickog djetinjstva. Od one koju sam zapamtio kao prvu; kada nas je nasa starija sestra Fatima Tima natjerala pod sporet da bi generalno uredila, ocistila dnevni boravak i kada nismo smjeli plakati vec smo trpili toplotu koja je u pocetku godila, a kasnije, kad smo zaspali, probudila nas potpuno mokre od znoja. Majka je bila odsutna u carsiji, Visegradu, pa je sestra pokusala malo da nas urikta jer smo bili jako nemirni.
Kada se majka pojavila, prijavili smo sestru pa ju je majka zestoko kritikovala, ali nismo zeljeli da je majka siba jer smo je voljeli a, bogami, i bojali se. Sta poslije ? Sjecam se Adijevih gegova sa zabacivanjem obiju


nogu iza vrata sto je bila rijetkost da ko moze osim sportista koji su imali gipko tijelo, a to je kao djecak mogao. Meni je to bilo nemoguce, jer gipkost moga tijela nije ni blizu i cini mi se da sam bio puno krut i debeo, a on mrsav i uvijek nejak. Njega su vise bolesti lomile nego mene. Sjecam se, zuticu je bolovao jedino on u nasoj porodici, a bila je prelazna. Eto, na mene nije htiela. Kao stariji brat cesto sam bio i pomalo grub prema njemu pokazujuci da sam ja taj stariji brat, jer je to u djetinjstvu, u nasoj sredini, bilo kao normalno. Oba smo bili tvrdoglavi i bitno je bilo cija je zadnja, a ja sam uvjek bio jaci i brzi. Kada bi neko drugi htio da povrijedi ili tuce Adija, tada sam bio vrlo eksplozivan, mada je to bilo rijetko jer smo mi izbjegavali sukobe sa djecacima sa kojima smo se druzili. Adi je imao losiji rukopis od mene, isto kao Enes od Halila (moja starija braca). Sportove smo pratili, a rekreativno mnoge i igrali sto je nametalo i takmicarsku atmosferu tamo gdje je to bilo moguce. Ja sam bio vrlo uporan i teze podnosio poraze, a on se znatno bolje znao radovati i ljepse provocirati, sto je cesto mene puno nerviralo. Ponekad je to bio pocetak nasih prepiraka koje su zavrsavale njegovim povlacenjem, a ponekad se desi i sitna carka. Kada je to u kuci, onda babo reaguje, ako je tu, ili majka.
Sah je bio cesta oblast u kojoj smo odmjerivali snage i uglavnom sam bio bolji, ali kada Adi dobije, tada je atmosfera bila uzburkana. Improvizovani stoni tenis u kucnom ambijentu, na stolicama ili vani na vratima stavljenim na stalak, smo cesto do iznemoglosti igrali dokazujuci ko je bolji. Fudbal, kosarka i ostali timski sportovi su takodje bili podrucja gdje smo rekreacijom cesto dozivljavali poraze i pobjede, ali je uvijek bio prisutan naglasen takmicarski duh i upornost da se uspije vise i bolje. Zajedno smo dijelili svaki, pa i najsitniji dzeparac a dobijali ga na razne nacine od babe koji je i pijan vrlo cesto za nas odvajao da imamo kupiti sebi nesto kada se vracamo iz skole. Razlika od dvije godine nije bila prevelika tako da smo sazrijevali zajedno. Od najstarijeg brata Halila, rodjenog 1953., smo dosta toga naucili, a ostavio nam je aparat za slikanje i aparaturu za izradu fotografija, kako bismo slikajuci, a kasnije i radeci fotografije, zaradili nesto novca. Ovim poslom, kojem nas je brzo obucio, Halil je i sam zaradjivao ponesto novca za skolovanje i dzeparac u Sarajevu na studiju sedamdesetih godina. Ovaj brzo nauceni zanat smo dobro iskoristili za dzeparac, a cesto i mnogo vise od toga, cime bismo kupovali nesto od odjece. Ponekad smo od ovako zaradjenog novca placali smjestaj i ishranu za vrijeme studija. Pored dobre zarade na gradjevini i puno ulozenog rada i truda, otac nam je mogao priustiti samo jedan dio nasih prohtjeva koji su bili u vrijeme naseg izrastanja gotovo egzistencijalne prirode. Otac Ibro je bio priucen majstor za gradjevinske poslove. Veoma brzo je postao vodeci majstor u ovoj oblasti na nasem kraju,



a strucnost koju je posjedovao otvarala mu je siroko vrata napretka i prolaz gdje mnogi gradjevinski inzenjeri nisu mogli.
Zaradjivao je puno novaca radeci privatne kuce koje je vrlo rijetko pogadjao "udjuturu" a najcesce radio za dnevnicu koja je bila ista kao i majstora koji su sa njim radili, uvijek skromna za njegov ucinak, odnosno vrijednost tog ucinka. Mnoge kuce na kojima su kvazi-majstori, praveci propuste, dolazili u bezizlazne situacije, babo je popravljajuci velike greske
zavrsavao, narocito na krovnim konstrukcijama.Kada bi zavrsavao kucu dobivao bi puno darova na „sljeme“ koje je nesebicno rasporedjivao radnicima i majstorima koji su mu
pomagali.Ipak, njegovi dolasci poslije zavrsetka nekog objekta (obicno privatnih kuca) su bili veliki ugodjaj nama, njegevoj djeci, a samo iscekivanje je bila vjecnost znatizelja i radost.
U vremenu koje ja pamtim, babo najcesce je dolazio mortus pijan i to robe sa sljemena bilo bi uglavnom prljavo od njegovih padanja po putu. Mada su ga najcesce dovozili autom u tim prilikama, zbog velikog uspona u povratku, vozaci nisu rizikovali da ga dovezu do nase kuce. Novac, koji je nosio po svim dzepovima, bio je zguzvan i cesto uprljan blatom, a puno novca
izgubljeno po kafanama i putem do kuce. Vjerovatno su sitni lopovi ponekad njega imali kao svog klijenta i uzimali svoj dio. Moj brat Adi i ja smo cekali uprljanu i zguzvanu stoju (sto dinara) da kupimo knjige, sveske, tene, farmerice ili da odemo na neki od teferica kada smo odrasli.
I pijan i trijezan, otac nas je pazio, ali puno prohtijeva je pijan imao. Majka mu je, koliko je mogla, izlazila u susret, ali to je imalo svoju konacnost, a tada nastaju problemi, psovke i maltretiranja. Mnogo je noci, nespavanih zbog alkohola s kojim se babo druzio vrlo aktivno, moja majka provela cekajuci da se razidju, da se otrijezni babo. Kada bi se otrijeznio, pitao je mnogo toga sto mi nismo znali odgovoriti. Izmedju ostalog, koliko je para donio i da li je nama dao. Obicno je davao meni i Ademu isto, a i kada to nije bilo tako, dijelili smo jer smo tako uceni od majke. Majka i otac su nas voljeli vise od starije brace koji su vec krenuli u bijeli svijet i postajali svoji ljudi.
Kao i najstariji barat Halil, Adem je zavrsio gimnaziju i upisao se na Elektrotehnicki fakultet u Sarajevu. Ja sam po zavrsetku Skole ucenika privredi, upisao sumarstvo, tako da smo skolsku 82/83. zapoceli zajedno, ja kao apsolvent sa dva ispita do diplomskog, a on kao brucos. U to vrijeme sam ga mnogo cemu pokusao nauciti, ali se i sam veoma dobro snalazio boraveci u studentskom domu Nedzarici. U tom vremenu sam morao biti ilegalac povremeno kod njega. Tada sam vidio da je inteligentniji od svojih cimera, ali i to, da ce druzeci se sa tom ekipom, imati puno problema da u redovnom roku zavrsi studij. Pokazalo se da sam ispravno procijenio. Ipak, studij je zavrsio u razumnom roku.


Ja sam gotovo potpuno pobjegao od toga, Halil pogotovu, a Adi je znao priustiti i sebi nesto sto je njegovo drustvo nametalo: zapaliti cigaretu, popiti pice i to je bila sva ljepota uzitka od mogucih poroka i to mu je nametnulo drustvo koje je cijenio. Muziku je volio i ona ga je mnogo odmarala, a dolaskom u Sarajevo mog suraka Muharema koji je vec dobro prebirao gitaru, pronasao je ahbaba da se povremeno opusti i otpjeva pokoju. Znam, pjevali su cesto "Dirliju" i hitove Crvene jabuke. Uz puno teskog u nasem djetinjstvu, dozivjeli smo i vrlo finih trenutaka, ali i komicnih scena koje smo priredjivali vrlo cesto.Jedna takva se je dogodila prilikom njegovog odlaska na obavezno sluzenje vojnog roka (JNA). U to vrijeme svaki ispracaj regruta u vojsku je bio popracen velikim veseljem jer je taj cin smatran cinom ponosa roditelja i sazrijevanja njihovog sina. Upravo tako je ispracen i moj brat Adi, uz puno radosti, ali bogami, i suza prilikom rastanka. Majka je govorila da je on premlad, tek devetnaest godina, te da nije prosao svijeta i bojala se da se nece snaci tako miran i patrijarhalno odgojen.Nakon Adijevog pozdravljanja sa rodbinom, komsijama i prijateljima, usli smo u Halilov auto, ficu, i krenuli iz sela Drokan ka Visegradu.Tek sto smo izasli uz prvu uzbrdicu, Adi ce panicno: "Joj, Halile, stani, zaboravio sam vojnu kujizicu!" Halil zaustavi uz negodovanje: „Pa kako ces to zaboraviti?" "Na sta si misilo?". Idi, Ahmo, trkom, donesi je"! Adi mi objasni i ja otrcah. Kroz selo bi onih logicnih pitanja: „Sto si se vratio?" „Sta ste zaboravili?" a ja da ne pricam bruku kratko odgovorih: "Nista." Uzeh knjizicu i ustrcah uz uspon do mjesta koje smo zvali Zelenka a Adi mi otvorl vrata. Dajuci mu knjizicu upitah ga: "Gdje ti je poziv i licna karta?"
Tad se Adi uhvati za glavu i panicno rece: "Nisam ponio nista," opet se Halil poce cuditi i postavljati Adiju pitanja. A ovaj, ne mogavsi naci odgovore, zamoli me da ponovo trcim do kuce da uzmem poziv i licnu. Ja sam se vec dobro zapuhao i umorio, ali nisam razmisljao puno, idem sto prije, jer zakasnicemo na autobus za Sarajevo. Adi je iz Sarajeva produzavao za Split i dalje za Divulje. Upravo u tim Divuljama je vojni rok u JNA sluzio i nas rodjak Izet Sejdic oko cijeg je sluzenja bilo puno vise komicnih scena. Ovom sto nam je Adi priredio oko njegovih dokumenata, smijali smo se mnogo puta poslije toga prepricavajuci, najcesce u porodicnom krugu, kako se ono desilo, evocirajuci uspomene na ovaj komican dogadjaj. Pred agresiju Adem je radio u Azotu Vitkovici i cupao se da nadje neko perspektivnije rjesenje, jer su plate bile male i neredovne. Tako je i uzeo dvadeset cetiri licna dohotka u robi amonijum - nitrat i napustio, a honorarno je radio kao profesor u srednjim skolama u Gorazdu.U ovom gradu su ga poznavali mnogi, i uglavnom, se izuzetno lijepo pricalo o njemu.Ja sam bio ponosan na njega, ali u ovom susretu on mi rece da je on ponosan na mene te da je on "moj brat" a da je ocekivao da sam ja "njegov brat," bar u Gorazdu u


kom ga mnogi znase pred agresiju i dobro uvazavase. Pricasmo te veceri o svemu, o nestanku Fahrije ponajvise, i njegovom boravku i angazovanju u Sarajevu, i o prelasku preko Grepka, a zatim smo otisli do roditelja u Medjedji.
Dirljiv, kao i mnogi, bio je njihov susret sa Ademom. Nakon sto smo se dobro ispricali, ja sam otisao spavati, a brat Adi je ostao sa roditeljim u kuci Redze Resica. Nisam mogao dugo zaspati, razmisijao sam o svemu a ponajvise o tome koliko je on bio uporan da dodje do nas, prije mnogih ciji su najblizi ostali sami i za ciju sudbinu nista ne znaju. U snazi da izvrsi tu svoju odluku vidjela se velicina ljubavi i postovanja prema nama, patriotizam i
zudnja za Gorazdem. I eto, uspio je, svaka mu cast! Znajuci njegov temperament, eksplozivnost i nestrpljivost, pribojavao sam se da ce odmah uci u teske situacije, ali nisam imao pravo ni razmisljati da ga sakrijem i zastitim od mirisa baruta. U eventualnim dejstvima koja se ocekuju, trebaju se prilagoditi uslovima i nacinu ratovanja svi koj i su dosli ovih dana, a njih je tridesetak u ovoj grupi za visegradsku brigadu. Nakon nekoliko dana pokazali su malo nervoze i zelje da pokazu sta znaju., ali nije bilo prave prilike jer su trajale razmjene i bilo je to neko primirje, mada je povremeno narusavano od strane cetnika.


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #29981

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Oslobadjanje i pad Holijaka

Kada smo zavrsili cetvrtu razmjenu, cetnici su ocekivali i petu u kojoi su trazili Micu Obradovica, Brana Simsica i Slobodana Tanaskovica. U njima svojstvenom stilu, nakon sto mi nismo prihvatili ponudjene uslove za razmjenu 03.12.1992.godine uz zestoku podrsku su zauzeli nase pozicije od HE Visegrad na lijevoj obali do Vlasenja, iz drugog jaceg pokusaja u istom danu. Stigao sam iz Medjedje u Orahovce po pozivu vezom kada je sve bilo gotovo.
Do mraka se nije znalo koliko je boraca poginulo, jer se izvlacenje jedinice vrsilo neorganizovano. Osnovni razlozi za pad ovog prostora su objektivni: ukupno mali broj boraca, veliki prostor, duga linijä odbrane, i subjektivni: slaba budnost na liniji odbrane i nedovoljna utvrdjenost linije odbrane. Jedinica iz Holijaka je izgubila komandante koji su imali izuzetno veliki autoritet i vec stekli znacajno iskustvo, sto je ovu jedinicu, u pogledu rukovodjenja i komandovanja, znacajno oslabilo. Novi komandant jedinice, Karaman Fadil,je izrastao u dobrog starjesinu, sticuci znanja u bitkama, nije mogao mnogo uciniti u ovom zestokom napadu cetnika, sa artiljerijskom podrskom koja djeluje zastrasujuce. Nakon uspostavljanja nove linije odbrane sa vrlo malim brojem boraca, izdao sam jednu vrlo neobicnu naredbu ciju sustinu su borci shvatili tek sutradan. Naredio sam da grupa boraca na celu sa Liskom Kasimom pridje cetnicima sto blize i da sa vise



razlicitih mjesta od ponoci drzi cetnike pod opterecenjem, pucajuci prema njima povremeno sa M-48 i garabinima, priblziava se kroz sumu, a zatim oko tri sata ujutro prekine pucati i zvizducima se doziva, simulirajuci pripremu za napad. Znao sam da cetnici ne poznaju tako dobro ovaj teren da se upute u nocni pretres terena kroz sumu, narocito, jer mogu ocekivati puno razlicitih iznenadjenja, a za nocno granatiranje tesko mogu prijaviti mjesto cilja koje treba da gadjaju. Ocekivao sam da ce bjezati, u najgorem slucaju da ce biti cijelu noc budni i sutra iscrpljeni, tako da ce nasim napadom udariti "fuk."
Naredba je izvrsena, cetnici su pobjegli, a mi nismo bili sigurni u to pa je isto trebalo provjeriti necujnim pretresom terena. Za ovaj zadatak su se prijavile Sarajlije, momci koji su stigli iz Sarajeva kao nase pojacanje. Nisam mogao da ih uvjerim da moze biti puno opasno, ali sam ocekivao da cu iduci sa njima moci da ih zaustavim prije eventualnih teskih situacija i izvuci ih iz istih. Iz Medjedje smo se prebacili vozilima, zureci da stignemo sto prije na kotu Vrhovi, jer su izvjestaji sa Bukvice i Vrhova govorili da nigdje ne vide cetnike. Bojao sam se da se ne vrate i ponovo posjednu liniju, prije nas. Stigavsi na Bukvicu, pregledah dvogledom pojas oko prethodne izgubljene linije i ne uocih nista sto bi ukazivalo da su cetnici prisutni, osim paljevine dima nekih objekata na Pocivalima, blize liniji odbrane. Sa Vrhova, vise kote udaljene oko trista metara od dominantne kote Vlasenje, posmatrao sam ponovo posebno Vlasenje koje su cetnici morali pokriti, ako jos drze liniju odbrane koju su, privremeno, juce zaposjeli. Juce smo izgubili i samohotku i dio MTS-a, zarobljenog u prethodnim dejstvima na Meremislju, ali nadam se da cemo to vratiti. Primijetih da te samohotke nema na mjestu gdje je sinoc, u mrak, bila. Momci iz Sarajeva su se vrlo dobro kretali po terenu i koristeci masku i zaklon, pratili mene i borce sa ovog prostora u stopu. Posebno su me odusevili Enko Kulovac, Podzic Fikret i Taib Dervisevic u skladu pokreta, medjusobnom sporazumijevanju i koncentraciji na neprijatelja. Djelovali su samouvjereno i zastrasujuce, bili su blizu mene radi signala. Mic po mic, necujno stigosmo na Vlasenje, zatim mala pauza i silazak na Pocivala. Kada sam bio siguran da cetnici nisu prisutni, otvoreno sam presao cistinu od sume do kuhinje na Pocivalima, sto je iznenadilo Sarajlije. Fadil Karaman je sa ekipom dosao sa stijena iznad HE Visegrad, preko Konja, i na Pocivala smo stigli zajedno. Odahnuli smo kod kuhinje, pogledali okolne objekte, pazljivo, nadajuci se iznenadjenjima koja su cetnici mogli postaviti ukoliko su se organizovano izvlacili u toku prethodne noci. Iz uocenog na terenu bilo je ocigledno da su cetnici pobjegli sa ovih pozicija neorganizovano, vjerovatno bez komande, bojeci se da ih mi u noci ne iznenadimo. Jako zadovoljan sto smo vratili pozicije oko Holijaka, pozvao sam komandira Karamana, izdao mu zadatke da formira liniju odbrane po prethodnoj. Borci iz Sarajeva da budu interventni uz liniju odbrane, ako zatreba da pomognu, sto su Enko i




Podzic prihvatili sa zadovoljstvom. To zadovoljstvo je bilo vidljivo na njihovim licima jer postigli su pocetni, vrlo znacajni uspjeh, ne ispucavsi ni metka. "A sta ce biti kada zarafalamo", glasno su razmisljali. I ja ocekujem puno dobrih rezultata i puno pomoci borcima u bitkama i meni u komandovanju. lznenada, kurir iz veze u Holijacima koja je osposobljena odmah i koju cetnici nisu dograbili, prijavi tesko stanje na Dzankicima i potrebu da se javim vezom sto prije, ili da idem na Dzankice po trazenju komandira jedinice koja je branila vruce podrucje od Zaglavka preko Dugog Cajra do Klisure.
Dobivsi pojasnjenja stanja na Dzankicima odlucih otici sto prije uz angazovanje interventne jedinice iz Medjedje. Dao sam dodatna uputstva Fadilu i uputio se prema autu, koje je vec stiglo do Pocivala. Moje licno obezbjedjenje danas su Juso Kesmer i Abaz Cosibegovic. Abaz je pristigli borac iz Sarajeva, inace momak kojeg sam odlicno poznavao prije rata i blizi rodjak moje supruge Dzevade. Prateci sa Drinska, cetnici su uocili nase kretanje po bojistu i uputili nekoliko granata u sumu, pedesetak metara iznad puta kojim smo se kretali trenutno nas trojica, prema autu koje je bilo uvuceno maskirano u sumarku. Vidjevsi pogotke granata, ocijenih da ce sljedeca serija vjerovatno biti po putu gdje se sada nalazimo. Ostro naredih: “Idemo trkom sto prije do auta, naci ce nas granatama"! Juso je prihvatio i izvrsio naredbu prateci mene u brzini trcanja, a Abaz je jeo hljeb i popravljao pertle cipela. Okrenuvsi se prema njemu proderah se: "Hajde, trci brzo, ostavi to vezanje cipela." Imao sam predosjecaj da ce granata pasti na mjesto gdje se on tada nalazio. Pretrcao, je tridesetak metara a jedna od tri upucene granate je pala tacno na mjesto gdje se Abaz prije nekoliko trenutaka nalazio i popravljao pertlu cipele. "Umalo ne pogiboh” rece Abaz i pogleda me blijeda lica iz koga probijaju krupne graske znoja.
Auto nas je cekao u sumom obraslom dolu, a zurba je bila velika, jer kriticno stanje na Dzankicima prijetilo je da izgubimo najznacajnije pozicije za odbranu slobodne teritorije oko Medjedje. U toku voznje prema Medjedji iz Orahovaca, tek sto smo nagazili asfalt, iz centra veze vezista Beri mi javi sifrovano da su Holijaci ponovo pali. "Nemoguce", rekoh, ali me on uvjeri da mu je tako javljeno. Sta se moglo desiti za petnaestak minuta otkada smo otisli, nikako mi nije bilo jasno. Da li je moguce da smo ponovo izgubili Holijake? "Pa sta su radili ovi nasi? Zasto se nisu branlii?", upitah naglas. Abaz i Juso sa cudjenjem komentarisase da to nije moguce. "Okreni! Idemo ponovo u Holijake", rekoh vozacu Hamedu, a on smota u tunelu i okrenu. Trazio sam da vozi sto brze kako bismo na vrijeme stigli. Na putu prema Holijacima sretosmo neke borce iz ekipe koja je stigla iz Sarajeva, a predvodili su je Enko Kulovac i Fikret Podzic. Govorili su da je sve palo, da su ih cetnici iznenadili i da je puno mrtvlh. Na moje pitanje gdje su Fikro i


Enko, rekose da su kod dzamije i da me cekaju. Na moje pokusaje da ih vratim, ovi borci su na razne nacine izvrdavali da krenu ka Holijacima. Djelovali su jako preplaseno, sto je bilo dovoljno da shvatim da nece ispostovati naredbu, ali moja ekipa mora ici, gore su ostali borci koji su pruzali otpor. Njima moramo pomoci! Enka i Podzica nije bilo kod dzamije, a vidjeni su da idu ka dzamiji pa mi bi cudno gdje su nestali. Auto ostavismo ispod dzamije u Orahovcima i zurno nastavismo pjeske.
Zijo Kustura, Hodzin brat, nam se pridruzi na prilazu Bukvici, kao i Cero Jasmin, a doktora Benka zatekosmo na Bukvici. Pokusava dvogledom pribliziti i razjasniti situaciju na Pocivalima, koja su zaselak na vrhu sela Holijaci. Jos uvijek nije siguran da li ima nasih i smije li gadjati snajperom. „Sta ovo bi Sejdicu"? upita me sav zacudjen i blijed. "Reci ti meni doktore, ja sam ostavio cisto stanje, sta uradiste? Kako ih pustiste?" ljutito upitah. "Nisam ni ja bio gore na vrhu, samo sam u jednom momentu cuo zestoku paljbu i vidio da neki nasi vec bjeze. Nije mi bila jasna situacija i povukao sam se do ovog mjesta. Sta sad da radimo?" u ocaju me upita. "Jebite se svi kad ste pustili, idemo ponovo uzeti," rekoh sa puno ogorcenja. "Dajte mi nadjite Enka i Podzica odmah!" naredih Abazu i Jusi. "A, Zijo i Cero, vidite koga ima od nasih na Vrhovima i prenesite njima da smo ovdje, da se pripreme za protivnapad, a da ce konkretniji zadatak dobiti brzo.
Enka i Podzica nisu nasli, a pregledom bojista utvrdio sam da su cetnici zaposjeli nase linije i samo okrenuli puskarnice u suprotnom smijeru iz nasih zaklona. Radilo se o velikom broju cetnika koji su djelovali jako oprezno i spretnije od domacih u svim radnjama koje su se mogle zapaziti dvogledom sa udaljenosti od oko osamsto metara. Pokusali smo ih iznenaditi snajperskom paljbom, ali nije bilo uspieha. Enka i Podzica nismo pronasli do aksama, a od boraca iz njihove grupe izgleda nije niko ostao. Svi su produzili za Medjedju.
Kada sam pomislio da je medju onima koji su panicno otisli ka Medjedji i moj brat Adem, on se pojavio sa jednim saborcem. Rekose uglas: "Jedva smo uspjeli izvuci se!" Djelovali su vrlo iscrpljeno, izgrebani od trnja u izvlacenju. Ostali su zadnji i odsjeceni, a da to nisu sami znali. Izvukli su se uz puno srece iz prve vrlo teske situacije na vrelom visegradskom bojistu. Adem je bio uporan u svojoj zelji da doprinese sto vise odbrani ovih, vrlo bitnih pozicija za nas, jer ocekivao da cemo vrlo skoro on i ja ici u nase rodno selo i iz te pozicije pripremati ulazak u Visegrad, a do tada ce iz Sarajeva stici puno boraca i jedinica, nadasmo se. Ademova odlucnost je bila naglasenija stalnim prisustvom misli da ne osramoti brata za koga je cuo da ovdje kao borac ne poznaje strah i ne vidi nerjesive situacije. Tesko je bilo to opravdati u ovako dramaticnim borbama kakva je bila danas. Adem i njegov saborac ostadose sa nama, a Fadil Karaman izvijesti da nije u mogucnosti


prikupiti cijelu jedinicu, odnosno, da ima samo borce na Vrhovima, dominantnom objektu oko dvjesto metara iznad nas. Odlucih da ih ne povlaci jer je to najznacajnija pozicija za novu liniju odbrane a o daljim dejstvima cu odluciti nocas, nakon sto izvijestim komandanta IBOG-a. U prvi sumrak, upravo kada sam razmisljao da sa svojom ekipom krenem ka Medjedji, nakon sto sam izdao zadatke o formiranju nove linije odbrane i njenom posjedanju, iznenadi me i trenutno malo zastrasi doktor Benko, koji panicno protrca pored mene govoreci "Tenk! Bjezi, Sejdicu, bjezimo. Evo ga tu, ispred nas!"
Vidjevsi Benka kako panicno trci i znajuci da nemamo nista od protivoklopnih sredstava, okrenuh se, a za mnom i ostali, i strcah nizbrdo, stotinjak metara, i zastadoh iza jedne vece bukve. Benko je trazio da trcimo jos do potoka jer smo na zaustavljenoj poziciji u slucaju izlaska tenka u velikoj opasnosti. Ono sto me je natjeralo da stanem bilo je cudjenje, kako to da tenk ne cujem na sto metara od mene, a ne puca niko okolo niti se granatira. "Cuje li neko od vas tenk?" upitah. Svi se pretvorise u uho i pokusase da cuju neki zvuk motora tenka, ali niko ne potvrdi da cuje. Neko od prisutnih boraca prokomentarisa: "Mozda su ga ugasili da pjesadijom izadju na Bukvicu, da ne rizikuju tenk." Prihvatih tu mogucnost i okrenuh se da nastavim, ali ugledah u Cere Jasmina RPG i dvije granate. „Pa sto nisi iznio na Bukvicu maloprije, daj to ovamo odmah!" ljutito zagalamih na njega, a on se spetlja u frci, pa umalo ne pade, posrnuvsi na zile debele bukve. Granata je vec bila u cijevi RPG-a. "lzvolite," zamuca i dodade: "Ja sam vas trazio da kazem da je RPG u ovoj kuci ispod nas." Nastupi tajac da ponovo osluhnemo cuje li se taj famozni tenk, sada sam ga prizeljkivao mnogo vise nego maloprije. Podjoh uz brdo ka tenku. Juso i Abaz su isli uz mene i govorili: "Nemoj ti sam, nemoj prvi komandante, ne mozes i puskom i RPG-om". A ja kratko odgovorih: "Zasto ste vi tu." Vracali smo se, mic po mic, ka Bukvici, doktor Benko se lagano vraco i nije mogao vjerovati da tenk jos nije izronio na Bukvicu. Izadjosmo vrlo disciplinovano na Bukvicu, a ja odoh na poziciju sa koje je doktor Benko vidio tenk.
Ta pozicija je bila usjek puta Pocivala-Orahovci na prevoju Bukvica, a pedesetak metara nize je jedna jaka krivina u pravcu HE Visegrad. Iz tog pravca, sa krivine, bljesnuse svjetla direktno u moje oci kroz usjek puta. Podigoh RPG, a u istom trenutku uocih jos neka svjetla okolo: dva velika fara koja su obasjavala podrucje odbrane do Holijaka i Bukvice. Shvatih da se doktor prepao svjetala sa brane HE Visegrad. Pozvah doktora, a on laganim, necujnim korakom dodje do mene. "Eno ti tenka, pucaj!" nasalim se. On se nasmija i rece: “Isto ko farovi vozila." E moj doktore", bijase moj komentar. Na ovaj previd, doktor je prozivan mnogo puta kasnije. Fadil Karaman je ostao sa jedinicom uredjivati nasu liniju odbrane, a mi smo otisli u Medjedju da primimo izvjestaje o danasnjem gubljenju pozicija na


Pocivalima. Medjutlm, Enka i Podzica nismo nasli, niti su svracali u Komandu brigade.To mi je bilo vrlo cudno, jer sam ocijenio da se radi o jako odgovornim starjesinama, a borci koje su vodili, su uglavnom produzili za Gorazde. Ovo danas je njima bilo previse da izdrze. Odluke su donijeli sami, jer nisu od Holijaka vidjeli svoje pretpostavljene. Mene i moje naredbe su uvazavali dok sam uz njih a cim smo se razisli hvatali su krivinu. Punoje bilo razlicitih, nesigurnih i neprovjerenih informacija da su Enko i Podzic prosli kroz Medjedju, a ja sam u zadatak dao Fadilu da se proceslja teren u sirem rejonu Orahovaca i da me veceras, do 24.00 sata izvijesti o rezultatu. U danasnjoj bici je poginuo borac koji me impresionirao zustroscu i stilom kretanja u borbi, rahmetli Taib Dervisevic, koji je u Sarajevu vec postigao velike rezultate kao borac.

On je brat, u Sarajevu mnogo poznatijeg, Azema Dervisevica Zenge. Otac Azemov i Taibov, Nurko Dervisevic je bio u logoru Uzamnica, prijavijen za razmjenu do koje nije doslo jer su cetnici htjeli civile poput Nurke razmijeniti za njihove vojvode. Sinovi ovog iscrpljenog starca su se borili kao istinski heroji za Bosnu u kojoj nece biti logora za civile, a u toj borbi za neprijatelja su imali one kojima smeta sve sto nije u duhu velikosrpstva. U ponoc mi stize izvjestaj da su Fadilovi borci pretresli teren do pred sama Pocivala, ali da Enka ni Podzica nisu pronasli. Ujutro su vec stigle poznate price "vidjeni u Gorazdu," "prosli kroz Ustipracu," "vec su u Zorovicima, i spremaju se preko Grepka" i slicno, sto je davalo nadu da su jos zivi. Bio sam uvjeren da bi se bar javili radio-vezom da napustaju i objasnili zasto, jer su na mene ostavili izuzetno pozitivan i snazan utisak visokomoralnih osoba te nikako nije bilo spojivo to sto su neki pricali da su se tiho izvukli. I do sada je bilo pojedinaca koji su trazili svoje mjesto po osnovu ispricanih lazi, u kojima su smisljene gadosti zestoke sadrzine. Kada bi to ispricao neki anonimni gradjanin, borci su pitali ko mu je to pricao. Odgovor je cesto bio: neko iz Opcinskog staba : Avdija, Trte, Dine, Esef ili Nedzad.

Ovu situaciju Avdija Sabanovic je iskoristio da lansira zanimljivu pricu i uputio je ka Gorazdu i Sarajevu, prema obicnim gradjanima, ali i prema civilnoj i vojnoj bezbjednosti (posredno). Sustina njegove prljavstine je bila u tome da sam ja zrtvovao, ili cak sumnje da sam ja ubio Erika i Podzica, jer su mi oni bili konkurenti kao borci i starjesine, sve u cilju da sto bolje prosperiram pa makar i preko njihovih tijela. Te i takve lazi brzo su odbacili svi oni koji su Avdiju upoznali bolje, a borci su ga ignorisali u svim situacijama. Avdija i ostali iz Staba su takvim pricama zatvarali sebi i ono malo otvorenih vrata na koja su mogli uci, narocito po Gorazdu. Imali su vrlo rijetke pojedince, istomisljenike, a Stab su forsirali kao pokrice svog angazovanja. Takav Opcinski stab nije imao pravu funkciju u vodjenju otpora


agresoru pa je te funkcije odavno preuzela IBOG, ali stapski oficiri se nisu mirili s tim da su preko poznatih u Sarajevu pokusali iznuditi papir kojim ce oni, ipak, komandovati. Ti pokusaji nisu srecom donijeli uspjeh, jer je tesko vjerovati da poslije svega sto su do sada ucinili imaju povjerenje boraca i starjesina, pa i od naroda koji sve pamti. Ova bljuvotina Avdije Sabanovica je stigla do Zenge, Azema Dervisevica, i on je insistirao da se cujemo radiovezom. To nije bilo moguce istog dana jer sam ja bio daleko od radio-uredjaja u izvidjanju, pa smo se culi narednog dana, odmah poslije Nove '93.godine, nakon sto su pronadjena tijela Podzica i Enke rahmetli. Njihova tijela su nadjena duboko u nasoj teritoriji iza novoformirane linije odbrane Vrhovi- Bukovica - Prznica 01.01.1993.god.
Poginuli su od granate krecuci se ka Medjedji, jednom precicom pored dzamije u Orahovcima. Ovaj put im je nedostajalo malo srece jer su se kretali ivicom jednog suhog potoka, a granata koja ih je ubila pala je uz samu ivicu, dva-tri metra od njih. U vremenu njihove pogibije ja sam bio na Bukvici sa ekipom i niko nije cuo ni jedan krik, a udaljenost je oko trista metara. Sve vidjeno na terenu ukazuje da su brzo izdahnuli. Ovako sam objasnio Zengi njihovu smrt, a za smrt svoga brata je vec saznao od saboraca koji su stigli u Sarajevo. Zenga je upozorio da ce on sa mnom rascistiti. Prihvatio sam da dodje, ako moze, rekavsi da se ja istine ne plaslm. Rekao sam mu jos da oni koji su mu lansirali takvu pricu nisu moji, a vjerovatno ni njegovi prijatelji te da ih ne slusa vec da sve sam provjeri. Eto, Avdija je nasao svoju ulogu i pokusao njemu svejstvenim nacinom, podloscu, napraviti jos veci gubitak i pomoci neprijatelju da nas manje ostane u odbrani Bosne. Nije uspio. Saznavsi istinu, Zenga mi se izvinio. Veliki borci, istinski heroji, rahmetli Enko i Podzic, nisu ispunill svoju poslednju zelju da udju u Visegrad pobjedonosno. Ukopani su u gorazdanskom groblju 03.01.1993.godine.


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #30001

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Fahro je poginuo

Crni Vrh je u decembru mjesecu '92.godine bio meta stalnih napada cetnika i mjesto pravog herojstva nasih sezdesetak boraca koji su ga branili iz jednog uskog okruzenja, naizgled bezizlazne situacije, ali za borce bataljona "Cole" koje je predvodio Fahro Racic, onaj isti Fahro, koji je prve metke ispucao za Bajram 11.06.92. iz Plistina gadjajudi cetnike na Kosi pored mog rodnog sela Drokana.
Fahro je napredovao jako brzo i u oktobru vec je vodio cetu iz Kostica koja je bila problematicna u pogledu discipline. Ustrojio je tu jedincu, izvodio sa njom i odbrambena i napadacka dejstva da bi, zeleci da bude u svom kraju, trazio odlazak za Crni Vrh sto sam mu i udovoljio. Sjecam se njegove radosti kada je zarobio prvu osamdesetcetvorku "sijac




smrti," 16.10.92. na Meremislju, kao i dana kada smo pred agresiju cesto igrali fudbal u istoj ekipi, pa igre bilijara po cijelu noc kod njegovog rodjaka Smaje. Prvih dana pooctka agresije u Visegradu, bijase moj kurir i brzo mu dosadi. Od mene je skoro trazio da pokusam pronaci naocare jer je one koje je imao unistio potpuno. Nekoliko puta ih je lijepio pa ih vise ne moze koristiti. U Gorazdu je bilo obecanja i na kraju je receno da ce naruciti da se donesu iz Sarajeva. Kada sam Fahri saopcio da treba da stignu iz Sarajeva, on se nasmijao i rekao: ipak ja moram traziti cetnika sa mojom dioptrijom, ostali me ne zanimaju." Imao je smisla za salu i bio je vrlo duhovit kada je raspolozen, a rijetko kada nije bio dobro raspolozen. 12.12.1992. godine od granate, u jednom zestokom udaru cetnika na Crnom Vrhu je poginuo izlazeci prema cetnicima. Njegovom pogibijom izgubili smo velikog borca, starjesinu, komandira i buduceg komandanta, borca koji je brze napredovao od svlh. Autoritetom i hrabroscu bio je nenadmasan.
lznesen je kroz cetnicke linije preko Kopita i ukopan u Medjedji. Nije dobio cak ni naocale koje je toliko zelio. Poslednje brilijantne rezultate i izvjestaj je posalo sa D.Lijeske, bio je nezadrziv, ali nas uspjeh nije bio poptun zbog pogibije Hece, Bekte, Bezdroba i ostalih. Ovaj gubitak mi je tesko pao, ali sam skupio snage gledajuci gorcinu lica njegovih i mojih saboraca u toku njegove dzenaze. U njihovim licima vidjeh sve misli tako jasno, da se upitah, da li je to san i odakle ta moc? Svi su zeljeli osvetu. Te zelje sam se pribojavao, jer i ta osveta je morala ici po razumu i komandi, viteski, a radi spasa naroda Bosne, a ne radi zadovoljavanja licnog osjecaja.Upravo u ovom kontekstu govorih na dzenazi, mada mi bi jako tesko. Ne zaplakah.





Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #30012

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Stigli Fikret Cocalic i Nijaz Nuhanovic

U decembru '92. iz Sarajeva je stigao major Nijaz Nuhanovic, profesionalni starjesina bivse JNA sa izrazenom zeljom da doprinese oslobadjanju Visegrada i ucestvuje u radu Komande Prve visegradske brigade. Odmah se ukljucio i pomagao koliko je mogao. Imalo se sta nauciti od Nijaza. Veoma bitna i dugo iscekivana licnost bio je predsjednik Ratnog predsjednistva Opcine Visegrad u Sarajevu i predsjednik Opcine pred agresiju, Fikret Cocalic. U valu izbjeglica napustio je Visegrad i zadrzao se u Sarajevu odakle je, nakon nekoliko slusanja radio-vezom, eto, odlucio doci u Medjedju da pomogne svom narodu u organizaciji zivota i prvenstveno radu civilne vlasti koju je ovdje predstavljao opet Mehmed Tvrtkovic Trte. On je kontaktirao glavnog, kako je on zvao vjerovatno predsjednika Izetbegovica i paralelno u Crnom Vrhu vodeci Opcinski stab TO Visegrad, vodio i Ratno predsjednistvo i Stranku demokratske akcije. To mu je omogucavalo suvereno vladanje situacijom, uz malo ucesce u odbrani od neprijatelja i pripremi dejstava.
Fikreta sam poznavao kratko pred rat kroz druzenje nasih supruga u toku njihovog zajednickog anagazovanja u preduzecu "Panos" u Visegradu. Nasi kontakti su bili vrlo rijetki, a katkad bi on odvezao moju suprugu i dijete iz obdanista, ili ja njegove. Djelovao mi je vrlo ozbiljan, slabo komunikativan i povucen u sebe, a nije bilo elemenata po kojim bismo se mogli znacajnije pribliziti. Ozbiljnost ratne situacije nas je priblizila i ja sam se njemu prijavio da ucestvujem u organizovanju otpora neprijatelju. Fikretovim odlaskom za Sarajevo, sto su mu mnogi pa i ja, zamjerali, civilna vlast nije adekvatno ozbiljnosti situacije formirana, a narod i borci Visegrada su to dobro osjetili u dosadasnjem toku agresije. O Fikretu i njegovim kvalitetama te o nestanku problema iz oblasti koju organizuju civilne vlasti, govorio mi je puno Zaim Hodza. Ponekad je u tome i pretjerivao, ali sam se iskreno nadao i mnogo ocekivao od Fikreta. Svega dobrog nam je falilo, a pogotovo ljudi od iskustva, pametnih i sposobnih. Fikret je poceo vrlo dobro saradjivati sa mnom i sa clanovima Komande, ali sto je duze boravio u Stabu sve se vise osjecao uticaj stapskih "longosa." Stapski oficiri su u dobroj mjeri Fikreta filovali i podlim pricama. Jedna od tih je da sam ja rekao da cemo ga strijeljati ili objesiti u toku nekog informisanja postrojene jedinice, sto je samo jedna u nizu prljavih lazi. Fikret je, vjerovatno, istu prihvatio kao istinu a o tome mene pitao tek mnogo kasnije. Nakon mog odgovora i dalje je sumnjao, a ja se nisam trudio puno da ga uvjerim.
Brzo se Komandi brigade Ratno predsjednistvo obratilo aktima provokativne i vrlo nekorektne sadrzine. Posto sam ja potpisivao odgovore na te akte i zastupao interese boraca i starjesina brigade, dosao sam pod stalni


udar gospode iz Staba i Ratnog predsjednistva. Kada bi brigada postigla znacajan rezultat, tada su to bili drugi nastupi, drugi ljudi, sa puno obecanja i zelja za pomoci: Komandi, borcima, meni "sta nam god zatreba". Hodza je brzo pokazao razocarenje Fikretovim uticajem na clanove Staba, odnosno, njihovim uticajem na Fikreta. U svemu sto sam zamjerao onima koji su pobjegli najvise me pogadjalo to sto ne pomisljaju da se vrate pa mi je Fikretov povratak bio odlucujuci da o njemu razmisljam kao odlucnom i hrabrom predsjedniku Ratnog predsjednistva. Ipak, on me je brzo razocarao. U mojoj odsutnosti bio sam izabran za clana Ratnog predsjednistva Opcine Visegrad u Sarajevu, sto sam saznao Fikretovim dolaskom, a sto je clanovima Staba malo teze palo ali ni to nije dugo trajalo, jer sam smijenjen opet u mojoj odsutnosti od strane stapskih oficira, longosa.
Gospodin Hadzo Efendic, predsjednik Ratnog predsiednistva Opcine Gorazde, nakon boravka u Sarajevu me pozva na razgovor kako bi saznao stvarno stanje na visegradskom bojistu i pomogao u eventualnom rjesavanju problema, prvenstveno logisticke podrske. Mene je Hadzo upoznao u pocetku agresije, pa je sa rezervom primio "uvale" koje su ispricali neki stapski oficiri o meni u njegovom odsustvu, pa me upita: „Sta oni to rade?" Sto su se okrenuli protiv tebe?" Mislim da znas koliko je potrebno da zakljucis," odgovorih mu.

Hadzo mi rece da bi iz Beograda moglo uskoro da se uputi dvije hiljade tona hrane za narod i borce gorazdanskog regiona i to preko Visegrada, sto nisam vjerovao, ali sam se potajno nadao. „Iz Srbije za nas samo salju placenike," rekoh Hadzi a on klimnu glavom i rece:" Svijet ih tjera da posalju hranu, oni sami to sigurno ne bi." Ipak, u rokovnik, pored
ovoga upisah "apsurd" sto se ubrzo potvrdi. Ova rijec mi je puno govorila i sve pojasnjavala.





Mobilizacija vojnih obveznika



Kontrola kretanja v/o


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Kaza.
Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.076 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version