Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #30205

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
A svijet nam hoce-nece pomoci?!


I dok sam ucio Fatihu na njihovim mezarjima i zatrazio da im Alah da dzenet, pitao sam se dokle cemo gubiti istinske heroje, ima li kraja ovoj agresiji i kada ce neprijatelj biti potpuno kaznjen? Ta famozna svjetska zajednica je morala znati do sada kakva se to borba vodi u Bosni, a Bosna je zemlja najcivilizovanijeg kontinenta, Evrope, kojoj treba pravda i demokratija a ne nasilje i genocid, pljacke i pokolji, progoni naroda i zatiranje njegovih postojanja.
Sta drugo nego interesi pojedinih zemalja i to vrlo razliciti su mogli omoguciti, da ne kazem odobriti ili podstaci agresiju protiv nespremnog i miroljubljivog merhametli naroda. Sta je to moglo razoriti sarajevsko i slicna jaranstva - prijateljstva-drugarstva, medjusobno srodjena u bezbroj mjesovitih brakova, dusu sjedinjenu u Bosni. Ako je igdje to bratstvo i jedinstvo zivjelo u prethodnom sistemu, onda je to istinski bilo u Bosni. Stalne osude agresije od strane nekih zemalja i neke mjere koje su poduzimane kao kazne agresorima na Bosnu, nisu bile dovoljne da je zaustave. To je, nazalost, trebala odluciti svjetska zajednica, ali nije, jer je uvijek blokirano rjesenje od strane necijih interesa u Bosni, a Bosna je krvarila sa sve manje zivih, bez naslucivanja vojnickog kraja agresije. Narod koji brani Bosnu ima snage, volje i ponosa da je brani do kraja. Taj kraj je mogao biti mnogo ranije, ili mozda sada uz majske praznike, ali svjetska zajednica je omogucila Karadzicu i Milosevicu da o tome odluce, nudeci im dio Bosne i podjelu uz puno garancija, oni su izgleda htjeli jos mnogo vise. A ja i ostali gradjani sa gorazdanskog okruga smo mogli samo izuzetno cuti vijesti preko radija prikljucenog na akumulator ili slicno i biti ponekad informisani da ce mozda biti potpisan mir. Da li ce to biti sloboda?, pitao sam se. Nijedan drugi odgovor, osim ne, nije mi mogao biti blizu jer sam smatrao da Bosna mora biti oslobodjena i da oni, koji su je napadali, nemaju mjesta u njoj i dok je njih, prave slobode ce tesko biti u Bosni. Potpisano je jos jedno primirje, kako kazu, "zaracenih strana" i pocelo vaziti 09.05.93. u 12,00 sati, ali ni ovo, kao ni mnoga prethodna, cetnici nisu postovali i ono je moglo biti samo predah i priprema za nove velike napade.
Olaksanje, bar privremeno, je bilo u saznanju da je Zepa proglasena demilitarizovanom zonom, kao i Srebrenica. Cetnici su postigli ono sto su zeljeli i kada to budu htjeli, unistit ce te zone sa ili bez odobrenja svjetske zajednice. Ipak, dobijeno vrijeme je sansa da se pripremi stvarna pomoc Zepi i Srebrenici, a bogami, i Gorazdu. Naredbu o postivanju primirja smo potpuno uvazavali, ali cetnici su krsili vec prvog dana, a i narednih, provokacijama iz oruzja, i ponekom granatom. Vrlo cestim sasatancima predstavnika civilne vlasti iz opcina a ponekad i Okruga sa komandama




jednica, pokusalo se doci do rjesenja drugog, a ponekad po tezini, i prvog problema: snadbijavanje gradjana i jedinica hranom, prihvatom hrane iz vazduha i odlascima na Grebak. Dostavom hrane iz vazduha pored velikog humanog efekta dobili smo i veliki nered u kome je vec do 10.05.93. poginulo deset osoba a sest teze ranjeno. Vrlo tesko je bilo dovesti u red ovu aktivnost i vrsiti kontrolisan prihvat pomoci, a ponekad je izgledalo da se zeli taj nered i haos namjernim bacanjem humanitarne pomoci izvan prijavljenih zona. Izgladnjeli narod je u toj zelji da dodje do hrane gubio svoj ponos otimajuci se za baceni zalogaj, a predstavnici raznih humanih organizacija su cesto sa zadovoljstvom gledali. Nisu dozvoljavali da vojska tu pomoc prihvata. Izgleda, nisu znali da je ovdje narod - vojska i da taj narod hrani vojsku i vojska narod. Neke od dogovorenih aktivnosti na prihvatu hrane iz vazduha su imale, uglavnom, samo u pocetku jace pozitivne efekte, a problemi su i dalje bili jako veliki jer nije bilo moguce u noci kontrolisati ponekad i vise od trideset hiljada ljudi na sirem otovrenom prostoru na koji ce, mozda, biti bacena paletirana pomoc.
Desavalo se da se padobran za paletu ne otovri i paleta pri padu pukne kao granata. Jedna takva je usmrtila tri lica pogodivsi ih direktno, ali to nije bila dovoljna opomena. I dalje su mnogi na otvorenom cekali palete, nisu se sklanjali ni pod kakvo vece drvo, kojih je bilo uvijek na mjestu bacanja, a kamoli u veci i sigurniji zaklon. Na Grebak se islo i dalje, vrlo tiho , zaobilazeci Kacelj uz obezbjedjenje kriticnih mjesta od strane jedinica IBOG-a, i uglavnom tako dopunjavala hrana za jedinice i narod. Vece kolicine municije, oruzja i opreme su prenesene sa Grepka za Gorazde, sto je imalo veliki znacaj. Veliku ulogu su odigrali vodici za Grebak, najvecu, naravno, Hasan Turcalo zvani Brzi, koji je neprestano putovao tom relacijom izvrsavajuci sve izuzetno teske zadatke. Nakon vise intervencija u i izvan Gorazda, bacena je pomoc iz vazduha i na podrucje Medjedje, u rejonu Kaostica. Efekti u prikupljanju te pomoci su bili veoma visoki preko 60 % bacenog paketa je prikupljeno, sto je potpuno izmijenilo poziciju sa hranom za narod i borce na slobodnoj visegradskoj teritoriji. U Gorazdu je 12.05.'93.godine nakon puno priprema otovrena kasarna Siseta i formiran moto-bataljon 31.drinske brigade uz sve pretpostavke za kasarski zivot. Planirano je da to bude jedinica manevarskog tipa za izvrsavanje slozenih i tezih borbenih zadataka. Za komandanta bataljona imenovan je Mersed Prljaca sto sam smatrao jako dobrim, odnosno, pravim rjesenjem. Povodom otvaranja priredjen je prijem za goste, a ja sam iskoristio priliku da sa Mesom, mojim vozacem, odigram tri partije bilijara, nakon godinu dana i to u kutiju cigara. Mesa je izgubio, a cigare nije nikada nadoknadio. Uzitak je bio ponovo igrati uz puno posmatraca oko stola.


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #30210

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Primirje - priprema ofanzive

Od potpisivanja primirja moja razmisljanja su bila vezana, gotovo 100 % za pripremu oslobadjanja Visegrada. Uz odobrenje komandanta, poslao sam, uz do sada najkvalitetnije pripreme, ekipe u izvidjanje pozicija oko Visegrada. Prethodnim detaljnim izvidjanjima dobijen je veci broj podataka koji su ovim izvidjanjima potvrdjeni, a izvidjacke grupe su ponovo bile u Crnom Vrhu i Dobrunu, potpuno uspjesno izvrsile zadatke u velikoj neprijateljskoj dubini. Izvidjanja su vrsena i sa Butkovih stijena, iznad samog Visegrada, a i sa linije odbrane. Pratio se svaki korak neprijatelja. Borci su vrlo sretno i spretno ulazili u neprijateljsku dubinu i vrlo rijetko imali probleme u izvrsavanju tih slozenih zadataka. Ipak, u prikupljanju ovih podatka u povratku na slobodnu teritoriju, ranjen je vrstan izvidjac, izuzetno dobar inzenjerac i komandir u bataljonu, "Dzemo", Mustafa Setkic, ali se izvukao uz pomoc saoboraca iz jedinice i donio znacajne podatke iz uze gradske zone Visegrada. Mustafa je operisan u bolnici i noga mu je spasena. Ostale pripreme su isle ubrzano i prekidane su samo u svecanostima obiljezavanja godisnjica formiranja bataljona "16.maj" i bataljona „Lim" 16.i 25.05.'93.godine. Ove godisnjice su obiljezene vrlo skromno, a za 29.05.93 se pripremalo nesto bogatije obiljezavanje godisnjice brigade, a zatim, ako ne bude vecih prepreka i zabrana dejstava, izvest,cemo po mojim nadanjima i najvecu bitku do sada: uci u Visegrad i osloboditi ga, spojiti se sa zepskom brigadom i barem ne dozvoliti neprijatelju prelazak sa desne obale Drine na lijevu. Kolikoje moguce, iskoristiti Drinu kao prirodnu prepreku.
Oslobadjanjem Visegrada rijesili bismo i problem struje, a cetnicima onemogucili koristenje iste sa HE Visegrad. Sve se odvijalo po mojim pretpostavkama, a ova zamisao se drzala u strogoj tajnosti. Priprema i razrada odluke komandanta IBOG-a je trajala desetak dana uz stalne dopune kako su pristizali novi obavjestajni podaci, a po toj odluci, oko dvije hiljade boraca je iz svih jedinica IBOG-a i iz zepske brigade trebalo ucestvovati, planirana su dva forsiranja Drine u Slapu i ispod Hamzica, puno kvalitetnih i novijih iznenadjenja, a najvece efekte su trebale imati zasjede. Na prostoru Medjedje su stigli Zenga sa ekipom, Zakir sa ekipom, Sobo Rasid sa odsustva, zatim Esad Ohranovic i Ismet Sepo uticajni politicari i gradjani, vratili se iz Slovenije,Austrije a Mirsad Sendo iz Visokog. Svi oni su dosli u pravo vrijeme, kada najvise trebaju. Medju onima koji su donijeli tu tesku "musku", patriotsku odluku bio je Sepo Ismet, ugledan gradjanin iz Visegrada, covjek koji je obavljao teske razgovore sa Ojdanicem, komandantom Uzickog korpusa, po ulasku ovog Korpusa u Visegrad. Nakon tih razgovora uslijedio je sporni povratak gradjana u Visegrad u organizaciji jos spornijeg Foruma gradjana, a sve u ime poslusnosti i povjerenja prema dokazanom neprijatelju.



Svaki borac, svaka puska ce puno znaciti uskoro, razmisljao sam pod opterecenjem da li ce primirje koje cetnici krse biti razlog da nam se ne odobre dejstva iz SVK iz Sarajeva. Kao prva pojedinacna stimulativna mjera a viseg nivoa za dan brigade trebalo je da se dodijeli odredjeni broj "Zlatnih liljana" koje je nacelnik WK urucio meni da podijelim borcima brigade po svojoj odluci, ali u medjuvremenu, u razgovorima sa komandantom Buljubasicem, shvatio sam da to moze imati i lose refleksije na borce drugih jedinica koji su u znatno manjem broju zasluzili do tada ta velika priznanja.

Oko dodjele "Zlatnih ljiljana" smo trebali da preciziramo zajednicko rjesenje na sastanku komandanata brigada i Komande IBOG-a. U jednom pokusaju, znatno ranije, nije bilo uspjeha jer su svi trazili previse, sto je pokazalo koliko se neobjektivno cijene i uvazavaju rezultati jedinica i pojedinaca u tim jedinicama, a sto je vec veliki problem. Svu takvu dobru atmosferu iznenada je 26.05. a posebno 27.05.93. prekinulo zestoko granatiranje i napadi cetnika na liniju odbrane 1.rogatieke brigade i 1.Svbr. Odluku cetnika da prekinu primirje smo ocekivali, ali ne ovako brzo i ne odmah pakleno granatiranje, vec podmuklo, da se ne zna ko je prekrsio primirje. Ovih dana komandant IBOG-a, na zahtjev za otpocinjanje ofanzivnih dejstava od Staba vrhovne komande, dobija odgovor da moramo postovati primirje, a da budemo spremni da uzvratimo ako cetnici napadnu. Ocekivali smo da ce za dva-tri dana biti drugacije stanje i da ce uslijediti pozitivan odgovor po upitu za aktivna borbena dejstva, za napade, jer su cetnici svuda vec poceli naglasenije krsiti primirje. Godisnjica formiranja brigade je bio datum do kog su pripreme za nas pohod trebale biti zavrsene, a sami pocetak napada je trebao uslijediti najkasnije 02.06.'93.godine, na godisnjicu bitke u Rohcima. Stvarno stanje ipak nije bilo alarmantno 26.05.'93. ali vec 27.05.93. u izvjestajima iz 1.rogaticke brigade, prijavljeno je povlacenje nekih jedinica sa dobro uredjenih linija na Pokreveniku i sire na rezervne koje po poziciji a pogotovu uredjenosti, nisu ni blizu davale
sigurnost kao prethodne. To je, u stvari, bila priprema izvjestaja da su linije odbrane pukle, ali da to ne bude odjednom. Pripremao se teren za postepenu pripremu novog izvjestaja o padu linija odbrane.



Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #30218

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
VISEGRADE

0 tebi mislim o tebi jos sainjam
za tebe zivim
jos tebi se nadam
ko zdralovi kad te napustise
moja dusa od tad kuca tise

Visegrade, Visegrade
ti si biser istok Bosne
na tebe ce kad sve prodje
biti majke sve ponosne

Tako sam blizu da nocu te gledam
dusom te volim i nikom te ne dam
nocu cesto placem kao dijete
sve moje misli, grade, tebi lete

Visegrade, Visegrade
ti si biser istok Bosne
na tebe ce kad sve prodje
biti majke sve ponosne

Samo da mogu do tebe da dodjem
cupriju staru jos jednom da prodjem
o tebi, grade, pjevace se pjesme
al`sto je bilo, zaboravit se ne smije


Autor pjesme:
Adzem Dzevad Oskar


(Ova pjesma je trabala biti uz muzicku obradu otpjevana za dan
1.Svbr. 29.05.93., a zamisljeno je da ona bude pjevana i pred polazak
u bitku za Visegrad )







Izvod iz zapovijesti za napad na Visegrad








Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Kaza.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #30220

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Najveca cetnicka ofanziva do sada


Drljevic Midho koji komanduje Prvom rogatickom brigadom, pokusava sve uciniti da je potpuno objedini i pripremi za odbranu prvenstveno zbog panike koja je nastupila nakon pakla artiljerijske vatre, zatim zbog realnog odnosa snaga ali u dobroj mjeri i nediscipline i subjektivnih slabosti u jedinici. Odnos snaga na ovim prostorima nikada nije bio u nasu korist i na to smo se navikli, to smo pokusavali izjednaciti hrabroscu, spretnoscu i vrlo cesto mudroscu boraca i starjesina. Midho mi danas, 27.05.`93. na Ustipraci rece da je gusto, da su cetnici fanatici u nekim bijelim odijelima, da su zasticeni maksimalno pancir-opremom, drogirani i jos mnogo toga, a ja sam samo dio toga prihvatao a ostatak smatrao pricom pokrica koju su neki borci ili starjesine montirali da bi opravdali neuspjehe. Midho pokusa pojasniti da sada nema snaga da spoji liniju sa mojom brigadom i da je brdo Vlahnja,dugo brdo koje pada od Pokrivenika prema Medjedji, vec prazno. 28.05.93. granatiranje je bilo od sabaha zestoko, kao sto sam i pretpostavljao. Prema dobijenim zadacima, sve jedinice su upucene na izvrsenje, sve linije brigade su ojacane. Po dojavi da cetnika ima na Vlahnji, upucena je manja jedinica da izvidi i utvrdi se, izvijesti, ostane na Vlahnji i ceka dalji zadatak ili pojacanje, ukoliko neprijatelj bude napao. Iz sastava 31.drinske brigade stigao je, kao i obicno, na ovaj prostor Mersed Prljaca sa svojim borcima, uglavnom Bacanima, ovaj put da pomogne uspostavijanju nove linije u pravcu Pokrevenika u rejonu Kulinove kose.

Na taj pravac uputio sam jedinicu u interventnosti po ukazanoj potrebi, jedinicu iz bataljona "Vatra" sa Hodzom, kojeg vise nose, nego sto sam ide, ali hoce on da bude bar blizu svoje jedinice i nisam ga mogao sprijeciti. Hodza je prezivio drugo tesko ranjavanje u cetnickoj zasjedi, na putu Crni Vrh - Medjedja krajem'92. godine.

On je sada iz sela Crijep pokusavao objediniti dejstva u odbrani na tom pravcu i ubrzati neke pripremne radnje. Sa Zengom su, uz njegovih desetak boraca, dosli kao dobrovoljci i jedan veliki penzionisani general egipatske Armije, gospodin Gamal Abdel, i jedan Alzirac koji nije bio vojno lice. Htjeli su snimiti situaciju na ovom bojistu i pomoci po svom osjecaju, a ne po naredbi. Dosli su da spase bar jednog Bosnjaka i odbrane bar ceperak Bosne. Odmah po njihovom dolasku, razgovarao sam sa generalom Gamalom a zatim smo izasli na teren. Imao je puno izuzetno dobrih prijedloga, ali nisu mogli biti ostvarivi, jer sta je god trazio nedostajalo je. Njemu nije bilo jasno da se neki borci bore bez predaha, a neki odmaraju, a tek da se neposjednuti medjuprostori po kilometar i vise ne mogu pokriti. Bio je vrlo hrabar i cesto nesmotren pa sam se plasio da ne pogine u toku osmatranja neprijatelja sa nasih pozicija. Pratio je moj rad na komandnom



mjestu 27. a danas, 28.05. je htio otici na Dzankice sa Zengom jer nije mogao da izdrzi u Medjedji, htio je da bar puskom proba jace uticati. Nije imao ili bar nije iskazao velike primjedbe, a ja sam uvazavao sve njegove prijedloge u toku komandovanja. I dok su dolazili izvjestaji, uglavnom povoljni, od komandanta i komandira sa linije odbrane 1.Svbr i moja nada da cemo sutra proslaviti dan brigade je rasla, a raspolozenje se poboljsavalo, sve dok nisu iznenada dvije, rekao bih, lutalice granate, koje su otprilike trazile najprije Komandu, pale nekih dvjesto metara od Komande. Nisu me uopce trznule i ostao sam u potkrovlju kuce, gdje je bila smjestena Komanda, ali cim sam cuo krik neke zene i panicno trazenje da posalju kola odmah, znao sam da je neko teze ranjen.

Pogledah kroz prozor, ali nisam mogao od maske drveca vidjeti nista. Dezurni posla kurira da iz saniteta odmah uputi auto na mjesto ranjavanja i da se ranjenik vozi u bolnicu, ako treba. U kratkom vremenu sam imao nekoliko uzastopnih poziva sa terena, dojava o novim snagama koje cetnici uvode, ali i dobrih rezultata, narocito na Trbosilju gdje su bile nase diverzantske jedinice a vodio ih je Rasid Sobo, nacelnik Staba. Auto sa ranjenim je velikom brzinom prosao pored Komande kao da se htjelo sakriti od mene. Bilo mi je malo cudno, ali sam mislio da vjerovatno pokusava sto prije doci do nase bolnice u blizini Komande i da ranjenik puno krvari. Beri, vezista, stalno prenosi stanje sa terena kratkim izvjestajima, pogleda kroz prozor i njemu se ucini sumnjivim ovaj "reli" prolazak sanitetskog vozila pored zgrade Komande. Osjecao sam u tijelu neka velika vrenja, preznojavao se, mada i nije bilo vruce, a prozor u centru veze stoji siroko otvoren. Nesto se kidalo u meni, u mom organizmu je nestajao dah i kao da me stezao veliki teret u plucima. Razmisljah sta se to desava u meni, nisam umoran, a i stanje na bojistu je stabilni dobro. Mada se intenziviraju napadi cetnika, sve je vise ucesnika na vezi neprijatelja, sto govori da uvode nove snage i da ce pojacati napade, ali to nije prvi put, mnogo su pokusaja imali i, uglavnom, zbog gubitaka u prvoj fazi povlacili su se sa puno nereda, psovki i medjusobnih optuzivanja. Mi smo za domace cetnike, visegradske, rogaticke, rudjanske, gorazdanske i ostale blize, bili strah i trepet.

Oni su pokazivali respekt i bojali se svojih napada, a posebno nasih, i nikada nisu bili sigurni da necemo izroniti iz zemlje, a nisu mogli pronaci rjesenje da se suprotstave nasoj taktici. Sa lokaliteta Trbosilja stize dojava da je neprijatelj zauzeo neke pozicije i da postoji mogucnost da ce nastaviti napad u pravcu sela Kaostice, ali me to nije puno brinulo jer sam znao da ce angazovanjem diverzanata to biti brzo vraceno. Izdao sam zadatak da se pripreme diverzanti iz DIG, Ramge i Bece, oni koji su bili spremni da naprave preokret kada je najteze. Najvaznija pozicija za odbranu prostora slobodne teritorije Medjedje bila je na podrucju Dzankica sa koje su stizali



izvjestaji da je stabilna odbrana u kojoj su bili borci jedinice "Vatre", "Cola", "16 maja" i Zengini momci iz Sarajeva, a komandni tim je bio izuzetno jak te su od mene trazili da pratim ostale pozicije, a da oni mogu bez problema komandovati odbranom Dzankica. Zakir, Pena i Zenga su vec mnogo teskih bitaka imali iza sebe i svaki od njih bi sam mogao komandovati odbranom ovog prostora oko Dzankica, a sta tek zajedno mogu napraviti?! Pozicija Orahovaca je bila vrlo teska i komplikovana jer su cetnici bili na Zaglavku, iznad Orahovaca, i Prznici, brdu izmedu Orahovaca i Holijaka, a jacim snagama pokusavali uporno napadati u pravcu Medjedje. Borci bataljona "Dzemo" su branili Orahovce i pozicije uz Drinu. Imao sam utisak da ce oni izdrzati koliko bude potrebno, a cetnici su ipak na tom pravcu napadali opreznije jer su u vecini dosadasnjih napada imali puno gubitaka i puno iznenadjenja, za njih kobnih, a za nas presudnih. Pozicija Meremislja je bila vrlo znacajna za odbranu Medjedje i nju su branili borci batatjona "16.maj" uz puno problema i velikih poteskoca u nocnom periodu. Trazio sam od kömandanta bataljona prisustvo na toj poziciji i njegove izvjestaje, kako bih donosio odluke.

Munir Muharemovic, komandant bataljona "16.maj", se trudio ali bez diverzanata iz Becine DIG nije mogao imati sigurnosti u stabilnu odbranu tog prostora pa je sam morao ulivati sigurnost borcima, svojim prisustvom na liniji odbrane, zajedno sa njima. Pozicija Strmice i Stragacine je ugrozena vec danas i tamo se pruza nedovoljan otpor, jer je objektivno isti nemoguce organizovati na tako sirokom prostoru sa pedesetak pusaka u jedinici, a oko cetrdesetak na liniji odbrane (desetak je bilo odsutno iz raznih razloga na Grepku, u Gorazdu, Sarajevu ili drugim mjestima u potrazi za hranom i za svojima). Tih cetrdesetak boraca je trebalo braniti front od oko dvadeset kilometara sirine, sto se do sada uspijevalo samo hrabroscu i nicim drugim. Cetnici nisu mogli vjerovati da se mi branimo sa tako malo oruzja i boraca i da, istovremeno, napadamo na vise pozicija. Uvijek su govorili "hiljade muslimanskih fanatika napada na tom pravcu" a u stvari napadala je ceta ili dvije, rijetko kada vise. Nevjerovatno je to bilo i borcima, i narodu, i odgovornim ljudima u Gorazdu, ali su se mnogi uvjerili dolaskom na ovaj prostor u interventnim jedinicama ili nekim drugim povodom. Oni koji su u sklopu interventnih jedinica dolazili radi izvodjenja borbenih dejstava su to pamtili kao tezi zadatak i cesce uspjesan, zanimljiv, i poslije izvrsenja takvog zadatka su bili mnogo jaci.

Nabrojane pozicije i medjuprostori oko istih su bili manja briga za mene od boka na lijevoj strani koji su branili Rogaticani (1.rogaticka brigada) a koji je vec poceo popustati. Na desni bok, 43.drinsku brigadu, nisam obracao paznju jer stvarni dodir nasih jedinica na terenu nije ni postojao, vec se medjuprostor od pet-sest kilometara pokrivao povremenim patroliranjem, a





cetnici na tom pravcu nisu nikada napadali zbog naglasenog reljefa i teskog terena. Ipak, taj medjuprostor je bio u zoni odgovornosti 43.drinske brigade i po otpocinjanju ove ofanzive komandant IBOG-a je po mom zahtjevu naredio komandantu 43.drinske brigade da ovaj prostor pokrije i organizuje stabilnu odbranu istog. Ja sam to smatrao rijesenim, i ako nista drugo, onda imam sigurnu vezu sa dviju strana Drine do Gorazda za pomoc i podrsku u slucaju potrebe. Sa komandantom Feridom sam se cuo jutros i prjavio stanje u zoni 1.Svbr. Bio je nezadovoljan ukupnim stanjem, sto se moglo primijetiti iz njegovog glasa i rekao mi je da se pazim lijevog boka koji je vec ugrozen, sto sam vec doznao od komandanta rogaticke brigade, Midhata Drljevica, koji mi se zalio da trpi zestoke napade i da se povukao na neuredjenu rezervnu liniju, a ima problema i sa svojm borcima koji su vec iscrpljeni u iseekivanju pojacanja. Za neprijatelje mi je kazao da su drogirani, ginu, ali napadaju bezglavo i da ih ima mnogo "Ko pljeve ih ima", rece drzeci cigaru u ustima, kao i uvijek.









Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 10 months ago #30230

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Komandante, ON je poginuo!


Pred ulazom u Komandu culo se neko sasaptavanje koje prekinu detonacije granata preko Drine u Kaosticama a zatim u centru Medjedje, jedan kilometar od zgrade Komande.

Mene vise ne steze onaj teret u grudima, disanje mi posta normalno a ja se cudom cudim sta mi to bi da me najednom pusti. I kada sam sebi rekao: „Pusti sad to, prati situaciju na terenu", i uzeo dvogled da pogledam Zaglavak koji se vidio na cetiri-pet kilometara daljine, na njemu su se vidjele siluete cetnika u pravcu horizonta, cuh kucanje na vratima centra veze koji se nalazio u potkrovlju Komande, gdje i moja kancelarija. Po odobrenju, u kancelariju centra veze, sav preblijedio, izgubljen i uplakan udje Samir Hasanbegovic, nacelnik veze u brigadi, koji je jutros otisao po sopstvenom prijedlogu uz moje odobrenje ka Crijepu, gdje je trebao naci lokaciju da prati, slusa na uredjajima veze, i po mom odobrenju ometa cetnike u komunikaciji. Bilo je veoma bitno znati sta cetnici spremaju, a njihova naredjenja u napadu su prenosena uglavnom UKT-vezom (motorolama). Samir i ostali vezisti su do sada vrlo dobro izvrsavali ove zadatke i usavrsili se u slusanju i ometanju veze cetnika, a cesto su unosili toliku zabunu da su cetnici zbog nejasnih pozicija pravili kobne greske i optuzivali jedni druge. Nakon dojave sifrovanih podataka od vezista, moje starjesine i ja smo brzo tumacili namjere neprijatelja i povlacili poteze koji bi cetnike iznenadili i unistili njihove dalje mogucnosti nastavka dejstava. Samir i Adem, moj brat, otisli su da danas pokusaju uraditi sto vise posla i pomoci da se u odbrani postigne sto bolji rezultat, a neprijatelj dovede u poziciju za povlacenje.

Samira sam mnogo puta do sada vidio i nervoznog i raspolozenog, imao je puno snage i pobjegao je cetnicima sa strijeljanja, izvukavsi mladjeg brata, a sada je nestajao na nogama i zanijemio. Vidjeh da nesto nije u redu, nije se javio sa terena a dosao u Komandu. Mozda mu neki uredjaj nije u redu ili akumulator za punjenje uredjaja, samo na tren pomislih, ali na licu je pisalo nesto znatno teze. Iz ociju mu potekose suze mnogo brze od rijeci: "Komandante, on je poginuo", mucajuci je vrlo tesko izgovorio, a onda nastavi plakati prilazeci mi u zagrljaj. Jos mi ne bi jasno ko je poginuo. Sjetih se, vjerovatno je onaj ranjenik u pitanju "A ko je on Samire?", upitah bojeci se istinski odgovara. „Vas brat Adi", projeca Samir, i dlanovima sakri lice. Odmah mi bijase jasno sto me stezalo u grudima i sta se otkidalo od mene. Gubio se, nestajao jos jedan dio mene. Jos jedno iskusenje od Boga za mene, prihvatih razborito a onda se moradoh sakriti u kancelariju. "Od koga i cega se sakrivati"?, upitah se i izadjoh odmah. Samir mi rece da je tijelo brata u gasulhani kod dzamije, a ja sam sada morao vidjeti brata i njegove rane od kojih podlijeze. Svi u Komandi su plakali, a mene su pokusali utjesiti. Rijeci




utjehe, koje su tesko izgovarali, jedva sam cuo. U usima mi je odzvanjala granata koja ga je ubila dvijesta metara od Komande i jasno mi je bilo zasto se od mene prikrivalo da je ranjen prije nepunih sat vremena. Dezurnom u Komandi prenesoh da preuzme Komandu dok ja ne stignem, a generalu Gamalu da bude tu dok ja ne dodjem iz gasulhane. General me cudno gledao, jer njemu nisu tesko padale smrti boraca i sam je zelio postati sehid, ali prije toga unistiti sto vise neprijatelja.

Zato je pitao zasto placu starjesine u Komandl i sto sam ja tako tuzan ako sam izgubio brata.

"Alah ga je uzeo i on ce u Dzenet, akobogda", rece na engleskom jeziku koji sam sasvim malo mogao razumjeti. E moj generale, meni je to jasno, ali brat se kod nas puno voli a Adi i ja smo imali previse zajednickog da bi moje, naizgled tvrdo srce, izdrzalo da ne reaguje i sada udara jace od onih prokletih granata. U gasulhani sam ostao sam sa tijelom brata, gledajuci ga u oci koje su jos uvijek vedre, pune radosti a na usnama je ostao osmijeh kojim je, izgleda, htio pokazati snagu licnosti i pravde za koju se borio. Vidjevsi da je jedan veci geler ispod srca napravio oko dva centimetra siroku ranu na koju je navirala utroba, pokrih tijelo mog Adema cebetom i ostadoh razmisljati krecuci se u krug oko njegovog tijela. Pred ocima se redjase slike svih znacajnih zajednckih dozivljaja iz naseg djetinjstva. Sve nase prezivljene muke su prelistavane brzinom najbrzeg vjetra, a oci su ih vidjele kristalno jasno. Koliko sam pogrijesio prema bratu? Jesam li mu mogao biti bolji brat? Da li sam kriv sto je poginuo, sta sam sve trebao uciniti da ga spasim i na kraju kako majci, babi, sestri Timi i braci Halilu i Enesu reci da je poginuo? To su pitanja, koja su tezinu moje glave povecala toliko da je vise ne mogoh nositi, a moje oci zaslijepila i kao da ne vidjeh vise nista. U usima mi odzvanja ona granata i nista vise ne cujem.

Mene polako nestaje, idem kroz neka stanja nejasne tvorevine. Da li umirem ili se onesvjescujem, pitao se posljedjni trzaj razuma u meni. Upravo taj trzaj me natjera da se udarim sakom po licu i provjerim jesam li ziv. Ziv, osamucen susretom sa gorcinom istine u sudbini moga brata. Gledajuci njegov smijesak na usnama, dobih odjednom neku novu snagu i poceh razumno redati obaveze koje su na mojim ledjima, u mojoj glavi. Ovu bitku sa sobom i jos jedan test sudbine sam prosao ziv, u velikoj kusnji, i moram dalje. Ispred mene su velika iskusenja u nastavku bitke za odbranu slobodnog prostora oko Medjedje. Sada predati komandu nekome od mojih prvih saradnika, bilo bi vrlo riskantno, a od mene mozda kukavicki. Svi u Komandi su me vec dobro upoznali i nisu nikada do sada vidjeli da sam pao, klonuo duhom ili se prepao situacije, i ocekuju odlucujuce poteze komandanta, ako zatreba i kao borca. Moje saborce i narod ovog kraja ne smijem zabrinuti, a kamoli ostaviti da se bore bez mene. Bosna mi, mozda, ne bi oprostila, bar


ne u mojoj glavi, mada su mnogi Bosanci i Bosnjaci tu moju i nasu Bosnu prevarili, pa joj se dodvoravaju na razne nacine, a onima koji je napadaju Bosna smeta i zele je unistiti. Odgovara im da nestanem. Slavili bi i taj dan, vjerovatno. Ovom mom razmisljanju suprotstavi se jedan porodicni grjesnik u mom licu koji se bori protiv mene, snaznog patriote, borca i komandanta, dok slobodu ne dozivi u cijeloj Bosni. I taj moj drugi lik ce me osuditi na najvece muke,ukoliko brata ne ispratim, u nadam se, zasluzeni Dzenet a porodici ne poklonim vrijeme, bar u podnosenju bola i utjehe.

Najbolje da prijavim komandantu da nisam sposoban komandovati vise, da sam zestoko pogodjen bratovom smrcu i da se bojim da necu napraviti pogresan potez koji bi mogao biti koban i imati teskih posljedica po nas. Komandant ce to prihvatiti bez trunke zamjerke, jer mi vjeruje i razumije situaciju, i po mom prijedlogu potvrditi mog zamjenika svojom naredbom. Ja cu otici u Gorazde i sa porodicom pripremati dzenazu i slusati sta pricaju oni koji mi dolaze iskazati zaljenje zbog pogibije brata. Slusati, kako tiho sapucu medjusobno, da je stanje kriticno, da je poginulo i ranjeno toliko i toliko boraca i slicno, a ja cu to, pogodjen tragedijom, pokusati ne cuti i ne razumjeti. Porodici cu obezbijediti doktora i tablete, svoje prisustvo u svakom jecaju, svoju utjehu, a oni istinski zas1uzuju jer su prema meni uvijek bili toliko dobri da nikada necu moci u toj mjeri uzvratiti. Od pocetka agresije mojim roditeljima, Ibri i Zemki, supruzi Dzevadi i kcerci Amili, nisam posvetio ukupno 5 % vremena, a ja sam ta glava porodice i sada kad im je nejteze, necu valjda i sad prijaviti bratovu pogibiju i vratiti se na bojiste. Pa imam li ikakav osjecaj ljubavi prema porodici, ili bar razumijevanja? U mojoj situaciji velika vecina bi napustila borbu, ili bar ovu bitku, i odmorila bar desetak dana, to su obavezno dobijali kao preporuku ili naredbu od mene moji saborci koji izgube svoje najblize. U gasulhani, pored tijela brata (mejta) u meni su se kosila dva lika, koja su me raskidala na dvije strane pravde i morala. Pogledah na sahat i uvidjeh da sam vec cijeli sahat u gasulhani. Vedrinu smijeska na bratovom licu umanjih zaklapanjem njegovih ocnih kapaka, a osta smijesak na usnama koji mi pomoze da donesem odluku koji lik u meni da ozivim i poslusam, kao da mi sigurnim i gromkim glasom rece:

"Bori se, brate, jer to je jedini pravi put!”

Moja odluka je sada postala kristalno jasna, a bratova poruka kao da mi odobri da napravim jos jednu nepravdu prema porodici, a za ideale i slobodu Bosne.

Izadjoh iz gasulhane i pozurih u Komandu, pun snage, odlucnosti i nevjerovatno smiren, kao da se nista nije dogodilo. U Komandi sam primio izvjestaje sa terena i izdao nove zadatke. Cetnici trpe zesce gubitke, ali ne odustaju, vec uvode nove jedinice i idu u nove pokusaje. Danas su ostali bez





dva tenka i nepoznata, ali vjerovatno dvocifrena, broja izgubljene pjesadije. Na moj zahtjev, komandant Buljubasic mi odobrava nastavak komandovanja za dalja dejstva, ali njegova naredba o upucivanju pomoci iz drugih jedinica IBOG-a a na ovaj prostor se ne izvrsava, izuzev jedinica iz Bacanskog bataljona, Cete vojne policije i MUP-a. Moral boraca 1.Svbr je jako visok, a ono sto mene brine je pozicija susjeda i upornost u odbrani te pozicije. Majci

ocu sam rekao tek navece, oko 20,00 sati, da je njihov najmladji sin, koji je stigao iz Sarajeva da brani njih i Bosnu gdje je najteze, poginuo. Bilo je tesko vidjeti reakciju oca koji nece da pusti suzu, a ne moze da prikrije bol i zeli svojoj supruzi, mojoj majci, prikriti da je nesto tesko saznao u razgovoru koji smo nas dvojica vodili u sobi.

Smogli smo snage da joj saopcimo, a ona se izgubila u bolu. Kroz glave mojih roditelja je prolazilo, vjerovatno, mnogo vise slika od rodjenja brata rahmetli, pa do danas, i sve su one kod majke sa jecajima komentarisane, a otac je trazio da prekine s tim, da mene ne sekira, a opet ja sam tjesio njih da bih priblizio realnost sudbine. Sa mnom su dosli da pomognu doktor Benko i moj rodjak Esad Karcic. Pomoc, koju su pruzili, bila je vrlo znacajna. U stanu sa mojim roditeljima, sa mojom suprugom i kcerkom, bili su i roditelji moje supruge. Svi su plakali, a svi pokusavali tjesiti uglavnom moju majku. Amila nije jos mogla shvatiti da je njen amidza Adi poginuo i da nece sutra ili narednih dana doci da se sa njom poigra neke od djecijih igara. Gorazde je saznalo da je poginuo moj brat prije mojih roditelja, a bilo je i dezinformacija i zamjena, pa su neki vec tvrdili da sam ja poginuo. Nakon dva sata boravka kod roditelja, morao sam ka Medjedji, a prethodno smo babo i ja dogovorili da dzenaza bude sutra, 29.05.93. u 17,00, sati u Medjedji. Ispratili su me babo i majka sa zebnjom i onim :"Sine, cuvaj se bar ti, ti si nam jos ovdje ostao!" Supruga Dzevada je pitala sto idem, da li moram i sto se igram sa zivotom, a na kraju je ipak zamolila da se cuvam. Znao sam da se svi u porodici plase za mene. Sada se boje i moje osvete brata i srljanja u borbi. Nisam im imao mogucnosti ispricati moje borbe u meni samom. 29.05.93. je "proslavijena" prva godisnjica brigade u paklenoj odbrani svih pozicija oko Medjedje. Ono sto je dodatno otezavalo nasu poziciju je slom linije odbrane 1.rogaticke brigade i povlacenje boraca do Ustiprace, umjesto postepenog povlacenja i iscrpljivanja neprijatelja.

Mogli su, koristeci se pogodnoscu reljefa i poznavanjem terena, zadrzati cetnike jos dva-tri dana, po mojoj procjeni. Ovako, ostalo je da mi pokrivamo nastali medjuprostor i pregrupisemo jedinice na novih petnaestak kilometara linije, da iste uredimo odmah a da se to ne osjeti na odbrani nase zone odgovornosti, koju smo jedva pokrivali vizualno, a kamoli i odbranom. Cetnici su i danas pretrpjeli gubitaka, aktivirali su stara i nova minska polja i ostali bez nekoliko motornih vozila, ali oni nastavljaju sa napadima. Borcima



i starjesinama sam cestitao preko komandira i komandanta jedinica dan brigade i zazelio da iduci docekamo u Visegradu, u slobodi i sreci. Zbog izuzetno velike koncentracije snaga neprijatelja oko Strgacine, nasa jedinica (ceterdeset boraca) se izvukla na Kaostice po odobrenju i pravovremeno. Taj gubitak prostora Strgacine je uticao na borce sa tog podrucja iz bataljona "Lim" koji je, kao i ostali bataljoni u nasoj brigadi, po broju boraca i naoruzanju, mogao biti jedva ceta. Demoralisalo je borce i komandire pa su, razocarani, odbili izvrsiti zadatke, pomoci u odbrani kaostickog podrucja i uvece, 29.05.93.godine napustili visegradsko bojiste i dezertirali u Gorazde. Zuko Serif, koji je komandovao jedinicom,je od mene dobio izricito naredjenje da izvrsi zadatak i da ostane u Kaosticama, cak i ako svi borci krenu za Gorazde. Ja sam znao da oni nece krenuti bez njega i da nece prihvatiti teret dezerterstva. Zuku sam upozorio da ce odgovarati za neizvrsenje naredjenja i za posljedice istog. Bratova dzenaza, koja je trebala biti u Medjedji, je odgodjena zbog nemogucnosti prolaska autobusa i drugih vozila od Gorazda prema Medjedji sa onima koji su htjeli doci na dzenazu. Cetnici su danas izbili na pozicije iznad Ustiprace, sa kojih PAT-ovima i PAM-ovima mogu jako dobro kontrolisati put na ulazu iz Gorazda u Ustipracu.

Borci rogaticke brigade su po Ustipraci kao u kosnici, a samo mali broi ih je bio na stijenama iznad naselja iscekujuci povlacenje za Gorazde. Komandant rogaticke brigade, Midho Drljevic, je trazio sastanak komandanata brigada, trazio je pomoc drugih jedinica, trazio neko rjesenje, ali njegova jedinica je moralno pala i zrela za zamjenu, medjutim, mi nemamo jedinica u rezervi koje bi bile uvedene. Na sastanku komandanata brigada na Ustipraci kasno uvece, uvjerio sam se u stvarno kriticno stanje na liniji odbrane rogaticke jedinice, vidio sam iscrpljenog Drljevica bez ideja u stanju velikog razocarenja. Komandant Ferid je pokusao motivisati Midhu i njegove saradnike, izdao je naredjenja da se obezbijedi pomoc, ali je prethodno pitao koliko ko od komandanata moze dati boraca da interventno pomognu rogatickoj brigadi. Taj stil naredbi sa pitanjima mi se nije nikada cinio dobrim, ali realno, to je jedino preostalo rjesenje. Kada je preciziran zadatak rogatickoj jedinici, a on je u sustini bio: ne dozvoliti cetnicima da dodju u poziciju da kontrolisu put Gorazde-Ustipraca-Medjedja i vratiti izgubljene pozicije u sadejstvu sa 1.Svbr. 43.drinska brigada je dobila slican zadatak, samo sa druge strane Drine (desna obala), iako je taj prostor bio manje bitan i manje pokriven. U ovoi situaciji, prostor od Gostuna do Mazurice je postao izuzetno znacajan na desnoj obali Drine. Imao sam utisak da nije dovoljno ozbiljno shvacena pozicija 1.Svbr. zbog mogucnosti stavljanja u usko okruzenje, presijecanjem puteva sa obju strana Drine na Ustipraci.



Meni je obecana za sutra, 30.05.93.godine pomoc od sto do dvijesta boraca iz 1.drinske i 31.drinske brigade. Kvalitetnim sadejstvom u razbijanju neprijateljske novoformirane linije u sirem rejonu Pokrevnik-Kulinova kosa, napali bismo u pravcu prethodnih pozicija 1.rogaticke brigade. Ovim bi mogucnost neprijatelja da napreduje bila minimalna i vjerovatno bi odustao od ofanzive nakon naseg kontraudara. Bio sam zabrinut za ukupno stanje, iznerviran pucanjem na ljude koji su krenuli na dzenazu moga rahmetli brata i cinjenicom da cetnici vec mogu dejstvovati po asfaltnom putu i kontrolisati ga vatrom. Bojao sam se i panike medju narodom Medjedje i sire, kada cuju da cetnici silaze ka Ustipraci i kontrolisu put. Posto je ovom neprijateljskom ofanzivom napadnuta samo zona 1.rogaticke brigade, 1.Slavne vigegradske brigade i samo mali dio zone 43.drinske brigade, ocekivao sam da ce znacajna pomoc biti usmjerena od jedinica koje nisu napadnute u ovoj ofanzivi, 1.drinske i 31.drinske brigade. Sastanak komandanta IBOG-a i komandanata brigada na Ustipraci je bio dosta mucan, a oko prostorije u kojoj je odrzavan, vrtio se veliki broj boraca koji su, imao sam utisak, cekali da se kaze da idemo za Gorazde i pribojavali se naredbe o kontranapadu. Jedan znacajan broj boraca 1.rogaticke brigade je sa porodicama produzio ka Gorazdu, da bi ih smjestio. Porodice krenuse sa zavezljajima u rukama. Za njih je slobodni prostor ostao manje bitan kada je palo njihovo selo, kao i borcima bataljona "Lim", kada su morali da se povuku iz Strgacine i, ipak, dezertirali ka Gorazdu.

Trideseti maj je otpoceo neprijateljskim granatiranjem, cija je zestina pojacavana, sto je govorilo da vrse klasicnu artiljerisku pripremu napada i uvode jedinice sto blize nasim pozicijama. Danas je pristiglo trinaest boraca iz 1.drinske brigade, koji su usmjereni ka Dzankicima, a obrazlozenje za ostale je bilo uobicajeno: nisu mogli da ih skupe, jer su kasno dobili naredjenje, sto je za neke mogao biti objektivan razlog, za one koji su dvadeset kilometara od Gorazda, ali za vecinu nije tako. Bio sam razocaran i ljut, ali nije bilo izbora, i nada u uspjeh je jos postojala. Uspjesi su potvrdjivani u odbijanju napada cetnika na svim pozicijama, ali nije bilo pretpostavki za kontranapad u pravcu Pokrevenika, jer nisu stigli ni Rogaticani. Zbog toga, moja najveca briga je bila za Ustipracu i moguce cetnicko presijecanje komunikacije sa Gorazdem, odnosno, stavljanje moje brigade u usko okruzenje u kanjonu Drine. To bi bila vrlo teska pozicija, a to je bilo sve vise realno. U vrijeme ove ofanzive, kao i prethodnih, postojali su u narodu, ponekad i medju borcima oni tzv. panicari koji su zbog sopstvenog straha a cesto i pravdanja "fuka", lagali da su cetnici svuda. Tako su danas prijavili da su cetnici na Brodaru i da se pripremaju da udju u Medjedju. Posto je i komandant bataljona "16.maj", Munir Muharemovic prijavio isto, pozvah ga da to provjerimo odmah, jer nisam vjerovao da je istina. Asfaltom smo


stigli direktno do Brodara i uvjerili se da je Brodar cist, da cetnika okolo nema i da je ova panika bila bez razloga. I ovaj put moja sigurnost je bila uvjerljiva. Isao sam bez puno opreza sa tri-cetiri borca, iako je postojala mogucnost iznenadjenja. Nisam bar morao u provjeri ici prvi ali, razljucen i pun gorcine, nisam mogao cekati.

To je u velikoj mjeri hrabrost, ali vise inat i rezultat dusevnog neraspolozenja, ono cega sam se puno plasio. General Gamal je htio puno toga sugerisati, a moja muka je bila sto sam ga samo ponesto mogao razumjeti. Razumio sam da trazi od mene da insistiram u zahtjevu za pomoc iz Gorazda. Nije mogao da shvati da sada, kada se odlucuje o velikom rezultatu u sudbonosnoj bici za ove prostore, pomoc iz Gorazda ne stize. Dan je sporo puzio prema veceri, a sa terena su stizali izvjestaji o sve tezoj situaciji. Ipak, gubici na nasoj strani su bili ranjenih pet-sest boraca, sto je u odnosu na pakao napada mali broj i za sada jos uvijek dobro. Pozicije su ocuvane, sem Meremislja koje ne mozemo braniti zbog pregrupisavanja snaga ka Pokreveniku, kao prioritetnog zadatka.

U poslijepodnevnim satima prijavljeno mi je da su neki clanovi Staba vec napustili Medjedju, spakovali se i otisli rjesavati utociste u Gorazdu. Imali su puno vremena da se spakuju i „logisticki obezbijede", dok su Nezir Mesic, koji je nedavno usao u tu ekipu, i Nusret Hurem cekali da pomognu i ono sto im se da u zadatak, izvrse, i dozive zajednicku sudbinu. Komandant Staba Mehmed Tvrtkovic i njegovi najblizi stapski saradnici Dine Jamak, Avdija Sabanovic, pa i Hasib Dzafo, su osjetili da bi moglo biti gusto pa su udarili "fuk". Oni su najbitniji da ne poginu, slucajno. Ko bi onda stvarao probleme u nadleznosti komandovanja jedinicama, a bogami, i predstavljao narod i civilnu vlast?

Presjednik Ratnog presjednistva Opcine Visegrad, Fikret Cocalic, je dosao oko 15,00 sati u Komandu da bi dobio informaciju o stanju na bojistu, ali postavio je vrlo cudno pitanje. „Sta mislis, komandante, hoce li Medjedja pasti i mozemo li se odbraniti danas?" U izrazu lica vidio sam zabrinutost, ali izgledalo mi je da se puno brine za sebe licno, jer je pitao i ovo: „Moze li se proci kroz Ustipracu? Da li pucaju cetnici na vozila, da li mi je sigurno da odem do Gorazda?" Nisam ga htio pitati zasto ide, jer sam to shvatio i znao odgovor. Na sva njegova pitanja odgovorio sam da je stanje na terenu tesko, ali da nase jedinice drze i dalje sve bitnije pozicije, sem Meremislja. Za prolaz preko Ustiprace odgovorih da ne znam koliko je sigurno ali da cu i ja ici na dzenazu rahmetli Ademu za koju sam iz bezbjedonosnih razloga za ljude koji dolaze iz Gorazda, uz saglasnost oca, odlucio da bude danas u 18,00 sati u Gorazdu. Cudilo me sto Fikret ne htjede da zajedno idemo ka Gorazdu, a jos vise sto, ne ponudi da pomogne u rjesavanju nekih zadataka u podrsci vojsci, ali shvatih. Zurilo mu se. I ovaj dan se izdrzalo, cetnici nisu



uspjeli, ali ne odustaju, sutra ce pokusati jos zesce, ali mi sutra imamo obecanu pomoc i bice puno lakse. Zanesen situacijom na terenu, zaboravih na vrijeme, i tek kada mi javise da ne idem na dzenazu, jer su cetnici vezom javili da pucaju na sva vozila, a posebno ako naidje plavi mercedes, on ne smije proci nepogodjen, to je bila naredba cetnika koja je imala prijeteci sadrzaj, a cilj je bio i psiholoski opteretiti mene i moje saborce.

Uvidjeh da kasnim na dzenazu i saopcih vezistima da sto bolje sifruju i jave u Gorazde u IBOG da dolazim i da se saceka sa dzenazom. Starjesine iz Komande su me upozoravale da je opasno, da me cetnici cekaju i da sacekam bar mrak, a ja sam rezonovao da je u predvecerje bolje nego u noci i da je boja mercedesa i asfalta priblizna te da je to dobra pretpostavka da me bar kasno primijete. Mesa Ahmetspahic, moj vozac, profesionalac, nije iskazao strah kao i u mnogo situacija ranije. U stilu reli-vozaca je prosao kroz kriticnu dionicu bez posljedica, pucali su nas ali nisu ni blizu auta, jer smo kasno primijeceni na kriticnoj dionici od oko sto metara. Na dzenazi sam vidio puno prijatelja koji su iskazali istinsko razumijevanje, zaljenje i dali iskrenu podrsku da izdrzimo meni, babi i rodbini, a brojno je to bila velika dzenaza, iako su mnogi koji su zeljeli doci, morali ostati na bojistu u Medjedji. Ja sam im rekao da znam da bi zeljeli, ali da je sada neophodno da ostanu na liniji odbrane. Sa porodicom sam ponovo kratko razgovarao, kao i sa komandantom Feridom. Moju ljutinu i neraspolozenje zbog neizvrsavanja njegovog naredjenja i nedolaska pomoci u Medjedju, je shvatio kao normalnu reakciju i pokusao me uvjeriti da ce to sutra sigurno biti i to do cetiri sata ujutro sve jedinice ce, po dogovoru, biti u Medjedji. Njegovo uvjerenje sam prihvatio kao njegovu odlucnost da se to izvrsi, ali sam morao pitati: "Je li dolaze dobrovoljno ili naredbom", kako bih znao moguci rezultat, a on mi je rekao, “Pa ti znas kako je u kojoj jedinici." Znao sam kako se odlucuje u kojoj jedinici i mogao pretpostaviti koliko ce boraca krenuti iz koje jedinice, ponekad i koja niza jedinica iz brigade ce stici u pomoc. Ipak, nada u sutra postoji. Sutra je pokusaj popravke velike danasnje greske - za one koji nisu izvrsili zadatak i stigli u Medjedju.



Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #30244

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Pada i Medjedja


Nisam osjecao umor, a brata sam ukopao kritikujuci sebe sumnjom koja me pritiskala: da li sam ucinio dovoljno dobrog u zivotu prema njemu i sta sam mogao jos uciniti, jesam li kriv za njegovu sudbinu? Kroz Ustipracu smo, u povratku, profurali bez problema, a Midho je kao objasnjenje stanja oko Ustiprace izrekao nekoliko psovki u njegovom stilu; "Jebem im majku, nisu mi pomoc poslali, pa ti nisam posl'o jedinicu za sadejstvo, a nece ni moji, bjeze za Gorazde, nema ni pola jedinice, ovdje su



svi sa Pokrevenika otisli" i nastavi psovati a ja shvatih da je Midho "puko" i da je rastrojen, pa ga pokusam utjesiti i dati mu malo nove snage objasnivsi mu stanje u liniji odbrane 1.Svbr. Za sutra je ostalo da zajedno pokusamo kontra-ofanzivu sa jedinicama koje dodju u pomoc nasim jedinicama. To je jos preostalo, inace cemo ostati bez velike slobodne teritorije, jer neprijateij samo sto nije sisao na Ustipracu, a kada ce to uraditi, moze se naslutiti. Vjerovatno sutra, ako ga ne sprijece veliki gubici ili velika iznenadjenja. U Komandi su me cekali moji komandanti i komandiri jedinica koje sam pozvao na prijem zadataka i koji se odmah po prijemu zadataka vracaju na svoja komandna mjesta. Izvijestili su me o stanju na liniji odbrane u zonama jedinica kojim komanduju i njihovim ocekivanjima. Primijetio sam umor na njihovim licima, ali i odlucnost da izdrze u odbrani. Naglasili su problem nedostatka municije i protivoklopnih sredståva, a posebno 1judstva, boraca za smjenu kako bi se oni, koji vec tri dana i noci neprekidno pruzaju otpor neprijatelju, odmorili. Bojao sam se puno toga, jer borci su vec poceli halucinirati od umora.

Komandire i komandante jedinica je najvise zanimala pomoc u MTS-u i nove svjeze jedinice, ako ne kao smjene, onda bar kao nadopune u pokrivanju medjuprostora i jacanju kriticnih linija odbrane. Bili su nezadovoljni. Ocekivali su da ce danas imati tu pomoc i kada sam rekao da je ista obecana za sutra, rekose: "Dabogda", uglas. Svi su potvrdili po prijemu zadataka da ce uciniti sve da sutra neprijatelja rezultatom odvrate od nastavka ofanzive. Kada su izasli, razmisljao sam, oni su istinski heroji, prave starjesine visokog morala, ali kako, vec ne kazu da ne mogu izdrzati te pljuskove granata, taj pakao razaranja koji ni u noci ne prestaje. Naredbe koje dobijaju su prevelik zalogaj za majore i pukovnike profesionalce i ponekad su one samo odluke, a ni blizu potpune zapovijesti, jer iste je nemoguce pripremiti kao reakciju na nove poteze neprijatelja koji uvodi nove jedinice svakih dvadeset cetiri sata, cesto i prije. Da li ce pomoc stici ? Gledam u sat koji nemilosrdno grabi naprijed, vec je prosao prvi sat 31.05.93.godine, umor postoji, a san ne odlazi. Nisam siguran da ce pojacanje doci i sve me vise intuicija uvodi u sabah bez obecane pomoci i kao da mi govori: "Uzdaj se u Boga i svoje borce, od pomoci nece biti nista". Borcima i starjesinama su tesko padala obecanja koja se ne izvrsavaju, a ja dobro znam, kao i oni, da su u dosadasnjem toku agresije bas oni najoptereceniji i najgladniji, a ipak postizu i najbolje rezultate. Jesu li kaznjeni da budu najbolji?

Jesu, a veliki dio kazne je i od mene i mog patriotizma i uvjerenosti u uspjeh i odlucnost u odbrani naroda Bosne i Hercegovine. Ovu bolest, poput epidemije primili su borci i starjesine u brigadi. Gamal Abdul je trazio da ode na Dzankice i juce, 30.05.'93. Dozvolio sam, a Zengi rekao da pripazi na njega da ne reaguje previse hrabro jer je, cini mi se, zelio poginuti. Moja




noc je trajala dva sata i to u prekidima. Vise sam spavao na nogama u iscekivanju prijave dolaska pomoci, nego u krevetu. Starjesine u Komandi su bile neprekidno dezurne i nisam morao mnogo naredjivati, citali su sa ociju sta zelim reci, svi su silno zeljeli da uspijemo. Od mene su trazili da se odmorim, a znali su da to i, kada bih htio, tesko bih mogao, ako ima igdje poteskoca na linijama odbrane. Svanulo je, a pomoc nije stigla. Pakao se nastavio, kljucne pozicije se drze, a vec je podne. Komandant Buljubasic je bijesan od izvjestaja komandanata brigada da ne mogu i da nisu izvrsili njegovo naredjenje da upute pomoc 1.Svbr. Pokusava mi pomoci, hoce da dodje odmah, ali to je vec puno riskantnije. Cetnici s obiju strana Drine uveliko kontrolisu put Medjedja-Ustipraca-Gorazde na dijelu Ustiprace. Djuha, selo na desnoj obali Drine, su prazna. Cetnici ulaze u selo kao i u Hladila. Prijeti nam potpuno okruzenje u kanjonu Drine, ali time za sada nisu optereceni borci, jer ne znaju. Nocas ce saznati. Izvjestaj sa Dzankica glasi: "Stanje nasih linija je jos uvijek dobro, mada vri od granata, a samo u pjesadijskim napadima neprijatelja granatiranje se obustavlja”.

Pjesadijski napadi traju obicno po sat vremena i to je odmor za borce, tada su u mogucnosti da uzvrate, sto ih odusevljava, ali ne ni blizu onako intenzivno kao neprijatelj, jer je metaka kod svakog borca poznat broj u komad. O borbenom kompletu se danas samo moglo sanjati. Iz IBOG-a se slalo sto se imalo i nije bilo rezerve ni tamo, mada su pojedinci u Gorazdu, uglavnom slabi borci, jos cuvali za sebe i svoju situaciju. Nisu imali dovoljno razuma da shvate da ce ih odbraniti daleko vise meci koje budu poslali na linije koje se napadaju daleko od Gorazda. Bilo je jos gorih, ali istina, mali broj koji su pucali samo kad se napiju ili senluce nekim slicnim povodom, vidjevsi u tome zadovoljstvo. Eto, takve ja uporedujem sa ovima koji danas u Medjedji, juce na Osanici, Jabuckom sedlu, Trebeskom brdu, Orahovcima i drugim perifernim bitnim pozicijama, biju,bitku za spas i slobodu naroda u, i oko Gorazda. I za istu Bosnu se bore svi kada ih pitas, a nisi u mogucnosti da ih promijenis, a pogotovu kaznis. To i nije tvoja nadleznost. To rade civilne vlasti. A kako? Cesto nikako, ili i zastite "ugrozene" nisandzije sa festi ciji su zakloni i jurisne pozicije balkoni ili cesce podrumi. "Bosno moja, i oni te brane", procijedih gorko u sebi mnogo puta. Ali, idemo dalje, bice pravde u slobodi jer mi se borimo za oboje.

Neprijatelj angazuje danas mnogo vise artiljerijskih orudja i koncentrise vatru najvise po Dzankicima, a po ostalim pozicijama nase odbrane, znatno manje. Jasno je da je pozicija Dzankica kljucna u odbrani Medjedje, pogotovu poslije pada Meremislja, sa koga sada topovi i tenkovi sa ledja biju Dzankice. Dio centra veze je nezasticen od neprijateijskih artiljerijskih projektila u mojoj kancelariji, smjestenoj u potkrovlju novije kuce rahmetli Pajo Ismeta, koga su cetnici ubili medju prvima, vec 16. maja





'92. godine. Tada im je pruzen i prvi otpor u Medjedji. lziazio sam cesto na balkon i osmatrao Dzankice na kojima kao da sijevaju munje; bljesne, zadimi, a tek dva-tri sekunda kasnije prolomi se zastrasujuci zvuk i kao da me svaka ta granata reze po tijelu i otkida dio po dio mene. Sinoc sam sa starjesinama analizirao namjere neprijatelja. Jasno je da ce Dzankice pokusati po svaku cijenu uzeti, jer tada im je Medjedja ka na dlanu. Jos vazniji cilj neprijatelja je zatvaranje nase jedinice u usko i vrlo malo okruzenje u kanjonu Drine, sto su vec uveliko uspjeli. Vrlo profesionalno i detaljno su razradili ovu ofanzivu, sto se vidi i na vezi kojom su nas poklapali, pokrivali i obmanjivali, sto je bio do sada cesto nas adut i to vrlo bitan. Inforinacije o nama kojim su raspolagali su bile veoma blizu potpunih, kao da su sa nama. Nasa bezbjednosna" kultura" je bila samo jedan od izvora informacija. Nas gradjanin, ponekad i borac, se hvalio time sto ide u bitku pa je pricao svugdje i svakome dajuci puno detalja a ja nisam nikada bio siguran da neprijatelj ne posjeduje dousnike u ovom krugu slobodne gorazdanske teritorije.

Ako mi je nocas vrijeme nemilosrdno brzo prolazilo, onda je danas iscrpljujuce sporo sekund otkucavao, samo zato sto sam prizeijkivao da padne aksam sto prije i da mi odbranimo pozicije Dzankica, Kulinove kose, Trbosilja i druge. Posebno me brinula mogucnost da cetnici sidju sa brda iznad Ustiprace. Nadao sam se da nece smjeti, jer bi tada uzavrelo a oni su dobro znali snagu 1.Svbr, ali i snagu ostalih nasih jedinica i nije slucajno da su se uklinili na Ustipraci s obiju strana u zonama 43.drinske brigade i 1.rogaticke brigade. Veoma lukavo su to izveli. Sa kaosticko-trbosiljskog podrucja stize izvjestaj koji ohrabruje: Sobo sa diverzantima Ramgom, Becom, Bidom, komadirom kosticke cete i njihovim borcima, zadrzava napade i postize dobar rezultat, ali sa pokrevenickog dijela Hodza javlja da ima puno problema i da ima pomijeranja nasih linija, ali izdrzat ce. Na toj liniji su dio "16.maja" i Vojna policija iz Gorazda, tu su na ispomoci prije dva dana bili i Mersini Bacani iz 31.DUB, ali su pukli i trazili brze smjenu nego sto je to bilo moguce. Moj odgovor je bio ruzan i mozda uvredljiv, ali u ovoj situaciji nisam prihvatao povlacenja i odustajanja bez naredbi. Sa komandantom Buljubasicem sam se ponovo cuo i obecao je da ce stici cim bude mogao, ali po mraku, jer je izvijesten da "ptica ne moze proci" Ustipracu po danu i da nasih Rogaticana vec nema na Ustipraci. Komandant je cinio vjerovatno sto je mogao, ali "s kim i kako izvrsiti naredenja?"

Pitanje je sta bi bilo da je Zaja sa nama u Gorazdu, ali nije. Moramo bez njega pokusati. Zaim Imamovic Zaja nije slutio sta ce se desiti, otisao je u aprilu da pokusa jos jednom, uvjeriti one koji odlucuju, da se na Drini najkrvavije brani Bosna i da je za odbranu potrebna pomoc iz Bosne. Treba svega a najvise boraca i MTS-a. Izgleda, jos ih nije ubijedio ili oni ne mogu da to sto im je definitivno jasno realizuju. Uvjeren sam da je Zaja bio sa



mnom u Medjedji u ovom paklu da bi bar sto boraca doveo da intervenise. Uostalom, samo su njegovih petnaestak izasli na Dzankice u ovoj ofanzivi od boraca iz drugih jedinica. Bilo bi mnogo lakse, ali sto se moze, pokusat cemo sami. Pena Enver Kustura mi pokusava nesto dojaviti, ali ne ide, poklapaju cetnici i prozivaju me istom sifrom lazno, pokusavajuci da nas dekoncentrisu, a Pena vrlo pristojan, kulturan oficir pokusa da ih prekori i rece. "Kako ste tako bezobrazni, pustite da bar jednu recenicu kazemo, sram vas bilo, nasto sam samo u sebi prokomentarisao:

"E moj Pena, kome ti to govoris”.

Uslijedile su reakcije cetnika prljavog i bljutavog sadrzaja, a neki od nasih ucesnika se nisu uzdrzali: uzvratili su im prijetecim sadrzajem. Iz Peninog, a kasnije Zenginog i Zakirovog glasa, sam shvatio da je na Dzankicima gusto i da se bitka lomi. Pogledah na sat. 18,00 sati, ali dan je jos puna dva sata. Da li ce izdrzati? Da li da krenem gore i pokusam nesto promijeniti sa dvadesetak vojnika i starjesina, koje bih mogao skupiti?

I kada sani odlucio "idem", sa drugog jakog zarista Kulinova kosa-Crijep, javi Hodza da imamo puno problema, da smo u povlacenju, da neprijatelj napreduje nezadrzivo, a da su rezervne pozicije nasih neutvrdjene pod bukvama i upita sta da radi. Trazio sam na karti rjesenje. Prave pozicije za odbranu nema, a i da postoji ne mogu obezbijediti spoj sa Dzankicima sa desnog boka, a lijevi bok je potpuno prazan do Ustiprace, pa je ta nova odbrana vrlo rizicna. Odlucih da pokriju nekoliko bitnih, dominantnih objekata u medjuprostoru, a posebno put od Pokrevenika ka Crijepu, te da sadejstvuju sa Munirovom jedinicom (dvadeset boraca), koja je pokrivala podnozje brda Vlahnja i sprecavala silazak cetnika direktno u Medjedju. Situacija je vec mnogo slozenija i pravih rjesenja ne vidim bez novih snaga i sigurnosti komunikacije Medjedja-Ustipraca-Gorazde, a to je sada nerjesivo. Komandant poziva i trazi izvjestaj o stanju, ali po ko zna koji put danas ne mogu mu nista dobro javiti. On je prizeljkivao radosnu vijest, jer je od ove jedinice najcesce takve i dobijao, ali iz njegovog glasa sam jasno osjecao njegovo prezivljavanje nasih poteskoca. Pitanja su bila blaga kao utjeha, a ne vojnicki upiti, isto tako i naredjenja, kao da se pribojavao trenutka u kome cu ja eksplodirati i prestati komandovati ili istrcati na liniju i poginuti u pokusaju osvete brata i odbrane Medjedje, a sve je to bila realnost. Medjutim, razum je nadvladao emocije, nisam podlegao, hvala Bogu, i komandant je sugerisao da ostanem u bazi i pokusam komandovati u ovom paklu. Granate padaju sve zesce po Medjedji, sto znaci da neprijatelj priprema zavrsni pjesadijski napad, a panikom i snaznim artiljerijskim djelovanjem zeli ubrzati pokretanje odlucnog naroda, koji je vec dobrim dijelom u Tunelima, uglavnoin po sopstvenoj odluci a ne civilnih organa vlasti, ciji su predstavnici



vec u Gorazdu i pripremaju kritiku odbrane Medjedje sa vise aspekata, ali najvise da opravdaju svoj "fuk".

Rasid Sobo vec nekoliko puta sifrovano pita sta je sa Dzankicima i trazi od mene upute sta on da radi. Da li da napada ili da ceka u odbrani, sta su dalji zadaci za njegovu ekipu? "Ostani na tej poziciji i prati ukupnu situaciju". "Bice uskoro moguce da ti dam sijedecu naredbu". Sve je ovo islo sifrovano jos uvijek, ali vrlo nervozno, jer su vezisti iserpljeni do kraja, ubi ih ometanje od strane cetnickih "gnjida"-vezista. Tajson i ekipa iz Komande su shvatili tezinu situacije i pitaju da mi olaksaju stanje, da li nesto treba pripremiti, da li sam gladan ili slicna pitanja, a ja, opterecen situacijom, ostro, kratko, i nabusito odgovaram: "Ne treba nista, sto ste dosadni, pustite me da pratim stanje na terenu". Znam, da grijesim prema Tajsonu puno, ali on to ne uzima za zlo, on me do sada potpuno postuje, sa svim mojim osobinama, losim i dobrim, kao i ostali u ekipi. U pitanjima koja su postavljali starjesine u Kornandi se naziralo i pitanje koje izgleda niko nije smio postaviti, a to je, trebamo li se pakovati. Dzevad Kos, profesionalac koji je postovao komandu, imao uvijek dosta postovanja prema meni i nije zaboravio njegovo ranjavanje na Bjeljevinarna i moju upornost da ga prenesem sto prije preko potoka, to je cesto pominjao a ja sam to zaboravio za dva-tri dana, poslije bitke, prosto zbog toga sto sam morao ici u sljedece bitke i teske situacije, udje u moju kancelariju.

Upravo Dzevad je ponekad znao “istrcati pred rudu" i pitati ono sto ne bi smio. To se i sada desi. "Mogu li ja, komandante, pripremati arhivu za ne do Bog da budemo morali dislocirati se sa ovog komandnog mjesta, upita Dzevki ili Orbe kako su ga zvali u Komandi i drmnu malo glavom u stranu, vidjevsi da sam ja procijedio odgovor ocima. “Ne-mo-zes" potvrdih izrazom lica i upitah:

“Ima li nesto pametnije?"

"Nema", rcée i upita da mu dozvolim da ode. Na njegovom, cesce veselom licu, uvidjeh da nesto prikriva, jer je poceo sarati ocima. Bilo je lahko procitati, on je vec spakovao arhivu, ali to ne smije reci.

"Jesi li vec spakovao?", upitah.

“Jesam, gospodine komandante" uzvrati, "Ali cu sad odmah raspakovati."

"Neces dok ti ja ne naredim, neka stoji spakovana". Slobodan si mozes ici!" Cim je Dzevad izasao, shvatio sam da u slucaju pada Medjedje, treba izvuci ogroman MTS i dadoh zadatak dezurnom da budu obezbijedjene ekipe u logistici da nocas mogu utovarati i izvuci sve iz magacina i sa terena, ali samo po mojoj naredbi, a ne prije. Pokusah objektivno sklopiti mozaik, sta to moze da se ucini da ostanemo u Medjedji, odbranimo pozicije koje jos uvijek kontrolisemo. Nisam siguran da cemo izbjeci okruzenje u kanjonu, jer





ce cetnici iskoristiti nepostojanje odbrane u predjelu Ustiprace i zatvoriti nas. Shvatih da je Medjedja pala padom linije odbrane rogaticke brigade i ulaskom cetnika nad Ustipracu.

Jaka vatra iz pjesadijskog naoruzanja zapara mi usi. Izadjoh na balkon zgrade Komande, uvjerivsi se da dopire sa podrucja oko Dzankica. Potvrdi se moja pretpostavka da ce cetnici pokusati bar jos jednom do mraka pjesadijski napasti ovu najznacajniju poziciju. Istresali su cetnici municiju kao da se takmice ko ce prije isprazniti sve sto ima kod sebe. Izgledalo je kao da su Dzankici vulkansko grotlo. Pitao sam se moze li neko ostati ziv? Znao sam da su gore prekaljeni borci, veliki heroji i da su prezivljeli teske bitke, da su u komandnom dijelu sve bolji od boljeg i da ce znati parirati neprijatelju. Nakon sat vremena pakla, osjetilo se stisavanje vatre. Pozvao sam sve jedinice da daju izvjestaje i iste odmah dobio. Komandantu sam prijavio stanje i trazio informaciju za Ustipracu, ima li bar neko od nasih jos u naselju? Nije mi mogao potvrditi, bilo mi je sve jasno kao i njemu. Prijavio je da krece prema meni i da ce doci znatno pojacanje. "Kasno-harolah", pomislih da makar mogu osigurati Ustipracu kao zaledjinu i potrebni prolaz kako bi sve bilo drugacije, ali nema sanse jer su mnogi koji su potrebni za organizovanje te odbrane vec pukli i nalaze se u Gorazdu. U 20,30 sati sa Dzankica javise da se moraju povuci nize, da je linija vec pukla, te da je situacija potpuno nejasna. Ne zna se ko je gdje, traze odobrenje za isto. Nisam imao bolje rjesenje u tom momentu, odobrih s nadom da cu nocas moci povuci bolje poteze, nakon razgovora sa starjesinama iz jedinica i komandantom Buljubasicem.

"Tiho", je bila rijec koju nisam sifrovao namjerno da cetnike opteretim, ja sarn je izrekao, a ne vezista, a cetnici su znali moj glas i mogli su ocekivati iznenadjenje, a za to vrijeme nasi borci su mogli stisati paniku i povuci se na sigurniju poziciju ka Medjedji i sacekati dalja naredjenja. Ostalim jedinicama sam naredio da budu na vecoj distanci od neprijatelja i ne otpocinju nista bez komande. Noc vec polahko pada a cetnici pocinju slavljenicki pir u paljenju Dzankica. Uspjeli su. Sa kojim zrtvama, jos ne znarn, a uvjereni su da nasih ima preko sto poginulih na Dzankicima. Meni nisu prijavljeni nasi gubici. Hodza se u jednorn trenutku pobojao da ga cetnici ne iznenade na Crijepu, medjutim, nisu oni tako hrabri, precijenio ih je, ali obzirom na njegovu paralisanost u jednoj nozi i dosta nejasnu situaciju na tom dijelu odbrane, te prelazak u nocnu neizvjesnost, to je bila potpuno razumna reakcija. Ponovo se granatira Medjedja u koju pristize nekoliko kamiona i autobusa iz Gorazda. Stize pomoc! Utrca dezurni oficir Kos Dzevad, on je vec tri-cetiri dana dezurni neprekidno, sav sretan i zadihan. "Dobro, neka se sklone u tunele ili kuce, grantira se da ne bude belaja", rekoh Dzevadu. On je ocekivao nesto bolju reakciju od mene, ne bi mu logican



odgovor, izgleda da je ocekivao da cu ih odmah usmjeriti na Dzankice ili na neku od teskih pozicija odbrane ka Pokreveniku. Nije nista upitao, a htio je mnogo. Nije shvatio da vise ni pomoc nije pomoc.

Starjesine, komandanti i komadiri jedinica su stizali u Komandu puni razocarenja, ali ne toliko u stanje na liniji odbrane sa kojih dolaze, vec zbog nesigurnosti zaledjine i moguceg uskog okruzenja u kanjonu Drine. Psovali su Rogaticane, Gorazdake, onakvu vojsku i neke komandante, dok nam se pogledi ne bi susreli. Onda nastaje tajac i prestaju psovke i pocinje razmisljanje, sta dalje? Koliko su se medjusobno cijenili starjesine 1.Svbr, vidielo se u ovim najtezim situacijama. Svi su pitali sta je sa ostalim i pojedinacno nabrajali one koji nisu tu, a nisu bili sa njima danas i ovih dana, ima li ranjenih ili pogiliulih? Svi su mi prisli i iskazali zaljenje zbog pogibije brata i zamolili da se cuvam i da izdrzim. Znam da je Zenga rekao: "Ti si jak, izdrzat ces, ja sam to isto prebolio, znas i sam". "Znam", odgovorih i potapsah ga po ramenu. Nisam oceklvao da ce stici ni veceras neka znacajnija pomoc u ljudstvu i MTS-u iz Gorazda, ali kada sam izasao iz Komande uvjerili se da okolo vri od vojske i nekih kamiona. Po pozivu za pomoc IBOG-a i iz civilnih organa vlasti Gorazda, stigla su vozila s namjerom da posluze u prevozu naroda, vojske, hrane i MTS-a, ako bude potrebno. Javljaju mi se komandanti i komandiri novopridoslih jedinica i prijavljuju spremnost za pomoc, ali uz primijetan strah i nesigurnost da je moguce vise pomoci i izvuci se iz ove situacije. Izmedju ostalih tu su Peda Nedim Alagic, Prle Merso Prljaca, ciji sam dolazak ocekivao prije ostalih, pogotovu Mersin. On je obicno dovodio jedinicu na ispomoc u nasu zonu odbrane, gotovo se odomacio u Medjedji sa svojim Badjanima i drugim borcima Moto- bataljona 31.DUB.

Ono sto je bila primijetna razlika izmedu boraca 1.Svbr i boraca 31.DUB i gotovo svih nasih brigada na ovom prostoru, je princip dobrovoljnosti ucesca u bitkama interventnog i napadackog karaktera. Ja sam pokusavao i u velikoj mjeri zajedno sa mojim potcinjenim starjesinama uspijevao izgraditi rad jedinica, time i pojedinaca u istim po naredbi u svakoj borbenoj situaciji, a dobrovoljnost smatrao losim principom i pokusao ga udaljiti iz rukovodjenja i komandovanja. Ovaj princip je i u ovoj prilici doveo mnoge borce u Medjedju nespremne za neki teski napor. Nisam zelio da bez jasnog uvjerenja u spremnost jedinice odlucim upotrijebiti istu, a pogotovu interventne jedinice koje se nocu uvode u nepoznate, nejasne i slozene pozicije. Prevelik bi to bio rizik, a svaki ljudski zivot ovdje, na Drini, je beskonacno vrijedan u ovom vremenu i kada pogine jedan borac sa njim gine ili umire jedan dio Bosne i Drine. Sa starjesinama sam pokusavao naci rjesenja za upotrebu jedinica, ali izlaza je bilo vrlo malo i u idejama. Sva rjesenja su bila uslovljena Ustipracom. Najboljom mi se ucinila odluka da


napadnemo u dva pravca, rano ujutro, oko tri-cetiri sata, glavnim snagama iz Crijepa preko Kulinove kose ka Hrusnju iznad Ustiprace, a pomocnim snagama da napadnemo Dzankice i Zaglavak, uvodjenjem jedinica iza ledja neprijatelja i koristeci faktor iznenadjenja, energicnim i brzim napadom ovladamo starom linijom odbrane na ovom podrucju.

Za pravac prema Hrusnju trazio bih pomoc u uvodjenju jedinica iza ledja neprijatelja od poznavalaca terena, boraca iz 1.rogaticke brigade. Bilo je puno dilema, puno pitanja komandira jedinica, a najteze je ipak bilo, koliko smo spremni ici u vrlo teske situacije iscrpljeni, a krug oko nas samo sto nije zatvoren sa pojacanjem koje kasni cetrdeset osam sati i cija je snaga i spremnost trenutno neuvjerljiva za postizanje uspjeha. Upravo zbog snage jedinica koje su stigle da nam pomognu, odlucih da izadjem i porazgovaram sa borcima kako bih stekao bolji uvid u njihovu spremnost i provjerio koliko je jak princip dobrovoljnosti sada. Nisam uspio izaci iz Komande jer je ulazio komandant Buljubasic, sav zadihan, kao da je dugo trcao, a ne kratko hodao. Nas razgovor je bio ubrzan s ciljem da zajedno provjerimo ono sto sam ja htio prije njegovog dolaska. Izvijestio sam ga o stanju ujedinici i na linijama odbrane. Bio je iscrpljen i jako pazljivo reagovao, nije htio niti jednu tvrdu konstataciju dati, a kamoli kritiku meni ili jedinici, da bi na kraju rekao da su ga obmanuli komandanti drugih brigada: 31.DUB, 43.drinske brigade i 1.DUB, a za rogaticku je konstatovao da je pukla i da Midho nema nikakve moguctiosti da ih sabere. To sto je moguce je Peda skupio i pokrenuo ka Medjedji (pedesetak boraca). Izasli smo iz Komande i Ferid je trazio da komandiri jedinica koje su stigte iz Gorazda postroje jedinice sto brze ispod jedne nedovrsene, do pola izidane velike kuce u blizini Komande. Oko 22.30 sati, stalo je granatiranje desetak minuta i to nam je dobro doslo da komandant i ja kratko cujemo borce i procijenimo moral i snagu nasih jedinica.

Mjesecina je obezbjedjivala da se neki likovi u stroju mogu prepoznati, a cetnici su predaleko da bi mogli vidjeti da se okupljamo i ugroziti artiljeriskom vatrom, a za pjesadisku vatru smo predaleko. Oni jos nisti uspjeli ni granatom, osim one tri od kojih je jedna ubila brata Adema rahmetli, pogoditi ili blizu zgrade Komande. Ferid je naznacio ozbiljnost situacije prihvativsi kao najbolje rjesenje navedenu varijantu upotreba jedinica po mojoj zamisli, ali naglacavajuci ozbiljnu mogucnost zatvaranja izlaza na Ustipraci. Nije bio uvjeren da su jedinice spremne da izvrse ovaj vrlo tezak zadatak. Borce moje brigade nije htio provjeravati, vjerovao mi je i pitao me imam li nesto reci postrojenim borcima. Obratio sam se vrlo kratko sa pitanjem:

"Ko je od vas spreman da napadnemo cetnike na Dzankicima, nocas, odnosno, da ide preko Kulinove kose preina Hrusnju, neka podigne




ruku?!" Umjesto podignutih ruku, vidjeh da glave padaju ka zemlji od stida, da ih ne prepoznamo. Sve nam je bilo jasno. “Idemo gore u Komandu", rece Ferid.

"A vi, komandiri, povededite borce na sigurno, u zaklonjene prostorije, da ne bude belaja.

Cuo sam kako Ferid othukuje nekoliko puta, kao da svu srdzbu pokusava ispustiti iz sebe bez komentara, dok smo se priblizavali zgradi Komande. Ipak, nije izdrzao, procijedio je:

"Gotovo je Ahmo, nema od ovih nista, ne mozemo napraviti mnogo nocas." Ja sam, sutio i razmisljao sta je moguce uraditi da se stanje popravi i da li ima nade za to.

U mojoj kancelariji vezista nam saopcava da cetnici vec slave, provociraju, prijete, traze bezuslovnu predaju. Sa Feridom sam ostao nasamo i pola sata pokusavao da predvidim rezultate "ako" i "ako", ali ni jedan nije bio impresivan, a o realnosti sam sada znatno drugacije razmisljao.

"Nema rjesenja, Ahmo", rece Ferid, zapali cigaretu podigavsi glavu prema plafonu, pusti dim u sirokom mlazu prema gore i nastavi:“Mozes li oragnizovati da se evakuise sve bitno nocas iz Medjedje, ljudi, hrana, MTS i ostalo."

"Dio MTS-a je spreman, i dio hrane, a za ljudstvo imaju vozila. To se moze do sabaha zavrsiti i proci Ustipraca, ali uz osiguranje kolone na Ustipraci od napada cetnika". U izgovoru ove recenice vidio sam tezinu buduce odluke. Nisam mogao sebi oprostiti. Pa ja cu odluciti da se Medjedja napusti, tutnjalo mi je kroz glavu. Sta ja to radim? Ko sam to ja? Sta misle svi borci? Sta narod misli? Da li u ime njih potvrdjujem da trebamo napustiti Medjedju ili njima namecem nesto sto ne zele, redala su se pitanja sve teza i teza. Najveci dio naroda je vec na putu ka Gorazdu, nekim saborcima iz ovog kraja koji napustaju svoje kuce ovo izuzetno tesko pada, a tek rodbini ovdje ukopanih sehida, ali i oni kao i ja racunanju, vratit cemo se mi, bicemo mnogo jaci, spremniji, brojniji, ukupno snazniji.

"Hocemo li?" upita Ferid i pogledom pokusa procitati sve moje misli.

"Moramo, komandante", rekoh teska srca. Znao sam da moje emocije ne smiju nadvladati razum, da ne smijem uloziti u veliki rizik ovako iscrpljene borce 1.Svbr, kao i to da pojacanje nije moralno spremno za nejasne i teske nocne borbene zavrzlame i velika iskusenja u realno uskom okruzenju.

Naredio sam da se jedinice i pojacanja angazuju u pripremi transporta ljudi, opreme, MTS-a i hrane. Na terenu, daleko od Medjedje, osta onesposobljen PAT i Bl, sakriven i onesposobljen. Ostali, vrlo znacajni MTS, je prevezen kao i sva hrana iz magacina. Prijavljeno je da je sav narod



evakisan i da su kuce pregledane sve. Od MTS-a najteze je bilo transportovati samohotku i oklopnjak, ali uspjelo se pokrenuti i napraviti vucni voz.

Prage su bile spremne za dejstvo i rasporedjene na prednji, srednji i zadnji dio kolone. Na pripremi transporta se radilo izvaredno dobro i svi borci su pruzali maksimum, narocito pojacanje koje je stiglo iz Gorazda. U 03,00 sata, 01.06.1993.godine na Hadzilajski bajram, nasa transportna kolona vozila je vec bila ispod Ustiprace, a na izlazu iz Medjedje ostalo je nas desetak i sa nama komandant Ferid. Zakir i ja smo trazili neki zaboravljeni agregat kod saniteta, a kasnije je iz pekare moja ekipa donijela zaboravljeno ispeceno meso, koje smo u tunelu jeli ne znajuci ni sta jedemo, da bismo na kraju masne tepsije jos pune mesa, strpali u auto. To meso je trebalo borcima za Bajram biti pojacana, ishrana. Ovo cemo meso pokusati podijeliti danas u Kopacima na postrojavanju, rekoh Tajsonu da to proprati. Kurban-bajrami '92. i '93. trebali su biti veliko klanje Muslimana oko Visegrada, to je precizno odabrano vrijeme i cilj cetnika, mi bismo im bili ovnovi, ali ne samo za klanje, vec i izivljavanje.

Nismo im ni ovaj put dozvolili takvu krvolocnu strast, ali ostali smo privremeno bez Medjedje. Trebamo poci kao da vec u 03.15 svanjava, noge su mi olovne, gojzerice-samohotke zalijepljene za asfalt na ulazu u tunel u kojem su vozila upaljena il cekaju da udjemo Sabaheta, Hodza, Zakir, Ferid, Rasid Sobo, Tajson i ja. Kroz tunel gledam Medjedju po dubini na kraju ravnine, dzamiju koja ce vec danas biti, vjerovatno, srusena. Osjecam tugu Medjedje kao ranjenika na izdisaju koji trazi da ga neko od saboraca ubije, da mu pomogne u njegovoj muci. Ne cujem ni Drinu da huci, a od ptica nema ni glasa ni leta. Od dzamije se pogledom penjem uz strme strane prema Dzipima u kojim se "odmor- voda" pila sladje od bilo kog specijaliteta i slatkisa, a pitka tako da zagasi svaku poru u obicno iscrpljenom tijelu borca i putnika koji je tek stigao na pola puta do Dzankica, i to lahkim putem, a tezi ga tek ceka. Dzankici jos gore, a u vatri zapaljenih kuca vidim muku onih ljudi koji nas tako bojazljivo, ali ipak domacinski, prihvatise 07.06.'92. i dadose sve sto imase, ostavise samo svoje gole zivote i njih ce dati za Bosnu sa nama, rekose kasnije. Gore, u toj vatri su i cetnici koji napadase mnogo puta Dzankice i padose suludo za osvajacko-nacionalisticke ideale. I taman kad mi se pogled zaustavi na vrhu horizonta, na uvijek ponosnom, a jutros sumornom Zaglavku za koji me vezu duboko urezane gorke i sjajne uspomene, za rame me povuce krupna i teska ruka Zakirova. "Hajde, Ahmo, vidis da svanjiva", prigrli me i doda: "Dobro je, ucinili smo sto smo mogli."

Usao sam u auto, napravivsi jedva tih nekoliko koraka olovnih nogu, koljena su klecala, a pogled je ostao na Zaglavku. Suludo je bilo moje prizeljkivanje da se sretnemo sa, cetnicima, da svu srdzbu i sav bijes iskalim



na njima, ali viteski, jer mi drugacije i ne znamo. Hodza je tuko jednu na drugu cigaru ispraznivsi brzo Feridovu (komandantovu), zalihu. Prebacio se na Zakirovu kutiju i sa svojom mukom obilazio oko auta, vukuci lijevu nogu po asfaltu kao da ce najposlije puci od srdzbe, a cigara ga je kao droga trenutno smirivala. Sjeli smo u auta a Mesa, pravi saburli vozac je sa bisimilahom upalio auto i krenuo. Bez problema stigosmo do Gorazda gdje su se vec nasiroko pricale razne price o padu Medjedje, olahko proglasavali krivcima jedni, herojima drugi, a da nisu ni culi pricu bar jednog borca sa bojista oko Medjedje. Tako je to obicno bilo. Licno i porodicno tezak Bajram, najtezi u dosadasnjem dijelu zivota ali zivjeti se mora i nadati boljem, to smo medjusobno rekli, ja roditeljima i oni meni. lpak, njima je lahnulo kad sam bar ja dosao ziv i nadaju se da cu se cuvati ubuduce.







Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #30264

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Prva Slavna visegradska brigada se nastavlja boriti


Prvog juna u 15,00 sati, po mojoj naredbi ispred vojnog objekta Soca u Kopacima, postrojena je 1.Svbr, kako bi se kratko izvrsila analiza borbenog dejstva, ali vise radi uputstava o daljem radu jedinice koja je trebao saopciti komandant Buljubasic Ferid i zadataka koje cu saopciti ja komadantima bataljona. Ako je gotovo sve ovih dana bilo porazavajuce, onda je veliki stroj boraca 1.Svbr bio jos jedan dokaz njihove snage i nepobjedivosti, odlucnosti ali i discipline u izvrsavanju naredjenja i kad je ocekivano rasulo jedinice zbog ukupnog i licnih razoearenja svakog borca.
Ostavili su svoje porodice sa zavezljajima na ulicama Gorazda, ali i ispostovali moje naredjenje.Borci su bili razocarani, ponajvise padom linija susjeda i nepravovremenom, ili potpuno zakasnjelom reakcijom u dolasku pomoci iz Gorazda. Ferid i ja smo to kroz objektivni nastup stisali i pojasnili da se moramo boriti i dalje te da cemo se vratiti u Medjedju uskoro. I sada sam bio ponosan na borce i starjesine ove jedinice iako ogorcen na mnogo toga sto se desavalo ovih dana na prostoru gorazdanske slobodne teritorije. Ovi borci imaju u sebi duh nepobjedivosti, nevjerovatnu snagu, nevidjeni patriotizam i veliko pöstovanje prema komandantu i ostalim starjesinama. Upravo zato ja ne mogu nit imam pravo da budem iza njih ili da ih iznevjerim. Idem sa njima i nadam se slobodi.

Vratio sam se u Gorazde nakon obilaska objekata za smjestaj boraca u buduce kasarske uslove, nakon susreta sa mnogima koji su sluzbeno ili privatno trazili pojasnjenja o tome kako smo izgubili Medjedju. Oko ponoci sam prosetao, pored Drine ispod zgrade gdje su stanovali moji roditelji, supruga, kcerka, punac i punica. Saptao sam mojoj Drini: "Drino, vodo, ti sve pamtis. Znas ko te krvlju cijom zamutio. Nosis mnogo bola, a zuboris radosno. Nosis srecu, a hucis sumorno. Pomozi mi da budem kao ti. Preuzmi dio mog bola, a daj mi da na tvom zuboru stigne moja sreca. Daj da vidim Visegrad u svjetlu, da prohodam po kaldrmi Cuprije i presrecne da ugledam ljude. Daj da to vidim, daj mi, Drino, da to bude."

Nisam se uspio odmoriti, kao ni dobar dio boraca i starjesina koji su radili na smjestaju u kasarske uslove adaptiranjem skolskih objekata u MZ Beric i Boguisici. Tako su ucionice postale spavaone, pa cak i fiskulturna sala je prilagodjena toj svrsi. Puno improvizacija je bilo potrebno da se u nedostatku svega stvore kasarski uslovi. lpak, uspjelo se uz mnogo problema. Hodza, Sejo, Pena, Avdo Ahmetspahic i svi komandiri jedinica su puno radili da nadju rjesenja za ogromne probleine koji se javljaju u smjestaju boraca u kasarne. Nasi domacini u Bericu i Bogusicima su uglavnom sa respektom prihvatili borce i pomogli da se smjeste, mada je bilo i omalovazavanja od strane pejedinaca i provokacija u smislu one: "Sto nisi branio svoje, pa bi



imao." Neki sitni lopovi, kojih je bilo u svim sredinama, su koristili priliku da iskoriste borce Visegradjane, dezurne krivce za pokrice svojih malih ili vecih kradja po bastama i kucama u okolnim selima. I medju borcima je bilo nekoliko neodgovornih, nedisciplinovanih. Medju njima je bilo onih koji su krali zbog toga sto im porodice gladuju, ali i onih koji su ukradeno prodavali za rakiju ili slicno. Zanim1jiv je bio slucaj kradje iz baste Muja Pesteka Tite, koji je pohvatao lopove u jednom pokusaju. Borci iz 1.Svbr, koji su pritvoreni, dobro su osjetili gorcinu kazne i tezinu pokusaja kradje. Posljedica te i slicnih kradja bilo je "zvono" na Visegradjane, pa je u tom kraju za sve sto se ukrade ili lose desi prva bila sumnja na nas. Doduse, meni se nije niko i licno pozalio za neku kradju izvrsenu od strane mojih boraca, ali jeste mojim starjesinama iz Komande brigade.

Predstavnici civilne vlasti Opcine Visegrad su insistirali na hitnom sastanku sa komandantom IBOG-a na kojem bi se analizirala odbrana Medjedje u posljednjej neprijateljskoj ofanzivi sa posebnim osvrtom na ucesce i pomoc jedinica iz Gorazda u toj odbrani. Htjelo se Feridu skresati da je za sve jedini krivac upravo on te da treba da odgovara za to.

Sastanak je organizovan, a na isti sam pozvan ja sa pomocnicima iz Komande. Znao sam da ce to biti mucan sastanak sa prljavim optuzbama i podmetanjima, jer sastav ekipe: Cocalic Fikret, Trtkovic Mehmed, Avdija Sabanovic, nije mogao dati jednu objektivnu i realnu analizu. Htjeli su i meni prilijepiti mnogo toga, ali Ferid je bio na tapetu, a ako ih ja podrzim, dizace me u zvijezde, a ako budem objektivan i ne podrzim neku od njihovih teskih optuzbi prema Feridu, okomice se i na mene kao i do sada. Ferid je u uvodu iznio osnovne razloge pada Medjedje i pohvalno se izrazio prema nasoj jedinici i borcima u istoj, ali je isto tako rekao da nije primijetio nikoga iz civilnih struktura u posljednjoj noci u Medjedji, poslije cega su zapljustale optuzbe na njega. Bio je: kriv, nesposoban, nedovoljno strucan, kukavica i zaprijeceno mu je da ce se protiv njega povesti postupak preko visih instanci vlasti. Ostao je vrlo stalozen rekavsi: „Povedite, bas bih to volio pa da vidimo ko je za sto kriv." Onda je postavio nekoliko pitanja u smislu doprinosa civilnih organa Opcine Visegrad, podrsci 1.Svbr, radu Opcinskog staba, svercu pojedinaca i slicnom. Sastanak se pretvorio u dreku punu optuzbi. Ukljucio sam se i rekao svoje misljenje kojim je Ferid bio branjen po misljenju Coclica, a u stvari sam samo cinjenicama obrazlozio sta je on poduzeo i staje mogao.

Njegove naredhe nisu mogli provesti komandanti brigada (31.DUB, 143.dr.Br, 1.dbr i 1.rogatieka br.) Mozda se oni nisu dovoljno angazovali, a mozda je trebalo vise vremena da se obezbijede jedinice spremne za ovako teske zadatke. Stanje u komandovanju jedinica nije ni priblizno isto kao u visegradskoj jedinici, jer princip dobrovoljnosti ne garantuje izvrsenje



nijednog zadatka. Moja procjena je bila da su komandanti brigada znatno vise krivi od komadanta Ferida, a za moju krivicu sam trazio da se utvrdi, ako postji, u kojoj mjeri i zasto? Sastanak se zavrsio u uvjeravanju Fikreta, Mese i slicnih, kako su oni posljednji napustili Medjedju" a ja dobro znam da je jedino Nezir Mesic ostao do kraja od predstavnika civilne vlasti sa nama u Medjedji. Na mene i Hodzu su pokusali svaliti sve krivice, a kad im je Hodza rekao da su se izvukli dan prije pada Medjedje, a neki i dva dana prije kako bi spasili svoje guzice, a jebe im se za narod a pogotovu za vojsku, to ih je rasrdilo umjesto da ih zastidi.















Izvjestaj koji je dostavljen komandantu IBOG-a nakon gubljenja slobodne teritorije Visegradske, Rogaticke i Rudjanske Opcine


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Kaza.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #30281

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Nacelnik Staba IBOG-a

Predstavnici civilne vlasti, Abdel Brajanc, predsjednik Okruga, i njegovi saradnici, pozvase me da mi saopce da me zele rasporediti na duznost nacelnika Staba IBOG-a, ili cak komandanta, i da od mene zavisi da li smatram da to mogu raditi, a da ce oni obezbijediti punu podrsku za isto. Sastanku je prisustvovao i presjednik Opcine, gospodin Ismet Briga. Za Ferida su rekli da on nema snage i cvrstine, da je mehak i ne moze ove teske situacije savladati. Pitali su me sta ja mislim o njemu. Rekao sam da je njegova krivica samo djelimicna, a da on ima visoku strucnost, sirinu u organizaciji, sposobnost jako dobrog rukovodjenja i komandovanja jedinicama, ali da nam nedostaje pravih nizih starjesina. Izrekao sam i stav da treba cvrsce komandovati i nastupati, a: "Za sve to mu je potrebna vasa puna podrska, a ja mislim da mora biti veca", rekoh.

Slozise se i trazise od mene izjasnjenje sta cu prihvatiti. „Bicu i dalje komandant 1.Svbr, jer tamo sam istinski komandant i mogu rijesiti sve probleme u jedinici vrlo lahko, a ako moram, onda prihvatam mjesto naceinika Staba IBOG-a, a Ferid da ostane komandant IBOG-a, a dalje da se sagleda stanje i izvrse obavezno kadrovske promjene u brigadama", izrekoh svoj stav bez dilema. Ovakav prijedlog presjednik Okruga je uputio u Sarajevo na razmatranje, a ja sam vrlo brzo dobio nove probleme, mada ih nisam zasluzio. Komadant Ferid je, saznavsi da se to bez njegovog misljenja odlucuje, promijenio odnos prema meni, valjda pogresno informisan, ili je sam pogresno protumacio prijedlog mog novog angazmana. Mozda je pomislio da mu radim iza ledja te kadrovske kombinacije. Nisam se imao kada baviti mnogo cim bitnim u ovom vremenu, a o mogucim kadrovskim promjenama u IBOG-u, razgovarao sam sluzbeno prvo s njim, a ponekad s mojim starjesinama iz Komande brigade. Veljan Ekrem i Dervo Harbinja, pomocnici komadanta IBOG-a za logistiku, odnosno za moral, starjesine koje su dale puni doprinos u ustrojavanju jedinica u novu organizaciju u okviru IBOG-a, i u velikoj mjeri pomogli da se stvore uslovi za ukupno komandovanje jedinicama, doduse sa jos ponekim prisutnim problemom, aktivni oficiri bivse JNA, su otisli dalje, pa su mi u razgovoru rekli da me Hasa Kuljuh postavlja za komandanta IBOG-a i da sam ja njen igrac, te da sam ih neprijatno iznenadio, ali oni su to primijetili malo ranije, cim je pala Medjedja.

Na kraju mi Ekrem rece:

"Nisi fer prema Feridu, on tebe strasno cijeni i uvazava, a ti mu podmeces i skidas ga preko nekih Hasa. Trebao si nam reci, Ferid bi se sam povukao".

Jedva iscekah da Ekrem zavrsi misao, a Dervo se pristavi:




"Tebe su on i vrbovali, ja to znam, nisi ti nikad bio los, znam iz koje si familije."

E, tada ja vec pukoh: "Stanite malo, gospodo. Je li vi mislite da sam ja stvamo nesto radio, mucki i podmuklo? Pa vi niste normalni. Ni na kraj pameti mi nije tako nesto, i ja znam ko je Ferid, bar toliko da mu to ne mogu raditi, a isto tako vas dvojica znate koliko ja cijenim i Hasu i ostate koji su oko Hase. Uostalom, vi mozete misliti sto god zelite, ja znam da sam sa Feridom razgovarao i rekao mu da cu prihvatiti mjesto nacelnika Staba IBOG-a, koje do sada, inace, nije popunjeno od formiranja Operativne grupe. Ubuduce bi bilo bolje da mene pitate o tome sto ja radim, pa cak i namjeravam, a ne da sabirate informacije na ulici po sistemu zdravo za gotovo."

Vidjeh da ih nisam potpuno uvjerio, ali necu se ni truditi, neka se oni potrude da provjere, pa ce se bar pristojno izviniti. Sa Ferldom sam po pitanju kadrovskih promjena sjedio vise puta do kasno uvece. Za komandante brigada smo nalazili neka rjesenja, ali komanda IBOG-a bez Zaima se trebala ojacati sto prije. Bilo je kombinacija da se angazuju u Komandu Pelam i Hrapo Husnija, ali se trazilo potpuno rjesenje za sva mjesta, a sam Ferid je cesto govorio da mu treba odmor, u Sarajevu, pogotovo kada ga opterete neke nepotrebne gluposti u odnosima sa civilnim strukturama.

Tada sam osjetio da ima tu naglasenu distancu prema meni i da nije uvjeren da ja nikakve igre ne igram, vec samo da pokusavam ukupno povecati nas rezultat. Ali kako je vrijeme prolazilo, Ferid se uvjeravao u to, mojim potezima i rezultatima.





Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #30303

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Cetnici i dalje napadaju

Cetnici se nisu zaustavili na ofanzivi u dijelu Medjedja-Ustipraca, veic su sa cajnicko-focanskog pravca dosta Iahko uzeli dominantne pozicije na desnoj obali Drine u zoni 1.drinske brigade, Carevo guvno, i Paljiku i sa istih mogu u drugoj fazi sici do Drine, jer su preostale pozicije za nasu odbranu vrlo slabe i gotovo da je nemoguce postaviti dobru liniju odbrane. Kako su cetnici zauzeli te pozicije tako brzo? Odgovor za pokrice bio je imenadan i vrlo cnergican napad, a vjerovatno da su postojale i nase slabosti, a narocito opustenost na linijama odbrane. Komandant Ferid me pozvao da mi saopci taj nas gubitak, a kod njega u kancelariji je vec sjedio Nihad Klinac, zamjenik komandanta 1.drinske brigade. Nihad je mijenjao Zaima u njegovoj odsutnosti, i izgledao je vrlo zabrinut. Linija odbrane koju je drzala vitkovicka jedinica na Carevom guvnu je bila nedovoljno utvrdjena i slabije popunjena ljudstvom i naoruzanjem. „Sta je bilo sad vise nije puno vazno, nego sta ciniti"?, upita Ferid i pogleda u mene a zatim u Nihada. Pogledah u kartu. Nisam poznavao teren pa sam bas sve pokusao skinuti sa karte. Nemamo vremena za detaljna izvidjanja a ni pozicije sa koje se ona mogu izvrsiti jasno. lpak, izvidjet demo danas popodne, 07.06.93, Nihad i ja, ali ko ce napasti, cija jedinica?

Ferid je, znajuci da su borci 1.Svbr imali prije nekoliko dana teske borbe i dozlvjeli poraz i sto je jos bitnije bili razocarani sto su pukle linije susjeda kao prvo, i sto pomoc najavljivana i obecavana nije pravovremeno, vec potpuno kasno stigla, teska srca upitao: "Moze li se iz tvoje brigade skupiti ekipa da pomogne Nihadovim da ovo vratimo?" Gledao me tako, da mu je pogled govorio da razumije u kakvoj sam situaciji, ali izgieda da nema izbora. "Nema nista vise od ovih iz rogatieke, 31. i 43, imaju neke sitne napade, rekose, a ti znas i sam ko je kakav i ko sta moze", rece i zapali cigaru, a ja uzdahnuh i odgovorih teska srca; “Pokusat cu nesto naparviti, mada su trebali bar da se smjeste i malo smire i odmore poslije onog belaja". Pripreme jedinica i izvidjanje su trajali dvadeset cetiri sata od momenta komandantovog saopcenja zadatka. Borci, kojima je bio poznat teren, su bili ujedno i vodici, a odluku da napad pocne u 16,00 sati, donijeli smo Nihad i ja, po mom iskustvu sa nekoliko zadnjih borbenih djelovanja, u kojima smo neprijatelja uvodili u neizvjesnu noc i on je dizao sidro. Inace najveci broj napadnih borbenih djelovanja u kojima smo do sada mi pokusali napraviti iznenadjenje, otpocinjao je u sabah, pa su cetnici sve oprezniji u tom periodu. Jedinice su predvodili najboji komandiri i najspremniji borci, ali je bilo i kasnjenja diverzantskih jedinica i nediscipline kod istih. Energicnim napadom sa puno iznenadjenja, napadnuti su cetnici u rejonu Potrkuse I Carevog guvna. Zatajile su jedinice koje su trebale da napadnu na prostoru od


Medene glavice do Carevog guvna. Kao i obicno, komandiri jedinica koje odustanu od dejstava krive vodice ili minska polja i nemogucnost razminiravanja zbog gustog siblja, trave ili grmlja.

U tim jedinicama nije bilo dovoljno upornosti da se postigne dobar rezultat i odlucnosti za to. Carevo guvno, najveca kota na vijencu od Paljike preko Medene glavice do Potrkuse, je uzeto i oslobodjeno veoma brzo, kao i Potrkusa. Zarobijeni MTS je bio vrlo znacajan, uglavnom lahko naoruzanje, protivoklopna sredstva i MB. Moje komandno mjesto, na Popovaci je obezbjedjivalo samo djelimicno vizuelno pracenje borbenih djelovanja, ali zbog maske, sume koja je bila jako visoka i gusta, nisam imao jasnu situaciju, pa sam otisao do Potrkuse da bih sagledao situaciju i dopunio odluku na osnovu vizuelnog uvida u konfiguraciju terena i mogucnost daljeg napredovanja. Medjutim, cetnici su nakon gubljenja pozicija zasuli granatama pozicije Carevog guvna i Potrkuse. Komandiri jedinica Adem Fehric, Zakir Jamak i Poljo Mustafa, su mi javili da ne mogu ostati jer su ih pronasli granatama, a nikakvih stabilnih zaklona, sklonista, nema. Cetnici nisu imali potrebe za sklonistima, jer mi nismo imali artiljerijska orudja, osim onih koja od njih zarobimno i granata uz njih, tako da su mogli u pocetku brojati koliko ispalimo i znati koliko jos imamo. Eto, to je nasa stvarnost i jedna od bitnih razlika koja je neprijatelju omogucava da se poigrava i izivljava. Svijet je drzao embargo na uvoz oruzja u Bosnu i Hercegovinu, sto je opet bilo samo prema nasim borcima, jer cetnici su dobijali sto pozele preko Srbije i Crne Gore. Htjeli su da pomognu Bosni, volio bih da ovako vise ne pomazu ili da kazu da zele da ovaj rat bude zavrsen sto prije i pomognu napadaeima, a ne kako se deklarisu, braniocima Bosne.

Posto nismo mogli da prodjemo do Careva guvna, a nismo bili sigurni ni na Potrkusi, Nihad, moja ekipa i ja smo se prebacivali ponovo prema Popovaci do komandnog mjesta. Kao rjesenje koje ce spasiti borce od pogibije ili ranjavanja, od masakra, a da zadrzimo oslobodjene pozicije, naredih da neprijatelja koji sa distance iz sume puca i pokusava ubrzati fkk nasih boraca, napadnu i priblize mu se na sto manju distancu. To nam omogucuje suma kao maska, a cim to urade, granatiranje ce biti bezopasno a cetnici u tom slucaju ne smiju nastaviti granatirati ni po nasim, jer vrlo lahko mogu svoje pobiti, a nasi borci ce biti u ravnopravnoj poziciji, puska na pusku uz popunu municijom iz zarobljenih zaliha, otjerace bezglavo cetnike. Uradili su tako i doveli bitku do kraja. DIG-a, Ramge i Bece (Nuhanovic Ramiza i Omerovic Omera) su proparadirale bojistem i napustile isto zbog nesigurnosti i nejasne situacije i zasluzile kaznjavanje, ali to je bilo bar prijavljeno meni i oni nisu bili neophodni, jer je vec postignut rezultat za koji su bili angazovani, bila je potrebna jedinica iz vitkovickog bataljona da preuzme cuvanie vracenih pozicija linije odbrane. Jedinice za odbranu



vracenih pozicija su sa puno problema povedene, ali naredne noci su pobjegle, napustile pozicije Carevog guvna, koju smo oslobodili uz puno hrabrosti i rizika. Ovo je ukazivalo na prisutne slabosti u odbrani nasih pozicija i neuvezanost linija i slabu utvrdjenost zaklona i sklonista, popunjenost linija odbrane, nedostatak MTS-a, a ovdje i nedostatak hrabrosti, odnosno prisustvo velikog straha.

Ponovo smo narednih dana pokusavali povratiti olahko izgubljene pozicije, ali nije islo, sto zbog cetnickog ojacanja tih pozicija, sto zbog nasih sve vecih slabosti a narocito jedinica koje su se dobrovoljno prijavljivale, ali dobrovoljno i napustale bojiste. U tim pokusajima vidio sam veliku razliku u postovanju komande i izvrsavanju naredjenja. lpak sam bio zadovoljan sa svojim jedinicama. U svakom momentu sam znao sta su uradili, gdje se nalaze, sta mogu sta ne mogu uraditi, i nisu me lzno izvjestavali, sto mi je bilo najbitnije. Ukupnom snagom, hrabroscu, disciplinom i postovanjem su bolji od ostalih, ali sam to zadrzavao u sebi da to ne cuju, jer moguce je da se promijene, u stilu one "kako ostali tako ce mo i mi." Te pozicije koje smo vrlo efikasno, energicno i bez gubitaka startno oslobodili, olahko smo izgubili, predajuci tako vruce ponovo jedinicama koje su ih vec jednom izgubile dosta lahko. Bila je to jedna od pogreski, ali nije bilo puno izbora, nije bilo rezervnih jedinica, sve jedinice su imale prevelike zone odgovornosti u odnosu na broj boraca, a tek broj pusaka i ostalog oruzja. O orudjima smo mastali da ih zarobimo i uvijek je to bio poseban uzitak.


Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:"Biti svjedok istine" Ahmet Sejdic 10 years 9 months ago #30316

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Ranjenici, smjestaj, hrana...

Ranjenici iz 1.Svbr, koji su se oporavljali u improvizovanom stacionaru u Biserni, prizemlju stambene zgrade, su mi se u danasnjem obilasku 15.06.93. pozalili na uslove, a posebno na hranu i njegu. Pretumbani iz Medjedje, izmoreni i iserpijeni teskim uslovima, gladju ponajvise, ali i nedostatkom lijekova, ponovo su na slicnim iskusenjima i ovdje u Gorazdu, gdje su uslovi znatno bolji i gdje ne bi smjelo biti razlika. Razgovarao, sam sa komandantom ratne bolnice Alijom Begovicem i on obeca da ce uraditi sve sto bude moguce da oni dobiju sto bolje uslove za boravak i lijecenje u ovom improvizovanom stacionaru.

Neki ranjenici su trazili da budui uz borce u kasarni, sto sam prihvatio nakon razgovora sa nacelnikom saniteta u 1.Svb, doktorom Benkom Dizdarevicem, koga sam uvazavao kao borca, doktora i covjeka, cije prijedloge sam puno respektovao. Odlucili smo formirati mini-stacionar u kasarni Bogusici, koja je vec oformljena i funkcionise. Alija Begovic je trazio rjesenje kako da dodje do novih mjesta za ranjenike kojih je vec sada previse u bolnici, kako bi obezbijedio krevete za ranjene koji dolaze. Ovo mu



je bilo pravo rjesenje. U isto vrijeme, Kemo Korjenic je u jako dobrom stanju i znacajno povoljnijim uslovima vodio stacionar u Baccima. Tu je bilo boraca iz 1.Svbr, i njih sam stizao obilaziti. Ranjenici su pokazivali istinsku radost iz tezine muka i bolova koji su ih opterecavali kada sam sa mojim saborcima i starjesinama dolazio u obilazak. Ipak, najveca radost je bila kada im ponudim cigaretu ili dvije, tada su cvjetali od srece. Pratio sam njihove poglede koji su se zaustavljali na bocnim dzepovima mojih maskirnih pantalona, znali su cesto u prvom pogledu da li ima ista u njima. Ova njihova sreca me tjerala da cesto trazim na sve nacine cigarete, i da ih njima donesem, radujuci se kao dijete ponekad kada dobijem te proklete cigarete. Kazem proklete jer su mi uvijek trebale, a sam ih nisam konzumirao, ali kao svojevrsna droga su borce ucinile ovisnim. U nedostatku cigareta, borci su pusili sve sto ih je imalo podsjecalo na duhan.

Neprijatelj je utihnuo, potpisano je jos jedno obecano primirje, a moj komentar na isto je bio na sastanku sa predstavnicima Okruga 16.06.'93. da je ovo jos jedno lazno obecanje kojim se dobija vrijeme da cetnici pregrupisu snage i novom ofanzivom naprave zavrsni udarac ka Gorazdu.

Isto se desilo kada su posljedjnom ofanzivom uzeli Medjedju i Ustipracu. Predlozio sam da pripremamo aktivnu odbranu i ustimamo orkestar u red, dovedemo prikupljanje hrane, koja "pada iz vazduha" i oko koje se vode velike otimacine gradjana, pa bogami i boraca. Borac koji izvrsava sva naredjenja i ne "holta", (ilegaino prikuplja hranu od humanitarne pomoci koja se baca padobran - päletama iz vazduha), ne moze ocekivati na drugi nacin hranu za porodicu, a na linijama odbrane dok boravi ima vrlo slabu hranu, tako da mu ne preostaje nista vec da u pauzi dok nije na liniji odbrane, pokusa obezbijediti za porodieu bar brasna. Oni tvz. podrumasi, longosi i slicno, su svako vece prisutni na holtanju i stvorili su sebi zalihu hrane da mogu prkositi ili prodavati i borcu. Ovaj paradoks je tjerao borce da sa linije odbrane dezertiraju, odlaze po trideset kilometara do mjesta na koje se izbacivala humanitarna pomoc, ugrabe ili ne nesto za porodicu i sto prije nazad na liniju odbrane prije sabaha, a onda kada ih umor savlada, oni su za neprijatelja lahak plijen. Eto, to sto nema hrane u kuci, neke borce je kostalo i zivota. Kopneni konvoji humanitarne pomoci su bili vrlo rijetki, cetnicl su ih zaustavljali kao hajduci karavane sto mi je bilo cudno, ponekad smijesno a cesto zalosno. Pa zar svijet ne moze pokazati snagu da provede svoju namjeru? Moze, ako hoce, i moci ce ako to uistinu bude htio. Uvjeren sam da jos nece i da se cetnici malo vise kofrce, jer mi sve to omogucava, a mozda i odobrava ili cak dogovara. Cetnici su nanipulisali sa zenama i djecom kada im zatreba da zaustave konvoje. Sve to u srcu stare kulturnr gospodje Evrope, koja se kune u demokratiju, ujedinjuje u svakom pogledu u ovo moderno doba na kraju dvadesetog vijeka.




Da li se Evropa ujedinila da unisti Bosnu ili je to samo kvalitetan podsticaj Jugoslaviji- Srboslaviji da pöstane cista drzava. Do sada je, mozda, bila necista, krvlju ili vjerom. O tome sam puno razmisljao, ali zbog vrlo malo informacija nisam mogao, daleko stici. Nada mi je bila da, ipak, svi u Evropi ne zele pokolje, jer ih mogu ocekivati i na svojim pragovima, i da pravde ima, nanijece je vjetrovi i u Bosnu, akobogda.

Radio-Gorazde je u ponekad nemogucim uslovima emitovao gotovo cijelo vrijeme svoj program i uz ogromne probleme, uglavnom tehnicke prirode, uspijevao kvalitetno informisati stanovnistvo o svim bitnim desavanjima, obavjestenjima, a program je obuhvatao sve znacajnije sadrzaje na kulturnom, sportskom, zabavnom i drugim poljima. Kao gost Radio Gorazda dao sam osvrt na osnovne karakteristike neprijateljskog djelovanja u posljednjoj ofanzivi, obrazlozio nase pozicije, i opce razloge pada Medjedje, zadrzavajuci tajne podatke, zbog toga sto je neprijatelj ovo sve slusao. Gostovao sam vise puta na radiju, a sada mi je cilj prvenstveno bio da osvijestim opustene gradjane da neprijatelj nije zavrsio svoje namjere i da ce uskoro nastaviti dalje dok "ne ocisti" Drinu.

Durakovic Ramiz, komandant 43.drinske brigade je prijavio da je Gradina, kljucni objekat u zoni njegove jedinice, pala, mada se nije cula neka znacajnija vatra. Izgleda da je to neprijatelj izveo mudro,izbjegavajuci frontalni napad.

Sigurno je da je pratio sve sto se desava na nasim linijama, pa i odlaske u holtanje s linija, släbu popunjenost i budnost. Zato je neprijatelju odgovaralo da se nama baca "muka" iz zraka i da se otimamo, a on da planira borbena dejstva i izvodi ich jos lakse. Ramiz je "puko", kako mi to kazemo, ali mu komandant Ferid nije dao saglasnost niti prihvatio njegov zahtjev ostavku. Da je Gradina, najbitnija kota na desnoj obali Drine od Paljike do Gostuna, odnosno, na gorazdanskom dijelu desne obale, izgubljena, i da su cetnici vec na njoj, uvjerio sam se zajedno sa Zengom, Feridom Dizdarevicem Dizdarom i Trgo Feridom, uzornim oficirom i blizim saradnikom Dizdara u 43. dbr. Nazalost, cesto su komandanti jedinica morali provjeriti da li su cetnici zauzeli pozicije koje su nasi borci napustili, jer je bilo situacija kada su te pozicije ostajale prazne i vise od dvadeset cetiri sata. Primijeceni smo u popodnevnim satima 17.06.93.godine , jer smo prisli na manje od sto metara cetnicima i pokazali malo neopreznosti. Posljedica toga je jedno lakse ranjavanje pratioca iz Zengine ekipe, a cetnici su se uzrujali i cijelo popodne pucali, vjerovatno iz straha. Komandant je prihvatio nas prijedlog da novu liniju ispred Gradine primaknemo sto blize ceinicima i da ona bude u obliku otpornih tacaka, jer konfiguracija terena ne dozvoljava uvezivanje linija. Tim taktickim potezom cetnici su dovedeni u jos vecu nesigurnost, jer obraslost sumom Gradine, nemogucnost zastite bokova i nasa




blizina su ih natjerali da se povuku. „Ipak nas se puno boje", rekoh kad javise da smo bez metka uzeli Gradinu. Meni je bilo jasno kako i zasto.

Ramiz je ostao da komanduje, a stanje u jedinici se poboljsalo, vracene su sigurnost i snaga potrebne za nova iskusenja. Inace, Ramiz je imao, kao i vecina profesionalaca, visok stepen vojno-strucnog znanja za vjezbu, obuku, skolovanje, uvjezbavanje i organizaciju vojnickog zivota, ustrojavanje jedinice i pripremu do otpocinjanja borbenih dejstava. Tada su nastajali odredjeni problemi, zato sto su ovdje borci navikli vidjeti komadanta brigade rame uz rame sa njima u najvecim vatrama. Profesionalni oficiri tako nisu niti ucili, a cesto ni shvatali svoju ulogu. Oni nisu borci. Oni su komandanti i to je apsurd za njih da se upusaju u bitku kao borci. Pa, ko ce onda komandovati, ili kako ce se pratiti situacija kad je glava u vatri? To je jedino logicno racionalno razmisljanje i stvarno prava uloga komandanta u svim armijama je da vodi bitku, komanduie, prati situaciju, izdaje dodatna naredjenja, osmislja nove zapovijesti, dakle, ne puskom nego glavom. Ova uloga je u '92. godini u nasim jedinicama pala, srusili su je borci, a prihvatili komandanti, pa su te komandante prozvali "narodski" komandanti. U ovom otporu neprijatelju, nasim jedinicama je bila potrebna sredina izmedju ova dva komandanta, komandant koji moze u odsudnom momentu doci na poziciju u kojoj njegov dolazak i prisustvo bez dejstva osigurava dobar rezultat. Nazalost, vec smo izgubili puno komandanata u iskazivanju njihove hrabrosti, ali pitanje je da li bismo imali sta braniti i koga braniti da oni nisu iskazali svoju hrabrost do kraja.

Da cetnici ne postuju primirje, a ni znak snaga UN, pokazalo se danas, 19.06.93.godine. kada su ranili na Osanici jednog od "posmatraca", koji su stigli da prate postivanje dogovora, dolazak humanitarne pomoci konvojima i iz vazduha.



Nastavice se
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.058 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version