Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 2 months ago #16505

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Živi svjedok stradanja Živaljevića i Stare Gore.

Četrnaest godina poslije zločina počinjenih u susjednim Živaljevićima, a u vrijeme dok sam svoje bilješke sređivao u jedan cjelovit tekst, zabilježio sam i ovo svjedočenje, jer mi se učinilo potpuno umjesnim, čak neophodnim da bude sadržano u mom Dnevniku, jer je svojevrsno svjedočanstvo o prostoru na kojem se dešavalo mnogo važnih događaja, a ja nisam zbog fizičke neprisutnosti tamo, bio u prilici da sve to zabilježim. Ovo je kazivanje Mehe Omanovića, čovjeka koji je bio zarobljen kao i mnogi drugi, ni kriv ni dužan. Bio je maltretiran, fizičiki i psihički. Bio je svjedok stradanja nedužnog naroda, uništavanja imovine i na sreću, uspio je iz čeljusti krvoloka. Bio je zarobljen 6. maja 1992. godine u selu Živaljevići u momentu kad su borički barbari, na čelu sa Rajkom Kušićem, potpomognuti jedinicama iz Srbije (lično Arkana i njegove jedinice) protjerali, odnosno porobili narod koji je ostao, te zapalili selo. Tada je odveden i Meho Omanović, rođen u selu Ljubomišlje (Žepa), i punih dvadeset dana se nije znalo za njegovu sudbinu. On počinje svoju priču ovako:
«Petog maja 1992. godine odlazim u Živaljeviće u posjetu mojoj djevojci, Sabini Hodžić. Na tom putu, preko šuma Bokšanice, nedaleko od sela Ribioc, nailazim na poznatog mi čovjeka, Redžu Vatreša. Poslije kraćeg razgovora, pošto sam mu objasnio da idem gore, Redžo me je zaustavljao govoreći mi da je oko Borike stanje veoma napeto, te da je selo Ribioc preplavljeno izbjeglicama sa tog područja. Nisam ga poslušao. Nastavio sam svojim putem nadajući se da nije došlo vrijeme rata na našim prostorima, jer nisam vidio razlog za takvo nešto. Okolnosti i stanje koje sam zatekao na samom prilazu selu Živaljevići malo su me zabrinuli i shvatio sam da je Redžo u potpunosti bio u pravu. Dolazeći šumskim putem koji je vodio iz Gakovina do sela Živaljevića, na uzvišenju iznad sela, zatekao sam sasvim slučajno, skoro sve vojno sposobne u većoj grupi. Sve sam ih poznavao i primili su me u društvo da bi mi pojasnili situaciju i razlog njihovog boravka izvan njihovih kuća.
Bilo je oko 6:00 sati predvečer i njihovo nestrpljenje i šokantno stanje bilo je vidljivo. Razlog tome, kako su mi objasnili, bio je ultimatum Rajka Kušića svima iz sela da predaju oružje do šest navečer. Vrijeme je već isteklo, ali se ništa nije dešavalo. Bilo je to krajnje napeto i dramatično stanje koje je razdiralo živce svakom pojedincu, pa i meni. Naravno da su odbili ultimatum, na šta im je Rajko Kušić poručio da ako se to desi (ako ne predaju oružje) da će selo sravniti sa zemljom. Bližilo se 7:00 sati. Nismo ništa primjećivali, te su Živaljevci odlučili da se vrate kućama u vrijeme akšama. Tako je i bilo, sišli smo u selo. Nekoliko njih bilo je naoružano automatskim oružjem rezervnog sastava milicije, dok su ostali imali lovačko oružje sa malom količinom municije.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 2 months ago #16523

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Svima koji prete ovaj post jedna obavijest:

Posto cu praviti malu pauzu mislim da je dobro da svaki dan
postavim po jednu stranicu od veceras do petka.

S postovanjem Dedo
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 2 months ago #16524

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Mrak se spuštao u trenutku kad smo u malim grupama ulazili u selo. Noć smo proveli i dočekali zoru uz radioprijemnike, držeći stražu izvan kuća. Samo nekoliko ženskih osoba nije bilo izbjeglo u Žepu, među kojima su bile i moja djevojka, današnja supruga, njene sestre i majka. Bilo je još nekoliko starijih žena i ljudi sa ostalim vojno sposobnim, među kojima se nađoh i ja. Behka, starija žena nam je razgrtala grah u toku noći. Mnogi ne pridavaše značaja njenom gatanju, koje se obistini. Tog jutra, 6. maja 1992. godine, poslije 4:00 sata, u sabah smo izašli iz kuća, dok su svi vojno sposobni znatno ranije napustili selo do uzvišenja prema Žepi. Nisu htjeli rizikovati boravak u kućama prosto iz jednog razumljivog razloga, bilo ih je malo za bilo koji otpor unutar sela. Blizu šume je sve lakše, ako bi došlo do nečega, govorili su. Ja sam ostao sa porodicom moje djevojke i pridružili smo se ostaloj nekolicini žena i staraca. U toj grupi sam bio jedini muškarac. Gubila se vidna noć. Još je mjesečina obasjavala teren iznad sela, koji je bio obrastao rijetkim i velikim smrekama. Izlazili smo iz sela, počeli prolaziti između smreka, kad odjednom:
-Stoj i ne mrdaj!
U tom pravcu, ispred nas, ugledasmo siluete ljudi koji su se približavali sa uperenim puškama, sugerišući nam da se ni slučajno ne pomičemo inače će pucati po nama. Poslije mukotrpnih ispitivanja: kuda se krenulo, zašto, gdje su ostali, počelo je i da sviće. Svanulo je dok smo gledali ljude u maskirnim uniformama. Drugi su opet bili sa navučenim čarapama na glavama. Htjeli su da nas pobiju, raspravljali su se. Jedan od njih je zabranjivao da nas poubijaju na šta su ostali reagovali veoma loše. Pozvali su nekoga da dođe, oslovljavajući ga sa gazda. Prije nego se gazda pojavio, jedna žena je strgnula čarapu sa lica čovjeka koji nas je kao štitio, sputavajući ostale da nas ne poubijaju. Zgrozio sam se kao i ostale žene kad smo prepoznali Dragana Lubardu (iz sela Godimilje), poznatoga svima u Žepi, a i na Borici. Naredio je da nas puste. Pustili su sve osim mene. Mene su odmah zavezali za drvo, dok su se žene udaljavale prema Žepi, nestajući kroz šumarke.
Shvatio sam da se Dragan Lubarda ipak pita za mnoge stvari, ali nije mogao pomoći da mene puste, bar je tako izgledalo. Glumio je sigurno. Tih trenutaka sam jasno gledao u oznake na rukavima vojnika u maskirnim uniformama na kojima je pisalo ''BELI ORLOVI''.
Nije prošlo mnogo vremena kad su dovezli čovjeka od koga su svi vidljivo zazirali, oslovljavajući ga sa nekoliko imena: gazda, Željko i Arkan. Objasnili su mu situaciju i to da je Dragan pustio žene, na što je gazda reagovao ljutito, prijeteći Draganu da će ga ubiti, ali su ipak nakon nekoliko trenutaka pričali odvojivši se od ostalih. Lično me gazda ispitivao, dok su me tukli do besvijesti. Kad su mi rekli, odnosno kad su me pitali, kome sam dan prije, predvečer, nudio cigaru, bilo mi je jasno da su taj teren držali na oku. Rekli su mi da je sve snimljeno, u šta sam mogao povjerovati, jer sve od prvog susreta sa njima bile su dvije djevojke ( u maskirnim uniformama) sa kamerama, koje su snimale svaki detalj. Rekli su mi da sve znaju, da su sve snimali, svaki pokret ljudi dan ranije i proglasili me žepskim špijunom.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 2 months ago #16535

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Samo zato što sam se slučajno našao sa Živaljevcima, dan ranije, mislili su da sam došao po zadatku iz Žepe. Tukli su me kolcima da bih priznao nešto što ne postoji i nešto što je neistina. Ubacili su me u neki kombi, malo zatim ubacili su i Ramiza Isakovića, kojeg su negdje i nekad, ne znam kad, bili također uhvatili. Bio je to stariji čovjek, već sav izmrcvaren i iznemogao. Držali su nas u kombiju dugo. Vidjeli smo palikuće sa čarapama na glavama, predvođene Rajkom Kušićem, kako pale kuće u Živaljevićima, gađaju zoljama. Rušili su džamiju, ali je nisu zapalili. Bili su jednolično obučeni u maskirne uniforme, sa oznakama Beli Orlovi. Bilo ih je tridesetak, dok su ostali bili sigurno mještani boričke okoline, jer su bili odjeveni u različite uniforme, pa i civilne, sa čarapama na glavama. Pucalo je i oko sela Stara Gora, istočno od Živaljevića. Dimilo se i iz tog pravca. Bilo mi je jasno šta je u pitanju.
Dovezli su nas tog istog dana 6. maja '92. godine, u podrum stare škole na Borici i ubacili u jednu prostoriju, gdje nalazimo još trojicu. Od meni poznatih bio je bolničar sa Borika, Ćamil Poljo i dva čovjeka iz Višegrada. Tada nismo mogli ni riječi progovoriti. Već smo, poslije pola noći, tihim šapatom razmijenili informacije. Saznajem da je Ćamil tu već neko vrijeme, prebijene ruke, sav slomljen i ne može ni da hoda. Druga dvojica su iz Višegrada i uhvaćeni su na Lijesci, nedaleko od Borike, u pokušaju da se provuku do Žepe. Imena im se sjećam, Hamid i Osman, i sjećam se da je jedan radio u općini Višegrad pa je već bio u penziji. Prezimena se ne sjećam, kao ni podataka o drugom. Ćamil mi je ispričao da je prije nekoliko dana bio u društvu doktora zubara Zorana Gavrića, da su sjedili u boričkoj kafani i da je trebao ići sa Zoranom u Rogaticu. Ne sjećam se kako su se rastali, ali mi je Ćamil rekao da se vratio u kafanu gdje je bio zaboravio cigare, uzeo ih, pošao kući i na putu prema kući su ga uhvatili i doveli u podrum stare škole. Treći dan po zarobljavanju u podrum dolazi neki četnik. Bio mi je poznat, ali se ne mogu sjetiti. Od Borike je i govori Ćamilu:
-Šta je? Živ si! Trebao si otići sa Zoranom u Rogaticu, ali on je ubijen. Ti si ostao živ. Pogriješio je mnogo Zoran, - tako je rekao Ćamilu.
Ja zaista nisam mogao ukopčati o čemu se radi, jer mi je i Ćamil svoju priču pričao skoro u bunilu. Bio je strašno mučen. Iživljavali su se na njemu na razne načine. Mene su konstantno odvodili, ispitivali jedno te isto, tukli me do besvijesti. Vezali bi me na stolicu i tukli. Tukle su me i dvije sposobnije žene, kolcima, mokrim konopcima, pa kad se onesvijestim, ohlade me vodom, pa ponovo. Ismijavali su se ko bolje tuče, od koga više ječim, kad me biju žene ili kad me biju muškarci. Bio sam u fazi kada nisam mogao hodati, a oni bi me silom nagonili da ustajem samo da me ponovo obore. Većinu njih sam viđao prije rata, u prolazu. Svi su bili sa Borike i okoline, ali ne znam im imena.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 2 months ago #16568

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Sedmog maja '92. godine u prostoriju gdje smo bili Ramiz, Ćamil i ja, dovode još trojicu Muslimana iz Medne Luke. Među njima je bio i Ismet Vatreš, oženjen sa Medne Luke, a druga dvojica su Sead Halilović i njegov zet rodom sa Strmca kod Rogatice. Tučnjava nije prestajala ni tog dana. Tukli su sve, provocirali i ponižavali.
Osmog maja dovode Šeću i Šemsudina Dizdarevića, zvanog Miki, obojica iz sela Šetići nadomak Borike. Oni su krenuli prema Žepi, ali im nije pošlo za rukom da tamo dođu. Uhvatili su ih neki Boričani. U toku tog dana, 8. maja '92. god. odvode Seju Halilovića rekavši mu da ga traži majka koja je došla iz Medne Luke. Nakon nekog vremena vratili su Seju u podrum škole unakaženog i prebijenog. Kad se ukazala prilika, Sejo nam je ispričao stravičnu scenu i pitam se kako je mogao preživjeti. Odveli su ga do stare mljekare, Borika, i tamo mu majku doveli da se vide, da bi je poslije toga ubili na Sejine oči, a njega vratili živog u podrum škole. Tog dana ulazio nam je neki Srbin koji nas je čuvao, a prezivao se Radojević i bio je školski drug Seada, Seje Halilovića. Prije rata radio je u Beogradu. To je sve što se sjećam o njemu. Držao nam je predavanje, gnjavio nas, govoreći da nije dobro to što se dešava i da smo mi sami krivi. Trebali smo po njegovom rezonu predati oružje. Tako je govorio, i za boričke Muslimane i za Žepljake. Ponovo su počeli sa tučnjavom, mada su mene tukli ponajviše, sa jednom okolnošću više, bio sam iz Žepe.
Dvanaestog maja '92. vidjeli su da sam bio najkritičniji. Odveli su me u ambulantu u kojoj sam predat na pregled nekom doktoru Đeriću, ime mu ne znam, a tako su ga oslovljavali. Kad su me poveli, Ćamil me molio da zamolim doktora da mu pošalje neke lijekove, a Ramiz me zamolio da mu ponesem neki šampon za bolesti želuca. Prenio sam to Đeriću. Rekao mi je da neće poslati ništa za Ćamila, a za Ramiza mi je stavio šampone u džep i rekao da mu ih dam. Doktor Đerić je molio Rajka Kušića da me voze u bolnicu u Rogaticu, na šta mu se Kušić izderao i skrenuo pažnju ko je tu gazda. Dok sam boravio na Borici, dok su me izvodili na razna mjesta da me tuku viđao sam Slobodana Cvijetića i Mila Marjanovića, obojica sa Babljaka, kako tovare neke vreće iz prodavnice. Nisu htjeli ni pogledati u mene, a dobro su me znali.
Trinaestog maja '92. godine, neki mlađi četnik pao je negdje i slomio ruku. Trebalo ga je voziti u Rogaticu, a ja sam se ponovo zatekao u ambulanti, tako da me doktor Đerić ubacio u auto i našao sam se u Rogatici. Tamo u Rogatici u bolnici proveo sam nekoliko sati u čekaonici, da bi mi rekli da me moraju transportovati do Sokoca u bolnicu, jer im je ova u Rogatici prepuna ranjenika.
-Da pored ovoliko naših ranjenika liječimo baliju, ni govora!- govorili su.
Odatle, iz Rogatice voze me na Sokolac. Gore su me doveli u bolnicu u Podromaniji, gdje sam bio narednih pet dana. Tamo sam prepoznao Saniju Ćesku sa Laza (Žepa) koji se tu liječio od prije rata. Bio je duševni bolesnik. Nisam imao kontakta sa njim ali mi bješe milo da sam ga vidio živa, što mi je bilo čudo. Druga osoba koju sam vidio i imao kontakta sa njim bio je neki Mirsad. Čovjek je radio u Vojnoj bolnici u Sarajevu prije rata. Ne znam na koji način je dospio u Poromaniju ranjen i molio me da, ako ikad izađem, da bilo kome prijavim njegov boravak tu. Nakon dan - dva, umro je od posljedica ranjavanja. Poslije bolnice, gdje su mi samo formalno ukazali njegu, ipak sam se odmorio od batina i malo sam bio živnuo.
Nakon pet provedenih dana tu u Podromaniji, prebacili su me u podrum milicijske stanice, gdje su me ponovo ispitivali i tukli. Prvo su me pitali gdje mi je puška. Oružje stvarno nikad nisam imao u životu, pa ni tada pred rat. Nisam mogao dokazati, naravno, te sam obasipan batinama na svako sljedeće pitanje. Rekao mi je da poznaje Agu Podžića iz Žepe, te da je s njim išao u srednju školu. Nije se predstavljao, a tada je radio kao inspektor u Sokocu. Za punih sedam dana u podrumu milicije primio sam i previše batina. Uslijedila je moja presuda. Rekli su mi da će me voziti u Han-Pijesak nekom da me ubije.

Naastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 2 months ago #16603

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
U putu dok su me vozili prema Han-Pijesku, rekli su mi da će mi presuditi za sva vremena šumar Milan Kavaza. Nikad čuo za njega. Vozili smo se dugo i zastali smo pred nekom prodavnicom. Skinuli su mi povez sa očiju, ali i dalje nisam poznavao teren. Tu je čekala grupa četnika. Pozvali su tog Milana Kavaza govoreći mu da je žrtva stigla, pokazujući na mene. Naredio mi je da idem ispred njega i skrenuo me u neki šumski put sa asfalta. Nosio je uperen pištolj i govorio mi da požurim još u dubinu šume. Najednom sam čuo da je tresnuo o zemlju pošto se bio okliznuo. Okrenuo sam se i vidio da se sa velikom mukom pridiže i razgleda gdje mu je pištolj. Nisam ništa drugo pomislio osim da bježim. Potrčao sam koliko sam mogao, a u tom trenutku kako mi se učinilo, i pored toga što sam bio zgažen, bio sam brži nego ikad. Mile se bio podigao i počeo pucati za mnom kad sam ja već bio odmakao duboko u šumu.
Nakon lutanja, u kome sam se uspio odvezati, cijeli taj dan i noć sam bio oko Han-Pijeska. Drugi dan ispod samog grada, na putu prema Žepi, pošto sam išao cestom, uhvatila me milicija iz Han-Pijeska. Rekao sam im da me je sokolačka policija dovezla do Han-Pijeska i da su me uputili prema Žepi, a da sam išao iz Sarajeva. Naravno, slagao sam im. To mi je jedino preostalo da bih se mogao izvući. Kako sam i očekivao, nisu povjerovali, počeli su da vrte radiostanice da bi stupili sa sokolačkom milicijom u kontakt. Poslije pola sata njihovih pokušaja da stupe u kontakt, nisu uspjeli, nego su mi rekli da ako su me oni pustili, pustit će me i oni, skrenuvši mi pažnju da isključivo idem cestom prema Žepi. Pomislio sam da je dragi Allah konačno i meni pritekao u pomoć. Nastavio sam cestom gdje sam, nedaleko odatle, udario na barikade, na kojima su me ponovo dočekali sa uperenim puškama. Rekao sam im da me milicija pustila. I oni su pozvali patrolu, a ja sam mogao čuti:
-Pusti ga slobodno, neka ide!
Mojoj sreći nije bilo kraja. Neposredno pored barikada sustigao me četnik i rekao mi:
-Ja sam Miodrag Borovina. Ako te iko do Žepe od Srba zaustavi, reci da sam te ja poslao i nema problema. Pozdravi mi doktora Benu Kulovca, mog školskog druga i evo ti dvije kutije cigara. Pričaj da postoje i dobri Srbi!
Odatle sam ostavio još jednu noć u putu, da bih naredni dan, navečer, stigao u Ljubomišlje. Nije niko mogao da povjeruje mojoj priči, ali kad sam se skinuo, nije bilo boje tijela. Izgledao sam kao poliven plavim i crnim mastilom. Prepukla koža, rane. Ispričah ti sve. Istina je. Mnogi ne povjerovaše mojim riječima nikad. Izgleda malo nemoguće, pa se i ja dosta puta pitam da li je to bilo moguće. Jeste burazeru, istina je, pa ti ako hoćeš vjeruj, a ja se ne bojim i ne libim se ničega da ispričam jer sam nevina žrtva, koja nikad do groba neće zaboraviti ni oprostiti. Namučih ja tebe, ali nemoj da ti je mrsko. Neka zna narod širom svijeta, kad to već pišeš. Davno bilo, ne ponovilo se!»


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 2 months ago #16929

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Sedamdeset leševa pluta Drinom
Petak, 26. juni 1992. god.

Izvještači iz Žepe, koji su počeli da se uključuju u direktan program Radio Sarajeva, već nekoliko dana izvještavaju detaljno o proteklim, ali i sadašnjim zbivanjima. Večeras su dodali vijest o novih sedamnaest leševa koji plutaju iz pravca Višegrada. Dosad je izvađeno pedeset i četiri i plus današnji, tako da broj prelazi sedamdeset. Vadi ih Civilna zaštita koja ih identifikuje (mali je broj identifikovanih) i ukopava u novooformljeno groblje na ušću rijeke Žepe. Plutajuća tijela isključivo vade u noćnim satima, zato što u toku dana snajperi djeluju sa brda Stolovaš (preko Drine) i sa Starogorskih stijena, kao i granate koje dolijeću odsvuda. Saznajem da Žepljaci ostvaruju kontakte sa ''ostatkom svijeta'', uglavnom preko Zagreba, a Zagreb informacije navodno dotura Sarajevu. Tako to nekako ide sa radiovezom valjda zbog nekih ometanja.


Uništili su džamiju u Godimilju
Subota, 27. juni 1992. god.

Današnji izviđači donose nove vijesti sa Bokšanice. Nakon dvadeset dana čekanja komšije Srbi su se nakanili da dokrajče već davno započeti posao. Danas su totalno zapalili i uništili džamiju u selu Godimilje, koja je bila ostavljena kao poslastica, kad nemaju šta drugo. Koji su to monstrumi i životinje, da dižu ruku na bogomolju. Sa sigurne distance, nemoćni izviđači su do kraja posmatrali zločin, koji su počinili komšije sa Sjeverske. Hamćo Žiga i Avdo Agić su poznali glavnog palikuću. U društvu svog sina, Jovan Olović i sin mu Miroslav, vrišteći od sreće, podmetali su vatru koja je progutala jednu od najstarijih džamija u regiji. Istu informaciju potvrdio je i ugledni profesor N. Z, dobar poznavalac ljudi sa ovoga prostora. Znači da nema nikakve sumnje ko su počinioci. Sebe nazivaju ''vjernicima i nebeskim narodom'', a uništavaju bogomolje.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 2 months ago #16930

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Plotuni topova iz Srebrenice, Goražda, Sarajeva...
Utorak, 30. juni 1992. god.

Zadnji je dan mjeseca juna. Uklanjamo destine novopostavljenih mina i pokušavamo da ih postavimo tamo odakle očekujemo četničke napade. Stižu i nove izbjeglice iz okolnih općina. Skrivali su se do sada po okolnim planinama, tražeći na kraju spas u Žepi. Granatiranja su nešto rjeđa. Avioni su smanjili intenzitet bombardovanja, dok se još uvijek čuju topovski odjeci od Goražda, Sarajeva i Srebrenice. Nas kao da zaborave po nekoliko sati, nekad i čitav dan, da bi se sjetili pa ponovo zasuli. U ovom mjesecu je bilo dosta poginulih u Luci, Krušev Dolu, po Žepskoj planini, preko Drine. Ne znam im ni broja, ni imena. Zadnjeg dana u junu želim da su zadnji put uklonjene mine, da su zadnje izbjeglice došle i da se vrate kući, da prestanu ubijanja i paljenja, da prestanu ratna dejstva, da imamo miran san. Jedino ne želim da to bude zadnji dan mojih bilješki. Želim bilježiti i lijepe stvari, samo da ih bude!

Izbjeglice izgubljene u planinskim vrletima
Srijeda, 1. juli 1992. god.

Prvi je julski dan. Novi val izbjeglica i pogibije i dalje iz dana u dan ukazuje na kulminiranje rata i zaplet situacije u širem regionu. Tek danas sam saznao da su dvojica ljudi poginula u rejonu Sroborana i Podžeplja 28. juna. Poginuo je neki Emin Čardaković i neki Subašić, ne znam mu ime. Izbjeglice dolaze sa svih strana, a posebno od Rogatice iz čije je okoline danas došlo nekoliko desetina protjeranih stradalnika. Među njima je došla porodica Muaza Divovića, iz sela Oškoplje kod Rogatice. Došli su kod Jusufa Bajića u Vratar. Ajnija Divović, supruga Muaza Divovića je kćerka Jusufa Bajića i Behije, a sa njom pored Muaza došlo je i njeno dvoje djece, Admir i Almir, oboje mlađi od deset godina. Kao i uvijek, kad neko od izbjeglica od bilo kuda dođe, nađe se tu dosta osoba koje žele znati što se događa u okolnim mjestima. Tako je bilo i večeras. Došlo je nekoliko komšija među kojima sam bio i ja. Svako je želio znati ili se raspitati za nekog svog, ko se još ne pojavljuje, a znalo se da je Rogatica zaposjednuta od strane Srba i JNA, te da su Muslimani poubijani ili protjerani

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 1 month ago #17014

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Prvi koji su željeli znati za sina Suada su Ajnin otac Jusuf i majka Behija. Suad Bajić je sa rođakom Enverom Bajićem oko dvadesetog aprila otišao u Rogaticu da bi donio neke stvari, a Enver je odveo suprugu i sina sa sobom pješke, preko šuma. Ajnija govori kako je Suad zajedno sa Enverom, koji je poslao suprugu i sina u selo Kukavice kod njenih, viđen u selu Šetići (kod Borike) 12. maja 1992. god. i da su odatle otišli prema Žepi. U Žepi se još nisu pojavili, što ukazuje da su možda uhvaćeni od strane Srba između Šetića i Godimilja. Suadova supruga Zahida, sa dvije djevojčice, nalazi se kod Jusufa i Behije u iščekivanju da se Suad pojavi. Jusuf ima još jednog sina Muhameda za kojeg ne zna ništa, a koji se nalazi u Kiseljaku, dok mu je sin Arif došao krajem maja i donio vijest da je četvrti sin Jusufov, Munib, sa svojom porodicom ostao u selu Kukavice i da namjerava da se prebaci do Goražda. Tako velika familija, a sada niko ni s kim nije spojen. Ja se također još uvijek nadam amidži Edhemu kao i tetki Džemili, koji su negdje oko Rogatice.
Ajnija i Muaz pričaju kako je selo Oškoplje i Prodola postalo simbol izbjeglica koje se tu sasvim slučajno skupljaju i odatle polaze prema Žepi. Govore da se tamo još uvijek nalazi na desetine osoba koje formiraju male grupe koje odlaze u Žepu. Mahom se radi o osobama porijeklom iz okoline Žepe. Prodola, koja je u sklopu sela Jesenice, odnosno zaseoci: Mrče, Oškoplje i Podgradac, nekim čudom su još uvijek netaknuti, izuzev jakih provociranja početkom maja i ranije. Pitam se, da li je to Božije davanje da se tako dešava, da se tu izbjeglice skrašavaju i odlaze u Žepu. S druge strane, Žepa, poznata još iz Drugog svjetskog rata kao zaštitni simbol izbjeglištva, postaje ponovo to isto. Poznato je da je jedino u Žepi u svim ranijim ratovima, muslimanski narod (i tada progonjen od istog srpskog naroda), nalazio spas u Žepi i jedino tu, u cijeloj istočnoj Bosni ostajao živ! Historija se ponavlja!



Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 1 month ago #17078

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Milan i Sredoje Lukić zapalili žive civile u kući
Četvrtak 2. juli 1992. god.

Danas sam bio svjedok svjedočenja Esme Kurspahić, koja je nakon dužeg vremena poslije okupacije Višegrada, konačno našla kolijevku spasa. Esma je preživjela strašne golgote i torture u Višegradu, koje su sprovodili Srbi, na čelu sa nekim Milanom Lukićem iz sela Rujišta (nedaleko od Žepe), njegovim bratom i nekim rođacima. Esma priča kako su Milan Lukić i neki Mitar Vasiljević, 7. juna 1992. na obali Drine, nedaleko od mosta, ubili pet muškaraca Muslimana, te da su 10. juna 1992. ubili sedam muškaraca. Dalje, 14. juna 1992. Milan Lukić i Sredoje Lukić, zatvaraju šezdeset i pet osoba i to staraca, žena, bolesnih, među kojima je bilo sedamnaestoro djece, starosti od dva dana do četrnaest godina, u neku staru kuću u ulici Pionirska gdje ih pale žive.
Svi oni koji su pokušali pobjeći kroz prozore rafalima su prikivali za tlo. Dana 27. juna 1992. u naselju Bikavac, zatvaraju sedamdeset Muslimana, u istu kuću koju su ovaj put minirali jakim eksplozivom zajedno sa civilima unutar kuće. Odatle je uspjela preživjeti i pobjeći neka djevojka koja je sad po Esminom saznanju u izbjeglištvu u selu Luka, nedaleko od Žepe. Šta reći na sve pomenuto?

Nove izbjeglice iz Višegrada
Petak, 3. juli 1992. god.

Nove izbjeglice, ovaj put iz dva različita pravca. Jedna grupa je došla preko stijena, od Višegrada, lijevom obalom Drine, dok je druga grupa došla kao i mnoge druge iz Oškoplja, pa preko Babljaka u Žepu. Obje grupe su sačinjavale osobe koje dolaze iz Rogatice, samo različitim pravcima. U grupi koja je došla nizvodno niz Drinu, a pošli su iz Rogatice preko Duba - Šljivna - Džankića - Crnog Vrha – Miloševića -Tatinice u Žepu, došlo je nekoliko meni poznatih osoba, među kojima je Ahmo Bajić (iz Vratara) i Fadila Podžić (kćerka Omera Heljića iz Vratara) sa kćerkom Azrom, dok joj je muž Ahmo uhvaćen u Rogatici polovinom juna. Kao i svi prethodni koji su izbjegli iz Rogatice, i oni pričaju skoro identične priče stradanja Muslimana Rogatice, što govori o jednoj nepobitnoj i stvarnoj istini. U drugoj grupi koja je došla preko Babljaka, poznato mi je da su između ostalih bili Ramiz Ćesko – Mozgonja, sa porodicom, za kojeg se pričalo da je poginuo, Nezim Kulovac sa porodicom, kćerka Fehima Salkunića, mislim da se zove Behka i mnogi drugi.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.053 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version