Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 10 months ago #18598

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Pismo deveto

Otišli su Babo i Đedo, Allah rahmetelje
11. decembar 1992. godine

Više nego ikad poželjeh da se nekom ispovjedim, da kažem kako je život uistinu crn i bezvrijedan, iako je sve bijelo. Vani je snijeg. Ali ni cijeli sjeverni pol svojom bjelinom ne može pokriti crne dane i vakat, koji nas guta. Odnosi sa lica zemlje, zajedno sa ovim olujnim bijelim snijegom. Nestajemo i opstajemo u istom trenutku, baš kao ove pahulje koje gledam kroz prozor koje opstaju i nestaju u dodiru sa tlom ili prozorskim staklom.
Vani puše olujni vjetar. Šište granate u istom momentu, cijela atmosfera pišti i zavija. Spušta se neizvjesna noć, spušta se ledena hladnoća, spuštaju se hladna nedužna tijela u mezarja koja pokriva snijeg i već sljedeći dan kao da niko nije ni sahranjen. Sve je toliko bezvrijedno i nevažno. Kako da se traga za putem spasa i gleda u neku budućnost, kada znamo da je sve uzaludno, da je sve utopija ovog vremena. Nestajemo, brzo i tiho, ne uspijeva se ni pomisliti zadnja želja kojih, kao nikad, u svakoj misli ima na pretek. Ptice umiru pjevajući, rekoše pjesnici velikog glasa. One znaju da umiru. Mi umiremo iznenada i brzo, nema se kad spoznati šta se desi. Drugi koji gladni tumaraju, kojima pjesma, hrana i sve što je lijepo, postade nedokučivo blago sa druge strane krvave brane, koja postade bedem zla, ne otvaraju usta osim ako imaju zalogaj. I tada ih teško otvaraju, poput zahrđalih baglama koje se ne otvaraju godinama, pa dođe vakat, veoma rijetko, nešto ih otvori. Oni tumaraju. Svejedno im je šta će im se desiti. Samo da donesu hranu koja će ostaviti njihovu djecu u životu i kuvetu*. Nestaju i ginu, u zasjedama u Sušici, Podravanju, po Žepi od granata ili pak mina po Bokšanici, Stoboranima, Borovcu, Lazama, Planama...
Ginu i oni koji ne tragaju za hranom. Oni koji provode dane u memljivim skloništima, u kućama, ni krivi ni dužni stradaju. Moj Amidža, evo devet je dana od početka naše porodične tragedije. Šest dana kako nemamo više ni Babe ni Đede, Allah-rahmetejle. Nemaš više oca i brata. Prouči im fatihu kad ovo budeš nekad čitao. Nadam se da si živ! Nadam se, mada mi sve više ovo izgleda kao iluzija kojoj se odupirem. Teško nam se svima pomiriti sa nemilom i tragičnom istinom koja nas zadesi. Kanim se evo danima ubilježiti taj krvavi događaj, pomiriti se sa zlom sudbinom i početi gledati dalje. Ali kako? Još uvijek kao da gledam ispred sebe, kao najveća sirotinja ovog svijeta koja nema izlaza, pitam se postoji li izlaz? Možda! Moram smoći snage uputiti svoje misli ka tom izlazu, okrenuti se nama koji smo preostali, koji još trajemo i patimo. Teško mi je bilo poslije svega sjesti i staviti svoje misli na papir, kazati šta se desilo. Ako prestanem bilježiti, nehumano ću potisnuti sve što prolazi oko nas, sve što nas okružuje i uništava. Zaborav će prevladati i uništiti svu istinu, odagnati stvarnost i realnost koja nam se dešava. Ako nas zlo uništava neka bar neko zna da smo uništeni, ali prije svega da smo postojali. Danas se grobovi obilježavaju samo bašlucima koji će istruhnuti za koju godinu. Nema kamenih nišana koji će svjedočiti kroz vijekove o nečijem postojanju. Kad nestanu bašluci, nestat će i slovo o nama koji postojasmo, a mezari će postati travnata neravnina kao i svaka druga.
U žalosti, očaju, jadu i patnji smogao sam snage da stavim pečat ovog vremena, da kratko kažem šta nas snađe moj Amidža.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 10 months ago #18745

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Pismo deseto1

Dvije dženaze, u dva dana
2. decembar 1992. godine

Tog jutra, kao i svakog drugog, četnici su granatirali od ranog sabaha, pa sve do sedam sati, a onda bi napravili uobičajenu pauzu do podne. Pa onda opet. Već su duže vrijeme imali ustaljene termine granatiranja, tako da smo se bili navikli i raspoređivalo bi se vrijeme prema tome. Od kada je Rasim rahmetli poginuo, tereni Petova Dola postali su epicentar granata, koje nam šalju komšije Srbi sa Sjeverske, Zečice, Babljaka i od Kušićeve kuće sa Mandre. Tokom dana koriste neki kamion koji na sebi ima VBR, tako da njime gađaju odakle im padne na pamet. Od tada granate padaju konstantno oko užeg dijela kuće. Pogođene su već bile štale za stoku, bilo je neizdrživo, posebno noću. Tako da smo svi išli kod strine Behke da prenoćimo, svaku noć, jer u blizini njene kuće, za veliko čudo, granate nisu padale. Drugo decembarsko jutro smo također dočekali kod Strine, odakle smo otišli kući (do kolibe), Majka, ja, Babo, Nena i Đedo. Babo je trebao da ode do Jelika da dobavi drva sa volovima, a bio je to jutro tek došao sa položaja na Bokšanici. Majka je trebala da ponese brašno i još nešto hrane do strinine kuće gdje bi se doručkovalo, najviše zbog sestara, male Munibe i Džemile. Ja sam pomogao Majci da sve ponesemo, a Babo je ostao da bi doručkovao sa svojim roditeljima, da bi odatle potjerao volove pa po drva. Majka i ja smo se vratili. Tek kad smo počeli doručkovati iznenada su u 8 i 15 tresnule dvije eksplozije dolje kod naše kuće, a istovremeno su se čuli rafali negdje, a teško je bilo ocijeniti iz podruma. Predosjećaj je bio više nego tačan. Istrčao sam vani i u tom trenutku je počela da me zove nena Zulejha:
- Muhidine, potrči dolje, ranjeni su ti Babo i Đedo!
Istog trenutka, sa sprata strinine kuće, istrčali su i rođaci Sarija, Adil i Bego, pridružili mi se i potrčali smo dolje. Na pola puta smo sreli Babu. Trčao je noseći pušku u ruci, što me u jednom trenutku mnogo zbunilo. Ranjen, s puškom, a ipak trči!!! Ali samo još nekoliko sekundu, a onda je pao cijelim tijelom na tlo. Nigdje se više nisu čule granate ni puške. Tajac. U sekundi sam pomislio da je možda po srijedi diverzantski upad, a svi smo bili na velikoj i čistoj livadi. Dotrčali smo do njega kad je govorio:
- Idite po starog, više je ranjen!
Ugledao sam dva čovjeka kako trče iz pravca Ribioca, sa naše desne strane, prema nama. Podigao sam babinu pušku i nanišanio, ali sam na sreću u zadnjoj sekundi prepoznao Mirsada i Fikru. Nisam znao da su njih dvojica pošli da pomognu zaklati vola Behki i Sariji, tako da su me zbunili i u tom trenutku sam pomislio od njih da su četnici. Oni su mi pomogli ponijeti Babu do strinine kuće, a Adil, Sarija i Bego su već bili kod Đede. Za deset minuta obojica su ležali, krevet do kreveta, rana do rane... Potoci krvi koje smo zaustavljali tekli su na sve strane. Bili su živi i nije nam se činilo da postoji opasnost z aživot. Prije nego su ponijeli Đedu, Adil je dozvao neke komšije u Vrataru. Za pola sata je došlo mnogo ljudi među kojima je bio i doktor Ibro - Ibrahim Heljić (Vratarac). Vrlo brzo Ibro je pregledao rane koje je spretni Fikro bio već previo poput doktora i naredio da ih ipak nosimo u ratnu bolnicu u centar Žepe. Babo je bio ranjen samo jednim gelerom koji je napravio rupu na desnoj slabini, prečnika oko jednog centimetra. Postojala je mogućnost unutrašnjeg krvarenja, jer nije bilo vidljivih tragova krvi.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 10 months ago #18803

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Da se igrom slučaja desilo da ga pogodi samo dva centimetra više, rebra bi ublažila prodiranje gelera u unutrašnjost i ne bi bilo toliko kritično. Nije se osjećao dobro. Bio je suviše blijed. Imao je jako znojenje i kao da ga je na momente bacalo van svijesti. Teško je disao i nije se mogao pomjerati usljed jakih bolova. Sasvim malo je pričao, samo onda kad je osjećao žeđ koja mu se često pojavljivala.
Naizgled, Đedo je bio teže ranjen. Bila mu je prebijena lijeva ruka, te desna noga u predjelu debelog mesa, a jedan ga je geler rasjekao do kostiju preko cijelih prsa, od lijevog do desnog ramena. Đedo je previše krvario i rane su mu nanosile velike bolove od kojih je povremeno ječao, a stalno mi se obraćao da se čuvam i da ne srljam kao što mi je navika. Naše suosjećanje sa njihovim mukama nije moglo promijeniti njihovo stanje kao ni potoci suza koje svi redom puštaše. Nije se moglo ne misliti na najgore, kao i obično. Saznanje da na doktore koje imamo ne možemo računati kao pomoć od velikog značaja, dovodilo nas je do očaja. Nemaju pravih zavoja, a kamoli nešto drugo što je potrebno u ovim masakrima, koji se dešavaju svakodnevno. Svima je poznato nadljudsko žrtvovanje naših doktora u minulim danima, svima je poznato koliko su ljudi spasili, ali kad su u pitanju unutrašnji, hirurški zahvati i određeni lijekovi, mogu samo da plaču zajedno sa pacijentom. Tim naših doktora, posebno Beno i Šaban, do sada su doprinijeli koliko i branioci Žepe.
Uz veliku pomoć rodbine i komšija, kojima sam dužnik za života, snijeli smo ih do bolnice oko 11 sati, iako smo imali put dug četiri kilometra. Doktor Benjo - Benjamin Kulovac, njegov otac Šaban Kulovac, inače bolničar, zatim doktor Ibro Heljić i doktor Nijaz su nekoliko sati bdjeli nad njima i pored pune bolnice ranjenika. Dali su sve od sebe da očiste i dezinficiraju rane, te da prepoznaju ozbiljnost ranjavanja. Na kraju su rekli kako Babu moramo prebaciti u Srebrenicu, a Đedo ostaje. Nisu mi htjeli reći da za Đedu nema spasa, jer ga je brzo uhvatila neka gangrena koju nisu mogli spriječiti, a i previše je bio izgubio krvi koju nije mogao vratiti. Tri doktora, bez alata, lijekova i ostalih medicinskih sredstava, bili su nemoćni.
U toku dana sam se s velikom mukom snašao za nešto nafte, koju mi je dao Rasim Bajić (želim mu sve najbolje u životu), a Nezir Kulovac i njegov sin Nedžib su bez pogovora pristali da Babu odvezu u Srebrenicu kroz kritičnu zonu Podravanje. Pitanje života i smrti u oba slučaja istovremeno. Pored Nezira i Nedžiba neizmjernu zahvalnost dugujem rođaku Hamdiji Kurtiću, Amiru Bajiću, tetkovima Muji i Mehmedaliji Vatrešu, Hasibu Omanoviću i svima onima koje je komandant Avdo poslao kao obezbjeđenje. U tim trenucima nisam bio svjestan mnogih stvari, tako da mi ne zamjere oni koje ne spomenuh. Ne sjećam se. Najviše se sjećam da me Hasib sputavao i zabranio mi da idem s njima, veli:
- Još i ti da gineš? Ni govora!

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 10 months ago #18837

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Ni govora! Ostaješ sa Đedom i porodicom. Svi su spremni da se žrtvuju za Muniba! Mnogo su Munib i Salih ostavili dobrih djela iza sebe i došlo je vrijeme da im se to uzvrati!
Bile su to riječi starine Hasibe, koje su mi se urezale duboko u dušu i dirnule me kao nikad u životu. Nisam mogao zaplakati, a mozak i tijelo su htjeli eksplodirati. Otišli su u Srebrenicu prije pola noći. Na rastanku Babo mi je rekao:
- Muhidine, učini mi uslugu! Sa mnom je gotovo! Čuvaj sestre! Čuvaj i pazi ih sve! Ne čini nikom nažao! Budi čovjek kakvog te zamišljam, jer sam te tako odgajao i poštuj to. Čuvaj se i ne daj nikom na sebe. Pomozi svakom nevoljniku i jedino ćeš kao takav biti prihvaćen. Sjećaj se mojih riječi kojima sam te usmjeravao svih ovih godina i istraj u tome. Pomozi Đedi i Neni. Samo tebe imaju. Svi samo tebe imaju. Upamti to! Nemoj dozvoliti da te izgube. Budite jedno biće kao i do sada. Pomirite se s tim da nastavite živjeti bez mene. Sa mnom je, ponavljam, gotovo!
U životu mi nije bilo teže. Ostao sam bez teksta. Zanijemio sam. Imao sam i ja taj isti predosjećaj koji je i Babo imao. Znao sam da ga gubim, a ne mogu mu pomoći. Osim dopremiti ga do Srebrenice. Nisam mogao ni tada zaplakati. Gledali smo se pod prigušenim svjetlom fenjera. Pustio je suze i jecajući mi još rekao:
- Čuvaj mi malu Munibu! Ne ljuti se, ali nju sam najviše volio, najmlađa je. Ne znam koliko me je uistinu upamtila, mala je, pričajte joj o meni. Sve vas volim i zato plačem. Rastajemo se zauvijek, to me boli više od rane. Upamti od čije ruke sam ubijen, to ne smiješ zaboraviti, jer ako se to desi nestaješ i ti! Sine, još jednom, čuvaj se! Čuvaj sve! Želim ti sve blagodati ovog svijeta. Da potraješ i izađeš čist iz ovog rata. Muhidine Allahimannet! Daj da te zagrlim i poljubim i ispuni Babi posljednje želje. Volim te! Čuvaj se! Sretno mi ostaj i budi uz Đedu, jer ti znaš koliko te voli. Allahimannet još jednom!
Bile su to posljednje Babine riječi prije nego što su ga odvezli. Posljednje riječi u zagrljaju koji je, kako mi se učinio, trajao vječnost i nisam mogao da ga propustim.
- Bit' će sve u redu! Moramo ići i ne sekiraj se, idi kod Đede!- govorio je Hamdija. Morali su krenuti i proći Podravanje prije zore. Otišli su!
Nakon njihovog odlaska vratio sam se u bolnicu kod Đede. I kod njega mi je bilo slično, s tim što je on izgledao van životne opasnosti. Bar meni. Pred zoru je došao komandant Avdo i predložio mi da odem kod njega nešto pojesti i da ponesem doručak i za Đedu. U prvom trenutku to me je malo zbunilo, jer sam bio po prvi put u prilici da sa njim popričam, onako kao da se znamo godinama.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 10 months ago #18890

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Razgovarao je sa Đedom, tješio ga i zapitkivao šta bi volio da mu se udovolji tih trenutaka. Oko četiri ujutro otišao sam sa komandantom Avdom kod njega, ustvari kod njegovog punca Enesa Kulovca, kod koga je i boravio. Znao sam oduvijek da su Babo i Đedo bili dobri sa Enesom i pomislio sam da je Enes urgirao da priskoče upomoć. Međutim, tu je postojala i druga veza između Avde i naše familije, a što ja nisam znao. Avdo mi je ispričao da je radio duže vrijeme u Rogatici, u Tvornici prečistača (TPR). Rekao mi je da je poznavao mog Babu, da su bili dobri prijatelji. Bilo mi je drago što prijateljstva dugo traju i što ljudi ne zaboravljaju. Kod Enesa su me primili kao člana porodice. U tako sitne sate servirali su mi doručak i pravili društvo sve do izlaska sunca. Molili su me da zaspim, da se odmorim, ali nisam mogao ni pomisliti na san koji me nije ni malo pritiskao. Vidjevši da neću spavati Avdo mi se pridružio i besjedili smo do zore. Spominjao je kako je s tobom dolazio kod nas na Petov Do u vrijeme koševine i trešanja. Kako mu je Đedo ostao drag i u lijepim uspomenama, kako mu je iskreno žao zbog onoga što se desilo sa njima. Bio sam mali i ne sjećam ga se, ali sve je činio da me utješi i razgovori, što mi je baš i trebalo u tim trenucima. Pričao mi je o vašem druženju i prijateljstvu, i da znaš Amidža, da sam u njemu stekao prijatelja i spoznao da se radi o jednom velikom humanom, karakternom i nadasve dobrom čovjeku. Ja sam
mu pričao da sam malo informisan o tvom nestanku, o ljudima koji su te odveli, i da se radi otprilike o Rajku Kušiću, na što se on uozbiljio i ispričao mi dugu priču o tom divljaku i njegovom ponašanju u četničkom duhu i prije rata.
Kad je svanulo spremio je doručak i duhana za Đedu, pa smo mu to odnijeli. Nije mogao dugo da se zadrži. Rekao mi je kako je i sam tu noć došao sa nekog izviđanja, samo na kratko i da se mora to jutro vratiti, jer sutra hoće da pokuša izvesti neke akcije oko Gunjaka.
Toga dana, 3. decembra, '92. godine, proveo sam kod Đede sve do šest sati poslijepodne. Pošto je u međuvremenu došla i Nena, predložila mi je da odem kući, pa da se vratim naredni dan. Đedo se postepeno osjećao sve lošije. Bolovi su postajali sve jači. Nije mogao da jede, ni da puši. Ležao je blijed i zamišljen. Doktori su mu konstantno provjeravali rane, čistili, previjali, ponajviše Beno, da bi mi poslijepodne Beno rekao da je Đedino stanje veoma kritično. Tih trenutaka, sjećam se, prisutni u ambulanti su primijetili da je u toku najžešće granatiranje od početka rata. I jeste bilo. Zaključio sam to tek kad sam pošao kući. Kući sam se vraćao usred tog žestokog i neprekidnog granatiranja. Nisam zastajao i kao da mi je bilo svejedno dok su granate padale u neposrednoj blizini i po samom putu kojim sam se kretao. Nailazio sam na mnogo kratera koje su ostavljale granate, velike razorne moći, sve do Vratara.
Kod kuće plač, tuga, jad i čemer. Pitanja i moja objašnjavanja su me vraćala u proteklu noć, ali moralo se izdržati. Sat i po poslije ponoći, kad me san čelično držao, probudio me plač i komešanje. Nena se vratila iz bolnice. Đedo je umro!!! Propadao sam u neke nepoznate bezdane u kojima sam gubio sve oko sebe. Nisam mogao ustati iz kreveta u strininom podrumu. Svi su se probudili i nakon pola sata još gore. Pogledi oboreni u pod, jecaji, suze, kletve...Takav bijaše ambijent u podrumu koji se tresao od eksplozija granata u studenoj decembarskoj noći

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #18992

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Jutro, 4. decembra '92. dočekao sam na putu do gasulhane*, pod kanonadama granata, sa volovskom zapregom, sa nekoliko rođaka i prijatelja koji su pošli da dovezemo Đedino tijelo do mezara u Vrataru. Nena je, prije dolaska kući, uz pomoć nekih ljudi, premjestila Đedu iz bolnice u gasulhanu. Detalj koji neću zaboraviti do groba je onaj kad sam idući prema džamiji vidio Šabana Kulovca i Fadila Heljića. Onog trenutka kad mi je Šaban znakom ruke govorio da ga sačekam, znao sam da je i Babo umro. Tako je i bilo. Iz Srebrenice su javili putem radio-amaterske stanice da je Babo umro i da će ga dopremiti sutradan u Žepu istim kamionom.
Dženaza, koju je klanjao Alija Heljić, obavljena je, iako su granate padale i do pedeset metara blizu mezara. Teško sam podnio tu dženazu, a još teže je bilo saznanje da ću to i sutra ponoviti. Ne znam ni sam odakle sam imao toliku prisebnost i staloženost. Shvatio sam valjda, nesvjesno, da se život mora nastaviti i da su njih dvojica vječne dženetlije. Nisam mogao ni zaplakati dok sam Đedu spuštao u mezar, a želio sam. Suze su presahle. A u grudima je bio oganj. Poslije obavljene dženaze, nas nekoliko je ostalo da iskopamo mezar i za Babu kojeg smo sutradan sahranili.
Peti decembar 1992. godine. Isti put, isti ljudi, isti način dobavljanja Babe iz Žepe kojeg su prethodne noći dovezli. Isto groblje, granate od istih ljudi. Granate im dohakaše, granate ih obojicu ispratiše u mezare svojim trijumfalnim i smrtonosnim zvižducima, istih kalibara, istih detonacija. Od tih dana ih nema više moj Amidža. Nemaš oca, nemaš brata!!! Bilo je još bolnije provoditi nekoliko narednih dana. Mi ostali skupa, bez njih dvojice, bez tebe i tvojih. Život se kao u inat nastavlja. U drugu kožu se ne može. Žalimo i patimo, vratiti ih ne možemo. Postadoh sirotan, postadosmo sirotinja, sa još malo života i još manje hrane. Proveli smo još pet dana na Petovu Dolu. Postajalo je sve kritičnije od prokletih granata pa smo odlučili preseliti kod tetke Džemile u Ribioc. Nismo mogli biti kod strine Behke zbog prevelike gužve, a s druge strane nismo mogli rizikovati sve živote da bi svakodnevno prilazili kući, hranili stoku i uzimali hranu. Nikome nije jasno zašto i da se tako jedan mali prostor može tako često i žestoko granatirati kao Petov Do (uži dio oko kuće). Kao da nam je sreća okrenula leđa.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #18993

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Gubim sve nade, iako se pokušavam suprotstavljati pesimizmu. Međutim, gubim nade da ćemo uopće opstati. Gubim volju za životom. Jučer smo, 10. decembra '92, kompletno preselili kod tetke u Ribioc i sve potrebno, zajedno sa stokom, preselili smo ovdje. Selo Ribioc nekom srećom ne gađaju, iako oko sela granate oru livade. Znaju i promašiti poneku, da Bog da svaki put promašili. Uz veliku pomoć, rodbine i prijatelja u toku noći sam, tri noći uzastopno, prebacivao ovdje stoku, sijeno, drva i sve potrebne stvari za nas petoro. Preseljavanje smo obavljali između devet sati noći pa do četiri ujutro. Tada su bile ustaljene pauze granatiranja. Šalju granate i uništavaju nas komšije iz sela: Šarenci, Olovići, Đukići, Pušonje, Ćorići, Mitrovići, Novakovići i Marjanovići...Tresu topovi njihova dvorišta na Sjeversku. Komšija Nôvo Šarenac je valjda odabrao da iz njegove bašče ližu plamenovi velikih kalibara, da tamo stoje paklene mašine koje me zakidoše.
Tu, po Sjeversku, Godimilju, Babljaku, hodaju oni, naše dojučerašnje komšije koje posmatramo dvogledima. Njihove porodice su negdje na sigurnom, uživaju i smiju se dok moji plaču! Postali smo još i izbjeglice: ožalošćeni, ojađeni, pogorjeli, protjerani granatama, ali ipak prkosni i živi. Takav bješe epilog naše tragedije, moj Amidža. S teškom mukom se nakanih da ti ovo napišem, ali smogao sam snage da se pišući suočim ponovo sa svim onim što doživjeh proteklih dana. To moram nositi u sebi svakako, ali mi lakše da se malo izjadam, mada nevoljko, u određenim trenucima, jer život je gorak i pretežak.
Naše akcije koje su provedene 4. decembra '92. na Gunjacima, rezultirale su uspješno. Tako pričaju mada je nekoliko naših ranjeno. Od poznatih tu je Sabrija Kulovac iz Vratara, koji je skoro ostao bez stopala, kada je stao na nagaznu minu. Stopalo mu je, kako rekoše,
rastureno. Nalazi se u ratnoj bolnici gdje doktori čine sve da mu spase nogu.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19114

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Imamo još deset kilograma kukuruznog brašna
Subota,12. decembar 1992. godine

Glad je sve nesnošljivija! Paćenici i dalje tumaraju, od sela do sela hodaju samo sa jednim ciljem – da pronađu hranu. Traže, prose... Ne posramljujem ih ako kažem da prose. Znam, moraju! Nije daleko vrijeme kad će narod početi umirati gladan, neko prije, neko poslije. Konstantno ginu oko Srebrenice gdje idu u potragu za hranom. Ginu i smrzavaju se u ledenoj planini Sušici. I dalje se mnogi, koji privremeno borave u Žepi, preseljavaju u Srebrenicu. Tamo rijeke izbjeglica, iz susjednih općina, nasrću na njihova okupirana sela, na srpska sela, sa ili bez oružja kako bi oteli hranu. Moraju! Moraju postati pljačkaši. Tako će ih nazvati oni koji im onemogućiše da uopće žive. Oni koji im oduzeše sva prava i mogućnosti za normalan život. Još ih ubijaju, još nas ubijaju!
Tamo u Srebrenici ima mnogo više ljudi. Tako da im je lakše ostvariti borbu za goli život. Mi smo ovdje okovani zlom i baš suzbijeni i pritisnuti uz Drinu koja krvava teče. Ali je ipak volimo. Ako se udaljimo od Drine, nema nas. To nam je prva i zadnja stanica na ovom putu stradanja iz kojeg će možda neko izaći živ. Ljudi napuštaju Žepu, opravdano, jer u ovoj igri bez pravila sve je dopušteno. Po slobodnom izboru, ali da se preživi. Noćas su, kako smo saznali, iz Vratara otišli braća Šefik i Refik Hajrić, te Jusuf-Juko Durmišević, sa ženom i malim djetetom. Oni su otišli u pravcu Goražda. Tamo se namjeravaju uputiti mnogi, posebno iz rogatičke okoline. U Goraždu je stanje sasvim drugačije i mnogo je lakše snaći se za hranu, bar se tako priča. Sa druge strane Goražde je oslobodilo velike prostore i u tom gradu se odvija znatno normalniji život nego u Žepi. Zar je sudbina odabrala Žepu da bude po svemu tragična. Nigdje se čudnije stvari ne događaju. Nigdje se više ne pati, tako mi se bar čini, dok svakodnevno slušamo radio i poredim druge krajeve sa Žepom.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19115

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Koliko smo puta samo komentarisali kako nam je trebalo oružje koje su imali drugi gradovi u BiH, a nedostajalo nam je i da se najedemo koliko možemo, bilo šta! Ostajemo i nestajemo zajedno sa pustim željama koje postaju važne isto toliko koliko i nekom da se dočepa nekoliko miliona maraka ili ode na Mjesec. Nama su skromne želje postale nemoguće i neostvarive, a ukorak se suočavamo sa zlom druge prirode. Zima je krenula, okovala nas ledom i snijegom, neizvjesnošću i nepokretljivošću, došla je na najgrublji način i ne popušta. Funkcije odbrane se i dalje moraju održavati na terenu, na razgraničenjima, a mi gladni, bosi i goli, sa jednim ili nijednim mršavim obrokom ničega! Hladnoće su dovele u iskušenja mnoge da napuste skloništa i vrate se kućama, zabarikadirani kubicima drveta u kućama koje više liče na bunkere. Šume su pune ljudi koji love divljač. Svi oni koji nikad nisu bili lovci naučiše se vještini koja ih ostavlja u životu. Drugi koji imaju malo više stoke lakše podnose glad. Malo mlijeka, malo mesa bez ili sa hljebom, bez ili sa solju, da se utoli glad. Ja planiram u naredna dva-tri dana zaklati jedno goveče, osušiti ga neslana, pa kako bude.
Morat ćemo ga pojesti. Preostalo nam je još desetak kilograma kukuruznog brašna i nema više. Imamo još četrdeset kilograma ječma koji je Babo rahmetli zakopao za proljetnu sjetvu. Nena i Majka me nagovaraju da to iskopam, jer samo ja znam gdje je. Ne mogu pogaziti Babine riječi i amanete koje mi uputi pri rastanku. Moram se pobrinuti da se prehranimo na sve druge načine, ali ću to ako bude života na proljeće posijati pa ko god
pobere. Ipak se mora gledati malo dalje. Izvlačim iz Babine pouke kako je i on tako već davno planirao da posije, da se ima, pa ko dočeka. Ničija sudbina ni nafaka nisu izgleda ni slične, pa prema tome valja gledati što dalje u budućnost.
Na radiju slušamo česte apele upućene iz naše Žepe: traže zaštitu, hranu, lijekove... Ali uzalud. Ne interesujemo mi nikoga. Ista je situacija i sa Srebrenicom i Goraždem. I oni traže isto. U istoj smo situaciji svakako. Samo se mogu čuti priče za neke rezolucije, broj taj i taj, član taj i taj, usvojeno, neusvojeno. Sarajevo, Brisel, Ženeva... Jebe se njima za Podrinje. Neka nas porobi Srbija, ali znamo onda će porobiti i Sarajevo, nakon što porobe nas. Pričali su o našoj hrabrosti u početku rata, bodrili nas i kad treba i kad ne treba. Sad kad su prestale sve ofanzive, čuju se samo apeli Fadila Heljića. Sada, kad smo još uvijek kao siguran podupirač BiH, ne pričaju o nama. Ne interesuje ih naša glad i očaj koji nas sve više vuče u bijelu smrt po okolnim planinama. Sva sreća da četnici već dva mjeseca ne napadaju. Da znaju što ne znaju, ne dao nam Bog!


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19204

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Stigla su dva kamiona humanitarne robe
Ponedjeljak, 21. decembar 1992. godine

Svjetlo na kraju tunela napokon upušta svoje zrake i na vidiku su, čini mi se bolji dani. Humanitarna pomoć koju je dobila Srebrenica u prošloj sedmici, napunit će bar malo i gladne stomake u Žepi. Pričalo se da će nam dati jadan dio kao pozajmicu, ali nije se puno vjerovalo i nadalo obećanjima koja su samo golicala već izgladnjele utrobe. Desilo se sasvim iznenada, da su jučer došla dva kamiona hrane u Žepu. Kamioni su bili u ličnom vlasništvu ljudi iz
regije Han-Pijeska, koji su privremeno boravili u Srebrenici. Ljudi su se žrtvovali i preko zloglasnog Podravanja dovezli hranu i neke ljude koji su se vraćali iz Srebrenice. Humanitarnu pomoć će kažu da dijele za dan-dva, a došlo je neko sojino brašno, šećer, sirevi i još ponešto. Uhar* je bilo šta, ali dva kamiona nisu nikakav garant produžavanja života koga tanke niti dijele od okrutne smrti koja će uskoro početi da probira. Trebamo biti zahvalni
Srebrenici kad su pored toliko svoga stanovništva i izbjeglica odvojili pomoć i nama, pa koliko god. Premazat ćemo zube, govore stariji, pa opet na dijetu. Narod koji je iskoristio kamione sa humanitarnom pomoći iz Srebrenice, donosi vijesti o pogibijama Žepljaka u Srebrenici. Tako saznajemo da su u potrazi za hranom oko Srebrenice poginuli Muhamed Torlak i Zajko Kulovac (bivši policajac iz Rogatice).
Druga informacija, koju sam saznao ovih dana, je da su već došli neki ljudi iz Goražda a sa ciljem odvođenja jedne žene i njene djece. Naime, radi se o nekom Aliću iz Kukavica (kod Rogatice) koji je godinama bio moreplovac, a i silne pare ima. Došao je braniti Bosnu. Došao je u Goražde gdje se zaustavio. Kažu da je finansirao i dopremio mnogo pomoći Goraždu, ali nije mogao da živi bez porodice. Njegova supruga, rodom iz Brložnika, kćerka Ćamila Torlaka, našla se pred početak rata kod svojih i bila sve do sada. Vodit će je Alić u Goražde, a prevalio je tako dalek i opasan put sa grupom jarana koji su ga pratili. Razmišljam kako će na tom putu do Goražda biti samo toj jadnoj djeci. Previše je hladno, a i put kroz četničku teritoriju je opasan. Ovih dana i ne hodam puno, ne krećem se, osim ako moram, tako da ne znam detalje koji se eto dešavaju. Selo Ribioc je svakako mimo i jednog puta da bih nešto saznao i vidio. Šta se sve neće desiti u ovoj okovanoj Žepi koja postaje specifična na razne načine.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.062 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version