Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19251

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Odrasli i djeca kroz snijeg odlaze u Goražde
Četvrtak 24. decembar 1992. godine

U Goražde je otišlo pedesetak osoba među kojima je osim djece i nekoliko starijih osoba. Među njima ima pravih Žepljaka i izbjeglih Rogatičana. Od meni poznatih otišli su Himzo i Hajrudnim Torlak, sa porodicama. Nova informacija je da se organizuje odlazak u Goražde iz redova naših jedinica koji bi donijeli lijekove i nešto oružja. Pokret se planira oko Nove godine, sa grupom od preko stotinu boraca, što me navelo na ideju da i ja pođem. Jednostavno ne mogu se smiriti, a ne mogu ostaviti porodicu na cjedilu, mada mi se vrti ideja o donošenju soli i bar malo brašna. Opet razmišljam da imam bar dovoljno mesa i mlijeka i da je možda bolje jesti i neslano, nego se podvrgavati riziku.


Zasjeda koloni na putu u Goražde
Četvrtak 1. januar 1993. godine

Prvi novogodišnji dan zabilježio bih sigurno i da nije bilo nikakvih događaja, ali eto desilo se i mnogo toga u toku dana. Noć je, a ja i moj čirak* se još uvijek družimo. Guši me dim koji kulja iz tog čiraka, smrdi ulje, ali moramo osvjetljavati, na što smo već mjesecima navikli. Prvi dan u ovoj godini već odavno je utonuo u zimskom snu. Snježna oluja koja je bjesnila cijeli dan već je prestala i vani se izvedrilo. Škripi prtina pod nogama rijetkih prolaznika, sve škripi i hladno je. Vraćaju se komšije poslije odslušanog dnevnika u 10 sati i komentarisanja o svemu, pa idu da spavaju. Ne može se ovdje zaspati. Granate dobuju svuda okolo, šaraju snježne livade crnim flekama barutnih gasova. Ranjavaju! Ubijaju! Povremeno prestanu, puste te dva sata da zaspiš, pa ponovo. Drugima i pored ovog problema revolucija u stomaku ne dozvoljava mirnu savjest, a kamoli san. Organizam se bori sa izgladnjelim stomakom. Ne da mu da se slijepi uz kičmu i prekine život! Znam kako je biti gladan, ali nikad dugo kao neki koji danima gladuju i tek ponekad zagolicaju želudac teškim komadom kukuruzna hljeba koji se skotrlja u utrobu poput kamena i stoji. Satima ga želudac pokušava pretvoriti u supstance koje bi zadovoljile organizam, da tijelo bar još malo hoda i živi...
Sad bih evo da pridam značaju događaj dana koji se završava, dana u kojem sav normalan svijet još pokušava da se odmori od novogodišnjeg slavlja. Još se prepričava doček Nove godine, zvone telefoni, upućuju se još čestitke i želje, liječe se mahmurluci i sve priprema za još jedan dan odmora... Negdje!? Ovdje sigurno ne!

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19294

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Ovdje se još gine, biva ranjeno, pati se sa glađu, liježe se u krevet odakle te mogu ponijeti u mezar! Ranjeni su danas dvojica naših! Pođoše prema dalekom Goraždu i stop. Nije se moglo dalje od Suhodola, mjesta koje mnogima zadade jada. Jutros je zorom krenula, veća grupa ljudi, njih oko stotinu i četrdeset, koje smo pratili do Gakovina. Znam da se radi o samo četrdeset boraca koji su imali oružje! Odatle su nastavili bez naše pratnje sa svojim vodičima koji su već prelazili taj daleki put. Mnogo njih je bilo nenaoružano, jer je trebalo donijeti lijekove i oružje koje su nam obećali Goraždanci. Nas nekolicina smo se vratili i zadržali u lovu sve do trenutka kada su se čule detonacije i pješadijska vatra koja je dolazila iz pravca u kome su otišli. Shvatili smo da se radi o zasjedi na grupu koja je pošla prema Goraždu.
Okupili smo se vrlo brzo i pošli do određene dionice puta prema Suhodolu. Ne znajući tačno šta se događa čekali smo na mjestu kuda bi se oni morali vratiti, sve do trenutka kada smo ugledali grupu koja se vraćala. Granate nisu prestajale gađati cijelo područje od Suhodola do Ribioca i Žepe. Ubrzo smo ih prihvatili sve. Nosili su dvojicu ranjenih. Neko je galamio da su izdati, nakon što smo pitali šta se desilo i na koji način.
U zasjedi, koju su Srbi postavili na samom ulazu u Suhohol, ranjeni su Nazif Zimić i Hazim Pirić. Na kratko smo usput upoznati kako se to i na koji način desilo i sve mi nešto govori da se radi o izdaji ili provaljenoj radio-vezi. Čudno je to da, evo drugi put, pokušaji odlaska u Goražde rezultiraju zasjedama na precizno određenom terenu i mjestu. Bilo kako bilo, mislim da nije slučajnost, a na dušu svakom, ako je namjerno ili nenamjerno ukazao na pokušaj prelaska u kome nastradaše dva čovjeka. Ako se koriste radio-veze onda treba da ih koriste profesionalno ili nikako, bez obzira ko sudjeluje u tome.
Četnici su postavili zasjedu tačno na mjestu preko kojeg su naši morali proći, a pošto poznajem terene nikakvim drugim putem se nije moglo zaobići. Pustili su kolonu na siguran domet i otvorili mitraljesku vatru po čelu kolone gdje su i ranili dvojicu spomenutih. U trenutku kad se dao otpor četničkoj zasjedi i kad su četnici vidjeli kolika je kolona, kao i obično, pobjegli su glavom bez obzira. Ne može biti, a da se ne radi o srpskim mještanima sela Stare Gore, Obada, Aganovića, Perčina i Kušićeve Mandre. Samo su oni na sebi svojstven način znali postaviti zasjedu na pravom mjestu, jer su dobro poznavali terene. Naši su pretresli teren na kome je bila grupa četnika i ustanovivši da su pobjegli dali su se na spašavanje ranjenih i organizovali povratak nazad. Ranjenici su bili van životne opasnosti, izbušeni kuglama M-84 po donjim ekstremitetima i odnijeli smo ih u ratnu bolnicu u Žepu. Dolje u Žepi, bio je jedan poginuli od granatiranja užeg dijela Žepe. Poginuo je Senaid Omanović, momak od samo dvadeset i dvije godine. Poznavao sam ga dobro i rahmet mu duši! Ja se još uvijek pokušavam ugrijati poslije cijelog dana provedenog u snježnoj mećavi sa poderanim i šupljim čizmama. Noge mi još uvijek trnu od smrzavanja, a crijeva mi neprestano krče i stvaraju bolove u stomaku. Večerali smo prije pet sati, tek toliko da se utoli glad i naredni obrok bi trebao biti nekad prije podne narednog dana, ako i ovu kuću ne pogodi 155 mm.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19345

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Proslavljaju Božić sa hiljadama granata
Petak, 8. januar 1993. godine

Noćas je neprekidno djelovala četnička artiljerija po svim civilnim ciljevima Žepe. Nije ni čudo, mada ustaljena praksa pokazuje da može biti i okrutnijih trenutaka. Njima, Srbima, četnicima, jučer je bio pravoslavni Božić. Proslaviše ga na poseban način, neprekidnim kanonadama iz svih mogućih raspoloživih kalibara u smjeru žepske prodole kao i noć ranije. Kao da su dobili povećan fasluk* granata pa da uveličaju božićne blagdane i u duhu pravoslavlja pokažu koliki su vjernici i koliku želju imaju da nas što više unište. Ne dozvoljava to njima vjera nego svi oni koji im tu vjeru propagiraju. Svi su oni poput Petra Petrovića Njegoša i njegovih pjesama u ''Gorskom vijencu'', koji je pratio i idejni projekat ''istraga poturica'', a koji im postadoše zvijezde vodilje i podloga sa svim uputama kako mrziti Muslimane. Savršeno prenose sve ideale na svoja pokoljenja i pažljivo slušaju i pamte svoje huškače na zlo i zatiranje već vjekovima. I u ovom vijeku im dođe ponovo Crnogorac, drugi Njegoš, drugog prezimena, Karadžić. Pažljivi su to i krajnje dobri đaci, ti četnici, koji daju sve od sebe samo da nauče sprovoditi zlo i nasilje. Čast dobrim i poštenim Srbima koje sigurno kao i nas ubija ovo nasilje, samo što se to manifestuje kroz njihove ličnosti na drugi način. Kroz njihovu dušu. Za četnike su to neposlušni Srbi i vjerujem da se mnogi stide svoje pripadnosti pod čijim okriljem se kriju zvjerski zločinci koji se nazivaju četnici. Prošla noć, kao i noć prije, ostade za mnoge upamćena kao do sada najžešća noć granata. Nisam čuo ništa o eventualnim žrtvama. Danas sam pokušao malo čitati i bilježiti još neke detalje iz historije Žepe, a odlučio sam da nešto od toga unesem i u ovaj Dnevnik, jer ne znam ko će sve doći do njega i ko će ga čitati. Kada već čita, neka ima kompletnu sliku Žepe kroz historiju1.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19346

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro - Ugarske Žepa nije pretrpjela velike promjene niti zločine od strane austrijske vojske. Prodorom okupatorske vojske 21. septembra 1878. god. Žepa nije bila na pravcu prodiranja okupatora iako su se vodile žestoke borbe nedaleko od ovoga mjesta. U sastavu bosanske vojske, po predanjima, bilo je i Žepljaka koji su učestvovali u borbama na Glasincu, nedaleko od Rogatice i Sokoca. To je bilo uistinu najjače poprište borbi protiv austro-ugarske vojske koja je porazila bosansku vojsku i prodrla do Rogatice 21. septembra 1878.god. Poražena bosanska vojska se povukla sa Glasinca preko Sokolovića i Rogatice u Goražde i time ostavila slobodan prostor okupatorskoj vojsci za okupaciju Istočne Bosne. Prvi značajan korak austro - ugarske vojske bio je razoružavanje bosanske vojske u okolini Rogatice, dva dana kasnije 23. septembra1878.god. kad je razoružano svih petnaest sela u okolini Rogatice. Dolaskom austro - ugarske vlasti na naše prostore, Žepa prerasta u općinu (džemat) sa još trinaest sljedećih: Brda, Dub, Glasinac, Godimilje, Košuta, Međeđa, Osječan, Podžeplje, Prača, Rogatica, Sočice, Sokolovići i Živaljevići. U isto vrijeme Rogatica je bila kasaba, tako da je godinu dana po okupaciji (1879) od strane Austro - ugarske i njenom popisu brojala 444 kuće, 471 stan, 909 muškaraca, 922 žene, ukupno 1.831 stanovnik. Od ukupnog broja stanovnika 1.693 bili su muslimani Bošnjaci,131 pravoslavac, jedan katolik, te šest Jevreja. Pri uspostavljanju austro - ugarske vlasti, Srbi se pominju kao pravoslavci koji nisu imali svoju crkvu u Rogatici i bližoj okolini. Na bogosluženje i značajne vjerske praznike išli su u Goražde i Čajniče. Tad je zabilježeno u arhivama Zemaljske vlade u Sarajevu, kako Srbi iz Rogatice traže da im se ustupi jedna od sedam džamija u Rogatici i pretvori u pravoslavnu crkvu. Muslimani Rogatičke kasabe su odbili molbu uz prijedlog da im pomognu u građevinskom materijalu i samoj izgradnji, što su i učinili, nakon što je Zemaljska vlada iz Sarajeva odobrila gradnju crkve. Pored pomoći komšija muslimana Srbi u Rogatici su dobili i traženu pomoć od austrijskog cara, te je 10. maja 1880. god. postavljen kamen temeljac prve pravoslavne crkve na području Rogatice. Pored svega pomenutog austro ugarske vlasti su favorizovale osnivanje narodnih osnovnih škola u odnosu na vjerske škole koje su bile u doba turske vlasti. Austro -ugarska vlast je uspjela da pridobije muslimansko i pravoslavno stanovništvo za osnivanje narodnih osnovnih škola u osam općina (džemata) Rogatičkog kotara i to u: Rogatici, Sokocu, Živaljevićima, Prači, Dubu, Sokolovićima, Sočicama i Žepi. Nastavni jezik je još uvijek nazivan bosanski ili zemaljski jezik. Pored narodnih osnovnih škola Rogatica je još uvijek imala medresu koja se zvala Sudžaudinova koja je izgrađena u doba turske vladavine. Muhamed Medžat - efendija Bulbulović je inicirao i prikupio novac pa je sagradio novu medresu koja je otvorena 7. decembra 1900. god. U narednom periodu sve do izbijanja prvog svjetskog rata Žepa je kaskala za susjednim džematima u Rogatičkom kotaru i vladalo je relativno normalno stanje. Po popisu austro - ugarske administracije iz 1910. god. Rogatički srez je brojao 382 člana kmetovsko-pravoslavnih porodica, na aginskim posjedima, dok je bilo 98 muslimansko-kmetovskih porodica. Od ukupnog broja zemljoposjedničkih porodica 699 bile su: 644 muslimanske (92,13%); 52 pravoslavne(4,4%); 2 katoličke (2,79%); 1 jevrejska (0,14%). Agrarnom reformom iz 1920. god. Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, a kasnije Jugoslavija, nasilno mijenja strukturu stanovništva (odnosno vlasnike posjeda). Radili su tako što bi razvlašćivali bošnjačko - muslimansko stanovništvo, a uvodili pravoslavno srpsko stanovništvo na tuđu zemlju. U tom periodu Borička visoravan prerasta polahko u srpsku većinu na zemlji Brankovića, Agića, Selimbegovića itd. Zemljište koje je nasilno oduzimano od begova i aga (veleposjednika), trebalo je biti jednako raspodijeljeno tzv. bezemljašima, Muslimanima i Srbima. To se nažalost nije desilo, sve su dodijelili Srbima koje su naseljavali iz raznih krajeva SHS, na područja oko Rogatičkog sreza. Sama Žepa nije imala problema obzirom da je bila kompletno muslimanska, ali su zato naseljavajući Srbe u okolna mjesta oko Žepe suzbijali sam razvoj Žepe. Radili su planski i temeljito.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19393

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Odlazim u Srebrenicu da zamijenim pušku za hranu
Subota, 9. januar 1993. godine

Vrijeme je bilo da se i vijesti Radio Sarajeva poslušaju i prokomentarišu. Večeras sam bio u družini koja svakodnevno preslušava vijesti iz cijele BiH. Većinom su to stariji ljudi koji se okupljaju u kući Adila, odnosno Mustafe Mehmedovića. Slušaju, komentarišu i bistre politiku koja nikako da prestane da nas guši i istrjebljuje. Prvenstveno se raspravlja o našem stanju koje se prezentuje iz Žepe putem radio-amaterske stanice i emituje u sarajevskom radio-dnevniku. Izuzev u našim, sudbina nas Žepljaka u ovim trenucima u rukama je i drugih. Zavisi od mnogo drugih ljudi, organizacija, vlada i ostalih faktora, koji nikako da se aktiviraju u našem pravcu. Na prvom mjestu je glad, ponavljam taj pojam i stanje već mnogo puta, ali je, htjeli to ili ne htjeli nezaobilazna i najbolnija tema naše sadašnjice. Borac za naša prava, za našu daljnju sudbinu, Žepljak u odsustvu, Bećir Heljić danonoćno apelira i upozorava na katastrofalno stanje u Žepi i moli za rješenje krize koja nas istrebljuje. Kao da ga niko i ne sluša, nikakvih pomaka ni bolje vizije naše sudbine nema.
Radio-izvještaji govore i o današnjem ubistvu našeg državnika Hakije Turajlića, kojeg su četnici izvukli iz transportera UN-a, zamisli, a od njih se očekuje pomoć i u njima vidimo zaštitnike naših života. Nije mi jasno da cijeli svijet dozvoljava takva maltretiranja od strane Srba, a da pri tome uvijek ostaju nekažnjeni. A Rusija? Govore stariji ljudi, ona štiti braću po krstu. Oni je pomažu!
Brašna imam za moju porodicu još samo za nekoliko dana tako da sutra odlazim u Srebrenicu s ciljem snabdijevanja brašnom. Društvo će mi praviti rođak Vehid Hajrić. Tamo se kažu najbolje mijenja lovačko oružje za žito ili brašno, a pored šećera još uvijek primaju zlato. Tamo se izgleda odvija velika trgovina razmjenom robe. Mnogo ljudi raspolaže ogromnim količinama žita koje daju za sve ono što ne posjeduju ili je vrijedno, a dočekat će bolja vremena u kojim bi sve to imali kao veliko bogatstvo, ako se dočekaju. Jedni gladuju, drugi na osnovu istih profitiraju i bogate se na tuđoj životnoj muci ne osjećajući se gladnim i ugroženim. Drugog izbora nije bilo. Pravila i zakona nema, pa ko se snađe i opstat će. Ja sam s velikom mukom i žaljenjem odlučio da ponesem lovačku dvocijevku, koja mi je ostala iza Đede - rahmetli, kao trofej koji u ovim trenucima ne vrijedi, a može nam pomoći za produžetak života. To mi je najlakše i odvojiti, jer drugih adekvatnih roba ne posjedujem. Tako da neću ostati bez oružja, a nabavit ću žito. Cijena koja se kreće na crnom tržištu Srebrenice je ustvari omjer robne razmjene: za lovačku dvocijevku 16 mm u dobrom stanju može se dobiti 80 do 100 kilograma kukuruza. Ako bi to pazario morao bih se vratiti još jednom do Srebrenice da to donesem. Kamo sreće da se to desi, da razmijenim pušku, a progurat ću nekako i drugi put ako Bog da.
Zima je okrutna sa puno snijega i hladnoće i mislim se kako ćemo pregaziti surovu planinu Sušicu. Moram priznati da mi i nije jednostavno nakaniti se u ovim uslovima pregaziti zloglasno područje koje je odnijelo na desetine života. Najviše mi ne odgovara snijeg u kojem ne možeš sakriti tragove što je i najbitnije, za ostalo bih lahko, već se iskusilo. Drugi problem bila je hrana. Ne mogu nikako proračunati period odsustva po srebreničkim bespućima da bih ponio dovoljno hrane, a ne može se ni ponijeti za duži period. Već mi pakuju i još me mole da ne idem, ima se bar mesa, malo i mlijeka i vodit ćemo duše nekako. Spakovale su mi evo kajmaka, komad kukuruznog hljeba i suhog mesa. Po mojoj procjeni za dva do tri dana oskudnog obroka, ali morat ću razvući! Sutra, ako Bog da oprostiti ću se od svih, pa i od mojih dnevnika, od kojih ću biti odsutan neko vrijeme. Polazak je tačno u podne, sutra 10. januara 1993. godine, iz Vratara!

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19443

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Razočaran sam Srebrenicom
Petak, 15. januar 1993. godine

Tu sam ponovo! Sretnoj, mada neuspješnoj misiji, označio sam kraj prije dvije večeri. Vratio sam se sretno iz Srebrenice u noći između 13. na 14. januar '93. Kažem sretno, jer sam prošao neogreban, mada sav slomljen i ozeb'o od dalekog puta. Sretno se vratio, ali praznog ruksaka i praznog stomaka. Dolijao sam i osjećam se daleko ovako gladan, nego da budem sit u uslovima koji vladaju u Srebrenici. Razočarao sam se u Srebrenicu! Tamo sam bio ucjenjivan. Pokušali su me razoružati. Tamo nisam primljen kao neko ko ima pravo na život. Ipak mi to sve nije mjerilo po kojem bih stavio sve koji žive tamo u Srebrenici, u grupu zajedno sa svim idiotima koje sam susreo.
U Srebrenici vlada veliko bezakonje. Gradom gospodare određene grupe kojima se dopušta ama baš sve. Bio sam u određenim trenucima tretiran poput četnika. Teška srca, ali moram tako da se izrazim igrom sudbine nailazio sam samo na loše ljude. Ne daj Bože da, ponavljam, kažem općenito o Srebrenici i narodu koji sa prostora nekoliko općina trenutno boravi tamo. Jednostavno sam imao lošu sreću. O mojoj pušci da i ne pričam. Prvi dan su me sreli na pijaci i predstavili se kao vojni policajci koji će mi, pošto sam im rekao da dolazim iz Žepe, uzeti i zadržati moje oružje do mog povratka u Žepu. Da ne bi priča bila suviše duga i mukotrpna, odbio sam predati pušku zatežući njene oroze, a istu okrećući u te osobe. Nije mi bilo teško da prepoznam posljednje ološe i njihovo nastupanje koje možda pali kod nekog suviše strašljivog i neupućenog čovjeka. Naravno da se nije radilo o vojnoj policiji o čemu su me isti dan moji prijatelji upoznali i skrenuli na druge moguće ispade nelegalnih otpadnika.
Dalje, cijene ili ucjene u robnim razmjenama su suviše nerealne i samo su u korist onih koji prodaju hranu. Za moju trofejnu lovačku pušku nisam mogao izvući više od dvadeset kilograma brašna, na što nisam ni u jednom trenutku pristao i tako sam je vratio sa sobom, pa makar i gladovao. Sa njom ću bar lakše uloviti neku divljač kad bude trebalo. Dobivao sam čak i samo deset kilograma zobi od koje nakon mljevenja ne bi mogao dobiti ni pet kilograma brašna. Jadno je to i nadasve nehumano, ali eto, vrijeme je preživljavanja i vladaju zakoni kojima se donekle moraš podrediti. I tako smo lutali po okolnim selima, vraćali se na gradsku pijacu, ali uzaludno. Odlučili smo se vratiti prije nego poginemo od bombardovanja koje su tih dana provodili srpski poljoprivredni avioni bacajući neke modifikovane bombe po Srebrenici. Bombe su u stvari bili bojleri napunjeni eksplozivom i čeličnim ili metalnim predmetima sa tempiranim eksplozivom u velikoj količini.
Dvije noći smo noćili kod moje rodice Ajnije Divović, koja nam je odvajala od svoje djece večeru i smještaj. Sama se brinula o četveročlanoj porodici, jer joj je muž Muaz bio invalid bez noge koju je izgubio '92. na Babljaku. To gostoprimstvo i ljubaznost, a nadasve ljudskost i humanost, stajat će u mojim najljepšim i najdražim memorijama uspomena. Srebrenica i Srebreničani me nisu impresionirali u pozitivnom smislu, ali ne ljutim se, i ne mogu i ne smijem na osnovu pojedinaca imati loše mišljenje o svima njima. Ne! Mnogo sličnih i možda lošijih iskustava sam imao i ovdje, u Žepi, i zato mi to ne mogu biti mjerila i osude. Niko od nas Žepljaka i Srebreničana nije kriv za situaciju koja nas ubija. Krivi su monstrumi koji nas okružuju i ne daju živjeti. Od Srebrenice primismo jednu pomoć koja mnogima utoli glad pa i meni, to se ne smije negirati zbog nekih pojedinaca. Samo sam imao lošu sreću.
Evo sa radija stižu poruke za Žepljake da se nadamo hrani i zaštiti UN-a. Toliko se tih rezolucija i odluka usvajalo, donosilo, a lagali su nas i lažu. I kako da im se vjeruje? Kako da se vjeruje kad kažu da je konvoj humanitarne pomoći pošao iz Beograda! Od tamo možemo dobiti samo najubitačnije otrove, opasnije od svih ovih granata i olova. Valjda je sve moguće, pošto se u Žepi kao nigdje dešavaju čuda! Ne vjerujem ni to što sam čuo od Huse koji je kasno večeras došao iz Žepe. On kaže da je javljeno da je konvoj zaustavljen u Rogatici? Vidjet ćemo!

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19488

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Humanitarni konvoj pokušava ući u Žepu
Subota, 16. januar 1993. godine

U toku prošle večeri, veoma kasno, putem kurira, obaviješteni smo da će danas doći konvoj sa hranom u Žepu i naređeno nam je da idemo u Bokšanicu da bi ga sačekali i rasjekli naše barikade da bi mogao proći. Veoma rano, jutros smo bili na Novom Brdu (Bokšanica), čekali i bez rezultata se vratili kućama. Kad smo se vratili u Ribioc informisali su nas da je konvoj sa četrnaest vozila bio pošao u Žepu, međutim, četnici su ga okrenuli, namjerno u pogrešnom pravcu, tj. cestom sa Godimilja prema Gakovinama, gdje su udarili na naše minirane barikade i vratili se na Boriku. Ne znam kako, ali su dogovorili naredni polazak sutra, tako da ih moramo ponovo čekati na istom mjestu, a prije toga rano, moramo obići mjesto gdje su danas bili i provjeriti prisustvo četnika, jer se danas desilo da je napravljena zasjeda drugoj grupi koja je čekala konvoj na Lazama, tačnije na mjestu Odvojak. Ranjenih ni poginulih nije bilo, na svu sreću, ali eto četnici koriste svaku našu nepažnju.


Konačno hrana!
Nedjelja, 17. januar 1993. godine

Lutanju konvoja, našem nadanju i iščekivanju je danas kraj. Četrdeset dvije tone hrane u osam kamiona i šest vozila u pratnji stiglo je u Žepu! Mi smo jutros rano osvanuli na Tesli, našli tragove vozila konvoja i vidjeli smo na koji način su se tu namučili i imali sreće da prođu neozlijeđeni od naših mina u barikadama koje su pokušali rasjeći pri čemu su presjekli jedan od nekoliko kanapa poteznih mina. Valjda kad su to vidjeli, odustali su i vratili se na Boriku. Danas su pošli i ostali na pravom putu, na čelu sa nekim Lary Hollyford (ako sam dobro napisao ime) i naišli na nas koji smo im pomogli u daljem probijanju do Žepe. Nastalo je pravo veselje u centru Žepe gdje je na stotine ljudi čekalo humanitarnu pomoć i pored granatiranja Žepe i okoline. Teško je opisati taj osjećaj, taj današnji događaj i način kako su hranu pojedinci doživjeli. Jednostavno, sreći nigdje kraja! Podjela humanitarne pomoći će početi već sutra i u narednih nekoliko dana, dok uporedo, avioni Rajne-Majne bacaju iz zraka. Sad više nije problem gladi, sad je lakše i samo da još prestanu ratna dejstva, ubijanja, ranjavanja!

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19535

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Mjesec iščekivanja konvoja
Nedjelja, 14. februar 1993. godine

Večeras su na radiju javili da je konačno stigla humanitarna pomoć Cerskoj. Devedeset tona brašna i još nekih artikala. Goražde kao i mi očekuje naredni konvoj. Mi smo u redu za ovaj mjesec, ali moglo bi opet toga ponovo nestati. Ako hrana ne dođe, agonija se nastavlja.



Spriječen ulazak konvoja u Goražde
Utorak, 16. februar 1993. godine

Humanitarni konvoj hrane za Goražde je vraćen po četvrti put. Ne daju dušmani ni mrvu hrane. Samo nas cijede. Ništa još ni od obećanog konvoja za Žepu. Ostalo stanje skoro pa isto!

Humanitarni konvoji kreću iz Beograda?!
Četvrtak 18. februar 1993. godine

Ni sam ne vjerujem da sam postao svakodnevni slušalac radija, iako mi on stvara mučninu. U ovim danima kad nema borbenih aktivnosti i gajimo polupraznih stomaka nadu da će uskoro doći naredni konvoj, mijenjaju se stvari iz temelja. I dalje nam obećavaju humanitarnu pomoć. Priča se o nekakvim rezolucijama zaštite Srebrenice, Goražda i Žepe. Napokon, u Goražde je stiglo deset kamiona hrane i lijekova. Blago njima! Drago mi je čuti da su bilo čije muke ublažene, da su se snovi bilo koga u ovim okovanim zonama bar djelomično ostvarili! Znam, mnogo je djece gladno, mnogi starci umiru, ne mogu pored bolesti trpjeti još i glad. Herojsko je to Goražde koje u duši osjećam kao svoje i volio bih da odem tamo da se družim sa Goraždanima, da imam prijatelje među njima.
Nama je kažu krenula kolona kamiona iz Beograda, voze nam hranu. Nije mi jasno da ti humanitarci imaju svoje baze u zemlji koja je dokazala na stotine načina svoje prisustvo u ovoj agresiji i kao kreator ovog zla, a i dalje nas uništava. Konvoji polaze odatle što oni dozvoljavaju, peru ruke pred svijetom i vjerovatno interesa radi.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19562

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Konvoj zaustavljen na Borici
Subota, 20. februar 1993. godine

Ima istine o našem konvoju hrane koji treba da stigne, ali eto komšije sa Borike ne daju mu dalje. Gore su ih zaustavili. Vjerovatno prebiru šta je dobro, uzimaju sebi, a nama će poslati sve ono čega oni imaju u izobilju. Jučer smo dobili naredbu iz naše Komande da kao i u januaru obezbjedimo ceste kojima je moguć ulazak konvoja. Obezbijediti prilaze znači imati kontrolu od eventualnog ubacivanja četnika, koji bi mogli iskoristiti šansu kao što su pokušali u januaru na Odvojku kod Laza. Cijeli dan smo danas proveli na potezu od Gakovina do Babljaka, dok su drugi obezbjeđivali oko Laza i Stoborana. Nije uočeno nikakvo kretanje četnika koje kao na dlanu i kao i obično gledamo i pratimo svaki dan. Danas smo samo bili ojačani sa nekoliko drugih jedinica na svim potezima. Sutra ako Bog da opet na Bokšanicu, valjda će taj konvoj proći, a i vrijeme mu je. Večeras, po samom dolasku, saznali smo od nekih ljudi koji su bili u Komandi da je humanitarni konvoj zaustavljen na Borici.


Pijem pravu kafu i pušim prave cigare
Nedjelja, 21. februar 1993. godine

Konačno je prošao konvoj sa deset kamiona hrane i nešto lijekova. U Žepi je na istovaru koji će se odvijati tokom noći. Pijem instant - kafu koju sam dobio od nekog UN-ovog vojnika koji mi je dao i pet kutija cigareta (Kent). Dijelili su svima kad smo ih dočekali. Znaju oni u kakvim smo mi govnima, znaju da smo željni svega i daju svoja sljedovanja. Svako od prisutnih je dobio ponešto. Nisam tražio, a osjećao sam se jadno kad mi je taj vojnik davao kafu, cigare, gotova jela i neke čokolade. Uzeo sam to, a vidio sam sebe kao najveću sirotinju, kojoj neko udijeli sadaku radi svoje sreće. Isti sam osjećaj imao i u januaru kad su nam na isti način davali hranu i ostalo. Od tada do sada nisam bio u prilici da zapalim pravu cigaru od koje sam imao čudan osjećaj ugodnosti, kao da nikad ranije nisam ni probao.
Sutra ako Bog da idem u Žepu uzeti sljedovanje i produžiti tanahni život, koji zavisi već odavno od milostinje, koju evo dobivamo. Hoću li imati priliku u životu da radim i zaradim za svoju egzistenciju, ako je bude. Ali, prije svega, hoće li se preživjeti?

Uskoro hrana iz neba
Utorak, 23. februar 1993. godine

Humanitarni konvoj sa hranom već je skoro podijeljen. Dugački redovi narodnih masa i pored granatiranja počinju se formirati ranim jutarnjim satima i razilaze se pred večer. Na mom putu ka kući, kroz Vratar, mogao sam osjetiti razne mirise hrane koja se priprema za večeru. Mirišu halve, mirišu vrući hljebovi i pite. Granate povremeno padaju i na svu sreću završavaju uglavnom mimo urbanih sredina. Tek poneka padne u blizini kuća. Po završetku večere pristupa se slušanju radija koji izvještava, pored ostalog, da je novi konvoj za Goražde zaustavljen na Podromaniji. Radio upozorava na aktivnosti koje provodi klub Žepljaka na čelu sa našim Bećirom, kojeg svako spominje u najboljem kontekstu i sa puno zadovoljstva.
Neprocjenjivo je koliko je taj čovjek učinio za Žepu i njen narod, spasio je živote stotinama duša koje su bile na smrtnom pragu. I dalje se zalaže, tako da se priča da su saznali putem radio-amatera da nam organizuje ''hranu iz neba''. Kao, bacat će nam avioni hranu padobranima, jer se teško izlazi na kraj sa zlikovcima, koji usporavaju i osporavaju svako dovoženje hrane za opkoljenu Žepu, Srebrenicu i Goražde. Nevjerovatno, ali sačekat ćemo da i to vidomo. Sve je moguće.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19608

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Konvoj ušao i u GoraždeČetvrtak, 25. februar 1993. godine

Danas se završava podjela humanitarne pomoći, a i dalje se priča o bacanju hrane iz zraka. Konvoj za Goražde je napokon prošao i Goraždani su ga prihvatili. Neki koji su došli iz Srebrenice donijeli su vijest da je Muhidin Žiga, rodom iz Godimilja, poginuo u potrazi za hranom oko Srebrenice, jučer 24. februara '93. godine. Rahmet mu duši i El Fatiha! Ostalo sve po starom do daljnjeg.


Stvarno, hrana pada iz neba
Ponedjeljak, 1. mart 1993. godine

Prošla noć bila je noć čuda! Obistini se priča o bacanju hrane iz zraka. Nekoliko aviona je ispustilo palete hrane po planini iznad Žepe. Palete su, po iskazima civilne policije, koja je obezbjeđivala teren, padale od Zlovrha preko Bukovika do Javora. Taj planinski vijenac bio je, kako rekoše, pokusni teren da bi ispitali preciznost i nastavili dalje. Informacija, da će tu noć avioni bacati hranu, držala se u tajnosti od stanovništva, da bi se pod kontrolom vlasti prikupilo sve što je palo i racionalno podijelilo. Priče kruže da je bilo slučajeva prisvajanja paleta hrane, kako od strane policije, tako i od strane pojedinaca, koji su znali za bacanje u toj noći. Zagovara se samostalno iščekivanje paleta hrane. Danas su navodno, kako smo saznali, počeli sa dopremanjem paleta u centar Žepe, tako da bi se to podijelilo u narednim danima. Procurile su informacije o narednom bacanju večeras, kao i poslije toga.
Neki su se organizovali za odlazak u planinu s nadom da se sami obezbijede, tako da se oglasila i vojna Komanda, koja nalaže obezbjeđivanje prostora na koji pada hrana udruženim snagama civilne i vojne vlasti. Našoj četi je poručeno da nas sljeduje sutrašnja večer u obezbjeđenju, tako da ću moju radoznalost ostaviti za naredni dan. Akcija bacanja hrane iz zraka u međunarodnim krugovima nazvana je ''Rajna Majna'', po istoimenom Njemačkom gradu odakle polijeću avioni, koji nam donose hranu. Kažu da sadržaj paleta čine vojne zalihe američke Armije i još nekih država. Svašta će se doživjeti u ovim ratnim vremenima!
Isto sljedovanje, istog dana i na isti način dobili su i Cerska i Konjević Polje. U Cerskoj je dramatično stanje koje ne obećava njen opstanak. Tamo se vode žestoke borbe. Četnici napreduju i tamošnji izvori informisanja svjedoče o skorom padu u četničke ruke nekih dijelova Cerske, gdje je padala hrana iz zraka. Pomalo čudno da na ovolikom snijegu četnici izvode tako opsežne akcije i napade. Ovdje u Žepi je snijeg stvarno premašio sve granice i nikako da prestane da pada, osim ponekad u jednom dijelu dana. Previše je hladno i tako teško obezbijediti drva za ogrjev. Danas smo rođak Edin i ja bili u Medvjeđoj Ravni. Tamo smo sjekli drva po najvećoj mećavi kad su zasule granate sa Borika i sa Rujišta. Jedva smo se izvukli iz te zone, gdje nije prestajalo granatiranje do noći. Ne možeš ništa uraditi od đubradi koja slobodno vrijeme troše u ubilačkim namjerama.
Na drugom kraju svijeta, kako ja nazivam slobodne teritorije BiH, danas se obilježio i proslavio dan državnosti najmlađe države na svijetu, koju eto u samom usponu uništavaju zvijeri, koje svojim duhom ne žive u civiliziranom svijetu. Oni ruše i ubijaju. To im je životni moto koji je vjekovima tkan iz najbolesnijih umova planete.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.059 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version