Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19655

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Cerska je u rukama četnika
Srijeda, 3. mart 1993. godine

Noćas su ponovo padale palete hrane po Žepskoj planini. Padale su vjerovatno i u Cersku, ali ih tamo nije imao ko sačekati. Cerska je danas u rukama dušmana i narod se razbježao na sve strane, dok glavnina stanovništva vrši proboje prema susjednom Konjević Polju, koje je također pod pritiscima agresora. Nisam ni večeras otišao čekati avione Rajne Majne. Čekam da se ustroji taj prihvat i da se zna kako se snalaziti.


Izbjeglice iz Cerske stigle su u Kladanj
Petak, 5. mart 1993. godine

Usljed jakog i opsežnog granatiranja, danas je u centru Žepe u porodičnoj kući poginuo Kadrija Kulovac. Rahmet mu duši! Ponovo se češće granatira i ponovo se počelo ginuti. Razmišljam koliki je rizik odlaziti na planinu na kojoj pada hrana, jer četnici kao da znaju i gađaju te terene više nego obično. Gađaju se sve putne komunikacije, a najgore mi je kad čujem neke dopunske eksplozije u zraku koje potiskuju zrno još dalje. Ljudi koji znaju o čemu se radi, kažu da tu radnju obavlja neko oruđe koje nazivaju ZIS, top. Eh taj ZIS mi je toliko dojadio da se ne može opisati! Već smo vršili detaljna izviđanja, pokušavali praviti plan za uništavanje tih oruđa, ali je isuviše obezbijeđeno i sam teren ne dozvoljava pristup na dalekomet zolje ili tromblona. Lociran je na prevoju zvanom Zečica, između bivšeg sela G. Godimlja i Živaljevića, a iznad srpskog sela Podstranje. Koliki su to idioti da su svu raspoloživu artiljeriju na tom prevoju postavili po starom bogumilskom mezarju obilježenom velikim stećcima. Drmaju, na stotine godina, stare kosti.
Vijesti sa radija govore da je oko dvjesto pedeset nevoljnika, koji su izbjegli ispred četničkih kama iz Cerske, prihvaćeno u Kladnju i da im se ukazuje pomoć, dok se očekuje naredni val protjeranih.


Četnike smo otjerali nakon dva dana teških okršaja
Petak, 12. mart 1993. godine

Nekad davno sam čuo da se čak i krivcu, koji je osuđen na pogubljenje, dozvoljava da u miru jede i niko ga ne uznemirava. Nama, eto, ne daju pojesti dugo uskraćivanu hranu i nahrliše da nas zatru prije nego li shvatimo da smo se nahranili konačno! Tako je bilo prije tri dana, 9. marta '93. godine, kad dođoše komšije krvnici, potpomognuti čuvenim Knindžama iz Krajine, koji u neuspjeloj misiji zla i ne shvatiše šta ih snađe, a već su morali sramno pobjeći. Mnogo onih koji se okušaše oko Žepe, odnijelo je breme iskustva, čudnog, novog i nadasve nemogućeg. Nije se šaliti sa nama!!! Ipak, mi se samo grčevito branimo i borimo za opstanak. A ipak izlazimo iz borbi kao heroji! Dragi Allah je na našoj strani u tim odsudnim trenucima. Božja pravda je uvijek na strani poštenog i štiti ga!

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19704

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Devetog marta '93. godine, malo poslije podne, vraćao sam se sa Husom Vatrešom iz Žepe kad smo sreli Nihada H. koji je kao kurir upućen u Žepu. Nihad nas je upoznao sa situacijom, nakon čega smo ostali u čudu! Reče nam da je redovna patrola tog dana obilazila rejon od Tesle do Starogorskih stijena i na pola puta, kod Bunarića (Gakovine), primijetila je četničku grupu, koja je po njihovom zaključku učvršćivala privremeni ili stalni položaj. Poslali su ga da izvijesti glavnu komandu i da se pošalje dodatno pojačanje u Ribioc za svaki slučaj! Taj teren smo svakim danom držali pod kontrolom, od sabaha do akšama i baš sam lično sa grupom dan ranije vršio izviđanja sve od Stare Gore (Vrhova), preko Šljemena, Zečice, Dobrog Polja do Kutezera. Nikakvih promjena nismo mogli vidjeti, niti tragova kretanja ispred njihovih položaja. Košta nas po ko zna koji put to što ne možemo bdjeti danonoćno na svim terenima, a samo iz jednog razloga - manjak ljudstva!
Izviđači koji su primijetili četnike, vratili su se selu gdje je kao i uobičajeno bilo još boraca u pripravnosti, da traže pojačanje za detaljno izviđanje i procjenu situacije. Priča koju su donijeli, potaknula je mnoge na veliku brigu, jer četnici su fakat došli na kućni prag. Sjećam se! Nije se puno povjerovalo u priču patrole, ali se s rezervom pošlo od toga i zaključka da se radi o pripremama za nove četničke napade. Dolazeći u selo Ribioc zatekao sam mnogo osoba na sred sela kako raspravljaju dok se požurivalo sposobno stanovništvo na zadatke. Nismo dugo čekali i već smo krenuli u pravcu Bunarića. Pojačanje koje smo imali bilo je iz Pripečka i Slapa, tako da su ljudi tada krenuli zajedno s nama. Bilo nas je četrdesetak i kada smo izašli na teren podijelili smo se u grupe koje su se razvukle lijevo i desno kako bi opasali zamišljeni cilj (lager drvene građe, Gakovine gdje su locirani četnici). Jednu grupu smo poslali na Teslu, sa zadatkom kontrolisanja tog terena i pružanja eventualnog otpora. Ostavili smo i osobu koja će nam uputiti pojačanje iz Žepe, ali ono nije došlo. Kada smo se rasporedili lijevo i desno od Bunarića na dogovoreni znak sporazumijevanja rukom krenuli smo prema cilju, udaljenom oko dvjesto metara.
Razvijeni u strijelce, išli smo u širokim razmacima i našli smo se u našim rovovima koje smo koristili ranije. Tu, pored rovova, nije bilo nikakvih tragova. Bio sam otprilike na sredini našeg lanca i dok sam razgledao desno od sebe jasno sam vidio jarana Šahina Vatreša i još nekoliko naših. Bili su samo dvadesetak metara od ceste i kretali su se korak po korak. Bili su kao i svi okolo u prorijeđenoj šumi, nadomak proplanka. U trenutku kad smo sjedali na tlo, da odatle osmatramo, iz naših plitkih rovova, zaštićenim kamenim grudobranom, zapucalo je! Slučajno, ali sam baš u tom trenutku još gledao u Šahinovu grupu na koju je otvorena vatra. Uzvratili su naši, ali sam vidio da Šahin pada, dok su oko njega svi zalegli za tanka stabla. Tog trenutka smo, valjda svi istovremeno, procijenili odakle puca te smo uzvratili što je četnicima privuklo pažnju i usmjerili su se na nas. Pucale su na nas dvije osamdeset-četvorke i nekoliko automatskih pušaka. U tim trenucima nama petorici ili šestorici, rov u kojem smo bili, postao je pretijesan. Prvi sam odlučio da se premjestim dok se grudobransko kamenje raspršivalo i u velikoj brzini padalo na nas. Situacija je postajala sve kritičnija. Počeli su trombloni i bombe! Rekao sam svojima da se premještam i da me štite. Tako se i desilo.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19753

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Premjestio sam se za stablo udaljeno desetak metara. U toku jedne minute, dok sam se premještao, nekoliko puta je pucalo na mene sa lijeve strane lagera. Mislio sam da me greškom naši gađaju ili četnici pucaju nasumice. Kugle su zviždale sasvim blizu i dizale snježnu prašinu oko mene. Galamio sam i govorio da pucaju ispred sebe, na što je vatra pojačana. Shvatio sam da su nam četnici sa lijevog boka i na to sam upozoravao moje u rovu. Edin je bio najzaslužniji. Rizično i hrabro je ustajao uzvraćajući vatru na dvije strane. U tim trenucima, naše lijevo krilo je nasrnulo na četnike sa moje lijeve strane i prestali su me gađati. Otvorene su borbe koje su trajale nekoliko sati, sve do akšama. Nije se više moglo ocijeniti odakle sve puca. Uglavnom su se držale pozicije, koje su prvo popustili četnici tako da smo ih kontranapadom otjerali odatle. Usred borbi iskočio je četnik sa uperenim tromblonom i izravno me gađao. Kažu da su ga tada naši makli. Ja sam od tada pa narednih deset minuta bio bez svijesti i prvo čega se sjećam je snijeg u gaćama i iza vrata. Samir Karić, zaslužan što sam živ, pokušao me osvijestiti upotrebljavajući snijeg!
Tog trenutka kad me četnik gađao tromblonom, nisam uspio pucati već sam samo osjetio da me nestaje. Tromblon je pao samo pet metara ispred mene. Sreća pa nije dušman imao kad da me nanišani, a drugu šansu nije ni imao. Jaka detonacija tromblona, koji se zario u uvalu ispred mene, onesvijestila me. Vojnička vjetrovka i hlače su bili bukvalno isječeni, sa samo nekoliko sitnih uboda gelera, što sam otkrio tek kasnije kad me počelo boljeti. Uvala ispred mene me zaštitila i samo su me dokučili sitniji geleri. Tad kad sam pao, drugi su me pokušali dokrajčiti, ali me Samir izvukao. Nakon dvadesetak minuta mog odsustva, ponovo sam se priključio. Grmjelo je i duga bi to priča bila, kad bih o detaljima.
Po rastjerivanju četnika i njihovom potiskivanju u pravcu odakle su došli pretresli smo teren i ustanovili da ih je bilo najmanje pedeset. Očito su imali namjeru da zauzmu taj teren. Bili su već napravili privremene grudobrane i sigurno su bili samo prethodnica jačim jedinicama, koje bi sigurno došle sutradan, jer nisu imali pomoći toga dana. Našli smo dosta cigareta: kent, vek, plava morava, drava, nešto municije i sanitetskog materijala, koji su ostavili dok su previjali ranjene. Bilo je krvi na sve strane. Bilo je krvi i kod nas, ali hvala Bogu neznatno u odnosu na njih. Saznali smo pred kraj borbi da je naš Šahin ranjen, kroz noge i da nema lomova, te da se radi o prostrelnim ranama koje su bile bezopasne. Niko drugi od naših nije ranjen. Borba prsa u prsa je prestala, ali su četnici nastavili granatirati po nama. Iskupili smo se svi na jedno mjesto, prebrojavanja radi i ustanovili da nedostaju dvojica. Nije bilo Ćamila Arnautovića i Mehmedalije Vatreša. Bilo je jedva pola sata do mraka kad smo nas nekoliko pošli da ih tražimo. Nismo išli daleko. Poslije stotinjak metara sreli smo Mehmedaliju. Sav ushićen reče nam da su četnici ostavili iza sebe šator. Pedeset metara dalje, odmah do ceste, na mjestu zvanom Prsten, ugledasmo šator. Osmatrali smo oprezno i nakon desetak minuta ustao je četnik, iz snijegom maskiranog rova, u bijeloj uniformi. Na glavi je imao plavu beretku, pa smo pomislili da je UN-ov vojnik ili četnik sa UN uniformom. I dalje smo gledali sve dok nije progovorio dozivajući drugog koji je izašao iz šatora. Ovaj je bio u maskirnoj uniformi sa nekim čudnim kačketom na glavi. Zaključili smo da su četnici 100 posto i vratili smo se izvijestiti ostale.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19796

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Nikom nije bilo jasno da su tu ostali. Ovi drugi koji su bili na tom dijelu kažu da se odatle nije čuo ni metak dok su se vodile borbe u Gakovinama. Sve je bilo čudno. U tim trenucima se pojavio i Ćamil koji je bio ostao u zadnjim trenucima borbi sam i nije se kretao do samog mraka. Svi smo sišli u selo i donijeli zaključak da se preostali četnici, smješteni kod Prstena, prije zore moraju napasti i potisnuti odatle. Ponovo su poslati kuriri na razne strane, sa porukom da se narednog dana, 10. marta '93. u pet sati polazi ka Prstenu. Raspoređene su pojačane straže koje su cijelu noć bdjele nad cijelim Ribiocom.
Desetog marta izašli smo iznad Ribioca u tri sata i čekali pojačanje do pet. Pojačanje nije stiglo, izuzev nekoliko ljudi iz Vratara. Ne čekajući da svane uputili smo se ka cilju. Da ne duljim, to jutro je preraslo u jake okršaje koji su trajali do podne, a u kojima smo uspjeli otjerati četnike, nanoseći im velike gubitke. Zarobili smo mitraljez osamdeset-četvorku, pištolj i dosta municije, šator u kome su bili i sve što su ostavili iza sebe. Bila je u pitanju jedinica od pedesetak četnika zvanih Knindže i članovi Specijalne vojne policije SAO Krajine koja je došla ovdje iz Hrvatske. Specijalci su imali plave beretke. Našao sam jednu za sebe, kao trofej, sa okruglim amblemom Specijalne vojne policije Krajine. Pored beretke našao sam i kapu čudnog oblika, pola šajkača - pola kačket, i rekoše da takve kape nose srpski oficiri. Bosi su pobjegli mnogi, ostavljali su sve samo da se izvuku i moram priznati da su se ipak hrabro borili, ali ih to nije ostavilo na zaposjednutim položajima. Po završetku borbi, konsolidovali smo svoje redove bez gubitaka, nas devetnaest, i saznali ko je bio vođa Krajišnicima. Šumarska torba, motorola i neki papiri govorili su o bivšem šumaru Gojku Dragičeviću, sa Borike, nekad omiljenom među Muslimanima Žepe i Borike!
Obzirom da smo ustanovili da su u grupama, 9. i 10. marta, bili prisutni oficiri, navodilo je na zaključak kako se priprema nešto krupnije. Stoga, ovih dana ne izlazimo iz šume i pored velikog snijega i hladnoće prisiljeni smo da se zaštitimo što bolje. Imamo i previše boraca u pojačanju, ali smo zamjerili cijeloj Žepi na uskraćivanju pomoći kad je trebalo. Možda malo i razumljivo i opravdano, jer kako saznajemo većina stanovništva ide svaku večer dočekivati palete hrane. Nije se moglo organizovati prikupljanje hrane uz pomoć policije i vojske, narod ne vjeruje i želi da lično sebi obezbijedi koliko može. Ali ako se ovako nastavi, popuštanje kontrole zbog prikupljanja hrane dovest će nas do kritične i pogubne situacije, poslije koje nećemo moći vratiti izgubljeno. Samo jedan laički zaključak. Mi ovdje u Ribiocu i Vrataru, ne prepuštamo ništa slučaju, ne uzdamo se ni u koga već sami i uz malu pomoć ostalih kontrolišemo svoje terene. Šahin je prilično dobro i oporavlja se brzo. Kaže da jedva čeka da nam se pridruži!

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19874

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Morillon zarobljen u Srebrenici
Nedjelja, 14. mart 1993. godine

Jučer je, na terenu oko Laza, nesretnim slučajem poginuo moj rođak Rasim Ćesko, sin Nedžiba i Kadire (moje rodice, rođene Kurtić). Desilo se da je sam sebe ubio, kada se okliznuo u snijegu i pri tome aktivirao automatsku pušku, iz koje mu je metak pogodio glavu. Najvjerovatnije, a tako i rekoše, metak je bio u cijevi. Pošto su te puške vrlo slabih opruga, koje guraju zatvarač, pri udaru se puška aktivirala. Sigurno mu se to ne bi desilo da nije ovog prokletog rata i onih koji ga nametnuše i uživaju u tome. Danas mu je bila dženaza i oprostili smo se od još jednog suborca! Rahmet mu duši i El Fatiha!
Na političkoj sceni, odnosno na terenu Srebrenice, vlada veliko bunilo. Jedanaestog marta stiglo je osamdeset tona hrane u pratnji komandanta UNPROFOR-a, Filipa Morillona, kojeg su Srebreničani zarobili i onemogućili mu odlazak, uslovljavajući ga pružanjem zaštite stanovništvu i dopremanjem hrane. Tako da se trenutno razmatraju obećanja koja je dao Morillon. Također, govori se i o usvajaju rezolucije UN-a o zaštiti Srebrenice, a možda i Žepe i Goražda.


Bećir Heljić poslao nam je novi konvoj hrane
Utorak, 30. mart 1993. godine

Prođoše i dvije sedmice, a ne zakači ni jednog slova u svoje teftere. Desilo se toga i previše što me onemogućavalo. Još uvijek smo angažirani u čuvanju terena Bokšanice od upada četnika. Snijeg je konačno počeo stidljivo da kopni. Puše jugo i stariji govore da se neće još dugo zadržati ovaj snijeg. Neka vala, bilo ga je i previše mada ga još ima i poledice su na svakom koraku. Granate još uvijek drmaju Žepom. Prije desetak dana stigao nam je i konvoj hrane, kopnenim putem, a podjela je još u toku. Da nije bilo našeg Bećira bila bi katastrofa. Još uvijek se taj čovjek, taj humanista i žrtva za Žepljake, spominje. Mnogi su mu zahvalni do groba i bilo bi krajnje nehumano i nemoralno ako u jednom trenutku neko to zaboravi. Ne interesujemo mi puno ni našu Vladu ni našu Armiju, imaju oni svojih problema unutar Države, kojoj mi kao da ne pripadamo. Nikog ne interesuje Žepa na kraju svijeta. Za sve one koji ne mogu u nju da uđu autom i da nam drže neke govore, mi smo samo puka geografska tačka netaknute prirode, koju tek osvaja ljudska (dušmanska) noga.
Malo je lahnulo. Ratne tenzije su splahle. Uz čuvanje od granata valja se angažovati u sakupljanju hrane po Žepskoj planini, koju su nam bacali iz aviona. Krivo mi je što izabraše taj predio, jer daleko mi je. Išao sam nekoliko večeri. I bez uspjeha. Uvijek bace tamo gdje ja nisam. Mijenjao sam položaje, ali ništa. Uvijek me promaše ili bace u Srebrenicu. Mislim da je bukvalno cijela Žepa, i staro i mlado, svaku noć na Žepskoj planini, pored Zlovrha. Uvijek se neke zavrzlame događaju oko tog Zlovrha! Čudno. Eto i četnici odnekud znaju da hrana pada na te predjele i ne prestaju granatirati tokom cijele noći. Srećom da još nema žrtava. Ovima unutar Žepe kud i kamo je lakše. Bliže im je i ne moraju biti svaki dan u Bokšanici, Radavi, Lazama. Nama je preko dvanaest kilometara udaljena Žepska planina, pa opet skoro svako jutro nakon dva - tri sata spavanja u Bokšanicu. Po smiraju dana spakuj ruksak pa klaparaj u planinu, čekaj, i ne uhvatiš ništa pa kući. Taj ciklus života ima da nas polomi više nego svi frontovi do sada. Loše sam sreće po tom pitanju, pa sam ponekad, da budem iskren, i ljubomoran na ljude koji nose pune vreće hrane. Rekoh tako, ali nije mi to u karakteru i odgoju, ali sam ljubomoran i bijesan na svoju sreću, koja mi okreće leđa čitav rat. Sreća mi je jedino saputnik u trenucima kad Božijom voljom ostajem živ, kad me ne pogađa ni kugla ni metak! Za sve ostalo moram mukotrpno da poturim leđa, koja su pretovarena svim i svačim. Sve je palo na moja pleća. Sve podnosim. Svemu se odupirem. Opstajem u svijetu kojem smo samo puka hipoteza. Ali, ipak postojim. Postao sam sklon staroj bosanskoj izreci ''izdržao je Mujo i gore''. I tako dan za danom! Mjesecu martu je kraj i nadati se je nekoj anegdoti u sutrašnjem danu. Sutra je valjda 1. april 1993. godine.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 9 months ago #19916

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Indijanci iz ŽepeČetvrtak, 1. april 1993. godine

Danas je dan za zbijanje šala, anegdota i opaski, ali kada kažemo da pomalo vjerujemo u bolje dane, tada smo zaista ozbiljni, bez obzira na 1. april Dan šale. Kako prenosi Radio BiH, danas je izglasana i usvojena Rezolucija o zabrani letova srpsko-crnogorskog agresora. Bilo je sličnih rezolucija koje nikad u potpunosti nisu ispoštovane i koje Srbi neće da prihvate što god da im se desilo. Uobičajeno stanje i bez promjena je u i oko Žepe. Svakodnevno granatiranje smanjenim intenzitetom, valjda da nas ne zaborave, odnosno mi njih. Potraga za hranom i dalje je aktuelna na prostorima Žepe, Srebrenice i Goražda. Sve je na nogama po dolasku mraka i ide se u planinu. Povorke tragača prisutne su na širokom rejonu, svake noći od sumraka do zore. Ljudi tragaju za paletama i paketićima koje bacaju ponekad onako u rinfuzi. Gledao sam mnogo filmova o divljem američkom zapadu, o zlatnoj groznici tragača zlata u prošlom vijeku, a sad evo narod Žepe u potpunosti liči na te tragače, samo umjesto lopata i krampi, mi koristimo ruksake, vreće i noževe. Civilizacija nam sve više odmiče. Unazađuju nas veoma brzo. Primitivan život je sve normalniji i ako ovako nastavi vidim nas kao Indijance koji će upotrebljavati primitivna oružja u odbrani života i teritorije. Samo nam fale luk i strijele, drvena koplja, kameni noževi i sjekire, pa da upriličimo atmosferu koja nam je sve bliža.
Ne mogu, a da ne spominjem bogumile, jer me mnogo detalja, koji nas okružuju, asocira na njih i njihovo postojanje na ovim terenima. Kad spomenuh ova primitivna oružja, samo se nakratko sjetih nadgrobnog spomenika, u selu Ljubomišlje, na kome je isklesana ljudska figura sa lukom strijelom i nekom životinjom. Pitam se da li je to neka poruka koju nam naši drevni narodi ostaviše. Da nije možda iz glave nekog proroka, iz tih vremena, koji nas eto sad upozorava da se moramo okrenuti toj davnoj kulturi. Vrijedi razmišljati o takvim pojavama, čvrstim dokazima naše historije i postojanja na ovim prostorima, koje eto, ovi ološi srpske politike svojataju, dok istovremeno uništavaju sve što podsjeća ili bi moglo podsjetiti nekoga ko je na tom putu istine i želi je dokazati. Svoje laži i dezinformacije učvršćuju tako brzo i uvjerljivo da me ne iznenađuje. Ako svoj narod uvjere da su nacija koja je prva nastala na svim kontinentima ove planete.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20014

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Granate po zgarištu moje kuće
Četvrtak, 8. april 1993. godine

Od žestokog granatiranja rejona oko sela Vratar danas je, pred porodičnom kućom, poginuo Hasan Durmišević. Rahmet mu duši! Granata po granata i nas je sve manje. Moraš se kretati. Stotine obaveza u jednom danu, a nikad ne znaš gdje ćeš naići na projektil kojih je i previše na ovako malom prostoru. Ja sam još uvijek u izbjeglištvu, jedini muhadžir na sopstvenom terenu. Ne mogu da rizikujem, a i teško mi pada podsjećanje na nemile i smrtne dane na Petovu Dolu, kuda ne idem već duže vremena. Možda sam ukupno dva puta posjetio zgarište svog doma, a skoro svaki dan gledam to mjesto koje se još uvijek dimi od eksplozija granata. Još od početka decembra, nisu prestali da gađaju taj prostori. Granatiraju ga više nego bilo koji drugi dio Žepe, taj Petov Do. Epicentar je još uvijek uža avlija moje izgorjele kuće i nove brvnare, nekih petsto kvadratnih metara. Izvan toga si siguran. Upucao (naštimao) neki od komšija svoje koordinate, gađa posjed možda i nekadašnjeg kolege!
Moj otac Munib bio je dobar sa svakim, pa i sa svim Srbima. Svi to znaju, pa i ja. Mnogo puta sam se osjećao polaskanim i suviše dirnut kad bi neko, saznajući da sam Munibov, počeo da me obasipa lijepim mišljenjima i kratkim pričama o dobrim djelima mog oca. Svi su ga znali. A da li sad svi znaju da ga nema? A da li svi oni Srbi koji mi lijepo pričaše o Babi danas znaju da ga nema i da li im je drago? Da li se vesele dok šalju granate i nadaju se da uništavaju sve što je bilo mog rahmetli Babe i Đede? O đedi Salihu da i ne govorim. Njega zna cijela općina i više. Nikom se nisu zamjerali. Ostavili su više nego što treba djela vrijednih spominjanja, pa i Srbima! A da li komšije Srbi znaju da sam ostao ja? Da li oni znaju da rat još traje. Da li razmišljaju da ću možda i preživjeti? Kako će mi pogledati u oči ako se ikad sretnemo, onako na ulici, u prolazu, svi oni sa Sjeverske i Godimilja, pa i Babljaka. Odatle pa i sa Borike dolijetaše i dolijeću granate koje mi uništiše i uništavaju sve!
Ne pozivam se na osvetu, vjera mi to ne dozvoljava. Bog bi me kaznio, ali sam kivan, gnjevan i ne kontrolišem se u momentima kad mojim bićem ne vlada razum koji preotimaju srdžba, bol, žalost i tuga koje proizvedoše ''oni''. Svijet je mali, život je pun iznenađenja. Koračam još uvijek, uzdignute glave, čiste savjesti, i sretan što mogu da svakom pogledam u oči, da pitam i da me pitaju... Da odgovaram! A da li će meni ikad, ako se preživi, neki Srbin dati odgovor koji mi treba? Sumnjam! Ali neka ne zaborave da ću, ponavljam, ako preživim rat i ako rat ikad stane, saznati koja to artiljerijska posada bijaše na Sjeversku u danima kad moj um pomračiše! Ko je tad i ko još uvijek komanduje i ubacuje granate na Sjeversku, Babljak, Borioce? Kunem se da ću saznati!

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20015

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Dan naše Armije, koju mi ne interesujemo
Četvrtak, 15. april 1993. godine

Obilježen je Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine. U Žepi se nije organizirala ni jedna manifestacija (možda samo u užem krugu Komande), koja bi asocirala na tako veliki događaj. Nemamo mi ovdje šta proslavljati, dok god ne počnemo pripadati svijetu u kojem se dešavaju normalne stvari, sve dok postojimo i borimo se sami za sebe! Veliki je to čin i događaj. Raduju me takve stvari koje se dešavaju, usprkos činjenici da se još borimo za opstanak. Lijepo mi to doživljavamo. Lijepo je čuti za takvo nešto, ali još uvijek samo putem radija i radio-amatera. Dočekalo se konačno da imamo legitimnu armiju, da je prizna cijeli svijet i karakteriše je legalnom, oslobodilačkom i miroljubivom, a ne zločinačkom i agresorskom, kakva nas okružuje i ubija. Eh, jednog dana kad nam nestane naših auto-akumulatora, kad nam pocrkaju radio-prijemnici, kad nestane raznih motora koje pogone preslice i improvizirani čekrci, šta ćemo tada? Tad nećemo znati ni kad se završi ovaj jebeni rat. Naravno ko dočeka...
Armija RBiH, Prvi korpus, Istočno-bosanska borbena grupa Goražde, njima pripada Prva žepska brigada. Njima pripadaju šaroliki gladni smrtnici: bosi, bez dovoljno oružja, skoro bez municije, koji brane i drže ove vrleti, pretvoreni u bedeme koji čuvaju BiH i drže čvrsto i neprobojno granicu sa okupatorskom Srbijom. Koliko i da li ikad neko upita šta je sa nama? Kako se to uspijevamo braniti? Zašto nam ne pomognu? Slobodne teritorije BiH udaljene su najviše dva dana pješke! Nemam ništa protiv načina organizovanja odbrane i strategije ratovanja Armije BiH, ali toliko imaju vojske, toliko imaju oružja, toliko tehnike, naravno sve su to stekli krvavo i mukotrpno i pored rata ipak žive u mnogo normalnijim uslovima, a stanje na terenima skoro pa isto! Niko da pokuša napraviti spajanje sa nama, pa da onda oslobađamo cijelu BiH. Mogu to oni, ali neće! Stvorena je Armija, stvorene su pozicije tuđim zaslugama. Oni se bore za učvršćivanje stolica, a oslobađanje BiH tinja, baš kao ovaj moj čirak kojem ponestaje ulja.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20077

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0

Došao nam je ludi-Kojo

Petak, 16. april 1993. godine

Ponovo rezolucije! Broj taj i taj. Izglasano! Neizglasano! Usvojeno! Neusvojeno! Ovoga puta kažu da su se svi složili da se zaštiti Srebrenica. Naravno vojnički, tako da će neke vojske doći i čuvati narod od krvnika. A šta je sa nama? Predlažu i nas, Žepu? Predlažu i Goražde? Pitam se koliko će vremena proći da se to desi, ako se uopće desi. Sve ide tako sporo, sve što se tiče mira i slobode, dok sa druge strane životi odlaze i previše brzo. Za nas i naše živote su bitni žurba i vrijeme, a ne nečije raspoloženje ili pak sažaljenje. Trebali bi požuriti s tim namjerama, da ih provedu prije nego gora olista. To je četnička izreka koja se, nažalost, prošle godine pokazala tačnom, baš onda kad gora olista. Manje od mjesec dana je preostalo do eventualno novih agresorskih pohoda u osvajanju i otimanju preostale slobodne teritorije.
Prije dva - tri dana u Žepu se ušetao Srbin sa Babljaka. Zove se Kojo, tako rekoše, a ja ga nikad ranije nisam poznavao. Kažu da nije normalan i totalno je neuračunljiva osoba (a inače je bio poznat među Žepljacima kao ludi-Kojo). Meni to ne liči na dobro. Eto koliko nas košta Rajna Majna (hrana iz zraka). Tako će nam se ušetati cijela brigada jednog dana i kuda onda! Kažu, kad su ga ispitivali što je došao i kuda je prošao, da je navodno rekao kako ne može podnijeti kopanje rovova svaki dan i da puno radi za srpsku vojsku. Kojo je došao odjeven u uniformu bivše JNA, a prošao je, kako je kazao, niz Dobrotuš i pri tome nije vidio nikoga sve do između Brezove Ravni i Polja. Tačno je to da nije vidio nikoga! Svakim danom naša kontrola terena popušta, sve se manje obilazi, sve se manje tokom dana provodi na zamišljenoj liniji odbrane. Svelo se na formalne kontrole i manje grupe koje patroliraju. Koju su zatvorili u podrum nastavničke zgrade u kojem je bio PTT ured, samo zato što su prozori i vrata imali od ranije metalne šipke kao zaštitu. Hrane ga redovno i treba da ga puste. Odvest će ga prema Babljaku, kako rekoše. Nikad niko nije ni imenovao neki prostor kao zatvor, a nikad nije ni postojalo takvo nešto. Stoga Koju ne smatram kao zatvorenika u pravom smislu. Mora se zadržati i pustiti. Tako je naređeno i ne smije se dogoditi da bude provociran i ugnjetavan. Taj naš merhamet, pozdravljam i podržavam, a razmišljam i pretpostavljam kako bi to bilo sa nekim od naših u njihovim rukama. Otišlo je njih nekoliko ka Borici i nikad ni traga ni glasa. Gdje su Alija Parnica, Hasib Žiga, Dedo Agić, Fehim i Edhem Omanović, Esed Živalj, Meho i Zemka Bogilović... Svi ovi nesretnici se prikradaše Godimilju, Staroj Gori, Živaljevićima, Babljaku, da bi pronašli i donijeli hrane koja im ostade. Da ne spominjem sve one koji su nestali na putu Rogatica-Žepa. Veliki je to spisak! Napravit ću ga nekad posebno, kad saznam sva imena.
Neki su prije odlaska spominjali Srbe i kako će im se obratiti za pomoć. Pomogli su im da nestanu zauvijek. Sjećam se samo da je Hasib Žiga govorio svojoj ženi da će se obratiti Neđi Đeriću, komšiji, da mu pomogne, da iznese hranu koju nije imao vremena iznijeti, kad su ih napali! Nikad Hasiba, nikad odgovora, ni poruke od Neđe. Zna Neđo šta je bilo sa Hasibom.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20144

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
UN vojnici dolaze u Srebrenicu
Nedjelja, 18. april 1993. godine

Sumorna i teška stvarnost unijela je ipak malo vedrine, bar za Srebreničane. Radio BiH u svom programu izvještava da je danas u Srebrenicu stigao prvi kontigent UN-ove vojske, koji broji oko šest stotina vojnika, koji će biti razmješteni oko Srebrenice na rok od šest mjeseci, a onda će ih zamijeniti drugi. Bogu hvala pa je neko spašen i zaštićen! O nama u Žepi se razmatra i nadajmo se da će neko već jednom shvatiti da je krajnje vrijeme da se to desi. Ipak nam ostaje da sanjamo i nadamo se nečijoj zaštiti. Rajna Majna je još aktuelna i trenutno je stanje sa hranom zadovoljavajuće. Lete ogromni avioni, bacaju palete hrane koje ne dočekaju jutro neotvorene. Dešava se često da promaše Žepu, pa odu ka Srebrenici ili ih slušamo dok bacaju u Goražde. Lutrija u svakom pogledu. Ili doneseš ili ne doneseš, a u oba slučaja smo izloženi granatama, koje svake noći padaju i rijedak je slučaj da ne granatiraju.


Nove smrti oko nas
Petak, 23. april 1993. godine

Danas sam osim humanitarne pomoći donio i dvije novosti mom komšiluku. Negdje oko Stoborana desio se susret četničke i naše patrole, pa je došlo do obračuna u kojem je poginuo neki Bego Šošić, dok se ne zna o eventualnim četničkim gubicima. Opet su počeli da se šunjaju ko bijesna paščad. Ponovo nam zalaze u dubinu teritorije, remete mir i ubijaju. Druga vijest je o pogibiji Bajre Hublića, na Borovcu. Tu se desilo nešto čudno. Ubio ga je valjda neki Hasan Zagorica, komšija, iz dosad nepoznatih razloga. Odatle su svi protjerani i popaljeni. Sad se vraćaju i vjerovatno pripremaju za proljetnu sjetvu. Šta se tu istinski desilo ne zna se, što ne znači da se neće saznati. Po mom mišljenju, ne može se desiti u ovim vremenima toliko jak motiv ili razlog da se neko naš ubije, ma šta da neko nekom uradi. Ne može biti gore od onoga što nam rade Srbi. Zašto tih ljudi koji ubijaju svoje nema kad treba braniti ovo što imamo? Kažu star je! Ako može pucati na svog komšiju zašto ne i na dušmana, koji očigledno misli zlo i njemu i svima nama? Gluposti, a ne trebaju nam u ovim vremenima.

Dedo ce biti odsutan par dana zato nesto vise materijala za citanje.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.047 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version