Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #10798

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
- Sinane! Svima nama je jasno da su brojniji od nas. Iscrpili su nas do kraja i samo guraju svježe snage koje bez predaha navaljuju. Mi možemo, a i moramo, stajati u odbrani do kraja, pa kako nam bude, ali nećemo uspjeti! - neko je pokušao da mu objasni.
- Samo se braniti do kraja! Što više ih namlatiti, bar neka nas pamte, ako mi ne preživimo! - reče Sinan ne dopustivši da se komentariše dalje.
Bio je u pravu, ali eto nismo uspjeli, nismo mogli, bez obzira što smo se maksimalno žrtvovali i držali do zadnjeg. Nije se mogla zapriječiti sila poslije pada Brezove Ravni kojoj je otvoren cestovni prilaz Žepi. Navalili su sa oklopnjacima i ne mogu se zaustaviti. I protivoklopnih sredstava je ponestalo, a trebalo ih je mnogo, jer su oklopnjaci nadirali u velikom broju.
Tu noć sam osvanuo u Zađelu, gdje sam ostavio porodicu i vratio se zorom u Vratar. Na ulazu u Vratar, na jednom skrovitom mjestu našao sam oko dvadesetak boraca sa Sinanom. Bio sam izrazito dobar prijatelj sa Sinanom. Izložio je svoje planove i namjere, a mene je poslao u Ribioc da obavijestim borce na tom dijelu odbrane šta se ustvari događa jer smo imali dojam da ne znaju čak ni za pad Brezove Ravni. Tako je i bilo. Nisu znali da je prethodnu noć pala Brezova Ravan. Tu sam se zadržao oko sat vremena, te sam produžio ka Jeliku. Prolazeći pored Strmca, svratio sam u brvnaru u kojoj nikoga nije bilo. Nastavio sam prema Jeliku i tamo nisam našao nikoga. Bilo je to jedno, moram priznati, jezivo stanje i tišina koju su u međuvremenu prekinuli tenkovski udari. Žalio sam zbog gluposti koju sam počinio odlazeći sam tamo. Niko nije znao gdje sam. Poznavajući odlično teren na kojem sam bio, iskoristio sam najskrovitije staze, kojima sam se izvukao do moje kuće. Na tom putu sam naletio na tri grupe četnika koji su veoma oprezno upućivali jedni druge u pravcu Vratara. Prepoznao sam neke Oloviće i jednog Đukića, sa Sjeverske, kojima ne znam imena, a koje bih poznao u svaka doba. Pitao sam se gdje su naši koje sam trebao naći.
Došavši kući, samo sam obišao teren i uzeo neke garderobe i kabanicu. Tada je počelo da puca i na Jeliku. Izgledalo je kao razmjenjivanje vatre, a tako je i bilo kako sam saznao jučer. Mitraljezi i topovi, zajedno sa pragom, rešetali su po Vrataru, dok su tenk i neki manji top pogađali kuće koje je zahvatao plamen u naselju Brdo. Prva je izgorjela kuća Amira Bajića, pa Edhema Kulovca, Adema i Adila Bajića. Preciznim hicima pogađali su kuće u Vrataru, Hilme i Fejze Durmiševića, Rasima Ćeske, Huse i Bajre Bajića, jednu po jednu u pauzama dok sam se ja kretao prugom pa naniže kroz naselje Heljići, kroz Zabrnicu, pa prema mjestu gdje je bio Sinan sa grupom. Tu sam došao oko deset sati ujutro, ispričao šta se sve događa još uvijek ne znajući gdje su ljudi sa Strmca koje sam očekivao gore ili u Vrataru. Sa grupom i Sinanom bili su i neki momci ''raketaši''. Donijeli su neke crvene strijele kojima treba gađati srpsku artiljeriju na Brezovoj Ravni. Ni danas ne znam ko su bili i od kuda tu ''raketaši'' koji su ne zadugo opalili jednu raketu koja je pogodila cilj. Tada je nakon desetak minuta sve raspoloživo oruđe sa Brezove Ravni počelo da tuče po grebenu na kome smo se nalazili, zaleđe Vratara. Zajedno sa Sinanom izašao sam i smjestili smo se u ostatke kule, koja potiče još iz srednjeg vijeka. Slučajno, ali smo se našli na mjestu gdje je nastala Žepa, još prije više od pet vijekova. Da, bila je to jedna od kula koju je gradila neka Jerinja Branković, gdje je bilo još tri slične kule sa bogumilskim stećcima razbacanim okolo, a u podnožju u prirodnoj kamenoj izraslini uklesana sudačka stolica u kojoj je po predanjima sjedao neko ko bi presuđivao okrivljenim.


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #10864

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Izašli smo tu zato što smo primijetili srpsku pješadiju koja je već ušetala na Brdo i silazili su prema Gradini, nadomak Vratara. Riješili smo ih bar zadržati privremeno pod našom mitraljeskom vatrom, samo da bi dali bar još malo šanse borcima koji su po našim pretpostavkama u rasulu oko Jelika i Strmca, a ovi su već zatvarali krug oko Vratara. Neko vrijeme smo uspijevali da ih zaustavimo. Stali su na Gradini, kod kuća Hajrića i tu su već bili u dometu naše vatre, koju je podržavao minobacač 82 mm, sa samo sedam granata, koliko nam je preostalo. Stali su u napredovanju, ali nisu prestali paliti kuće redom sa Brda do Gradine. Gorjele su kuće Durmiševića, Devedžija, Bajića, Kargi i Hajrića. Sve je bilo dobro dok Sinan nije opalio zadnju ''strijelu'' na Brezovu Ravan. Tada su nas tačno locirali i sve je krenulo naopako. U međuvremenu smo ugledali nekoliko grupa naših koje su silazile pored moje kuće i drugim pravcima ka Vrataru. Sigurno su shvatili šta se dešava kod nas, te su se uputili upravo k nama. Znam sigurno to da su cijelo jutro, onako razbijeni, uz nekoliko okršaja sa četnicima imali velike probleme u samom izvlačenju. Tek nam je tad bilo jasno sa kojim brojem četnika smo imali posla. Vidjeli smo stotine četnika dok su se spuštali ka Gradini, plus oni koje nismo vidjeli u baščama u kojima su gorile kuće, a zatim prugom prema Ribiocu nepregledne kolone. Svi su tad uočili odakle pucamo i nastao je haos. Najgora je bila ''praga'' koja nas je pronašla sasvim precizno. Tenkovi i topovi pretvarali su kamenje u prašinu oko nas. Nije se moglo doći do daha od barutnih gasova i detonacija. Ostali smo neogrebani, a Sinan je još uvijek bez ikakvog zaklona, u kiši projektila, stojeći stjerao duge rafale prema Gradini. Neočekivano je odlučio da se povučemo iza ivice stijena. Požurujući nas, govorio je da se izvlačimo dok nas još može štititi. Sišli smo dvadesetak metara dolje, tek toliko da nas projektili prebacuju. Sinan nam je govorio da idemo rijeci i da ćemo se dolje naći, te da je Vratar nemoguće odbraniti i da se svako na svoj način spašava, a da će nas on stići. Bio se već zaklonio, kako sam ga posljednji put vidio, kad nam je rekao da će samo da uzme nešto i eto ga. Nikad više nije došao.
Sat kasnije saznali smo od onih koji su se povukli za nama da su ga pronašli mrtvog i da su ga malo zatrpali kamenjem, tek toliko da ga životinje ne raznose. Među njima je bio i njegov brat. Dolazeći u manjim grupama našli smo zbjeg civila u Zađelu. Nekoliko stotina osoba bilo je samo na jednom mjestu. Cijela Žepa se povlači prema Zlovrhu i tu pronalazim svoju porodicu koja me već oplakuje. Radost i suze, neobičan osjećaj kao da je rat stao i kao da su četnici otišli i da je sve što je ružno najednom iščezlo. Najednom opet žalost. Supruga rahmetli Sinana, Nezira, prilazi meni od tolikih boraca i pita me zašto nismo zajedno i gdje je Sinan


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #10904

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Držala je za ruku malog Suada i kao da je predosjećala, samo me pogledom pita. Morao sam reći. Šok je to bio za sve nas. Pored Nezire svima je bilo žao našeg gazije i vječitog heroja. Preostala dva-tri sata bili smo tu u Zađelu da bi neko naredio pokret u noći, prema Zlovrhu. Tad su donijeli i vijesti o pregovorima sa Bokšanice na kojima su učestvovali naš doktor Benjamin Kulovac i Hamdija Torlak, a pored četničkog tima Ratka Mladića i Rajka Kušića bio je i Rupert Smit, francuski oficir. Biješe to prije tri dana, 24. jula 1995. godine da bismo mi još uvijek čekali na obećani plan.
Današnji poslijepodnevni nastavak koji moram ubilježiti, počinje ponovo crnim tokom. Poginuo nam je Mujo Durmišević, od granate koju su četnici poslali ispred škole u Vrataru. Došli su nam iz Žepe evo u sami akšam neki vojnici koji su bili dolje, a vozač komandanta Avde Palića, koji je otišao na pregovore sa Mladićem u centar Žepe gdje je trebao doći i Rupert Smit, te i Hasan Muratović iz Sarajeva. Bio je zarobljen zajedno sa Avdom kojeg su zadržali. Pustili su Avdinog vozača da prenese poruke nama svima da se predamo, jer nam je komandant zarobljen.
Komandant Avdo Palić je sa prvim konvojem civila 25. jula otišao kao pratnja da se uvjeri kako će sve biti u redu. Vratio se i išao ponovo sve do Kladnja. Pustili su ga da se opusti i povjeruje im na riječ, da bi ga na kraju uhapsili pred očima Ujedinjenih Nacija. Da, baš tako. Priča se da je bio prisutan oficir UN-a, neki Edvard Džozef, ako sam dobro razumio. Srpski ''đenerali'' koji se pominju u cijelom toku evakuacije i pregovora za našu sudbinu su neki Zdravko Tolimir, Milan Gvero, neki Furtula iz Rogatice i naravno Mladić i Kušić. Da je situacija krenula drugim tokom, svjedoči zarobljavanje komandanta Ave Palića i novo granatiranje.
Nekoliko momaka izgubilo je živote u okolini Ljubomišlja 24. jula, kao i u okolini Brloške planine i Purtića. Nije nam poznat ukupan broj poginulih i ranjenih od pada Brezove Ravni, a kojih je nažalost bilo dosta po kazivanju svjedoka. I dalje smo u neizvjesnosti i opkoljeni. Žao mi je Avde jer je žrtva našeg opstanka. Najviše se borio i brinuo, a nije uspio. Jedna velika sirota i ojađena porodica sad ostaje bez svog staratelja. Prepušteni smo sami sebi i u Božijim smo rukama. Ostaje nam da čekamo, a ni sami više ne znamo šta. Čekamo!


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #10968

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Neka vam je Allah na pomoći...
29. juli 1995. godine

Bio je to trenutak kada je san prelazio u javu. Osjećaj ukočenosti, najružniji san u životu, studen u bubrezima, osjećaj metala, a ne vlastitih kostiju. Skočio sam! Lice mi je bilo mokro, a da li od rose ili znojenja usljed ružnog sna, ne znam. Još je bilo mračno. Drhtao sam. Shvatih da je zaista hladno, a juli je, ljeto, sve u nestvarnom obliku. Kao da je počinjalo svitati, probam pronaći ostatak sna kao stvarnost. Nalet jutarnjeg zraka je raspaljivao gotovo ugašenu vatru oko koje smo spavali, razbacani unaokolo. Ustadoh! Osvrtao sam se kao da ne znam gdje sam i pokušavao sam raspoznati ljude oko vatre. Polahko prolazeći između uspavanih tijela, pazeći da ih ne probudim, izvukoh se dvadesetak metara dalje. Ugledah horizont u daljini i već sam se našao na ivici stijena što sam zaključio po praznom prostoru koji se ukazao ispred, dok su se smjenjivali noć i dan. Rastrijeznio sam se potpuno u trenutku kad sam spoznao da su užarene tačke koje sam gledao kuće koje su dogorijevale. Stotine ''žiški''. Neke su se već gasile, a neke kao da tek nastaju pojavom visokog plamena. Zar je moguće da četnici cijelu noć pale preostale kuće po Žepi? Zar moraju tako brzo da uklone svaki trag postojanja jednog naroda. Do prije nekoliko dana bili su to topli domovi, pa napušteni domovi, pa sad ih neće biti.
Čule su se histerične pjesme pijanih četnika. Proslavljaju krvavi bilans iz prethodnih dana i ''oštre se'' za dalje. A mi sabijeni na nekoliko kvadratnih kilometara. I nikoga nema da nam pomogne. Trgnuo me nečiji pokret sa lijeve strane, neko mi se pridružuje. Bio je to naš stražar, Husein - Huma, dobar momak. Prepoznao me, te me upita:
- Je l' to ne možeš spavati?
- Spavao sam par sati, ali nikako, evo još se budim!- odgovorih mu.
-Ja evo sjedim cijelu noć i pored redovne straže. Sad od 4:00-6:00 jednostavno ne mogu da vjerujem u sve ovo, a i strah me. Gori nam pod nogama, ali ovoga puta najozbiljnije.
- Znam! Gori nama već od početka rata. Što god dragi Allah odluči, ne može se drugačije, mada i ja sve ovo osjećam drugačije nego ranije.
Razmijenili smo još par riječi. Bio je uspaničen, a nisam volio takve oko sebe, mijenjali su i moja osjećanja. Prošetao sam se još nekoliko minuta. Svanulo je. Bilo je magle oko Zlovrha, a mi nedaleko od tog mjesta. Tako se zove, zlo i jeste da ne može gore. Mislim da se mjesto gdje smo mi bili zove Čepelj. Odatle se vidi cijela Žepa, osim sela Pripečak i Slap, vidi se odsjaj svjetla u Višegradu, noću.


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #11155

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Vratio sam se mjestu gdje smo spavali i zatekoh ih sve oko vatre koju su naložili ponovo. Nisu svi ni bili budni. Nakon desetak minuta vatra je grijala tako jako da su se počeli buditi. Prvi je ustao Arif, koji me upita da li sam ja uopće spavao i koliko dugo je on spavao.
-Svi smo bili budni sinoć do pola jedan, a spavali smo suviše dosta obzirom na okolnosti! - rekoh mu.
Podlagali smo vatru i dalje, usput komentarišući situaciju. Nije ni bilo druge teme tih dana. Jedna olakšavajuća okolnost je saznanje o uspješnom prolasku naših familija na sigurno, a sve ostalo će da se odvija bez te brige. Na drugoj strani, brige su tek počele. Znamo da se i previše brinu za nas. Kako li je svima njima? Koliko će ova agonija potrajati? Pamet će mnogi da izgube.
Bilo je tiho oko nas, dok je iz dubine kotline dopirala galama bradatih spodoba. Bili su to klici, poneki pucanj, ali dosta manje meteža nego sinoć. Međutim, tek je svanulo i ima vremena da se svi uključe i ponovo će sve u krug. Sve su nam bliže, a naše ''privremene'' linije odbrane će se pretvoriti u ''žestoke'' jer obećana evakuacija ne dolazi.
Latio sam se duhanske kutije, te ja i Arif zamotasmo po jednu cigaru. Duhana sam imao dovoljno, a hrane ništa. Sva sreća da se izvukla hrana iz vojnog magacina pa se kuhalo. Svi na položaju imali su jesti, koliko-toliko. Nije se bilo gladno. Našem razgovoru pridružiše se Enver, Fadil, Emin, a malo kasnije i ostali. Bilo nas je oko dvadesetak na tom mjestu. Bili smo raspoređeni po kotama, odnosno pokrivali smo teško pristupačan teren u slučaju prodiranja četnika na našu stranu. Pomislih da će loše proći ako probaju tim skoro neprohodnim dijelovima, sami će nam se servirati.
Neko je ugledao momke koji su raznosili hranu. Bilo je vrijeme doručka. Tek je bilo 6:30. Doručak se sastojao od mlijeka, hljeba i komadića janjećeg pečenja od jučer. Toplo mlijeko bilo je napravljeno od ''praha'' koga su nazivali mlijekom, ali je ipak prijalo i osvježavalo. Ne zadugo poslije toga, oko osam sati, neko je pozvao na kratko informisanje:
-Stigle su vijesti iz Sarajeva, od Predsjednika, i iz Generalštaba!- rekoše dvojica momaka i produžiše dalje.
Ostavili smo dvojicu ''osmatrača'' i uputili se zbornom mjestu. Tamo nas je čekao komandni tim, a po dolasku većine, moralista brigade saopćava vijesti koje su ličile na saučešće. Pismo koje je poslano nama, ličilo je na pismo upućeno nekom drugom, koji žali sve nas, naš konačni nestanak. Zar moralista brigade da nam saopći riječi: ''Neka vam je dragi Allah na pomoći''.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Dedo.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #11288

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
To su jedine riječi kojih se mogu sjetiti. Tada je mozak svih nas bio privremeno paraliziran, zbog samog saznanja da smo napušteni od svih. Klanjaće nam dženazu u odsustvu jer sve se svodi na to. Ostatak poruke nije ni bitan jer se izražava žaljenje zbog svega, objašnjavaju se ''navodni'' napori i da se ništa nije moglo učiniti.
Nakon kraćeg komentarisanja rekoše da moraju da obiđu preostalu vojsku, te da im saopće ''bašum sagosum''*.
Lavina bijesa i očaja primjećivala se na licima okolo. Tada smo konačno shvatili da smo zauvijek ostavljeni, prodati ili nešto treće, nije ni važno. Od obećanih helikoptera za našu ''evakuaciju'' znači nema ništa.
- Kud koji mili moji! - neko se i našalio u tom trenutku.
Bilo je i krajnje vrijeme da ludilo uzme stvari pod svoje. Svima nam je bilo jasno da smo pribijeni uz Drinu jer drugi izlazi su pružali šanse jednake nuli. Konačno smo saznali istinu i to da će se prostor planine pretvoriti u ''krvavo'' jezero žepske krvi, u podnožju Zlovrha. Pomislih da je sudbina odredila ime tom jednom od najviših planinskih vrhova Bosne i Hercegovine, države koja nam okrenu leđa, a za koju krv prolijevasmo. Čuvasmo ''granicu'' Bosne i Hercegovine, tu na Drini. Granice su sigurno pomjerili na nekom radnom stolu, a nas šahovske pijune gurnuše u nepovrat, jer smo im višak. I nismo ništa drugo do brojke kojima se manipuliše i to kako ko hoće.
S druge strane, ličilo je sve na to da se dalo na vremenu četnicima da nesmetano spale cijelu Žepu, pa tek onda, odmorni od jurišanja, kidišu na nas. Bili su bar devet puta brojniji od nas. Za naredna dva ili dvadeset dana mogu nas iscrpiti kako hoće. Dali su im šansu da nas eliminišu kao posljednje štetočine ove planete.
Štab naše Brigade trenutno nije imao nikakvu odluku ili nam nisu saopćili. Ali zašto bi se krilo? Šta se čekalo? Trebalo nam je da ušetaju i da im pružimo ruke na vezanje. Ubrzo je počeo ''valcer''. Zagrmjelo je oko ''Bukovika'', sjeverna strana Žepske planine, tačnije od Han -Pijeska. Još dublje, oko Radave, odjekuju detonacije izmiješane sa pješadijskom paljbom, što znači da je došlo do pješadijskog okršaja. Pitao sam se da li su oni na Radavi znali za odluku našeg ''Predsjedništva'' ili možda to i nije ni važno. Puščane cijevi moraju da budu ponovo pakleno vrele. Dovoljno su se i hladile. Jedino će one da nas isprate Bogu na istinu. Bit će jedini svjedoci. Osmatrači na našem dijelu su uočili četničke pokrete iz pravca Štitkova Dola prema Kudmeru, odakle mogu kozjim stazama početi osvajanje posljednjeg utvrđenja Žepske slavne brigade. Očekujem da ćemo i slavno nestati bez obzira na nepružanje pomoći suboraca sa slobodnih prostora.
Borbe nisu jenjavale. Bez predaha su navaljivali. Probali su nam se uvući na mjestima gdje nije niko osim koza ni zalazio, ali tu su i ostajali. Izgledalo je da ih uopće ne interesuju gubici, samo da bi nas osvojili.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #11402

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Artiljerije sa ustaljenih pozicija na Brestovačama, Jelovcima, Džimrijama, Borikama, Sjeverskoj, Babljaku, te sa nekoliko uporišta iz Srbije kao i sa novoosvojenih kota na teritoriji Žepe tukle su neprestano. Dosta smo puta vidjeli da podbacuju, pogađajući po svojim jurišnim jedinicama. Bili su sve bliže. Kuriri su kasno poslije podne donijeli vijest da je naša linija odbrane u zoni odgovornosti treće čete na Bukoviku provaljena, te da se naše jedinice povlače u pravcu Igrišnika, kako bi zauzele nove linije odbrane. Tada su napadi postali još žešći, tako da smo osjetili na sebi bojne otrove. Radilo se o ''zagušljivcima''. Počelo je kašljanje i gubljenje daha. Tješila nas je visoka nadmorska visina, jer smo posmatrali da kad otrovi dosegnu do naših položaja vjetar bi ih raznosio prilično brzo. Dva puta nam je ponestajalo municije i dok su nam dostavljali municiju donijeli bi nam i velike okrugle hljebove gdje su dvojica boraca dijelili hljeb. Računalo se na eventualno povlačenje, a tada se kuhinja ne može pomjerati sa nama.
Samo dva sata prije mraka četnici provaljuju zonu odgovornosti Civilne policije i time pokušavaju ovladati kotom Trla, čime bi omogućili izlazak na kotu Zlovrh i time odvojili naše jedinice Četvrte čete, gdje se nalazilo komandno mjesto Brigade. Samim tim, jedinice stacionirane iznad Pripečka, prema Drini ostale bi u totalnom okruženju sa nama, Četvrtom četom. To je izgleda i bio plan, dok se ništa nije znalo o jedinicama oko Radave i Šarene bukve.
Gledali smo golim okom miješanje Civilne policije i manevarske čete sa četnicima u dijelu prema našim položajima. Podržavali smo ih koliko smo mogli snajperima i pojedinačnom vatrom. Otvorene livade su bile sve bliže četnicima koji su nadirali prema nama, sa desnog nam boka. Artiljerijska vatra bila je pojačana po nama kao nikad do tada. Nadirali su sa leđa dok smo mi bili totalno razvučeni. Možda je bilo sat do mraka, kad je naređeno povlačenje u pravcu Jelika kod sela Krušev Do. Panika je već učinila svoje. Nastalo je neselektivno povlačenje, onako kud-ko. Probali smo zadržati četnike koji su nadirali u livade. Bilo ih je kao mrava i bilo je nemoguće da se naši izvuku preko čistih livada. Nastala je prava ludnica. Granate su svojim dodirima sa zemljom pravile kišu zemljanih grumena koji bi se raspršavali tupo zviždeći. Počeli su padati neki projektili koji su stvarali dimne zavjese i time pomagale u prodoru četničke pješadije preko čistog brisanog prostora. Bio sam u posljednjem krugu povlačenja tako da smo se morali vratiti po dvojicu ranjenih vezista koji su bili ranjeni projektilom koji je pogodio komandno mjesto, neku planinsku kuću. Dok smo nosili ranjenog Reufa i Samira rekli su nam da je negdje u blizini ostao još jedan ranjenik po kojeg su se vratili drugi saborci. Također su nam rekli da su se zabavili uništavanjem vojne dokumentacije i ''paketa veze'', te da su zbog toga ranjeni. Dolazak noću bio bi nam spas. Minute su postajale duge kao godine. Više nisam čuo pucnjavu, detonacije. Bila je to samo huka u ušima koja je razdirala živce.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #11483

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Generalštab Armije BiH savjetuje predaju u Srbiji
30. juli 1995. god.

Probudila me galama i komešanje vojske. Osjetio sam na trenutak da sam paraliziran, drhtao sam i bilo mi je čudno da se nisam probudio i ranije. Ali umor je učinio svoje. Enver se još nije micao. Ležao je, leđima okrenut prema mojim leđima, jer smo protekle noći da bi se ugrijali tako legli i niko se nije makao. Da su četnici naišli, bilo bi pogubno, pomislih. Svuda okolo se moglo vidjeti kako se prenoćilo. Razbacani svuda okolo neki rekoše da nisu ni spavali. Kiša je trusila dok je svanjivalo, a tlo je pritisnula i gusta magla. Odatle do Vukoljina Stana ne znam ni kako se došlo, ni kuda, ali smo se prilično brzo probili do tamo gdje je vrvjelo od vojske.
Saznajemo da je jučer u borbama za Bukovik poginuo Amir Zimić, moj školski drug, Šećan Šabanović i Fadil Lisić, obojica mi rođaci, te da ima na desetine teže i lakše ranjenih. Veoma teško je ranjen i komandant manevarske čete. Vojska je pristizala sa svih strana, u manjim i većim grupama. Neko reče da ima i dosta vojske na Radavi koja će samoinicijativno u proboj negdje. Nastao je opći metež. Samo je falilo nekoliko granata većeg kalibra da padne na mjesto našeg skupa pa da svi ostanemo tu. Na Stubliću su se vodile borbe i neko je pitao:
- Zašto se ne ide tamo? – rekao je veoma glasno.
Pozvani smo bliže jednoj kući gdje je na nekim saonicama stajao zamjenik komandanta brigade. Molio je za tišinu, te saopćio prijedlog Generalštaba ARBiH ili Predsjedništva, ni sam ne znam, o našem izvlačenju.
- I ja ću sa vama !- rekao je zamjenik komandanta brigade, u stvari već komandant brigade, poslije zarobljavanja komandanta Avde Palića.
- Sad trebamo ići do Poljanica i tamo organizirati prebacivanje u Srbiju!- dodao je komandant.
Zapitao sam se gdje su Poljanice. A da li je to uopće važno znati? Jeftini pilići stižu u Srbiju. Napominjem da se ne sjećam, a dogodilo se prije možda dva-tri sata, ko je dao prijedlog da li Generalštab ili Predsjedništvo. Sam prijedlog predaje u Srbiju me šokirao, da sam se tresao od nekog bijesa, kao i svi ostali. Prvi prijedlog je glasio: ''Kolektivni proboj prema slobodnim teritorijama''. Drugi prijedlog: ''Proboj u manjim grupama prema slobodnim teritorijama'', treći prijedlog je glasio: ''Kolektivna predaja u Srbiju''. Zaista šokantno i krajnje nehumano od onog ko je to zamislio. Zar se predati u jazbinu iz koje je krenuo rat. Komentare i stanje tog trenutka ne bih mogao opisati ni za dan, a neke evo citiram: ''Tamo će vas čekati crveni krst'', ''Tamo će vas čekati predstavnici vlasti Republike Srbije“...
Pitam se u čemu se razlikuju dva ''medvjeda'', ako su različite dlake, a pri tome oba gladna? U čemu je razlika između uniformisanih i civilnih narječja? Vjerovatno nas čekaju na servirane na tanjiru! Neko reče da već grupice napuštaju skup s ciljem samostalnog proboja. Drugi opet kažu

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #11544

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
-Mi ćemo za komandantom, pa šta bude!
Prepušteni smo sami sebi već odavno i samo nam je još trebala ova situacija. Kako? Kuda? Pojam o vremenu polahko svi gubimo. Teško i sam mogu povezati kako i za koliko smo se vremena našli ovdje na Poljanicama. Sve mi se čini da sam to sanjao.
Sjedio sam na jednoj štali sa grupom koja neće da sluša dalje upute o prebacivanju u Srbiju. Mada čujemo da se govori o nekim daskama, žicama, žagama, konopcima, mi sjedimo i čekamo. Ne znamo više ništa! Kao da nas nije interesovalo ništa vezano za život. Četnici će i onako, možda do kraja dana, biti ovdje. Što da se mučimo u kanjonu Drine. Ista nam je presuda. Napaćeni smo za ovaj mjesec i previše.
Pokušavam evo dok ovo pišem da pronađem izlaz iz svega ovoga. Kako? Kuda? S kim? U mislima mi je stalno prisutna moja porodica. Iako je na sigurnom, znam brinu se, čekaju me. Volim što ne znaju kako mi je. Ne usuđujem se upitati da li ćemo se ikad sresti! U Srbiju neću, odlučio sam i molim Boga da neko izjavi glasno da neće u Srbiju. Dobro, ali kuda? Znamo svi informaciju da nas je napao neprijatelj nekoliko puta brojniji. Kažu, na Radavi su četnici ostavili nekog svog komandanta prije sedmicu dana otprilike, te da je imao neke papire u kojima stoji da broje oko deset hiljada pješadije. Pitam se zašto se nismo probijali čim je civilno stanovništvo prošlo na slobodne teritorije? Imali smo više šanse. Sada je obruč sve uži. Sutra se možda neće moći ni sto metara dalje.
Čujemo da se spominju Jagoštice, selo u podnožju planine Zvijezde koja se nalazi u Srbiji. Područje gdje kopnena granica između Bosne i Hercegovine i Srbije silazi na rijeku Drinu i tako nastavlja u donjem toku Drine. Tamo se planira preći, što znači, sići u nepristupačni kanjon Drine pa u ''komšiluk''.
Sišli smo sa štale i nas oko trideset umiješali se u masu koja me podsjećala na teferič iz zlatnih vremena. Ljudi su se kretali kao da su zalutali, a ja još uvijek sjedim ispred štale da ubilježim još koju riječ.
Čuo sam da neko daje kartu Bosne i Hercegovine, busolu, pušku i municiju jer ide u Srbiju. Trebalo mi je sve to, osim puške, ali nisam pronašao tog vojnika. Vratio sam se nakon dvadeset minuta, a mojih tu više nije bilo. Jedan starac, meni nepoznat, sjedi pod strehom štale:
- Otišli su da te traže! Zadržao si se sinko!- reče mi.
- Ja ostajem ovdje, ovdje su mi korijeni!- odgovorio je.
Pisanju je kraj. Moram krenuti jer sam ostao sam. Ima ljudi okolo, ali nikog poznatog. Isto kao i da sam sâm.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 2 months ago #11611

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Odabrao sam put kontra Srbije
Poljanice - Krušev Do, 30. juli 1995. god.

Ostao sam sam. Bunilo i uznemirenost ljudi koji su skoro besciljno koračali i komešali se pokušavalo je prevladati. Izgubio sam sve i kao da prvi put u ovo nekoliko dana to i primjećujem. Pitam se: da li sam rođen da patim vječno? Da li se može nazirati kraj? Kao da mi je neko po samom mom rođenju ispisao takvu optužbu da me gone, da bježim od presude dželata. Peče me saznanje da ću možda skončati u nekim vrletima, kao posljednje pašče i da neće biti nikog ko bi me ispratio na ahiret. Znam da smo svi rođeni da umremo, ali ne i da patimo. Još mi pred očima lebdi današnja slika komešenja ljudi u velikim skupinama. Opći metež. Izgledalo je da niko nikoga ne poznaje. Svi su se kretali ka nečemu, a mnogi nisu znali cilj kao ni ja. Isprekidane kolone ljudi su prolazile. Kažu da idu prema Drini. Drugi bi se opet vraćali, predomislili se... Sretnem Sabriju i pitam ga gdje ide.
- U Srbiju! - odgovori mi.
- A gdje ti je Idriz?
- Otišao je on već Drini!
Gubim nadu u pronalasku družine koja bi bila spremna za daleki i nepoznati cilj koji odbacuje Srbiju kao varijantu za spašavanje. Vidiš samo nijema samrtna lica i oči koje gledaju u prazno, ponekad u nebo. A nebo se otvorilo. Lije kiša koja svojom studeni dočarava kasnu jesen koja je predaleko. Magla se povijala u pramenovima, eskalirajući. Kao da svi pogledaju i traže pomoć Božiju, jer sve druge su već davno odbačene. Nikakva pomoć se nije naslućivala. Prepušteni smo sami svojoj sudbini. Pokušavao sam da budem pribran, očekujući sam svoju odluku. Pokušao sam pronaći bilo koji izlaz, a još uvijek sam sam, mada oko mene tumaraju na stotine ljudskih prilika. Čekam kao posljednji osuđenik. Svi pokušaji da budem pribran i savjestan čelično su se odupirali. Nešto me strugalo iznutra. Probao sam pronaći poznato lice u ljudima koji su prolazili pored mene, a koje sam na trenutke vidio kao mrtva tijela koja se klate, mašu mi. Zatim mi se počela ulijevati neka toplina koja me poticala na život, gurala me nekim idejama.
Poslije toga drhtim! Nadjačava neka studen u kostima. Odjeća na meni sve teža i nepodnošljivija, cijedi se. Minute su bile vječnost. Razdrljenih očiju tražio sam nekog, nešto, ali ništa od svega toga. Tumarajući tako kao bolesna zvijer, brisao sam lice od studene kiše, trljao oči. Dvadeset koraka gore, tako dolje. Sasvim neočekivano, nekim nagonom gonjen, krenuo sam i ja prema Drini u nadi da ću pronaći nekog ko bi mi se pridružio da idemo u svim mogućim pravcima, samo ne u Srbiju. To mi je i bila ideja u zadnjih dva dana, samo nikako da se nešto desi. Ugledavši jednu planinsku kuću uputih se prema njoj pokušavajući raspoznati siluete nekolicine ljudi ispod nadstrešnice. Došavši na samo desetak metara prepoznao sam dvojicu. Otac i sin, Šećan i Senad, rođaci i komšije, bili su u istoj situaciji kao i ja. O tome su me detaljno upoznali i saznao sam da su i oni tražili nekoga, ali su imali nevjerovatan plan. Pitali su me da li imam novaca, maraka. Kod sebe sam imao oko šest stotina njemačkih maraka. Njihova ideja je bila de se probijemo što dublje prema južnoj Srbiji, gdje bi pokušali ''debelo'' platiti nekom taksisti, koji bi nas prebacio do Makedonije. Ja sam im se samo nasmijao na to. Bilo je krajnje nepredvidivo i čak neizvodljivo. Odbio sam prijedlog i poželio im sretan put. Nisam se dugo zadržavao da ne bih slučajno popustio sličnom nagovaranju. Bilo mi se teško i žao rastati, ali sam okrenuo od njih.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.045 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version