Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20145

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Granate opet ubijaju, a proljeće je
Petak, 30. april 1993. godine

Tokom cijelog jučerašnjeg dana četnici su granatirali Žepu i širu okolinu. Rezultat granatiranja sjeverne strane Žepe je jedan poginuli. U Brložniku i Lukama, u kojima je preostalo tek nekoliko kuća poslije svih ofanziva '92. godine, trenutno se nalaze najisturenije linije odbrane sa te strane Žepe. Po tim linijama dejstvovala je artiljerija sa Brestovača, Mislova, Džimrija i Jelovaca, koja je pronašla metu: Rahmana Nuhanovića iz Brložnika. Rahmet mu duši!
Danas je tako lijepo vrijeme. Samo da granate ne remete ovu proljetnu ljepotu. Skoro da je sav snijeg nestao, ali još se može naći u dubinama i visovima planina. Drveće već pupa. Mami ga proljeće da procvjeta iako još uvijek ima hladnih noći. Sad će nastati problemi. Za očekivati je i strahovati da će nas granatirati više nego ikad. Znaju da se treba raditi na njivama i iskoristit će to sigurno. Svi su svjesni toga i već se polemiše na tu temu, sa velikim brigama i strahovanjima. Ima narod još što posijati. Moramo se držati one Titove poslovice ''radi kao da rata nikad neće biti'', a mi smo već u ratu! To malo mijenja stvar, ali šta se može. Najlakše se predati, a toliko se borimo da opstanemo i trajemo.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20146

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0

Odbili smo ofanzivu i dočekali UN zaštitu

Srijeda, 12. maj 1993. godine


Hej ''Slaveni'' još ste (smo) živi...
...Živi, živi, duh slavenski, živjećeš vjekov'ma... Evo zapitah se koliko samo puta otpjevasmo bivšu himnu, koliko puta se osjećah ponosno, koliko puta ponesoh Titovu štafetu, sve u ime bratstva i jedinstva. Osjećali smo se kao jedno. Za neprijatelje smatrasmo fašističke zemlje koje slamaše Slavene, a danas nas te iste zemlje štite od ''braće'' s kojima rame uz rame stajasmo, slušasmo i pjevasmo himnu! Lagaše nas braća pola vijeka, a mi još živi i pjevamo neke nove pjesme! SLOBODNI SMO!
Ne puca više ni puška, a kamoli granata. Sve je stalo: umiranje, ranjavanje, patnje. Konačno smo zaštićeni! Danas Žepom nadlijeću bijeli helikopteri, zuje i lepršaju poput leptira, dok slijeću u Žepsko polje. Po drugi put se spuštaju po dva helikoptera da odnesu ranjenike do slobodnih teritorija BiH. U Žepu su 9. maja ušli vojni posmatrači Ujedinjenih nacija i neka francuska vojska, a jučer su, 11. maja, došli ukrajinski vojnici sa kompletnom logistikom. Svim cestama se kreću bijela auta i kamioni sa oznakama UN-a. Žepa je preplavljena narodom koji ne zbori ni jednu našu riječ, a došli su da nas zaštite! Svoj centar i valjda komandu su smjestili u motel i u zgrade osnovne škole i dolje se vijore zastave plave boje na visokim jarbolima. Susretao sam već strance, crne i bijele kože, sa nakrivljenim plavim beretkama, teškom i glomaznom opremom jedva hodaju, a ipak se ljubazno smješe i nešto kao da govore da je dobro pokazujući uzdignute palčeve! Iz bijelih transportera vire plavi šljemovi ispred kojih se lijevo i desno pomiču cijevi mitraljeza. Zvjeraju i oni na sve strane, oprezni, da ih što ne iznenadi. Smiješno mi je bilo tih trenutaka, dok sam ih posmatrao, onako u prolazu, pa se zapitah što ne dođoše u jeku borbi pa nas ne spasiše od četnika koji nas pokušaše slomiti za sva vremena! Sad, kad se neko već dogovorio, na nivou najviših, o prestanku ofanzive, poslaše njih da budu kao makete od kojih će neko zazirati i bojati se. Možda! Ne treba negirati sve pomoći koje nam pružiše Ujedinjene nacije. To stoji i tako je. Pomogli su nam da ne umremo gladni. Prekinuli su i ovu zadnju četničku ofanzivu, ali eto nervira me njihovo ponašanje.
O zadnjoj ofanzivi teško mi je reći i jednu riječ, a ne mogu je zaobići! Bila je krvava i teška, kad otpoče tog 4. maja 1993. godine. Rano smo se vratili sa Žepske planine, rođak Edin i ja. Vraćalo se tada hiljade osoba svojim prebivalištima, u kojim mnogima izlazak sunca zamijeni vječna tama. Ta hrana, te palete i avioni iz Rajne Majne koštaše nas i previše. Skupo smo platili cijenu preživljavanja i opstanka. Valjda je to tako trebalo da bude pa se kao i uvijek traže sevepi, i prkosi se sudbini koja se kreće svojim nezaustavljivim stazama, igrajući se sa mnogim životima. Evo prođe osam dana, a kao da je to bilo prije osam minuta. Ostadoh ponovo živ i vratih se svojoj kući, svojoj brvnari na Petovu Dolu tek danas.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20147

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Bilo je jako hladno tog jutra kad smo se vraćali sa planine. U ruksaku sam imao dva paketa hrane i mlijeko u prahu, što me dobro zamučilo, dok sam donio, prevalivši više od deset kilometara. Cijela noć je bila tiha, skoro bez granata. Mjesečina do sabaha omogućila je prikupljanje hrane po planinskim vrletima. Bacili su avioni te večeri mnogo paleta hrane, svuda i kuda nikada prije nisu bacali. U selo Ribioc smo ušetali u nekoliko grupa oko 5:15, skoro u svanuće. Umor je prevladao tijelom i nakon pranja nogu i umivanja onako spremljen valjda sam zaspao u trenucima kad sam se mislio samo odmoriti i nešto pojesti. San me bio tek uhvatio kad me probudilo jako lupanje o plastičnu foliju prozorskog krila. Vikao je Sabrija da ustanemo, da požurimo.
-Četnici upali u Vratar! - bile su riječi koje su me bacile na noge sasvim probuđenog.
Trenuci su bili vječnost u kojoj se nisam mogao pribrati i povjerovati u ono što sam čuo. Moj ručni sat je pokazivao 6:15 i sjetih se da smo prošli kroz Vratar oko 4:30. Ponovo ne vjerujem u ono što sam čuo. Brzo sam obukao čarape i čizme, a borbeni ranac već danima je bio spakovan, sa zalihom hrane i municije. Bacio sam ga na leđa zajedno s puškom i istrčao vani. Moji se nisu bili još ni pribrali i izlazeći vani pred gomilu naroda shvatiše šta se dešava. Iz pravca Vratara je ječala pucnjava i detonacije, prosuđivalo se i nagađala tačna lokacija. Bilo je teško ustanoviti gdje tačno puca, i nakon desetak minuta, nas oko trideset i kusur, bilo je spremno za pokret na položaje iznad sela Ribioc. Poslati su kuriri u Žepu, da nam se pošalje pojačanje kako god da bilo. Žene su bile uspaničene, djeca već probuđena, plač, komešanja, strahom ukrućena lica i žamori su izgledali kao da u tom trenutku ima nekoliko stotina osoba u tako malom selu.
Rastao sam se sa svojima uz njihove suze, savjete i skretanja pažnje, kao i uvijek. Svi vojno sposobni su u dugačkoj koloni išli u pravcu Bunarića. Usput se raspitivalo da li je bilo koga na stražama iznad sela i pretpostavljalo se šta bi nas moglo čekati u praznim rovovima. Niko tog jutra nije bio ni na jednom važnijem mjestu, tako da su četnici mogli ušetati i u Ribioc veoma lako. Nas nekoliko mlađih je bukvalno istrčalo na Bunarić s ciljem provjere terena i obezbjeđivanja ostalih. I dalje je pucalo negdje oko Vratara. Ni tada kod Bunarića nismo mogli ustanoviti gdje se tačno puca, dok je oko Bunarića bilo tiho i bezbjedno. Neko ko nas je pristigao, donio je vijest da je napadnuta Brezova Ravan i da traže pojačanje, što je bila neprovjerena informacija. Brzo se odlučilo na izviđanje terena ispred nas prema Borici, što je i uslijedilo u dva pravca: Vrhovi i Šljeme. Nekoliko malih grupa se ostavilo da pripaze teren od Bunarića do Širokog točila i da prihvate pojačanje, ako nam dođe. Poznavajući svaku stazu i prečicu za manje od dva sata smo izvidjeli spomenute terene i vratili se sa zaključkom da sa Borike nema pokreta (u čemu smo se grdno prevarili).
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20270

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Odlučili smo da se uputimo prema Brezovoj ravni, preko Bokšanice, nas dvadesetak, dok smo preostale ostavili da čuvaju Široko Točilo (još jedna greška), jer niko nije ostao kod Bunarića. Idući od Bunarića preko Bokšanice, odnosno sredinom Tesle, kod mjesta Žigina Lokva naišli smo na veliki broj četnika sa kojima smo se žestoko obračunali i tom prilikom zarobili jednu pušku, mitraljesku cijev, municije i ranaca, prve pomoći, koje su ostavili poslije previjanja svojih ranjenih. Povukli su se, nakon borbi od jednog sata, u pravcu sela Godimilje, a otprilike ih je bilo jačine jedne čete. Zaključili smo da se radi o totalnoj i isplaniranoj akciji širih razmjera i odlučili smo se povući ka Bunariću. Srećom nismo imali ni ranjenih.
Na putu prema Bunariću čuli smo rafale koji su potrajali duže vremena i nakon toga uslijedilo je jako granatiranje svuda okolo. Izgledalo nam je kao razmjena vatre, u što se nismo bili ni prevarili. Sreli smo se sa velikom grupom naših Žepljaka nadomak Širokog točila i zamalo da se ne poubijamo između sebe. Bilo ih je oko sedamdeset, na čelu sa Sabrijom Tabakovićem (već rahmetli) koji je imao obračun sa četnicima kod Bunarića u što nismo mogli povjerovati. Desilo se nešto nepredviđeno! Naše izviđanje tog jutra je bilo mimoilaženje sa četničkim snagama koje su ipak zaposjele Bunarić veoma lako. Sabrija nam je ispričao kako je prišao položajima kod Bunarića, misleći da su oni mi. Brzo je shvatio ko je u pitanju, i reagovao tako što je prvi otvorio vatru i zbunio ih da bi se izvukao sa svojom manjom grupom koja je bila ispred ostalih. Tu su pale prve četničke žrtve, a tek što su bili zaposjeli naše položaje. Bilo je to još jedno mimoilaženje, ovaj put naših koji su trebali primiti pojačanje i samog pojačanja koje smo mi slučajno sreli. Sabrija je konstatovao da se radi o manjoj grupi, kao prethodnici jačih snaga, možda oko dvadesetak četnika koje je bio planirao da se prinude na predaju i pohvataju. Bila je to suluda zamisao koja ga je nažalost koštala života! Uzeo je nekoliko dobrovoljaca da bi otišao četnicima iza leđa, a da svi mi napadnemo iz pravca Ribioca i kad shvate da su opkoljeni prinuditi ih na predaju. U međuvremenu se mogao čuti odjek borbi na mnogo mjesta oko Žepe i nisu bili pogriješili neki u pretpostavci da se radi o općoj ofanzivi.
Bilo nas je dovoljno da otpočnemo sa akcijom tako da smo se razvukli sve do stijena iznad Drine. Niko nije shvatio da je grupa za koju se pretpostavljalo da je prethodnica mnogo veća i da je očekivano pojačanje bilo odmah iza njih. U trenutku kad su otpočele borbe, tek tada smo shvatili i vidjeli koliko su četnici brojniji. Stvar je bila gotova i moralo se dalje. Bilo je oko jedanaest sati prijepodne kad su počele borbe i nisu prestajale sve do noći. Nekoliko puta smo u tom danu gubili i vraćali zonu između Bunarića i Međeđe Ravni, s ciljem da onemogućimo četnike da dođu nadomak sela Ribioc, odakle ga mogu izravno gađati čim hoće. Tog dana smo uspjeli da ovladamo terenom, ali ne i našim rovovima koje su zaposjeli. Nekoliko minuta prije mraka saznali smo o ranjavanjima nekoliko naših boraca od kojih su bili i oni koji su otišli četnicima iza leđa sa Sabrijom Tabakovićem. Ranjeni su: Nasko Živalj, teže ranjen u ruku i Zahid Dedić, također ranjen u ruku.
Dvojica ranjenih i druga dvojica izvukli su se iz obruča, ali bez Sabrije. Niko od njih nije znao tačno šta se moglo desiti Sabriji dok ih je štitio da se izvuku iz klopke u kojoj su bili gotovo likvidirani. Znaju samo da su upali među mnoštvo četnika koji su dolazili Bunariću, bili satjerani u bezizlaznu situaciju i kako rekoše, bili su sigurni da se radi o nekoliko stotina četnika koji su krenuli na Ribioc preko Bunarića. Mogli smo im povjerovati jer smo već osjetili nadmoćnije snage četnika koji su i dalje dolazili. Primijetili smo mnogo četnika odjevenih u civilnu odjeću, vjerovatno da ako prodru u našu teritoriju imaju lakše kretanje među nama.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20319

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Nadali smo se da će se Sabrija pojaviti. Vjerovali smo u njegove sposobnosti i lukavstvo, ali uzalud. Tu noć smo proveli na istim položajima, granatirani sa četničkih položaja udaljenih oko stotinjak metara, bez sna do sabaha. U toku noći smo saznali da se tog, jutra 4. maja, desio pokolj na Brezovoj Ravni u kojem je ubijeno dvanaestoro ljudi, žena i djece i da je Žepa napadnuta sa svih strana. Jedan dio jedinice koja nam je bila u ispomoći otišao je na drugu stranu Žepe, da se pomogne i tamo, i samim tim smo bili mnogo oslabljeni.
Drugi i treći dan borbi za Ribioc, 5. i 6. maja, satjerani smo na prilaz selu. Nije se moglo održati na ranijim položajima samo iz razloga što nismo bili ni ukopani, niti smo imali vremena da to učinimo, a njihova artiljerija nas je pomjerala veoma lako. Za ta dva dana imali smo samo trojicu ranjenih, dok, hvala Bogu, niko nije poginuo. Sve do 6. maja navečer niko od žena, djece i nejači nije bio napustio selo, ali je te večeri moralo sve da izađe. Kad se sasvim smračilo uočili smo da su se četnici spustili na rub sela odakle su pucali po kućama svjetlećim mecima, tako da smo mogli tačno utvrditi gdje su. Nije se smjelo prepustiti slučaju nekoliko desetina nejači i odlučili smo se na kolektivno izvlačenje stanovništva na Žepsku planinu. Ja sam svoje, zajedno sa tetkom Mehmedalijom i njegovim ukućanima u toku noći odveo na planinu iznad Pripečka (Brezja), gdje smo im napravili improvizovani šator od najlonske folije, a u njihovoj blizini je bilo još izbjeglih koji su na isti način našli spas u skrovitom predjelu. Te noći je počela kiša i spustila se gusta magla, tako da smo se ja i tetak sabahom uputili prema Ribiocu, koji je ključao od eksplozija raznih granata. Po dolasku u Ribioc, oko 7:15, upoznati smo sa planom da se četnici na rizik upuste u selo gdje će im biti male šanse za kretanje i povlačenje preko čistina i bašči. A kad se spuste, niz veoma vrletne dijelove oko sela, nema povratka tako lako. Svi naši su bili u ubjeđenju da četnici imaju viziju da se cijelo selo u potpunosti iselilo i da je prazno. Naši su već bili napravili plan da se izvučemo na rubove sela prema Vrataru, zaposjednemo važne kote odakle se može vidjeti cijelo selo i time imamo otvoren prostor oko tristo metara vazdušne linije prema četnicima. Najveća muka je bila što je u toku noći otišlo dosta boraca koji su bili u pojačanju prethodnih dana, i tada je bilo otprilike tridesetak naših koji su odlučili sačekati četnike i ući u borbu na sve ili ništa. U selu je ostalo nekoliko staraca koji su imali pištolje, te nekoliko lovačkih pušaka. Ostali su na vlastitu inicijativu, a u svrhu zbunjivanja četnika kad otvorimo vatru na četnike, koje ćemo pustiti na rubove sela. Na našoj strani smo imali jednu osamdeset-četvorku, sa oko dvije hiljade metaka, jedan snajper, minobacač sa sedam granata i obične automatske puške.
Prije devet ujutro, 7. maja '92. godine, primijećeni su četnici kako se spuštaju da opkole selo. Kiša je i dalje padala, ona dosadna i sitna. Nije bilo jednostavno vidjeti kad su se spustili na samo pedeset metara iznad kuće Mustafe Mehmedovića, koja se nalazila na dnu sela prema Drini, i kad smo vidjeli kolone ljudi koji su ukoso iz pravca Međeđe Ravni silazili selu. Na gornjoj, južnoj strani sela, kolone su silazile prema zaseoku Homar i vojnici su se zaustavili kod kuće Hamida Vatreša, dok se na točilu ispod Bunarića čuo transporter koji je vjerovatno bio spreman da siđe niz široki proplanak. Nije se moglo dozvoliti da ipak uđu u selo odakle ih sigurno ne bi istjerali. Otvorena je vatra prvo na one u dnu sela. Sami su pali u bezizlaznu situaciju iz koje su pokušavali pod kišom naših metaka da se vrate. Postalo je tako nemoguće da nisu ni pokušali dalje. Jasno smo ih mogli vidjeti kao otvorene mete u još nepotpuno ulistaloj šumi i rijetkim borovima. Mislim da su im to bili najteži trenuci u životu.


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20375

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
U Homaru je, također, počela borba, ali mi tada na donjoj strani nismo znali da je došlo pojačanje od dvanaest Vrataraca, koji su imali dobro oružje uključujući pedeset-trojku kojom je legendarni Sinan pravio čuda. Iz sela se moglo čuti kako starci dozivaju četnike, kazuju im da ih čekaju, zašto ne ulaze... Pucali su na četnike iz sela. I jest ih zbunilo i koštalo njihovo mišljenje da je selo pusto. Rođak Edin se poigravao sa bradatim spodobama koseći ih sijačem smrti kako je htio i umio. Enver i Sabrija su napravili sjajan posao sa minobacačem 82 mm, pogodivši svakom granatom zlikovačke kolone. Svi preostali branitelji Ribioca su neshvatljivo hrabro, bez popuštanja, držali pod kontrolom cijeli prostor. Nakon pet-šest sati borbi, četnici su shvatili da nemaju nikakvih šansi osim da se izvlače što prije. Uslijedilo je jako granatiranje sa svih strana. Dok su se izvlačili gađali su nas ručnim bacačima i zoljama. Nastao je pakao gori nego ikada. Magla je počela da se spušta i tada smo se bili zabrinuli da to ne iskoriste i ubace se u selo. Nisu imali hrabrosti ni za kakav nastavak prema dubini naše teritorije. Ubrzo smo zaključili da su odustali i da se vraćaju, dok su bili pod našom vatrom. Moglo se čuti kako jadikuju psujući neke svoje oficire, kunući nas i Žepu i Ribioc. Vrištali su ranjeni tražeći pomoć. Čula se njiska konja koje su dovodili da izvuku ranjenike iz vrletnih terena, odakle je bilo nemoguće nositi nekoga po strmim grebenima i liticama.
Sve do kasnih poslijepodnevnih sati gađali su nas najjačom artiljerijom dok je trajalo izvlačenje četničkih grupa koje su poražene kad su se najmanje nadali. Izvlačenje se nastavilo i u toku noći. Čuli su se jauci i krici kad su naletjeli na mine iznad Međeđe-ravni, koje smo postavili dan prije kad smo shvatili da se na tom terenu ne možemo držati. Ali to su ipak njihove mine. Skidali smo ih na mjestima gdje je trebao neko naš nastradati. Opet svojim sevepom stradaju, kao i uvijek. Zašto su ikada morali da nas napadaju?
Oko ponoći smo dobili nekoliko desetina naših momaka iz Žepe. Bilo je prekasno, ali eto nikad pomoć nije suvišna. Od njih smo saznali da se Žepa do tog dana odbranila na svim prostorima. Da nisu prodrli nigdje osim na rubnim dijelovima koje su zauzimali i prošle godine. Ponovo su se učvrstili na Lazama, Borovcu i oko Gođenja. Jake borbe sa četnicima od 4. maja do 7. maja vođene su na svim dijelovima odbrane Žepe. Saznali smo da se 4. maja desio brutalni pokolj stanovnika Brezove ravni. Tamo je stradalo trinaestoro civila, ljudi žena i djece. Pred sabah, 8. maja, uspjeli smo da izađemo na terene do Bunarića i Međeđe-ravni, koje su četnici napustili i učvrstili se na obližnjim položajima. Tih dana, starci koji su slušali radio, informisali su nas da se događaju veliki pomaci u politici i da se Bećir Heljić još uvijek zalaže i bori o zaštiti Žepe. Tada nam rekoše da bi mogle doći Ujedinjene nacije i zaštiti nas.
Tog 8. maja, prije mraka, vidjelo se da četnici neće poduzimati borbene aktivnosti prema nama, mada su često granatirali i dozivali naše na linijama, prijeteći novom ofanzivom. Toga dana odlučio sam otići na planinu posjetiti svoju porodicu. Dva sata prije mraka uputio sam se prema Pripečku, preko sela Slap i došao na Brezja, u sami akšam. Moji i tetka Đemila, koja se raspitivala za Edina i Mehmedaliju, nisu mogli da vjeruju da smo živi i od silne radosti nisu prestajali plakati moleći me da se ne vraćam.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20453

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Objasnio sam im šta se dešavalo, da su prestali napadi pješadije i predložio im da se spuste u selo Pripečak, kod rodbine, jer kiša je toliko bila natopila tlo da je sve još uvijek bilo mokro. Njihov šator je bio prokisao, Majka se jadala da je bolesna kao i Nena i sestre. Noćio sam s njima u najlonskom šatoru. Granate su i dalje padale svuda po Žepi, dok su Brezja bila najsigurnija zona.
Devetog maja 1993. god. probudio sam se rano i rekao im da odlazim u Žepu da vidim šta se dešava i da ću se vratiti do podne. Ispričao sam im i da se nadamo zaštiti UN-a i da idem to da provjerim lično u komandi. Tek što sam došao u centar Žepe, u okupljenu masu ljudi koji su komentarisali i gledali prema Brezovoj Ravni, a iz tog pravca se pojavilo nekoliko džipova bijele boje! Radosti nije bilo kraja, ljudi su vrištali i neko je pucao iz pištolja na što je komandant Avdo Palić reagovao zabranjujući bilo kakvo pucanje. Nakon dvadesetak minuta, pojavili su se džipovi sa oznakama UN-a i ušli u centar Žepe, gdje su zastali u okupljenoj masi. Nije im se moglo prići dok su izlazili stupajući u kontakt sa predstavnicima civilne i vojne vlasti. Nisam oklijevao dugo nego se uputio nazad prema Brezjama, da obavijestim svoje da smo konačno spašeni i zaštićeni. U prolasku kroz selo Pripečak svratio sam kod rodice Sabrije i upitao je da li mogu smjestiti svoje samo dan-dva, dok se ne uvjerimo da je sve u redu. Nije nas odbila i primila nas je sa oduševljenjem, a i sama je sa svekrom, svekrvom i dvoje djece tek bila došla iz planine, saznavši da su prestali napadi četnika. Kod nje sam prvi put nakon pet dana jeo i nahranio se, poslije čega sam otišao do svojih na Brezja i doveo ih kod rodice Sabrije. Tetka Đemila i njezina svekrva ostale su još nekoliko sati da čekaju Mehmedaliju, da dođe po njih i istog dana su se vratile u Ribioc.
Ja sam se, također, vratio u Ribioc prije mraka gdje je bilo veselo i prepričavalo se o minulim danima onako veselih lica i čudili smo se da hvala Bogu nismo imali žrtava osim dvojice lakše ranjenih, Izet Vatreš i neki momak iz Pripečka.
Sutradan, 10. maja '93. godine, vojni posmatrači UN-a obilazili su cijelu teritoriju Žepe, provjeravajući stanje na terenu i blizinu četničkih snaga. Dolazili su i u Ribioc, razgovarali pomoću prevodilaca sa vojskom, civilima, ženama i djecom. Željeli su saznati istinu o proteklim danima. Saznali su i otišli su sa obećanjem da će narednog dana doći jedinica UN-a sa nekoliko vojnika i ostati da štiti narod i selo.
Tako se i desilo. Jedanaestog maja '93. došli su francuski vojnici Crna legija, u jednom transporteru i u pratnji vojnih posmatrača, koji su u dogovoru sa mještanima sela razgovarali o postavljanju UN-ovog punkta, na koji će doći neki drugi vojnici. Ovi Francuzi izgleda samo se pojavljuju da zastraše četnike, jer došli su prvi i najavljuju odlazak čim stigne ostala vojska.


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20495

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Danas, 12. maja '93. godine doveo sam svoje iz Pripečka. U prolazu kroz Žepu mogao se vidjeti narod u grupama sa zavežljajima i ruksacima dok se vraćaju kućama iz planine ili obližnjih skrovišta. Jad, strah i tuga bili su prisutni na licima napaćenih. Djeca još sa strahom gledaju u prolaznike. Ćutke se i brzim koracima probijaju kućama. Djeca plaču u naručjima i ne znajući za svoj nesvjesni strah koji nose u svojim malim bićima. Druge vuku za tanahne ručice, dok oni zagledaju u bijela vozila koja užurbano prolaze svuda okolo. Neki se vojnici dosjete i bace po koju čokoladu ili bombonu. Uzimaju djeca, a ne znaju ni šta je. Ne upamtiše ni slatkiše. Rodiše se '90-tih godina kad otpoče najveće stradanje.
U toku našeg povratka sa planine, dogovorio sam se sa svojima da nekoliko noći spavamo kod tetke Safije na Gradini, jer nam je prostor oko kuće na Petovu Dolu, još uvijek nesiguran, pa da tu ostanu bar dok se situacija ne smiri. Iz Ribioca ćemo u narednim danima ponovo preseliti naše stvari na Petov Do, ali se nećemo, bar u početku, zadržavati dugo. Ne mogu dozvoliti da se nađemo na meti četničkih diverzanata kao narod na Brezovoj Ravni gdje poginuše sljedeći: Omer (Jusufa) Torlak, njegova trudna supruga i njihovo troje djece mlađe od četrnaest godina, (izbjeglica sa Laza) u kući Fehima Kulovca; Rahman (Jusufa) Torlak i njegova nepokretna supruga i dva sina mlađa od četrnaest godina, (izbjeglica sa Laza) u kući Fehima Kulovca; Fehim Lilić, stariji čovjek (izbjeglica iz Gođenja) u kući Halila Kulovca; Ševka Kulovac, supruga Mustafe (izbjeglica sa Godimilja) u kući Asima Kulovca; Mušan (Mustafe) Kulovac, retardirana osoba (izbjeglica sa Godimilja), u kući Asima Kulovca, a imao je tragove iživljavanja; Nijaz (Rasima) Kulovac, sa Brezove Ravni, odsječena mu glava.
Ranjeni su: majka Omera i Rahmana Torlaka, Mejra Kulovac sa Brezove Ravni; Hanifa Kulovac sa Brezove Ravni; Mustafa Kulovac (izbjeglica sa Godimilja), stariji od šezdeset godina; Fika Agić, sestra Zaima; dvije curice Omera Torlaka mlađe od petnaest godina!

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20496

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Tamo se, na Brezovoj Ravni desio masakr samo sat poslije dolaska naroda sa Žepske planine koji su bili u potrazi za hranom. Nije bilo nikakvih straža i četnici su to sigurno temeljito izvidjeli ranije i čekali pogodan trenutak. Dočekali su, nažalost, onda kada su umorna tijela utonula u san, napali su mučki opkolivši cijelu Brezovu Ravan. Prvo su, kako pričaju svjedoci, zapucali svuda okolo da naprave paniku, što su i uspjeli i kada je narod istrčavao iz kuća čekali su ih rafali iza ćoškova i zolje. Desilo bi se mnogo gore i pogubnije da se nisu oduprli svi sposobni koji su štitili porodice dok su bježali. Nažalost nisu svi uspjeli. Tu se desila nemoguća borba naših pet-šest ljudi u totalnom okruženju, iz kojeg su neki izvukli cijele porodice i sebe, pri tome likvidirajući nekoliko četnika. Ubrzo, nakon pola sata, u pomoć su im pritekli mještani zaseoka Brdo (Vratar), a zatim i mnogo mještana Vratara i Polja, te su spriječili dalje prodiranje četničkih jedinica i pomjerili ih daleko u dubinu Dobrotuša. Tom prilikom je teško ranjen Suad Devedžija, kad mu je mitraljeski rafal skoro odsjekao nogu. Kad je vidio da mu se noga drži samo na koži i žilama, odsjekao je nožem vlastitu nogu. Zaustavili su mu krvarenje i spasili ga gdje je prebačen helikopterima UN-a do Sarajeva ili Zenice. Tokom cijelog dana tog 4. maja '93. četnici nisu odustajali od svojih namjera, odnosno od ofanzive i vođene su borbe pored Ribioca, oko Laza, pa sve do Radave. Toga dana je na Brezovoj Ravni lakše ranjen i načelnik brigade Ramo Čardaković i još neki, nisam siguran. Među braniteljima na svu sreću nije bilo poginulih izuzev Sabrije Tabakovića, za kojeg se još ne zna da li je zarobljen živ ili mrtav.
Bili su to samo detalji velikih događaja koje se eto okončaše, rezultirajući zaštitom Ujedinjenih nacija, a da nas nisu zaštitili, moje laičke pretpostavke su da ne bi izdržali još jedan pokušaj četničkog osvajanja Žepe. Ne bi, jer smo pri kraju sa municijom, a nismo bili u situaciji zarobiti je, a i protiv-oklopnih sredstava skoro da nemamo. Dali smo sve od sebe da ih zaustavimo i to ih je možda i zabrinulo pa nisu nastavili poslije odbrane Ribioca i uopšte Žepe, tako da je u njihovom predahu i možda u toku novih planova došao UNPROFOR. Konačno smo spašeni i sad se tek pokazalo da je ipak nekom stalo do Žepe i Podrinja. Konačno se neko smilovao i prekinuo patnje i muke napaćenog i iznemoglog naroda Žepe.


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20522

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
UN nas brani i hrani!!!Četvrtak, 13. maj 1993. god.

Došao je konvoj humanitarne pomoći u pratnji ukrajinskog bataljona, koji će se, kako je najavljeno, razmjestiti oko Žepe. Vidim konačan mir, a i slobodu, kojoj se svi nadamo. Mislim na cjelokupnu BiH, mada na ostalim ratištima i dalje ključa od borbi sa okupatorom. Zaokupljen svojim preseljenjem i smještajem, u ova dva dana sam isključen iz svih aktivnosti, tako da nisam do danas saznao da su Sabriju Tabakovića tražili i pronašali mrtvog. Dovezen je u Žepu i danas mu je bila dženaza. Žao mi što nisam mogao prisustvovati posljednjem oproštaju velikog gazije i šehida Žepe. Neka mu je rahmet duši i da mu dragi Allah podari sve blagodati dženneta. El Fatiha.


Postat ćemo demilitarizovana zona
Nedjelja, 16. maj 1993. god.

Jučer su u Žepu stigli, helikopterima UN-a vojna delegacija Armije BiH i predstavnici takozvane srpske armije, da u saglasnosti sa našom stranom i UNPROFOROM pregovaraju o nekoj demilitarizovanoj zoni, ako sam dobro razumio. Jedan od predstavnika ARBiH bio je porijeklom iz Rogatice, Asim Džambasović, dok ostale ne znam. Ta DM zona bi podrazumijevala zaštićeni krug žepske teritorije, koji mora biti u prvom redu razoružan. Nikome ova obavijest nije sjela na pravo mjesto. Čuj da im predamo vlastito oružje, da vlastito, jer nije to nikakvo armijsko oružje. Mada mi pripadamo Armiji BiH, ali sve oružje je ili privatno lovačko ili stečeno krvavim putem, zarobljavajući ga od agresora. Stoga, niko nam nije dao oružje, poklonio i slično, i kako da se ljudi riješe vlastitog oružja na tako labav i neshvatljiv nam način. Viša sila, kažu, došli su da nas zaštite i to zahtijevaju, mada sam razumio da je to uslov naših neprijatelja Srba. Izgleda da je njima stalo da budemo goloruki i da nas imaju s nekom rezervom za lakše ostvarivanje svojih paklenih planova. Što god da bude, ja svoje naoružanje ne dam, iako imam nekoliko pušaka. Ne dam! To su mi jedine uspomene i trofeji koji su ostali iza rahmetli Đede i Babe, pa neko će mi morati prvo doći glave da bi mi to otuđio.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.071 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version