Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20523

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Sloboda, ali ne bez oružja!!!Srijeda, 19. maj 1993. god.

Uplovio je, tako da kažem, još jedan konvoj humanitarne pomoći od jedanaest kamiona. Danas je došao i rekoše da su najavili da će redovno svake sedmice dolaziti po jedan konvoj hrane i lijekova. U centru Žepe, od kako je nastupila sloboda, svakim danom se mogu vidjeti stotine ljudi, koji se skupljaju s razlogom ili bez razloga. Svima je pao crni veo sa očiju. Svima je ovo proljeće procvjetalo mnogo ljepše nego inače i spava se mirno i spokojno, mada mi u pograničnim dijelovima još uvijek sve ovo shvatamo malo drugačije i oprezniji smo. Nismo se još opustili u potpunosti i ne možemo a da se još kao po navici čuvamo na svoj način. A kako bi mogli vjerovati Srbima i kako da znamo koliko UN predstavlja prepreku u njihovim namjerama, a jedno drugo saznanje me mnogo zabrinulo i ovu demilitarizaciju ne vidim realnom i vjerodostojnom. Kažu da će granica te DM zone ići starom prugom od Brezove Ravni do Ribioca. U tom slučaju posjed na kojem ja živim (Petov Do), još nekoliko kuća do Ribioca i pola sela Ribioc, neće ući pod zaštitu UN-a, jer nije unutar DM zone. Po meni to znači da, bilo što da se desi sa nama, četnici neće snositi odgovornost i to je faktički predato na njihovu dragu volju šta će s tim mjestima učiniti. Slobodna teritorija Žepe sužena je i bukvalno oduzeta od strane UN-a i koncentrisat će pažnju samo unutar DM zone.
Shodno spomenutom, naš komandant je bio protiv takvih odluka, ali uzalud, tako da je on naredio svim jedinicama da se ne smije napustiti kontrola teritorije, koja pripada ili ne pripada DM zoni. Poručio je da se ne predaje ispravno i dobro oružje, već samo ono koje nije u upotrebi ili je suviše staro. Nije mi jasno kako će se opravdati sa čim smo se branili tolike dane, jer i budali je jasno da će to biti veoma mala količina, ako narod bude htio da predaje. Ja lično pozdravljam takvu odluku pa kako bude. Naredio je da se otpočne sa kontrolom terena, poslije ove pauze, da se krijemo od posmatrača UN-a, UNPROFORA i svih stranih faktora koji se kreću u vozilima ili pješke, a takvih je na svakom koraku. Upozorio je da se mora početi sa izgradnjama skrivenih logora i položaja, koji bi mogli poslužiti u vanrednim situacijama. Znači, on kao komandant naše Žepe ne vjeruje u ovaj mir, u ovu zaštitu i obećanja. Mislim da je u pravu i samo tako možemo biti sigurni.
Bilo što da se bude dešavalo, ja ću biti pod velikim pritiskom vlastitih obaveza u kojima moram istrajati i ostati na nogama. Sve obaveze koje su bile podijeljene na dva čovjeka, godinama, sada ostaje sve na mojim plećima, a i već je odavno. Moram da brinem o svemu i da održim porodicu na normalnom nivou. Kao prvo moram izvršiti do kraja preseljenje, kojeg nadam se, neće više biti. Električne energije sigurno dugo i dugo vremena nećemo imati, stoga, moram obezbijediti drva za cijelo ljeto i zimu. Proljetne sjetve tek smo započeli. Moraju se završiti i taman kad se završe dolazi na red koševina pa ponovo jesenje berbe i skladištenja. Bolje mi je da ne mislim koliko ću da imam posla i obaveza u narednom periodu. Moje druženje sa mojim Dnevnikom će sigurno biti rjeđe, ali će se ipak naći vremena i za bilježenje.


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20524

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Život pod zaštitom ukrajinskih vojnika-šverceraPonedjeljak, 5. juli 1993. godine

Prvi je ponedjeljak u ovom mjesecu moj je dan. Rođendan! Ako ništa drugo ne mogu sebi priuštiti za moj veliki dan, onda se bar mogu prisjetiti i ubilježiti ga. Prođe već dugo vremena, a ne zabilježih ni jednog događaja, mada ih nije ni bilo toliko meni važnih. Stanje je prilično isto, što je najvažnije slobodno je i sama ta činjenica mijenja sve ostalo iz korijena. Još uvijek se dobiva hrana, mada neredovno. Četnici bar na taj način skreću nam pažnju da nas nisu zaboravili. Propuštaju ono što oni misle da nam treba. Skidaju važnije namirnice sa konvoja, baš onako u svom stilu, kako su se naučili. Pljačka i razbojništvo su sastavni dio njihovog razuma, identiteta, odgoja, naravi i navika. Ostavimo to, kamo sreće da ih se ja mogu kloniti, da me ništa na njih ne podsjeća, da ih nikad ne spominjem. Bojim se da su ostavili i još ostavljaju i previše tragova iza sebe koji smrde.
Danas sam posvetio dan sebi. Riješio sam da ništa ne radim, da se odmorim u svom stilu, da uživam u lijepom danu i trešnjama. Rodile su i previše. Savile se grane pod plodovima. Tek sazrijevaju. Ljeto je izmamilo sve na sokake i livade. Počelo se kositi. Sve miriše i apsolutno sam danas uživao dočekujući akšam u šljivovom hladu; kad je najljepše. Sutra bi već trebao početi i ja sa košenjem trave i ostalim radovima u kojima će mi pomagati rodbina i jarani. Mnogo njih se ponudilo da mi pomogne, a i dosta nas je već dogovaralo uzajamno pomaganje tokom koševine. Još uvijek održavamo straže i kontrolišemo Bokšanicu, tako da smo kratki sa vremenom, ali ako se budemo uzajamno pomagali onda će se stizati obavljati sve što moramo. Ipak je sve lakše podnositi kad se ne gine i kad granate i ofanzive ne stežu, kad još uvijek uživamo slobodu koju ja, ipak, nazivam prividnom. Ali kako je, tako je, ipak je bolje. UNPROFOR nam svakodnevno stvara probleme zbog našeg oružja koje krijemo kao guja noge. Demilitarizacija Žepe uspješno je prošla mada svi sumnjaju, što imaju i za pravo. Posjedujemo mnogo skrivenog oružja, a oni, UNPROFOR-ci, na svaki način ga pokušavaju otkriti i oduzeti. Služe se svim metodama da saznaju za skrivena oružja, ispitujući čak i djecu, časteći ih prethodno raznim čokoladama i slatkišima. Hodaju pješke, voze se autima i danju i noću, tako da jednostavno imaju informacije da posjedujemo mnogo više od onoga što se predalo, ali ne mogu da dokažu sami sebi. Neće me začuditi ako počnu i sa pretresanjem kuća i posjeda, ali je to teško izvesti, obzirom da im treba mnoštvo vojnika da u istom času počnu sa pretresima, inače bi bili skuženi i propao bi im plan.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 8 months ago #20525

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Već je mnogo primjera trgovine sa Ukrajincima. Mnogo je onih koji razmjenjuju robu sa njima. Nama je trenutno najpotrebnije gorivo koje se od njih kupuje. Jedni, koji imaju love, njemačkih maraka, kupuju lahko, dok drugi vrše razmjene sa više vrsta robe i domaće hrane. Kupuju Ukrajinci, a najradije mijenjaju naftu ili benzin za rakiju. Loču kao psi i ne može im se nadostati rakije ''Žepke'' kojom su začarani i govore da je bolja od ijedne votke, koju su probali. Vole da jedu i našu domaću hranu, pite, bureke, razna slatka od voća i kupuju mladu janjad. Za sve se može kupiti benzin i nafta, mada ipak najviše vole devize. Njihove cijene osciliraju i padaju svakog dana ili zavisi sa kim se razmjenjuješ. Igor, tako se zove Ukrajinac na chek-pointu Brezova Ravan, uzima sve i najpovoljniji je, dok Aljoša na istom mjestu, kad Igor nije tu, sve cijeni mnogo više. Cijene jednog litra benzina se kreću od pet do dvadeset maraka, ovisno od njihovog raspoloženja, dok je nafta za dvije marke jeftinija. Ili, jedan litar naše rakije kupuje dva litra benzina ili pet litara nafte. Cijene cigara su također visoke i kreću se od pet do deset maraka po kutiji, naravno Marlboro, dok su druge, srpski Vek ili Kent, Ruska vatra i druge jeftinije za dvije marke. Duhan se već od početka rata, a sad posebno, posadio na svakoj njivi i za veliko čudo uspijeva. Najbolje raste neki
krdžo od kojeg se vinta u glavi, nakon popušene jedne polovice zamotane cigare u neku novinu. Koriste se razne novine, listovi knjiga i udžbenika, sve se pretvara u dim, hemije, fizike, biologije... Gori svaka riječ i rečenica koja je bila dio obrazovanja mnogih u toku školovanja. Pomalo smiješno, ali istinito!
Svake sedmice se održavaju sijela i igranke, rađaju se mnoge ljubavi i raja se počela pomalo ženiti. Polako, ali napredno se život u Žepi normalizuje i ponovo počinje da liči na nekadašnji, mada čisto sumnjam da se može ponoviti vrijeme za kojim svi mi vapimo i samo se sjećamo. Teško je poistovjećivati život od ranije i ovaj sad u kojem nedostaju mnogi! Poginuli su bili osnovna smisao nečijih života i porodica, a sad ih nema. Teško se još uvijek naviknuti, ali se ipak nosi u sjećanju najljepši vakat života i življenja, mada se život mora nastavljati sa ili bez nekog. U daljim nastavcima ćemo da vidimo šta nam je to suđeno i dodijeljeno, dok nas zaštićuju, ovi pioniri UN-a u plavim kapicama.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 7 months ago #20540

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Od sijela do sijela
Ponedjeljak, 2. avgust 1993. god.


Danas je Aliđun, narodni praznik o kojem se pripovijeda na razne načine. Svi ga izgleda svojataju, u stvari to za mene i nije praznik, znam ga samo po nekom bardanju*. Kaže se, da ako na Aliđun zagrmi, svi će lješnjaci da opadnu prije sazrijevanja. Dešava se da se obistini, i evo danas grmi i gromovi drmaju zemlju. Ništa bez Božije straše koju On spušta na zemlju upozoravajući... E baš me interesuje da li će da opadnu lješnjaci. Bio sam u našoj maloj čaršiji. Dolje je u pravom smislu zaživio kulturno-umjetnički život. Dolje se normalizuje stanje i ljudi su napredniji od nas ovdje. Kiša je već dva dana pa ne mogu ništa da radim sa pokošenom travom.
Neka truhne, postaje mi svejedno za mnogo čim. Sjetih se one stare poslovice: umro i ko je radio i ko nije. A sjetih se još jedne, sada sve aktuelnije: kao da je na ludu travu stao-la. Nešto je ušlo i u omladinu pa se samo žene i udaju, svakim danom čuješ za novi brak. Sve je ljepše od kako nam prestadoše stradanja, muke i žalosti. I treba se veseliti, izaći iz košmara koji je trajao i ugađati životu – njega je ostalo još malo. Kažem malo, jer nikad se ne zna kad će granata ili metak pronaći svoju metu, i niko ne zna da li je možda sljedeći. A za mene je još rat. Sve dok se ne mogne bez problema i straha komunicirati širom BiH i svijeta, za mene je rat, pogotovo ovdje.
Kao da izdržavamo neku kaznu koja se sastoji od robovanja u slobodi. Kao da smo u Alkatrazu. Još uvijek su topovske cijevi okrenute ka nama, na starim daljinama i zatrpane gomilom sanduka u kojima se nalaze ''bebe'' koje ubijaju.
Pronaći djevojku ili momka je glavni zadatak svakog omladinca koji hoda Žepom i okolinom. Žene se čak i iz Srebrenice, a tamo odlaze i naše cure. Sa takvom namjerom i ja se spustih do Žepe, ima cura da probereš i probira se. Što bi rekli stariji ''ispod svojih krušaka beremo plodove'', mada ima dosta i sa strane. Meni za oko zape jedna izbjeglica iz Rogatice. Rano je još da otkrivam tajnu. Čut će se svakako, jer u Žepi se ne može sakriti ama baš ništa. Bio sam u prostorijama bivše fabrike Jasna, gdje je bio pravi dernek. Sakupili su se stvarno odabrani: nastavnici muzičkog Mujo i Salih, njihovi sinovi, čuveni kompozitor iz Višegrada Munib Alić, koji je prije rata pisao pjesme poznatim muzičarima poput Šekija Turkovića, Šemse Suljaković i još mnogi drugi. Imamo i dobre izvođače svih novokomponovanih pjesama, koje izvode skoro pa savršeno. Pjesme su uglavnom sa temama iz preživjelih dana, pjesme o gladi i patnjama, dok ima i onih koje su baš novokomponovane. Tresu radio-talasima i ostale pjesme o Žepi. Pjevaju Hanka Paldum, Rizo Hamidović i još neki. Svi pjevaju o Žepi. Tako i treba. Bolje da o nama pjevaju nego da nam uče fatihe i salî sa visokih munara. Snimaju žepski kompozitori, bilježe svoje radove, svoje napisane pjesme, na najobičniji kasetofon, tek toliko da zabilježe, da ostane. Vratio sam se kako rekoh, iz Žepe, ali večeras odlazim do Ribioca. Tamo se održavaju sijela, kao i u Vrataru. Večeras je red na Ribioc. Skupovi omladine imaju svoje teme i programe, dok malo ozbiljniji ili igraju karata ili igraju skrivanja prstena. Ta stara drevna igra koja potiče stotinama godina prije nas, i nije tako loša, zabavno je. Sve je zabavno u ovom okruženju iz kojeg ne možeš maći, u kojem moraš da trpiš što ne želiš, što ne voliš. Tako je za one koji nemaju šta drugo raditi, dok ja, čim sunce osuši rosu, imam posla preko glave, sve do kasne jeseni. Od tada ću moći imati više slobodnog vremena, pa i onako neću i nemam što propustiti. Cijeli život u ovoj enklavi je samo jedan dosadan ciklus skoro pa istih događaja.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Dedo.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 7 months ago #20541

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Ljubav je i rat
Subota, 4. septembar 1993. godine

Svijet romantike i ljubavi poslije dugog iščekivanja napokon mi otvara svoja vrata. Mislim da sam stao u kraj svim svojim naporima da pronađem iskrenu ljubav. Desilo se, možda malo i očekivano, ali sa puno provjera koje su donijele dobre rezultate. Pored mnogo drugih, koje protutnjaše mojom mladošću, mojim mislima i mojim vremenom, zastadoh, zape mi za oko i dušu samo jedna: Samira Agić, izbjeglica iz Rogatice. Majka joj je familije Durmiševića iz Vratara, otac rodom iz Knežine, kod Sokoca. Ima sa sobom roditelje i mlađeg brata Emira, jednu sestru udatu u Sarajevo, gdje i živi. Živi u napuštenoj kući Hasiba Heljića, na Jasiku (Vratar), gdje planiram provoditi noći na sjajnoj mjesečini, pod njenim prozorom. Prolaznice kao da iščeznuše u jednoj sekundi, kao da nikada do sad nisam imao ni jednu. Sve ostadoše negdje iza vremena u koje sad tonem. Kao da je sve novo, pa čak i sredina. Sve ipak drugačije izgleda i toliko je puno topline i neke nove energije kojom naprosto zračim. Stare staze, kojima sam koračao svakodnevno, lijepi krajolici i život uopće, dobiše neku novu dimenziju, novi sjaj i skoro godina prođe od kada mi ona postade svakodnevna tema moje nostalgije, od kada sam počeo da ispitujem i povezujem mozaik njenog života. Konačno, spoznah i potvrdih svoja očekivanja. Konačno pridobih njenu pažnju i ljubav u kojoj ću, sigurno, biti beskonačno sretan. Samo prije dva dana stupismo u jaku vezu. Neraskidivu. Znamo i previše jedno o drugome i mnogo je lakše.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 7 months ago #20542

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Izumili smo telefon
Petak, 24. septembar 1993. godine

Situacija u Žepi je bez bitnih promjena. Skoro pa isti svaki dan. Monotonija. Da nije ovih igranki, koje se organizuju po selima, bila bi bruka. Nemaš kud. Razmišljaš kako živi ostali normalan svijet. Mi kao na nekoj posebnoj planeti i da nije onih UNPROFOR-aca, od kojih se može kupiti ponešto, odavno bi smo bili sve sami vegetarijanci. Kažu, prirodno je najzdravije. Jeste, ali ako stalno jedeš isto, kao kada se krećeš u istoj odjeći koje je svakim danom manje. Pojede je cijeđ, prirodni deterdžent spravljen od pepela, pa se još uz to krećeš istim prostorom i viđaš iste osobe...Ludnica! Nije dobro kad puca i kad se gine, a nije dobro ni ovako. Bog sami zna kad ćemo biti pušteni iz ovog kaveza za ljude. Ašikovanje je valjda jedini lijek za omladinu. Ipak se viđa raja sa sretnim izrazom lica, a malo je monotonije za one starije osobe. Ponekad mi smiješno na koji se način veselimo, iako sam sretan što se ipak možemo i veseliti. Naše igranke se organiziraju oko velike logorske vatre, kao u Indijanaca sa divljeg zapada. Spominjao sam nekad na šta liči naš život u enklavi. Svakim danom nas unazađuje veoma brzo. Šta ćeš, kako je tako je! Struje još nemamo. Jednako se koriste automobilske baterije. Inovatora je koliko hoćeš. Imamo i modifikovane telefone. Pravimo ih pomoću žica i zvučnika iz televizora i radioprijemnika. Razvaljuje se sve što može biti od koristi. Skidaju se žice od dalekovoda, razmotavaju se da se dobije na dužini, a da nam Srbi sada i puste struju nikakve koristi jer je naša - elektro mreža mrtva. Trebalo bi par mjeseci da se sanira i dovede u funkciju. Šta da se kaže osim da je baš sve primitivno i jadno. Za sve su krivi prokleti Srbi koji se sad, kao i dosad, naslađuju našom bijedom.
Sve bi ovo bilo još više monotono, nostalgično, bar meni, da nemam s kim vrijeme provoditi nakon svih obaveza. Ašik i sevdah dušu paraju. Tako je, imam kome na prozore ići. Jeste, baš na prozore. Nije mi ni krivo. Neka je i moja generacija pendžerala, baš kao i generacija mojih roditelja i starijih. Na igranku ili pod prozor pa do zore! Imam i malo problema. Roditelji moje izabranice se nešto bune, moji se nešto bune, hoću reći ne slažu se, jer malo smo rodbina. Nije mi bilo problem raspitati se kod najstarijeg čovjeka na našem području o rodbinskim vezama naših predaka. Otišao sam kod Ohrana Durmiševića (sa Godmilja) i nakon njegovog tumačenja, pojašnjavanja, koljeno ovo koljeno ono, treće, peto, kratko mi reče:
-Djeco, niste vi familija! Slobodno vi, daleko je to i prelazi četvrto koljeno.
Nisam dražu riječ čuo odavno, baš mu hvala, a ne bi se ni griješio.
Stari po svom, a mi ćemo po svom ćejfu. Večeras je igranka u Vrtači (Gradina) i svira Hajdar Begić. Imamo i akumulator koji će pokretati električnu klavijaturu. Bit' će dernek do zore!

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Dedo.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 7 months ago #20543

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Zenim se Zenim se...
Četvrtak, 2. decembar 1993. god.

Godišnjica je! Tačno prije godinu dana bili su ranjeni rahmetli Babo i rahmetli Đedo. Prođe vrijeme k'o mutna voda i kao da jučer bješe. Još mi slika te nesreće, koja se, dan za danom, sve dublje zavlači u pore mog pretrpanog mozga, koji će jednog dana naprosto eksplodirati. Ne mogu a da se ne prisjećam nemilih događaja, stradanja, svih posljedica koje su pomogle da se osjećam kako ne treba.
Često čitam moje dnevnike, ne mogu se predati zaboravu, neću. Još uvijek smo podvrgnuti iscrpljujućem okruženju, još uvijek nas mnogo čega podsjeća na ne tako davne dane, u kojima doduše više propatismo. Sad je lakše, ali još uvijek postoji toliko tih nekih loših naboja u samoj atmosferi, sve je čudnije i čudnije, teško se podnosi. Ali hvala Bogu ne gine se i to je ipak razlika koja nas održava u životnoj ravnoteži. Humanitarna pomoć ne dolazi na vrijeme. Obustavljaju je komšije u Rogatici, Borici... Skidaju sve što valja. Puštaju brašno i ulje od čega ćemo oboljeti. Nema se soli i vrlo malo naroda jede slanu hranu. Ja sam prije deset dana spremio cijelog vola za sušenje, neslanog. Mogu misliti kakvo će to meso biti. Ali ne možeš svaki dan jesti isto. Treba promijeniti, pa makar jeo i neslano. Bar drugačije izgleda. Raja ide ponovo u Srebrenicu, odavno. Razmjenjuju ulje za so, zlato za so, pare za so... I kao da je gore trpjeti bez soli nego kad nemaš dovoljno ili nikako jesti.
U Srebrenici je stanje sa hranom katastrofalno. Mnogo je naroda koji ode u jesen '92. i sada se vraćaju u Žepu. Bar brašna ima dovoljno. Nikad ovdje neće procvjetati normalan život. Žalosno, ali ima i previše činjenica koje ukazuju na to. Nabavio sam nekih knjiga. Donesoh od mog dragog nastavnika Muje Kulovca, da čitam, ubijam dosadu, to po danu, a kad padne noć?
Spomenuh kakvo je stanje, a ja navro da se ženim! Eh, da li sam normalan, pitam sebe, pitaju me također i drugi. Tako je, već mi je dosta svega, samo lijepim promjenama mogu promijeniti psihu kojoj je svega dosta. Odlučili smo tako, samo da se dogovorimo kada. Ima nekoliko prepreka koje moramo savladati i to je to. Meni je najveći problem smještaj, jer lošije sam smješten nego polovina izbjeglica. Iako sam na vjekovnoj prađedovini, patim se pored zgarišta kuće gdje se rodih i odrastoh. I to mi je teško podnositi da svakim danom moram da gledam tu gomilu blokova cigle i kamena za koju me veže hiljade uspomena. Dođe mi nekad pa bih crkao, kad se zamislim nad tom gomilom. Šta uradiše dušmani, da bar Babo i Đedo ostadoše živi! Pitam se koja će budala da oprosti i zaboravi sve ovo, tim zlikovcima srpskog roda. Smakoh s teme, a sjetih se one stare pjesme od Nervoznog poštara: ''Ženim se, ženim se stare ću cure rastjerati sve, vjerni Bosanac to sam ja, a za svaki slučaj vežite me lancima...''
Ali ne znam tačno kada!?

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Dedo.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 7 months ago #20778

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Na sijelu bez Samire
Subota, 18. decembar 1993. god.

Večeras je sijelo kod Midhate i Idriza, jedno od bezbroj sjedeljki u kućama, od kako je nastupila zima. Na dosadašnjim sijelima sam se viđao sa mojom djevojkom Samirom. Ali, večeras se to izgleda neće desiti. Midhata, moja kurirka, reče mi da su Samiri zabranili izlaske zbog mene, pa čak i u prisustvu njene majke, koja je do sada dovodila i čuvala kao dragulj. Već neko vrijeme je i inače malo izlazila, pa smo se već dosta puta dopisivali, a pisma je proturala Midhata ili Hasan Gušić, Midhatin momak. Samira mi je poručila da joj se javim ili da ugrabim priliku i dođem pod prozore u sitne sate, mada me i tada njeni znaju otkriti pa joj bude veoma opasno narednog dana. Rekla je da će mi napisati pismo i da trenutno samo tako možemo kontaktirati. Vidjet ćemo! Ipak ću otići na sijelo, svakako je zabavno.


Dani lova
Četvrtak, 23. decembar 1993. god.

Pisma i samo pisma, nikako da se vidim sa Samirom. Drže je kao u kavezu, a ne znaju da se džaba trude. Počelo me to jako nervirati. Ionako je i previše dosadno i glupo kud god se makneš. Cijepaj drva, donesi humanitarnu pomoć, nosi u mlin za kukuruze, idi na položaj na kojem ne znaš šta ćeš sa sobom. Ni životinje nema po šumi. Već sam se satr'o hodajući, da bi nešto ulovio. Sve karte koje smo imali u bajti poderale su se od silnih partija remija. Dva šaha smo uništili vucajući ih po stolovima i lupajući po tablama, kao manijaci. Nema ni četnika da se sretnemo, gluho bilo i to se nekad poželi. Tako je to, danas sam se vratio praznog ruksaka i mokrih nogu. Ulovit ću ja sebi nešto malo krupnije, nešto vrednije, ako Bog da. Neće meni Sejda i Emin piti živce i prkositi dok skrivaju Samiru.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 7 months ago #20779

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Donijeli smo odluku da stupimo u brak
Ponedjeljak, 27. decembar 1993. god.

Dugim i beskonačnim pismima, smrzavanju pod pendžerom i mnogim objašnjenjima došao je kraj. Dogovorio sam jedan od važnijih događaja u životu svakog pojedinca. Samira i ja smo odlučili stupiti u zajednički život pored svih ovih ratnih nedaća i neizvjesnosti koja nas ubija postepeno. Uljepšati život jedno drugome, otjerati ružnu sadašnjost i prikloniti se ljepšoj budućnosti. Nisam stao na ludu travu, kako narod kaže, mlad jesam, tako kažu. Ogledalo pokazuje isto ali u duši mi nekako život kao da odmiče, kao da je zemlja ubrzala kretanje oko svoje ose. Vrijeme teče, mladost prolazi ili se gasi, sa samo nekoliko grama olova ili čelika. Neki govore da je nezapamćeno da ovako prolaze i gase se mladosti, kao danas. Kažu da se i previše sklapa brakova, da je neki virus proradio. Šale se sigurno. Samo smo i previše vremena u istoj, maloj i prepoznatljivoj sredini koja ne može imati tajni.
Mi smo se odlučili na korak koji mi smatramo da je ispravan i normalan, a drugi neka tjeraju po svom. Čuj, sad je nekome čudno ako se neko ženi i udaje dok traje rat. Kažu nam da hoćemo da proizvodimo samo više sirotinje, a nisu valjda svjesni da život prolazi. Pa baš nam i treba popraviti natalitet stanovništva, koliko smo samo osoba izgubili do sada. A to da će biti sirotinje, svašta, pa ima li trenutno veće sirotinje od nas samih, a sirotinja sirotinju rađa? A niko nikome ne može odrediti nafaku i sudbinu osim dragog Allaha. Niko ne zna kakvu će budućnost na ovom svijetu imati biće koje se rodi u ovim teškim danima. Cijela vasiona i zemaljska kugla je u Božijim rukama pa i ovo malo sirotinje u Žepi na kraju svijeta i zašto da se zamaram tuđim mišljenjima i predrasudama koje mi očito ne trebaju.
Dan, odnosno noć, u kojoj ću ukrasti mezimicu je 30. decembar '93. ako Bog da, osim u slučaju smrti. Da, ukrast ću je, jer njeni su rigorozno i ozbiljno osporili njenu udaju uopće. Do tada, jer i pored toga imam obaveza preko glave, da mi je samo okončati spremanje drva za zimu, koja je nastupila i već se najavljuje dugim periodom.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 7 months ago #20839

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Oženio sam se, konačno
Petak, 31. decembar 1993. god.

Doživio sam i dočekao da se i ja oženim. Desilo se to sinoć, dok su bile u toku vijesti na Radio-Sarajevu, oko osam. Kako sam i bio planirao, ukrao sam je. E, da ne bi pravio cijeli roman ljubavnih romansi od svega toga, red je da barem pribilježim, jer zaboravit ću, da sad nastupa vrijeme kad će se danima dočekivati gosti. I moji su bili protiv moje ženidbe. Uzalud, smjestio sam se kod tetka Fadila i tetke Safije, u donji dio kuće, to kao da smo otputovali na medeni mjesec, mada neće trajati duže od par dana, dok moji, odnosno nena Zulejha, ne stišaju svoje osjećaje i ljutnju. Znam da sam napravio veliki korak u životu i želim da bude što duži u zajedničkom suživotu. Najviše mi je žao i teško zbog toga da mi ni Babo ni Đedo ne dočekaše taj događaj. Jedini sam njihov muški nasljednik i znam da bi za obojicu, da su živi, to bila velika radost i veselje. Šta se može, sudbina nas razdvoji zauvijek. Toliko o mojoj ženidbi. Noćas ćemo se sastati sa starim društvom, povodom moje ženidbe, ali i dočeka Nove godine. Tako sam i želio da otpočnem novi život u startu Nove godine!


Ubijeni civili na Markalama
Subota, 5. februar 1994. godine

Vijesti Radija BiH govore o krvavom masakru koji se desio danas na pijaci Markale u Sarajevu. Broj žrtava se još utvrđuje, a do sada je šezdeset i osmoro mrtvih i više od stotinu ranjenih. Da Bog sačuva! Šta mogu uraditi monstrumi četničkog soja. Samo to i znaju. Sa što sigurnije distance najjačom artiljerijom, a pogotovo po bespomoćnim civilima i naseljima. Da li će ikad ovo ubijanje, patnje i golgote naroda Bosne i Hercegovine prestati, pitam se po ne znam koji put?
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.059 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version