Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 6 months ago #20876

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
U Srebrenicu do ljekara
Srijeda, 16. februar 1994. godina

Polahko, ali sigurno, počinju da nas pogađaju epidemije. Prvi dokazi su već konstatovani. Radi se o oboljenjima slijepog crijeva. Da je to tačno i sigurno imam dokaz: moja supruga je već danima pod jakim bolovima. Saznalo se da u Srebrenici postoje neki ljekari bez granica, koji imaju u prvom redu hirurge. Poslije pregleda moje supruge, koje je izvršio doktor Beno, konstatovano je i potvrđeno da je u pitanju slijepo crijevo, te mi je on predložio da je vodim u Srebrenicu. Ona jednostavno ne može trpjeti bolove i ne može da se kreće zbog ukočenosti noge koju prouzrokuju bolovi, a pored toga Beno reče, da ako dođe do pucanja slijepog crijeva, nikakvih šansi nema za preživljavanje. U situaciji sam da ne mogu da biram, nego put pod noge i Srebrenica.
Put je dalek, mora se potražiti konj. Veliki su rizici uopće ići prema Srebrenici, četnici vrebaju na svakom koraku. Jaka je zima, dubok snijeg i nesnošljive hladnoće. Bože, šta da radim? Danas sam posjetio komandanta Avdu, tražeći odobrenje za napuštanje teritorije Žepe, za sebe i za borce koji će me pratiti. Nije bilo problema i reče da će mi obezbjediti UN-ovo vozilo sa grtalicom za snijeg, da me odvezu do njihovog chek-pointa na Stubliću, prema Srebrenici. Ne znam ni koliko puta mi je taj čovjek pomogao, nikad nisam bio odbijen i zaboravljen.
Na putu iz Žepe ka Vrataru, svratio sam kod rođaka Hamdije da ga molim da mi pozajmi konja. Obećao je bez oklijevanja i čak je rekao da bi želio da i on pođe. Rekao sam mu da ćemo sutra, ako Bog da, svratiti u Komandu po pismena odobrenja komandanta za kretanja i napuštanja naše zone. Za težak i naporan put, pomaganje meni i mojoj supruzi odlučili su se: Merdan i Bego Kurtić, Vehid i Himzo Hajrić, Mirsad Kulovac, Munir Durmišević i Zaim Agić. Hamdija Kurtić nije mogao poći zbog iznenadnih obaveza, ali je dao konja i obećao doći po nas. Koliko su to veliki i neprocjenjivi gestovi osoba u najtežim trenucima (što se i ponovilo mnogo puta kad sam ja u pitanju), nemoguće je opisati. Nikad me nisu zapostavili ili zaboravili, ni rodbina ni jarani. Osjećam velike dugove i potrebu da im vratim istom mjerom. Vrijeme je da se pakujem. Devet je sati, a sutra oko osam ujutro polazimo iz Žepe.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 6 months ago #20877

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Osamnaest sati kroz snježnu mećavu
Četvrtak, 3. mart 1994. godina

Mir vlada Žepom skoro godinu, ali se još uvijek može lahko poginuti. Došli smo živi iz Srebrenice, 1. marta, - prije dva dana. Odmorili smo se i danas sam bio u komandi, zahvalio se komandantu Avdi i odnio mu poklon. Ni slutio nisam da smo imali sreće koliko smo teški onog dana kad smo se vraćali iz Srebrenice i da zamalo nismo bili žrtve četničke zasjede. Toga dana smo pošli i stigli do Stublića, nadomak Žepe, odmarali se samo stotinjak metara od mjesta gdje su zlikovci čekali nevine žrtve. Jugozapadni kraj planine Sušice se završavao upravo na Stubliću, na mjestu gdje smo sasvim slučajno zaobišli zasjedu. U trenutku kad smo već prošli polovinu Sušice, prema Žepi, na prtinu koja je bila pokrivena svježim snijegom, uključili su se tragovi iz pravca Podravanja (sa rudničkih kopova). Tada smo stali. Izvršio sam izviđanje, vratio se i saputnicima skrenuo pažnju da se radi o četnicima. Nisu smatrali da je moje mišljenje utemeljeno i opravdano. Rekoše da su to samo neki, kao i mi, koji lutaju ovim prostorima. Prethodnu noć bjesnila je snježna oluja, a ko će sad hodati bez potrebe. Cijelim putem od Srebrenice, odnosno od Jasenove do ulaska u Sušicu i cijelom Sušicom nije bilo tragova prtinom, koja je kao tranšeja već oblikovana silnim prolascima naroda. Tada sam počeo da sumnjam u tragove, koji su bili sa šarama vojničkih čizama i nije mi bilo jednostavno, samo i zbog toga da dođe do nečijeg stradanja zbog mene i moje supruge.
Ovoga puta je bila druga grupa, koja je došla po nas, ponovo rodbina i jarani: Samirin otac Emin Agić, Arif Bajić, Adil Kurtić, Hadžo Kurtić, Hamdija Kurtić i Hamdijin konj Miško, koji jadan već po drugi put tumara Sušicom. Predložio sam im da se ja sam krećem daleko ispred njih, da idu veoma razmaknuto, bez priče i da maksimalno razgledaju po rijetkoj bukovoj šumi. Tragovi su i dalje vodili u pravcu našeg kretanja i konstantno me pratio loš osjećaj i sumnja da ćemo imati problema.
Dolaskom u samu zonu Stublića, gdje su se razdvajali putevi, insistirao sam da povedem Samiru na konju, obilaznim putem, jer je ravnije i ne mora silaziti s konja. U tome su me spriječili, govoreći da ne bježim od moje opreznosti i sumnje o prisustvu četnika. Poslušao sam ih. Samira je sišla sa konja i uz našu pomoć je hodala. Spustili smo se niz veliku nizbrdicu, kozijim stazama, do ceste Stublić-Podravanje gdje smo sjeli da odmorimo. Odatle, samo dvjesto metara prema Žepi, nalazio se chek-point UN-a, sa ukrajinskim vojnicima. Svi naoružani morali su ih zaobići, dok smo Hamdija, Samira i ja pošli cestom do UN-ovaca. Hamdija i ja smo dali puške ostalim iz grupe i slobodno smo se približavali Ukrajincima, koji su kad smo im prišli počeli sa ispitivanjem. Dobro vladam ruskim jezikom i nije nam trebalo dugo vremena da se sporazumimo i uvjerimo ih da idemo sami iz Srebrenice. Povjerovali su i počeli su da dižu rampu da bismo prošli kroz njihov krug.
U trenutku kad se konj provlačio ispod rampe, koja se nije u potpunosti digla, Samira je ostala na drvenoj gredi, a konj je prošao.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 6 months ago #20958

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Nepun minut poslije Samira je svom težinom pala sa skoro dva metra visine na tvrdo tlo. Sve mi se tad okrenulo oko mene i pomislio sam da joj je rana pukla i šta sad!? Ukrajinci su se počeli ispričavati, izvinjavati zbog incidenta, nudeći pomoć i slično. Odveo sam je u šumu, pregledao joj ranu i bio sav sretan da je sve bilo u redu, tako da smo nastavili put koji smo u produžetku, kroz slobodnu teritoriju, prošli lagano i bez problema.
Tada nismo znali, ali sad znam da smo tad izbjegli krvavu zasjedu u kojoj su stradali neki, a mogli smo i mi! Da sam tada otišao zaobilaznim i lakšim putem, ušli bi izravno u četničke ruke. Hvala Bogu i svima njima što me odvratiše od mog nepromišljenog plana koji bi bio tragičan. Tog dana poginulo je i zarobljeno sedmero ljudi, žena i djece. Nije još poznat identitet osoba, na čemu se radilo, jer je bilo i preživjelih koji će dati tačne podatke. Desilo se to samo jedan sat poslije našeg prolaska i još uvijek žalim te nesretnike dok se uporedo osjećam sretnim što smo bar mi ostali živi i zdravi. Nakon jedanaest dana provedenih u Srebrenici i dva dana puta, ponovo sam kući bez briga koje sam imao. Samirin oporavak je zadovoljavajući i ona se osjeća mnogo bolje. Sada ću zabilježiti nekoliko detalja vezanih za naš odlazak u Srebrenicu, s obzirom da cijelo to vrijeme nisam ništa zabilježio u dnevnik.
Toga dana, kada smo krenuli prema Srebrenici, 17. februara 1994. godine, tokom cijelog puta nas je pratila snježna oluja u kojoj smo jedva ostali živi. Pored mećave, kretanje vrhovima Sušice je bilo katastrofalno. Jaki i ledeni vjetrovi su nas u trenucima paralizirali. Samira nije mogla da podnese hladnoću jašući na konju, te je morala pored bolova da hoda i koliko toliko da se zagrije i ne smrzne. Svi smo bili okovani ledom, odjeća ukočena, noge skoro smrznute, i tako jadni, nakon osamnaest sati pješačenja, stižemo u Zeleni Jadar, na punkt UN-a, u kojem su bili Kanađani. Nismo se mogli sporazumjeti, ali smo im nekako kazali da je problem kritičan i da nam treba njihova pomoć za preostali dio puta do grada. Primili su mene i Samiru u svoj objekat i počeli su da uspostavljaju neke veze, nakon čega je došao njihov transporter koji nas je prebacio do bolnice.
Ostatak grupe put je nastavio pješke prema gradu i ni danas ne znam gdje su te noći prenoćili. Sutradan, 18. februara, Samira je operisana u zadnjem momentu, kako su mi objasnili i sa njom sam proveo ostalih deset dana u bolnici i kod prijatelja. Puno dugujem Muhamedu - Hamći Žigi i Sadi Hadžibulić, na gostoprimstvu i brizi tokom našeg boravka. Hamćo se već udomaćio u Srebrenici i mašta o danu povratka u svoje Godimlje, dok s druge strane žive još u žalosti za svojim sinom Muhidinom, koji je poginuo 24. februara prošle godine, oko Srebrenice. Sada Hadžibulić, izbjeglica iz Rogatice, dijelila je sa nama svoj stan nekoliko dana i hranila nas kao svoju djecu. Čim je saznala da ima neko iz Žepe u bolnici istog dana nas je pronašla i odvela sebi, nakon Samirine operacije. Dani su bili kao godine, ali eto izdržalo se. Ponovo smo svi na okupu, živi i zdravi!
Po našem dolasku, saznali smo da se udala naša Aida Kurtić. Njen izabranik Enver Gušić je od sada naš zet i svi ga znamo i prihvaćamo kao veoma dobru osobu i borca koji je dao više nego dovoljno za odbranu Žepe. Enver je izbjeglica iz sela Plane (Han-Pijesak) i smješten je kod svoje sestre Mejre na Podzidu (Ribioc). Ostalo sve po starom. Humanitarna pomoć i dalje stiže. Sklapaju se mnogi brakovi, rađaju se djeca i dalje se živi u zaštićenoj, mada okovanoj, Žepi na kraju svijeta.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 6 months ago #20959

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Ljubavna groznica trese Žepu
Ponedjeljak, 14. mart 1994. godina

Zaključeni su i novi brakovi! Jučer se udala Midhata Durmišević i još neke cure iz Žepe. Novi saputnik u budućem životu Midhate je moj jaran i imenjak Mustafa Nuhanović, komandir manevarske čete. Sve najbolje mogu da im poželim i da bude još takvih. A jeste zavladala ljubavna groznica Žepom!


Prvi maj kao nekad
Nedjelja, 1. maj 1994. godine

Obilježavanje praznika rada izgleda da će uvijek ostati tradicija Žepe, najposlije kao i mnogi drugi praznici, koje smo prije rata obilježavali i proslavljali. Danas je bilo malo više svijeta u centru Žepe nego obično. Koristi se prilika da se svijet malo odmori i posjeti rodbinu i prijatelje, kao da se svakodnevno radi pa se nema vremena ni prilike. Ja sam proveo dan kod ženine familije u Žepi, kod Samirine rodice Ismije. Sa Ismijinim mužem sam se već odavno sprijateljio i dobro se slažemo. Dobar je čovjek i po mnogo čemu me podsjeća na mog rahmetli Babu. Posebno po naravi i iskrenosti.
Ranijih dana smo ugovarali da popravimo jedan kamion, koji je vozio rahmetli Selman Vatreš. Već je dobrim dijelom uništen, ali pribavili smo sve potrebne dijelove, tako da smo danas imali dogovor sa majstorom Ibrom Zimićem koji je obećao da će sutra početi sa radom. Vratili smo se kući prije mraka i evo spremam sve što mi treba da sutra ponesem do naselja Podzid, gdje se nalazi kamion. Prije nego smo počeli bilo šta dogovarati ja sam upitao suprugu rahmetli Selmana da li ona dozvoljava tako nešto, mada je kamion vlasništvo Šumarstva Rogatica, koje ne pripada trenutno nikome. Čujem da su ga četnici dobrim dijelom opljačkali, Srbijanci odvezli sve važnije mašine i postrojenja sa sobom u Srbiju. Ovdje u Žepi manjka prevoznih sredstava i vidim šansu da se može i nešto zaraditi. Ratno Predsjedništvo dobiva nekih para iz Sarajeva. Pričaju da će se početi praviti škola u Žepi, jer UNPROFOR neće i ne namjerava da se iseli iz zgrada osnovnih škola, a Predsjedništvo u Žepi i prosvjetni radnici bi da počnu sa nastavom koja kasni već dvije godine. Mnogo je gatera koji režu drvenu građu, ali ih ljudi prepravljaju tako što ih pokreću pomoću prenosa putem traktora.
Gorivo se može kupiti od UNPROFOR-a u željenim količinama, samo ako imaš pare, tako da se transporti i rezanja mogu bez problema vršiti. S druge strane narod treba drva kao i druge usluge prevoza i nadam se da će se moći nešto i zaraditi. Već je u toku masovno pravljenje kuća, renoviranja, izbjeglice prave privremene smještaje. Predsjedništvo i vojna komanda obezbjeđuju gorivo i ostalu pomoć izbjeglicama, kao i porodicama poginulih i ranjenih boraca. Bit će posla.


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 5 months ago #21116

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Osposobili smo kamion za prevoz drvene građe
Ponedjeljak, 16. maj 1994. godina

Nakon nekoliko pokušaja da osposobimo i upalimo FAP-a 13, Ibro i ja smo uspjeli danas. Upalili smo ga i spreman je za posao. Sa suprugom rahmetli Selmana dogovorio sam, odnosno obećao sam joj davati jedan dio zarađenih para, obezbijediti joj drva i sve što želi, da bih zauzvrat koristio kamion. Mislim da ću na taj način lijepim gestom pokazati jedan vid poštovanja našeg Selmana, koji je bio izrazito dobar drug i kolega mog rahmetli oca. Iza njega je ostalo dvoje male djece koja treba da osjete zasluge njihovog oca. Poginuo je u nastojanju da obezbijedi hranu, baš za tu, sad sirotu djecu, tamo u Štitarevu na punčevoj njivi.
Prije dva dana dogovorio sam i prevoz prve ture građe sa Jelika u Žepu. Moj nekadašnji nastavnik Sarija Ćesko treba renovirati ili praviti nešto pa mu treba drvo. Sutra bih, ako Bog da, trebao to uraditi. Sve sam pripremio samo da natovarimo.


Baksuzni utorak
Utorak, 17. maj 1994. godina

Kažu za utorak da je baksuzan dan. S nevjericom sam uvijek gledao na to, ali sam se danas uvjerio kako to nisu tek naklapanja. Prva tura s kamionom i kvar! Uspjeli smo dovesti natovaren kamion, teškom smrčevinom, do mosta kod Šakirine kuće, prešli most i ispod kuće Mustafe Karića kraj priče. Sa mnom je bio i Nesib Ćesko. On je ustvari i vozio, jer je vozač sa višegodišnjim iskustvom. Ustanovili smo da je motor zaribao. Našli smo Kemu Hasanovića koji nas je traktorom odšlepao do Nesibove kuće. Skinuli smo karter i tako potvrdili naše sumnje da su ležajevi zalijepili za radilicu. Dolazio je i majstor Ibro i konstatovao da se moraju staviti novi ležajevi i da ovi nisu puno zalijepili, tako da se mogu staviti drugi bez obrađivanja radilice. Treba samo naći iste ležajeve i riješen problem. Preostaje nam da ih tražimo.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 5 months ago #21117

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Pronašli smo dijelove za kamion
Srijeda, 25. maj 1994. godina

Već duže vrijeme tragamo za ležajevima koji su nam neophodni. Od jarana Muse Nuhanovića saznao sam da ih ima Nail Nuhanović i da su mu negdje zakopani u selu Luke kod Brložnika. Jučer sam otišao u selo Čavčići, gdje u izbjeglištvu živi Nail, i on nam je obećao, meni i Musi, da će otići sa nama da ih donesemo. Musa je pozajmio auto, fiću, od nekog Čonge iz sela Čavčići, te smo isti dan otišli i donijeli ležajeve. Za veliko čudo Nail mi nije htio naplatiti ni marke.
-Donesi nekad flašu rakije! - tako mi je rekao na rastanku u Čavčićima.
Sinoć sam otišao kod Ibre, da ga pitam kad može raditi. Obećao mi je i ispunio je obećanje za danas. Napravili smo kamion.


Grupa se probila do Kladnja
Ponedjeljak, 19. septembar 1994. god.

Pročulo se za jedan važan događaj. Naime, jučer je odabrana grupa uspjela da se probije do Kladnja odakle će posjetiti Sarajevo i Tuzlu. Razlog njihovog odlaska na tako rizičan put je donošenje ''paketa veze''. Radi se o kompjuterima putem kojih će biti uspostavljena izravna veza između Žepe i ostatka svijeta, prvenstveno sa Generalštabom ARBiH i Predsjedništvom BiH. Put do Kladnja je dug, prepun rizika i opasnosti. Treba uzeti u obzir da se mora proći preko teritorije koju kontrolišu Srbi. Nadam se da će uspjeti, a značilo bi nam mnogo kad bi imali taj sistem veze, koji je kako kažu zaštićen, mada se ne razumijem u tu tehniku. Želim im sretan i siguran put i da se vrate živi i zdravi.
Život u enklavi teče svojim tokom. Sve je po starom i stanje je još uvijek neizvjesno.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 5 months ago #21118

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Počeli smo proizvoditi struju
Petak, 23. septembar 1994. god.

Već duže vrijeme u Žepi se noću može vidjeti poneko pravo svjetlo. Prave ljudi male improvizirane hidro-centrale na našoj rijeci. Mislim da postoje već dvije, i da ih se još gradi. Upotrebljavaju se elektromotori koje pogoni voda. Upotrebljavaju se auto-dijelovi kao što su diferencijali, mjenjači, kardani i slično. Nađe se pogodno mjesto na rijeci koje se može na što lakši način zajaziti (pregraditi), a da snaga vode ne potisne malu branu. Teško je i naći pogodno mjesto da bi voda imala dobar pad i da istovremeno može obilaziti branu koju ne bi razvalila.
Poslije pregrađivanja rijeke napravi se korito, kao za vodenicu, koje usmjerava vodu na točkove koji se naprave od jakog lima i uvežu se na krajevima diferencijala koji kasnije prenosi snagu na mjenjač koji vrti osovinu elektromotora. Teško je to sve napraviti da bude dovoljno jako i izdrži vodu koja kad nabuja nosi sve pred sobom. Trenutno je to najveća obaveza koju odabraše mnogi koji su blizu rijeke. Govori se kako mnogi koji su udaljeni i po pet kilometara imaju istu ideju i počet će sa radom. I ja bih to želio, ali pored punih ruku posla u sabiranju zimnice, ogrjeva i sličnih obaveza, ne mogu trenutno na to ni pomisliti. Kažu da je teško smiriti napon koji varira, a kondenzatori koji su potrebni za to, postali su skupocjeni i mogu se nabaviti samo u Srebrenici.
Često se dešavaju slučajevi da mnogi ostaju bez televizora, radioprijemnika i ostalih elektro-potrošača. Drugi i možda ponajveći problem je nedostatak žice. Teško se snaći. Niko ne dopušta da neko skida žice koje idu preko nečijeg imanja. Ide se u Ljubomišlje, po Bokšanici, po svim mjestima gdje je kritično prići zbog same blizine četnika. Formiraju se novi dalekovodi. Postavljaju se nosivi stubovi gdje nikad nisu bili i povezuju na nekim dijelovima sa prijašnjim. Ponekad pomislim kako će Žepa, ako potraje blokada, postati zemlja čuda iz koje će se roditi najnovije inovacije. Prisiljeni smo na takva razmišljanja, jer mnogi i nemaju što drugo raditi i upotpunjavati slobodno vrijeme kojeg ima na pretek.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 5 months ago #21127

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 6796
  • Thank you received: 10
Deduka, evo sam ti ja 10165-i posjetilac u ovoj tvojoj temi o Ratnom dnevniku.
Nek je sa srecom i hairli, samo naprijed...

:)
ucinimo nesto za nas grad

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 5 months ago #21273

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Momci su se vratili iz Kladnja
Srijeda, 28. septembar 1994. god.

Ovih dana su se vratili naši momci iz Kladnja, kako sam saznao, ali bez jednog manje. Član grupe, Alija Gušić je 20. septembra, dva dana nakon njihovog putovanja, na samom ulazu u Kladanj u nekoj Jezernici nagazio na minu koja mu je otkinula stopalo. Tom prilikom neko je još ranjen, ali lakše, tako da je Alija ostao na liječenju u Sarajevu. Ostatak grupe je uspješno obavio misiju i donijeli su što su trebali donijeti.


Srebreničani dolaze u Žepu u potrazi za hranom
Ponedjeljak, 10. oktobar 1994. god.

Prije dvije godine, na ovaj dan, Žepa je bila proglašena slobodnom, pa opet okupiranom, pa je ponovo postala slobodna nakon sedam mjeseci. Sjećamo se i tradicionalnog teferiča koji se održavao u Vrataru svake godine prije rata, pa i prošle godine nakon dolaska UN-a u Žepu. Danas, evo ništa od teferiča. Naravno omladina nije kriva tome? Možda i jeste. Kad pomislim koliko se omladine oženilo i udalo u samo jednoj, protekloj godini, ne mogu ni da povjerujem. Danas kao da više ne treba ašikovanja, kao da su se svi poženili, ili mi se samo čini. Žene se i udaju bez prepreka. Mijenja se sve. Mislim da nikada do sada nije zabilježeno toliko sklopljenih brakova u jednom kratkom periodu. Svakim danom čuješ oženio se onaj, pa onaj...
Skoro da sam i zaboravio spomenuti jednu u nizu čudnih promjena, koje su se dešavale i još uvijek se dešavaju. Sjedim i evo gledam šljivu koja skoro da nema plodova. Nisu ni rađale, tek poneka. Žepa i okolina su bile poznate ponajviše po šljivi. Nekad se izvozila, jer nije se moglo u potpunosti osvojiti kad je u pitanju šljiva. Bilo je i previše, danas, kao i prošle godine skoro da ih nema. I ne samo šljiva, raznovrsno voće koje smo gajili izdalo nas je. Kad se samo sjetim devedeset druge, kad su u Žepi šljive bile ipak rodile, mada veoma malo, rađale su tada na Godimilju, gdje se rijetko zabilježilo da su rađale. Čudno, sve se okrenulo protiv nas. Jesen je već odavno ovladala kotlinom, a voćnjaci prazni.
Primijetio je to i jedan paćenik iz Cerske koji boravi u Srebrenici, to je i razlog da sam ubilježio današnji dan. U Srebrenici već neko vrijeme ponovo vlada glad. Čudno je i to, da su Ujedinjene nacije dopustile, odnosno odustale od tog napaćenog naroda, koji samo još formalno čuvaju. Ne čuva nas niko izgleda, puka formalnost i sprovođenje jedne lopovske rutine, zadovoljavajući minimalne političke fraze. Dolaze Srebreničani, u potrazi su za hranom, baš onako kao što smo i mi odlazili kod njih. Nije isto, jer vladaju olakšavajuće okolnosti.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 5 months ago #21274

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Nema ratnih dejstava, mada je još uvijek prisutna prepreka u Podravanju, gdje se desi da i neko strada. Koristi se i dalje planina Sušica, nekako je sigurnija. Došlo je vrijeme da se na neki način odužimo Srebreničanima, mada je to u jednom veoma različitom kontekstu. Mi smo kod njih ''kupovali žito'' ili im se pridruživali u ratnim pohodima koji su proizlazili iz namjera opskrbljivanja hranom, kad su u određenim trenucima mnogi vidjeli zadnju šansu preživljavanja. Ipak je bilo mnogo teže, tada, kad je i pored gladi vrebala smrt na svakom koraku, ma gdje se nalazili.
Danas je mnogo, mnogo, manje rizika i samim tim je sve znatno lakše. Žepljaci za veliko čudo bukvalno dijele brašno Srebreničanima, kažem Srebreničanima, a veći je procenat izbjeglih iz Cerske, Konjević Polja, Vlasenice i drugih pograničnih mjesta oko Srebrenice, koji su našli utočište u Srebrenici. Ljudi ponovo gladuju, dok kod nas u Žepi, hvala Bogu, ima brašna i previše. Pored svih humanitarnih koje smo dobivali, ljudi su ipak i dalje sijali žito koje je u odnosu na povrće i voće baš urodilo pravim plodom kod svih. Kad god nam dolazi konvoj sa hranom obavezno se šalje najviše brašna. Šalje se i drugih prehrambenih artikala, ali ne dođu do nas. Skidaju četnici u Rogatici, Sokocu i Borikama. Malo im pljačke svih muslimanskih dobara pa daj i ono malo crkavice koju trebamo dobiti. Kako ih nije već jednom strah Boga, kako već jednom ne prorade ti njihovi mozgovi iako su zaraženi do kraja? I ja lupam, nema milosti kod četnika. Nije njima ništa važno osim da ubijaju i pate narod, a da se smiluju na nečiju ''sadaku'' koju nam dijeli svijet. Izgleda da im pričinjava veliko zadovoljstvo da jedu i ono što je drugima namijenjeno.
Dođe jučer Ramo iz Cerske. Nađoh ga u Vrataru prodaje motorku. Sramota ga da traži, reče, pa se bolje osjeća ako ima što zamijeniti. Meni je i onako trebala motorka. Već neko vrijeme pripremam građu da pravim veću kuću, i satro sam svoju motorku, crkla. Donio je Ramo motorku, skoro nova, a za nju je tražio 600 njemačkih maraka. Nije puno, reče Ramo, i dodaje da bi volio da trampi za neko manje goveče, june. Imao sam jednog manjeg junca, proračunasmo ga 450 maraka, po cijenama tržišta u enklavama i dadoh mu još 150 maraka. Priča Ramo da u Srebrenici nedostaje mesa, a kupuju ga samo malo imućniji, pa on vidi šansu da malo zaradi i na lakši način dođe do više brašna za svoju porodicu. Ramu sam ostavio kod nas na konaku, smjestio njegovog konja u suho i podijelili smo večeru s njim. Mada smo upoznati sa nedaćama u Srebrenici, nije nam Ramo bio dosadan pričajući o svemu.
Jutros je Ramo poželio poći nazad svojoj porodici u daleku Srebrenicu, dugo se zahvaljujući i blagosiljajući za naše gostoprimstvo. Pored pazara koji smo učinili, Rami smo dali vreću brašna i vreću krompira bez ikakve nadoknade, što nije mogao da vjeruje. Bio je neizmjerno sretan. Sa suzama u očima pominjao je svoju ugroženu porodicu koja ga čeka u dalekoj Srebrenici, te kako će im pričati o nama. Pomogao sam Rami ukrotiti junca koji se nikad nije vodio u jularu isprativši ga sve do centra Žepe. Odatle je otišao sam, poželio sam mu sve najbolje u putu i životu. Vratio sam se i evo još mi je Ramo prisutan u mislima, mada se bliži kraj sumornog jesenjeg dana. Prava jesen i da nije što jeste, možda bih i zapjevao onu staru ''Jesen stiže dunjo moja''. Sjetih se te pjesme, a kako zapjevati kad mi i nije do pjesme.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.055 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version