Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 6 months ago #21294

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Pripremamo se za uvođenje rasvjete
Četvrtak, 1. decembar 1994. god.


Rekoše danas da je prvi dan decembra, i stvarno jeste. Pa kad sam uzeo da pribilježim da onda kažem i da se Žepa svakim danom sve više osvjetljava. I vidi se, navečer, kad se pogleda okolo skoro sve kao prije rata. Svijetle sijalice u mnogim kućama, rade televizori, a rade i ljudi, i to krvavo da bi se osvijetlili. Kažem krvavo, jer bio sam jedan dan kao pomoć grupi sa Gradine koji su već oformili centralu na rijeci. Izabrali su da je postave kod mlina Alije Kulovca, odmah pored vodenice. Oni su uveliko već pri kraju, i mnogo je teško raditi tako nešto u ljetnim danima a kamoli po ovoj hladnoći. Tokom dana je malo toplije, snijega skoro da nema, tek po brdima, ali još uvijek je hladno. Tek je zazimilo i ne znam kako da se nakanim da i ja počnem sa radovima, zovu me da im se priključim. Razmislit ću, mada ću im pomoći i bez toga, koliko mogu. Oni bi trebali za koji dan imati rasvjetu, ako snijeg i hladnoće ne ometu radove. Fadil Hajrić, Vehid Hajrić, Arif Gušić (izbjeglica sa Plana) i Dervo Vatreš (izbjeglica sa Borike) su ekipa koja je poželjela imati električnu energiju u ovim uslovima. Pominjao sam već, da je Vehid mozak svega vezanog za struju i glavni je inicijator svega. Sad, eto i mene pozivaju. Vidjet ćemo!
Sutra će biti tačno dvije godine kad su smrtno ranjeni rahmetli Babo i Đedo, da bi dan poslije toga umrli obojica u skoro isto vrijeme, ali na različitim teritorijama. Babo u Srebrenici, Đedo u žepskoj bolnici. Ostaju samo uspomene, sjećanja, vječna bol i gnusan očaj za izgubljenim.



Pripreme za dovođenje rasvjete
Ponedjeljak, 10. januar 1995.god.

Već sedam dana pripremam stubove i žice da bih se priključio na elektro - mrežu sa Hajrićima. Sve stubove i žice sam pripremio i za dan - dva, dok umanje snježne mećave, planiram da postavim žice po postojećim stubovima iz rijeke do Gradine. A kad to završim zatežem žicu sa Gradine na Petov Do, ako Bog da. Veliki posao sam sebi navalio, što bi Nena, Samira i Majka rekle bezveze. Ako smo mogli da tri godine budemo bez struje možemo i ostatak, valjda će se osposobiti dalekovod i valjda će neko narediti Srbima da nam puste struju. Samo zvocaju. A ustvari možda su i u pravu. Nisu! Sad razmišljam da kad bih upitao nekoga ko sad živi lagodno i cijeli život tako, negdje u Njemačkoj, nekog Švabu, šta bi on rekao na to da mu neko saopći da naredne tri godine neće imati električne energije, da neće gledati TV, da će pješačiti kad god ima potrebu za izlaskom, da će biti gladan jednu trećinu od toga! Mislim da bi se odmah ubio! Mi eto, još uvijek, gmižemo.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 6 months ago #21295

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Konačno svjetlo
Petak, 20. januar 1995. god.

Konačno smo osvijetljeni. Moram priznati da sam ushićen i radostan što su nadljudski napori rezultirali uspjehom. Večeras sam upalio svjetlo i ono još uvijek gori, tako da mi je žao spavati kad mogu napokon normalno sjediti, pa evo i pisati. Osjećam se poput djeteta kojem se da neka bombona, neko lizalo. Smiješno, a uporedo žalosno, da na pragu dvadest i prvoga vijeka postoji neko ko se raduje da ima svjetlo, ko se raduje normalnoj pojavi, ko shvata koliko smo potonuli u ponore koji nas udaljavaju od civilizacije i svakog normalnog standarda. Dobro će nam doći ova struja jer noći su isuviše duge a snijeg nikako da prestane da pada. Ponovo su počele jake mećave i nivo snijega je svakim satom veći. Pomalo se civilizujemo i u skorije vrijeme ćemo za nijansu biti moderniji od nekih afričkih plemena, kojima još pariramo ili oni nama. Još uvijek se razlikujemo od ''ljudoždera'' i tu im bježimo kao donekle civilizovani. Kao prvo ubijedili smo javnost da u Žepi nije postojao kanibalizam, kako se pričalo u danima kad smo bili gladni. Neko je u nekim apelima za pomoć skretao pažnju da će, ako nam se ne doturi hrana, biti svašta. Pogrešno shvaćeno. Niko nikog zaista nije pojeo! Bilo je anegdota, ismijavanja i ruganja Žepi. Svako može da mlati što mu volja, a danas se sve prihvata, danas se svakom vjeruje. Ali ipak najmanje nama. Za svakoga smo po svemu specifični, i kao takvi ćemo i ostati. Velik je inat u Žepljaka!

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 6 months ago #21371

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Očekujem novorođenče
Petak, 10. mart 1995. god.

Vrijeme prolazi. Snijeg pomalo kopni, kopne i uspomene, kojima ne dam da u potpunosti odu, ali ni da mnom ovladaju. Već samo da se sklone, a da ih ipak ne udaljavam. Čitam ponekad moje dnevnika samo da se podsjetim, pa ih ostavim. Imam jednu čudnu knjigu. Riječ je o Žepi, istorija i porijeklo svih prezimena. Dao mi moj nastavnik Mujo Kulovac. Hvala mu, neke stvari nisam znao do sada, pa ipak s nevjericom sam se raspitivao kod najstarijih ljudi poput Hamida Karge, Ohrana Durmiševića, o istinosti nekih podataka. Struja nas još služi, mada je postala pomalo zamarajuća. Često se kvari brana, pucaju kondenzatori. do kojih je teško doći, donose ih iz Srebrenice i prodaju se ko halva. Ipak se još uvijek njom koristimo i mogu s pravom primijetiti da nam je ipak najbolja struja u širem regionu. Kvarovi se dešavaju, ali mnogo rjeđe u odnosu na ostale. Doduše zahvaljujući našem Vehidu.
Pored ostalih ''neaktivnosti'' još gledamo srpsku televiziju. Šta ću, ne mogu da uhvatim signal naše BiH Televizije. Slušam i gnušam se na njihovu propagandu i laži, ali veoma često na kanalima televizije Srbije ima puno filmova pa se ubije dosada. Možda je i dobro gledati i slušati šta oni misle, šta oni lažu, dobro je upoznati neprijatelje, jer mislim da postoji više šansi da se bolje porazi. Sve to gledam na jednom neobičnom televizoru koji može da radi na nemogućih 80 volti. Najobičniji televizor u boji, Samsung, ali čudo od kutije. Mnogim televizorima treba minimalno 190 volti da bi radili ili većina ne može bez 200 volti. Zadovoljan sam što smo ga uspjeli sačuvati, a zahvaljujući đedi Salihu i njegovim savjetima o sklanjanju vrijednih stvari u vremenu kad je počeo rat. Zahvaljujući njemu sad imamo i kompletan namještaj i mnogo drugih stvari koje nam trebaju. Vremena imamo na pretek. Čeka se da snijeg okopni u potpunosti da bi se počelo sa radovima na njivama. Čekamo i još nešto. Svakog trenutka se može desiti, a od danas je počela ozbiljna najava. Samira treba, ako Bog da, da se porodi, što nas sve neizmjerno raduje i to očekujemo sa nestrpljenjem. Od jutros je počelo da je boli kao nikad dosad, nagađa se šta će roditi, većina predviđa da će biti muško. Da li s pristrasnošću ili nešto znaju, ali i Majka i Nena misle da nosi muško. Drago mi je dok mi je uporedo s tim malo nezgodan osjećaj. Velika je to promjena u mom životu, i ne mogu da zamislim, ne mogu da vjerujem da ću postati otac. Babo! Tako se kod nas zvao otac od vajkada i zvat će se. Imat ću nekoga da me zove Babo, baš tako, kao što i ja i svi moji zvaše svog roditelja.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 6 months ago #21372

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Beba je rođena mrtva!!!
Ponedjeljak, 13. mart 1995. god.

Ne dočekah ja da me neko zovne ''Babo''. Na žalost svih nas, desilo se nešto neočekivano. Izgleda da sam nesretna osoba, jer što je jada i belaja, puca po mojim leđima, po mojoj duši i pameti. Sve me nemilosrdno uništava i izgoni me iz vjere, kad u određenim momentima pitam sam sebe ''da li postoji Bog''. Gluho bilo šta je sve čovjek kadar učiniti sam sebi kad ga napusti sreća koju podupire, kojoj se nada i koju očekuje. Jadno je to kad se tako osjećaš, kad počinješ da gubiš posljednji tračak nade da si bar malo sretan. Nekad je gomila stvari više nego nevažna u odnosu na neku pojedinost kojoj pridaješ više značaja nego svemu drugom. I onda ti se izmaknu svi oslonci kojima si podupirao ličnost, sreću, život i sve ostalo. Ne smijem ni da pomislim šta me sve gazilo u ovom ratu, poslije čega sam sve ostajao živ i u pameti. Budućnost mi je nekad nezamisliva, o njoj ću izgleda da prestanem da sanjam, samo zato što želim ljepši dio života. Da sam, igrom slučaja, svoju dušu podredio zlim mislima i prljavim djelima, ne bi mi bilo toliko ni krivo. Znao bih da sam griješio. Bilo bi mi sigurno lakše, pretpostavljam.
Ovako: Samira je trebala sinoć da nas usreći, da se osjeća beskrajno radosna i ponosna majka, da osjeti zajedno sa nama najveću blagodat Božiju. Desilo se suprotno. A ne bi se desilo da su normalni uslovi, da sam bio bar blizu bolnice i da je bar bolnica opremljena, pa da se moglo intervenisati uz pomoć operacije. Desilo se brzo i spontano. U našu kuću smo pozvali komšinicu koja je bila vična poslu babice, Minu Durmišević, ali nije mogla uraditi puno. Jedva da je spasila Samiru. Dijete se počelo rađati naopako i uz to zamotane pupčanice oko vrata koja ga je već bila udavila, tako da nije ugledalo svijet i život oko sebe. Rodio se dječak, mrtav. Danas smo ga sahranili, nedaleko od kuće. Pozvali smo dajdžu Osmana, imama, proučio mu je jassin na uho, izgovorio mu ime na uho, rekoše da ne valja da se dijete, koje je rođeno mrtvo, pokopa bez imena. Dali smo mu ime Munir, i nikad ga niko neće zovnuti. Nikad nikog ne upozna! Ode u džennet. Sahranili smo ga pored jednog malog mezara koji je samo obilježen, inače se ne bi reklo da išta postoji. Postoji, na isti način je Nena, prije nekoliko decenija, rodila mrtvo dijete. Također, i ona je poželjela da počivaju zajedno dok zemlja postoji! Počivat će u hladu jedne divlje usamljene kruške, koja će im mezare štititi od jakog sunca, od oluja. Rahmet im dušama, iako im pluća ne udahnuše najbolji zrak planete. Neka počivaju u miru i džennetu.
I kako da ne kažem, da pored Božije volje, ono dijete ne zaživje zbog toga što je stanje takvo kakvo jeste. A ko je kriv za ovakvo stanje, ko je kriv za opsadu Žepe, za cijeli rat u BiH? Srbi burazeru! Četnici! Jer četnici potekoše iz srpskog naroda. Još uvijek se rađaju u srpskom narodu. Oni su mi dužni svakim danom, dužni su mi mnogo!
Samira je ozbiljno bolesna i pod teškim je traumama. Trebat će joj više vremena da izađe iz neočekivanog košmara i tuge. Nadamo se da će se oporaviti i biti kao i ranije. Prvi i najveći šok je već podnijela, jedino što neprestano plače i ne može da se pomiri sa tim što se desilo, a ne vidi drugu stranu, zamalo da umre i sama. Zaista je imala pravu sreću. Ako svi okolo govore ''bit će djece, Bože vam zdravlja'', šta onda drugo da radimo, protiv Božije volje se ne može. Ali se još uvijek pitam zašto uvijek ja?

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 6 months ago #21409

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0

Ponovo dženaze

Ponedjeljak, 10. april 1995. godina

Za sve nas stiglo je najljepše godišnje doba, u kojem se budi priroda i sve rađa. Proljeće je nečujno ušetalo našim sokacima, šumama, ušlo u dubine naših očiju, izmiješalo bore na licima i u njih nastanilo osmjehe. Novi cvijet, novi čovjek, nova ljubav... Kada sve procvjeta, kad se osmjehne sunce, tada se otključa velika kapija i proljeće razigrano utrči u naše domove donoseći sjaj zvjezdanog neba, miris novog cvijeća, miris zelenog lista. Svojom mehkom rukom pomiluje svaki grm, svaki osmijeh, svaki pogled. Sve ponovo blista. Prekidaju se zimski snovi. Toplim i blještavim zracima proljetno sunce kao da se poigrava tjerajući snijeg u bijeg, u nepovrat. Tjeraju ga i ptice i medvjedi kao i ljubičice kojima pomažu bistri planinski potoci, boreći se da ih snijeg ne zamuti. Mogao bih se kao i svako prisjećati minulih proljeća iz zlatnih vremena, da nije proljeća '92, '93. i '94. koja otjeraše te ljepote. One su tu, ali ih u očima svakog zamijeniše strah, patnje, smrti i očaj. I ovog kao i proljeća '94, '93. i '92. bojazan, strah, brige, nova neizvjesnost u narodu je prvi i glavni vjesnik. Strah od najgoreg, šta će biti sutra i tako ponovo sutra i tako već tri duge godine.
Teška misao je svakom zdravom pojedincu okončavala san i počinjala novi dan sa starim pitanjem: ''Šta danas, šta sutra?'' I danas razmišljam i samo se sjećam, poredim i rasuđujem. Kome? Ne znam ni sam. Svi se isto pitamo, svi isto znamo i sve nas muči isto. Lijepo je prisjećati se, moglo bi se tako godinama, ali ne možeš pobjeći od stvarnosti i teško se pomiriti s tim. A dušmanin ne da mira. Ne odustaje od svojih namjera poput šejtana koji okupira biće dok ga prosto ne uništi. Ustaneš i ne razmišljaš na koju si nogu prvo stao. Ne upozoravaš se ni kad trebaš biti upozoren. Srljaš dok ne dolijaš na mjesto koje ti neko po tvom rođenju odredi. Neko ga možda i nema ucrtanog u projektu sudbine. Da li sam u pravu? Možda ne, možda griješim, jer meni kao da je neko odredio da patim, duže od ostalih. Sjetih se poruka iz romana Derviš i smrt, a fragmenti tog romana često mi sijevaju kroz misli. Nađem se ponekad u potpunosti sa Dervišom kako jednog dana kad računi budu svedeni, i ako budu, ispostavit će se da robujem od rođenja! A da li sam i ja taj rob? Da li smo svi mi u Žepi takvi robovi koji čekaju presudu? Nama je davno izgleda presuđeno, samo što nama dodijeliše smrtne kazne i čekamo na njih, ne znamo i ne rekoše nam kad će ih izvršiti. Možda je i bolje, ali teško je kad znaš da si na listi za odstrjel, a ne znaš kad će ti dželat posvetiti svojih nekoliko minuta. Nisu znali ni naša braća Ago Heljić i Nezir Ćesko, ne znaše ni svi ostali kojih više nema, a za koje su dželati već potrošili vrijeme.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 6 months ago #21410

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Samo prije tri dana, 7. aprila '95. godine, poginuše nam Ago i Nesko. Skončaše u zaštićenoj, demilitarizovanoj, nekoj Žepi. Koga je briga za nas, znao sam! Znao sam i bojim se mojih gadnih predosjećaja. Strah me da nisam možda i vidovit! Iskreno me strah toga, svega ostalog me manje strah. Znao sam i predosjećao sam da samo uživamo prividan mir i neku labavu zaštitu, nekih idiota koji se bratime s četnicima, koji svoje ideale njeguju zajedno sa njima. Njihovi su, oni ih dovedoše. Svete nam se zbog toga što nas moraju čuvati, a Muslimani smo. Pripadaju svjetskim mirovnim snagama. Ovdje su samo da zarade pare koje će trošiti u bijednoj Ukrajini. Ološi i nepismeni gadovi! Pet stotina dolara mjesečno! Tako kažu! Kažu da mogu sa to para proturiti godinu dana, tamo u jebenoj Ukrajini, tamo gdje vlada antimuslimanski duh, tamo odakle idu u pohode na državice gdje žive Muslimani, kojima ne daju mira baš kao i ovi nama ovdje. To je ključ svega, na tome se zasniva sve što nas u produžecima uništava.
Ječala je Bokšanica. Ječao je Jelik pola sata od silne pucnjave na dva nenaoružana čovjeka! Jadno! To je ono čime se diče srpski junaci. Pucali su pola sata u dva čovjeka. Strah ih da ne promaše, a mnogi su četnici bili u zasjedi. Bojat će se oni jednog dana i vlastite sjenke. Proganjat će ih krici nedužnih duša. Neće spavati mirno i spokojno! Mnogo više kazne zaslužuju! Znam, i tako je. To jutro, ostat će mi u sjećanju do groba. Doručkovao sam, te bio spreman da poslom odem do komande, kad je zahučalo. U prvom trenutku sam pomislio da je naš helikopter, pa se upitah kakva budala dođe danju preko srpske teritorije. Kad majka otvori vrata onda mi se učini i suviše blizu, pomislih i klonuh, misleći opet da je kod strinine kuće.
-Izgidoše Behkini! - rekao sam i otrčao u sobu po pušku.
Dok sam obuvao čizme raspoznao sam jeku osamdeset-četvorke. Dvije! Dvije su tukle i ostalo oružje jedva da se raspoznavalo. Znao sam da nije nikakav naš šenluk, a jedina osamdeset-četvorka koju smo imali na ovom dijelu bila je kod mene, tu u kući. Misli su mi sijevale glavom, dok sam se obuvao i pokušavao procijeniti tačnu lokaciju. Kratko sam naredio svojima da izađu iz kuće i da idu prema selu, da se sklone i prate situaciju, da to odmah urade. Ja sam se uputio trčećim korakom pravcem koji sam smatrao sigurnim i samo meni poznatim. Našao sam se za pet minuta kod strinine kuće, zastao malo osmatrajući i slušajući rafale koji nisu prestajali.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 6 months ago #21438

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Odredio sam tačno mjesto odakle je pucalo. Jelik! Pade mi na pamet da sam samo malo prije doručka, kad sam bio vani, vidio kamion Šehe D. koji je odlazio u pravcu Jelika, preko Brezove Ravni. Tad sam pomislio da je to u pitanju. Znao sam da su to jutro trebali tovariti građu za izgradnju škole koja je bila u toku. Znao sam da jedan kamion tovari najmanje desetak ljudi. Pomislio sam da su svi izginuli.
Prilazeći Behkinoj kući, ugledao sam Envera, slušao je, mada se još budio. Samo sam mu rekao da moramo na Jelik, a ja sam produžio prema Strmcu gdje je bila smještena redovna smjena straže, odakle su se raspoređivali dalje. Na samom prilazu bajti ugledah Šahmana. Stajao je k'o skamenjen. Nije mi znao dati pravu informaciju, osim da su svi otišli za svojim zadacima, te da je on sam i sređuje kuhinju poslije doručka. Nastavio sam prema Hridiću. Već je prestalo pucati, čuo se još poneki rafal. Tu sam se zadržao veoma kratko, osmatrajući okolinu svojim dvogledom, kad su me pristigli Adil i Enver. Zajedno smo produžili do Jelika - blizu je i tu nalazimo Sariju koji nam govori da su možda Ago i Nesko nastradali. Jedini su oni otišli cestom sa Strmca na Jelik, bez oružja, da bi pomogli natovariti kamion sa građom. Rekao je da nije čuo nikakav kamion, te da je počelo pucati dok se kretao prema Jeliku, prema zoni koju kontrolišemo.
Nas trojica smo se oprezno prikrali raskrsnici puteva odakle se ide prema Rogatici, Žepi i Ribiocu, ispod ceste za Ribioc. Očekivali smo kako će čekati nekog da dođe i da ga ubiju. Zato smo otvorili vatru preko ceste i dobili smo odgovor. Ipak su bili još tu, čekali su da ubiju još nekoga. Omaklo im se. Dvadesetak minuta smo razmjenjivali vatru dok oni nisu odustali. Tad smo opet oprezno pošli u pravcu Strmca, ispod ceste, nadajući se da ćemo naći nekog baš na cesti. Tako je i bilo! Desilo se da ja prvi nađem Agu. Sav raskomadan ležao je na leđima po sred ceste. Nikog drugog nije bilo. Nismo tad mogli vidjeti da su već došli skoro svi iz Vratara i bilo je veoma bučno. Neko je plakao na sav glas i prijeteći spominjao četnike. Bio je to Sinan. Našli su Nezira (Nesku), stotinjak metara dalje prema Vrataru.
Ubiše mi brata! Sad ću ja na svoju ruku uraditi što želim. Napast' ćemo ih!
Nesko mu je brat. Razumljivo je sve što je govorio, ali se tu istog trenutka našao i naš komandant Avdo. Dozvao je vozilo UN-a, veoma brzo i smirivao je situaciju. Četnika više nije bilo nigdje. Shvatili smo da je bila u pitanju samo diverzija, koja im je, nažalost, uspjela.
Ago Heljić je, kako rekoh, bio sav raskomadan, isječen silnim kuglama koje ga smrskaše. Nismo ga mogli podići na ćebe. Raspadao se kad bi ga pokušali povući za bilo koji dio tijela. Gnusno i nadasve žalosno, šta ga je snašlo. Kad smo ga prevrnuli na ćebe, ispod njega je cesta ličila na uklesanu rupu punu krvi.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 6 months ago #21439

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Znači da su, pošto su ga pogodili, još veoma dugo pucali po njemu. Našli smo mjesta odakle su pucali. Sišli su na samo pet metara do ceste i pucali iz dvije osamdeset-četvorke, sudeći po dvjema gomilama čahura i dvije druge puške kalibra 7,62 mm. Sve smo ustanovili i ispitali u toku dana, ali nema nam više naše braće. Nesko je prošao lošije! Tu na cesti je bio ranjen. Vidjelo se po njegovom kretanju i tragovima koji su bili veoma jasni u snijegu, kojeg je još bilo i po blatnjavom terenu. Pravac kojim je bježao bio je obrastao veoma rijetkom šumom, tako da su pucali sve dok su ga vidjeli. Bio je znači svjestan i još u snazi. Nisu ga uspjeli pogoditi tokom bježanja, ali je bio gadno ranjen na cesti, te je kad više nije mogao bježati stavljao duhan na rane i na istom mjestu umro. Pobjegao je nepunih dvjesto metara, ali džaba. Rahmet im dušama i da uživaju vječni džennet. El Fatiha!
Istog dana smo saznali da je prije doručka, na Strmcu, Ago išao po vodu u Vratnice i kad se vratio govorio je svojima da je vidio dvojicu Ukrajinaca na krivini na Strmcu, kako razgledaju. Pošto su pomislili da su došli možda da obezbjeđuju utovar kamiona, Ago i Nesko su se uputili ka Jeliku bez pušaka. Svodi se sve na to da su možda i četnici bili u ukrajinskim uniformama ili su ih Ukrajinci doveli, izviđajući teren ispred njih. Bilo kako bilo, Ukrajinci su krivi za zločin koji se desio na Jeliku. Gdje je ta zaštita UN-a? Ko nas štiti? Štite nas četnici drugog državljanstva i kako se osjećati sigurno? Nikako i nikad više! Ujedinjene nacije su položile ispit u Žepi, niko to ne zna, osim nas, i niko nam to nikada neće povjerovati!
Dženaze su ponovo počele, pa i ova zadnja, jučerašnja. Spustismo ih u hladnu zemlju i ponovo vidim lica na kojima igra pitanje ko je sljedeći ili kada sam ja na redu? Žalost nam je izgleda neizbježni prijatelj i saputnik na putu stradanja!

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 6 months ago #21466

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Pad helikoptera Armije BiH
Nedjelja, 7. maj 1995. godina
Prošao je tačno mjesec dana i na isti dan, sedmog dana u mjesecu, zadesi nas nova nesreća. Veća i pogubnija! Sada je tačno jedanaest sati, prijepodne. Mjesto Strmac. Moja je grupa na terenu. Smjena još traje. Sinoć oko dva sata, malo prije sabaha, pao je helikopter Armije BiH u Žepi. Pao je negdje između Javora i Brloške planine, to je sjeverna strana Žepe. Desilo se baš kad sam ja bio na straži od jedan do tri. Sjedio sam sa Ševkom, ispred jednog bunkera. Noć je bila kao dan, pomalo hladna. Sjedili smo i posmatrali brisani teren ispred nas, kad je počelo da puca u pravcu Sjeverske. Pucali su PAT-ovi i u trenucima kad smo gledali u tom pravcu mogli smo jasno vidjeti male dimove koji su se pojavljivali nakon eksplozije zrna ili dopunskog punjenja u zraku. Od pucnjave nismo mogli čuti zvuk helikoptera koji se iznenada pojavio preko Bokšanice i kretao se u našem pravcu, pa prema Ribiocu i Drini. Preletio je veoma brzo i nismo mogli primijetiti promjenu njegovog zvuka ili nepravilno letenje. Izgledao je sasvim normalno u svom letu. Izgubio se prema Srbiji. Siguran sam da je bio odletio duboko preko Drine. Nije se čuo nekoliko minuta. Zatim se ponovo čuo iznad Pripečka i preko Žepske planine, odlazeći prema Javoru. Kružio je negdje na tim prostorima i nakon nekog vremena čuli smo tup udar. Zaključili smo da je pao. Instinktivno smo pretpostavljali da je baš naš helikopter i da je pao.
Tada sam upalio radiostanicu tražeći frekvencije na kojima će se pročuti naše šifre. Nije prošlo mnogo vremena kada sam počeo dešifrovati šifre koje su jasno ukazivale da je naš helikopter pao i da ima mnogo mrtvih i ranjenih. Kontaktirao sam dežurnog oficira. Mislim da mi se javio komandant Avdo i potvrdio mi istinitost događaja, te kratko naredio budnost, mobilnost i nadzor šireg terena, s tim da tražim pojačanje! Sumnjao je u najgore, kao i svi mi. Koga guja ujeda i guštera se boji, stara i tačna je izreka koja se obistinjuje u ovim vremenima. Svoje zadatke smo već obavili. Držimo sve pod kontrolom i tako će ostati do daljnjeg, dok sam se ja vratio da primim pojačanje koje će stići do podne i da se uvežemo gdje treba. Iskoristih ovih desetak minuta da ovo zabilježim. Moram ručati i ponovo na zadatke. Neki drugi dan ćemo sigurno znati ishod nesreće i posljedice koje su, kako znamo, smrtonosne.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 6 months ago #21468

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Deset poginulih i veliki broj ranjenih
Ponedjeljak, 8. maj 1995. godine

Taj pad helikoptera ARBiH užasnuo je sve nas. Pao je na Igrišniku, nedaleko od mjesta na koje je trebao sletjeti. Uzroci pada se još pouzdano ne znaju. Neki od preživjelih su izjavili da nisu osjetili da je bio pogođen, dok se iz vojnih izvora saznaje da je ipak bio pogođen na samom ulazu u Žepu. Ali eto, bio je skoro aterirao. Ko zna šta se dešavalo unutar helikoptera koji je bio pretovaren, kako kažu. Istraga koja će se provesti zasigurno će ustanoviti pravi razlog pada. Poginulo je dvanaest osoba. Sva tri člana posade helikoptera: Džemil Malkić, Enver Čokić i Izet Džambić. Svi su poginuli na licu mjesta, u trenutku kad je helikopter udario u visoku bukvu, samo dvadesetak metara iznad tla, a samo stotinjak metara od označenog heliodroma. Ranjeno je deset osoba, među kojima je i jedno dijete, kome je majka poginula, a iz Srebrenice su.
Sastav putnika u helikopteru bio je raznovrstan, ako tako mogu reći. Bili su tu neki srebrenički doktori (četvorica), od koji je preživio samo jedan. Dževad, ne znam mu prezime. Ljudi misle da se preziva Džananović. Bilo je unutra i muškaraca i žena, vojnici i civili Srebrenice, civili i vojnici iz Žepe. Znam sigurno da je preživio pad helikoptera naš načelnik brigade, Ramo Čardaković, koji je ranijim letovima otputovao u Sarajevo, po nekom zadatku. Ramo je totalno slomljen, ali je ostao pokretan i van životne opasnosti. Bili su tu i vojnici koji su isto tako mnogo ranije otišli na neke vojne obuke u Sarajevu pa su se ovom prilikom vraćali. Od njih je poginuo Hasan Homarac, dok su ranjeni, odnosno, izudarani, ali ozbiljno: Numo Krluč, Samir Karić i Dževad Džebo (iz Gođenja), koji je najozbiljnije ranjen. Njemu je život u opasnosti i doktori Žepe se bore da preživi. Rekli su da će mu doktor Beno morati otvoriti glavu i pokušati izvršiti operaciju koja je posljednje što se može učiniti za Dževada. Izvršit će se operacija koja se smatra nemogućom za obaviti u uslovima i nedostatku medicinskih sredstava. Za Benu se govori da je genije bez premca. Još samo da ima sve što treba jednom doktoru kakav je on. Koliko je samo amputirao nogu bez opijuma i pomoću običnog noža i bonsek plate za željezo. Svaka mu čast. Nadajmo se da će uspjeti da spasi i Dževada. Ostali, odnosno svi koji su preživjeli pad helikoptera, smješteni su u ratnu bolnicu u Žepi. Poginuli su još Sabrija Ćesko iz Žepe i Selman Karić koji je ustvari izašao živ iz helikoptera i nakon nekoliko trenutaka pao mrtav.
Ostalim poginulim i ranjenim nisam još saznao za imena, ali mogu sa sigurnošću potvrditi da je poginulo devet putnika (iz Žepe i Srebrenice), plus tri člana helikopterske posade i da je ranjeno desetero (iz Žepe i Srebrenice). Svi poginuli ili svi ranjeni nastradali su u trenutku kad se helikopter srušio i kad je u tom trenutku sav teret koji je prevozio (oružje, municija i ostalo) udario i zatrpao sve koji su se nalazili unutra. Mnogobrojni tim koji je čekao slijetanje helikoptera pritekao je u spašavanje, koliko su mogli, a zahvaljujući njima neki su preživjeli. Tužno da tužnije ne može biti!

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.052 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version