Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 5 months ago #21508

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Četnici izviđaju naš teren
Petak, 26. maj 1995. godina

Četnici nešto spremaju, u to sam siguran. Danas smo na terena Bokšanice uočili njihovo kretanje neočekivano duboko prema nama. Naišli smo na ostatke hrane, cigareta, kao i mnogo tragova koji ukazuju na njihova izviđanja. O svemu smo obavijestili Komandu i nastojat ćemo da se kontrola terena pojača. Nema više dolazaka helikoptera ARBiH i sumnjam da će se ikad iko više usuditi na nešto slično onom što su uradili heroji našeg vazduhoplovstva, kojima će kosti truhnuti u studenoj planini Igrišnik.


Prokleto bilo PodravanjeČetvrtak, 1. juni 1995. godina

Bolje da danas nisam išao do Vratara. Saznao sam da je ranjen moj dobar prijatelj, badžo i komandir Musa Nuhanović. Nemam danas vremana da bih otišao dolje da ga posjetim, ali ako Bog da sutra ću svakako. Idriz mi reče da je ranjen u nogu, prostrelna rana kroz stopalo ili članak, i da navodno nije opasno. Ali nije dobro biti ogreban, a kamoli ranjen. Žao mi tog čovjeka, kao i uvijek. Spašavao je drugog ranjenog i eto, jednom se mora dogoditi. Rekoše da su bili pošli do Srebrenice da odnesu nekog, ranije ranjenog, čovjeka i da su naletjeli na zasjedu na Stubliću, kod Podravanja. Neka je za sva vremena prokleto to Podravanje. Koliko samo života uze, koliko je samo ljudi ostalo sakato, sve u užoj okolini Podravanja. Toliko za danas!

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 5 months ago #21510

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0

Učestale diverzije krše rezolucije UN-a

Srijeda, 7. juni 1995. godina

Večer je mirna i tiha, kao da joj nije prethodio pakao. Srbi ponovo divljaju našim terenima kao da je devedeset i druga godina i nikoga ne interesuje to što nismo ni na koji način zaštićeni, iako postoje rezolucije UN-a. Ponovo smo mobilni i u punoj pripravnosti, ali mislim da je sada sve kasno. Nije mi jasno kako svi mi kao da ostanemo bez svijesti, opijeni valjda slobodom, čim malo opasnosti nema. Brojni smo samo kad se nešto desi i kad je u neku ruku prekasno. Ako se čuvamo i ako se pokazalo da nas ukrajinski UNPROFOR ne čuva uopće, zašto se onda ne osvrnemo i budemo bar za nijansu oprezniji? Zašto sve ovo govorim?
Danas se desio upad četničkih diverzanata na liniji odbrane u Lokvi i tom prilikom su ubili jednog našeg i jednog ranili. Poginuo je Saudin Hasanović, rodom iz Krivača (Han-Pijesak), a ranjen je Salih Mednolučanin, iz Žepe. Ostali su se uspjeli odbraniti i nije došlo do pogoršanja na terenu. Sve je ostalo isto, izuzev ove nesreće. Pojačanje na linijama dobili smo nekoliko sati poslije toga i noćas će zanoćiti preko četrdeset vojnika u logoru na Strmcu. Pridošli su nas informisali da se desila još jedna nesreća na Radavi. Tamo su isto prodrli diverzanti četnika i u susretu sa našom patrolom se sukobili da bi ishod sukoba bio jedan izgubljen naš život. Poginuo je Mensur Žiga, poznatiji kao Mesud, čuveni lovac i veoma omiljen među mnogima. Rahmet im dušama, i da im dragi Allah podari džennet! El Fatiha.
Naređeno nam je da u toku sutrašnjeg dana izvršimo precizno izviđanje terena, procijenimo situaciju i da u slučaju otkrivanja bilo kakvih četničkih utvrđivanja ili uočavanja njihovih izvidnica pristupimo, po mogućnosti, njihovoj likvidaciji. Ako oni mogu kršiti pravila, možemo i mi. Ništa od ove zaštićene zone. Niko nas i ne primjećuje, osim kad treba da nas razoružaju, da nam oduzmu pravo i da se branimo kad treba, jer nas oni ne štite. Mnoge stvari su izgleda krenule nizbrdo. Čudne se stvari događaju. Priča se da je otkriveno kako Ukrajinci dovode četnike u svoje baze u Žepi. Da ih dovode na naše igranke i teferiče, naravno u odijelima Ujedinjenih nacija.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 5 months ago #21511

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
U minskom polju
Četvrtak, 8. juni 1995. godina

Današnje izviđanje terena Bokšanice sve nas je zaprepastilo. Nismo ni svjesni koliko nas košta prividna sloboda. Koliko smo opušteni i koliko to četnici primjećuju i koriste. U predjelu imeđu Žigine lokve i ceste na vrhu Bokšanice u Prisoju, pronašli smo nova minska polja i uočili da četnici vršljaju kud nikad nisu i da se pri tome osjećaju bezbjedno. Ali ne i zadugo. Pronašli smo nevjerovatan novi način postavljanja mina koji nikad ranije nismo vidjeli. Na jednom mjestu, u jednom uskom prolazu, pronašli smo nevjerovatnih četrdeset kilograma eksploziva. Minsko polje je bilo postavljeno na dužini od trideset i širini od deset metara usred velikog proplanka. Aktiviranjem jedne nagazne mine aktiviralo bi se svih šest protutenkovskih mina, dvadeset pašteta i pod svakom paštetom po jedan takozvani sapun TNT-a. Ovaj lanac mina bio je povezan brzo gorećim ili detonirajućim kordom (štapinom) koji je u svakom sapunu eksploziva imao detonirajuće kapisle koje bi aktivirala nagazna mina!
Ponovo naš Sinan, uz našu pomoć, rastura četničke ubilačke inovacije i uspijevamo uzeti sve mine koje smo kasnije samo premjestili preko ceste Bokšanica - Gakovine. Neka oni sad gaze po vlastitom eksplozivu. Tako im i treba. Pogriješili su u postavljanju ''mamca'' kojega su ostavili na kraju minskog polja, do ceste. Ostavili su nagaznu minu (klackalicu) da stoji vidljivo na travi i da se neko zaleti da je uzme i pravo preko mina. Da su se samo sjetili, ali hvala Bogu nisu, da ostave pokvarenu pušku ili nešto privlačnije. Bruka, nas je preko dvadeset već prišlo u minsko polje, kad je Sinan podigao ruku u znak stajanja i kada je izvadio jednu minu na kojoj je visio žut kabal. Sledio sam se. Rukama nam je davao znake da se ne mičemo, da samo čučnemo i ispitamo tlo oko sebe. Bilo nas je nekoliko koji smo stajali tik uz neku od mina. Kad sam počeo oprezno da ubadam nožem i šipkom od puške, u zaraslo tlo, osjetio sam pored same desne noge da dohvaćam plastiku ne tako duboko. Izvadio sam oprezno nagaznu A2 paštetu ispod koje sam izvadio sapun sa kordom i kapsulom. Polako smo se izvukli i ostali smo sa Sinanom samo nas trojica. Ostale smo poslali da oprezno uzmu prostor oko nas dok ne završimo demontiranje mina. Moram priznati da mi i sad drhte noge, nakon skoro deset sati poslije obavljenog posla. Nismo ni svjesni šta su dušmani kadri uraditi samo da nas je manje. Pored ovog minskog polja, u ograđenom šumarku zasađenih mladih stabala četinara, pronašli smo više od pedeset poteznih pješadijskih mina. Ovime smo obogatili naš arsenal eksploziva. Da samo znaju bijednici kako su uzalud potrošili vrijeme i živce. Naše mišljenje je da četnici već spremaju neki belaj, ali kako vjerovati u to dok smo zaštićeni. A opet se ne osjećamo ni zaštićeni. Sve gubi svoje značenje. Sve je tako komplikovano i volio bih da vidim ko je pametan da sve ovo prosudi i kaže jasan ili pravi zaključak.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 5 months ago #21513

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Ranjenika Ramiza na putu prema Srebrenici zarobili su četnici
Srijeda, 14. juni 1995. godina

Sinoć sam obaviješten da su doktori u ratnoj bolnici u Žepi jučer amputirali ranjenu nogu Musi Nuhanoviću. Danas smo ga posjetili. Išao sam sa Samirom i Idrizom. Rana je navodno bila i previše teška, mada se radilo samo o prostrelnoj rani mitraljeskog zrna, ali se noga nije mogla spasiti jer je infekcija već bila uzela maha. Musa je ipak ostao u životu, mada osakaćen zauvijek, ali ipak živ. Od ranjenika Ramiza, kojeg su bili ponijeli u Srebrenicu, ni traga, ni glasa. Četnici su ga zarobili živog i da mu je dragi Allah na pomoći. Njegove šanse su nažalost nikakve. Pokazalo se to mnogo puta do sada. Musa je ostao iza nas u bolnici i provest će još neko vrijeme dok rane ne zarastu. Važno je da se i pored rane i svega što je preživio osjeća ipak zdravo, ali sa jakim bolovima. Ne daj Bože nikom. Mustafa mi je ispričao kako se sve dešavalo i ja sam to zabilježio ovako:
Dana, 30. maja 1995. godine dobio sam naredbu od komandanta Avde Palića da trebam sa svojom četom odnijeti ranjenog Ramiza Paraganliju, zvanog Pero, u Srebrenicu. Usput mi je rekao da ima i neko pismo za doktora Benu Kulovca, koji se nalazio u Srebrenici, te da mu to trebam ponijeti. Osim toga Avdo mi je rekao da ima i povjerljive papire za komandu divizije, te neke šifre za vezu. Narednog dana uspio sam obezbijediti svojih devetnaest vojnika. Dobio sam šest vojnih policajaca i obećano mi je dosta vojnika iz Lučanske čete, sa dogovorom da se okupimo 1. juna 1995. godine na Vukoljinu Stanu u šest ujutro. Toga jutra, 1. juna, dobili smo nekoliko momaka, puno više od obećanih iz Lučanske čete, te smo krenuli oko šest i trideset pravcem Stublića. Pošto nas je bilo malo odlučili smo da idemo cestom. Mislili smo da nećemo biti baš toliko uočljivi. Ako bismo išli Sušicom, kud i kamo je dalje. Imali smo malo problema sa barikadama, koje su bile minirane, na dionici puta kod Stublića. Stigli smo do Bogodola, gdje je bila raskrsnica puteva za Đile i Podravanje.
Tu smo zastali, na samom rubu šume, a trebali smo preći podugačak proplanak. Poslao sam dvojicu u izvidnicu, te šest vojnih policajaca koji su prošli bez problema. Mi smo se malo odmorili i krenuli u koloni po dva da pređemo proplanak. Ja sam bio ispred kolone oko desetak metara u trenutku kad smo došli na sredinu proplanka i kad je počelo da puca. Zalegao sam na zemlju dok je pucalo i u tom trenutku sam vidio trojicu koji su spustili Ramiza na tlo, a zaklonili se za neke trnove. Ostali su isto tako našli sebi prinudne zaklone i počeo je pravi obračun. Ravno ispred nas, na oko sedamdeset metara, osamdeset-četvorka je tukla po nama, a sa naše lijeve strane nas je tukla pedeset-trojka i plus automatske puške. Bilo je teško procijeniti sa koliko njih imamo posla, pa smo neselektivnom paljbom, uzvraćali žestoko. U trenutku kad sam se prebacio do prve trojice mojih, gdje je Ramiz ležao, kad sam probao da ga privučem u zaklon osjetio sam pogodak u lijevo stopalo. Noga mi je počela da trni i osjetio sam jake bolove dok sam gledao skoro raznijetu čizmu. Primijetio sam da nam se približavaju i rekao sam ovoj trojici da se povuku nazad dok još mogu, a sa mnom šta bude.
Dokumente sam odmah dobro maskirao, zarovio u zemlju, dok mi je hiljadu misli jurilo glavom. Zamalo se nisam ubio, ali nisam mogao dići pušku na samog sebe. A ako me uhvate i saznaju da sam komandir manevarske čete, onda je još gore. Zasuo sam četnike jakom vatrom naređujući mojima da se povlače dok ih još štitim. Momci nisu odustajali. Primijetio sam da svi ne uzvraćamo, jer mislio sam da su i ostali u neprilikama, a malo nas je uzvraćalo na vatru. Odlučio sam da četnike sačekam i onda što mogu više da ih povaljam dok mene ne dotuku. Druge nije bilo. Ako ih ima dvadesetak, nemamo šansi obzirom da su neki moji već u rasulu ili su pobijeni.
Nakratko je prestalo pucanje. Mene su izvukli dublje, a njih trojica su pokušali izvući Ramiza, što nije išlo. Četnici su vrebali i zaprečnom vatrom između šume i Ramiza nisu dali prići. Momci su probali još pet-šest puta, ali uzalud. Četnici su ostali pri tome da se neće pomaći i dozvoliti nam da se mi dočepamo Ramiza. Nismo mogli rizikovati dva ili više života, mada je Ramiz naš i bio je možda naknadno teže ranjen, jer se nije javljao, a možda je i mrtav. Mene su iznijeli duboko u šumu gdje smo se našli sa ostatkom grupe koja je imala dvojicu ranjenih. Malo kasnije kad su nas izvukli na sigurnije mjesto (Hadži-begov bunar), u Sušici, saznali smo da su još dvojica ranjena u drugoj grupi. Jedini kome znam ime je Himzo Džebo. Dvojica su iz Luke i jedan momak iz Srebrenice. Sve nas ranjene su ponijeli na Vukoljin Stan, a druga grupa se vratila da ponovo proba izvući Ramiza, u čemu nisu uspjeli, što saznajem kasnije. Na Vukoljinu Stanu su me previli i odvezli kamionom do ambulante u Žepi. Doktor Nijaz Štitkovac je probao da očisti ranu i u tome je nastojao dvanaest dana, a tada je gangrena uhvatila ranu i oko prsta. Trinaesti dan je došao doktor Beno iz Srebrenice, pregledao ranu i konstantovao da se mora odsjeći pola stopala, s ciljem sprečavanja dalje infekcije. Toga 13. juna 1995. godine ostao sam bez dijela tijela. Da smo bar spasili Ramiza bilo bi mi mnogo lakše, ali nije se moglo ništa bolje uraditi. U ambulanti sam bio do 25. juna 1995. godine kad sam izašao kući na štakama.

Komandir Manevarske čete, Mustafa Nuhanović

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 5 months ago #21515

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
U srijedu pocinjem sa postavljanjem treceg dijela:

Molim sve koji posjecuju ovu stranicu i citaju Zepa Ratni Dnevnik da posebno prate sta je u stanju da predevera insan u spasavanju golog zivota.Jos jednom ponavljam ko zaboravio ova nedjela sto nam komsije ucinise,neka mu se na unucima ponovi.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 5 months ago #21691

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Treći dio

Moj put spasa do slobodnih teritorija

6. august 1995. god.

Prvi dan putovanja od Žepe do Kladnja išao je pravcem preko Jelika, Dobratuša i Babljaka, gdje smo noćili. Obzirom da smo krenuli poslijepodne, te da je padala kiša nekoliko sati, bili smo onesposobljeni za kretanje noću iz nekoliko razloga. Prvi razlog bile su mine na koje smo naišli kod Sjedaljke (Dobratuš - Oglavak), a koje nismo očekivali baš tu. Znali smo za četničku liniju na kojoj su boravili još od '93. i pazili smo se mina prije linije, međutim, prolazeći već ugaženim trlama kojima su četnici prošli u pohodu na Žepu nismo otkrili ni jednu minu. Vjerovatno su ih poskidali i premjestili bliže. Tako smo tada mislili. Prilazeći bliže ugledali smo njihove zemunice razmještene lijevo i desno po tranšeji. Bili su dobro utvrđeni i maskirani. Neprestano smo osmatrali ispred i oko sebe gdje nismo ništa primijetili. Zastali smo ispod jedne homore, a možda tri metra ispred tranšeje. Gledali smo i čudili se kako su imali čvrsto postavljenu liniju. Na trenutak sam pomislio, da smo ih ikad probali pomjeriti odavde, nikad ne bi uspjeli.
Dok smo osmatrali napuštenu liniju, iza nje oko četrdeset metara, uz jednu planku, nazirao se neki rov. Osmotrio sam dvogledom i zaključio da se radi o rezervnoj liniji, obzirom da rov koji sam osmotrio nije bio pokriven. Vidjeli su se ogoljeli balvani kao visok grudobran. Kiša tek što je bila prestala, a sunce se probijalo zrakama kroz mokru šumu. U trenutku osmatranja rezervne linije, preko dugačke planke, nešto je bljesnulo. Pogledao sam malo bolje i jasno vidio kanap potezne mine, koji je onako mokar blještao na sunčevim zrakama. Bilo je oko šest poslijepodne. Imali smo dovoljno vremena da se provučemo kroz napuštenu liniju, pa do Sjedaljke u Tosovo Brdo. Cijeli teren okolo sam odlično poznavao, te sam predložio Edinu da idemo malo desno, prema Sjedaljci, kroz jednu veliku uvalu. Otkrili smo još jednu minu desno od nas, presjekli joj kanap i ubacili se iza prvih rovova, odakle smo pošli kroz uvalu da bi ukoso desno presjekli i rezervnu liniju i došli na Sjedaljku. Narednih nekoliko desetina metara ne otkrismo ni jednu minu, što me je opustilo. Išao sam prvi. Iznenada je odjeknula eksplozija. Stao sam i izgubljeno se okretao prema Edinu, koji je čučao držeći se objema rukama za glavu. Pomislio sam da je pogođen, ali da to još ne osjeća. Stojeći nepomično samo smo se gledali nekoliko trenutaka. Prvo što je rekao bilo je:
-U šta gledaš, jebote? Hoćeš da izginemo? Reci kuda da idemo i ja ću prvi!
Tada sam shvatio da sam upravo ja aktivirao minu. Spustio sam pogled i vidio kanap preko čizme na lijevoj nozi. Pratio sam pogledom kanap. Lijevo od mene, bio je dosta dugačak, provučen ispod deblje grane nekog drveta na visini od oko dvadesetak centimetara. Mina koja je aktivirana ostavila je tragove na drveću sa lijeve strane na uzvišici koja je bila viša od nas. Desni kraj kanapa bio je vezan samo dva metra od mene. Sa minama sam imao iskustva, ali ovakav slučaj mi je bio nepoznat. Sa lijeve strane, gdje je bila mina, kanap je bio veoma nisko spušten do udoline, provučen ispod jedne niske grane. Time su prikrili kanap, koji da je bio regularno zapet, bio bi na visini od oko deset metara. Nama je to dosta pomoglo da ne budemo ozlijeđeni jer su se geleri raspršili preko nas, a još je aktivirana mina bila oko tridesetak metara udaljenosti. Nakon predaha krenuli smo dalje. Samo dvadesetak metara i ponovo mine! Ovaj put sam ih otkrio na vrijeme. Mine ispred, s lijeve i sa desne strane! Bili smo u nedoumici kojim pravcem krenuti.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 5 months ago #21702

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Nije nam se vraćalo nazad, kuda smo možda izbjegli nagazne mine na koje su vjerovatno bile nadodate ove potezne. Na tom mjestu pa u kretanju do Sjedaljke, udaljene nekoliko stotina metara, proveli smo sve do osam sati. Dva sata kroz minsko polje. Odatle smo prošli kroz rezervnu liniju, pa do ceste neposredno kod Sjedaljke i ušli smo u Tisovo Brdo, širokom plankom koja je završavala u Budeti. Tada sam to dobro znao. Već se ništa nije vidjelo kad smo skidali noževima smolu sa homora i prikupljali drva u nekoj vrtači da bi naložili vatru koja nas je vratila u život. Bili smo mokri do kože i veoma iscrpljeni. Cijelu noć smo proveli uz vatru. Nismo spavali. Bili smo udaljeni od Babljaka oko jedan kilometar, a dva od Budete, koja nam je bila cilj narednog dana.

Put kroz srpska sela
7. august 1995. god.

Proteklu noć smo planirali nastavak puta, po ko zna koji put u zadnjih desetak dana. Odluka je bila da, čim svane, bar malo izvidimo teren oko Babljaka. Brinula nas je eksplozija mine. Sigurno su je čuli. Već nekoliko dana nismo čuli ni mine ni četničko puškaranje. Sve je umuklo. Neko je rekao da i životinje aktiviraju mine i to nas je ohrabrivalo, ali za svaki slučaj morali smo biti veoma oprezni. Da teren prema Budeti nije bio miniran, ukazivali su tragovi potkovanih volova kao i nekih čizama starijih ne više od dva dana. Bilo je i puno ukaljane trave pored planke. Odlučili smo pratiti jedan goveđi trag koji je po našoj procjeni vodio ka Babljaku. Tako je i bilo. Došli smo na sami rub šume kod jedne srpske kuće, koja je još prije rata bila napuštena. U blizini sam prepoznao i kuću Mileta Marjanovića, pred kojom je još uvijek stajao njegov gater. Na malo prije rata rezali smo neku građu kod Mila. Naizgled je bio fin čovjek, a sad se priča da je bio loš u prethodnim godinama kao i njegov sin Goran, koji je inače bio karatista.
Stajali smo na rubu šume i gledali Babljak. Vidjeli smo ogromna stada ovaca i goveda. Prije rata ih nije bilo u tolikom broju. Zna se odakle potiču. Jutarnja izmaglica koja je dolazila iz pravca Donjeg Babljaka, odnosno Jezera i Podljutače, skratila nam je osmatranje, ali smo ipak uspjeli vidjeti Jakova Cvijetića kako dolazi iz pravca Bokšanice, odnosno trećeg Lagera i ide prema kući Mila Marjanovića. Nosio je pušku i sudeći po njegovu hodu težak ruksak. Možda se vraćao iz Žepe ili je bio u nekoj zasjedi par dana. Druga osoba koju smo vidjeli bila je žena Slavka Marjanovića, koja je istjerivala stoku iz štale. Prije nego je pošla iz kuće pucala je pet puta iz puške M-48, vratila je u kuću i uputila se prema štali. Na njeno pucanje neko je nešto dovikivao iz pravca Zulfića kuća, koje su bile popaljene. Istini za volju nisam bio siguran da li su sve popaljene. Bilo je i nekih prema Jezeru. Možda su i srpske, jer nisam svakog u cijelosti poznavao. Znajući da je teren oko kuće Slavka Marjanovića miniran, još od devedeset druge, predložio sam Edinu da se ne približavamo. Odatle smo nastavili put plankom kojom smo i došli sa Sjedaljke. Spuštajući se bliže radilišta Budeta( Šumarstvo - Rogatica) čuli smo glasove između zgrada. Privukli smo se do objekta gdje se sipalo gorivo (skladište) da bi utvrdili o kome se radi. U tom trenutku bijela lada je odlazila prema Babljaku, dok su se dvojica civila udaljavala prema konjušnicama.
Pošto su nam bili okrenuti leđima nismo ih mogli prepoznati. Nije nam ni bilo bitno, znajući da su sigurno mještani Mislova, to nam je i išlo u prilog što odlaze. Nije nam se zadržavalo na pomenutom mjestu.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #21735

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Da ne bi otkrili svoje prisustvo, zašli smo lijevo prema dalekovodu koji je doveden iz pravca Babljaka. Osmotrili smo ga dvogledom na cijeloj vidljivoj dužini i ne primijetivši ništa prešli proplanak, gdje smo se zadržali oko pola sata. Za svaki slučaj smo maksimalno osmotrili oko pekare, cijelo radilište i asfaltni dio puta prema krivini ispod kuće Slavka Vidojevića. Od pomenute krivine do nas, još devedeset druge, lokalni Srbi su imali utvrđene rovove i bajte u kojima su pravili zasjede civilnom stanovništvu koje se izvlačilo iz Rogatice u Žepu. Taj dio nas je najviše zanimao pa smo mu prilazili na odstojanje preko ceste, pazeći na mine. Nije bila isključena mogućnost zasjeda baš na tom mjestu. Srećom nije bilo nikoga, pa smo prešli asfalt pored same menze i uputili se prema mjestu zvanom Baba (istoimena lokva i bunar). Gore smo zatekli Slavka Vidojevića. Nadgledao je goveda koja su pila vodu. Jedna krava nas je bila osjetila, povremeno okrećući glavu u našem pravcu, na odstojanju od oko tridesetak metara. Zadržali smo se samo toliko da utvrdim kroz dvogled da li je to baš Slavko Vidojević. Da, bio je to on. Još više star i oronuo ipak se nije osjećao sigurnim pa je bio naoružan automatskom puškom. Sa tog mjesta sam znao kako ćemo poprijeko iznad radilišta do Devetaka.
U prolazu, kroz ogoljeli prostor prema Mislovu posmatrali smo kako Mislovci kose livade dok drugi kupe već suho sijeno. Omela ih je ofanziva na Žepu pa su malo zakasnili sa koševinom. Inače, do tada bi sve već odavno bilo pokošeno i pokupljeno. Već je prošlo deset sati ujutro kada smo preko Danilova lagera (deponija drvene građe) ušli u Devetak. Narednih sat vremena radili smo na preciznom usmjeravanju u dubine Devetaka, planine raskošno velike, a posve dugačke. Kao prvo, znali smo da se nalazimo na istočnoj strani Devetaka koja se proteže ravno prema zapadu, a po ranijim saznanjima završava (zapadno) oko Mičivoda, prije putne komunikacije Sokolac - Han-Pijesak. Znao sam i to da je granica između općina Sokolac i Han-Pijesak upravo sredinom Devetaka, koja je označena oznakama na drveću (prstenovi), a koje su koristile privredne grane drvne industrije. Drugi pokazatelj u započetom proboju, izvlačenju, putovanju, kako god ga zvali, bilo je još jedno saznanje, da se moramo držati lijevo od srpskih sela Džimrije i Brestovače, te da bi trebali prateći obronke Devetaka da se nađemo sa desne strane Mičivoda i da ravno dođemo do asfaltnog puta Sokolac – Han-Pijesak.
Prije rata sam sasvim slučajno prolazio kroz selo Nevačka, tako da ako bismo stigli do tih prostora ja bih prepoznao taj kraj. To je bilo sve što smo znali prema našem cilju, Kladnju ili Olovu. O svemu pomenutom smo razgovarali tu kod Danilova Lagera, s tim što smo znali i to da se moramo kretati u pravcu sjeverozapada, što bi nas dovelo u blizinu Kladnja. Ostatak dana smo proveli u žestokom pješačenju pustim Devetakom, bez predaha, da bi u akšam došli do neke makadamske ceste, gdje smo u neposrednoj blizini prenoćili

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #21786

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0

Još uvijek sretno putujemo

8. august 1995. god.

Probudivši se veoma rano, mokri, pored ugašene vatre, pritisnuti gustom maglom, prvo smo podstakli vatru. Nismo se ustručavali podložiti vatru zbog maglovitog jutra, koje nam je samo u tom pogledu išlo na ruku. Neposredno pored vatre raširili smo šatorsko krilo iznad nas. Presvlačili smo se sušeći mokru odjeću. Protekle noći nas je drijem bacio u dubok san, tako da duže vrijeme nismo osjećali da kisnemo. Pred spavanje nebo je bilo vedro i bilo je pomalo hladno, pa smo se umotali i po glavi, a i insekata radi. Kišu nismo osjetili sve dok dobro nije natopila odjeću. Iako smo se grijali pored vatre, doručkujući veoma oskudno, drhtali smo od hladnoće. Vrijeme je više ličilo na kasnu jesen nego na augustovsku noć, koja nas je gotovo paralizirala.
Po ko zna koji put konstatujemo da smo i previše iscrpljeni što najviše utiče na naše promjene. Nakon sat i po priprema i zagrijavanja zatrpali smo vatru zemljom i uklonili sve ostatke koji bi podsjećali na nečiji boravak. Dok smo se približavali cesti, do koje smo dan prije došli, naišli smo na neki bunar pun vode. Oprezno smo ga ispitali i ne nađosmo nikakvih tragova. Čak ni životinjskih. Tu smo se napili vode i opskrbili za dalje. Krenuli smo. Prelazeći preko ceste, kroz maglu koja se povijala po samom tlu, ugledali smo neke drvene građevine. Zatečeni tom pojavom, bukvalno smo se ukopali na drugoj strani ceste osmatrajući objekte kroz tračke magle koju je vjetar pomalo razbijao. Zaključili smo da se radi o napuštenim štalama, koje su se vjerovatno koristile za potrebe šumarstva. Nismo im prilazili zbog rizika od mina. Nastavili smo dalje. Magla se povremeno razrjeđivala dok je kiša neprestano padala, kad smo se nakon više od jednog sata pješačenja našli na rubu nekih pašnjaka. Skrećući malo lijevo od pomenutih štala, bez ikakvih orijentira i pokazatelja, nesvjesno smo odstupili od zamišljenog pravca. (Po Numinom objašnjenju, koje smo dobili nekoliko sedmica kasnije, prenoćili smo neposredno pored srpskog sela Džimrije i ceste koja je vodila u selo, a potom smo se, ne znajući, spuštali lijevo prema srpskom selu Sokolovići).

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #21799

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0

Kada smo se našli kod nekih pašnjaka
u kojima je bilo stoke i nečijih dozivanja, znali smo da se radi o njihovim čobanima, a misleći da smo oko Mičivoda nastavili smo pravo kroz pašnjake. Kako se magla nije dizala, mi smo se samo držali šumaraka i izbjegavali proplanke. Shvatili smo da nismo na pravom putu, ali smo i dalje tvrdoglavo prodirali dalje. Na um mi je padao moj pas koji nas je pratio od Petova Dola. Negdje je odlutao jučer poslijepodne i srećom nije se pojavljivao. Mislili smo kako bi samo loše bilo da nas pronađe. Prebacujući se od šumarka do šumarka, prelazeći neke ograde i sokake, našli smo se između dvije kuće. Nisu bile više od stotinjak metara razmaka, ali su se u gustoj magli jedva primjećivale. Morali smo ustuknuti prema jednom gaju jedva ga primjećujući. U potpunoj tišini sporazumijevali smo se znakovima koje smo bili u potpunosti usavršili. Ulazeći u gaj magla se bila malo razišla, ne u potpunosti, ali se vidjelo podaleko, dok je kiša sve jače padala. Tu smo se sklonili pod jednu gustu homoriku, livadarku i nastojali osmotriti teren. Magla se i dalje povlačila i s velikim naporom shvatili smo da smo u velikoj nevolji. Tada, sa desne strane, vidjeli smo još pet kuća i objekat koji je ličio na školu. Crkva sigurno nije bila. U pozadini raštrkanih kuća bilo je još objekata, kuće ili štale i prostrane livade. Kasnije smo saznali da je to bilo selo Klečkovac. Primijetili smo i kretanja ljudi, što je ukazivalo na dodatne probleme. Ušli smo dublje u gaj i prešli na drugu stranu. Došli smo ponovo na čistinu. Vidimo mnoštvo stoke posvuda, a ispred nas je neko brdo, znatno više od mjesta gdje se nalazimo. Nismo imali puno izbora, te smo nakon pomnog osmatranja, na veliki rizik, prešli čistine ispred nas i ušli u brdo obraslo gustom šumom. Penjući se uzbrdo prešli smo preko nekog potoka i popeli se na sami vrh brda. Još uvijek smo bili u ubjeđenju da smo na terenu Mičivoda, iako ni jedan od nas nikad nije bio u tom selu. Iz priča čula-kazala znali smo da se Mičivode nalaze na južnoj strani Devetaka i da je stanovništvo jednim dijelom bilo mješovito, i muslimansko i srpsko. Tada nam to nije ni najmanje značilo. Bilo je oko podne, kada smo sa tog brda počeli detaljno razmatrati i osmatrati prostranstvo oko nas. Magla je još bila prisutna nad Devetakom dok je kiša bila prestala. Sunce je već počelo izlaziti. Edin je, osmatrajući teren oko nas, nekoliko puta ponavljao da mu je teren poznat, da bi jednom izustio:

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.045 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version