Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22097

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Mislim da ga je bilo uhvatilo neko bjesnilo. Ko zna šta je sve mogao i pojesti u toliko dana provedenih lutajući oko nas. Taj trenutak sam nekako podnio, ali sam se osjećao kao da sam izgubio najboljeg prijatelja. Ustajući, oteturao se desetak metara i ušutio u lišću, koje je prethodno jako šuštalo. Pomislio sam da mu je bilo veoma teško pustiti dušu. Ni Edinu nije bilo jednostavno. Povraćalo mu se dok sam ga tješio da je krajnje vrijeme da ga se tog dana riješimo, inače bi nas uvukao u nevolje. Istog momenta smo se udaljili sa tog mjesta i za sat vremena pronašli neke stare linije, jurišne i odbrambene1.
Lutali smo okolo sve dok nismo pronašli jedno mjesto okićeno jagodama. Jeli smo jagode i istovremeno nam je dopiralo neko kretanje cestom od koje smo se bili udaljili. Nismo bili sigurni da li je stvarnost ili su nastupile halucinacije, koje bi mogle biti pogubne. Odlučili smo da izvidimo. Edin je otišao putem kojim smo došli, a ja sam se uputio pravo ka cesti. Dogovor je bio da se nađemo odakle smo pošli jer je orijentir bila zemunica na kojoj je kora drveta otpala i zemunica je bila lahko uočljiva. Tek što sam prišao cesti i počeo osmatrati ulijevo, ustuknuo sam u gušću travu. Privukao sam dvogledom maksimalno dobro i bilo mi je drago kada sam uz velike napore prepoznao jednog svog imenjaka i dobrog jarana. Bio je to Mustafa Brgulja koji je zvjerlao na sve strane, samo ne u jednom pravcu. Išao je sredinom ceste, noseći pištolj u desnoj ruci. Neobrijan i prljav poput nekog četnika-odmetnika, išao je nesigurno i umorno pravo prema meni gdje je cesta zavijala u desnu stranu lijevo od mene. Brzo sam razmišljao kako da mu se javim i smirim ga uvjerljivo da ne puca u mene. Riješio sam da ga iznenadim pozivajući njegovo ime i ujedno se predstaviti. Tako je i bilo i ja sam mog imenjaka ipak zarobio da nije ni trepnuo. Gledali smo se neko vrijeme i skužio sam da je u nevjerici i da ne može da vjeruje da stojim pred njim.
Brzo sam ga upitao s kim je, sklanjajući ga pod cestu sa vidljivog mjesta. Rekao mi je da je sa Amirom Torlakom i da je i on tu negdje. Čekali smo ga kao i Edina. Pojavili su se skoro istovremeno, samo što je Amir dolazio s naše lijeve strane cestom bez imalo bojazni. Tako se ponašao. Musa ga je pozvao i na njegovo zaprepaštenje samo je buljio u nas kao u vanzemaljce. Prvo je šutio jedno vrijeme, pa je onda zajedno s Musom počeo dugu priču njihovog paćenja od Žepe, odnosno Radave do tog mjesta. Na tim prostorima su boravili već tri ili četiri dana, izgubljeni i obeshrabreni za dalje. Nisu mogli pronaći siguran prolaz. Meni i Edinu cilj su bile četničke linije oko Kladnja, a ostalo kako bude. Kad se nađu linije onda si već skoro prešao, samo je trebalo pametno izvesti prolazak i neopaženo. Ako bi bili u situaciji da moramo prihvatiti borbu, bili smo u stanju i to, samo da uspijemo preći. Njih dvojica su bili izmoreni glađu kao i mi, i pokazujući prazne ruksake nijemo su gledali u njihova dna na kojima je bilo nešto garderobe i municije. Oni nisu vjerovali da se može proći. Sreli su mnogo ljudi koji su preživjeli zasjede u kojima je, po pričama, stradao veliki broj naših. Govorili su kako su oni preživjeli zasjedu i kako su ostali sami od velike grupe ljudi koja se bila iznašla.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22136

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Htjeli su nazad u Žepu, ali nisu mogli da izađu odatle u željenom pravcu i još su lutali. Mi smo ih pažljivo saslušali jer smo bili pribraniji od njih dvojice. Rekli su nam da su četnička uporišta nedaleko od nas i da je tamo rov do rova. Rekli su nam da ih je neko upoznao sa terenom okolo i da smo se tada nalazili na nekom Debelom Brdu. Desno od nas bio je neki kanjon koji je već nazvali Kanjon smrti u nekoj Jezernici. Odbili smo taj prijedlog proboja i odlučili da ostanemo po našem zamišljenom pravcu, sjeverozapad, koji bi bio skroz lijevo od te Jezernice. Pokazali su nam planinu iznad Jezernice i rekli da se zove Sokolina i da je iza nje negdje Kladanj.
Jedva smo ih uvjerili da pođu sa nama. Kada su nam rekli da je nemoguće proći tamo kuda smo Edin i ja zamislili, upitao sam ih:
-Da li se četnici drže za ruke u lancu duž cijele linije?
Odgovorili su da to nisu vidjeli.
-E, onda se može proći, milom ili silom!
Tako sam im rekao i nakon njihovog dogovaranja pristali su. Taman smo htjeli krenuti kad nas je trgnulo šuštanje lišća. Gledali smo u tom pravcu, žaleći što smo malo glasnije razgovarali. Edin i ja smo se zaprepastili kada smo ugledali psa za kojeg smo mislili da je mrtav. Sagnute glave, njušeći, išao je prema nama. Izgledao je samo umoran, krvave glave i sa rojem muha oko njega. Tada mi je bilo još teže nego prvi puta kad ga je Edin pokušao usmrtiti. Sve oko mene je dobilo drugu dimenziju i sve planirano kao da je pobjeglo od nas iste sekunde. Nakratko smo Musi i Amiru ispričali sve o psu i nedaćama u koje nas je uvlačio, na šta su oni imali primjedbu.
- Sve što smo do sada dogovorili, a mi smo već upoznali teren oko nas i raspored četničke linije, sa psom se ne može nikako. Četnici ne posjeduju niti jedno pašče na rejonu koji smo mi evo tri dana izviđali! - upozorio nas je Musa.
Upozorili su nas da na pravcu za koji smo se odlučili, u zadnja tri dana, nije čuo niti jedan metak. Dok u toj nekoj Jezernici danonoćno ključa, i tog trenutka je pucalo, neko je sigurno probao proći. Ta prokleta Jezernica bila je prilično blizu mjesta gdje smo mi bili, u blizini Debelog Brda, tako da se moglo čuti i nečije dozivanje. Nije nam bilo jasno da skoro svi idu na taj prelaz, vjerovatno zbog saznanja iz devedeset i četvrte kad su naši, istim putem, išli po paket veze i ostalo na čelu sa Numom.
Dolazak mog psa uskovitlao nam je misli. Nismo znali šta uraditi. Da li ga ubiti i kako. Ako se opali jedan metak, četnicima neće biti teško da se između sebe raspitaju ko bi mogao pucati. Amir i Musa su konstantno upozoravali o čestim bunkerima na četničkoj liniji koji ni na jednom mjestu ne posjeduju psa. Morali smo ga se riješiti. Razmišljao sam da ga vežem jakom žicom koje sam imao u rancu, ali sam pomislio da bi umro na jedan težak način, a bilo mi ga je žao. Nije se htio pomjeriti od nas, samo nas je gledao cvileći i to veoma tužno. Ponekad bi htio kao da zalaje, ali sam ga suzbijao. Molio sam Edina ponovo da ga zakolje, ali nije prihvatio:
-Ja se još uvijek kajem za onaj pokušaj njegovog ubistva i biće mi to na savjesti do smrti! - govorio je Edin.
Molio sam i Musu i Amira, ali ni oni me nisu htjeli ni saslušati do kraja. Otišao sam da obiđem okolo u nadi da ću pronaći neku rupu u kojoj bi ga upucao iz pištolja, manje bi se čulo, i prigušio bih ga nekim odjevnim predmetom. Uzalud sam hodao. Sve sama golet i ravnica, a on je i dalje hodao za mnom. Tada sam upao u jednu duševnu krizu, barem sam se tako osjećao. Skoro da mi nije bilo teže u životu. Nisam sebi mogao ništa objasniti. Tražio sam izlaz iz svega toga, ali uzalud. Odlučio sam da ga ubijem na najgnusniji način, da ga zakoljem. Duboko sam razmišljao, kao da sam u situaciji da je čovjek u pitanju, pitajući se kako su u pameti svi ti zločinci koji nose desetine i stotine zaklanih osoba na duši. Vrijeme je odmicalo. Morali smo nešto poduzeti, a Musa i Amir su nam predlagali da probamo preći prije mraka, uzimajući u obzir da ćemo izgubiti preko sat vremena prikradajući se četničkim linijama. Bilo je sedam sati poslijepodne kad sam ih pozvao da mi pomognu, da drže psa dok ga...

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22158

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Žalio sam što me bar nije dobro ujeo prije toga, naljutio bi me i bilo bi mi možda lakše, a možda i ne. Trebalo mi je dugo vremena da se smirim. Osjećao sam veliku prazninu u sebi, neki čudan vakuum koji me je nadimao. Misli su mi bile ko zna gdje. Bio sam odsutan neko vrijeme dok su me nudili cigarom duhana i gnušajući se pred mojim očima. A kako je bilo tek meni. Edina je uspio malo ujesti dok ga je držao, prije nego je dušu pustio. Zatrpali smo ga u neku uvalu, pokrili lišćem i granjem. Nož sam htio baciti, a bio mi je uspomena od Arifa Gušića, (koji je tih dana, možda baš tog dana, poginuo). Sa druge strane, nož mi je bio još potreban, jak, oštar i namjenski, ratni. Nazivali su ga ''Rambo nož'' i želio sam ga imati jer sam njim odlično baratao.
Narednog sata, sasvim iznenada je počelo nevrijeme. Nikad u životu nisam doživio više gromova i u bližoj distanci. Već smo bili došli do željenog mjesta, do četničke linije, gdje smo uočili kako izlaze iz bunkera i raspoređuju se linijom. Posmatrali smo to na nekoliko mjesta, na dužini od dvije do tri stotine metara. Svuda isto i baš je izgledalo nemoguće proći negdje između. Shvatio sam zbog čega su bili zabrinuti Amir i Musa, ali dok se ne pokuša nema rezultata. Govore da je veliki rizik, a šta nije bio rizik svih tih dana od devedeset i druge!? Mrak i kiša su nas spriječili u napredovanju dalje. Dogovorili smo se da tu noćimo, samo pedeset metara iza leđa četnika. Bilo je suludo, ali nije bilo druge. Potvrdili smo našu pretpostavku da su oprezniji kad je kiša, znaju oni šta ide u prilog balijama koji se probaju spasiti. Do kasno u noć komešali su se po njihovoj liniji, nikako da se povuku unutar bunkera, a čuli smo i njihovog pretpostavljenog koji je nekoliko puta obilazio i psujući im naglašavao da moraju biti budni i da pucaju na svaki sumnjivi pokret. Dolje, u Jezernici pucalo je tokom cijele noći: puške, zolje, granate.... Naše komšije su bile kao bube, a nisu bili svjesni da im boravimo za leđima. Da, za leđima, i nama nije bilo jasno do sutradan, zašto su bili okrenuti u pravcu kojim smo mi željeli proći, a ne u susret nama.


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22159

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Pišući svoj Dnevnik zbilježio sam i jedno svjedočenje preživjelog iz Rogatice i smatram da bi bilo potrebno tim upotpuniti ovaj dnevnik:
''Dok je srbočetnički agresor napadao i zauzimao gradove Podrinja, Rogatica je još bila u prividnom miru. Mada nije bilo granatiranja grada i nekih većih eskalacija sukoba četnici su već izvršili nekoliko ubistava. Jedna interesatna činjenica je ubistvo Zorana Gavrića, stomatologa, inače po nacionalnosti Srbina. Četnici su ga ubili samo zbog toga što nije podržavao njihovu politiku etničkog čišćenja. Naime, Zoran se slučajno našao na Borici gdje je bio svjedok hapšenja Ćamila Polje, bolničara i kolege iz Doma zdravlja u Rogatici. Gledajući kako se četnici iživljavaju nad Ćamilom tukući ga prije ubistva, Zoran je pritekao
upomoć misleći da ih zaustavi u njihovoj namjeri i zbog toga stradao. Nekoliko dana kasnije Zoranovo mrtvo tijelo je dovezeno iz Sokoca, a za Ćamila se nikad nije saznalo šta se tačno dogodilo, ali podrazumjeva se da je mrtav. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Na Zoranovoj sahrani isključivo su prisustovali Bošnjaci i tek nekoliko Srba. Zoranovo ubistvo je bio jasan znak šta očekuje Bošnjake, pa i Srbe koji se budu suprostavljali etničkom čišćenju Bošnjaka i ostalih naroda u Rogatici. Naivnost i pretjerani merhamet spustili su maglu na oči Bošnjacima Rogatice, tako da su bez obzira na sve ono što se dešavalo u neposrednoj blizini slijepo vjerovali svojim komšijama Srbima. Veliki broj izbjeglica stigao je iz Višegrada i Foče. Preko radija se moglo čuti o prvim masovnim ubistvima u Bratuncu i Zvorniku, a i Goražde je već bilo napadnuto početkom maja. Četnici su zauzeli tv repetitior na Trovrhu pa se jedino mogla gledati beogradska televizija. Svi ovi događaji koji su se dešavali nevjerovatnom brzinom nisu mogli da ubijede rogatičke Bošnjake da se tako nešto može dogoditi i u Rogatici.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22177

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Na prvi artiljerijski napad čekalo se do dvadeset i drugog maja. Taj dan, tačno u podne napadnuta je mahala u kojoj sam ja živio, a nešto manjim intenzitetom i druge obližnje mahale. Ne znam zbog čega se toliko dugo čekalo, ali najvjerovatnije je da je to bila politika Srba, da se Rogatica jedno vrijeme ne napada i da se čuva mir jer su je svakako imali u svojim rukama. Niko ih nije sprječavao da sa vojnom tehnikom i pljačkom koja je dolazila iz pravca Sarajeva i odlazila prema Srbiji prolaze kroz čaršiju. Eskalacijom sukoba njihov nesmetan prolaz bio bi ugrožen. Politika je bila da jedno vrijeme čekaju, pregovaraju sa Bošnjacima, da im uliju nadu da u Rogatici rata neće biti. Međutim, prije nego što je grad Rogatica prvi put granatiran, početkom majam, u mjesnoj zajednici Borike bošnjačka sela su spaljena. Ono što su Srbi često radili bilo je zastrašivanje građana Rogatice. Četnici su ponekad, dok bi prolazili kroz rogatičku čaršiju, pucali maneverskim mecima prema prolaznicima, a u nekoliko navrata su izlazili na cestu koja je vodila prema Žepi i Višegradu preko Sjemeća i pucali iz automatskog naoružanja u pravcu moje mahale. Sjećam se da smo ustajali, budili se, kad bismo čuli rafale. Dan prije nego što je napadnuta Rogatica ponovo su se mogli čuti rafali, ali ovoga puta u obližnjoj šumi iznad moje mahale. Moj dajdža a.r. koji je živio na drugoj strani Rogatice došao je vozilom kad se to dogodilo. Ponekad bi nas, mene i moje, odvezao svojoj kući jer je u njegovoj mahali bilo sigurnije. Jedan dan kad smo bili kod njega, bili smo svjedoci hapšenja muža moje rodice, kad mu je auto zaustavljeno na Živaljevini. On je uhapšen, a njegova žena i punica su poslije pretresanja puštene. Zbog toga smo se vratili u našu mahalu. Uplašili smo se zbog pucnjave u šumi iznad mahale.
Došla je vijest da su dva naša čovjeka ranjena u ovoj pucnjavi. Četnici su pokušali zauzeti nekoliko kuća koje su se nalazile u šumi. Slučajno je nekoliko naših ljudi, Bošnjaka koji su čuvali stražu, primijetilo četničko kretanje i došlo je do pucnjave. Tom prilikom dva naša čovjeka su ranjena, a na njihovoj strani bilo je i mrtvih. Naši su zarobili jedan puškomitraljez M-84 kojeg su četnici zaboravili kad su pobjegli. Možda je bilo neminovno da opći napad uslijedi poslije ovog obračuna, ali Bošnjaci još uvijek nisu vjerovali u rat. Srbi su tada već bili izašli iz grada, a veliki broj Bošnjaka je izašao. Otišli su u Sarajevo, Žepu, inostranstvo, ali najviše u obližnja sela gdje se povukla i rogatička policija, te predstavnici vlasti iz bošnjačke populacije.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22199

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Rano ujutro, dvadeset i drugog maja, moja majka je otišla u čaršiju da kupi babi cigare. Muškarci su se manje kretali u to vrijeme u strahu da vojska koja je prolazila kroz Rogaticu ne bi bez ikakvog povoda pucala po prolaznicima. Dok je moja majka prolazila pored zgrada na Trgu, jedna žena koja ju je poznavala, dozvala je sa balkona svoga stana i rekla joj da ide kući jer treba da bude napad. Majka se vratila kući i rekla nam šta je čula ali niko od nas to nije vjerovao. Sestra i ja gledali smo beogradsku televiziju gdje su najavljivali film koji treba da počne u jedan sat, a bilo je dvanaest sati. Nas četvero: babo, majka, sestra i ja izašli smo na terasu da ručamo jer je bilo lijepo vrijeme. Bilo je dvanaest sati i petnaest minuta. Ne znam da li smo uspjeli početi jesti kad su se začule prve eksplozije. Nekoliko granata palo je u Zlatni Dol, prigradsko naselje udaljeno jedan kilometar od naše mahale. Odmah smo napustili jelo i prešli preko puta u kuću kod naše komšinice da se sakrijemo od granata. Bilo je nekoliko porodica u toj kući. Granatiranje moje mahale trajalo je puna tri sata.
Izgledalo je kao da smo opkoljeni i da su četnici već ušli u mahalu jer nismo znali za eksplozive koje su četnici koristili da bi nas zastrašili. Negdje iza tri sata poslijepodne prestala je pucnjava. Jedna kuća je počela da gori pa je komšinica, kod koje smo bili, zaustavila požar polijevajući vodu. Svaka kuća u mahali je pogođena, samo neke više nego druge. Kuću jednog komšije pogodilo je šest granata. Shvatili smo da nam u mahali nema opstanka pa smo riješili da pređemo u naselje Rudo, ali smo sačekali da padne mrak. Tada je počela da pada kiša. Na Rudom smo se smjestili kod naših prijatelja i dvije noći prespavali u miru. Uopće se nije pucalo. Onda je dvadeset i četvrtog maja, negdje oko pet sati poslijepodne uslijedio opći napad na cijeli grad. Sljedećih dvadeset i šest sati neprestano je pucalo. Skoro sve mahale u gradu su bile pod artiljerijskom i mitraljeskom vatrom. Ponekad su četnici dok je pucalo, megafonima pozivali Bošnjake na predaju. Dvadesetak ljudi koji su logorovali u šumi iznad moje mahale čuvajući stražu otišli su prema Žepi odmah poslije prvog napada. Moja mahala je ostala bez ikakve zaštite, a i u cijelom gradu organizacija odbrane bila je jako slaba. Dvije porodice iz naselja Rudo otišle su prema Žepi. Nažalost, kasnije se saznalo da nikad nisu stigli i da su nastradali.
Ovo je i nama dalo povoda da krenemo prema Žepi, a većina stanovništva iz moje mahale vodila je porijeklo iz Žepe, pa je i raja u Rogatici zvala mahalu mala Žepa. Sve porodice iz mahale koje su se našle na Rudom su imale želju da idemo u Žepu, pa smo se dogovorili da krenemo ujutro, 26. maja. Međutim, podrum u kojem se moja porodica sa još jednom iz naše mahale skrivala, iznenada se zakovao. Sjećam se kako su Babo i komšija, koji nije vodio porijeklo iz Žepe, pokušavali da otvore podrum. Njih dvojica su počeli da govore da je ovo sudbina da ne idemo u Žepu, pošto je podrum zakovan i ne možemo izaći, a i moj Babo nije vodio porijeklo iz Žepe. Babo je govorio da ne trebamo ići pošto je on bio uvijek dobar sa Srbima i da nam se ništa neće desiti. Predlagao nam je da odemo na Trg do prijatelja i da budemo tu dok srpska vojska ne preuzme vlast. Majka je počela plakati i ubjeđivati Babu da idemo u Žepu sa ostalima, da spasi djecu, a moja majka je rodom iz Žepe. Nekako u tom trenutku koji nije bio nimalo ugodan, a mislili smo da ćemo ostati iza ostalih, Babo i komšija nekako su uspjeli otvoriti vrata podruma.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22212

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Prešli smo do drugog podruma gdje su nas čekale komšije iz mahale. Jedan komšija je izgledao jako uplašeno. Pričao je kako je ostao u podrumu svoje kuće dok je četnik pucao sa ploče iznad njega. Ostao je u podrumu trideset sati, sve dok napad nije prestao i on bio siguran da se može izvući.
Pošto smo se svi skupili, krenuli smo prema Žepi. Žepa je već tada bila sinonim otpora i spasa Bošnjaka. Vjerovali smo da ćemo biti spašeni ukoliko dođemo do Žepe. Međutim, nismo znali da neće biti tako lahko doći do Žepe koja se nalazi nekih četrdesetak kilometara daleko od Rogatice. Među nama koji smo krenuli bilo je i onih koji su porijeklom iz obližnjih sela. Jedna žena koja je imala snahu iz Mađera, sela kroz koje moramo proći, predvodila nas je mada je izgledalo da i ona sama ne zna put. Prošli smo blizu srpskih kuća, u kojima su živjele porodice Lelek. Niko nije imao problema proći tim putem, ali opet je bilo straha jer nemamo nikakvog oružja i zaštite. Prolazeći kroz Kopljeviće, mještani sela su nam pokazivali gdje su granate pogodile. Stigli smo do Orahova. Potpuno je svanulo i tu smo sjeli da se odmorimo. Zaspao sam i sjećam se da sam se probudio misleći da je čitav jedan dan prošao. Bili smo umorni od puta. Prešli smo desetak kilometara. Imali smo prijatelje u selu Dub koji su živjeli u Rogatici, jedno vrijeme kao podstanari u našoj mahali, pa su dobili stan. Majka i sestra su otišle do njih i donijele grah da jedemo. Sa sobom iz Rogatice ponijeli smo samo jedan hljeb i uštipke koje je majka napravila. To je bilo sve što smo uspjeli iznijeti.
Stižemo u Šljivno. Mještani u ovom malom selu nas jako dobro primaju. Nas pet porodica iz mahale dobili smo smještaj u jednoj maloj vikendici i u kući gdje je živjela jedna fina nena koja nas je dobro primila. Na prvom spratu vikendice bile su smještene izbjeglice iz Foče i još jedan čovjek iz Rogatice. Mislili smo da se samo malo odmorimo i nastavimo put prema Žepi. Na Šljivnu i Dubu bilo je prilično mirno. Povremeno su neki Rogatičani odlazili nazad do Rogatice da donesu hrane i odjeće. Jedan naš komšija i mladić iz mahale išli su nazad kućama i jedva se izvukli živi. Četnici su sada svakodnevno pucali u Rogatici. Dolazile su prve vijesti o poginulim sugrađanima, uglavnom od snajperskih metaka. Neki sugrađani su se u međuvremenu vratili nazad u Rogaticu. Na desnoj obali rijeke Rakitnice organizovala se i nekakva odbrana pa je u jednom navratu onesposobljen četnički oklopni transporter koji je pokušao ući u naselje Toplik na desnoj obali.
Počeli su se vraćati naoružani i na lijevu obalu gdje se nalazi i moja mahala. Uglavnom su se vratili u Gračanicu i Holuč sa kompletnim porodicama. Četnici su već otvorili logor u Srednjoškolskom centru gdje su se uglavnom predavali nemoćni i ranjeni koji nisu imali nikakvu pomoć jer su četnici zauzeli bolnicu. U logor otvoren u Srednjoškolskom centru, išli su i oni koji su vjerovali da im Srbi neće ništa.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22295

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Život na Šljivnu je bio neizvjestan i svi smo bili u iščekivanju šta će biti uopće sa ratom u Bosni. Vjerovalo se da će se smiriti pa da se vratimo u Rogaticu. Cijeli dan četnici su granatirali Šljivno. Granate su padale veoma blizu vikendice, a avion je bombardovao tzv. bombama krmačama. Vrijeme je prolazilo, a mi smo sve manje razmišljali o odlasku u Žepu. Svaki dan trojica mladića iz mahale i ja igrali smo remija u vikendici. Odlazili smo u Pokrivenik u jagode. Nikad u životu nisam vidio toliko jagoda na jednom mjestu. To je brdo na kojem se na jednom kvadratnom metru mogla naći tegla jagoda. Donosili smo pune kantice jagoda od pet kilograma.
U međuvremenu navršio sam četrnaest godina. Vrijeme je prolazilo, a mi se nismo micali ni prema Žepi niti smo se pokušavali vratiti u Rogaticu. Stanje u Rogatici se pogoršavalo. Četnici su tenkovskom granatom oborili munaru na Arnautovića džamiji. Dvadesetak kuća u naselju Ptičijak je zapaljeno, a ostale kuće tog naselja su opljačkane. Prvi manji šok bio je kad je ubijena majka jednog našeg komšije koji je bio tu sa nama. Ubijena je snajperskim hicom dok je prelazila preko mosta na Rakitnici kod osnovne škole. Izvučena je i zakopana. Devetnaestog juna moja majka i još nekoliko njih iz mahale odlaze u Rogaticu do naše mahale i kuća da donesu nešto hrane i odjeće. Sa jaranom iz mahale, a inače smo bili vršnjaci i zajedno išli u isti razred u osnovnoj školi, izašao sam na jedan brežuljak odakle smo često posmatrali šta se događa u Rogatici. Sa tog mjesta se vidi brdo Ljun i jedan mali dio grada. Mogla su se vidjeti sela Čadovina, Trnovo, Šljedovići, selo koje je već bilo spaljeno i samo je džamija još bila u životu. Tada su već bila spaljena sela Pašić-kula, Bjelogorci, Kozići, Mađer, Kopljevići. Kroz ta sela naši treba da prođu i da siđu u Rogaticu. Sela su spaljena, ali četnici su otišli. Sa brežuljka odakle smo gledali šta se događa vidjeli smo nešto kao maglu koja dolazi iz pravca Rogatice. Gledali smo i nikad do tada nismo vidjeli tako gustu maglu. Ustvari ispostavilo se da to nije bila magla, nego dim koji je dolazio iz pravca Rogatice. Četnička pješadija uz pomoć tenkova i oklopnih transportera upala je na lijevu obalu i izvršila pokolj. Rogatičani koji su uspjeli izaći iz Holuča i Gračanice sreli su naše koji su išli prema Rogatici i rekli im da dolje nemaju kuda jer Rogatica je sva u plamenu. Preživjeli su nam pričali o strahovitim zločinima koji su se na taj dan dogodili u naseljima Holuč, Gračanica, Tekija, Rudo i Oplosće.
Oko stotinu naših sugrađana, civila, ubijeno je taj dan. Njih nekoliko stotina odvedeno je u logore. Neko je izgubio oca, neko majku, neko djecu. Jedan čovjek koji je sjedio za stolom ispred kuće i vikendice gdje smo boravili izgledao je kao izgubljen. Ubili su mu ženu i djecu. Izgorjeli su u kući.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22339

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Čitave porodice izgorjele su u kućama. To je bio jedan veliki šok za sve nas. Negdje u isto vrijeme preko radija čuli smo vijest o velikoj pobjedi Žepljaka kad su zaustavili četnike u njihovom pokušaju osvajanja Javor planine i Zlovrha, što bi ustvari značilo pad Žepe. Ova dva događaja, pokolj u Rogatici i samim time nemoguć povratak nazad, te uspjeh naših u odbrani Žepe, bili su sudbonosni da nastavimo put prema Žepi. Dogovor je pao. Nas dvadesetak koji smo bili na Šljivnu krećemo prema Žepi, dvadeset i šestog juna, tačno mjesec dana poslije dolaska. Na Šljivnu nam je bilo dobro i sigurno. Mještani su bili gostoljubivi, ali odbrana tog teritorija nije bila potpuno organizovana. Hrane je bilo sve manje. Šljivno i Dub su zapaljeni mjesec, dva poslije našeg odlaska. Naša Armija koja se malo bolje organizovala vratila je teritoriju pod svoju kontrolu uz gubitke na obje strane.
Put od Šljivna, pa dokle stignemo, bio je drugačiji. Sada nije bilo opasnosti od četnika, ali ovaj put smo morali proći našu vojnu policiju koja više nije dozvoljavala muškarcima da odlaze. Prošli smo ipak bez problema i stigli do puta koji iz Pešurića ide do Međeđe i tada smo vidjeli Drinu. Skrenuli smo prema jednom selu koje kao da je visilo na nebu. To je selo Džankići gdje je bila stacionirana višegradska vojska na čelu sa Ahmetom Sejdićem. Dugo smo išli prema Džankićima. Prošli smo kroz Đipe gdje su nam mještani tog sela rekli da smo skoro stigli do Džankića. Međutim, još dva sata su nam trebala da stignemo do Džankića. Jako umorni od teškog i dugog puta stigli smo u Džankiće i svratili u prvu kuću i onako umorni ubrzo zaspali. Ujutro kad smo ustali došao je jedan stariji čovjek i njegova žena da prevedu jednu ili dvije porodice k sebi. Tako sam ja sa svojima i sa jaranom i njegovom porodicom, otišao kod tog đede i nene. Oni su bili jako fini prema nama. Hranili smo se svi njihovom hranom koju su imali u kući. Morali smo ostati jedno vrijeme u Džankićima. Čekali smo da nas Sejdić sa svojom vojskom prebaci do Crnog vrha i Hranjevca, slobodnih teritorija višegradske općine, koju prekida Sjemeć gdje se nalaze četnici. Naša vojska je jednom sedmično prelazila preko Sjemeća i to između dva srpska sela, Kočarin i Kopita. Ostali smo u Džankićima sedam dana. Dok smo bili u Džankićima bili smo svjedoci strašnih priča Višegrađana koji su baš u to vrijeme izbjegli iz Višegrada.
Jedan čovjek je izašao iz kuće gdje je zapaljeno na desetine civila sa ženama i djecom. Bos je stigao u Džankiće. U Džankićima smo čuli preko radija o velikom bjegu od preko 1.500 Bošnjaka iz Rogatice koji su bili opkoljeni u tunelu kod Mesića. Desetak civila tada je poginulo, a mnogo više ih je ranjeno. Dan prije nego smo krenuli preko Sjemeća iz Žepe je došlo desetak Rogatičana istim putem kojim mi moramo proći do Žepe. Među njima je bio Samir Živalj a.r. koji je dobio «zlatnog ljiljana». Tu je bio i Emir Teskeredžić a.r. i drugi.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22359

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Pošto smo ih poznavali, upitali smo ih kakvo je stanje u Žepi i oni su nam rekli da je trenutno mirno, ali da su bile velike borbe kad su Žepljaci zaustavili četnike u Budućinu Potoku. Oni su nam rekli da su došli ovamo da oslobađaju mjesta oko Rogatice i samu Rogaticu, a u Žepi nije bilo napadanja već samo odbrana teritorije. Obojica su kasnije poginula oslobađajući sela oko Rogatice, a Samir rahmetli je dobio posthumno «zlatni ljiljan».
U tri sata ujutro, trećeg jula, krenuli smo putem preko Sjemeća. Bilo nas je više od stotinu. Uspješno smo prešli između srpskih sela Kočarin i Kopita. Višegradski borci išli su za nama kao pratnja. Pored nas, bilo je mnogo civila iz višegradske općine. Većina ih je željela preći u Žepu. U jednom trenutku, a bio je mrkli mrak, presječena je kolona. Izgubili smo one koji su bili ispred nas. Zavladala je panika, ali višegradski borci su se vratili po nas. Prešli smo preko sjemećkog asfalta koji ide od Rogatice preko Lijeske do Višegrada i dalje u Srbiju. Prelazili smo u grupama po troje ili četvero. Kad smo došli u Hranjevac, tu smo odmorili u kući jedne naše komšinice iz mahale. To je ustvari bila kuća njenog oca. Nakon kraćeg odmora krenuli smo prema Miloševićima, selu pokraj Drine.
Saznali smo da u Miloševićima ima čovjek koji prevodi narod do Žepe. Pošto nismo našli tog čovjeka, pošli smo sami nekim putem pored Drine koji od Miloševića vodi do srpskog sela Stari Brod. Dok smo išli tim putem vidjeli smo mnogo leševa koji su plutali Drinom. Prepoznali smo i jednog komšiju iz naše mahale. Njegovo ime je Safet Hodžić. Znali smo da je on otišao nešto ranije prema Žepi. Nije nam bilo jasno gdje je nastradao. Put kojim smo išli bio je vidljiv s druge strane Drine gdje su se nalazila uglavnom bošnjačka sela koja su izgorjela i narod protjeran, a bilo je i srpskih kuća. Vidjeli smo neke mještane Srbe, ali smo naivno nastavili dalje usred bijela dana. Onda smo došli do neke uvale, dola i tu našli postavljenu minu za koju smo znali jer su nam oni Rogatičani što su došli iz Žepe rekli da se kod Starog Broda nalazi mina koju treba preći. Iako smo znali za tu minu, pomislili smo da je najvjerovatnije Safet rahmetli naišao na minsko polje i poginuo. Srpsko selo Stari Brod je odmah tu blizu i učinilo nam se da nam neko maše iz jednog grma. Uhvatio nas je strah i željeli smo se vratiti što prije nazad. Prije toga išli smo samo naprijed i bili smo jako naivni. Mislili smo da nam se ništa ne može desiti. Vratili smo se nazad istim putem. Pošto mještani sela Miloševići nisu smjeli živjeti u selu jer je pored same Drine i mi smo onda otišli u obližnju šumu gdje su se oni skrivali. Dok smo iscrpljeni odmarali, naišao je jedan komšija iz mahale i jedan čovjek iz višegradske općine koji je rekao da zna put do Žepe (obojica su nastradala kasnije u toku rata).

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.068 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version