Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22371

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Krenuli smo opet naivno s njim kao da malo prije nismo bili uplašeni kad smo pokušali otići do Žepe.
Čovjek iz Višegrada, tačnije iz područja Župe, rekao je da moramo proći preko neke uvale koji se zove Suhodol i da poslije toga više nema opasnosti. Taj Suhodol prelazi se više od dva sata, a nalazi se između dva srpska sela, Štavanj i Stari Brod. Jedno vrijeme smo išli i stigli smo do mjesta gdje je ovaj čovjek mislio da se nalazi Suhodol. Spuštali smo se nekih stotinjak metara niz stijene i klizavo zemljište. Bilo je jako strmo pa smo se morali držati za najmanje grančice i za žbunje. Svakog trenutka moglo se očekivati da se neko slomi i otisne niz stijene. Što je najgore, ispostavilo se da to uopće nije taj Suhodol preko kojeg moramo proći. To smo saznali kad smo došli do mjesta odakle su se ispod nas vidjele samo ravne gladine i ispod toga Drina. Da bi došli do tih gladina, stijena koje su bile odsječene ravno do Drine, izgubili smo najmanje sat držeći se za najmanje grančice i kližući. Sve što smo vidjeli u tom trenutku je nebo i Drinu daleko ispod nas. Da su kojim slučajem četnici došli iznad tog dola sve bi nas pobili ili bi nas čekali da se vratimo da nas pohvataju žive. Imali smo sreću da su moj Babo i otac mog jarana ostali malo više. Nisu se skroz spustili, odakle su nas granama prebacivali s tog mjesta gdje smo sišli. Teškom mukom vratili smo se nekih stotinjak metara nazad, a izgubili smo oko dva sata.
Kad smo izašli iz te provalije bili smo potpuno iscrpljeni jer smo čitav dan putovali. Onda nam je onaj čovjek rekao kako sad zna da je pogriješio put i da smo trebali ići preko drugog dola. Zvao nas je da krenemo s njim, ali niko mu nije vjerovao. Ionako umorni i iscrpljeni nismo mogli dalje. Rekli smo mu da ide svojim putem i poželjeli mu sreću. Vratili smo se nazad do Miloševića i rješili da više nećemo ići dok ne dođe pravi vodič. Umorni od puta, koji je počeo još na Džankićima, otišli smo da spavamo u Miloševiće, mada su mještani spavali u šumi. Uopće nas nije bilo strah. Bili smo jednostavno iscrpljeni. Sutradan u Miloševiće je stigao iz Žepe čovjek koji je prevodio ljude, uglavnom ljude s oružjem. Poslije kraćeg odbijanja pristao je da prevede našu grupu i još mnoge druge koji su čekali na vodiča. Polazak je određen za peti juli pa smo morali noćiti još jednu noć u Miloševićima. Mi, muškarci, spavali smo u nečijoj štali, a žene u jednoj kući u selu. Tu noć sanjao sam jako ružan san koji me probudio. Predosjećao sam da se nešto ružno može dogoditi na našem putu. Bio sam budan i onda ja došla vijest da krećemo.
Sakupili smo se u Miloševićima, svi koji treba da idu, a bilo nas je osamdeset šest kad smo se prebrojali. Pored nas iz Rogatice bilo je mnogo civila iz višegradske općine i još pridošlih iz Rogatice, uglavnom iz naše mahale. Na nas osamdeset i šest imali smo dva lovačka garabina, dvije lovačke dvocijevke i dva pištolja. Krenuli smo onim istim putem pored Drine kojim smo mi sami bez vodiča probali proći dva dana ranije, samo što je sad bila noć. Svi smo prešli preko one postavljene mine, jedan po jedan. Neki čovjek iz Župe htio je, pošto smo svi prešli preko mine, da je aktivira što je bilo suludo. Razlog zbog čega se ta mina nije dirala je da četnici ne znaju da narod prolazi ovim putem.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22405

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Skrenuli smo uz jedno brdo gdje je rijetka šuma obrasla grabićima i lijeskom. Došli smo iznad samog Starog broda i sjeli da se odmorimo. Dok smo odmarali čuli smo kako neka žena sa one strane Drine galami i govori nekom Milanu da smo došli iznad njegove kuće. Čini mi se da nije ni završila sa galamom kad je zapucalo. Rafali su pucali po nama i nastala je panika. Nisam vidio da je neko pogođen. Vrlo kratko smo prilegli da ne bi bili pogođeni i jednostavno i bez obzira na pucnjavu smo išli naprijed. Panika je bila velika. Mnogi nisu znali šta da rade. Bilo je mnogo male djece i staraca.
Mi Rogatičani smo se svi nalazili naprijed, na početku kolone tako da nam je to pomoglo pošto smo se brzo kretali da svi preživimo zasjedu. Nigdje nismo stajali nego smo žurili idući jednom stranom kraj Drine. Šuma je bila sve gušća, obrasla većim drvećem. Kad smo već odmakli daleko od mjesta zasjede, na tom mjestu su se sad čule detonacije. Četnici su sad pucali iz svih oružja i oruđa. Mi smo bili sve dalje i dalje od tog mjesta i kretali se veoma brzo te smo stigli do nekog uzvišenja, visoko iznad Drine, na sigurno mjesto. Tu smo se odmorili i prebrojali se. Bilo nas je četrdeset i pet, od ukupno osamdeset šest. Desetero njih je otišlo drugim putem pored same Drine da prođu iznad malog srpskog sela Tatinice na Drini. To je put kojim smo svi trebali proći. Međutim pošto smo htjeli što prije izaći iz kriznog mjesta gdje je pucalo, otišli smo visoko. Odmarali smo. Sada žedni i gladni bez jasnog cilja gdje dalje. Ugledali smo dva čamca puna četnika kako prelaze preko Drine. Znali smo da prelaze da nas čekaju iznad Tatinice. Sad više nije bilo dvoumljenja da tim putem kojim smo planirali proći nemamo šanse da pođemo.
Trideset i jedna osoba već je bila izgubljena. Ostali su tamo gdje je pucalo i najvjerovatnije su nastradali. Nekoliko tih osoba se sjećam. Bili su iz višegradskog kraja. Uglavnom su to bile starije osobe i porodice sa malom djecom. Rješili smo da pođemo drugim putem. Taj put vodi ispod srpskog sela Grbavica i ići ćemo visoko iznad Drine, šumom tako da izbjegnemo četnike sa Borike koji nas mogu svakog trenutka presjeći. Idemo naprijed pa šta bude. Nemamo šanse da se obračunamo jer smo bili slabo naoružani. Imamo tri lovačke puške, a u koloni je četrdeset i petero. Među nama je mnogo male djece i staraca. Prolazimo ispod samog sela Grbavica i tu vidimo dva četnika i autobus u neposrednoj blizini. Spuštamo se niz nekakvo žbunje. Jako je klizavo. Put je težak i dok silazimo prema nekom dolu. Tu smo rješili da se odmorimo. Beba koju je neka majka nosila plakala je. Bili smo sigurni da ćemo biti odani. Majci je rečeno da bebi začepi usta dok ne prođemo krizu što je ona i učinila, ali kamenje se otiskivalo niz dol i iako nismo htjeli da se odamo bili smo jako bučni. Ipak smo nekako stigli u taj dol. Tu smo se odmorili i šapatom se dogovorili kuda dalje. Sad je bilo najteže bez vode, pa smo morali malo duže odmoriti da bi potražili vodu u šupljim bukvama ili iz stabala breza. Pošto nemamo mnogo vremena za odmor, ne zadržavamo se već krećemo dalje. Dugo smo putovali jednom stranom kroz šumu, visoko iznad Drine. Tu nije bilo nikakvih putića. Žeđ je bila sve teža za podnositi. Prošli smo šumsko područje i stigli smo do nekakve ravnice i livade. Iznad nas je izneneda preletio helikopter koji je došao iz pravca Srbije. Sva sreća pa nismo bili primijećeni.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22429

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Što smo dalje išli bili smo sve sigurniji da nam prijeti manja opasnost od četnika. Došli smo do starogorskih stijena. Na drugoj strani Drine vidjeli smo srpsko selo Rujište i izgorjelo bošnjačko selo Štitarevo. Prolazeći preko starogorskih stijena vidjeli smo stado ovaca. Saznali smo po dolasku da su te ovce bile vlasništvo Bošnjaka iz izbjeglih sela mjesne zajednice Borike, sa Stare gore. Približavali smo se Vrataru i Ribiocu. Ugledali smo bunar na mjestu koje se zove Bunarić. Znali smo da smo skoro stigli. Pritrčali smo da pijemo vodu iz bunarića jer smo bili jako žedni, a samo na dan prije, kako smo kasnije saznali, Sinan Ćesko a.r., «zlatni ljiljan», uklonio je mine koje su bile oko bunara. Imali smo puno sreće, to jeste takvu sudbinu od Allaha da preživimo i živi i zdravi stignemo u Vratar, u Žepu. Kad smo ušli u Vratar oni koji su nosili svoje lovačke puške pucali su iz njih od radosti. Bio je to jedan od mojih najdražih trenutaka u životu. Stigli smo u Žepu. Tu sam proveo sljedeće tri godina svoga života i još mnogo toga propatio i doživio sa svojim najbližim. Žepa je opstala herojskim otporom uz glad i potpunu blokadu do dana kada izgleda više nikom nije bila potrebna.''

***


Teško nam je bilo svima te devedest i pete. Naravno, i onima koji su donosili odluke, a svi su tada bili u poziciji da odlučuju o svom životu: da li kroz pregovore ili direktno vojnički, od komandanta do vojnika. Početkom jula 1995. godine prostrujala je vijest o velikim pokretima i pregrupisavanju oko Srebrenice. U isto vrijeme procurila je i informacija da Srbi traže neke pregovore sa komandantom Avdom Palićem. Nadvijao se težak vakat nad Podrinjem, ponovo srbočetnička armada ubica, palikuća, siledžija i ostalih nasrće na Bošnjake Podrinja. U tad najtragičnijim momentima za Srebrenicu, 12. jula 1995. godine, tog tmurnog i kišovitog dana, zadesio sam se na položaju na Radavi. I nebo kao da je plakalo za Srebrenicom, a šta se nama spremalo, nije bilo teško zaključiti. Samo što su umuknule detonacije oko Srebrenice, tog 11. jula negdje poslijepodne, srpski radio objavio je vijest da su Srebrenicu preuzele srpske snage i da uspostavljaju svoju vlast. Ali drugog dana, 12. jula, kad sam učestvovao u važnom izviđanju sa komandantom Avdom, promijenila se situaciju iz temelja. Zadesio sam se sa grupom svojih suboraca na jednom malom proplanku na Radavi, gdje smo komentarisali o Srebrenici. Bio sam pripadnik Žepske brigade, cijelo vrijeme od '92. do '95. kao običan vojnik, bez ličnog naoružanja, bez puške i opanaka, a kamoli u vojničkim čizmama.
U tim vremenima puška je glavu čuvala, ali ni čizmi mahane nije bilo. Pomenutog tmurnog dana, dok su se oblaci malo razmicali, moglo se čuti sitno zujanje bespilotnih letjelica, koje su toga dana snimale, isto kao i Kozarac i Prijedor, prethodnih godina. Obruč oko Žepe se sve više stezao, dok je u rejonu Borika i Bokšanice, Mladićev zločinački štab ojačavan srpskom demokratskom svitom sa Pala. Ohrabreni pokoljem u Srebrenici, formiraju četnički propagandni Radio slobodna Žepa. Vjekovima su u njoj živjeli pošteni Bošnjaci koji nikom kuću ne spališe, a komšije Srbi užurbano pohitaše da predvode armadu palikuća, siledžija i ubica koji prije nekoliko dana okrvaviše ruke u Srebrenici.
Naše međusobne razgovore neko je prekinuo riječima:


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22454

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
-Evo Avde! Izgleda da ide sam!
Dok smo zagledali u pravcu odakle je dolazio, vidjesmo ga kako žurno korača ka nama.
-Selam momci! Šta ima? Ima li umora?
Neko vrijeme je gledao čudno i zabrinuto po nama, te je prozborio:
-Brgulja uzmi pušku i polazimo!
Noge su mi klecale dok sam žurio za njim. Znam da su njegova izviđanja vodila samo u dubinu i što detaljnije, za što je koristio malo bolje momke i sposobnije. Mislio sam u sebi, Bože gdje li će?
Ne tako zadugo, kretali smo se i stigli do zone odgovornosti Diverzantskog voda, gdje smo se sastali sa komandirom. Avdo ga onako na brzinu samo upita šta se dešava ispred njih, tako da mu ovaj odgovori da na potezu Milići - Kupusna nema pokreta. Naglasio je i to da nema pokreta iz pravca Jasen-Kupusna, kao i odozdo iz Đevića. Naredio je da obezbijede lijevu i desnu stranu u njegovom pravcu izviđanja te da budu oprezni, jer se nada da će biti manjih grupa iz Srebrenice koje će tražiti spas u Žepi.
Pozvao je još petoricu diverzanata, govoreći da nema puno vremena i da od njega iz Sarajeva traže da nešto učini za Srebrenicu.
-Ni sam ne znam šta! -rekao je.
-Idemo u rejon Kupusne, tačnije Opaljene Stijene, odakle se vidi Sućeska (srebrenička regija).
-Trebam da lično vidim taj dio i još ponešto usput.
Pomislio sam da sam mu trebao samo do ovog dijela puta, međutim, on me prekide:
-Polazi Brgulja, ti si veliki, ne plaši se! Smješkao se, dok mi se krv ledila.
Umirem od muke, jer znam gdje je to, a već je bila odabrana petorka, koja je navikla na slične stvari, dok sam ja bio prosječan, od tri opanka jedan. Krenuli smo šumskom cestom, a Avdo samo upozorava na oprez i osmatranje lijevog i desnog boka. Govorio je da ćemo se sresti prije sa Srebreničanima nego sa srpskom patrolom. Naređivao je Alji da ide oprezno, naprijed ispred svih i da požuri.
-Aljo ti znaš ovaj teren i kako diše.
Nakon jednog sata pješačenja ušli smo u rejon Kupusne. Avdo je i dalje ponavljao upozorenje da razgledamo maksimalno i pratimo sve promjene. Alju, kojeg je bio poslao do iza nekih sadnica, ugledasmo kako nam maše njegovom velikom rukom, što je značilo da je čisto. Alija nam predlaže da obiđemo livadu, ispred nas rubom sadnica, kako bi smo stigli na mjesto osmatranja. Nakon kraćeg vremena kao da se nebo otvorilo, tako je izgledao prazan prostor koji se ukazao ispred nas. Odatle se moglo vidjeti i predaleko. Avdo je naredio da se zauzmu pozicije za osmatranje, da se ne puši i da se prethodno provjeri teren od eventualnih srpskih mina. Gledao sam Avdu kako se namještao u sitnoj zelenoj travi, vadeći dvogled iz torbe, a prethodno, slobodnim pogledom pretražuje teren, pa dvogledom, tako naizmjenično, nekoliko puta u razmacima od po pet - šest minuta

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22477

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Prvom do sebe je dodavao dvogled, onako dok je držao travku u ustima:
-Ono tamo je Pašin Do! Pogledaj, tu je selo Tursunovići. Vidim dva UN-ova transportera, tamo gdje se dimi! - otpuhnuo je teško uzdišući i govoreći. Daj Bože da se tamo nije desilo najgore! Srbi propagiraju da su sve vojno sposobne po dogovoru kao i civile već evakuirali! Da, tako propagiraju! Mislim da je to samo zamka za nas! Od kako smo izgubili kontakte sa njima, 10. jula, ništa više nije nemoguće. Mislio sam da bi tamo u Sućesci bio posljednji otpor, ali... Čujete li one kratke rafale! Negdje u dubini, sitne detonacije i prage! To samo mogu biti likvidatorske grupe, zasjede, i ništa drugo! Daj Bože da iko izvuče živu glavu dolje. One druge detonacije, malo lijevo, to bi moglo biti Konjević Polje! Tamo su se uputile velike grupe, ne valja. Pogledajte one bijele transportere, to su unproforski! Sigurno su i oni porobljeni. E moj demokratski svijete, Evropo, šta dozvoljavate!
Gledajući daleko preko planina, zamišljen, reče da svi malo pogledamo, oprezno, ali da se ne grupišemo. Poslije toga nam je naredio pokret, govoreći da nam je svaka minuta dukat, dodajući:
-Ne znam šta ja mogu pomoći i uraditi. Sa Srebrenicom nemamo vezu već dvadeset i četiri sata. E, moje Sarajlije, da provjeravam, da pomognem, ali kako? Dolje se sigurno dešava klanje.
Naredio je Alji ponovo da ide ispred svih, a da ćemo mi malo sporije, mada su koraci sijevali brže nego otuda. Na cesti, na mjestu odakle smo pošli, po povratku smo našli veću grupu vojnika. Čekali su nas. Očekuju vijesti. Nazvao im je selam, rukovao se sa svakim, zatražio vode, te sjeo.
Dok je upoznavao grupu sa našim izviđanjem, koje nisam detaljno opisao, ka nama su dolazila dva kurira. Pričao je sa njima destak minuta, govoreći malo glasnije:
-Ako se nešto krupnije desi, bit će obavješteni! Ja sada moram u Luku i u Vratar.
Govorio je da se ne bojimo, da ne paničimo, te kako su Srbi ohrabreni zauzimanjem Srebrenice, da su palikuće, alkoholičari i druga bagra i da tu nema boraca.
-Mi branimo gole živote, majke, sestre, nejač! Pravda je na našoj strani, hrabrost, u što vjerujem. Ne pomišljajte o predaji dok imate pušku u ruci. Niste robovi, a ako to postanete, zna se! Ja sam mogao napustiti Bosnu, Krivače, Žepu, još '92. godine, ali nisam smio od same savjesti. Treba pomoći golorukom narodu. Mogao sam sto puta izaći iz Žepe, ali nisam. Mogu i sad, vjerujte. Znam terene, ne bojim se. Ali šta sa našim majkama, djecom, ženama, nejači, ranjenicima? Trebamo ponovo stati, kao nikad dosad, pred te umete i gamad, pred ljude iste boje kože, iste visine, ništa pametnije, ništa hrabrije, samo krvavih ruku. Šire ih i prema nama. Ne dozvolimo im da uđu na prvu. Dočekajmo ih! Oni su samo agresori bez uma! Žele nam najgore. Mi im to nismo nikad željeli, pogledajte njihova sela. Po mojim procjenama oni bi još sutra mogli izvesti pješadijski napad, zato odmorite se večeras! Sutra ćete trebati na sve strane, pa ponosno spavajte moji sokoli.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 4 months ago #22508

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Dok se spremao poći, došao je novi kurir. Avdo ga odvoji u stranu. Vidim kurir vadi papir i nešto mu usput priča. Avdo se okrenu prema meni i reče:
-Ti, Musa, što možeš brže, pravo na Brlošku planinu. Prenesi komandirima u Papratnoj njivi da po cijenu života ne smiju dozvoliti ulazak četnika u Brložnik i Brlošku planinu. Nek se nadaju prvim napadima još večeras. Požuriće da nas stjeraju u bezizlaznu situaciju što prije. Reci svima da slijede upute komandira i bit će sve u redu. Sretno i čuvaj se! Neću vas ostaviti, ni jednog borca. Allahimanet svima, a sada moram do Luka!
Ponovo je odabrao pratioce, popravio svoju torbicu i krenuo svojim sitnim, a brzim korakom, slučajno, ali u pravcu gdje su devedeset druge poginuli legendarni Fadil Turković i Adil Zimić. Gledao sam ga kako zamiče za prvu krivinu, dok sam zavijao cigaru od trohe* koju iščeprka iz džepova i pitao sam se: ''Bože odakle mu tolika snaga, pamet, energija i nadasve hrabrost u najtežim trenucima?''
Put spasa počinje tog tmurnog 29. jula 1995. godine sa položaja već propale odbrane Žepe, u šumama studene Radave. Branismo, ali ne odbranismo kolijevku naših života koja pada u potpunosti u krvave agresorske ruke. Branili smo je devedeset i druge, devedeset i treće, ali stade nam se na kraj, i tog dvadeset i devetog jula rekoše da se povlačimo, u pravcu Igrišnika. Bližio se kraj dana, kraj borbi, naš kraj! Pucnjava je malo utihnula pred sami mrak. Kako su se već nadvili kiša i magla, to se malo ranije smračilo, negdje oko sedam-osam. Dobili smo obavijest da su se četnici probili do Zlovrha, da naši na tom dijelu ne mogu održati položaje, da se povlače prema Vukoljinu Stanu (nadomak Stublića ili sela Krušev Do).
Naređeno je i nama da se povučemo sa položaja da ne bismo ostali odsječeni i opkoljeni. Shvatili smo da je došlo vrijeme kad se svako mora snalaziti na svoj način i kako ko umije. Tužna slika da tužnija ne može biti. Srebreničku tragediju smo već znali. Naši civili su napustili Žepu, a srpske snage sa palikućama i drugom krvavom pratnjom napreduju iza vojske ka Žepskoj planini. Za kratko vrijeme su preuzeli cijelu žepsku teritoriju pod svoju kontrolu. Kod nas se sortiraju grupe i grupice. Brigada je razbijena na pola i mi u toj drugoj polovici odbijamo svaku pomisao i prijedlog o bilo kakvoj predaji. Razmatramo opcije, jedni govore da se treba iznijeti sva hrana iz planinskih kuća, sakriti i kriti se neko vrijeme na tim prostorima. Drugi govore o kolektivnom ili pojedinačnom proboju ka teritorijama Olova, Kladnja, Vareša... Tu, prvu večer smo se izvlačili, naša manja grupa, pomalo složena po sastavu, otac i sin, otac i dva sina... Gotovo u zadnjim minutama se mimoilazimo sa četnicima koji zatvaraju krug nedaleko od Radave. Sutradan, po kišovitom vremenu, nadmudrujemo se kako da se izvučemo iz drugog obruča sa zasjedama na kojima su čekali u okolini Podžeplja, a da bi se uputili pravcem između Han-Pijeska i Sokoca, pa negdje prema Olovu ili planinskom prevoju Karaula kod Kladnja.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Dedo.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 3 months ago #22555

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Nije nam taj pokušaj pošao za rukom i mijenjamo pravac prema Javornik-Kraljeva-Gora-Han Ploča prema Vlasenici pa prema Kladnju sa te strane.
Poslije dan - dva pješačenja praćeni neprekidnom hladnom planinskom kišom stižemo u rejon Gornji Zalukovik, općina Vlasenica, u blizini Hidrocentrale i vodovoda za Han-Pijesak. Kretanje kroz bukovu šumu, u kojoj je stanište natopljeno kišama koje nisu prestajale, bilo je otežano. Jedva smo opstajali, da ne govorim o iscrpljenosti koju smo imali od 12. jula do 29. jula. Korak po korak, svaki korak dukat i tu se sastajemo iznenada sa jednom grupom Srebreničana, koji nikako da se izvuku na pravi put zbog mnogobrojnih likvidatorskih zasjeda i zamki. Tako rekoše da su u očajnom stanju. Putuju oko dvadeset dana, lutaju, bez imalo hrane u okolini Vlasenice i Nove Kasabe. Primamo ih u našu grupu i mi je predvodimo. Polazimo pazeći na svaki detalj. Poslije jednosatnog izviđanja, nastavili smo kretanje i nakon izvjesnog vremena sjeli smo radi odmora. Razgledao sam okolinu, vidio nedaleko jednu kuću, tri minuta hoda od nas, ali tu na tom mjestu ni divokoza nije imala šta tražiti, kad najedanput:
-Pomoz Bog momci!
Svi smo u sekundi shvatili da smo otkriveni i radilo se u sekundama ko će prije odlučiti pravac skrivanja u pucnjavi koja će nastati. Naši su se snašli veoma mudro bez oklijevanja odgovorivši:
-Bog vam pomog'o!
Jednog trenutka je nastao tajac i onda ne znam ni sam ko je prvi zapucao! Obračun je trajao sat vremena i još prije njegovoga kraja počeli smo se izvlačiti prema cesti Zalukovik-Han-Pijesak. Nas petorica smo se pokušali dokopati gušće šume dok nas je pronalazila zlokobna osamdeset-četvorka, trombloni, zolje... Nakon pola sata izvlačenja našli smo se sa nekoliko Srebreničana među kojima su dvojica bila lakše ranjena. Pitaju kuda sad? Ni sam nisam znao. U tom trenutku, dok smo se nalazili pored ceste dogovarajući dalji proboj, začuo se zvuk kamiona i zastao je u neposrednoj blizini. Sa kamiona su skakali četnici i čuo se zveket redenika, puški i ostalih metala.
-Tu su negdje, tu moraju biti veoma blizu, morate ih naći! - galamio je neki četnik, zapovjednički.
U zadnjem momentu smo pretrčali cestu, nas petorica. Srebreničani ne htjedoše. Ostali su, a kuda su dalje otišli ne znam. Samo što smo pretrčali cestu prema Javorniku, četnici su već bili tu. Kamion je nastavio dalje i zvuk mu se izgubio prema Han-Pijesku.
Poslije dva dana i dvije noći, moja grupa u promijenjenom sastavu, vratila se skoro na isto mjesto odakle smo pošli. Od nas dvadeset i četiri, koliko nas je krenulo sa Radave, ostalo nas je samo pet! Ni za koga nismo znali od prve zasjede kod Zalukovika. Tu smo se zadržali oko pet dana, snabdjeli se hranom i ponovo krenuli prema Han-Kramu.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 3 months ago #22571

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Da ne duljim, uspješno smo prešli do Han-Krama i tamo smo se našli u osvit zore. Osluškivali smo i osmatrali da bi prešli prije izlaska sunca do samog asfalta, rukom ga možeš dohvatiti, kad će neko:
-'Ajte Turci da vam otvorimo rampu, pa prođite!
Zgledali smo se između sebe i kao da smo znali da se to slučajno desilo. Dosadilo četnicima da čekaju cijelu noć pa probaju na blef. Znaju kuda se kreću jadni Žepljaci. Čekaju nas k'o životinje na čekama. Mahinalno su prozivali, znali smo, a u istom trenutku smo bili i očajni. Shvatili smo da je cijela magistrala Sokolac-Zvornik, preko Han-Pijeska i Vlasenice zapriječena i pod nadzorom likvidatorskih grupa i da je stvarno prolazak svakome ravan dobitku na lutriji života. U tom momentu su se pojavila dvojica četnika. Išli su cestom i razgovarali:
-Gledaj bre ove vitke jele i 'omorike! Bre od ovoga se prave bandere za struju.
-Da, to se samo još dodatno impregnira i duže traje, imat ćemo toga bre koliko 'oćemo!
Došla braća iz Srbije na ispomoć. Šta ćeš! A još uvijek tvrde da nisu izvršili planiranu agresiju na sve republike u kojima je bjesnio i još uvijek bijesni krvavi rat. Pridružili su se onima koje smo prve čuli i počeli su raspravljati što im kasni doručak. Već je bilo svanulo. Iskoristivši njihovu nepažnju, a slijedeći našu uzdržanost i strpljenje, samo malo više uspjeli smo preći preko ceste i šmugnuti u šumarak. Nastavili smo u pravcu za koji smo smatrali da je pravi put do Kladnja, mada smo se kretali neizvjesno i pomalo nesigurno. Odatle smo se probili do Debelog Brda, nedaleko od velike planine Sokoline, koja je po našim saznanjima bila blizu Kladnja. Sa Debelog Brda se spuštala staza koja je vodila u kanjon smrti, prema tunelu na linijama razdvajanja, odnosno prema slobodnim teritorijama.
U tom danu, oko podne, na Debelom Brdu se sastalo sedam različitih grupa, iz raznih pravaca, sa istim ciljem, kanjon Jezernice. Neki su već bili dolje, razbijeni na četničkim zasjedama, pokušavaju ponovo. Drugi opet znaju da je dolje klaonica. Znaju od nekih koji su također bili pa se vratili i otišli drugim putem. Kretali smo se naniže, polako. Kružile su priče, tragičnija za tragičnijom, jeza te hvata, ne znam ni koliko nas je bilo, nismo znali ni koliko ima do cilja, do mjesta gdje se treba okušati sa sudbinom koja se surovo poigrava sa svima. Idemo naniže, stopa po stopa, drugi sam u koloni, vjetar je počeo da puše u našem smjeru donoseći zadah mrtvih tijela.
U trenutku kad su nam oči bile napete, buljeći daleko ispred sebe, pred nama se ukazaše živi ljudi. Šta sad? Prepoznah odmah Šemsu Kulovca i sina mu Mevludina, dok trećeg, bradatog, nisam poznao, pa na brzinu skrenuh pažnju ovom ispred sebe da ga držimo na nišanu. Možda je četnik i drži ih kao taoce. Bože šta se sve u jednoj sekundi može rezonovati u glavi, koja je bila spremna da se raspukne od sličnih razmišljanja. Prilazimo Šemsi. Vidim ima pušku u ruci, znači nije zarobljen. Pozva nas polugasno:
-Gdje ste braćo, svih ovih dana?
Upitao sam ga ko mu je onaj sa bradom.
- Ne brini, jedan je od dvadeset koji su noćas poginuli, samo je on preživio. Jutros smo se sreli ovdje. Cijelu noć je pucalo, mine se aktivirale, jauci, dozivanja, neke pohvatali, tuku ih da nešto priznaju, ne znamo ko je, ne znamo ni šta je sa ostatkom velike grupe. Znam sigurno i tvrdim da je poginuo Hakija Đedović, ostali su se razbježali, po dubokom potoku, svuda. Nema puno zaklona svako se snalazio na svoj način. Pucali smo sa njima cijelu noć.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 3 months ago #22584

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Ja skoro da nemam municije, a da li se iko još živ izvukao ne znam. Teško uzdišući, Šemso nam ukratko ispriča njihovu tragediju. Možda je bila još tužnija priča onog trećeg, bradonje. Momak je iz Srebrenice. Kaže da putuje gladan oko dvadesetak dana. Nosi prazan ruksak iz kojeg vadi jedino flašu punu kišnice, otpije gutljaj pa nastavi. Duga bi to priča bila, ali je više nego stravična i završena je tu u Jezernici, kad su tu noć zajedno sa Žepljacima upali u zasjedu iz koje se samo on izvukao.
- Svi su, sto posto, izginuli! - dodao je plačnih očiju sjedajući na kamen.
- Ima li iko malo soli, da posolim ovaj bukov list da bar smirim želudac? Zadnji put sam malo jeo, prije četiri dana. Jeo sam svijeće koje sam našao na srpskom groblju kod Udrča! Daj Bože da iko preživi ko je pošao iz Srebrenice. Udrč je pun četnika i naših ranjenika.
Spominjao je još neka mjesta oko Cerske. Šume su pune ljudi od Kravice do ovamo. Govori da je velika panika i rasulo. Mnogo je ranjenih.
Na tom mjestu se konstatovalo da je ludost upuštanje u kanjon Jezernice u velikom broju. Ponovo nastaju podjele u manje grupe. Jedni pričaju da se hoće vratiti u Žepu, drugi će tražiti prolaz oko Vlasenice.
Sa još dvojicom lutao sam tri dana i tri noći, od Tišće skoro do Olova , pa ponovo nazad na Debelo Brdo. Izgledalo je nemoguće proći bilo kuda. Bili smo u stanju totalnog kolapsa i kao da smo bili u bezizlaznoj situaciji. Nismo znali šta sa sobom. Tada se ukazalo svjetlo na kraju tunela. Sreli smo se sa mojim Mustafom Muhidinom Kurtićem i njegovim rođakom Edinom Vatrešom. I oni su došli do Debelog brda, nakon deset dana putovanja kroz bezbroj zamki i zasjeda, sami njih dvojica tokom cijelog puta! To bi bio kraj moje priče, moje patnje, stradanja. Dalje će nastaviti moj ahbab, pa otvorite oči, istina je!

Mustafa Brgulja
Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 3 months ago #22596

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Provlačenje kroz četničke linije
14. august 1995. god.

-Otišao Edin! Hej, otišao Edin! Čuješ li me? Ustaj, budi se! - drmajući i šapćući, budio me Musa. Došao sam k sebi, i kao slijepac pipao sam sa svoje desne strane, a bilo je svanulo. Edin je stvarno nestao. Pored mene je bio samo njegov ranac i još topla zemlja, gdje je ležao uz moja leđa. Mislim da ne postoji neka solucija njegovog nestanka, a da nije prošla kroz moju glavu, u trenu kao uragan. Nisam mogao pretpostaviti šta je s njim. Šapćući, tiho, dogovorismo se da budemo mirni i da se ne pomjeramo bar sat vremena, ako se do tada ne pojavi. Trebalo mi je pola sata da shvatim gdje sam i u kojim smo okolnostima. Bilo je sedam sati već prošlo, magla posvuda, sitna kiša bez grmljavine, koja nam i pored umora prethodnu noć nije dala zaspati do četiri sata. Nastavili smo čekati do pola devet, kad se Edin pojavio. Bio je ljut, zabrinut i bez ikakve nade u život. Tog jutra mi je bio poseban. Sjeo je pored nas i sa izrazom žaljenja rekao nam:
-Prelazio sam liniju, skroz preko. Nema mina, a da sam bio pametan pozvao bih i vas i prošli bi. Bili su skroz neoprezni oko šest sati kad je počelo da sviće. Ja sam prvo mislio sam da izvidim i da pravimo plan za dalje, međutim ukazala se prilika da mogu proći ispred njih i na brzinu se sjetih da bar provjerim da li je minirano. Tako da sam prošao, ali sam se načekao za sljedeću priliku, da se vratim vama! Izvidio sam sve. Vjerujte da nas je sam Bog uputio baš na ovo mjesto. Lijevo i desno je nemoguće proći. Rov do rova i vani su svugdje, a ovi blizu nas su komandno mjesto, vjerujte i osjećaju se ovdje najbezbjednijim. Moramo to iskoristiti dok je magla jer samo povremeno izlaze.
Rekao nam je još da nema mina u suprotnom pravcu i da su četnici po kotama sa kojih se vidi daleko. Skrenuo nam je pažnju da je jedino tu, gdje smo bili, malo ravnije i da kasnije nastupaju stijene koje su pomalo obrasle bjelogoričnom šumom, sve okolo je neprohodan teren i bili bi žive mete pa i za malu djecu. Dogovorili smo se da ne čekamo reakcije četnika, ako nas primijete, a mi vidimo da su nas primijetili. Odmah pucati po njima i naprijed. Pripremili smo svi po jednu bombu u najširi džep i bili spremni. Bilo je to trenutak ''biti il' ne biti''.
Na tom mjestu smo ostavili još dva sata u čekanju i vrebanju povoljne prilike. Magla se dizala, spuštala, dok je kiša prestala i počeo je jak vjetar koji je tjerao maglu. Srećom i Božijom voljom, ugrabili smo šansu i prošetali se između dva bunkera koji su bili udaljeni jedan od drugog oko tridesetak metara. Sišli smo oko sedamdeset metara naprijed i... Prepreka! Došli smo do litica koje se nisu mogle zaobići. Bilo je ići nazad ili skakati sa petnaestak metara visine u kamenjar u kojem bi se i mačka polomila. Kao u filmovima, kad totalno gubiš nadu i ne vidiš izlaz. Edin otvara svoj ruksak iz kojeg sa smiješkom, koji nije pokazivao deset dana, vadi konop dužine desetak metara. U čudu smo gledali ''slamku spasa'', kojom treba da se spasimo. Dok smo pripremali spust niz litice, tražeći drvo koje je najbliže kamenitom tlu, u suprotnom pravcu smo vidjeli neku borbenu liniju koja je bila okrenuta nama.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.075 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version