Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 3 months ago #22598

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Bez sumnje smo konstatovali da su naši, Kladnjaci, i sve nam je u tom trenutku bilo lakše.
Jedan po jedan smo se spustili na sigurno, ali smo ipak morali da se rastajemo sa konopom na visini od oko pet metara do tla. Spoj sa tlom je slamao umorne kosti i nije se moglo hodati ni za sat vremena. Nije nam ni bilo potrebno, dok smo se donekle osjećali kao na sigurnom, uživajući da kisnemo na sitnoj kiši koja je upravo tada počela da pada. Nakon izvjesnog vremena ipak smo se nakanili da pođemo. Cilj koji smo sebi postavili, pronašli smo i sva naša nadanja i radost nestadoše u tom trenutku. Linija koju smo gledali, misleći da je naša, i došli do nje, samo zato što je gledala ravno u četničku liniju koju smo mi prešli, nažalost, bila je ponovo četnička. Proveli smo još nekoliko sati u toj međuzoni koja očigledno nije pripadala nikome, da bi se na kraju izgubili.
Penjali smo se na drveće da bi vidjeli mjesto na kome smo prošli, a bilo je lahko prepoznatljivo po liticama i visokoj osmatračnici na kojoj se visoko njihala zastava trobojka. Naša iznemoglost zbog gladi i umora je kulminirala i ponovo smo odmorili jedan sat. Nakon toga ja sam se ponovo popeo na neku visoku bukvu i uspio vidjeti mjesto za kojim smo tragali. Nisam htio rizikovati da se penjem ponovo, već sam iskoristio omot pušaćih papirića i na njemu napravio skicu na nemogućoj visini. Pazio sam da se spustim nazad na zemlju okrenut leđima prema liniji koju smo prešli, da se ponovo ne okrećemo u pogrešnom pravcu i da ne lutamo. Suprotan pravac nam je trebao, sjeverozapad, tačno smo to ocijenili dan ranije. Glad se nije mogla podnositi. Mrak je padao i dok smo sjedili i komentarisali šta i kuda dalje, prisjećao sam se da sam zadnji put vrlo oskudno jeo prije tri dana i četiri noći. Pitao sam se kao i uvijek, (samo se pitam i pitam, čitav jebeni rat), odakle malaksalo tijelo crpi energiju i uopće živi?
Iskoristio sam naš odmor i dao se na prikupljanje koprive i puževa koji su mi zapeli za oko dok smo se kretali u užem krugu. Nakupio sam punu kesu puževa. Nabrao sam i koprive od koje su mi dlanovi trnjeli i naprosto odebljali kao od anestezije. Pred sami akšam smo se smjestili na skrovito mjesto, gdje smo se ogradili šatorskim krilima, a iznad su bile kamene strehe. Naložili smo i vatru koja se sigurno nije mogla vidjeti, a i četnici su ih ložili, tako da nas miris dima nije mogao odati. Odsjaj se nije mogao vidjeti i pored toga što smo se ogradili, jer se spustila gusta magla. Moje puževe i koprivu koju sam isjeckao i zajedno posolio, stavio sam u neku veliku limenu konzervu koju sam našao i koju sam prethodno dobro oprao pomoću koprive. Sva trojica su se gadila na puževe dok sam ih pripremao, odsjecao im stopala koja se jedino i jedu. Da sam ih kojom srećom našao prethodnih dana, tada bih bio mnogo sposobniji. Nakon desetak minuta širio se prijatan miris čorbe koja je kvrcala. Nisu htjeli odmah priznati da ih izazovno golica taj miris.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 3 months ago #22610

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Pojeo sam prvu porciju čorbe od puževa, spremio drugu i... Valjda vidješe da ne podlegoh ni od čega, pa i oni odlučiše probati. Pekli smo još nekoliko tura čorbe od puževa i nestade ih taman kad smo počeli puniti stomak. Oko pola noći ugasili smo vatru i mirnijeg stomaka zaspali između četničkih linija koje su nam bile podjednako blizu sa obje strane, otprilike dvjesto metara sa svake strane.


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 3 months ago #22611

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Konačno sloboda!!!
15. august 1995. god.

Dan je osvanuo maglovit i bez kiše. Bilo je oko sedam kad smo konačno ustali iz loga, kao jazavci, podbuhli i prljavi. Gadio sam se sam na sebe dok sam gledao stopala na kojima nisam imao čizama od dan ranije, kada sam bacio čizme kojima su đonovi naskroz otpali. Ostale su mi vunene čarape koje se još nisu bile poderale, zahvaljujući šumskom terenu koji je bio mehka podloga od trave i lišća. Moralo se dalje! Oko devet smo krenuli, tačno kad su se sunčevi zraci probili kroz krošnje drveća. Ponovo je pravac bio sjeverozapad, i nakon samo deset minuta hoda našli smo ponovo bezbroj tragova i mjesto gdje su logorovali neki vojnici, sudeći po ostacima hrane i smeća. Pretpostavljali smo da su naši, po svim dokazima, a i našli smo na bukvi uklesan natpis, ''Ovo je slobodan put do Kladnja'' sa strelicom ispod. Sumnjali smo, da nije četnička zamka, te smo oprezno pretresli teren. Nigdje žive duše nije bilo i prateći strelicu došli smo do neke makadamske ceste, kod koje je strelica bila usmjerena lijevo uz cestu. Razmišljali smo i planirali, nakon čega smo u velikim razmacima lijevom stranom ceste, uz obalu, pošli u pravcu koji je strelica pokazivala. Potvrda da su tu boravile naše jedinice bio je natpis koji smo pronašli, a na jednom proširenju smo pronašli i ognjište na kome se ložila vatra, a pored su bili ostaci kesa od kahve, tuzlanske pavlake, prazne kutije cigareta drina, mnogo praznih konzervi sa arapskim natpisima itd. Dalje, u produžetku ceste, bilo je nekoliko složenih gomila drva, nekoliko malih plastova sijena i poslije toga su bile barikade preko ceste. Barikade su bile po izgledu davno postavljene, jer se drveće već bilo osušilo. Ispitali smo barikade na kojima smo pronašli mine, dok je jedna strana, uz obalu, bila pomicana više puta i nazirali su se svježi tragovi na mokroj zemlji. Bilo je oko deset sati prijepodne kad smo dijelili zadatke otkrivanja ''naše linije'', dok smo sa sumnjom i s rezervom imali na umu da je možda i četnička. Zbog našeg umora i stanja u kojem smo se nalazili, s pravom mogu da kažem da smo bili na ivici ludila u kojem smo već bili spremni uraditi sve da prođemo ili izginemo. Mutilo nam se pred očima, sijevale su razne misli, ideje sulude sadržine i slično. Na mojim nogama je bio ostao još po neki komadić čarapa u kojima sam proveo tri dana. Tabani su već bili ''živa rana'' koja je pekla i skoro da nisam mogao hodati.
Bili su to trenuci koji su odlučili o našem opstanku, i da tu i tada nismo prošli, ko zna šta bi sve bilo dalje. Do kraj života svima nama, četvorici mučenika, taj dan će ostati u najjačim uspomenama, uspomenama na novi rođendan. Skratiću priču, jer ta bi priča bila poseban roman o trenucima najveće napetosti, najosudnijih pokreta i donošenja najvažnijih odluka u životu.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 3 months ago #22639

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Kladnjaci su bili više nego oprezni i nisu prepuštali slučaju ni jedan pokret ptice sa grane, a kamoli čega drugog. Dan ranije su imali pucnjavu, tu na istom mjestu, i dalje sumnjaju da su to ipak bili Srebreničani ili Žepljaci, koji su sa nevjericom otvorili vatru na njih. Poslije toga sve je išlo teže, dokazivanje ko si i odakle dolaziš. Među nama četvoricom, njih trojica odlučiše da bi bilo najbolje da baš ja prvi ispitam teren poslije barikada. Mislili su da ću to ja najbolje odraditi. Nije bilo vremena za nagađanja, prepiranja, analiziranja i odlaganja. Krenuo sam i rekao im, ako vide da će me neko zarobiti, ako se ne uspijem ubiti, da im halalim svaku kap krvi ako mi skrate muke pucajući mi u leđa. Došunjao sam se do jednog uzvišenja, odakle sam iz hladovine počeo sa osmatranjem. Ni slutio nisam da sam se nalazio na trideset metara od neke linije. Ugledao sam neki sto ispod drveta sa žutom kantom na njemu. Moji su ostali iza leđa i dao sam im znak da sam nešto vidio pokazujući im rukom ispred sebe. Samo su kimali glavama i pokazivali mi da me drže na oku. Drugo što sam vidio ispred bio je profesionalno maskiran bunker, koji sam počeo da na takvoj maloj distanci osmatram dvogledom. Ništa se nije micalo, a meni se strpljenje gubilo, namjerno sam zgazio suhu granu stojeći iza debele homore*, koju ni PAM ne bi probio. Grana je prasnula u mrtvoj tišini i čekao sam reakciju, nečiju. Ništa se ponovo nije micalo. Gledao sam dvogledom u puškarnicu koju sam uočio i nakon nekoliko trenutaka vidio sam puščanu cijev koja je šetala lijevo-desno. Ponovo sam slomio granu, cijev je zastala tačno u mom pravcu i jasno sam gledao u otvor cijevi. Bio sam u prednosti što sam se nalazio u dubokoj hladovini dok je bunker bio obasjan suncem, kao i ostali sa lijeve i desne strane. Taj bunker je nekako bio najistureniji. Nisam mogao čekati da me iznenada zaspe rafal, pozvao sam:
-Ima li iko živ ovdje?
Tišina i dalje. Jedino dva-tri oprezna pokreta sa lijeve strane. Vjerovatno je neko zauzeo siguran položaj. Ponovo sam pomislio da su u pitanju četnici. Pozivao sam još dva puta govoreći da idem iz Žepe i ako su Muslimani, da se slobodno pojave i ja sam istupio iz zaklona. Očekivao sam rafal i bilo mi je svejedno, samo da me ne uhvate živog. Ne bi ni mogli, jer sam imao spremnu bombu koju bi aktivirao ili bi pucao po njima, a onda se zna. Izašao sam na proplanak. Ponovo tišina. Poslije minut, dva neko mi je odgovorio:
-Spusti pušku i priđi na tranšeju!


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 3 months ago #22650

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Rekao sam da neću spustiti pušku, ali ću doći do tranšeja, pa kako bude i rekao sam ponovo da dolazim iz Žepe. Prišao sam na pet metara bunkeru iz kojeg je izašao stariji čovjek s uperenom puškom, u maskirnoj uniformi, neobrijan, bez ikakvih oznaka na uniformi. Posumnjao sam, ali je bilo kasno, mada mi je nešto iznutra govorilo da sam spašen.
-Jesi li sam junače? - gledao me i pitao me još jednom jesam li sam.
Rekao sam mu da jesam i pitao ga jesam li na sigurnom, tražeći dokaz. Mislim da mu je bilo jasno ko sam i vidjevši me kako izgledam, onako bos i poderan, prljav i ojađen, izašao je iz tranšeje i počeo plakati. Spustio je pušku, prišao mi jecajući. Govorio je da je mojim patnjama kraj i da sam na slobodnoj teritoriji. Dirnuo me taj trenutak, taj plač čovjeka od pedesetak godina, koji mi je govorio da je nedavno izgubio sina mojih godina. Ja nisam mogao da vjerujem da sam na sigurnom i nisam mogao da se maknem s mjesta na kojem sam se prosto svalio na rosnu travu, razmišljajući da li da kažem da tri moja prijatelja čekaju šta ću im javiti. Još uvijek nisam vjerovao da nisu četnici, mada mi još odzvanjaju riječi starca koji je dozivao susjedni rov govoreći da dođe neko jer je došao jedan Žepljak, kojeg treba neko da odveze do Kladnja. Dotrčalo je nekoliko momaka od kojih su neki imali velike ambleme ARBiH na rukavima maskirnih jakni. Tada sam im rekao da imaju još trojica i pozvao moje da dođu. Sreći nije bilo kraja toga dana, koji je bio sigurno posljednja šansa u pokušaju našeg spašavanja. Ne mogu ni pretpostaviti šta bi se sve odigralo da nismo taj dan prešli na slobodne prostore, jer smo bili na kraju svih snaga i pred totalnim kolapsom, koji je prijetio najgorom sudbinom, nama koji smo bili gladni i totalno iscrpljeni. Ja nisam imao snage za dalje i bio sam spreman na sve tog dana, samo da sebi okončam muke, kojima je morao doći kraj.
Samo o tom danu mogla bi se napisati jedna knjiga, jedan istinit roman, u kojeg bi nekako stale sve niti koje nas spojiše sa ostatkom normalnog svijeta, koje nas povezaše sa životom koji je nestajao pred nama, kojeg smo jurili u nepoznatim bespućima, crpeći i posljednji atom vlastite enegrije, koja se gasila svake naredene minute.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 3 months ago #22665

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Taj dan, sam za sebe, proslavljam kao drugi rođendan mada se nerado sjećam tih događaja. Ipak, kraj toga puta podsjeća me na produženje napaćenog života i okončanje jednog stradanja iz kojeg sam iznio sebe, svojoj porodici, Bosni i Hercegovini. Nakon kraćeg boravka na mjestu gdje smo prešli, gdje su nas nahranili i okrijepili, došao je kamion koji nas je prevezao do Kladnja, u kasarnu Prve Muslimanske Brigade, a mjesto, odnosno teren na kojem smo prešli (naselje Starić), pripadao je kladanjskom predgrađu. U kasarnu smo bili primljeni poput najdragocjenijih bića planete zemlje, a i bili smo prvi stradalnici, koje su na tom dijelu prihvatili. Tamo su nas upoznali sa akcijama koje su provodili od 27. jula '95. do 11. augusta. '95. s ciljem prihvatanja ljudstva iz Žepe, pa i iz Srebrenice. U tom periodu nije bilo nikoga koga bi prihvatili tako da su se povukli sa tog mjesta. Mi smo bili prvi, ali nismo naišli na njih jer su već bili napustili te položaje. To su bili oni tragovi koje sam spominjao, a koje samo bili našli prije njihove linije.
Desila se i jedna neugodna situacija u toku kratkog informativnog razgovora sa oficirom bezbjednosti Prve muslimanske brigade. Željeli su saznati kojim putem, odnosno kojim pravcem smo prošli, da bi imali što tačnije podatke za svoje obavještajne organe. Nisu nam vjerovali kuda smo prošli, a posebno nisu vjerovali da smo se probili preko Špiljanske stijene, koja je izgleda za Kladnjake bila nedokučiva teritorija. Kratko smo im rekli da odu tamo, pojašnjavajući im kuda će se uputiti, rekjavši im da je tamo ostao konopac koji sigurno i dalje visi i da će se u to uvjeriti. Nismo se dalje raspravljali, a i pred noć je došao neki kombi koji nas je prevezao do Ciljuga (Živinice), gdje je bio sabirni centar za preživjele Žepljake. O tome su nas već bili upoznali, po našem dolasku u kasarnu. U Ciljugama smo pronašli oko dvije stotine naših, a bilo ih je koji su već prebačeni do svojih porodica širom BiH. Mi smo sa ostalima sačekali organizovani prevoz do ostalih gradova na potezu Vareš – Breza – Visoko – Kakanj - Zenica. Već sam znao da su moji negdje oko Zenice i pronašao sam ih tri dana nakon prelaska u Starić, 18. augusta 1995. godine. Taj dan je bio vrhunac radosti i sreće, tako da ponovo napominjem da moje upuštanje u detaljisanje bilo poseban roman.

Nastavice.se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 3 months ago #22666

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Nakon svih tih golgota i strahota, nakon sreće ponovnog života sa okupljenom porodicom, mobilisali su nas ponovo. Šesnaestog oktobra 1995. godine postrojili su nas u Varešu, nas šest stotina i nešto, ostatak Žepske brigade i dodijelili nam položaje na Nišićkoj visoravni. Evo i do sada branimo našu BiH na drugim teritorijama, u ledenoj Okruglici, Nišićima, Brgulama i ostalim vareškim ratištima. Nastalo je primirje i potpisaše neke sporazume, u nekom Dejtonu, u Americi, prije dva - tri dana. Skoro da više i ne puca i dosta je mirnije. Ja provedoh dva dana muhabeteći* sa mojim Numom koji je bio raspoložen da mi pojašnjava put kojim sam se spasio, a nisam znao kud sam u stvari prošao. I pored moje želje da to jednog dana stavim na papir, onako kako jeste, inspirisao me i moj rođak Adil od kojeg dobih pismo iz Goražda, u kojem mi je detaljno napisao kako se spasila grupa sa kojom smo bili pošli u proboj na slobodne teritorije, već dalekog augusta.
Hladna je ova Okruglica. Pomalo zavejani dubokim snijegom, u kojem provodimo dane prepričavajući nedaće i patnje koje svako na svoj način preživje. Izginulo je mnogo ljudi u tom proboju, koji je trajao skoro mjesec dana. Neke grupe su i mnogo duže provele u čekanju u Žepi, na nekog ko će možda doći da ih prevede. Patrioti, heroji i plemeniti ljudi, poput Nume Krluča, odlazili su u daleku Žepu, dovodili Žepljake, bili ranjavani i čak ginuli. Jedan od poginulih je kapetan Asim Sulejmanović, koji je poginuo oko Jezernice u pokušaju prevođenja Žepljaka.
Krajem oktobra, tačnije 29. oktobra 1995. godine, prvi dan kada smo primili liniju na Nišićkoj visoravni od neke sarajevske brigade, poginuo je Nusret Šehić, iz sela Luke. Poslije svega, lično ne vjerujem nikakvim primirjima i gluho bilo, kao da sam sebi utufio* u glavu da rat ustvari nikad neće ni stati. Možda je i blizu smak svijeta o kome svi pričaju, ili nešto sasvim treće. Već sam odavno izbjeglica i primjećujem da nas je preko glave svima, a ne možemo na svoje. Kuda dalje?

Okruglica, Vareš, 28. decembar 1995 god

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 3 months ago #22667

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
PriloziSvjedok osam ubistava

Zabilježio sam i svjedočanstvo preživjelog logoraša, koji je kao maloljetnik bio zatočen u Rogatici 1995/1996. gdje je pretrpjeo najteže torture i vidio mnoga ubistva.

Poslije pada Žepe, sa nekolicinom prijatelja ostao sam na Žepskoj planini sve do 29. jula 1995. godine. U trenucima kad dolazi do povlačenja naših jedinica, koje su četnici razbili prodirući na Žepsku planinu, ostao sam u grupi sa još osam ljudi. Pokušali smo da se prebacimo ka Srbiji, pošto sam, kao i mnogi drugi imao rodbinu u Srbiji. U toj grupi su bila tri brata: Šemsudin, Seudin i Fadil Aruković. Pored njih su bili otac i sin Agonja i Belmir Omerspahić, potom Hazim i Azmir Sulejmanović, te Ramiz Cocalić, koji je bio iz okoline Višegrada i dobro je poznavao put. U pećinama oko Žepe ostali smo do 4. augusta 1995. godine jer sam povrijedio nogu u surovim terenima kanjona Drine. Četvrtog augusta napravili smo improvizirani splav i prevezli se preko Drine na teritoriju Srbije.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 3 months ago #22686

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Narednog dana smo krenuli u dubinu srbijanske teritorije gdje smo naišli na spremnu zasjedu srbijanske milicije i tu smo i zarobljeni, nakon čega su nas skinuli do pojasa i tukli, a potom utrpali u jedno auto. Krenuli su ka selu Jagoštice, koje je bilo na teritorije Srbije, ali je komandir te srbijanske milicije naredio da nas potrpaju u neki kamion uputivši ga prema Višegradu. Kada smo stigli do sela Klašnik, nedaleko od Višegrada, čuli smo kako govore nekome da su stigla svježa jagnjad za klanje. Bili smo svezani policijskim lisicama. Tu su nas istovarili i dočekali nas riječima: Dobro došli u Republiku Srpsku!
Jedan četnik kojeg su zvali ''Kinez'', neki Ristić, prepoznao je Ramiza Cocalića, sa kojim je išao zajedno u školu u Višegrad. Ramiza su odvojili, a nas su počeli tući. Taj isti Ristić mene je nožem rasjekao preko prsa pitajući gdje mi je puška. Niko od nas nije imao oružje. Tukli su nas nekim kolcima i udarali nogama bez milosti. Nismo ni jedan udarac dobili golom rukom, samo jakim drvenim kolcima. Pitali su nas da li smo čuli za Milana Lukića. Rekli smo da nismo, na šta su oni odgovorili: -Vidjet ćete, dobar je to čovjek! Ponovo su nas tukli, da bi nas počeli odvajati. Kao i Šemso Aruković bio sam vezan lisicama. Šemsu su posebno tukli pošto su saznali da je radio kao policajac u Žepi. I ja sam dobijao udarce iste žestine mada sam im rekao da sam samo radio kao prevodilac za UNHCR. Poslije toga su javili Milanu Lukiću da dođe iz grada, da bi se pojavio sa svojim prijateljima nakon sat vremena. Rekao nam je da će sve biti u redu i da će nas prebaciti u komandu koja se nalazi u Višegradu i da će nas odatle razmijeniti u Goražde ili Sarajevo. Pitao nas je gdje bismo mi voljeli da budemo prebačeni. Mi onako goli do pasa i pretučeni na smrt samo smo kimali glavama, ne mogavši progovoriti ni riječ. Dotjerali su tri auta. Šemsu i mene su stavili u nekog juga za kojeg su nas pitali da li ga poznajemo. Dotjerali su ga iz Žepe. Rekli su da će mene i Šemsu do komande, a ostale u zatvor, pošto njih nemaju šta da ispituju. Prije nego smo krenuli Milan Lukić je razgovarao sa svojim prijateljima govoreći:
-Znate za ono mjesto, ona voda pored puta, korito? - primijetio je da sam ga čuo i pitao me:
-Šta me gledaš?
Oborio sam glavu. Kad smo krenuli prema Višegradu vozač je zaustavio auto, uzeo pušku i nož i izašao. Rekao je da mora u WC. Vidio sam to korito i vodu o kome su govorili. Druga dva auta sa ostalim zarobljenicima su ostala iza nas, a mi smo nastavili ka Višegradu. Poslije nekoliko minuta iza nas su se čuli dugi rafali automatskog oružja. Nakon nekoliko minuta, na jednoj krivini, naš auto je ponovo stao. Nakon pola sata stigla su i druga dva auta.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 12 years 3 months ago #22698

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
U autima je bio samo Milan Lukić, sa svojim prijateljima. Nakon što je izašao, Lukić se obratio Šemsi i rekao mu:
-Ona tvoja braća su pokušala pobjeći, ali nisu nikuda otišli, ostali su tamo. Okrenuo sam se ka jednom autu i na zadnjem sjedištu sam vidio pantalone jednog od Arukovića, sigurno su ih skinuli sa mrtvog tijela. Lukić je rekao vozaču da nastavimo dalje, i ponovo smo krenuli ka Višegradu. Na mjestu Trševine, nadomak Višegrada, pukla je guma na autu. Nas dvojica smo izašli onako vezani, a izašao je i Lukić sa ostalima. Pošto nisu mogli odvrnuti šaraf, Šemsu su odvezali i naredili mu da on odvrne šaraf, pošto je fizički izgledao jači od bilo kojeg četnika. Dok je Šemso montirao gumu, Milan Lukić je svojom puškom nišanio negdje, po nekim Srbima govoreći:
- Jes mi naletilo da pucam!
Drugi su ga sputavali govoreći:
-Nemoj, možeš koga ubiti, ostavi to. Kako je Šemso montirao gumu oni su ga gledali sa strane govoreći kako je snažan i kako je šteta što nije njihov. Kad je guma zamijenjena ponovo su nas vezali zajedno i nastavili smo put. Na oko dvjesto metara odatle Lukić je opet namignuo šoferu koji se zvao Boban, mislim da je i on Lukić, rekavši mu:
-Izgleda da je opet pukla guma?
-Ma to se tebi čini, nije! - rekao mu je šofer.
Raspravljali su se oko dvije minute i najednom mu je Milan Lukić rekao da zaustavi auto i da ipak provjere. Naredio je nama da izađemo i sjednemo na neku među i da okrenemo leđa. Dok sam sjedao okrenuo sam se i vidio da nišani puškom prema nama i on mi je rekao:
-Sjedi, okreni glavu i ne boj se ništa. Samo što sam se okrenuo, zažmirio sam i odjeknuo je pucanj. Milan Lukić je kukavički pucao u leđa Šemsi Arukoviću. Bio sam komiran. Nisam ništa osjećao, ne vjerujući da sam živ i da me nije pogodio. Nisam ni straha osjećao, jednostavno sam bio sleđen. Milan se počeo šaliti na račun Šemse, govoreći da je puška slučajno opalila, da nije htio, izvinjavajući se i pitajući ga: Boli li te Šemso? Očekivao sam pucanj u mene, jer drugu sudbinu nisam mogao vidjeti, mislio sam da je kraj mom životu. Pritrčao je neki, po nadimku Zimonja i otkačio lisice sa Šemsinih mrtvih ruku koje su bile vezane za moje. Mene su ponovo vezana ubacili u auto. Poslije toga, dok sam bio u autu, Šemsu su odvukli za noge pod put, gdje mu je Milan Lukić ispalio još nekoliko metaka u leđa. Sjeli su u auto i krenuli smo prema Višegradu. Vozač auta, Boban, govorio mi je:
-Ne boj se, da smo te htjeli ubiti i prljati grad, već bi bio mrtav. Vozimo te u Višegrad.
Dolaskom u Višegrad, Milan Lukić i njegova ekipa odveli su me u neki kafić gdje su se ismijavali sa mnom. Lukić je smijući se galamio da je doveo ''američkog marinca''. Većina njih me je pljuvala i na razne načine su me ponižavali. Odatle su me odveli u neku komandu gdje sam bio isljeđivan i mučen tri dana, da bi mi četvrti dan, 8. augusta 1995. godine došao njihov komandant Višegrada, Radomir Furtula.

Nastavice.se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.050 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version