Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 5 months ago #11712

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Nisam znao kuda idem, ali ubrzo mi se razbistrilo pred očima i ne tako daleko pronašao sam skupinu od oko dvadesetak ljudi. Bili su to uglavnom rođaci i to prvi rođaci i komšije. Žučno su raspravljali, odlučivali, odustajali... Poslije više od jednog sata formirali smo grupu od dvanaest ljudi a sa ciljem probijanja prema Goraždu. Pametovali su da znaju put skoro do Goražda. Na samom početku imali smo problem. Nismo znali u kom pravcu je selo Luka, a magla se sve više spuštala zemlji. Kiša je i dalje padala. Neko nam je odredio pravac i rekao da samo idemo pravo. Imali smo samo tu opciju, preko Luke, znajući da tu ima manje četnika nego u Han - Pijesku i centru Žepe. Srebrenička teritorija, prema Tuzli, je već davno otpala zbog saznanja od preživjelih, koji su došli u Žepu, nakon pada Srebrenice da je tamo svaki milimetar pokriven i da možemo samo stradati.
Pravac prema Goraždu je bio nekako najizvodljiviji. Krenuli smo odmah i nakon sat hoda stigli do prvih kuća u Luci. Osmatrali smo u trenucima kad bi se podizala magla i ustanovili da je selo prazno. Bitno je da nije bilo četnika na vidiku, mada se čula škripa gusjenica i rad motora tenkova negdje prema Žepi. Prelazeći put prema jednoj kući susreli smo se sa dvojicom naših. Ni sam ne znam kako smo se za sekundu sporazumjeli i spustili puške. Radilo se o mještanima Luke. Kažu da su tu cijeli dan, kuhaju neku hranu da imaju za puta. Nisu znali gdje će, mada su težili ka Tuzli. Upoznavši ih sa našim planom odlučili su se poći sa nama. Brzo su se spakovali. Jeli su podijelivši ručak sa nama, po nekoliko zalogaja. Stvorio mi se nagon za još hrane i počeli su problemi sa stomakom. Jedan sat otprilike prije mraka našli smo se na prostoru između sela Krušev Do, kroz koji smo prošli i Brezija, krak Žepske planine do kanjona Drine. Na početku jedne livade prvi smo spazili grupu od desetak ljudi na drugom kraju livade i ustanovili da su naši. Izbjeglo se pucanje do kojeg zamalo nije došlo. Druga grupa je izlazila iz stijena (od Drine) u namjeri da se snabdiju za hranu preko noći u selu. U trenutku kad smo ih pozvali, pomislili su da smo četnici koji okupiraju selo. Na svu sreću jedan od njih je prepoznao mene, pošto sam bio na čelu grupe. Bio je to muž moje prve rodice iz sela Slap. Brzo smo razmijenili informacije, te smo nastavili prema Brezjama.
Kiša nije prestajala. Svi su bili pred kolapsom pa zastadosmo ispod jedne bukve. Neko je konstatovao da je ludost nastaviti prema Brezjama. Razlog toga bio je prostor skoro bez crnogorične šume, tako da nema mogućnosti skrivanja od kiše i loženja vatre koja je bila najpotrebnija. Drugi razlog je što je to visok greben koji je izložen vjetru i ponovo ne možemo sebi priuštiti vatru. Treći razlog je da nam je preostalo možda pola sata do mraka, a time gubimo sve šanse u pripremanju za noć. Stanje je bilo više nego komplikovano. Odlučili smo da se vratimo u selo koje je ostalo iza nas i u suhom prostoru čekamo svitanje i pokret dalje.
Preostala devetorica ostadoše pod bukvom, spremajući drva za vatru. Vatru će možda upaliti, ali ne tako brzo jer sve okolo je mokro. Pitao sam se kako će provesti noć na vjetrovitom grebenu jer bilo je to krajnje blesavo.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 5 months ago #11798

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Spuštali smo se niz padinu koja se završavala na kraju sela Krušev Do, južna strana. Već je pao mrak kroz koji smo jedino raspoznavali limene krovove štala, te hitali prema njima. Kad smo već prišli pred jednu kuću, spazili smo prigušeno svjetlo i ljudske siluete u prednjoj prostoriji kuće. To su bili momci sa kojima smo se nedavno sreli. Jedan od njih, koji je bio vani, iznenadio nas je pri poviku da se ne mičemo. Nisu ni oni bili sigurni noćas, mada opasnosti od četnika ne bi trebalo biti do sutra. Vrijeme je više nego loše i male su šanse za neke aktivnosti prije dana. Zadržali smo se tek toliko da bi se raspitali o pravcu našeg kretanja, a oni nisu bili baš upoznati o stanju oko Pripečka i Slapa, što je bila planirana ruta moje ekipe.
Dogovorili smo se o kooperaciji tokom noći, koja se odnosila na uzajamno čuvanje dviju grupa. Nas petorica smo pronašli kuću nedaleko odatle i smjestili se brzo i zadovoljno. Malo mi je nezgodno dok vršljamo po tuđoj kući, koja je sudeći po mnogo čemu napuštena danas. Prvo smo poskidali sve do donjeg veša, naložili vatru u šporetu oko kojeg je bilo drva u izobilju. Zatim smo pronašli još jedan šporet u jednoj od soba, te i u njega naložili vatru koja je vrlo brzo širila toplinu u unutrašnjosti drvene kuće. Sljedeće što smo učinili je raširivanje odjeće i obuće oko šporeta i pronalaženje bilo kakve odjeće ili bilo čega čime bismo se zagrnuli, onako skoro nagi. Dok su dobrovoljci za spremanje večere, od obilne količine hrane koju nađosmo u kući, već gotovili nešto na šporetu, ja evo dovršavam ove redove. Odabrao sam moje papiriće, a i ne znam kuhati, pa ću kad jedem zamijeniti rođu koji je već vani. Ali, evo rođo upravo ulazi unutra.
- Znate šta! Četnici galame otprilike oko kuće Vehida Špiodića, a to nije daleko, možda kilometar odavde!- reče.
Znači da su se dok smo mi prolazili kroz ovo selo primakli. A i mrak je nastupio ranije, zbog nevremena. Smračilo se oko osam, što je gotovo sat ranije.
Gazda ove kuće bio je otprilike mojih dimenzija, sudeći po odjeći koju sam pronašao, a štimala mi je. Našao sam sve što mi je trebalo dok se moja uniforma osuši. Odlučio sam i ponijeti nešto za puta, svakako će četnici sve popaliti sutra. Neka mi dragi Bog oprosti, ali ovo sam morao uraditi. Čarapa skoro da nemam, majica nije viška, pidžama će također dobro doći kao i vuneni džemper jer noći su hladne. Sve što pronađoh bilo je strogo čisto i uredno i pažljivo složeno u ormaru, koji sam razbacao. Uz susjedno selo Luku to će biti zadnja dva sela na pohodu brisanja sa lica zemlje žepske teritorije, osim ako nisu spalili Pripečak i Slap.
Ahmed i Ćazim požurivali su nas da večeramo te da oni spreme za puta, nama četrnaestorici, bar po jedan obrok hljeba i krompira.
Poslije večere ja ću malo vani, dok ne padne noć, pa ćemo malo odspavati do 4:00 narednog jutra kad idemo do naše grupe, na Brezja, ako ih nađemo. Izgledamo kao tifusari dok nas posmatram pri slaboj svjetlosti improvizirane svjetiljke od ulja i komadića krpe. Koliko ćemo još trajati, upitah se, prije nego ću staviti tačku na ovaj dan.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 5 months ago #11894

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Zarobljenici u logoru Šljivovica u Srbiji1

Uspio sam naknadno2, nekoliko godina poslije svih dešavanja u Žepi, zabilježiti jednu od 850 potresnih priča ljudi koji su, kada je došlo do pada Žepe, pokušali pronaći spas u Srbiji. Umjesto spasa završili su u srbijanskim logorima:

Veliki broj ljudi krenuo je prema Vukoljinom stanu. Sa jednom grupom ljudi prenoćio sam na Igrišniku, ispod jedne velike homore. Cijelu noć padala je kiša, a kad je svanula zora nastavio se put prema Poljanicama. Kad smo došli na Poljanice bio sam izgubljen jer nisam znao kuda da krenem dalje. Neki su govorili da idu prema Goraždu, neki prema Kladnju, a neki su se već spuštali prema kanjonu Drine. Velika neizvjesnost: kuda krenuti! Ja sam se odlučio da krenem prema kanjonu Drine, prema takozvanom Crnom Potoku. Kad sam se spustio u taj kanjon dosta ljudi je već bilo tu. Cijelim putem nas je pratila kiša. Tu u kanjonu Drine su već neki ljudi naložili vatru, da bi se malo ogrijali i osušili. Dolazi noć i dalje pada kiša, dočekujemo zoru pod vedrim nebom. Kad je zora svanula neki ljudi su već počeli da se splavovima prevoze preko Drine. Jedan je prevozio pet, a drugi tri osobe. Gledajući kako se
Prevoze, već je bilo dva sata poslije podne, razmišljao sam kad ću doći na red da se prevezem. Ne čekajući dugo uspio sam da stanem na jedan splav i okrenuo se prema ljudima koji su ostali iza mene, rekavši im da ću se vratiti još pet puta da ih prevezem, sa još jednim čovjekom i to sam i uradio. Kad smo trebali da krenemo, tog istog dana prema planini Zvijezdi, neko je već rekao da nas ima 227 i u tom broju smo i pošli. Pješačili smo do mraka i kada se više nije vidjelo putovati, odlučili smo prenoćiti na otvorenom.
Kad smo svi posjedali čuli smo na samoj koti Zvijezde da neko govori:
-Krenite slobodno. Ima li vas još?
Zaključili smo da je neko prije nas već stgao na tu Zvijezdu i da nas sa srbijanske strane poziva da idemo naprijed slobodno. U tom trenutku nikome nije bilo baš prijatno. Tu smo prenoćili, nedaleko od samog vrha Zvijezde. U zoru smo krenuli dalje i nakon izvjesnog vremena začuo se glas i neko je razgovijetno rekao:
-Naprijed! Naprijed slobodno!
Kad smo se svi popeli na tu kotu dočekala su nas tri uniformisana čovjeka sa oružjem. To je bila granična vojska Srbije. Prvo što su nam rekli to je da svi koji imaju oružje ili nož ili bilo koji oštar predmet da to odstrane od sebe. Onda su nam rekli da sjednemo i da će neki drugi ljudi doći po nas. Poslije izvjesnog vremena stižu Vukovi iz Vojne policije, prilaze i počinju da psuju sve što im padne na pamet i govore da se postrojimo u dvije kolone. Tako smo i uradili. Onda je uslijedila naredba da krenemo naprijed. Putovali smo jedan sat i stigli u mjesto Jagoštica. Tu nas dočekuje oko pedeset vojnih policajaca. Naredba da se kolona zaustavi. Onda počinje generalno pretresanje svih ljudi. Policajci koji su vršili pretresanje udarali su ljude i psovali, nakon čega su nam naredili da sjednemo na livadu ispred škole. Poslije dugog putovanja, straha i udaraca neko je iz grupe zatražio vode da se napijemo, jer smo svi žedni. Onda su počeli da donose vodu u velikim kanisterima. Poslije toga su postavili jedan sto i stolicu tu na livadi i tada počinje ispitivanje jednog po jednog.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Dedo.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 5 months ago #11982

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
-Gdje si bio? Šta si radio?
I dok traje ispitivanje dolaze vojni kamioni i formiraju kolonu. Kad je završeno ispitivanje svih ljudi, onda naredba da se ukrcamo u kamione. Kolona je krenula, ali niko ne zna kuda nas voze. Ja sam bio u ''TAM-u 11'', manji kamion pod ceradom i u tom kamionu je bilo 55 osoba. Ne može niko da se pomjeri nigdje. Poslije izvjesnog vremena vožnje ljudi su počeli da uzvikuju da se kamion zaustavi, jer je počelo da nestaje zraka pod zatvorenom ceradom. Sjećam se da sam pokušao da se približim zadnjem djelu kamiona da bi dobio više zraka, jer sam osjetio gušenje. Kad sam došao sebi, ležao sam pored kamiona sa još nekoliko ljudi iz istog kamiona. Čuo sam, kao kroz san, kako neko govori da požuri sa kanisterom vode. Tu su nas hladili vodom. Kad smo došli k sebi uslijedila je naredba da 15 ljudi prebace u drugi kamion, a poslije toga putovanje je nastavljeno dalje. Putovali smo nekoliko sati i stigli u mjesto koje se zove Šljivovica (u Srbiji), kod Užica. Tu nas dočekuje veći broj civilne policije. Počelo je psovanje, vrijeđanje i udaranje palicama po ceradi od kamiona. Onda nas smještaju u neke barake gdje su uslovi nikakvi, a dok traje pretresanje na ulaznim vratima usputno padne i po neki udarac. Tu smo prenoćili prvu noć. Tokom cijele noći ulaze policajci i govore da niko ne smije spavati. Ako neko slučajno zaspi bit će pretučen. I tako sjedeći na mokrom betonu dočekujemo zoru, a onda u jutarnjim satima policija Slobodana Miloševića se smilovala, pa su nam podijelili nešto za doručak.
Poslije doručka dali su nam papire da se popune lični podaci: gdje si bio, šta si bio itd. Tokom dana izvodili su neke ljude na radnu obavezu. U poslijepodnevnim satima neko je donio vijest da su već stigli autobusi u blizinu objekata gdje se mi nalazimo. Navečer, oko 7 sati, došao je inspektor civilne policije i rekao da svi izađemo na hodnik te da čekamo kada će nas prozvati i da tim redom izlazimo pred objekat. Svi smo pažljivo slušali. Prozvao je i moje ime. Izašao sam pred objekat. Policajac me uputio prema autobusima. Kad sam već bio stigao do prvog autobusa čuo sam da je prozvao ime mog oca. Bilo mi je drago što ćemo zajedno, ali ipak sam razmislio da možda nije dobro, zato što niko ne zna gdje će nas voziti. Ja sam ušao u autobus i sjeo. Čekali smo da se u ostalim autobusima popune prazna mjesta. Nakon izvjesnog vremena uslijedila je naredba da autobusi mogu krenuti i to u pratnji civilne policije. Putovali smo cjelu noć. Sjećam se, bilo je poslije pola noći, kad je kolona autobusa sa asfaltnog puta skrenula na neki šumski, makadamski, put. Drveće je udaralo u krov i stakla autobusa. Već je nastala panika, jer smo već vidjeli lošu sliku naše sudbine. Najedanput kolona se zaustavila i čujemo da policajac sa čela kolone javlja policajcu koji je bio u mom autobusu da su pogriješili put i da se moraju vratiti nazad. To su uradili i put se nastavlja dalje.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 5 months ago #12086

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Kad je zora već počela da sviće stigli smo u jedno malo mjesto koje se zove Mitrovo Polje (Srbija), gdje se vidi nekoliko nekih zgrada i kolona se zaustavila. Naređeno je da izlazimo jedan po jedan i da idemo preko jednog malog mosta prema tim zgradama. Smjestili su nas u te dvije zgrade. Jedna se zvala Sutjeska a druga Rasima. Kad sam ušao u sobu sjeo sam na prvi krevet, izuo obuću i rekao prijatelju, koji je bio prvi do mene, da se osjećam pospano i umorno. Tako sam i zaspao. Ne znam koliko sam vremena spavao, ali samo se začulo na hodniku veliko uzvikivanje i aplauzi. Onda sam i ja izašao na hodnik da vidim šta se dešava. Kad sam otvorio vrata na sobi hodnik je bio pun ljudi. Iz ostalih soba najviše se čuje uzvikivanje:
-Spašeni smo stigao Međunarodni Crveni krst.
Ljudi iz Crvenog krsta ušli su u našu zgradu i prve riječi su bile da će nas registrovati i da će nam podijeliti prazne poruke da se možemo javiti svojim najdražim.
-Samo par riječi napisati da znaju gdje ste i da ste živi.
Sve je to brzo obavljeno. Rekli su kako su im sa srpske strane naredili da se ne smiju puno zadržavati. Kad su krenuli mi smo ih pitali kad će opet doći, a oni su rekli za dvije sedmice. Onda smo se povukli u svoje spavaone i tada počinju komentari šta će biti dalje.
Život u logoru tekao je tako da smo imali doručak i večeru. Tek toliko da preživimo. Prvi period nismo smjeli izaći u WC bez pitanja. U toku dana i noći uporno su izvodili ljude i u obližnju, napuštenu, vikendicu gdje su ih maltretirali, ispitivali i tukli. Prvih dana su nam bili odredili fiskulturu prije doručka, ali ljudi su počeli da padaju u komu, jer smo maksimalno iscrpljeni pa su to prekinuli. Svaku večer prozivka svih ljudi. Uskoro je UNHCR počeo dovoziti hranu za nas, ali se redovno dešavalo da policija u toku noći izveze tu hranu negdje u svoje magacine, tako da nikad hrane nije bilo dovoljno. Kad je god Crveni Krst došao u posjetu pitali su nas ima li nekih problema. Ljudi se požale da su bili pretučeni, a to automatski pooštri mjere prema nama, od strane policije.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Dolazili su i neki stranci i dijelili nam papire u kojima se svako trebao izjasniti gdje bi želio izaći. Onda je za kratko vrijeme došla neka nova ekipa stranaca i opet su išla ispitivanja jednog po jednog: lični podaci, generalni pregled... Poslije izvjesnog vremena dolazi glavni inspektor u našu zgradu i kaže da svi izađemo na hodnik da pročita imena ljudi koji trebaju da izađu iz logora. Počeo je da čita prvo imena ljudi koji trebaju da putuju za Ameriku. Poslije nekoliko dana dolaze tri autobusa da nas voze prema Padinskoj Skeli (Srbija). Dolazimo u Padinsku Skelu i tu nas smještaju po sobama centralnog zatvora. Tu smo proveli dva dana i dvije noći. Ljudi, čuvari tog zatvora, bili su korektni prema nama. Odatle smo autobusima prebačeni do aerodroma Surčin-Beograd gdje su nas dočekali ljudi iz UNHCR-a, podijelili nam svima po 30 dolara, da imamo za puta. Nismo dugo čekali. Počelo je ukrcavanje u avion i onda smo putovali linijom: Surčin-Beograd do Atine, a onda do New Yorka.

Idriz Durmišević

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 5 months ago #12109

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Tek je zora rana Drinu obasjala
Vraca, (Pripečak) 1. august 1995. god.

Danas je prvi august. Utorak je. Kažu baksuzan dan. Kako je pošlo, izgleda da je za mene svaki dan bez razlike ''baksuzan '', ali eto, ipak me dragi Allah dosad sačuvao. Prije jednog sata me probudila neka diskusija, nepoznati glasovi kao i ''slušaj bre ja nisam odavde'', što me zadržalo u poziciji kad sam se probudio. To me spasilo inače bih sigurno ustao i to bi bilo dovoljno da me primijete.
Pokušavam uklopiti mozaik zbivanja od jučerašnjeg polaska sa Brezja, pošto sam sâm sebi posvjedočio mjesto na kojem se nalazim, a na koje sam tako spontano došao. Razgovori koje sam malo prije slušao samo su me natjerali da se dobro skoncentrišem i da djelujem u najboljem smislu. Bili su to četnici, grupa četnika koje sam slušao, ali ne i vidio, a bili su jedva trideset metara udaljeni od mene. Razgovarali su o ''odbjeglim Muslimanima'', gdje nas mogu očekivati, šta bi bili kadri učiniti ''odbjegli'', ako ih negdje pribiju za predaju itd. Jedan od njih je sugerirao na opreznost, budnost pri kretanju i govorio je:
- Znam kakvi su! Ne zaziru nimalo u borbama i shvatite da su opasni! - dodajući da je komandovao u mnogim napadima na Žepu.
Drugi glas je kao u opiranju govorio:
- Slušaj bre ja nisam odavde! Nemoj to povjeravati meni jer imaš ovih tvojih Rogatičana, a ja mogu dovršavati zadatke koje nismo završili, a ne da se bakćem tim zajebancijama. Ne pada mi na pamet gmizanje po tim čukama. Rekao sam ti to više puta. Ja sam samo vaš gost koji vam donekle pomaže. Eto imate sad Žepu, vaša je, brinite se o njoj. Za dva dana ja se vraćam u svoju Ljuboviju. Jebo te ove vrleti.
Onaj što je kao naređivao, skretao je pažnju na teren u podnožju Žepske planine, teren oko rijeke Žepe, na samu okolinu sela Slap i uzvodno prema Žepi. Naređivao je da tokom cijelog dana osmatraju dvogledima teren Križevca i Drenovca, stjenoviti dio prema selu Ribioc i Vratar. Govorio je da zna da tamo postoje pećine u kojima bi se mogli skrivati bjegunci.
Shvatio sam da zna mnogo o Žepi, i u tom trenutku sam poželio da mu vidim lice, ali sam bio u ležećem stavu i okrenut suprotno od njih. Nisam mogao da povjerujem da me nisu vidjeli jer sam bio u njihovom pravcu osmatranja. Preko mene su gledali Križevac i Drenovac. Da sam se samo uspravio ili sjeo, primjetili bi me. Oko mene je rijetko žbunje, poneki tanki grab, a sva sreća da list još nije opao. Razmišljam da je sada oktobar, a ne august, vidljivost u ovim čukama bila bi mnogo veća, a lišće bi već bilo na zemlji. Ipak sam u zaštiti Allahove moći, pomislih, dok su se glasovi gubili prema Pripečku. Nalazim se tačno ispod krivine (put Žepa - Pripečak), mjesta koje se zove Vraca.
Sad sam evo sasvim pribran i već sam se spustio nekih dvadeset metara niže, odakle vidim Orljevine (zaseok iznad Slapa), cijeli Slap, jezero, cijeli teren oko Štitareva (selo na desnoj obali Drine), Rujišta (selo zločinca Milana Lukića o kojem se naslušasmo proteklih godina), zatim vidim Starogorske stijene, selo Ribioc, Drenovac i Križevac. Vidim Drinu uzvodno prema Tatinici (srpsko zloglasno selo na lijevoj obali Drine, gdje desetine i desetine izbjeglica iz Rogatice poginuše pokušavajući naći spas u Žepi).

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Dedo.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 5 months ago #12190

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Prije polaska Sabrija nam predloži da odemo na neki greben, lijevo od nas, prema Drini, zove se Mrdež. Kaže da se odatle vidi dobar dio sela višegradske teritorije i tok rijeke Drine. Za manje od pola sata bili smo na Mrdežu. Pogled odatle je zaista bio idealan i moglo se vidjeti daleko. Nasuprot nas gledali smo Stolovaš, brdo ili vrh približno iste visine kao i Mrdež, dok su se u pozadini, nizvodno, Drinom prostirala sela Kamenica i Zemljice. U podnožju brda Babina Gora, mogla se vidjeti cesta koja je spajala Višegrad sa Kamenicom. Za oko nam je zapela dugačka kolona autobusa i kamiona, kako vojnih tako i civilnih, u pratnji vojnih oklopnih vozila. Kolona se kretala iz pravca Višegrada, prema Zemljicama, te smo s nesigurnošću konstatovali da idu prema Jagošticama, odredištu svih onih koji su otišli predati se u Srbiju. Nismo bili sigurni da li istom cestom mogu vozila iz Zemljica proći u Jagoštice, obzirom da smo znali da se jedan veliki potok između Zemljica i Jagoštica slijeva u Drinu. Mislim da se taj potok zove Brusnički. Sve u svemu naša konstatacija bila je da upravo ta vozila odvezoše po ''svježe meso'' iz Žepe. Pomislih da su hrabri oni koji su se opredijelili za Srbiju.
- Sve će ih odvesti u Višegrad, na ćupriju, a tamo po četničkoj tradiciji!- neko je sa žaljenjem rekao.
Nismo se dugo zadržali, a onda smo se uputili rubom stijena prema Pripečku. Nakon desetak minuta hoda došli smo pred jednu planinsku kuću. Iz sulinara proturenoga ispod strehe, podizao se lagan, svijetli dim. Brzo i oprezno smo upali u kuću, ali u njoj nikoga nismo zatekli. Stari šporet je još bio vruć i u njemu su dogorijevale posljednje glavnje. Sudeći po svemu što smo vidjeli unutar kuće, neko ju je napustio možda prije sat vremena. Nije bilo tragova četničkih vojnih čizama ili nečeg što bi ukazivalo na njihovo prisustvo. Ipak smo se ponašali kao da su gosti kuće bili upravo četnici.
- Pripečani, sigurno!- reče Šahin, jer zna čija je kuća.
Put smo nastavili u grupama po dvojica do nekih litica blizu Pripečka, a po dogovoru odatle ćemo sići u poleđinu sela. Sabrija reče da zna put, valjda neke lovačke staze. Sakupili smo se ponovno, sada na liticama o kojima sam govorio i odmah smo krenuli u potragu za ''lovačkim'' stazicama koje nismo našli iako smo čitav sat tragali. Plan je promijenjen i sada smo odlučili da izađemo na cestu Žepa - Krušev Do, kod nekog bunara, a odatle ćemo prići Pripečku. U trenutku kad smo izlazili iz stijena, nadomak tog bunara, pored kojeg je vodio šumski put, kao prečica na glavnoj cesti koja je pravila oštru krivinu, ravno smo se susreli sa četnicima.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 5 months ago #12254

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Pokret Edinove ruke da zalegnemo, bukvalno nas je prikovao uz zemlju. Prolazili su pored nas, tiho bez riječi. Onako u buljuku kretali su se u pravcu Brezja, odnosno u pravcu Krušev Dola i Luke. Gledajući tako sa nekih trideset, možda četrdeset metara, vidjeli smo da jedne grupe svoj pravac kretanja usmjeravaju uz jedan ''dol'', pokošen teren, koji vodi na Sjemač ili Pripečansku planinu.
Adil i Edin su dali pametan prijedlog da se počnemo kretati samo malo niže, i tako pratiti cestu do Pripečka. Četnička vojska je neprestano prolazila dok se iza njih počeše oglašavati motori tenkova, transportera i drugih vozila.
-Vidite, sad ne mogu čuti naše kretanje, a i male su šanse da nas primijete dok se budemo mimoilazili! - zaključi Adil.
Krenuli smo odmah i za pola sata bili smo ispod krivine iznad samog Pripečka. Tu su ''bradonje'' ostavili obezbjeđenje od dvadesetak vojnika koji su razgovarali. Njihova neopreznost nam je išla u prilog, što smo iskoristili i uz velike napore savladali strmu kosu, te se spustili stotinjak metara do sela. U selu je bila jeziva slika: svuda su bili pljačkaši, palikuće, sa njima opet drugi koji jure stoku po baščama, pjevaju...
Dim zapaljenih kuća se dobro osjećao u plućima što nas je tjeralo i da kašljemo, prikrivajući kašalj svojim jaknama. Nismo se dali zbuniti te smo počeli prebacivanje kroz bašče, kako bi smo što prije stigli do sela prema Slapu. Ohrabreni našim napredovanjem kroz epicentar slamanja jednog velikog sela, doveli smo se u situaciju da smo se prošetali kroz prikupljače stoke.
Izvođači uništavanja imovine i pljačkaši bili su uglavnom srpski civili. Većina njih živjela je u ovim vrletima, iako u poznim godinama, siromašan i gotovo pasiji život. Tako su, rušeći moralne norme, došli da se okoriste tuđom mukom, haramom i hakom. Pomislih da će Borička visoravan biti preplavljena žepskom stokom, mašinama, vozilima. Uživat će u tuđoj muci, ne bojeći se Božje kazne i kletve poštenog domaćina.
Noć nas je uhvatila na Hrastu, pored kuće nekog Baše. Nedaleko od punkta UN-a nalazila se ukrajinska posada koja je ruskim pjesmama, izmiješanim sa srbijanskim, ličila na ograđeni kotar luđaka i manijaka. Slavili su! Zna se šta. Miris janjećeg pečenja golicao je nozdrve i napravio haos u praznoj utrobi. Udaljenost do njih bila je jedva stotinjak metara, tako da smo u jednom trenutku dogovarali da ih napadnemo i pobijemo, da bi smo uzeli hranu. Moglo se to izvesti, s obzirom kako su se opušteno ponašali, ali pitali smo se šta onda. Podignut će opću hajku za nama i hrana nam neće tada ni trebati. Udaljili smo se od puta desno prema Bašinoj kući koja je dogorijevala. Suho drvo je pucketalo i bacalo plamenčiće koji su obasjavali avliju.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 5 months ago #12345

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
U trenutku kad smo prilazili blizu kuće, rubom šumarka, izneneda je zalajao pas. Lajao je ali smo zaključili da je zavezan jer mu je glas prekidalo nešto čime je bio vezan. Reagovali smo brzo i zaskočili lijevo niz strminu koja se pretvorila u gomilu smeća. Tako smo se bukvalno survali naniže i zaustavili nakon možda pedesetak metara. Nastao je tajac. Galama kod punkta UN-a je prestala. Neko od četnika je dozivao nekog Rada, te mu naređivao da provjeri teren. Svi smo šutjeli znajući da smo se našli u najgorem problemu.
Na mjestu gdje je bio pas začuli su se glasovi iz motorole i odgovor onoga ko je bio tu.
- Nema ništa!- neko je rekao.
- Provjeri malo bolje!
U tom trenutku nedaleko iznad Bašine kuće počelo se tiskati kamenje, remeteći tišinu, zatim zvono. Zvuk je bio jasan. Bilo je to zvono koje se stavljalo ovcama, kozama i drugoj stoci, zbog lakšeg čuvanja. Osoba kod Bašine kuće govorila je u motorolu da su u pitanju koze, da bi glas iz motorole odgovarao:
- Dobro, u redu je! Ujutro treba pretresti teren, jasno?
- Da, ne brini šefe!
Naše olakšanje se nije moglo opisati. Dogovor o prelasku prve ceste, pa druge kod groblja je glasio: ''Idemo po dvojica i da se nađemo iza kuće Šabana Tabakovića. Po dvojica, ali u vremenskom intervalu od po pola sata''. Slušao sam hučanje rijeke Žepe i molio se Bogu da samo pređem na drugu obalu. Za mene bi to bio spas, bar privremeno. Našao bih se na prostoru u kojem bi se konačno mogao snalaziti. Udaljenost koju smo trebali preći do rijeke bila je manja od pet stotina metara. Izvidili smo i došli do prve ceste na kojoj smo našli postavljene vojne podmetače sa vrećama za spavanje. Jasno se moglo vidjeti i desno i lijevo. Mjesečina je bila kao dan. Bilo je dva sata prije ponoći, kada su Adil, Merdan i Bego otišli preko ceste. Došao je red na drugu dvojicu, Edin i ja. U vrijeme dok smo prelazili udaljenost od nekih pedesetak metara do prve ceste, iza nas su svi bili ostali, misleći kako smo se dogovorili da ih ostavimo. Bilo mi je toliko krivo i žao što su posumnjali u našu iskrenost da sam insistirao pa smo se vratili na polazište. Odredili smo drugu dvojicu, ali ista stvar, drugi neće da se razdvajaju i ponovo kreću u buljuku. U međuvremenu začuli su se četnički glasovi lijevo od nas, ali ne tako blizu. Nastala je panika.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 5 months ago #12482

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Počelo se glasno raspravljati, osuđivati. Pomislio sam da neće biti dobro. U glavi mi se vrte oni pripremljeni ''konaci'', gdje će četnici sigurno doći da bi tu bili pred zoru, u slučaju kretanja ''odbjeglih muslimana'' gdje bi pali u zasjedu. Lijevo i desno bilo je možda dvadesetak takvih mobilnih ležaja. Prošlo je već možda sat vremena da sam došao u situaciju kad sam ''pukao''. Prvo što sam rekao bilo to da nije pametno tako se raspravljati u neposrednoj blizini četnika, te da ako se boje ili su u panici samo mogu napraviti grešku koja bi nas mogla skupo koštati.
- U njihovim smo čeljustima i zato moramo probati tiho i neopaženo izaći odavde pa kasnije prosuđujte, pametujte! - rekoh. Dosta mi je svega! Pokušavam da se iz ovog pakla izvučem živ, a kako, ne znam! Ipak ću pokušati! Sad odlazim od vas. Ne ostavljam vas i ne bježim. Neću da budem sevep* nekome ili neko meni. Želim vam sreću i ako se svi vi i ja izvučemo na drugu obalu rijeke, u naredna tri dana ćemo se probati ponovo sakupiti u Križevcu.
Šutjeli su. Samo je Mehmedalija svojim komentarom, onako šapatom odobrio moju odluku. Šahin je dobacio:
- Muha sretno i vidimo se! Glas pun prijateljstva i suosjećanja dugogodišnjeg vjernog jarana me skoro rasplakao.
Bilo mi je teško istrajati u odluci. Rukovao sam se sa svima: Edinom, Šahinom, sa Mehmedalijom se izgrlio, pogledao prema Koritniku i bez riječi nestao u mjesečini. Penjući se korak po korak, od graba do graba, veoma oprezno, uspinjao sam se pored kamenitog točila koje je vodilo prema krivini Vraca. Tako se zvalo i točilo pored kojeg sam se uspeo do same krivine i pronašao malu zaravan, obraslu u mahovinu. Bilo je 4:25 pred zoru. Mjesečina je još obasjavala kotlinu. Slavljeničke pjesme su već davno utihnule. Male užarene tačkice, tik pored Drine, gasile su se kao da to nikad nisu bili vjekovni mirni domovi čestitih Slapovića. Posljednje čega se sjećam od jutros, prije nego što me san savladao je presijavanje u bljeskovima naše Drine i žubor neumorne rijeke Žepe.
I evo još uvijek sam tu kod Vraca. Već jutros sam odlučio da ću da provedem dan ovdje, s ciljem sagledavanja situacije u toku dana i u pripremi da se prebacujem dalje. Stoga sam odlučio da uporedo s tim, dok mirujem, ubilježim bar prethodni dan. Sad je već 13:25. Pakleno je vruće. Nalazim se u kamenjaru. U mom borbenom rancu imam komadić bajatog hljeba, kilogram soli, dva kuhana krompira i dvije glavice mladog luka. Pored oskudne hrane imam još dvije bombe, tri kutije metaka, tromblon, nešto zavoja, joda, morfija, neku kabanicu, jedan veš, vunene čarape i košulju. Gledam šta bih odbacio, ali sve mi treba jer odavno mi je sve postalo preteško. Pored puške tu su i dva rapa municije, tri slijepljena okvira na puški, čuturica s možda jednim gutljajem vode, a strašno sam žedan. Razmišljam o tome kako će mi dalje putovanje biti više nego naporno i već maštam da kad dođem kući u Vratar, kako ću se bar nahraniti dovoljno ljetinom sakupljenom po njivama. Neću biti žedan i bit će mi lakše u narednoj etapi putovanja prema mojim najdražim. Znao sam da su njive pune usjeva, cijeli Vratar, pa možda se nađe i nešto brašna.
Sada moram dalje. Stanje je malo povoljnije. Moram doći do rijeke, prvenstveno zbog žeđi. Ne znam da li bih mogao reći nekoliko povezanih riječi. Grlo mi je suho. Cijelo tijelo drhti. Ali... Plan već imam. Dvogledom sam dovoljno izvidio. Opreznost četnika je popustila, a moje strpljenje je pobijedilo velikog neprijatelja - moj strah i nevjericu, koja me u jednom trenutku, još nedavno, bila ophrvala. Razmišljao sam o trenucima koje sam preživio prethodnih nekoliko dana. Zbog prisustva ''mase'' bio sam drugačiji, nestabilniji, uplašeniji, kakav nisam bio tokom proteklih godina. Puno straha sam imao samo jednom '92. prije nego sam opalio prve puščane metke na dušmane. Sad, iako sam sâm, vidim da sam tek sada onaj stari neustrašivi Pele, kako me zvaše. Snaći ću se ako Bog da. Moj moto u ovom trenutku je: ''Samo naprijed''.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Dedo.
Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.057 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version