Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 5 months ago #12570

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Konačno voda za piće
Križevac 2. august 1995. god.

Neprespavana noć nije mi pokvarila optimistično raspoloženje od jučer, iako sam još uvijek umoran i promrznut! Dan jedva da je odmakao dva-tri sata, a kiša poče dobovati po lišću na okolnom drveću, odjekujući kroz noć, ubrzo se pretvorivši u hučanje. Zemlju je opet pritisnula magla. Umotan sam u šatorsko krilo i sjedim zagledan u plamen pored slabe vatrice u nekoj maloj pećini. Sada više nisam sam. Kako se to desilo sada ću pojasniti. Jučer kad sam se pomjerio sa prostora Vraca, s ciljem prodiranja preko rijeke, zapao sam u mnogo neprilika. Evo, moj rođo Edin me propitkuje zašto to moram bilježiti i znam li da me to može koštati, imam li pametnija posla itd.
Zbog surovih uslova u kojima sam se zadesio i nezamislivo teškoga terena koji sam jučer morao preći (iako je bio veoma kratak), probijajući se u Zađel, bukvalno sam se satr'o! Prvi pokušaj da prateći cestu Pripečak – Žepa dođem do Zađela, bio je bezuspješan. Proveo sam skoro tri sata u šunjanju na 400-500 kvadratnih metara, bez napredovanja. Naime, teren Zađela koji je bio naseljen sa desetak kuća, a nisu bile sve izgorjele, vrvio je od pljačkaša i vojske. Slušao sam naredbe da se požuri sa prikupljanjem stoke i povrća, kako bi se na vrijeme obezbijedila večera za ''srpske junake''.
Bila je to tužna slika koju sam gledao. Paraziti su sakupljali tuđe stvari: usjeve i stoku, a nakon toga, svaku opljačkanu kuću za nekoliko minuta gutao je plamen. Tim pravcem nisam uspio, mada je bio najpogodniji zbog same konfiguracije terena. Razmišljao sam kako je onda teren u samom centru Žepe prepun pljačkaša i vojske, ako je ovako ovdje i u Slapu, a udaljeni su četiri kilometra.
Vratio sam se na polaznu tačku, te odlučio da se spuštam ukoso i blago desno prema Zađelu, između ceste i rijeke. Taj dio puta je bio teži, obzirom da sam morao rasijecati trasu ispred sebe metar po metar. Gusto žbunje isprepleteno ostrugom maline i trnova izraslih iz kamenitih neravnina bukvalno su me izmasakrirali. Jedina olakšica mi je bio moj oštri nož. Savladao sam teren za nepuna dva sata i sišao na stari put Žepa - Slap. Tu sam pojeo svu zalihu hrane utolivši žeđ sa samo jednim gutljajem vode, a prethodni gutljaj sam već odavno popio. To mi je bila sva zaliha vode za cijeli dan proveden u napornom pentranju po vrelom kamenju. Osjećao sam neki vakuum u samom sebi, tijela isušenog od žeđi, sa velikim naporom otvaram usta, osjećajući kako mi usne pucaju.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 5 months ago #12664

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Istovremeno me izluđivao jak žubor i pljuskanje brze rijeke udaljene stotinjak metara. Žubor koji je u mojim ušima potiskivao sve druge zvukove, nadjačavao ih, činio je žed sve nepodnošljivijom. Odlučio sam se približiti kući Hasiba Omanovića. Vjerovao sam da bih se tu mogao opskrbiti vodom. Ali pokušaj je bio uzaludan i samo sam imao ludu sreću pa tu nisam pognojio livadu. U trenutku kad sam se puzeći primakao Hasibovoj kući, oko koje sam vidio na desetine četnika, našao sam se u nezgodnoj situaciji. Kuća, odnosno dvije kuće, ličile su na neki sabirni ili možda komandni centar četnika. Bio sam udaljen oko pedeset metara odatle. Osmatrajući, tražio sam način da pripužem do česme kod štale, koja se nalazila na pola puta od kuće. Kad sam se primakao na pet - šest metara do česme, puzeći ispod ograde obrasle šibljem pored puta, odjednom su se začuli glasovi sa moje lijeve strane. Na toj strani je bila nova štala koju sam gledao preko čiste livade, koja nas je dijelila. Počeli su silaziti sa gornjeg dijela štale, jedan po jedan, njih šesnaest. Zadnji je sklonio merdevine i prislonio ih sa strane uz štalu. Ništa me nije zaklanjalo i sve su prilike bile da će me uočiti jer sam bio udaljen svega dvadesetak metara od njih. Nije mi jasno kako mi je mozak iznenađujuće brzo djelovao. Ostao sam pribran! Uočio sam da mi se maskirna uniforma stapala sa travom i žbunjem iza mene. Samo sam se oprezno namjestio i izvukao dva okvira municije iz rapa sa lijevoga boka. Nisam imao izbora. Pritajio sam se maksimalno dok sam pratio pokrete svih ispred. Znao sam kako moram djelovati ako me ugledaju: precizna paljba po svima koja će ih iznenaditi i dati mi na prednosti. Misli su se munjevitom brzinom preplitale u samo nekoliko sekundi. Otkopčao sam džep na hlačama gdje se nalazila ručna bomba, jer sam pomislio da je došao trenutak biti il' ne biti. Žbunjem obrasli krak ograde sve do česme zaklanjao me u potpunosti od četnika koji su sa druge strane dolazili da naliju vode. Čuo sam da pričaju o zaklanoj stoci koju pripremaju za večeru i za naredni dan. Neko je spominjao Hasiba, gazdu kuće i posjeda.
- E, da nas vidi Asib (Hasib), i šta se radi, mislim da bi crk'o!
- Tvoj je jaran, tebi bi oprostio, a nas i ne zna! - dodao je drugi.
- Jebi ti njega, što je bilo, bilo je! Nikad više Asib ne prošeta ovom avlijom!
- Valjda ga neće uvatiti ili pretući, a valj'o mi je dosta puta! Šta ću mu ja što nije Srbin!
Bile su to riječi koje se usadiše u pamćenje. U trenucima su me razdirale do bijesa, kao da sam ja Hasib. Jedva sam se suzdržao da ne ustanem i otvorim vatru na đubrad pa šta bude, ali podsvijest je imala jači plan: izbjeći sve sa ciljem prikrivanja pred samim čeljustima zla i progona, istrajati, ma kako to bilo, i gledati u daleko svjetlo na kraju tunela, koji se kao u inat izmiče. Trenuci su bili vječnost u iščekivanju da se izvučem neopaženo. Grupa ispred štale se pokrenula prema kući, skoro u mom pravcu, žučno komentarišući prethodnu noć derneka i slave. Žalili su se na smještaj, psovali nekog ko nije obezbijedio njihovoj jedinici jednu sobu u kući, dok je jedan dobacio:

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 4 months ago #12693

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
- Da smo sinoć došli ranije bilo bi! 'Oćete vi žepske rakije, polako dečki!
Dijalekt kojim je govorio taj čovjek otkrivao je njegovo porijeklo i ja sam bio siguran da je on iz srbijanskog područja ili pograničnih dijelova oko Drine. Nepoznata lica su se mahmurna provukla pored česme ka kući. Nisam mogao da vjerujem da me stvarno nisu primijetili i još sam uvijek napeto gledao za njima nadajući se nekoj prljavoj igri koju nisam mogao prepoznati. Nisam oklijevao ni trenutka. Počeo sam se, puzeći nazad, izvlačiti u pravcu odakle sam došao. Tek kad sam se uvukao u žbunje gdje sam zaklonjen, bio sam siguran u ono što se dogodilo. Činilo mi se da sam tu proveo dan, a ne nekih dvadesetak minuta. Spoznaja da ne mogu doći do vode i da ne znam kad će to biti, pokrenula me. Vratio sam se na polaznu tačku, tik pored ceste. Oslonjen na debeo bor, sklonjen privremeno u njegov hlad, gledao sam preko rijeke u Križevac. Bio sam tako blizu, a tako daleko.
Zbog dvije zasjede, postavljene tako da pokrivaju duži dio dionice puta, nisam mogao preći. Pomirio sam se s tim da ću čekati sitne sate i pred sabah pokušati preći. Nestrpljenje me podizalo, te sam se oprezno privukao jednoj zasjedi, krivini iznad smeća odakle se vide livade prema Žepi i veliki zavoj puta prema Slapu. U tom pravcu na samom spoju starog i novog puta bila je druga zasjeda. Imali su grupu od osam vojnika. Primijetio sam da očekuju razbjegle grupe iza svojih leđa jer su tiho šetali uz visoku obalu iza sebe. Osjećali su se sigurno od prostora ispred sebe prema rijeci. Prilazili su jedni drugima, razgovarali, neprestano dižući poglede iza sebe, pa kao da osluškuju i čekaju da se neko usudi sići na cestu.
Neko?! Nema nikoga osim mene, a bolje što sam bio sam, jer neko bi možda nesvjesno napravio pogrešan pokret, neku glupost koja bi možda značila kraj. Žeđ me i dalje pekla. Osjećao sam da mi se vid muti gledajući kroz dvogled u okupatore. Dao sam se detaljnijem izviđanju onih iznad smeća. Bilo ih je sedmorica: mladi, mojih godina. Pričaju o večernjim izlascima, curama, zabavama, psuju nekog Božu što ih ne šalje kući, jer posao je završen.
- Nema ko ovde bežati, bre! U p... materinu, sve je tamo u Srbiji!
- Ljubovijo, lepo mesto moje...! - jedan je pjevušio.
- 'Ej, Bosanac, 'oćeš sa nama u Zvornik bre? - trznuo me, dok se obraćao bradonji koji je čitao neke novine.
- Ja odo' večeras kući, u Rogaticu, a vraćam se sutra navečer! 'Oćeš sa mnom na pivu?
Pričali su još dugo, ali samo bljuvotine, da bi ih na kraju uznemirili neki ljudi koji su istjerivali stoku od rijeke ravno preko livada pored kuće Otajagića.
- Eno bre balija, bog te!
Skočili su hvatajući se zaklona. Prozivali su nekog vezom, raspitujući ima li njihovih oko rijeke. Očito nisu znali za tri muškarca i dvije žene koji su tjerali stoku prema cesti.
- Sve je u redu! Imate li vi dvoglede? Osmatrajte, naši su, treba pokupiti i posljednju balijsku kokoš!
- Stoka treba sva da se istjera odavde, stoko! Ajde u zdravlje momci!
Trojica četnika stajala su uz obalu i to samo nekih deset metara od grmlja gdje sam se privukao. Polahko sam ispuzao nazad, bojeći se da neko ne dođe sa psom i onda sam gotov. Razmišljao sam o tome da, ako ne odu do mraka odatle, ponovo tu priđem i pobijem ih sve, dočepam se livada i preko u Križevac, pa neka me love

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 4 months ago #12741

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Žeđ je postala neizdržljiva. Plan ostaje takav ako se ništa ne promjeni za naredni sat vremena, koliko je bilo preostalo do mraka. Ponovo sam se vratio do mjesta gdje sam ostavio ruksak. Puno se krećem, prilično oprezno, ali ipak mogu izazvati njihovu pažnju, te se svalih uz drvo da se pritajim. Gledao sam onu sedmoricu da li će se poigrati sa sudbinom. Drugi izlaz nisam vidio.
Nije prošlo ni deset minuta kad me nečiji oprezni korak za trenutak sledio. Pomislio sam da sam i previše mijenjao pozicije i da su me zapazili. Dugo očekivani trenutak suočavanja sa dušmaninom je konačno došao. Spreman da se suočim s onim što će se desiti, oprezno sam se okrenuo u pravcu šuštanja. Možda hoće da me natjeraju u bijeg, pa da me lakše prikucaju dolje na cesti, a možda me samo traže. Možda misle da ću se, ako me nađu, izbezumljen predati i da me kolju na tenane, da mi vade oči, da se naslađuju mojom patnjom. Ne! To nikad! Moja koža je preskupa i nastojim da je zadržim. Šiblje se drmalo pred nekim ko je kao mačka, korak po korak, zastajući išao ravno prema meni. Okrenuo sam se samo da potvrdim pravac skakanja na cestu i one dvije zasjede, pa ako me ne pogode bit ću privremeno spašen. Prije toga odlučio sam da bar nekog pošaljem u pakao, ovog što me traži. Možda na starom putu sa kojeg dolazi ima mnogo bradonja koji su se privukli. Jedna je osoba koja se kreće, bio sam siguran, dok sam nazirao plavu ili crnu pletenu kapu, iznad gustog šiblja. Kapa kakve su nosili Arkanovci, bila je na glavi osobe koja se primicala. Gusto žbunje ispred nije mi davalo mogućnost da raspoznam lik čovjeka koji se kretao poput nindže, a bio je jedva dvadeset koraka do mene. I dalje se primicao dok sam ga gledao preko nišana i nišanio ravno u prsa. Pogledom sam pretraživao njegovu pozadinu. Ništa se nije micalo osim njega. Napetost koja se trebala desiti ostavila me na miru, da odigram možda posljednju partiju. Završit ću je kako treba!
Obarač sam povukao skoro do kraja, kad mi je dobro poznata osoba izašla deset koraka ispred, gledajući negdje pored mene. Trenutak koji se ne može pojasniti nikad. Trenutak kad su refleksi koji su skoro odumrli iznenada proradili, brzo spasivši jedan život. Edin, moj prvi rođak i najbolji, najvjerniji jaran, s puškom uperenom ispred. Znam kako je brz. Može da reaguje pogubno. Traži svojim okom nešto, nekog, nekuda je naumio. Kako da mu se javim, predstavim, da ustanem... Bože šta da radim da izbjegnem precizan rafal po sebi? Izgledao je oronuo, iscrpljen, ali i suviše oprezan. Bio sam u prednosti i to mi je dalo dovoljno vremena da o svemu brzo razmislim. Da donesem odluku! U sekundi sam se postavio u njegovu poziciju. Moram ga zovnuti, tiho, a bojim se, neće me čuti. Ako budem glasniji čut će me četnici.
- Edine! Ja sam, Muhidin, spusti pušku! - nekako sam rekao da me čuo!
Jedino je pomjerio glavu pravo u mom pravcu. Nijemo i u čudu me gledao. Tek tada sam se pridigao i krenuo mu u susret. Obostranoj sreći nije bilo kraja. Odmah sam ga upoznao sa svojim planom, a svaki trenutak bio je važan i morali smo krenuti. Rekao mi je kako je na isti način otišao od grupe kao i ja, samo dva sata poslije.
- Ne možeš nikom ništa pojasniti ni dogovoriti se o bilo čemu. Panika je uzela maha! - reče mi usput.
Nismo više pričali jer smo se našli kod krivine koju čuvaju sedmorica okupatora. Puzali smo do međe ceste. Sve po starom, osim što je u istom trenutku kad smo se pogledima sporazumijevali, ponovo proradila motorola.
- Vidra zove Zvornik, prijem!
- Zvornik na vezi, izvolite!
- Momci, po naredbi šefa da ste za deset minuta na zbornom mjestu, prijem!
- OK idemo! Razumio!
- Ne zaboravite da mi se javite poslije večere! Pokret ujutro dalje!
Da Bog postoji ima na hiljade dokaza, a nama je u ovom trenutku bio najvjerniji upravo ovaj iznenadni odlazak četnika. Otišli su, a mrak samo što nije pao. Još se moglo jasno razgledati okolo.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 4 months ago #12783

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Nismo primijetili ništa, tako da smo sačekali da grupa iz zasjede odmakne iza Otajagića kuće. Pomjerili smo se samo toliko da nas ne vide oni iz zasjede prema Slapu. Sišli smo na cestu, spustili se ispod nje i krajem livade uz ljeskovu šumu došli do rijeke. Putić uz lijevu obalu rijeke bio je korišten, širok i nezarastao. Ne znam ni zašto, ali smo krenuli uzvodno i samo pedesetak metara dalje, naišli na meni nepoznato brvno (ćupriju). Nikad ranije nisam čuo da na tom dijelu postoji brvno iako sam znao za dva postojeća od Drine do Žepskog mosta. Još se samo malo vidjelo, toliko da se jedva naziralo brvno ispred nas kojem smo se primicali. Nije se moglo čuti ništa osim brzaka neumorne rijeke. Gledali smo okolo kad sam osjetio da desna noga iznad koljena, dobi lagani pritisak. Stao sam i rukom dao znak Edinu koji je išao iza mene da odmah stane.
- Mina!
Potezna mina postavljena više nego obično! Čučnuli smo. Pokušao sam odrediti gdje je mina, a gdje drugi kraj kanapa da ga otkačim. Ponovo hiljade misli u samo jednoj sekundi. Možda su okolo i čekaju eksploziju da bi pucali u tom pravcu. Možda su to ostavili jer se neće tu vraćati pa ko naleti, naleti.
Riješio sam da presiječem kanap i da nastavimo dalje. Našli smo još jednu i presjekao sam i njen kanap. Ostavili smo skoro sat vremena dok smo stupili na brvno. Bockajući nožem tlo kuda smo stajali, duž cijele te dionice puta, nismo otkrili ni jednu nagaznu minu. Kockanje sa životom bila je odluka da preko brvna stupimo na drugu stranu, jer nismo znali šta je tamo, da li nas neko čeka u zasjedi ili je teren miniran. Ipak smo prešli preko brvna i otišli dvadesetak koraka naprijed. Sjedili smo nepomično tu, šćućureni nekih pola sata. Izgledalo je sigurno. Dodir sa vodom tad je bilo nešto što se može poistovjetiti sa najluksuznijim činom. Prvo, pobijedili smo žeđ, onda oprali noge, umili se i odmorili sjedeći u potpunom mraku pored nezajažljive rijeke. Shvatam da je jedino ona nepobjediva i da nema onog ko će se suprostaviti njenim brzacima, ko će je zaustaviti, pobijediti. A mi?
Nedugo poslije osvježavanja, slučajno smo naišli na neko točilo uz koje je bila gomila prislonjenog drveta. Prišli smo i ustanovili da se radi o pećini u koju smo ušli i zanoćili. Manja šupljina u stijenama zaštićena grabićima, koji su bili prislonjeni uz nju, sudeći po ugljenom ispisanim grafitima bila ''Fejzina'' pećina. Grafiti su bili razbacani na zidovima stijene: Senad, Sead, Fejzo... Sve su to bile osobe koje poznajem, svi su iz Vratara i pitam se odakle tako daleko da su vodili nejač u zaštiti od avijacije JNA?
Tu se evo i sad nalazimo. Sjedim na samom izlazu, pišem ove redove jer smo danas odlučili da ostanemo ovuda okolo. Izvidjet ćemo teren, obzirom da smo sinoć čuli neke nejasne krike i uzvike, dole nizvodno, ne baš daleko od nas. Ako budem u mogućnosti da pribilježim još nešto, onda sam još živ, a ako ne, zna se. Pitam se još jednom: ko će da čita moje redove i kad?

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 4 months ago #12865

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Križevac, 3. august 1995. godine

Sumnjam da ću danas moći pribilježiti više detalja, ali evo, da ubilježim jedan važniji. Onemogućeni smo u namjeri da se prebacimo u istočnu stranu Križevca. Područje Drenovca (istočni dio Križevca), je preplavljen četnicima koji vršljaju i pretresaju teren, a valjda u potrazi za mogućim odbjeglim Bošnjacima. Kuća Bećira Vatreša je jedina koja je postojala tu na rubu Drenovca, a sad je pljačkaju, kasnije će je sigurno zapaliti. Cijenimo da bi možda mogla i ostati nezapaljena zbog njene strateške važnosti. Teren je pogodan za bilo koga ko bi se izvukao prema Ribiocu, opskrbio se hranom, sklonio privremeno i slično. Penjali smo strpljivo i oprezno, zapadno od posjeda. Drugi problem prolaska zapadno od Bećirove kuće bile su čiste livade koje bi se možda mogle preći samo po noći, ali...
U našem izviđanju došli smo do zaključka da nam je bolje da se okrenemo prema Vrataru, poprijeko preko Križevca, sa krajnjim ciljem da dođemo mojoj kući. Dok smo jutros boravili u izviđanju, gledali smo kako četnici pale kuće Vatreša: Šabana, Mehmedalije (Edinov Babo), Ejuba, Abida, Redže, Zećira, Ćamila i Sinana Vatreša. Iz krovova koji su polahko nestajali u vatri izdizali su se brzi i stravični plamenovi, koji su gutali sve. Za nekoliko trenutaka kuće su nestale, a da su postojale, svjedočili su samo zazidani kalkani ili neki ugarak na krovovima, koji je ostao da štrči, umjesto crijepova. Preostale su još bile kuće Adila Mehmedovića, Huse odnosno Seada Vatreša, jedna napuštena kuća u gornjoj avliji, stara kuća Sinana Vatreša, Himze Vatreša i Arifa Vatreša. Sve ove kuće su bile načičkane u centra sela i mi smo se čak i čudili zašto još uvijek nisu njih zapalili. Kuće u Homaru, također su još uvijek netaknute, zatim kuće na Klancu i Podzidu.
Evo, nalazimo se ponovo u Fejzinoj pećini, mokri do kože. Vani je magla i kiša, te smo podložili vatru da se osušimo. Bar se neće primijetiti dim zbog magle. Cijeli dan smo nastojali pronaći neku dobru sigurnu i sklonjenu pećinu. Po predanjima koja smo slušali kao djeca, na ovom prostoru ih je trebalo biti nekoliko. Obojica smo prvi put u surovom Križevcu tako da nismo uspjeli pronaći ni jednu, osim ove.


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 4 months ago #12867

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Noć će ubrzo. Ovdje ćemo prenoćiti, pa ako Bog da sutra se probijati ka Vrataru, mada ne znamo kako je tamo. Tim putem imamo više šansi koje ćemo razraditi noćas, te sa gotovim planom pokušati se spojiti sa grupom sa kojom smo se rastali preksinoć. Edin je na gotovo isti način otišao od njih iako mu se otac tu nalazio. Nije se moglo nikom objasniti, disciplinovati sve ili pak nekome nešto narediti. Panika i nepromišljene radnje pojedinca mogu biti pogubne za sve nas. Zato sam otišao, kao i Edin koji se razdvojio od rođenog oca. Bar jedan ima šanse da se pridruži porodici koja pati u iščekivanju njihovog dolaska. Žao nam je što se tako desilo i komentarišemo to. Nismo nikog ostavili na cjedilu. Bili su to trenuci samoodlučivanja, a kako je ko to shvatio, zbilja ne znam. Ako nam je cilj ''spašavanje'', onda treba da radimo na tome da se zaista spasimo ili da se predamo, a potpuno smo svjesni šta nas čeka u toj varijanti. Bog nam je dao mozak, upotrijebimo ga, čuvajmo se i On će nas čuvati. Izravna predaja četnicima je besmislica. Mi smo se već odlučili za proboj.
Oni koji su otišli u Srbiju, vjeruju u nečije garancije. Pouzdali su se u riječ zamjenika komandanta brigade (a tada u funkciji komandanta) Rame Čardakovića. Rekao je da će i on preko Drine. Još uvijek je bio nesposoban hodati kako valja zbog posljedica od pada helikoptera u kojem se nalazio nekoliko mjeseci ranije. Nisam htio, niti sam mogao povjerovati u sve to, u traženje spasa u čeljustima zvijeri i zato sam tu gdje jesam. Svi koji su otišli preko Drine sad su ili u sigurnim rukama ili pod sigurnim nožem. Bože kako li im je? Ne možemo promijeniti stvar ma koliko razmišljali ili žalili bilo koga, jer došlo je vrijeme kom' opanci kom' obojci''. Mi sad idemo do rijeke dolje, tridesetak metara niže, uzeti vode. Nismo jeli već skoro dva dana. Ranac je bez rezerve, ali je ipak lakše biti gladan nego žedan. Imam i sapun u rancu, pa ćemo malo oprati veša, malo se oprati iako je hladno, vratiti se u pećinu, čekati zoru, grijati se jer drva imamo dovoljno...

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 4 months ago #12914

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Ponovo na kućnom pragu
Petov Do, 4. august 1995. god.

Promjena plana koja se desila jučer poslije podne dovela nas je mojoj kući. Naime, vrlo brzo smo se odlučili da napustimo Križevac jer su nam kiša i magla bili od koristi. Prvo smo zaključili da ćemo izlaskom iz Križevca stupiti na terene koje bolje poznajemo, a i daleko je veća regija Vratara nego Ribioca. Drugo, odustavši jučer od Ribioca svakako smo imali plan Vratar, kao potez probijanja tim pravcem. Završivši moje bilješke u Fejzinoj pećini, neočekivano smo se odlučili za polazak, tako da smo se izašavši iz Križevca prebacili mojoj kući. Mjesto izlaska iz Križevca uspjeli smo pronaći kod kuće Age, odnosno Hamida Guhdije. Tu sam bio svoj na svome. Odatle smo procijenili da do kraja dana, naredna dva sata, pređemo oko kilometar i pol do Petov Dola. Procijenili smo da su pljačkaši vrlo zauzeti, iako se približavala noć, što nam je išlo u prilog. Bilo je i vojske, tu i tamo, uglavnom su bili grupisani u centru Vratara, kod kuće rahmetli Age Heljića, a preciznije nismo mogli vidjeti zbog magle koja se spuštala i povremeno dizala. Prolazak noću nam je također išao na ruku, ali smo konstatovali da je bolje da se prije mraka prebacimo, kako bi koliko-toliko mogli izvidjeti situaciju i njihova kretanja pred zoru. Pravac prebacivanja od Hamidove kuće je bio preko Podžinih livada, koje su bile prošarane ljeskovom šumom i stablima krušaka i jabuka. Kao zaklone pri hodanju i puzanju koristili smo ograde obrasle trnjem, mnoge neravnine i uvale na terenu. Nastavili smo preko Dugih njiva, pa preko Jasika na Glavice pored kuće Edhema Durmiševića. Jedva da je prošlo pola sata kad smo se primakli mojoj kući.
Na prvi pogled sve je izgledalo mirno i tiho. Suton je padao, ali se naglo razvedravalo. Gledali smo oblake kako munjevitom brzinom odlaze ka jugu, klizeći nebeskim plavetnilom kao gliseri površinom Drine. Primijetili smo da se ukazuju mjesečevi zraci koji su izlazili iza, sa istočne strane. Nijednog šuma nismo čuli. Ništa se nije oglašavalo. Pomalo jezivo!
- U svakom slučaju je sigurno!- šapnuo sam Edinu, te smo se uputili ka posjedu.
Mjesec je razbijao mrak dok smo se primicali kući. Oprezno kao dvije zalutale mačke, šunjam se rođenoj kući, koje nema. Drhtao sam, ali ne od straha. Ko sam ja? Šta ću ovdje? Sad sam poput stranca koji se prikrada da nešto ukrade. Još se nisam smirio od sinoć. Nešto me vraća nekom snu, kao da sam sanjao. Prolazeći sinoć ispod jedne štale ka drugoj, našao sam se tačno na mjestu gdje je svoj smrtni let završila granata koja mi je oduzela rahmetlije Đedu i Babu. Stajao sam sada u epicentru eksplozije. Žile su mi se sledile i vratio sam se na trenutak skoro tri godine unazad. Okrenuo sam se Edinu, koji je kao panter, tiho i oprezno, hodao okolo ispitujući teren. Nije se nikad dao iznenaditi. I mene je podučavao tom oprezu. Bio sam sretan što je sada sa mnom. Zajedno smo nešto veliko, bez obzira na rodbinske veze. Gledao je prema meni dok smo stajali na mjesečini koja je bila kao dan i znajući u kakvu sam krizu zapao, prišao mi je i rekao da će otići da nešto provjeri u neposrednoj blizini. Znam da me ostavio da "otpušem''.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 4 months ago #12995

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
A onda su mi se vratile sve te slike. Oni su poginuli baš nedaleko odavde, mirno doručkujući u dugo nekorištenoj štali, gdje se Đedo i Nena smjestiše kad nam je kuća izgorjela. Sjetih se tog kobnog jutra, te tragedije. Sjetih se muka obojice prije nego su otišli Bogu na ispovijest. Između njihove smrti i našeg života nema nikakve razlike. Mi smo ostali da živimo u svijetu koji traje, a njihove smrti ga obilježavaju. Našli su se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Možda griješim. Sudbina je ukinula nafaku. A mi, mi kao da smo izabrali da budemo odavde, jer došli smo ovdje. Jedino se usuđujem odlaziti odavde, jer mjesto rođenja nevažno je u poređenju sa mjestom smrti. Babo i Đedo su se rodili ovdje. Decenijama su živjeli tu, utočeni i učahureni sve do prvih mjeseci rata. Dočekali su da gledaju kuću koja gori, a koju su godinama gradili. Pitam se da li su ikad predosjećali svoju smrt?
Iz ovih razmišljanja me izvukao Edin. Reče mi da ima nešto živo u štali u kojoj je ranije bila smještena stoka. Pomislih da je samo miš, stahor koji je mogao praviti buku. Štala je bila zatvorena. Neko ju je zatvorio, a tamo se nešto micalo. Prvo smo prisluškivali sa odstojanja od jednog metra, da bi smo napokon zaključili da se radi o psu. Zacvilio je valjda kad je registrovao moj dolazak. Iskreno, bilo nam je škakljivo otvoriti štalu. Napokon smo je otvorili i cuko je skočio na mene radosno cvileći i skačući mi na prsa. Ipak me je neko dočekao... A da li ću se ikad sresti sa ostatkom porodice? To pitanje koje sebi svakodnevno postavljam mori me i dalje.
Ostatak noći proveli smo u štali u kojoj su nastradali Babo i Đedo. Tu smo zatekli isprevrtane stvari, kauč, šporet, kao i druge stvari, gdje su pljačkaši pokušali pronaći nešto njima interesantnije. Dobro je bilo da smo našli dva jorgana, jastuke, nekoliko deka i nešto malo ulja, šećera, čistog suđa, malo brašna. Uspravili smo šporet, donijeli drva i naložili vatru te smo nakon toga otišli do njive donijeti krompira, kukuruza (mogao se kuhati u vodi), luka i boranije. Provjerili smo bazen odakle je voda dovedena u kuću i do štala, kako bi smo bili sigurni da ga neko slučajno nije otvarao i možda zatrovao vodu. Brzo smo se kretali u samom pribavljanju potrepština od kojih smo se nahranili poslije dugo vremena. Mjesečina nam je poslužila pa smo zadovoljno sjedili poslije večere skoro do jutra, osjećajući se dosta bolje nego proteklih dana. Povremeno smo ulazili u štalu, izlazili, ali ipak nismo mogli biti potpuno mirni. Četnici su pjevali i dernečili gotovo cijelu noć u centru Vratara, i do nas su dopirali zvuci puščane paljbe, njihovog pjevanja i psovki. Vrijeme je sporo teklo. Odlučili smo se da uberemo i nešto duhana iako smo ga već imali dovoljno. Pušili smo duhan od kojeg su prsti dobili orahovu boju, a taj nekvalitetan dim se zavlačio u odjeću, pod kožu i danima je dobijao još teži, oporiji miris. Poželjeli smo kutiju pravih cigareta. Puno toga nam je nedostajalo, ali prvo je trebalo da se izvučemo odavde.
Bože, želim da što prije odem odavde, od kućnog praga!? Ništa čudno? Najgore stvari desile su se ovdje i ni sanjati više ne mogu šta bi se još moglo desiti. Sada imam samo želju da vidim porodicu. Pokušavamo u razgovoru da sebi dočaramo sliku trenutka kada se sretnemo, ako se to desi.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 4 months ago #13067

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Prepričavamo prošle dane. Žalimo za danima koje nam oteše ovi divljaci, zločinci, neljudi.... Sada ponovno vraćamo u razgovor temu kuda ćemo pokušati izvršiti prodor na slobodne teritorije. Na polasku sa Poljanica cilj je bio Goražde, odnosno rejon Vratara i Bokšanice, a odatle je lakše bilo kuda.
Odlučili smo da ne spavamo u štali, nego da se izmjestimo u jedan šumarak koga smo zvali Ivnjak. On se nalazi ispod kuće strine Behke. Tamo smo prenijeli potrebne stvari i oko 4:00, pred zoru zanoćili. Jedva da smo utonuli u san kad je pas koji se nije odvajao od nas, počeo da reži. Skočio sam i stegao ga uz sebe držeći ga čvrsto za čeljusti. Nismo mogli ocijeniti šta se dešava sve dok nismo čuli nečiji kašalj i zveckanje nekog metala, što je dolazilo iz pravca Behkine kuće. Zatim su se začuli koraci koji su lomili travu pod sobom i tiho razgovaranje kroz smijeh. Nije bilo teško da kroz prosjek između šiblja vidimo kolonu od dvadeset osam srpskih vojnika, koje smo lahko prebrojali na mjesečini koja se polahko gubila preko Bokšanice.
Nismo nastavili spavati kada su oni prošli, nego smo sačekali svitanje tu i evo još uvijek smo budni. Vratili smo se sa jutarnjeg obilaženja terena na Strmcu, Jeliku, Podteslom, obišli smo sva mjesta gdje bi se eventualno mogli naći sa ostatkom grupe od dvanaest ljudi. Uzalud, ni traga od njih. Pričekat ćemo još dan - dva pa možda novi plan. Već smo nešto pojeli. Osmatramo sve moguće prelaze, kojima bi se naši mogli kretati u potrazi za nama. Sjedimo evo na Glavicama, tačnije kod bunara ''Baba'', a odatle imamo idealan pregled u širokom luku. Vrijeme je da se malo i odmorimo. Poslije nekoliko krajnje iscrpljujućih dana, a ovako ''sitog stomaka'' može se biti i strpljiviji i rahatniji. Na redu je kupanje koje možemo priuštiti, obzirom da smo pored jakog izvora (bunara), pa onda malo češljanje terena i uvid u kakvim se uvjetima nalazimo. Pribilježit ćemo još ponešto.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.055 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version