Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #13683

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Trasa je bila dvadesetak koraka široka i svo granje bilo je nabacano na ivice trase, tako da niko nije mogao preći trasu, a da ne nagazi na to suho granje. Vidjele su se dvije potezne mine koje su bile zapete od jednog do drugog kraja trase. Izgledalo je nemoguće proći liniju. Da se vratimo nemamo gdje, jer smo znali da je isto i na ostalim mjestima, a i hrane nam je ponestalo, tačnije neki već nisu imali ništa. Onda smo riješili da kad se pomrači probamo tu preći, pa što Bog da. Sabrija se vratio po ostale, a Merdan je iskoristio priliku i pretrčao u jednu smreku na polovini trase. Odatle mi je prstom pokazao nešto što se nije moglo vidjeti s mjesta gdje sam se ja nalazio. Na polovini brda nalazila se još jedna bajta. Ispred nje je sjedio četnik i gledao u našem pravcu, srećom nije nas primjetio. Po suncu sam zaključio da do mraka ima najmanje još tri sata. Prišli su i ostali. Znakovima sam im pokazao gdje se šta nalazi i da ćemo čekati mrak. Mislim da su to bila najduža tri sata u mom životu. Toplo, komarci ujedaju, a ne smiješ se pomaći. Minuta je bila ko' godina. Kad se počelo smrkavati jedan od četnika se odvojio od ostalih, sjeo na obalu potoka stavio pušku preko koljena i počeo da mota cigaretu. Kakva sreća, straža i po noći. Ali šta je tu je.
Merdan je krenuo prvi. Jedva sam ga vidio u mraku. Prišao je mini i presjekao žicu. Prešao je preko trase, iza njega sam prešao ja, pa onda ostali i to tiho, jedan po jedan. Nevjerovatno, nije se čula ni jedna grančica. Ima Boga, pomislio sam. Kad smo svi uspješno prešli trasu, krenuli smo dalje i poslije nekoliko koraka zaključili da zbog gustog žbunja ne možemo dalje. Odlučili smo da je najbolje da tu dočekamo zoru, jer svakako nismo znali gdje je naša linija. Oko pola noći zazvonio je četnički telefon, sad smo jasno čuli šta govore. Izgleda da su neki napustili položaj. Tek što je počelo svitati krenuli smo dalje. Naišli smo na neki šumski nogostup koji se kasnije pretvorio u širi put. Pošto se put vraćao prema potoku, mi smo se odvojili od njega i pošli prema proplanku koji se nadvijao nad Goražde. Tu je Merdan opet skinuo minu koja je ovog puta bila zapeta u visini grudi. Na ivici proplanka vidjela se tranšea koja je bila okrenuta prema gradu. Malo više bio je veći bunker koji je isto bio okrenut prema gradu. Mada nam ništa nije bilo jasno, riješili smo da pređemo proplanak i iz tranšeje izvidimo gdje smo. Sa nama je bio jedan Edhem iz Luke koji nam je rekao da je išao u školu u Goražde i da dobro zna taj teren. On je sa mnom i Merdanom pošao do tranšeje da izvidimo kako ćemo dalje. Ostali su ostali da čekaju na ivici proplanka. Prešli smo proplanak bez problema i iz tranšeje vidjeli grad kao na dlanu. Narod se kretao ulicama kao da uopšte nije rat. Tako blizu, a tako daleko. Par stotina metara lijevo od nas bila je crkva u Kopačima, a sa desne strane punkt koji je pripadao UNPROFOR-u. Nismo ni znali da je bio napušten. Edhem se vratio po ostale. Kada su bili na pola proplanka iz bunkera je izašao četnik koji se izgleda tek probudio, jer je počeo da se proteže. Naši su ga vidjeli i krenuli da se prebace u žbunje ispod proplanka. Pukla je mina i pas koji je išao za nama čitavim putem, iako smo pokušali da ga se riješimo, zacvilio je. Četnik je samo zazviždao i vratio se u bunker. Imao sam predosjećaj da je Bego aktivirao minu. Brzo smo se prebacili preko tranšeje i spustili do naših. Bilo je tačno da je Bego aktivirao minu ali srećom nije ga zakačila. Poslije nekoliko trenutaka kad smo se smirili, dogovorili smo se da Merdan i ja siđemo na ulicu i tako ulicom uđemo u grad. Sišli smo kroz bašču, pored zapaljenih kuća, do puta koji je povezivao Goražde i Kopače. Otkočenih pušaka, jedan sa jedne drugi sa druge strane ulice, krenuli smo prema gradu. Odjednom u jednoj ruševini začuli su se glasovi. Mi smo ih vidjeli prvi. Mada smo pretpostavljali da su naši okrenuli smo puške prema njima. Nekoliko trenutaka kasnije i oni su primjetili nas. Predstavili smo se, a oni su pitali koliko nas ima i rekoše da nas očekuju već od pada Žepe. Desetak minuta poslije jedan od Goraždana i ja vratili smo se po ostale. I tako nakon dvanaest dana pažljivo, uz nadljudske napore i mnogo sreće ušli smo u Goražde.


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #14073

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Dedo.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #14074

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Odoh sve ovo spakovati, napisati poruku na mali list papira, pomoći Edinu u pakovanju za put i konačno krenuti na sve ili ništa.
Mojim dnevnicima je kraj na ovom listu papira. Na ovom mjestu vidim cijelu ''rahmetli Žepu''. Teško mi je, ali sam svjestan da će moji zapisi možda zauvijek ostati ovdje. Možda će ih nekad neko pronaći i samo zapaliti ili životinja otkotrljati pletenku, razbiti je. Papir će biti samo sastavni dio tla oko ovih grabova i jasenova. Truhnut će najveća istina o patnji i stradanju jednog naroda koji je nekad živio na ovim prelijepim prostorima više od milenija.
Ovo kao i sve ostalo napisa neki Mustafa Kurtić, zvaše ga Muhidin. Ovdje je rođen, živio je i patio, u nadi da će biti bolje. Komšije Srbi sa Borika, Mislova, Babljaka, Blažujevića, Stare gore i ostalih mjesta oko Rogatice, neka vam je na sramotu što dozvoliste i pomogoste bolesnom umu zatiranja svega što nije srpsko. Taj bolesni um zatiranja i imbecilni program o velikoj Srbiji izgleda da je uspio dobrim dijelom, a ja mogu samo da im/vam ''HARAMIM'' i da idete svi u pakao gdje im/vam je i mjesto.

Alijin Vrh, na Petovu Dolu, 5. august 1995. god.
Muhidin, glavom i bradom.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #14075

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Drugi dio


Prođe mnogo vremena od kada su utihnuli topovi, pucnji, samrtnički i ratni krici... Protutnjalo je sve. Od nekadašnje Žepe sada ostade samo ime, nekoliko godina je samo spominjaše, onako pustu i usamljenu dok je dozivala svoj narod, narod koji joj se nije mogao vratiti. Nove gazde Žepe postavili su natpise Lovište Sjemeć, misleći da su istrijebili ''štetočine'', za šta nas smatraše, pa se osjetiše da je humanije da na otetu zemlju nasele životinje, da prodaju skupocjene kože Švabama i Šveđanima, da se hvale sa novim lovištem... Prođe i to, pisaše o tome i novine, pripovjedaše o tome mnogi koji Žepu obilaziše, prikradajući se u nju kao da je ne smiju ni vidjeti. Trajalo je to pet i više godina, grizlo me i razdiralo. Brinuo sam se. Brinuo sam o drugoj mi majci u dalekim bespućima, hiljadama kilometara daleko. Sjetih se da sam rat dočekao mlad, zelen, i nadasve povrijeđen, ugrožen. Tad me to nagnalo da bilježim o onome što se počelo dešavati, i bilježio sam. Sve je to ostalo nedokučivo i predaleko. Vrijeme je gazilo sve pred sobom, kosmičkom brzinom se udaljavalo, prijetilo nestanku iz sjećanja. Nazirao sam zaborav i počeo mu se odupirati, čelično i odlučno kao nikada. Osvježavao sam pri svakom ukazanom trenutku sjećanja na Žepu, kako sebi tako i drugima, osjećajući lagodnost i čast. Počele su kružiti vijesti da se Žepljaci vraćaju, radovalo me pa se opet prisjećah kako sam bio prinuđen napustiti moju Bosnu, poslije svega, poslije Žepe u kojoj mi ostade sve što je moje. I tad mi bijaše teško i tad se nađoh u krizi u kojoj se osjećah poput dezertera, mada bijah odan Žepi sve do njenog istrjebljenja '95. godine. Čitao sam u svemu što mi je došlo pod ruku, o povratku Žepljaka, o nekim programima i djelatnostima. Radovao sam se, mada počeh spoznavati da je povratak zanemarljivim dijelom ostvaren, ali je ipak trajao. U tom periodu vratila se jedna osoba, meni nadasve draga i mila, moja nena Zulejha. Nije mogla više truhnuti u betonskim zidovima Sarajeva, čeznuti za svetim joj mjestom u koje je ipak omogućen povratak. Jedina žena koja se pored još nekoliko muškaraca vratila. Sama je i brinem za nju, preostala joj je jedino Žepa poslije svih kojih je imala. Sve pobijeno i rasijano po svijetu, a ona neće da gazi granice Bosne, vani nikako, san koji je trajao pet godina ostvario joj se i našla je duši spokoj i mir. Trajao je povratak još neko vrijeme i ponovo se sve ušutjelo, shvatih da je interes Žepljaka uslovno rečeno nikakav. Vrati se samo desetak osoba i to bi sve.
Krivio sam i sam sebe, i druge, i prokletstvo koje nas udalji, pa nam ne dopušta da dođemo pameti, da se ponovo nađemo na okupu. Sam sebi postadoh glavni krivac razmatrajući mogućnosti da se vratim, da budem u Žepi. Odbacih krivice sa svih pa i sa sebe i shvatih da smo stvarno u prokletstvu, u tuđem svijetu, na drugim kontinentima, u muhadžerluku diljem Bosne, i nešto nam ne da da se vratimo. Pomirih se sa sudbinom, privremeno i poraženo, te i dalje ostadoh u svojim krhotinama života u kojima sam lebdio, tražio nešto i nadao se. Život je u istinu težak. Sva ta gonetanja stvarnosti gurala su me u misterije, tragedije i smrti iz prošlosti, u nepoštenja, u laži... Istrajao sam, brojao dane u kojima sam razabirao izgubljene dijelove mozaika prošlosti, u kojima sam lebdio. Dočekao sam da se računi počnu svoditi, da istina pomalo izviruje iza svih apsurdnih laži. Počeo je čitav svijet da ih traži i da dokazuje njihova zlodjela. Ponovo se pričalo o povratku, kuće se gradile svakim danom, kako kome, ali nikako da se narod vrati.
Sumnje da Žepljaci ne pobuđuju interese povratka kružile su štampom, internetom i mahalama. Sarajlije prigovaraše da se ne može skrhati vječni san Podrinjaca o nastanjivanju u Sarajevu. Donekle sam ih opravdavao, ali i prezirao. Prošlo je još nekoliko godina, dvije pa i treća nastala od kada su se počeli Žepljaci polahko približavati ognjištima na kojima gradiše skromne kuće uz pomoć cijelog svijeta. Tad su proradili nemiri mojom dušom i u savjesti pa poželjeh da obiđem Žepu. Biješe to ove godine, devet godina od kada zadnji put vidjeh Žepu sravnjenu do zemlje dok je pljačkaše bezdušnici srpskog roda.
Svih prethodnih godina osjećao sam se poput Vezira Jusufa koji je mislio o Žepi, iz koje su ga odveli u daleka Osmanska Carstva. Zaimao je Jusuf velika bogatstva pa tad riješio podizati zadužbine, hajire u Žepi. Ja samo poželjeh otići i vidjeti Žepu, potajno se nadajući da ću pronaći moje dnevničke zapise i uz Božiju pomoć objaviti ih, i tom istinom podsjetiti sve o jednoj Žepi, koja nikog ne zanima. Tad sam odlučio pisati i predati se nekom nepoznatom amanetu, valjda Božijem ili možda vapajima svih onih koji padoše za Žepu jedinu.
Dočekao sam i to, mjesec juni, četrnaesti dan, 2004. godina, kad me Bokšanica planina svojim oštrim zrakom ošamari i uvuče u zelene aleje u kojim sam nestajao beskonačno sretan.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #14107

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Planina kao planina, bez promjena, ista onakva kakvu sam je ostavio prije ''tri hiljade dvjesto trideset i šest dana''. Ne biješe mi teško da prije svog polaska protabirim koliko dugo sam odsutan. Iz duboke prošlosti koja mi se na trenutke vraćala, čarobni zov me drmao, podsjećao da sam tu, baš tu gdje sam želio doći i gdje korov caruje i prkosi ljepoti prirode. Cvrkut ptica me vraćao ponovo u prošlost, samo je naviralo. Iz nekada lijepih krajolika su stršili ostaci krovova spaljenih i ruševnih kuća. Tek poneka čitava kuća se nazirala. Tek poneki pas je lajao. Negdje daleko kao da me osjeća dok se krećem prostorom na kojem sam započeo život i doživio najljepše trenutke života. Boljela me ta divljina kojom je sve okolo zračilo, u kojoj nestadoše skoro sve ljepote svijeta.
Neponovljivi trenuci ponovnog susreta sa Žepom, sa nenom Zulejho. Moje drugo dijete je tek vidjela, i njenoj radosti nije bilo kraja. Djeca su bila radoznala i za kratko vrijeme saznaše mnogo. I previše. Jedva ih pokrenuh kad se moralo krenuti. Začarala je Žepa svakog prolaznika, pa i poslije svega što je pretrpjela ipak zrači i miluje tim poznatim sjajem. Ponovo sam je morao napustiti. Tjerala me ta prokleta sudbina. Pronađoh i svoje dnevnike, skoro čitave u staklenoj pletari i spakovah ih, da onda kad budem imao najviše vremena u dalekom svijetu, čitam, prepisujem i živim na taj način u svojoj Žepi. Čekao me put do daleke Amerike, mnogima obećane zemlje (ali ne i meni), da se ponovo suosjećam sa Vezirom Jusufom, iz davnih vremena i da pišem o Žepi.
Vratio sam se iz Bosne. Težak zamor od putovanja dužega od 11.000 kilometara i promjena vremenske zone, pomiješali su osjećaj za vrijeme i ljude. Gledao sam iznad okeana kako se odjeljuje dan od noći, vidio sam tanku liniju koja dijeli svjetlo od tame i u trenutku sam proputovao ponovno onaj put, koji sam nadljudskim naporima prešao od Žepe do Kladnja da bih se konačno spasio. Taj put koji je tankom linijom dijelio moj život od moje smrti. Bilo mi je u jednom trenutku mnogo važno da neko pronađe sve one spise smještene u pletaru u šumama iznad Žepe, jer mi se činilo da neću preživjeti taj put. Sada sam eto došao ovamo i sa nestrpljenjem očekujem da sjednem u svoju dnevnu sobu, da u miru pogledam sve te zapise. Ostalo mi je još nekoliko dana vremena prije povratka na posao i moći ću da protabirim sve zapisano što sam prije nekoliko dana pronašao u Žepi. Čini mi se da nije mnogo toga stradalo, tek nekoliko spoljnih listova, ali i sa njih je sve čitljivo.
Sada preostaje taj napor, to zadovoljstvo. Pletara je stajala na istom tom mjestu, preko nje je malo napadalo lišća, dovoljno da se sjaj stakla ne presijeva pod uglom na jakom suncu. Tako je bila dobro skrivena. Tim predjelima ni u mirnim vremenima nije prolazilo mnogo svijeta, tako da ni sada niko na nju nije naišao. Sada sam svjestan šta je značio napor pisanja meni kao čovjeku koji je sve zapisivao, a i svima onima koji će čitati ovaj nevjerovatni dnevnik, koji je obuhvatio veliki dio onoga što sam smatrao važnim, što sam proživio i bio svjedokom. O svemu drugom, u šta nisam bio siguran, nisam ni pisao, iako sam imao mnogo saznanja. Htio sam da ono što je zapisano i ostane, kao vjerni zapis o jednom vremenu, jednom prostoru i jednom narodu, u bosanskoj čaršijici Žepi.

Mustafa Muhidin Kurtić
Atlanta 23. juli 2004. godine

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #14158

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Četništvo ponovo nastupa
1. april 1992. godine

Nakon okupacije Slovenije i Hrvatske, kao sastavnih dijelova Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Srbija eto ide dalje. Jasno nam je svima da Srpska demokratska stranka (SDS) i Republika Srbija imaju već gotov plan i za Bosnu i Hercegovinu. SDS dobiva potpunu pomoć Srbije za ostvarenje krvavog plana i rat se širi prijeteći BiH. Politika komšija Srba je čudna, oni negiraju da će se bilo šta ružno desiti, te da neće biti rata u našoj zemlji. Zakulisne igre Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, kao i njihovih podčinjenih ne obećavaju ništa dobro. Bošnjaci Muslimani se ni u Žepi ne osjećaju sigurno. Radio i televizijski izvještaji postaju kao ružan san. Slike i izvještaji iz Slovenije i Hrvatske su samo najavili predstojeće događaje. Teško je povjerovati da je istina sve ovo što se dešava. Slušam starije ljude koji komentarišu poslije odgledanih ili odslušanih TV i radio dnevnika. Oni su već zabrinuti, strahuju šta će biti ako nas napadnu. Ja imam (samo) devetnaest godina i pokušavam da svoje procjene zadržim za sebe. Ne iznosim svoje mišljenje, ali svjestan sam da sam svjedok historije i zato sam ovih dana donio odluku da zabilježim sve što se dešava. Valjda ovo neće trajati predugo. Sjetih se nečije izreke da je ponekad zapis ili rukopis ubitačniji od bilo kakvog oružja. Počet ću bilježiti svaki dan ukratko, radio i TV izvještaje. Neće to biti baš doslovno, nego uporedo sa ostalim doživljajima i događajima koji se budu redali.
Nije teško uočiti promjene oko nas, život se odvija naoko još uvijek normalno, ali se ipak osjeća neka nesigurnost. Ljudi odlaze na posao, rade, ali se svaki dan nešto očekuje i ta neizvjesnost stvara nervozu, odnoseći izraze sreće sa lica ljudi. Odnos komšija Srba počeo nas je zabrinjavati, jer su oni konačno otvorili karte: dobrovoljno odlaze na ratišta u Hrvatsku uvjeravajući nas da ''brane srpstvo''. Neprestano se govori da je počeo rat protiv Srba, da su ugroženi, da su im svi neprijatelji, da su jedino oni ''nebeski narod". Svojataju svaki kamen i cijelu Jugoslaviju. Kažu da je to njihova zemlja. Poruke postaju sve jasnije. Sve to tako biva do druge polovine 1991. godine1, koju je obilježila ozbiljna situacija u Rogatici.
Već u septembru prošle godine lokalni srpski lideri najavili su stvaranje ''srpskih autonomnih regiona" unutar BiH. Ovaj čin doveo je sve u BiH do svršenoga čina i prouzrokovalo sukob sa bosanskom vladom, u kojoj su dominirali Bošnjaci, a koja je pokušavala održati jedinstvenu državu BiH. U isto vrijeme tekle su ozbiljne pripreme za rat. Devedeset hiljada vojnika Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), koji su bili raspoređeni u Bosni i Hercegovini, počeli su izvoditi masovne vojne vježbe. Mobilizirali su i Muslimane Žepe, kao i drugih mjesta i pokušavali odvesti na ratišta u Hrvatskoj. Na samom startu bili su skoro bezuspješni u mobilizaciji jer je većina ljudi prozrela namjere Armije koja je otvoreno na strani Srba. Nekolicina ljudi se već bila odazvala vojnim vježbama i tamo spoznali stvarnost od koje su uspjeli nekako pobjeći. U stvarnosti vježbe su bile pripreme za rat, rat u koji je JNA planirala da uđe na strani Srba u BiH. Kažu govorilo im se da zvanično svi manevri trebaju poslužiti u zaštiti svih naroda (Hrvata, Srba i Muslimana) od paravojnih formacija svih strana. Svi oni koji su ostali na vojnim vježbama proslijeđeni su do Hrvatske kao živo meso koje će gurati u raščišćavanje minskih polja. Svi su gurnuti u prve redove i nažalost nikom se ne zna za trag i sudbinu. S druge strane, svi vojnici muslimanske nacionalnosti, koji su bili na odsluženju redovnog vojnog roka u JNA, zadržani su u Vojsci i nažalost većina već odavno nije među živima.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #14188

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Koliko se moglo izvući pouke, koliko smo bili svjesni prolazne misterije koja se desila 1991. godine Kurban-bajram, u mjestu Borika. ''Prolazna misterija'' koja je ostavila sirotinju iza Velije Kadrića, nije shvaćena kao opomena svima koji su bili u prilici saznati (slučajno ili namjerno) šta se ''kuha'' u zlikovačkim domovima Borike. Sasvim slučajno, Velija se našao na pogrešnom mjestu, na radnoj dužnosti kao noćni čuvar ''Ergele Borike''. On je postao svjedok nagomilavanja oružja na Borikama i kao takav morao je biti uklonjen. Tako se i desilo, prvo je nestao, tragalo se za njim, da bi ga ubrzo pronašli mrtvog. Obavljene su tajne istrage i javno saopćeno da je to bio ''nesretan slučaj''. Da li iz nekog straha ili nenamjerno, vlast i predstavnici bošnjačkog naroda Rogatice slučaj zaboravljaju već narednog dana i sputavaju se svi oni koji su pretpostavljali da se radi o smišljenom i organizovanom ubistvu, da ne šire ''dezinformacije''. Poruke iz daleke Krajine, Žepljak koji biješe u redovnom sastavu JNA, transformisane u neke Kninđe u okolini Knina, poginuo je. Almir Omanović, moj školski jaran, iz iste klupe, iz mog djetinjstva. Zahvalan sam do groba mojima Babi i Đedi, što me prikriše da ne odem u redove JNA u koje ode rahmetli Almir u vremenu kad i ja dobih poziv da se javim nekoj jedinici u Čapljinu. Odoše mnogi tad, iz Žepe, mnogi bijahoše u nametnutom ratu na strani Srba, u JNA, mnogi su se uspjeli izvući, pobjeći i u Žepu, pa se skrasiše širom Evrope pa čak i Kanade. Tad smo to mogli da predosjetimo, tad u početku jeseni, krajem avgusta 1991. godine, kad se srbo-četničke starješine pokušaše ismijavati mrtvim tijelom našeg Almira. Prvo su bili poslali sasvim nekog drugog, tuđe tijelo, drugu mrtvu mladost, bezimenu, ali to ne biješe Almir, roditelji nisu prepoznali svoje dijete, biješe to neko drugi. Zatim, dovezoše napokon i Almira, sahranismo ga u Žepi, kao prvu našu žrtvu koja biješe rezultat monstruozne srbo-četničke politike zatiranja svega ''nesrpskog''. 1992. god. zima, odličan period da se pojam ''smrzavanje'' upotrijebi kao konačna konstatacija za nečiju smrt. Borika ponovo postaje stratište svih onih koji u prolazu, ''nenamjerno'' naiđu na vidljive faktore koji ukazuju na organizovano naoružavanje i pripremu za rat protiv Bošnjaka muslimana. Takav jedan bio je i žepljak Dževad Parnica, kojeg u februaru. 1992. god. pronalaze mrtvog nedaleko od mjesta gdje je prethodno pronađena prva žrtva (Velija Kadrić svjedok organizovanog četništva Borike). I dalje nam je trebao neko da nam silom ukaže na zlo koje je polahko, ali sigurno dolazilo i prijetilo svima, a ne samo ''nezgodnim i slučajnim svjedocima''. Slijepilo i uspavanost u Bošnjacima je nažalost rezultiralo više nego pogubno, ostavljajući trag za sva vremena. Koliko dugo još ''moramo i trebamo'' biti slijepci pod okriljem Božijeg merhameta utisnutog nam u mozgove, da praštamo i ne odupiremo se vjekovnim planovima, pogubljenjima, raseljenjima i uništavanja uopće bošnjačke, muslimanske kulture i njenog i našeg života.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #14361

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Nekolicina Žepljaka je stradala na isti način. Jedan od njih je i Almir Omanović, čije je beživotno tijelo navodno dovezeno u Žepu, da bi se ispostavilo da se radi o tijelu nekog drugog nastradaloga vojnika, čiji je identitet ostao nepoznat sve do danas. Svi mobilizirani su trebali doći kući još prije nekoliko mjeseci, ali traga im nije bilo niti ko i u ovom trenu zna dati odgovor šta se sa njima desilo.
Jugoslavenska Narodna Armija postajala je ustvari srbijanska, mnogo ranije. U oficirskim redovima dominirali su Srbi. Blizu dvije trećine oficira prije 1990. god. i gotovo svi visoki oficiri imali su srpsko porijeklo. Tako se priča. Gledao sam neke analize bošnjačkih političara koji su podastrli podatke koji nam otvaraju oči, ali ja mislim, kasno. Prelomni trenuci osjetili su se i u Žepi, a pogotovo u Rogatici u maju 1991. godine kada su aktivisti SDS-a postavili barikade glavnom ulicom, objašnjavajući taj potez reakcijom na neodgovorni odnos MUP-a i Vlade BiH prema SDS-u i srpskom narodu. Naime, stvarni razlog ovom neodgovornom činu bio je imanovanje Muslimana Ismeta Osmanovića, na mjesto načelnika MUP-a, a ne Srbina kako su oni očekivali, kao i nepostavljanje na dužnost komandira te stanice Nege Gojkovića. Već tada SDS traži cijepanje općine Rogatica na srpsku i nesrpsku. Ponovo se u maju prošle godine desio inscenirani incident ispred zgrade općine. JNA je došla ''silom" odnijeti vojnu dokumentaciju iz Sekretarijata za narodnu odbranu, ali je u tome spriječena. Prilikom sprečavanja odnošenja dokumentacije ranjen je policajac Asim Alagić. Ranio ga je srpski vojnik JNA.
Vojne vježbe koje su uslijedile u jesen 1991. god. bile su maska za preraspoređivanje oružja koje je konfiskovala JNA iz magacina Teritorijalne odbrane BiH i ustupila snagama srpske Teritorijalne odbrane time se stavivši u funkciju samo jednoga naroda. Oni su, također, uspostavili prisustvo Armije na strateškim lokacijama. Početkom ove godine Srbi su bili već spremni za akciju ali se čekao pogodan momenat, koji je uslijedio nakon referenduma za nezavisnost BiH kojeg su Srbi bojkotirali i proglašenja BiH nezavisnom državom šestog marta 1992. godine.
Krajem februara i početkom marta na Borikama, mjesnoj zajednici općine Rogatica, jasno se uočava i osjeća teror srpske policije. Zašto na Borikama? U jesen 1991. na Borikama je osnovano i ceremonijalno proslavljeno osnivanje srpske Policije općine Rogatica, na čelu sa Rajkom Kušićem, rođenim na Borikama. Borika postaje još zloglasnija. Tek promovisani vojvoda, Rajko Kušić, stvara krug koljača, uglavnom iz reda najgoreg ološa, pod zaštitnim imenom ''Srpska policija'' koja uspostavlja potpunu blokadu puteva oko Rogatice. Počinju zavoditi teror nad nesrpskim stanovništvom, pretresajući vozila, pljačkajući, otimajući i zlostavljajući putnike, na taj način najavivši šta ustvari spremaju. Teško je bilo vidjeti ljude, koje si do jučer smatrao prijateljima, kako se ponašaju poput razjarenih zvijeri i čekaju odobrenje gazde da te rastrgaju.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 3 months ago #14370

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Lično sam posmatrao torturu Kušićevih kerova prije dva dana, 30. marta 1992. godine, kada sam posljednji put prošao iz Rogatice za Žepu. Na mjestu Lijeska, tri kilometra od Borike postavljene su barikade. Pedesetak maskiranih osoba, koje sam mahom poznavao, prsilili su se, dok su obavljajući kontrolu, široko raskršće pretvarali u parking. Vidio sam petnaestak blokiranih autobusa i kamiona. Putnici su dignutih ruku i prislonjeni uz autobuse ostajali bez novčanika, nakita i pri tom bili udarani. Tu se put račvao za Višegrad i Žepu. Putovao sam sa čovjekom iz Žepe čiji je prolazak na barikadama Kušić najavio, tako da mu je bilo sve otvoreno do Žepe. Pomislio sam: Kušić mu je vjerovatno veliki dužnik, ali me to uopće nije interesovalo, sve sam to vidio čekajući da dođemo na red. Odjednom, prilazi nam Kušićev policajac i kaže:
- Evo neki Šiptari iz Sandžaka, uglavnom šverceri, prevoze oružje! Šverc, a predstavljaju se poštenim narodom, majku im balijsku!
Nije znao ko smo, pa se na brzinu ispriča. Možda je mislio da smo ''njihovi''. A i on je meni bio nepoznat. Znao je da određeno auto, određene marke i boje, mora proći.
- Majku im balijsku, sve treba poklati!- reče i pusti nas.
Ponavljam, bilo je to na Lijesci, mjesto i raskršće puteva Rogatica – Višegrad - Žepa, udaljeno tri kilometra od Borika, na potezu Borike - Rogatica. Mjesna zajednica Borike, visoravan koja se protezala između planina Sjemeć na jugoistoku i Devetaka na sjeverozapadu, uglavnom je bila poznata širom Jugoslavije po uzgoju rasnih konja u svojim ergelama. Bila je pomalo i izletnička. Rahmetli Džemal Bijedić imao je vikendicu na Borikama, u kojoj je sada bila komanda Kušićeve policije. U ovim ergelama gajeni su rasni konji za jahanje, poznati u Evropi. Pored uzgoja konja stanovništvo MZ Borike bavilo se ovčarstvom, govedarstvom i posjedovalo ogromna poljoprivredna dobra. Nekad davno poslije turske vlasti, Borika je bila muslimanska, ali su vremenom Muslimani potiskivani, da bi sada Muslimani Borike sačinjavali samo 40% ukupnog stanovništva. Ona je prva postala najveće četničko leglo na teritoriji Rogatice i htjeli su je cijelu za sebe. I oteše je! Naime, Borika je dobro čuvala zločince od pamtivjeka. Ali eto, mi mlade generacije nismo mogli podrobnije znati o stvarnoj historiji BiH i šire. Učili su nas historiji koja je prikrivala stvarnost iz prošlosti. Od naših očeva i djedova to nismo mogli čuti iz prostog razloga što se živjelo u bratstvu i jedinstvu, a postojao je i strah od zakona jer bi pokazivanjem zločinaca bila narušena idila međusobnog življenja. Ako bi neko pričao o četnicima i pri tome spominjao nekog ko je to bio, onda bi taj ''neko" bio duboko uvrijeđen, a ovaj ko ga je spomenuo odlazio bi na sud. Boljela ih je istina koju niko nije smio znati. Skrivali su se velom komunizma i partizanstva, glumili bratstvo i jedinstvo.

Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zepa - Ratni dnevnik 13 years 2 months ago #14401

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Naši stariji su znali dovoljno, ali eto mi mlađi nismo, mada nije bilo fajde od toga što su znali naši očevi i djedovi. Živjelo se 45 godina u zabludi i nevjerici. Četnici su prenosili svoju historiju sa koljena na koljeno i brižljivo podizali svoje naraštaje u četničkom duhu. Istini za volju, bilo je i dobrih ljudi koji nisu zasnivali živote na temeljima ideje i zlodjela Draže Mihajlovića.
Nećemo se udaljavati od Borike. Početkom rata u Sloveniji i Hrvatskoj stariji su konačno otvorili usta koja su bila zapušena duže od pola stoljeća. Počeli su nam pričati šta bi nam se moglo dogoditi od strane komšija Srba, a što se njima događalo u Drugom svjetskom ratu i ranije. Bio sam znatiželjan, s obzirom da su se sve te strahote približavale i nama. Raspitivao sam se o svemu, o svim zbivanjima u Drugom svjetskom ratu, o nedaćama Muslimana Žepe i šire. Pričali su mi ljudi koji su učestvovali u Drugom svjetskom ratu na području cijele bivše Jugoslavije, a bili su zarobljeni, odvođeni čak u Njemačku te tako poslužili njemačkoj vojsci u bitkama u Rusiji. Srpsko-četnička povijest Boričke visoravni ima duboke korijene. U Drugom svjetskom ratu četnici Borika poklali su Muslimane Žepe, Borika i susjednih naselja oko Rogatice i cijelog Podrinja. Okončanjem rata 1945. okorjeli četnički zlikovci skrivali su svoja nedjela prelazeći u partizanske redove u zadnji čas. Pored onih koji su prelazili u partizane, postojali su i oni koji su se krili po šumama, a zahvaljujući svojim jatacima, vješto su se skrivali godinama poslije rata. Jataci su bile osobe koje su ih opskrbljivale hranom i pićem i informisali ih o njihovim goniocima u UDBI koja je u svojstvu policije imala za zadatak hvatanje četnika i ustaša i učvršćivala vlast Komunističke Partije na čelu sa Josipom Brozom Titom. Đedo, Salih Kurtić, bio je udbaš i učestvovao je u mnogim hvatanjima četnika u planinama Devetak i Sjemeć kao i drugim planinama oko Sarajeva, Rogatice, Foče, Višegrada, Han-Pijeska, Vlasenice, itd. Dosađivao sam mu svojom radoznalošću proteklih mjeseci. Njegove priče bile su veoma zanimljive i opsežne. Đedo mi je preporučio knjigu Zakoni UDBE, u kojoj je objašnjeno kako su četnici poslije rata hvatani i koliko su duboki ostali njihovi korijeni. Đedo ju je često čitao, samo da bi se vraćao u dane kad je bio mlad. Starost u penziji ga je sve više stiskala, tako bi besjedio. Muslimani su u Žepi iznijeli teret svih ratova na svojim leđima i nerado su o tome govorili.
Srpska policija vojvode Rajka Kušića, onako razuzdana sa potporom JNA, bila je prijeteća opasnost za svakog Muslimana na teritoriji Rogatice. U Višegradu, Foči, Bratuncu, Goraždu, Srebrenici, Bosanskom Brodu i drugim gradovima, ratne tenzije rastu nezaustavljivo. Iako smo se u Žepi počeli čuvati, organiziranjem noćnih straža još od februara ove godine, početak aprila je baš kritičan. Muslimanski praznik Bajram je na pragu i već nam se prijeti da ga nećemo dočekati. Većina firmi i fabrika još uvijek radi u i oko Rogatice i Srbi koji nisu otišli na ratišta u Hrvatsku počinju otvoreno da prijete. Svakog sata stanje postaje sve napetije. Svako se maksimalno uključuje i prati situaciju. Radio i TV aparati postaju najodaniji prijatelji. Slušajući i gledajući šta se događa mislim da je svako počeo najozbiljnije razmišljati o svom životu i smrti. Najcrnjoj temi čovječanstva. A kako i ne bi!


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.087 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version