Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

TOPIC: Rogatička "Pozitivna geografija"

Odgovor:Rogatička "Pozitivna geografija" 10 years 1 month ago #26170

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Last Edit: 8 years 5 months ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Rogatička "Pozitivna geografija" 10 years 1 month ago #26235

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Rogatička "Pozitivna geografija" 10 years 1 month ago #26316

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Rogatička "Pozitivna geografija" 10 years 1 month ago #26408

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Žepa

http://rogatica-bih.blogspot.com/2011/01/zepa.html


Selo Žepa sa selima; Slap, Pripečak, Ribioc, Vratar, Stop, Vrela, Ljubomišlje, Laze, Mandre, Mislovo, Borovac, Čavčići, Krnjići, Purtići predstavlja jednu administrativnu, donekle i geografsku cjelinu, koja je od grada Rogatice udaljena oko 35 kilometara u pravcu sjeveroistoka. Za čitavu ovu oblast postoji zajedničko ime Žepa po istoimenom najvećem selu. Sam naziv Žepa nije poznato po čemu je dobiven; da li po selu Žepi ili riječici Žepi? Zbog svoje geografske i saobračajne izoliranosti oblast Žepe je tipična etnokulturna enklava u kojoj se vijekovima ne mijenja. Ljudi su se međusobno pomagali, posjećivali i živjeli jedni za druge. Radost jednog je bila radost za sve, a tuga jednog tuga za sve. Žepa je kroz vijekove zračila historijski, neprocjenjivim vrijednostima i džennetskim prirodnim ljepotama., a za uzvrat njeni stanovnici vječno su joj odani i ponosni.



Premda na području Žepe nisu vršena arheološka istraživanja, ipak podaci kojima raspolažemo ukazuju na postojanje ljudskih naselja u prahistorijskom periodu na lokalitetu Gradina (kota797 i kota 974) u kojoj se i danas mogu naći fragmenti prahistorijske keramike, koji uglavnom odgovaraju materijalu iz glasinačkih gradina. Prilikom gradnje puta 1960 godine na sjeverozapadnim padinama planine Bokšanice pronađen je jedan kameni budak, koji bi se tipološki mogao smjestiti u neolit? Budak je smješten u Prahistorijskom odsjeku Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Ovi podaci govore da je žepsko područje bilo naseljeno u najstarijoj epohi, a vjerovatno i pod Rimljanima , jer na lokalitetu Bara (između sela Krnjići i Stopa) je nađen jedan odlomak ploče, koji tipološki odgovara rimskim stelama. I. Bojanovski smatra da je ovim prostorom prolazila rimska saobračajnica koja je povezivala sjeveroistočnu Bosnu sa Višegradom, a prolazila je preko Han Pjeska i Žepe

Srednji vijek ostavio je više tragova o postojanju života i kulture na području Žepe i oni se prvenstveno odnose na nadgrobne spomenike (stećke), koji su ovom području pronađeni na 13 lokacija sa 162 stećka. U selu Ljubomišlje, čije ime asocira na staroslavensku jezičnu tradiciju, nalazi se čitava nekropola ovih stećaka. Stećci postoje i u drugim okolnim selima oko Žepe, a jedan od najbolje očuvanih nalazi se u selu Stop, na groblju Tulež(čije je ime složenica riječi "tu" + "lež").

Žepa se prvi put se spominje u sumarnom osmanlijskom defteru iz 1485. godine, kao selo koje pripada Vrataru, bivšem starom gradu srednjovjekovne Bosne. Ostaci ovog grada nalaze se 5 kilimetara zapadno od sela Žepi. Bio je podignut na jednom visokom (745 m), vrlo strmom i teško pristupačnom grebenu smještenom na desnoj obali rijeke Žepe. Na gradu su i danas očuvani temelji, zidovi četiri okrugle kule, ostaci velike sale i sudačka stolica uklesana u matičnoj , živoj stijeni. Sa vrha grebena prostire se pogled na cijelu teritoriju Žepe, znači da je neko namjenski gradio na tom mjestu radi lakše zaštite i kontrole područja.

Do danas sačuvano je i nekoliko znamenitih spomenika kulture iz turskog perioda. Na rijeci Žepi, nalaze se dva kamena mosta iz vremena osmanske uprave - jedan koji je izgrađen u neposrednoj blizini izvora rijeke, dok je drugi bio lociran desetak metara iznad njezinog ušća, na trasi prometnice koja se u Višegradu odvajala od starog stambolskog druma i nizvodno pratila lijevu obalu Drine. Na ušću rijeke se nalazio sve do 1966. godine, kada je demontiran i rekonstruiran na drugoj lokaciji zbog izgradnje HE Bajina Bašta. Most je pušten u promet 1968.godine, a njegova nova lokacija se nalazi cca 500 m od naselja Žepa. Ovaj graciozni most koji je stoljećima bio ponos mještana ovog kraja Bosne, na žalost, nagrižen zubom vremena i ljudskom nebrigom, odavno nije turistička atrakcija.


Uz glasoviti kameni most, tu je i Kula u istoimenoj mahali koja je prema narodnoj tradiciji pripadala nekom Redžep- paši.
Nezaobilazna je i Redžep-pašina džamija čiji temelji datiraju iz perioda XVI stoljeća. U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 28. jula 1995. godine nakon izgona muslimanskog stanovništva iz Žepe, džamija je minirana i potpuno porušena. Uz potporu humanitarne organizacije BIRDS iz Islamske Republike Iran džamija je temeljito rekonstruisana i svečano otvorena 31. septembra 2002. godine. U groblju, neposredno uz Žepsku džamiju nalazi se staro turbe u kojem je ukopan Ibrahim Čavčić kojeg su ubili Austrougarski vojnici. A u selu Stop i nišan iz Turskog doba podignut Topčo Sinan-paši koji se nalazi u zaseoku Tulež.

Žepa je smješteno u dubokoj kotlini, okruženu planinama: Sjemač (Zlovrh 1526 m) sa sjevera, sjeverozapada i zapada planine Javot (1407 m) i Devetak (1417 m), Bokšanice (Klanac 1275 m), sa juga. Kotlina je otvorena na istoku, prema rijeci Drini, preko prevoja kod sela Slap. Nadmorska visina kotline je od 450 do 650 m. Južne strane kotline su strme, dok sjeverne strane nešto blaže i izdižu se prema visoravni planine Sjemač.

Ovo područje velikim dijelom izgrađeno je od trijaskih slojeva, zatim jurskih I neogenih.Njegova tektonska građa odlikuje se brojnim rasjedima, među kojima ima i nekih veoma važnih, kao i nabornim oblicima koji po obimu zahvataju manje prostore na terenu. Prostor se velikim dijelom sastoji od sedimenata trijasa koji, sudeći po profile iznad korita Drine, čine značajan kompleks slojeva, debeo možda i više stotina metara. Anizijski i ladinski slojevi zastupljeni su krečnjacima i dolomitima, obično uslojeni u banke I sa dosta rožnjaca. Na planini Bokšanici, nađeno je mnoštvo otisaka fosila Daonella, čime su ladinski slojevi na ovom terenu i paleontološki dokazani. Gornji trijas je zastupljen značajnom serijom krečnjakih i dolomitskih slojeva,debelih nekoliko stotina metara. Veći dio planine Bokšanice izgrađen je od krečnjačko – dolomitskih naslaga gornjeg trijasa. Tvorevine megalodonskih krečnjaka gornjeg trijasa nalaze se i u širem pojasu Laza. Masivni sprudni krečnjaci srednjeg trijasa izgrađuju najveći dio Zlovrha, te od Mislova preko Bokšanice, Klanca, Starogorske stijene pa na jug polulučno do Debelog brda. Slično trijasu, na ovom području zastupljena je i jura sa gotovo svim svojim dijelovima, mada su njeni sediment znatno manje rasprostranjeni na terenu. Slojevi donje i srednje jure razvijeni su u faciji crvenih amonitskih krečnjaka koji su zastupljeni u dolini rijeke Žepe i dalje oko Han Pijesku. Dogeru-malmu pripadaju slojevi dijabaz-rožnjačke formacije koje se razvijaju duž pojasa doline Drine i Žepe. Tvorevine dijabaz-rožnjačke formacije Žepe, Štitareva kao i Blaca na desnoj strani Drine samo su dio njene veoma duge zone koja se na sjeverozapada proteže prema Han Pijesku i Kladnju, a na jugoistok preko Višegrada prema Rudom i dolini Lima. Pored sedimenata (laporci, pješčari itd) koji su tipični za dijabaz-rožnjačku formaciju u ovim krajevima, u dolini Drine nalaze se i veće mase peridotita i serpentinita. Kvartarne naslage na području Žepe zauzimaju ograničeno prostranstvo a predstavljaju ih deluvijalno-proluvijalni zastori u Žepi, Čavčićima, Vrelu i Slapu kao i toku rijeke Drine na granici sa općinom Višegrad. Isključivo deluvijalne naslage nalaze se na na prostoru Pripečka.Najmlađi sediment na ovom prostoru pripadaju neogenu i zasprostranjeni su u žepskoj kotlini . U litološkom smislu neogen čine dobro uslojeni sivožuti laporci, gline, trošni pješčari, slabo vezani kvarcni konglomerati, laporoviti krečnjaci itd. Njihova debljina je možda i do 100 m , u srednjim dijelovima basena, dok je na rubovima znatno manja.


Mada na ovom prostoru postoje i naborni tektonski oblici reljefa , ipak ovdje preovlađuje rasjedna tektonika koja koja se odlikuje velikim brojem rasjeda., među kojima ima i značajnih. Kako stratigrafski, tako i tektonski, ovaj dio istočne Bosne ulazi u opšti tektonski sklop oblasti mezozoika, smještene između paleozoskog prostora Vlasenice na sjeveru, i Prače na jugu. Na području planine Devetak nalazi se jasno izražen nabor čije je jugozapadno krilo poremečeno tako da je moguće da se radi o polegloj, eventualno raskinutoj bori. Prostori planine Bokšanice predstavljaju produžetak sjevernog krila nabora Devetaka, ali i ono je sa nekoliko rasjeda razbijeno u blokove i tako izgubilo prvobitno tektonsko obilježje. Dug rasjed koji sa sjevera oivičava trijasku masu planine Devetaka, preko Mislova i Budete zalazi u područje kod sela Babljaka. Ovaj rasjed na izvjestan način razdvaja trijasku zonu Bokšanice od Devetaka, a od Babljaka i Stare Gore dopire na jugoistok do strmih litica lijeve obale Drine. Na ovom području utvrđena je veoma važna dislokaciona zona koja od Slapa na ušću Žepe u Drinu do sela Miloševića prati korito Drine. Ova dislokacija se na sjeverozapad preko Žepe i Rijeke propeže do Han Pijeska, a na jugoistok od Miloševića može da se prati do Gornje Lijeske i Kočarina do Orahovca gdje ponovo ulazi u Drinu. Između Miloševića i Slapa korito Drine leži na oko 280 metara nadmorske visine, dok se litice, izgrađene od trijaskih krečnjaka i dolomite uzdižu I do 1237 m (Teferič iznad Starogorskih stijena). Tereni koji čine istočno krilo rasjedne zone, izgrađeni su od naslaga dijabaz-rožnjačke formacije i krede, duboko su spušteni, tako da na ovom dijeli dislokacije rasjedni skok iznosi preko 1000 m. Po svemu sudeći, ovo je najvažnija dislokaciona zona ovog dijela istočne Bosne jer, pored znatnih denivelacija terena, ona i prostorno djeluje na širokom području.


Postor Žepe ima složenu reljefnu strukturu nastalu tokom duge geološke historije. Djelovanjem egzogenih sila nastali su kraško-korozioni oblici koji su posebno izraženi na području od Devetaka do rijeke Drine pravcem sjeverozapad-jugoistok, a predstavljeni su škrapama, vrtačama, kraškim pećinama i jamama. Najpoznatije pećine su: Petera vrata, Tmuša, Hrid, Zalažje itd. Pored pomenutog Devetaka izdvajaju se kraški oblici i na Bokšanici. Sjeverozapadni obronci planine Bokšanice odlikuju se strmim odsjecima koji su na više mjesta ispresijecani strmim olučastim žljebovima, sve do podnožja odsjeka. Olučasti žljebovi, kroz koje se kreće stjenoviti materijal predstavlja točila na čijem je kraju nagomilan materijal kupastog uzvišenja, koji se naziva sipar. Na pojedinim mjestima planine Bokšanice u blizini naselja Slap mogu se primijetiti jedinstveni siparski pojasevi koji su rezultat intenzivnog fizičkog razaranja stijena i dugotrajnog nagomilavanja siparskog materijala. Ovi siparski pojasevi su plazevi čija je gornja i donja ivica skoro paralelna, a uslijed nagomilavanja pad terena je znatno smanjen.

Planine koje okružuju kotlinu predstavljaju prirodnu barijeru,koja utiče na klimatske oscilacije ovog područja. Velika visinska razlika između dna kotline I okolnih planina, te sam položaj planina prekrivenih šumom, stvorio je povoljne klimatske prilike u naseljenim površinama tako da je jedan dio žepske oblasti župan i pogoduje ratarskim kulturama. Međutim, župnost ovog kraja nije u podjednakoj mjeri zastupljena u svim naseljenim površinama. Dok je ona više izražena u naseljima same kotline rječice Žepe (Slap, Žepa, Stop, Vrelo), gdje je nadmorska visina relativno malena, dotle u predjelima sa višom nadmorskom visinom ona opada. Ovom pojasu sa višom nadmorskom visinom pripadaju sela; Pripečak, Purtići, Borovac, Mandre, Laze i Mislovo, a jednim dijelom i Ljubomišlje. Ostala naselja (Vratar, Ribioc, Čavčići i Krnjići) stoje nekako na sredini između spomenutih dviju grupa naselja. Naselja su smještena po kotlinskim stranama koje se strmo spuštaju prema uskoj dolini rijeke Žepe.



Izuzetak čine mlinovi i nekoliko kuća koje pripadaju Stopu, smješteni u samoj dolini, i selo Pripečak situirano visoko iznad kanjonaste doline Drine. Daleko je naseljenija sjeverna strana (lijeva) strana slive Žepe,jer ona pruža povoljnije uslove za život. Faktor primarnog značaja za smještaj naselja je obradiva površina. Gdje ima zemlje za obrađivanje, izvorske vode i gdje vladaju povoljne klimatske prilike, tu ima i naselja. Ove klimatske razlike odražavaju se u većoj ili manjoj mjeri i na floru ovog područja. U predjelima nižim od 800 m raširen je hrast (Quercus petrea i Quercus cerris) , dok iznad 800 m počinje pojas bukve (Fagus silvatica), te jela (Albies alba), smrča (Picea excelsa) i Pančićeva omorika (Picea omorica). Pančićeva omorika ,reliktna i paleoendemska biljka, ima staništa na žepskom području u predjelu Golog vrha na Vrataru, na čak 30 hektara u rejonu Panjak, odjel 102 , Javor planini,u Dobratuši i na padinama Bokšanice, sa žepske strane.



Sredinom kotline protiče bistra planinska rječica Žepa koja natapa ovu plodnu i zdravu kotlinu. U narodu ovog kraja za rječicu Žepu postoji još i naziv Rijeka. Rječica Žepa je lijeva pritoka rijeke Drine, nastaje 6 km južno od Han Pijeska u podnožju planine Žep (1 537 m). Vrelo od kojeg nastaje naziva se Široko vrelo i nalazi se na 980 m nadmorske visine, ulijeva se u Perućačko jezero na Drini, kod sela Slap na 291 m nadmorske visine.



Najizdašnije vrelo od koga Žepa dobija vodu je nedaleko od sela Stop, samo 4 km ispred njenog ušća. Ovo vrelo je u narodu poznato kao Šakirino vrelo. Ukupna dužina rijeke Žepe iznosi 25,1 km.Na rijeci Žepi je planirana izgradnja MHE “Žepa“, instalisane snage 2,775 MW. Mještani Žepe kategorički odbijaju bilo kakvu daljnju saradnju po ovom pitanju , bez obzira na bilo kakve uvjete i eventualne koristi po Žepu.


Tabela - Srednja vrijednost proticaja rijeke Žepe od 1962-1981. godine (m³/s).

(Izvor podataka FHMZ Sarajevo)

Do 1992.god. Žepa je bila prostorno najveća mjesna zajednica u opštini Rogatica i jedina , gotovo 100%, bila muslimanska. Od 1947.god. do 1958.god. Žepa dobiva statut opštine, a obuhvatala je i područja sela ; Godenji , Brložnik , Stoborani , Podžeplje , Plane , Rijeke , Krivače , koja su pripala opštini Han-Pijesak. Žepa je imala veću teritoriju nego u prijeratnom periodu 1992. god.


Tokom protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu Žepa je bila mala bosanska enklava, koja je odoljevala udarima daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Rezolucijom UN -a broj 819, dana 16. aprila 1993.g., kada je Žepa proglašena "Zaštićenom zonom ", Žepljacima oduzeto naoružanje i Žepa povjerena na čuvanje UN snagama Poslije dugotrajne, žilave borbe, u kojoj su Žepljaci bukvalno goloruki branili svoje kućne pragove, Žepa se herojski branila, sve do 25. jula 1995. godine. Počeo je nezapamćeni egzodus njenih stanovnika i branitelja. Ostala je spaljena i sravnjena Žepa. U njoj nije ostao kamen na kamenu..

U centralnom djelu naselja otvoreno je Šehidsko spomen – obilježje.,neustraživim herojima Žepe, o kojima su pjesme ispjevane. Žepska voda, koja je jednim od simbola Žepe, na kojoj vijekovima iz šest rora izbija hladna i pitka voda


Ali, kao što sva zla prođu, tako je prošlo i to zlo. Ostali su tragovi. Teški i bolni. Žepa je imala i ima ljude koji su željeli i koji se žele vratiti na svoje – ništa. Na razoreno i uništeno, ali na svoje. I ljudi se se počeli vračati. Od „prijeratnih “2440 stanovnika (800 domaćinstava), vratilo se manje od 700 stanovnika (250 domaćinstava). Povratnici su uglavnom starije životne dobi. U novoj školskoj zgradi, osnovnu školu pohađa pet učenika. Jedini kontakt sa vanjskim svijetom su autobusi koji par puta sedmično voze za Sarajevo.

Dolazak u Žepu moguć je asfaltnim putevima, iz pravca Rogatice preko planine Bokšanica, Sokolca i putnom komunikacijom iz pravca Han Pijesak.Žepljak Enver Štitkovc-Žuti odmah po prestanku rata krenuo u gradnju dvedesetak kilometara asfaltnog puta koji je Žepu povezao sa Han Pijeskom, zatim je izgrađeno još 16 kilomatara do Rogatice. Žuti je počeo graditi puteve sa svojim parama, a država mu je tek kasnije pritekla u pomoć. Njegovi Žepljaci ali i mnogi drugi za njega kazuju ovako: „Da nije njega bilo, ne bi bilo ni opstanka ovdje, sigurno. Njemu svaka čast.“. Upravo zbog dobrih putnih komunikacija,ekološki čistog i prirodnim blagodetima bogatog kraja mještani se nadaju brzom ekonomskom razvoju i bržem povratku ostatka raseljenih Žepljaka. Novogradnje ulijevaju nadu.U fazi gradnje su hotel, fabrika za preradu voća, fabrika vode sa žepskog vrela, pristanište za brodice i čamce na Drinskom jezeru, ekološka farma zdrave hrane...


Plodno zemljište je dušu dalo za poljoprivredu. “Da sjemenku posiješ naopako, niči će!" - kažu ovdje. U plodnoj kotlini uspjevaju sve vsrte povrtlarskih kultura, ali kraj je bogat i voćem. Dok su ade uz vodotoke oaze za uzgoj raznovrsnih žitarica, visoravni su pravi mamac za stočare.




Drinskom jezero i riječica Žepa su bogate ribom, te otud ovaj kraj pohode ljubitelji ribolova, ali i lova. Okolna lovišta su riznice niske i visoke divljači, pravi raj za ljubitelje ovakve vrste rekreacije. Ovo je jedan od bogatijih prostora kulturno-historijskim nasljeđem (most na Žepi, Redžep- pašina kula, srednjevjekovni grad Vratar, nekropole stećaka), čine Žepu izuzetnom turističkom destinacijom.



Sve ovo naprjed navedeno pokazuje kako je povratak u Žepu itekako održiv.
Kraj ovog teksta o herojslkoj Žepi bih završio riječima povratnika Hamdije Kulovca iz jednog novinskog članka; “Grijeh je, bolan, ovo ostaviti na osami... Svaki povratnik na svoj način odužuje se gazijama i šehidima koji su krvavo branili Žepu.

Last Edit: 10 years 1 month ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Rogatička "Pozitivna geografija" 10 years 1 month ago #26480

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Rijeka Rakitnica (pritoka Prače)

http://rogatica-bih.blogspot.com/2011/01/rijeka-rakitnica-pritoka-prace.html


Rakitnica je lijeva pritoka rijeke Prače i zauzima dio središnjeg slivnog područja ove rijeke. Rijeka Rakitnica izvire između brda Prisoj i Jasika (Stupnom do), nedaleko od sela Šenkovića na istočnom obodu Glasinačkog polja.
Izvorište Rakitnice se nalazi u jednom proširenom amfiteatru u kojem, iz umrtvljenog sipara, izvire veći broj malih vrela koja sva zajedno ne daju ni 100 l/sec. vode. Rijeka svoj tok završava ušćem u rijeku Praču u Sastavcima, istočno od sela Mesića (zaseok Izgumanje). Dužina toka je 23 km. Izvor rijeke je na visini 760 metara, a ušće ima nadmorsku visinu 460 metara.Visinska razlika je oko 300 metara, što znači da je pad vrlo veliki. Rijeka i selo Rakitnica su dobili ime vjerovatno po vrbi rakiti kojom je tok obrastao gotovo cijelom dužinom.





Jedan km nizvodno od izvora, kod sela Rakitnica, prima svoju prvu lijevu pritoku Bereg, koja se u svom gornjem toku zove Sušica. Na ušću Berega u Rakitnicu obrazovao se travertitni prag i vodopad visine 10 do 12 metara.


Izvor Bereg





Između brda Veliki Kom i Mali Kom prima potok Gračanicu. U Rogatici prima Gračanicu, takođe potok, koji se u srednjem i gornjem toku zove Sutjeska. Nizvodno od Rogatice prima Zaganovički potok, te još neke povremene tokove. S desne strane Rakitnica prima Gučevski potok (Radavu), kod sela Šena Krena, u Rogatici potok Toplik i Tucin potok kod sela Kujundžijevića. Od današnjeg izvora Rakitnica je usjekla svoje korito u dnu stare fosilne doline i širi se obrazujući aluvijalnu ravan koja posle 1 km prelazi u rakitničko proširenje, širine od 100 do 300 metara. Samo proširenje je tektonskog porijekla.



Od ušća Berega u Rakitnicu, dolina se sužava u jednolično klisurasto udubljenje sve do ulaska u rogatičku kotlinu kod sela Podgaj, te u tom dijelu obrazuje proširenje, koje djeluje kao zasebna kotlina, mada je u stvari samo dio rogatičke kotline. Iz podgajskog proširenja skreće prema istoku gdje je između Velikog Koma i Malog Koma usjekla sutjesku koja je kod sela Zakomo skoro kanjonastog karaktera.



Strane klisure i kanjona su strme, visoke 220 metara, sa mnogo sipara i nekoliko manjih pećina. U ovom dijelu rijeka ima veliki pad i ima klisurasti izgled sve do sela Podplješevica, sjeverno od Rogatice.



Od sela Lukavac do Rogatice, Rakitnica presjeca kotlinu poprečno, pritom meandrira i pravi nekoliko ada u Kolovratu. Dio toka rijeke kroz Rogaticu je uređen i reguliran, a u centru grada, na Rakitnici je kupalište Zakula, gdje se rijeka račvala na dva dijela. Jedan krak (lijevi) je išao za kupalište, a drugi (desni) za vodenicu. Izgradnjom kupališta očišćeno je i prošireno korito, napravljena betonska brana sa daskama za zatvaranje. U ljetnom periodu u jutro bi se brana zatvarala, a naveče bi se voda iz brane ispuštala. Izgrađena je kafana i desetak kabina za presvlačenje. Dubina vode je bila od 50 cm do tri metra. Tu se nalazio prostor za sunčanje i sjedenje. Na vodi je bilo više čamaca u raznim bojama i raznim imenima (gusar, lasta, galeb i dr.).Nije vršena naplata, osim za korištenje kabine. Na kupatilu, pored usluge kafane, prodavali su se pereci, slatkiši i dr. Bile su postavljene i trambuline za skokove u vodu.







Kod sela Zaganovića, južno od Rogatice, dolina se jako sužava. Rijeka ulazi u kanjon dužine 1 km koji se završava kod Tucina potoka. Strane doline u ovom suženju su visoke oko 150 metara, a na stranama su javljaju krški izvori i pećine. Suženje kojim se dalje probija rijeka je klisurasto. Po izlasku iz ove klisure dolina prelazi u kukavičko proširenje kotlinskog karaktera.


Kukavičko proširenje je izgrađeno od sedimentnih tercijarnih naslaga u kojim se nalazi i slojevi mrkog uglja različite močnosti. Iz tog proširenja rijeka se ponovo probija kroz krečnjake i dolomite kod sela Tušine, pri čemu obrazuje kratak kanjonski prolaz čije vertikalne strane iznose 300 metara. Lijevo, na strmin stranama, ima nekoliko manjih pećina. Zatim se strane rijeke ponovo razmiču i šire sve do ušća u Praču



U gornjem toku Rakitnica ima dinarski smjer (sjeverozapad – jugoistok), a u srednjem i donjem toku njen opći smjer je sjever – jug. Skretanje je posljedica rasjedanja i spuštanja zemljišta, a i kasnijeg usjecanja jezerskih otoka iz oligomiocena
Veći dio sliva rijeke Rakitnice, posebno onaj koji gravitira rogatičkom kotlinskom erozionom proširenju grade oligomiocenske molasne facije, koje čine klastiti i krečnjaci. Na površini ovih naslaga istaložene su mlade kvartarne naslage sadržane u aluvijima i riječnim terasama. Mlađe neogene molasne i kvartarne naslage u dolini Rakitnice i njenih pritoka imaju ulogu hidrogeoloških izolatora. Na osnovu hidrogeoloških odlika sliva, može se reći da preko 90% njegove površine se nalazi u hidrološkim izolatorima, pa je doticanje uglavnom površinsko. Ovakva hidrogeološka pozicija ukazuje na postojanost orografskih razvođa, osim u nekim segmentima Glasinca i djelimično Devetaka hidrološki su neodređena. Razlog tome je karbonarna podloga, koja vrši podzemnu bifurkaciju, pa su orografska razvođa samo pretpostavljena i prenešena su u unutrašnjost.

Sliv Rakitnice predstavlja orografski kontinuirano nagnute morfostrukture Romanije sa Glasincem prema jugoistoku, Devetaka, prema jugu i Sjemeća prema jugozapadu. Ove morfostrukturene padine su horizontalno raščlanjene riječnim dolinama Rakitnice i njenih pritoka. Na horizontalno raščlanjenje uticali su rasjedi, kojim je određena glavna dolina i njene značajnije pritoke Bereg i Sutjeska (Gračanica). Dolina Rakitnice sa pritokama je rasjednog oblika pa se na osnovu ovoga, može suditi da je rasjedno predisponirana i da je naknadnim erozionim procesima dovedena u današnji izgled.

Ona predstavlja evolucionu sukcesiju spajanja jezerskih kotlina, fluvijalnim usijecanjima klisura i kanjona između njih, u jedinstvenu riječnu dolinu. Time se dolina Rakitnice odlikuje polifaznim nastankom. Najznačajnija kotlinska proširenja su; rogatičko kotlinsko proširenje na rijeci Rakitnici, a na pritoci Sutjesci šatorovačko i osovsko kotlinsko proširenje.
Kako se Rogatička kotlina, nalaze u neogenim, odnosno miocenskim naslagama, to upućuje na zaključak da je ona imala jezersku fazu. Tokom miocena, u pred fluvijalnoj fazi razvoja doline Rakitnice, u ovoj kotlini vjerovatno je egzistiralo miocensko jezero. Najznačajnije kanjonasto suženje Rakitnice je ono između Rogatice i ušća u Praču. Dolina Rakitnice, u nekim segmentima imaju odlike epigenetskih dolina, a u donjem toku prema ušću u Praču ima odlike krške sufozione doline preobraćene iz ponorskog pećinskog u površinski krški tok.
Područje sliva Rakitnice pripada umjereno toploj i vlažnoj klimi (Cfb), dok više nadmorske visine prema orografskim razvođima prelaze u vlažne borealne klime sa svježim ljetima (Dfc). S obzirom da vode Rakitnice dreniraju iz planinskog sliva, to je logično da je on u fitogeografskom pogledu pripada planinskoj fluorističkoj oblasti. Od najnižih nadmorskih visina planinskim vijencima na orografskim razvođima smjenjuju se vegetacijski pojasevi, uslovljeni zakonomjernim opadanjem temperature sa porastom nadmorske visine.
Na osnovu godišnjih vrijednosti proticaja, uočava se da period visokih voda traje od februara do maja, što je posljedica sniježne retenzije i povećane količine padavina u tom razdoblju. Niske vode su u periodu od juna do decembra. Maksimalni proticaji se javljaju u martu i aprilu, dok se minimalni proticaji na Rakitnici javljaju u augustu i septembru.

Tabela 1. Srednja vrijednost proticaja rijeke Rakitnice od 1982.-1990. godine (m³/s)

(Izvor podataka FHMZ Sarajevo)
Last Edit: 10 years 1 month ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Rogatička "Pozitivna geografija" 10 years 4 weeks ago #26515

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Sutjeska-Sućeska (Gračanica)

http://rogatica-bih.blogspot.com/2011/01/rijeka-sutjeska-suceska-gracanica.html

Rijeka Sutjeska je lijeva pritoka rijeke Rakitnice. Do sela Seljani, zaseok Gradac (Hladno vrelo) rijeka se zove Sutjeska (mještani je nazivaju i Sućeska), a odatle do utoka u rijeku Rakitnicu se zove Gračanica. Dužina njenog toka iznosi oko 13 km. Njeni izvori su na visini od oko 800 m, a ušće 525 m, tako da visinska razlika iznosi oko 275 m.



Nekad je to bio veći vodeni tok na kojem je radilo nekoliko vodenica. U selu Osovu, kod hana Hodžić Šećana je prije bila vodenica, i u Rogatici na Gračanici na Dijanovini, Šušin mlin. Širina riječnog korita je ranije bila i do 5 m, a dubina do 1,5 m. Međutim, zbog krškog sastava zemljišta, rijeka je našla ponor na izlasku iz osovske kotline. 1939 godne ovaj tok se izgubio, a obrazovala se tipična suhodolina u sušnom dijelu godine, od osovske do seljanske kotline(riječnog proširenja). U jesen i proljeće, za vrijeme padanja obilnih kiša i topljenja snijega koritom protiće voda, pošto ponori ne mogu uvjek da prime svu količinu vode.


Osovsko polje


Osovo-Kruševik (izvor Male Sućeske)


Mala Sućeska-Osovo(Klada)

Rijeka nastaje od Male Sutjeske i Velike Sutjeske u osovskoj kotlini. Osovska kotlina je visoka od 720 do 800 m, izgrađena je od uskog pojasa neogenih sedimenata. Ovi sedimenti nastali su u manjem rovu nastalom spuštanjem trijaskih slojeva između grebena Mednika ne sjeveru i Koštice na jugu. Korito osovske kotline je, dakle, omeđeno sa dva uporedna rasjeda, čiji je pravac pružanja gotovo istok-zapad. Osovski basen je vjerovatno bio u vezi na sjeveroistoku, preko prevoja Lijeska, sa nešto većim neogenskim basenom na širem području Borika.
Male Sutjeske izvire u zapadnom dijelu osovske kotline u Kruševiku (Rakitoviku), a Velika Sutjeske izvire u istočnom dijelu iste kotline ispod brda Gradac. Mala Sutjeska prilikom svog toka u jugozapadnom dijelu osovske kotline, kod Klade prima istoimeni potok. Oba potoka teku prema jugu, izlaze iz osovskog polja, gdje im se dolina sužava. Potoci zaobilaze brdo Ljubeš (Mala Sutjeska sa zapada, a Velika Sutjeska sa istoka), i sastaju se u Kadarevom dolu te čine riječicu Sutjesku. Suženje je dugo 500 metara, strane doline su visoke 50 metara.

http://4.bp.blogspot.com/_T-XOtAsjrBQ/TUBU_uQYlHI/AAAAAAAAAGY/ex-Rxi9Qor8/s400/39739_463664357951_277672952951_6420169_5223577_n.jpg
Šatorovska kotlina


Sutjeska-Trnovik

Od zaseoka Podubac do Ljučica riječica protiče jugozapadnim dijelom šatorovske kotline. Šatorovska kotlinaima izdužen oblik i pruža se u pravcu sjeverozapad – jugoistok. Dužina kotline je oko 3 km, a širina oko 1,2 km. Nadmorska visina kotline je oko 700 metara. Na području kotline ima nekoliko manjih tokova koji se ulijevaju u Sutjesku. To su Trnovik i Nova voda u selu Okruglom, a na jugu kotlinskog proširenja kod sela Tmorni Do potok Brestovik. Ovi potoci nastaju od istoimenih izvora. Izvori su lijepo uređeni. U Okruglom je 1931. godine uređena voda. Izgrađen je rezervoar, kraći vodovod i česma sa koritima za napajanje stoke. Poslije 1945 god. uređena je voda u selu Šatorovićima, kod škole na Trnoviku i Tmornom Dolu.


Trnovik-prije 40-tak godina


Okruglo-Trnovik


Okruglo


Tmotni Do

Na izlasku iz šatorovskog kotlinskog proširenja, od Ljučica do Prosjeka u selu Seljani u Krivim stranama dolina Sutjeske ponovo se sužava. Riječica probija klisuru između Debelog brda i Orlje brda, a duga je oko 2 km . U klisuri u Dubokom dolu imao je izvor čiste i hladne vode. Tu su se putnici u toku vrelih ljetnih dana zaustavljali da odmorei ugase žeđ iz hladnog izvora.


Seljani


Sutjeska(Gračanica)-Seljani


Seljani-Vrela

U selu Seljanima prima Seljanski potok sa lijeve strane, koji izvire kod zaseoka Ovlagija. Seljansko proširenje djeluje kao zasebna kotlina, mada je u stvari samo dio rogatičke kotline, jer je visina vode u nekadašnjem oligomioscemskom jezeru u rogatičkoj kotlini ležala na prostoru koji danas ograničava 800-ta izohipsa. Tako visok nivo vode u ovom basenu bitno je uticao na kasnije formiranje doline (epigenije) riječice Sutjeske (Gračanice). Visina jezerskih sedimenata u seljanskoj kotlini je na oko 740 m, dok su riječne terase u tri nivoa i njihova visina odgovara terasama u drugim dijelovima rogatičke kotline.
I ovdje se pojavljuje nekoliko većih vrela od kojih je najveće „Hladno vrelo“ na izlasku iz seljansku kotline ispod Mrke stijene (705 m), kod zaseoka Gradac. Hladno vrelo je vrlo jako, daje 45 litara/sekundi vode, i do 1980 g je bilo glavni snadbjevač vode za Rogatici. Vrelo je kaptirano još 1905 g, izgrađen rezervoar na Plandištu, a odatle je vodovodom dugim 4 km odvedena voda u Rogaticu. Do vrela rječica ima naziv Sutjeska, a odatle nizvodno, do utoka u rijeku Rakitnicu se naziva Gračanica. Nizvodno od „Hladne vode“ Gračanica je usjekla sutjesku (kratka klisuru) u krečnjačkim sedimentima do „Tatomirove kuće". Ova sutjeska je epigenetska (nastala nakon oticanja oligomiocenskog jezera), dugu je oko 500 metara, a visoka je do 150 metara.
Tu Gračanica ulazi u rogatičku kotlinu. Nizvodno od “Tatomirove “ kuće prima sa desne strane potočić, i hita dalje kroz vrbake preko Dijanovine do Vrbanje i prvih kuća u mahali Gračanica. Na tom području na riječici je bilo više jazova, na kojima su se djeca iz Gračanice kupala u toploj i čistoj vodi. Od Vrbanja pa sve do ušća u Rakitnice, kod “Stočne pijace” korito je uređeno kamenim zidovima.

Rogatica-Dijanovina


Gračanica-Vrbanja

Iz Dijanovine odvajao se krak riječice lijevo koji je tekao kroz Šuplju gromilu, Gračanicu i Tekiju i ulijevao se u Rakitnicu kod Crkvenog mosta uzvodno 100 metara. Preko korita postojao je veći broj drvenih mostova koje su gradili stanovnici ove mahale do svojih kuća ili imanja. Na lijepo uređenom koritu mještani su imali svoja prala gdje su prali sve do vremena kada je izgrađen vodovod u Rogatici. Gračanica je bila bogata potočnom pastrmkom i vrlo rijetkom pastrmkom zlaticom (zlatkom) sve do Seljana. Pastrmka se najčešće lovila rukama, a neki mještani i "na krošnju". Riba se hvatala ispod kamenja u koritu ili u žilama vrba kojim je cijelim tokom bila obrasla rijeka do Seljana.


Gračanica


Ušće Gračanice u Rakitnicu

Sutjeska(Gračanica) se znala izliti za vrijeme proljetnih i jesenjih kiša, ali nije nanosila veće štete. Zabilježena je poplava iz 1937 godine sa katastrofalnim posljedicama. Na slivnom području Sutjeske je došlo do obionijih padavina, „provale oblaka“, koja je prouzrokovala velike bujice. Tako veliku količinu vode nije moglo prihvatiti korito rijeke, pa je bujica sve pred sobom nosila i uništavala. Pola grada Rogatice je bilo pod vodom. Odneseni su svi mostovi u naselju Gračanica. Pošto se to dogodilo u ljetnom periodu, uništeni su svi poljoprivredni usjevi u kotlinama do kojih je došla bujica.
Morfoloski je cijelo ovo područje, u stvari, jedna velika površ, na mnogim mjestima ispresijecana manjim ili većim dolinama, pretežno zatvorenog tipa. U njoj su spustene tri male kotline: osovska, šatorovska, seljanska i nešto prostranija rogatička kotlina. Kotline su međusobno spojene dolinskim suženjima klisurastog izgleda. Svaka od ove četiri kotline nalaze se oko 100 m jedna iznad druge. Ova površ najvećim dijelom je geološki sastavljena od trijaskih krečnjaka, a manjim dijelom od jurskih i neogenih slojeva stijena . U stijenama preovladava mehaničko raspadanje, dok je karst plitak i sporadičan, bez velikih i izrazitih karstnih oblika. Zemljište je mjestimično ispresijecano mladim rasjedima i duž njih su spustene potoline u kojima su se obrazovala jezera u pliocenu i diluvijumu. Otuda na dnu kotlina i po njihovim obodima ima jezerskih sedimenata. Povlačenje vode iz ovih jezera prema Drini, odnosno Panonskom bazenu, ostavilo je na stranama kotlina nekoliko terasa koje odgovaraju pojedinim fazama tog povlacenja i nalaze se na raznim nadmorsim visinama u kotlinama. Za vrijeme oligomiocena Sutjeska, Rakitnica i Prača, odnosno doline tih rijeka nisu imale sadasnju dubinu. Njihovo usijecanje u apsolutnoj je vezi sa usijecanjem rijeke Drine. Taj proces spomenutih rjeka počeo je u vrijeme srednjeg miocena i vršio se tokom pliocena. Sama površ na kojoj se razvijaju ove rjeke formirana je tokom oligomiocena, tj. za vrijeme jezerske faze. Dolina Drine, kao i doline spomenutih rjeka, starije su od pleistocena (ledeno doba). Prije isijecanja svojih dolina, ove rjeke su punile jezera koja su postojala u pliocenu.
Dolina Sutjeske je rasjednog oblika pa se na osnovu ovoga, može suditi da je rasjedno predisponirana i da je naknadnim erozionim procesima dovedena u današnji izgled. Ona predstavlja evolucionu sukcesiju spajanja jezerskih kotlina, fluvijalnim usijecanjima klisura (sutjeski) između njih, u jedinstvenu riječnu dolinu. Time se dolina Sutjeske odlikuje polifaznim nastankom.
Last Edit: 10 years 4 weeks ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Rogatička "Pozitivna geografija" 10 years 2 weeks ago #26655

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Rudnik mrkog uglja Kukavice kod Rogatice

http://rogatica-bih.blogspot.com/


Rudnik mrkog uglja Kukavice kod Rogatice nalazi se u kukavičkom proširenju (kotlinskog karaktera) južno od grada Rogatice. Kukavičko proširenje je jedno tercijarno područje, obrazovano u prvom redu tektonskim , radijalnim poremećajima, koji su konstatovani na više mjesta prilikom rudarskih istraživanja još iz austrougarske uprave. Proširenje je malo , ima dinarski pravac pružanja (SZ-JI), vertikalno je asimetrično, jer je ovo nekad relativno uravnjeno zemljište iz jezerske faze znatnije deformisano eroziono-denudacijskim procesima. Pa ipak, forme reljefa su znatno blaže od okolnih terena. Morfološki, ovo proširenje pretstavlja brežuljkastu pinepleniziranu oblast sa blagim padinama. Hidrografski je orjentisana Kukavičkim i Trnovik potokom prema Rakitnici.Tercijar je zastupljen u kukavičkom proširenju na oko 3 km². Ovi sedimenti su zastupljeni glinama raznih boja i plastičnosti, pjeskovitim glinama i glinastim pješčarima sa valucima rožnaca. U ovim slojevima se nalazi i sloj mrkog uglja čija močnost iznosi od 2-6 metara, a iznad njega je drugi sloj močan 0,60 metara, razdvojen od prvog serijom jalovine debelom 4-12 metara. Močnost tercijarnih naslaga iznosi oko 150 metara što je prilično mnogo obzirom na relativno kratkotrajnu egzistenciju jezera.





Eksploatacija ugljenokopa u Kukavicama kod Rogatice počela je u 1919.godini. Domaći kapital uložen u akcionarsko društvo (Pamučina, Viner, Stokanović) nije dovoljno ulagao u ovaj rudnik. Sa površinskih kopova i uz slabu i primitivnu proizvodnju, bez stručnog kadra, i rezultati su bili slabi. Ugalj je prevožen za domaće potrebe u manjim količinama zaprežnim kolima, a isto tako i do željezničke stanice Mesići. Tek kada je 1923.godine ovaj rudnik mrkog uglja kupio ing. Hans Karlon (tadašnji direktor željezare Zenica), otpočelo je otvaranje jama i ulaganje investicija, što je omogućilo veću proizvodnju. Od tada ovo preduzeće nosi ime Ugljenokop „Karlon“ d.d. u Kukavicama. Kako je najveći problem predstavljala otprema uglja do željezničke stanice Mesići, jer se prevoz isključivo obavljao sa konjskom ili volovskom zapregom, vlasnik je 1928 godine preko brda Kuleta izgradio je žičaru ( u narodu poznata kao „Drotban“), sa visećim korpama za direktno transportovanje uglja na željezničku stanicu Mesići. Tu je podignuta i zgrada za separaciju uglja i posebna zgrada za termoelektranu (sa dvije parne lokomobile). Elektrana je strujom snadbjevala postrojenja u rudniku Kukavice i žičaru. Od 1934 godine davala je rasvjetu i gradu Rogatici, a nešto kasnije i Goraždu i Foči. U separaciji je vršeno prebiranje i sortiranje uglja, a proizvodnja rudnika poslije izgradnje žičare iznosila je 500-600 vagona mjesečno. Rudnik je privremeno snadbjevao i državne željezničke ložionice, zatim pivaru, ciglane i crijepare u Sarajevu, a u izvjesnoj mjeri i sarajevske preprodavce uglja za lokalnu potrošnju. U električnoj centrali i separaciji u Mesićima bilo je zaposleno oko 100 radnika, a u rudniku u Kukavicama oko 300 radnika. Ukupan broj zaposlenih u rudniku kretao se oko 400 jamskih i vanjskih radnika. U rudniku je radio veći broj zanatija, većinom iz Rogatice (kovači, bravari, elektičari, stolari i vikleri). Ostali kadar u rudniku regrutovao se i privikavao na rad iz siromašnih slojeva u okolnim selima .

Usljed velike konkurencije na tržištu dolazilo je do zastoja u prodaji i do kolebanja u samoj proizvodnji uglja. Bile su otvorene dvije jame i rudari su radili u dosta teškim uslovima u „ruč“ terenu, sa dosta slabom tehničkom opremom. U takvim uslovima kod radnika je sazrijevala svijest o potrebi poboljšanja opštih uslova rada i o potrebi povećanja plata. Među njima se ispoljavalo i jedinstvo u postavljanju zajedničkih zahtjeva mprema vlasniku rudnika. Sredinom 1940 godine rudarski radnici u Kukavicama već nastupaju svjestan dio radničke klase i organizuju štrajk koji je trajao 10 dana. Taj štrajk je okončan djelimičnim usvajanjem radničkih zahtjeva.

Poslije II svjetskog rata, već 1947.godine počela je obnova rudnika, a ubrzo i proizvodnja. Rudnik je podmirivao svojom proizvodnjom lokalne potrebe i potrebe šireg područja. Šezdesetih godina 158 rudara proizvodilo je 30.000 tona uglja godišnje. Međutim, 1978.godine rudnik je zbog iscrpljenih zaliha rude i nerentabilnosti zatvoren. Rukovodioci ovog rudnika su bili: Ahmed Branković, Ranko Ćosović, Mehmedalija Mešić i Vehbija Žiga
Last Edit: 10 years 2 weeks ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Rogatička "Pozitivna geografija" 10 years 5 dani ago #26919

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Pripremio: Nijaz dr. Štitkovac
Žepa - Narodni običaji(DIE VOLKSBRÄUCHE)
RADMILA KAJMAKOVIĆ

Ovaj rad tretira društvene i godišnje običaje, kao i običaje vezane uz podove onako kako su se ti običaji održavali uglavnom do drugog svetskog rata, odnosno onako kako su ti običaji ostali u sećanju starije i srednje generacije Žepe. S obzirom na to da ne raspolažemo pismenim podacima o običajima u Žepi iz bilo koga perioda, morali smo se ograničiti samo na podatke sakupljene na terenu od kazivača svih generacija, kako muškaraca tako i žena.
Novi društveni odnosi nastali u našoj zemlji posle oslobođenja i promene koje nastaju kao posledica tih izmenjenih društvenih odnosa, postepeno zahvataju i Žepu, što se neminovno odrazilo i na narodnim običajima. Naime, dolazi do postepenog gubljenja običaja tako ito se oni uprošćavaju odbacivanjem pojedinih karakterističnih elemenata. Tako dolazi do pojednostavljenja običajnog ceremonijala, gubljenja karakterističnih detalja i time do Izjednačavanja običaja na široj teritoriji. Istovremeno dolazi i do izmene pojedinih običaja pod uticajem novih odnosa i shvatanja u društvu. Ali ove novine nikada ne prodiru jednostavno i lako. Ponekad stari oblici još dugo egzistiraju pored novih koji su uspeli da prodru. Tipičan primer za to su običaji oko svođenja mladenaca u Žepi. Do oslobođenja mladenci su svečano svođeni u »đerdek« u četvrtak uveče, osam dana posle dovođenja mlade, što je bilo praćeno mnogobrojnim običajima. Poslednjih godina mladenci noće zajedno najčešće odmah po dovođenju mlade, ali se to vrši prećutno i bez saglasnosti starijih. Javno i svečano svođenje mladenaca i sada se, kao i ranije, vrši osam dana po dovođenju mlade, što znači da se sada mladenci svode dva puta, stvarno i formalno.
Neki običaji, a naročito oni koji su vezani za verske praznike, bilo islamske ili neislamske, sasvim su napušteni, dok većinu običaja sada održavaju samo stariji ljudi i žene, ali i mladi znaju za običaje koji se sada više ne održavaju.
Iako je narodnim verovanjima u Žepi posvećen rad Radmile Fabijanić, i u ovom prikazu običaja objavljena su neka verovanja i to samo ona koja su vezana za određeni običaj.

DRUŠTVENI OBIČAJI


Običaji u vezi sa porodom i podizanjem dece

Porodilji — lohusi — se uvek nađe pri ruci kakva iskusna žena — baba. Novorođenčetu mati odreže pupak sekirom i podveže ga uzicom na kojoj je bio nanizan tespih, a zatim dete opere i pospe sitnim šećerom. Ako je prvorođeno detc muško, mati će ga zaviti u očeve gaće da bi se
rađala muška deca. Iz istih razloga mati, pošto oriba kuću i popije kafu, najpre pojede jaje pećeno na maslu, a zatim legne u postelju.
Čim se u selu dozna za porođaj, že ne žure da obiđu porodilju i da joj odnesu ponude jer se smatra da je najveći »sevap« pre svih otići »na babine« i odneti porodilji slatko jelo i komade »beza«1 . I porodiljina majka obavezno dolazi »na babine« i tom prilikom donosi kćeri košulju i šamiju, zetu takođe košulju, a pored toga obično i »halve«2. Muškarci ne dolaze na babine, ali ako dođu u kuću iz drugih razloga, oni daruju dete novcem koji mu stavljaju na čelo. Baba i deda novorođenčeta, ako mogu, daruju dete dukatom koji mu takođe stavljaju na čelo. Za novac koji dete dobije kupe mu bakreni sud.
Porodilja leži obično sedam dana posle poroda i za to vreme novorođenče je sa njom u postelji. Samo ako se porodi u vreme žetve, porodilja ustaje i već treći dan ide da žnje.
Posle sedam dana novorođenče stavljaju u bešiku. Muško dete prvi put u bešiku stavlja muškarac, a žensko dete žena. Uz novorođenče u bešiku stavljaju razne predmete koji treba da ga štite od uroka i prekriju ga duvakom kojim je njegova mati bila na svadbi »zaduvačena«.
Prvih 40 dana novorođenče ne iznose iz kuće. Posle toga vremena majka sa detetom ide u posete susedima i rodbini. U svakoj kući dete prinesu naćvama, nabele ga brašnom po licu (da bude lepo) i daruju jajetom (da bude zdravo). Osoba koja je unela dete u kuću mora ga iz nje i izneti.
Ime novorođenčetu daju roditelji, i to ženskom detetu češće daje majka, a muškom otac. Ako roditeljima deca umiru, daće ženskom novorođenčetu majčino ime ili ime Fatima, a muškom novorođenčetu očevo ime. Imena daju i po nekome od rodbine, i to obično dedovo ili babino ime. Najčešće daju deci orijentalna imena: Mujo, Mehmed, Salih, Bećir, Hasan, Asim, Ibrahim, Šemso, Izet, Agan, Avdo, Hakija, Jusuf, Galib itd., a ženskoj deci: Emina, Habiba, Vezira, Dževada, Devlija, Hadžira, Fatima, Đula, Hanka, Nura, Aiša, Rasema i dr.
Dete i sada prvi put šiša neko od bližnjih, stric, tetka ili dobar prijatelj kuće. Šišanje se ranije obavljalo ponedeljkom ili petkom, a osobu koja je dete šišala zvali su »šišani kum«. Kum je dete šišao oko glave i darovao ga. Ošišanu kosu majka je stavljala u jastuk na kome dete leži, čuvala u sanduku ili ostavljala između brvana u kući. Narodni običaj svečanog prvog šišanja deteta rasprostranjen je kod svih Južnih Slovena, a najstariji podaci o ovom običaju kod Južnih Slovena datiraju iz XV veka3.
Sunet, obrezivanje muške dece, u Žepi se vrši od trećeg dana po rođenju do isteka treće godine. Sunećenje vrše rogatički ili višegradski berberi. Oni povremeno obilaze pojedine krajeve i sunete decu koja su u međuvremenu pristigla za sunećenje. Roditelji detetu tom prilikom prirede veselje na koje pozovu mnogobrojne zvanice (»kao na svadbu«). Svi pozvani daruju dete slatkišima, a roditelji deteta čašćavaju zvanice šerbetom i kafom. Imućniji roditelji tog dana priređuju pešačke ili konjske trke. Majka deteta daruje pobednika na trkama košuljom.
Do oslobođenja vrlo malo se išlo u osnovne škole; i muška i ženska deca su posećivala osnovnu versku školu — mejtef. U vezi sa početkom i završetkom školovanja održavali su se i neki običaji. Kada je dete prvi put polazilo u školu, njegova majka je svoj deci u mejtefu delila
………………………………………………………………………………………………......
1 Bez (ar.) — pamučno platno: A. Škaljić: Turcizmi u narodnom govoru i narodnoj književnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1957; sv. bez.
2 Halva (ar.) — poznato slatko jelo koje se pravi od brašna, masla i šećera. To je obična halva, koja se pravi u kućama, u aščinicama itd.: A Škaljić: Nav. delo, sv. halva.
3 I drugi ispitivači konstatovall su obićaj šišanog kumstva kod Muslimana u Bosni i Hercegovini: Herman K.: Kumstvo u Muhamedovaca, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu (dalje: GZM) 1889. str. 36—38: Trojanović S.: Glavna obeležja srpskog naroda. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu I, Beograd 1926, str. 59. i drugi podaci u Srpskom etnografskom zborniku, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja; Županić N.: Šišano kumstvo kod jugoistočnih Slovenaca i ostalih Slovena. Glasnik Etnografskog instituta SAN I, Beograd 1952. str 521—527.

kolače i halvu. Kada dete »izuči hatmu«4, priređivana je svečanost, koja se mogla obavljati u džamiji ili kod kuće, ali u svakom slučaju uz prisustvo mnogobrojnih posetilaca. Ako se »hatma« učila kod kuće, dečji roditelji su za posetioce priređivali ručak ili užinu, a gosti su detc darovali novcem ili ruhom.

Ženidbeni običaji

Devojke i mladići od četrnaeste godine počinju da posećuju »sijela« i »teferiče«. U početku oni samo gledaju i slušaju šta se tamo radi, a zatim i sami počinju da »kolaju« i »ašikuju«. Sijela i teferiči su mesta na kojima se devojke i momci upoznaju i počinju da »ašikuju«. Kasnije momak dolazi devojci uveče pod prozor i u razgovoru s njom ostaje po čitavu noć. Do pre tridesetak godina momak bi se uveče bos prikradao devojčinoj kući i razgovarao s njom kroz zatvorena vrata ili čak kroz cev od »banjice«. Svaki momak trudio se da prevari devojku da se s njim rukuje, i, ako bi u tome uspeo, on bi je ostavljao (»dala je ruke meni, daće i drugome«). Ašikovanje traje ponekad i po četiri-pet godina. U toku ašikovanja momak daje devojci sitne darove, a ako misli da se oženi njom, daće joj »amanet« (dukate i »kat« —tkaninu za dimije i bluzu). Međutim, devojke istovremeno ašikuju sa po više momaka, a momci sa po više devojaka. Te su veze nestabilne i raskidaju se zbog najmanjih razloga. I posle dugog ašikovanja dogodi se da se devojka uda ili momak oženi osobom sa kojom nije ašikovao. Sugerisanje okoline, tzv. »panjkanje cure ili momka«, često je uzrok raskida. Interesantno je mišljenje naroda u Žepi o tome. Iako se vrlo često »panjkaju« i devojke i momci, smatra se da je »najgrehotnije cure kod momka opanjkati«, dok »momka opanjkati nije uopšte grijeh jer je njemu šuplje pod nebom, a cura mora na pragu sidjeti«, tj. momak može da traži devojku gde god želi, a devojka mora da čeka da je neko potraži.
Sve devojke iz jedne kuće mogu istovremeno da »kolaju« i »ašikuju«, ali samo najstarija nosi dukate koje dobija od majke. Kada se ona uda, dukate nosi mlađa sestra do svoje udaje.
Na sijela i teferiče devojke idu sa majkom, bratom ili nekim rođakom, ali nikada same. Jedna žena povede sa sobom i po deset devojaka na sijelo ili na teferič.
Devojke se sada udaju već od petnaeste godine, a ranije se nisu udavale pre nego što navrše 20 godina. Momci se žene od 16. godina pa do posle povratka sa odsluženja vojnog roka. Obično se udaju sve devojke i žene svi momci, ali ima i slučajeva da devojka ostane neudata, a, ređe, momak neoženjen. Razlozi tome su različiti: fizička ili psihička mana, prevara voljenog momka odnosno devojke, kod devojaka inokoština ili, naročito kod uglednih devojaka, izbirljivost (odbija mnoge prosioce očekujući bolju priliku).
Srodstvo je ranije bilo smetnja sklapanja braka do devetog kolena, a u novije vreme do trećeg kolena, kao i kod Srba i Hrvata5.
Srodstvo po mleku je vrlo cenjeno i predstavlja nepremostivu bračnu smetnju. T. Đordević konstatuje da je srodstvo po mleku kod Muslimana ozbiljnija bračna smetnja nego srodstvo po krvi6.
Devojke se retko prose; obično se »kradu«. Samo starija i ugledna devojka neće se udati bez dozvole roditelja. Devojka se ukrade često i pre nego što njeni roditelji odbiju prosce, pa je ovakav način sklapanja braka »krađom« sasvim uobičajen. Devojka se dogovori sa momkom kada će on doći po nju, i u određeno vreme on sa svatovima sačeka devojku u blizini njene kuće.
………………………………………………………………………………………………......
4 Hatma (ar.) — jedno čitanje (učenje) cijelog Kurana, od početka do kraja. A Skaljić: Nav. delo, sv. hatma.
5 Drobnjaković B.: Etnologija naroda Jugoslavije. Beograd 1960. str. 146. I kod Muslimana u drugim krajevima konstatovana je u seoskim slučajevima rodovska egzogamija; Filipovlć M. S : Brak između prvih rođaka kod srpskohrvatakih Muslimana, Sociologija 3—4. Beograd 1960, str. 55—66.
6 Đorđević T. R.: Naš narodni život VI, Preislamskl ostaci među Jugoslovenskim muslimanima. Beograd 1932, str. 43.
Ako odvođenju devojke prethodi prosidba, momkov otac će najpre poslati nekog čovoka »da providi curu i njene roditelje«, tj. da vidi da li treba ići u prosidbu. Momkov otac posle toga ide najpre »da begeniše« curu, i drugi put da je isprosi. Tada joj predaje amanet — dukate, prstenje, lanac, minđuše, a devojka njemu daje »boščaluk«. Time je brak ugovoren i preostaje samo još prevođenje devojke.
Brakovi se sklapaju najčešće u jesen, samo izuzetno u ostala godišnja doba, a smatralo se da nije dobro sklapati brak između ramazanskog i Kurban-bajrama.
Svatova je ranije, a i sada kod imućnih, bilo do trideset. Svi svatovi kreću na konjima, a od oslobođenja sa svatovima ide i jedna žena — »jenga«. I u Srba i u Hrvata »naseljenih u krajevima u kojima je konstatovano i znatnije mešanje sa vlaškim, starobalkanskim stanov-ništvom« svatovi su muškarci — konjanici7. Tako je, kao što vidimo, i u Žcpi. Od svatovskih časnika u Žepi su poznati: stari svat (ako je devojka isprošena, stari svat je mladoženjin otac, a ako će svatovi devojku »ukrasti«, stari svat je prijatelj mladožcnjine kuće), zatim djever (mladoženjin brat) i jenga (mladoženjina sestra). Ostali svatovi sastavljeni od srodnika, komšija i prijatelja, nemaju posebnih zvanja ni funkcija.
Do drugog svetskog rata bilo je uobičajeno da se venčanje mladenaca obavi pre dovođenja devojke u mladoženjinu kuću. Sada se venčanje obavlja obično posle dovođenja devojke i održavanja svadbe. Čin venčanja nije praćen nikakvim narodnim običajima, niti je svečano obeležen. Uobičajeno je da nevesta pre venčanja ne prilazi naćvama i da ne ide u luk.
Određenog dana svatovi se sakupljaju u mladoženjinoj kući i odlaze da dovedu mladu. Mladu dovode u mladoženjinu kuću uoči petka. Od momenta kada mladu dovedu pa do idućeg petka je »mubareć«, a u petak je »pilav«8. U toku tih osam dana svakodnevno dolaze u posetu žene. Ako je devojka bila isprošena, svatovi ulaze u njenu kuću, u kojoj se takode priređuje veselje i igra kolo. Svekar donosi mladi obuću, odelo i duvak. Smatra se da se »ne bi dalo u malu« kući iz koje je mlada odvedena, ako bi ona sa svatovima otišla u svojoj obući. Običaj donošenja obuće nevesti u kojoj ona odlazi u mladoženjinu kuću poznat je i kod Srba i Hrvata9. Duvak je uvek crvene boje. Svekar »zaduvači« mladu pre nego što će svatovi doći i ona je čitavo vreme svadbe pod duvakom, sve do svođenja.
U mladinoj kući devojke »pripevaju svatove«, a mlada ih kiti darovima. Za uzvrat, svatovi devojke darivaju novcem. Svekar daruje ukućane i ženu koja je mladu spremala, izvela i stavila na konja. Sa mladom u mladoženjinu kuću ne polazi niko od njenih srodnika.
Ako se devojka »krade«, svatovi ne ulaze u njenu kuću. Mladu izvodi i predaje svatovima njena snaha ili neka žena, koju svatovi obdaruju novcem.
Kada svatovi pođu s mladom mladoženjinoj kući, mladoženja pre njih žuri kući da objavi dolazak svatova (»ide majci na muštuluk«). Kada mladu dovedu u mladoženjinu kuću, svekrva se za neko vreme krije od mlade da je ova ne vidi i »obzine«, jer se veruje da od toga svekrva može umreti.
Pred mladoženjinom kućom mladu, dok je na konju, svatovi obvedu »naoposlo« (sleva nadesno) oko kuće i daju joj rešeto sa žitom. Pošto promeša žito u rešetu, mlada ga tri puta baca preko sebe i preko kuće, a potom i rešeto baci preko kuće. Tada joj stavljaju muško dete, »nakonjče«, u krilo, koje ona ljubi i dariva. Kada siđe s konja, mladi stavljaju pod desnu ruku »musaf« (versku knjigu) da sa njim uđe u kuću. Pri ulasku, mlada ljubi kućni prag, ognjište i sobni prag, pa ostaje u sobi da dvori. Svi obredi koje mlada u Žepi vrši pred mladoženjinom kućom i u kući, izuzev unošenja musafa pod pazuhom, opšte su poznati i u Srba i u Hrvata u
………………………………………………………………………………………………......
7 Kulišić Š.; Etnološka i folklorlstička ispitivanja u Livanjskom polju. Uvod, GZM, Nova serija XV i XVI, Sarajevo 1961, str. 7, 17; Kajmaković R: Ženidbeni običaji kod Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, GZM, Nova serija XVIII, Sarajevo 1963, str. 80—85.
8 Mubareć (ar.) — veselje, slavlje. Škaljić A.: Nav. delo; sv. mubareć.
9 Vidi napomenu 7.
Bosni i Hercegovini10. Običaj je da mlada u sobi stojeći dvori sa prekrštenim rukama ispod »jašmaka« sve dok traje mubareć11. Za to vreme žene svakodnevno dolaze na čestitanje, a u tom periodu odvijaju se, prema uobičajenom redu, i glavni obredi uvođenja mlade u novi život. Žene obično dolaze u grupama a pred kućom ih sačekuje domaćica i uvodi u sobu u kojoj mlada dvori. Tu se ponekad sakupi i po četrdeset i više žena. Najuglednije sede na krevetu ili na minderluku, a ostale po podu. Ukućani poslužuju gošće šerbetom i tada svaka gošća »pomubareći« (čestita veselje).
Muškarci dolaze na svadbu uveče onoga dana kada je mlada dovedena i, potom, u četvrtak uveče pred svođenje mladenaca, ali ne ulaze u sobu u kojoj je mlada.
Dan ranije, u sredu, mladini srodnici donose njeno ruho. Devojčini roditelji, a naročito majka, već ranije su se pobrinuli, da devojka pripremi sve potrebno ruho. Ukoliko je devojka imućnija i starija, utoliko je ruho bogatije. Ali čak i ako se, nepredviđeno, udaje devojka od 15 godina koja još nije stigla da spremi ruho, njeni roditelji će joj za tih nekoliko dana kupiti sanduke i najpotrebnije ruho (ćilim, dušek, jorgan, haljine i boščaluke). U ruhu donose i ćasu slatke pite, koju mladenci pojedu u đerdeku, i gurabije, koje mlada podeli ukućanima. Vrlo retko se događa da mladini roditelji ne pošalju ruho, a to se može dogoditi samo ako su oni jako nezadovoljni njenim izborom i srditi zbog njene udaje. Ruho prenose na konju mladina braća i dve devojke — ruharice. Sanduke sa ruhom unosi u kuću mladoženja. Mladoženjina kuća daruje ruharice »katom«, mladinu braću novcem, a njenim roditeljima takođe šalju darove (majci »kat«, a ocu duvana, kafe i šećera).
Kada se ruho unese u kuću, svekrva iznosi sve svoje stvari iz sobo mladenaca, a mlada uredi sobu po svom ukusu i iskiti je ruhom tako da se svaki komad vidi, jer će uveče dolaziti žene i devojke »da gledaju ruho«.
Prilikom udaje devojka dobija samo ruho, a posle očeve smrti dobiće i odgovarajući deo očeve imovine, jer očevu imovinu nasleđuju i muška i ženska deca. Očevinu udata kći zadržava kao »osobinu« kojom ona potpuno samostalno raspolaže. Osobinu sačinjavaju zemlja, stoka, voćke, vuna i hrana. Osobina je jedan od najčešćih uzroka deobe zadruga, koje su ovde inače vrlo retke, a, po pravilu, to su sinovske zadruge.
Ritualno bojenje dlanova i tabana mlade knom, zvano »knivenje mlade«, obavlja se u četvrtak po podne12. Pred početak knivenja »djever« ulazi u sobu da mladu prstenuje i tom prilikom je okreće tri puta »naoposlo« i posipa bombonama i voćem. Kod Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini svečano prstenovanjc mlade obavlja se na sličan način, ali obično u kući njenih roditelja13.
Za vreme knivenja mlada sedi na dušecima i čaršavima koje je donela od kuće, ali pre nego što će ona sesti, po njima provaljaju malo muško dete, da bi mlada rađala mušku decu. Kod Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini vrlo je rasprostranjen običaj da pre nego što mlada legne u postelju provaljaju malo muško dete14. Jorgan ili ćebe na kome je mlada sedela za vreme knivenja čuva se i upotrebljava u narodnoj medicini i veterini. Mladu kniju četiri devojke (svaka po jednu ruku odnosno nogu), peta devojka drži knu, a šesta za to vreme nad mladom maše duvakom. Kada zamute knu, ove devojke sakupljaju od prisutnih žena novac, koji dele među sobom. Knom koja pretekne od knivenja mlade kniju se ove devojke. Mladi na dlanove pre
………………………………………………………………………………………………......
10 Đorđević T.: Nav. delo. str. 40—41; Kajmaković R.: Nav. delo, str. 86—87.
11 Jašmak (jerm.) — tanko bijelo platno koje kao koprenu vežu po licu muslimanke koje nose feredžu. Skaljić A.: Nav. delo; sv. jašmak.
12 Kna, kina, krna (ar.). Lawsonia inermis L. — prah od satrvenog osušenog lišća jedne biljke (slične našoj lijesci) koja raste u Indiji, Persiji, Arabiji itd. Kna spada u kozmetička sredstva Muslimanke (služi za bojenje ruku, nožnih prsta i kose). Ovako se naziva i musli¬manski svadbeni običaj krnanja mlade na jedan dan prije prve bračne noći. Skaljić A.: Nav. delo, sv. kna.
13 Kajmaković R.: Nav. delo. Str. 84.
14 Đorđević T.: Nav. delo. str. 40—41.

knivenja stavljaju dukate odnosno danas 1.000 dinara.
Uveče toga dana dolaze muškarci na večeru i donose poklone, a posle večere mladoženja ljubi u ruku sve prisutne muškarce i tada ga uvode u đerdek. Mladu u đerdek uvode žene. Kada se mladenci svedu, pred kućom se sakupe mladići iz okolnih zaselaka — »vukovi« — koji »viju« oko kuće sve dok im mlada kroz prozor ne »izbaci top« — zavežljaj sa hranom. Pojava vukova prilikom svođenja mladcnaca je opštepoznata kod srpskog, hrvatskog i muslimanskog stanovništva u Bosni15. Ujutru svirači svirkom bude mladence, a mlada i mladoženja ih daruju ruhom i novcem. Pod dušekom mlada ostavlja jagluk, a mladoženja novac, što pripada ženi koja rasprema postelju. I u »smetlište« iza sobnih vrata mlada ostavlja novac. To jutro mlada deli darove i ukućanima, a svekar i svekrva uzvraćaju joj dukatom koji joj stavljaju na dlan.
Ovaj, posljednji, dan svadbenog veselja nazivaju »pir« ili »pilav«. Pre podne počinju da dolaze »pirdžije«. Oko podne se postavlja sofra najpre za muškarce, a zatim za žene. Usred kuće se prostre čaršaf, oko koga posedaju svi koji će jesti. Jedan dugačak ubrus prostru svima preko kolena. Domaćica iznosi na sofru najmanje dvadeset slanih i slatkih jela, među kojima obavezno »keške«16. Obred prati svirka svirača, koje »pirdžije« obdare novcem; kada se dižu od sofre svi na sofri ostavljaju novac za »kuhača«.
Oko podne se na poljani pred kućom sakupljaju devojke, žene i momci koji nisu bili pozvani na pir. Među njih izlaze svirači i uskoro počinje kolo. Istovremeno se priređuju trke ljudi i dečaka, a imućniji prirede i konjske trke. (Sve važnije svečanosti u Žepi su prilika za održavanje trka). »Na košiju« mlada stavlja dar: za ljude košulju a za decu rubac.
U toku svadbe mlada ne izlazi iz kuće, dok je mladoženja obavezan da sa sestrama i rođakama povede kolo, u kome, sem mladoženje, igraju samo devojke. Uobičajeno je da mladoženja tri puta obiđe sa kolom, a zatim devojke same igraju. Usred kola posedaju žene, a momci stoje oko kola. Kolo se nastavlja do večeri. U međuvremenu parovi se izdvajaju na ivicu poljane na kojoj je kolo i »ašikuju« razgovarajući na rastojanju od oko jednog metra jedno od drugoga. Pred mrak prestaje sviranje i prisutni se razilaze. Time je svadbeno veselje završeno. Potom se obavljaju mnogobrojne obavezne uzajamne posete novih prijatelja po uobičajenom redu. Već 2—3 dana posle svadbe dolazi mladin brat »u prijatelje«. Zatim mladoženja s ocem i nekoliko srodnika ide »u pohode« mladinim roditeljima. Posle njih, mladina majka sa ženama dolazi u posetu kćeri. Mlada sa svekrvom i nekoliko žena uzvraća majci posetu i, najzad, mladin otac dolazi da obiđe kćer. Sve ove posete praćene su i uzajamnim darivanjima.
Do oslobođenja je u Žepi bilo nekoliko slučajeva bigamije i dva slučaja poligamije (sa tri žene). Uglavnom su udovice i raspuštenice udajom ulazile u bigamne brakove, »udavale se na inoču«. Bilo je i devojaka koje su to činile, ali se njima zameralo. I u poligamnim brakovima sve žene su živele u istoj kući, osim jednog poznatog slučaja u kome su dve žene živele u jednoj kući, a treća u drugom selu. Svaka žena imala je svoju sobu, a muž ih je naizmenično posećivao i zadržavao se kod svake koliko je hteo. Svadbeno veselje priređivano je obično samo za prvu ženu, a ako se priređivalo za ostale, nije se igralo kolo. Ispitivanjem smo utvrdili da je poligamija ovde bila izuzetna pojava. Po shvatanju naroda monogamni brak je opšta i normalna pojava, a
………………………………………………………………………………………………......
15 Čajkanović V.: Nekolike opšte pojave u staroj srpskoj religiji. Godišnjica Nikole Čupića XLI, Beograd 1932. str. 194; Kajmaković R.: Nav. delo, str. 88
200
16 Keške (pers.) — jelo koje je spravljeno od odstupane pšenice (bungura) i kokošijeg mesa, kao dobro uvarena masna kaša. Ovo je jelo bilo u Bosni vrlo uobičajena Škaljić A.: Nav. delo, sv. keške.

poligamija je opravdana samo u izuzetnim slučajevima, prvenstveno ako prva žena nije mogla da rađa17.
Nije uobičajeno da mladoženja po venčanju živi u kući mladinih roditelja. Ako žena nema muških srodnika ona će sa svojim mužem doći da živi u roditeljskoj kuči tek posle očeve smrti. I u ovakvom braku deca se prezivaju po ocu. Muža koji živi u ženinoj kući podrugljivo nazivaju »uljez«. Domazeti su obično iz drugih sela, iz porodica sa mnogo braće, a malo imanja. Neki domazeti ostavljaju braći svoj deo imovine, dok drugi to ne čine.
U Žepi se žene i udaju po više puta, raskidajući brak bez ozbiljnih razloga, pa čak i ako imaju dece. Deca razvedenih roditelja obično ostaju ocu. Jedini problem među supružnicima koji se razvode je pitanje razgraničavanja svojine, vraćanja darova i ruha. Tu postoje i običajne norme: ako muž otera ženu iz kuće, ona ima pravo da odnese sve darove koje je u toku braka primila, ali ako ona po svom nahođenju napušta porodicu, dužna je da darove vrati.
U vezi sa verskom zabranom da se muž ne može ponovo venčati sa razvedenom ženom dok se ona ne uda za drugoga i od njega ne razvede, u Žepi postoji tradicija o jednom običaju za koji kazivači nisu mogli navesti primer. Naime, smatra se da se ovaj propis može izbeći »venčanjem sa horozom«, posle čije smrti bi se njegova udovica mogla udati za bivšeg muža. »Venčanje sa horozom« nije nepoznato u etnološkoj literaturi Bosne i Hercegovine. U letopisu manastira Sutjeske zabeleženo je 1781. godine, a Vid Vuletić-Vukasović ga pominje u Hercegovini u XIX veku18.
Mladenci počinju život u kući mladoženjinlh roditelja. Do deobe i osnivanja sopstvenog ognjišta dolazi tek kada se sva braća požene, a uzrok deobi je najčešće posedovanje »osobina« i svađa među ženama.
I pored imovinske ravnopravnosti i činjenice da žene u Žepi ne rade poljoprivredne poslove, položaj žene u kući, a naročito mlade, nezavidan je. Svi kućni poslovi, briga oko dece i »dvorenje« svekra, svekrve, muža i drugih ukućana su svakodnevni poslovi mlade žene, a pravo o odlučivanju o bilo čemu minimalno. Tek godinama žena stiče poštovanje i pravo učestvovanja u porodičnim poslovima, a sa snahom i dobija odmenu u radu. Jedan od uzroka ovakvom stanju je svakako i to što su starije generacije žena u Žepi bez izuzetka nepismene, a i među najmlađim još uvek ima nepismenih jer roditelji na sve moguće načine izbegavaju da školuju žensku decu.

Običaji o smrti

Kada je čovek na smrt bolestan, dolaze rođaci i komšije da se sa njim oproste — »halale«. Naročito dolaze da se halale sa čovekom koji se na samrti mnogo i dugo muči. U ovakvim slučajevima dolaze i ljudi sa kojima je samrtnik bio u neprijateljstvu, pa se ponekad dogodi da samrtnik ne želi da se izmiri. Tada po narodnom verovanju on snosi krivicu. Da bi samrtniku olakšali muke, smatra se u Žepi da treba da se njegovi roditelji, ako su živi, halale preko njega. Smatraju da je oprošten od grehova čovek koji umre uoči petka ili na Bajram. Kada je domaćin kuće na samrti, on odredi šta da se proda za podmirenje troškova oko njegove sahrane, i to se prodaje bez pogađanja, a ostatak novca podele sirotinji, udovicama i devojkama.
Smatra se da umrlog treba što pre sahraniti. Ako umre u toku dana, sahranjuje se istog dana, a ako umre uveče, sahranjuje se sutradan ujutru. Zato se, čim se konstatuje smrt, pristupa
………………………………………………………………………………………………......
17 Raniji ispitivači muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini takođe su utvrdili da je poligamija bila retka i izuzetna pojava, a javljala se obično u slučaju kada prva žena nije imala dece ili kada je rađala samo žensku decu; Đorđević T.: Nar. delo, knj. II. Poligamija. Beograd 1930. str. 159; Hangi A.: Život i običaji Muslimana u Bosni I Hercegovini, Beograd 1936, str. 45; Hadžijahić M.: žena u hrvatskih muslimana. Hrvatsko kolo XXIII. Zagreb 1942, str. 250.
18 Vuletić-Vukasović V.: Putne bilješke (Iz Dubrovnika preko donje Hercegovine) Mladi Hercegovac, Kalendar za 1882. Mostar 1881. str. 50; Filipović M. S.: Život i običaji u Visočkoj nahiji, SEZb knj. LXI, Beograd 1949, str. 164.

opremanju mrtvaca. Prethodno se ugasi vatra i prospe voda koja se u kući zatekla u času smrti. Običaj prosipanja vode i gašenja vatre u kući umrlog rasprostranjen je kod većine Južnih Slovena19. Izvan kuće se naloži vatra na kojoj će se grejati voda za kupanje umrlog, »mejta«, kojega spremaju u podrumu. Ako je mrtvac imao prsten na ruci, skinu ga, čuvaju i upotrebljavaju pri lečenju. Vodom koja ostane od kupanja umrlog umiju se svi koji su pomagali pri njegovom spremanju i ugase vatru na kojoj se voda grejala. Pri gašenju vatre paze na čiju kuću ide dim, jer veruju da će u toj kući uskoro neko umreti. Smatra se da je umrli ostao nekoga željan ako su mu oči ostale otvorene, što je vrlo rašireno verovanje i u drugim krajevima. Takođe je opšta praksa, a konstatovana i u Žepi, da se platno za spremanje mrtvaca (»ćefin«) ne seče, nego cepa. Starije osobe pripreme za sebe »ukopne haljine« (»bijelu kamriku«, bez, sapun, košulje i šamije za one koji pomažu pri spremanju). Spremljenog mrtvaca okrenu prema zapadu i pokriju bezom. Na mesto na kome je samrtnik ležao i umro stave čanak sa pšenicom i u njoj zapaljenu sveću koja gori prve noći. Ovu pšenicu kasnije daju sirotinji. Sličan običaj rasprostranjen je kod Muslimana i Srba i u drugim krajevima20.
Dok se umrli ne sahrani, niko u zaseoku ne radi poslove izvan kuće (u polju i o zemlji), što jo običaj i kod Srba i Hrvata21.
Umrlo dete opremaju kao i odraslu osobu, a ako su roditelji jako siromašni, oni će sami opremiti dete. Kolevku, »bešiku«, umrlog novorođenčeta čuvaju i upotrebljavaju za drugu decu, a haljinice podele sirotinji, kao što rade i sa odelom odraslih.
Opšte je verovanje da se mrtvac može povampiriti ako ga preskoči kakva životinja. Da se to ne bi dogodilo, čim neko umre, zatvore mačke, a umrlom zabodu glogov trn u »ćefin«. Ako mrtvac ostane u kući preko noći, ljudi i žene ga čuvaju.
Stariji ljudi i žene svršavaju sve poslove u vezi s opremanjem i sahranom umrlog. Svakome ko bilo šta uradi za spremanje mrtvaca (donošenje i grejanje vode, kopanje rake, polivanje, i drugo) porodica umrlog plaća novcem ili robom. Ako umre siromah bez rodbine, njegovi suseljani sakupe između sebe sve što je potrebno i sahrane ga.
U žalosti nose svakodnevno odelo, ali se ne kite. Ako je pre smrtnog slučaja zakazana svadba i ako umrli nije roditelj jednog od mladenaca, održaće se svadba.
Kada ko umre, pa i malo dete, dolaze »na žalost« rođaci i komšije, suseljani i prijatelji iz drugih sela.
Smatraju da ne valja plakati za umrlim, a ako se to ipak čini, ne sme se dozvoliti da suze kapaju na zemlju.
Mrtvaca nose na groblje na »tabutu «22. Kada ga iznose iz kuće, paze da njime ne dodirnu kućni prag, jer se veruje da će u tom slučaju još neko iz te kuće umreti. Roditelje u grob spuštaju sinovi, a decu otac. Nije običaj da žene idu na sahranu.
Posle sahrane — »dženaze« — »ukopnici« se vraćaju u kuću umrlog i tu budu posluženi hranom i pićem. Ukućani takođe šalju »halvu« prijateljima. Običaj deljenja hrane posle sahrane i prilikom pomena opštepoznat je kod Srba i Hrvata (ukoliko ga kod Hrvata nije u novije vreme iskorenila crkva), a i kod Muslimana u Bosni i Hercegovini23.
………………………………………………………………………………………………......
19 Đorđević T.: Nekoliko samrtnih običaja u Južnih Slovena, Godišnjica Nikole Čupića XVII, Beograd 1939, str. 264—5; Šnevajs E.: Glavni elementi samrtnih običaja kod Srba i Hrvata. Glasnik Skopskog naučnog društva V, Skoplje 1929, str. 267; Lilek E: Vjerske starine iz Bosne i Hercegovine. GZM VI. Sarajevo 1894, str. 144—145.
20 Lilek E.: Nav. delo, str. 145.
21 Filipović M. S.: Nav. delo. str. 177.
22 Tabut (ar.) — mrtvački sanduk bez poklopca, u kome se umrli musliman nosi do groba. Muškarci se ne sahranjuju u tabutu, nego samo ženske. S k a 1 j i ć A.: Nav. delo, sv. tabut
23 Filipović M. S.: Nav. delo, str. 181; Mićović Lj.: Život i običaji Popovaca, SEZb LXV. Beograd 1952. str. 207.

Najveće groblje u žcpskim selima je pored džamije u selu Žepi. U njega sahranjuju svoje mrtve stanovnici obližnjih zaselaka, dok udaljeniji zaseoci i sela imaju svoja groblja. Interesantno je napomenuti da su mnoga današnja groblja nastala uz srednjovekovne nekropole (na primer: groblja u Žepi kod Džamije, u Krnjićima, u Ljubomišlju, na Tuležu). Groblja su većinom na vakufskoj zemlji, ali neka sela, kao Krnjići, imaju groblja na seoskoj zemlji. U svim grobljima umrli se sahranjuju po rodovima. Svi, osim mrtvorođene dece (koju zakopavaju u baštu), sahranjuju se u groblju. Nije uobičajeno da se grobovi obilaze i uređuju preko godine. Samo uoči Bajrama kreče »nišane« (nadgrobne spomenike) umrlih srodnika. Poneki ljudi pripreme »nišan« za svoj grob i na deset godina pre smrti, i u tom slučaju postaviće mu ga odmah prilikom sahrane. Inače »nišane« postavljaju obično do prvog Bajrama, a najdalje do godinu dana od smrti umrlog. Do postavljanja nišana grob obeležavaju većim neobrađenim kamenom. Deci i omladini do 20 godina ne postavljaju »nišane«. Iznad pojedinih grobova mogu se videti posađene šljive.
Pomeni umrlima čine se posle sahrane, za »sedminu« (sedam dana po smrti), »četresnicu« (četrdeset dana posle smrti), pola godine i godinu dana od smrti umrlog učenjem tehvida kao i deljenjem prisutnima ratluka, halve i somuna. Davanje pomena umrlom u ove određene dane, kao i deljenjem hrane prilikom pomena uobičajeno je i kod Srba i Hrvata24.
Smatra se da se duša umrlog vraća kući uoči Bajrama, uoči petka i uoči ponedcljka, pa u te dane rado umese pitu da maslo u kući zamirišc, jer veruju da to raduje umrle. Domaćin kuće kolje uoči Bajrama »kurbane« za umrle ukućane. Poneki domaćin pred smrt odredi da mu deset godina kolju kurban na Bajram i njegova se Želja posle njegove smrti brižljivo ispunjava.
Običaji oko smrti u Žcpi pretrpeli su najjači uticaj islama, jer su skoro svi momenti i sve radnje u ritualu spremanja i sahranjivanja umrlog predviđeni propisima. Zato u tom ritualu ima vrlo malo neislamskih, opštih, južnoslovenskih elemenata, kao što su: davanje jela »ukopnicima« posle sahrane, kao i deljenje hrane prilikom pomena, vreme održavanja pomena (sedmina, četrdesetnica, polugodišnjica i godišnjica), postavljanje pšenice i sveće na mesto na kome je umrli izdahnuo, postavljanje nadgrobnog spomenika najdalje do godinu dana od smrti pokojnika.

GODIŠNJI OBIČAJI

Stanovništvo Žepe održavalo je od kalendarskih verskih običaja islamske običaje, a, pored ovih, održavali su i neke običaje vezane za neislamske praznike, koje praznuju ili su doskora praznovali i Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini.
Kod Muslimana uopšte, pa tako i u Žepi, nema svetih dana na koje se ne radi. Međutim, u Žepi ima dana na koje se iz određenih razloga, verovanja, odnosno sujeverja nisu radili određeni poslovi, ili su se vršile određene radnje kojima se želio obezbediti napredak, plodnost i zdravlje, ili bar sprečiti zlo. Petak je dan kada se muškarci sakupljaju u selu Žcpi, u koje tada silaze i oni iz udaljenijih sela. Veći skupovi naroda iz šire okoline — »teferiči« održavali su se na Bajram, Jurjev (Durđevdan, 6. V), Petrovdan (12. VII) i na Spasovdan (peti četvrtak posle Uskrsa), a poslednjih godina održava se i »proslava 27. VII«, širi skup naroda na dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Manji skupovi održavaju se prilikom žetve i svadbe. Jedan takav skup prikazan je uz ženidbene običaje.
Od islamskih svetih dana u Žepi su se praznovali sledeći: »Mubareć večeri«, blagoslovljene noći »Leilei kadr«, »Leilei berat«, »Leilei miradž« i »Leilei ragaib«. Na »Leilei kadr« — 27. noći Ramazana palili su u prozorima džamije šarene sveće. U vezi sa postankom
………………………………………………………………………………………………......
24 Lilek E.: Nav. delo. str. 151—153.

običaja paljenja šarenih sveća, I. Zovko je objavio interesantno narodno predanje25. Običaj paljenja ovih šarenih sveća vrši se i u okolini Sarajeva. Uz navedene praznike nema drugih običaja.
Mevlud je dan kada se deli mevludsko šerbe, a pred džamijom se održavalo veliko sijelo i igralo se kolo.
Za Kurban-bajram domaćini pojedinih kuća kolju kurbane za umrle članove porodica kao i za žive ukućane. Do oslobođenja, kurbane za mrtve klali su uoči Bajrama, a kurbane za žive na dan Bajrama. Od kurbana za mrtve domaćin pojede desni bubreg, a kožu i meso pokloni. Od kurbana za žive u kući se zadrži polovina mesa, a druga polovina mesa, kao i koža, pokloni se. Uobičajeno je da onaj ko kolje kurban lazne malo krvi sa noža kojim je kurban klao. Sa kurbanom kao i sa njegovim delovima se specijalno postupa: Krv od kurbana zakopaju u zemlju a kosti i rogove čuvaju i pale kada duva jak vetar da bi se vetar utišao. Kurbane mogu klati i muškarci i žene, pa ima i žena koje to čine, ali u većini slučajeva kurbane kolju muškarci.
Uz ramazanski i Kurban-bajram, kao i uz druge islamske verske praznike nema narodnih običaja, ali ima narodnih verovanja, istina vrlo malo, vezanih za ove praznike, kao i navedena verovanja uz kurbane. Tako, na primer, postoji verovanje da ne valja seći građu za kuću i da ne valja sklapati brak između ramazanskog Bajrama i Kurban-bajrama. Na Bajram zasipaju nerodnu voćku mrvama koje na sofri ostanu od ručka, preteći joj da će je poseći ako sledeće godine ne bude rađala. Isti običaj poznat je kod Muslimana u Župči (Breza) i kod Srba u nekim krajevima, ali se to kod Srba vrši na Božić26.
Neislamski godišnji običaji u Žepi su uglavnom vezani za Jurjev (Đurđcvdan), Bozuk (Božić, 7. 1) i Spasovdan. To su, u stvari, fragmenti običaja i verovanja koji su opštepoznati i rasprostranjeni kod Južnih Slovena, uključujući i Muslimane u nekim selima Bosne i Hercegovine27.
Jurjev — praznik početka proleća — praćen je, pored mnogobrojnih vračanja devojaka o udaji, i radnjama kojima se želi obezbediti zdravlje, plodnost i obilje. To su: omahivanje ljudi, stoke i pčela omahom sa mlinskog kola; kađenje stoke i sudova za mleko pre izlaska sunca dimom od zapaljene smreke; ljuljanje na ljuljaški vezanoj za granu, da preko godine ne bole leđa; valjanje na tuđoj međi (ako toga dana zagrmi, kada se čuje grmljavina) govoreći: »Čija međa, bolela ga leđa«; mazanje kose sokom od loze, da bi kosa bolje rasla; stavljanje u kosu komada od mlinskog korita, da bi kosa bolje rasla; prskanje goveda rasolom, da se u toku godine ne obadaju (iz istih razloga čobani na Jurjevdan treba da se obuku što toplije). Uoči Jurjeva ostavljali su so u mravinjak, a ujutro su tu so davali kravama (da bi se te godine bliznile). Pre sunca obnosili su oko kuće i staje »musaf«, ili su oko staja obnosili so, koju su docnije davali stoci, ili je čoban prosipao pšenicu oko štale govoreći: »Dokle god činilice ne mogle obrati svako zrno (odnosno »dokle ne mogle ovi musaf proučiti«), dotle ne mogla mome malu nauditi«28. Zanimljivo je da se u Žepi narodni običaj zaštićavanja stoke na Đurđevdan vrši na više načina. Stari je i opšte poznat i rasprostranjen kod naših naroda običaj prosipanja prosa, žita ili soli oko staje. Pozniji elemenat u tome je unošenje verske islamske knjige sa tendencijom izvođača da se ovaj narodni običaj stavi pod okrilje islamske religije.
Na Bozuk — Božić deca su pohodila kuće svojih srodnika. Domaćica im je davala oraha, mesa, šećera i drugog, a devojčicama je davala i kudelje da im kose budu ko kudelja. Decu su zaogrtali kakvim komadom odela za vreme dok su u kući. Za to vreme dete nije smelo da se nasloni na peć, jer se verovalo da će u toku godine imati toliko čireva koliko peć ima lončića.
………………………………………………………………………………………………......
25 Zovko I.: Paljenje svijeća o mubareć-večerima u Sarajevu, GZM II, Sarajevo 1890. str. 416.
26 Đukanović I.: Običaji o slavi i Božiću, SKZb L, Beograd 1984. str. 241.
27 Đorđević R.: Nav. delo, knj. VI, str. 31—38; Ćatić A.: Božić kod muslimana. ZBNŽ0JS XXVI, Zagreb 1928, str. 379—380; XVI, Zagreb 1911, str. 158—160 i dr. Kreševljaković H.: Jurjevo. ZBNŽ0JS
28 Pećo Lj.: Običaji i verovanja iz Bosne. SEZb XXXII, Beograd 1925, str. 371.

Uoči Božića donosili su granu hrasta sa lišćem — »sušanj« — i njom šibali goveda, a zatim su tu granu zabadali u gredu. To su činili da goveda ne boluju od »šuškavca«. Iz istih razloga neki su volovima namicali jaram pa ih poterali »šušnjem«. Toga dana hranili su kokoši dajući im hranu u krugu napravljenom od konopca i dozivali su ih tiho verujući da će kokoši ići toliko daleko koliko se prilikom ovog dozivan ja čuo glas pozivača. Uoči Božića kadili su sudove za mleko dimom od zapaljene smreke. Kao i na Jurjevo, čobani su i na Božić prosipali pšenicu oko staje. Uoči Božića ukućani su mazali tabane belim lukom, verujući da ih tada zmije neće ujedati u toku godine, i da bi bili zdravi.
Između Božića i Malog božića (14. I) smatrali su da ne valja snovati, da vukovi ne bi klali ovce.
Spasovdan. Do pre tridesetak godi na na Spasovdan su čobani palili lile, koje su zvali »krbanj«. (Sličan naziv, »krbulja« upotrebljava se na Glasincu.)29 Lile su pravili od jelove ili omorikine kore, koju su punili smolom. Sakupila bi se veća grupa dece i, noseći lile na dugim štapovima, išla bi od kuće do kuće. Stopanice su im davale sutliju, slatku pitu, mleko, kajmak i drugo. Deca su se mlekom i prskala. Na Spasovdan, kao i na »Prokop« (21. VII), ne radi se u polju, ali ako neko toga dana mora da radi, trebalo je da povede sa sobom bar još jednog radnika.
Kresovi. Tri dana pre i tri dana posle Ilindana (2. VIII) i Petrovdana (12. VII) su kresovi. Verovalo se da tih dana ne valja prati rublje, jer će se »okresati« (pocepati).
Verovalo se da od Jurjeva do Petrovdana ne valja prati utorkom i petkom. Alidžun (Ilindan) je praznik za koji je vezano opštepoznato verovanje da će se ucrvati lešnici ako toga dana zagrmi.
»Prošjenci« su dani oko Božića. Smatralo se da se u te dane ne sme snovati, da vukovi ne bi napadali stoku. Verovalo se da će vuk napadati ovce ako čoban obuče odeću snovanu u »Prošjence«. Sma tralo se da se tih dana može snovati samo u »gluvo doba« (oko ponoći), i to pošto se zavežu verige.

Običaji uz poslove

Do drugog svetskog rata pazilo se na to ko će prvi započeti oranje. Trebalo je da to bude najimućniji i najbolji čovek u selu, i obično je godinama jedan isti čovek u selu prvi počinjao da ore. U Žepi nije bio u upotrebi termin »težakbaša« za ovu ličnost, koji postoji u drugim krajevima Bosne i Hercegovine30.
Bio je običaj, kada prvi put pođu na oranje, da namotaju volu oko desnog roga crveni pamuk i da mu daju žita da jede. Kada bi sejač polazio na setvu, domaćica bi mesila pogaču koju bi seljak pojeo na njivi, a deci u selu domaćica bi delila kolačiće. Sejač je u zemlju zakopavao jaje. U poslednji utorak pred Jurjevdan ili prvi posle njega seju konoplju. U seme koje ponesu na njivu stavljali su i kuvana jaja koja bi na njivi pojeli31.
Posle žetve devojke žetelice tražile su od domaćice dobru večeru, praveći šale i preteći joj srpovima32.
Većinu poslova u vezi sa poljoprivredom radili su ponedeljkom i četvrtkom, i to kada je pun mesec. Mnoge poslove (kao što su: oranje, komačina, žetva, koševina, obrada lana i vune, podizanje zgrada i dr.) radili su ranije, a i sada rade ali u mnogo manjoj meri, mobom.
………………………………………………………………………………………………......
Navedeni običaji uz prvo oranje i setvu opštepoznati su kod većine Južnih Slovena. To su ostaci agrarnomađijskih običaja koji se u ovim momentima vrše s ciljem da se obezbedi rod useva.
Zbog krupne stoke nisu radili u prvi utorak po Jurjevu, a iz istih razloga nisu hvatali volove u jaram utorkom i petkom. Do početka prvog svetskog rata palili su živu vatru i kroz nju progonili stoku. Dok se vatra iskrila, držan je ispod nje sud sa vodom u koju su padale iskre. Tom vodom je napajana stoka posle proterivanja kroz vatru. Od iste vatre prenošeni su ugarci i paljena je nova vatra na ognjištu. Običaj proterivanja stoke kroz živu vatru nekada je bio jako rasprostranjen kod većine Južnih Slovena33.
Biranje »srećnog mesta« za građenje kuće vršeno je tako što se na izabranom prostoru uveče prostirao komad odeće. Ako ujutru na toj odeći bude crv, smatralo se da mesto nije srećno, i tada se pristupalo odabiranju novog mesta. Ako bi našli mrava ili kakvu bubu, verovali su da je mesto »srećno«. U vezi sa ovim verovalo se da će, ako mesto na kome je kuća podignuta nije srećno, deca rođena u toj kući umirati. Građenje kuće počinjali su ponedeljkom, četvrtkom ili subotom. Kako je većina kuća podizana »na magazu«, kada bi završili magazu i podigli temelj, domaćin je na temelju klao ovna ili jagnje »da okrvavi prag«. Kada majstori podignu rogove na kući, vežu za njih uže na koje stavljaju darove dobivene od domaćina i njegovih suseda. Glavni majstor izvikuje stavljajući darove (košulje, čarape, rupce i dr), na primer:

»Pokrio mi Omer šljeme, fala mu, ej vala,
Da Bog da je zdrav i živ,
Da ima sinova i šćeri,
Svoju sreću dobru da nađe,
Da ga sinovi i šćeri na Ćabu spreme.
Šćeri udav'o, zemlju prodav'o,
Sinove ženio, hljeba želio.
Hvala mu, ej vala.«

Verovalo se da u novu kuću treba najpre uneti kotaricu jaja da bi kuća bila puna kao jaje. Iz stare kuće prenosili su u novu verige i vatru. Domaćin kuće saziva »mevlud« — »sijelo«, na koje dolaze susedi i rodbina. Svi pozvani donose darove, muškarci novac a žene žito i mlečne proizvode, rubac ili slično. Želi se da u kuću prvo uđe bogat čovek, koji tom prilikom daruje ognjište.
Svi navedeni običaji uz poslove opštepoznati su i vrše se, ili su se doskora vršili, kod većine Južnih Slovena. Neki od tih zajedničkih običaja došli su našim narodima svakako pod uticajem orijentalno-islamske kulture, ili su pod tim uticajem osveženi i obnovljeni, kao prinošenje životinjskih žrtava34.
***
Nakon turskog osvajanja Bosne i Hercegovine stvoreni su, naročito islamizacijom, uslovi ze širenje orijentalno-istočnjačke kulture. Ovi uticaji prodrli su u sve tokove života bosansko-hercegovačkog stanovništva, a naročito je islamizovano stanovništvo, koje se razvijalo u specifičnim društveno-istorijskim uslovima, bilo u situaciji da usvaja mnoge elemente orijentalno-istočnjačke kulture.
U narodnim običajima muslimanskog stanovništva u Žepi dominiraju orijentalni uticaji, iako su različitim intenzitetom u pojedinim tipovima običaja. U društvenim običajima, naročito u pogrebnim, elementi ove kulture su najizrazitiji kao i uticaj islamske religije. Interesantno je, međutim, da uz praznike islamskog verskog kalendara ima vrlo malo narodnih običaja. U ovim
………………………………………………………………………………………………......
običajima u Žepi uočljiv je proces prilagođavanja starih običaja novoj religiji (vezivanje božićnih običaja za Bajram, unošenje religioznih rekvizita — verske knjige— u stari običaj koji je kod Srba vezan za Đurđevdan) — put kojim su mnogi prastari običaji, prilagođeni novim uslovima, sačuvani do naših dana.
Pored orijentalnih uticaja, u narodnim običajima stanovništva Žepe konstatovani su i neislamski kulturni uticaji. Pod neislamskom kulturom ovde podrazumevamo čitav splet različitih osobina i kultura: predslovenski — balkanski, slovenski i vizantijsko-orijentalni, koji su u raznim periodima pre turskog osvajanja uticali na formiranje kulture naših naroda, pa su se odrazili i na narodnim običajima.
Paralelizam orijentalno-islamskih i neislamskih uticaja evidentan je u svim običajima u Žepi. U društvenim običajima su, pored orijentalnih običaja kao što su sunet, knivenje mlade i mnogi posmrtni običaji, konstatovani i neislamski običaji: šišano kumstvo i pomenuti običaji svadbenog i posmrtnog rituala (prolivanje vode i gašenje vatre u času smrti, delenje hrane po sahrani i prilikom pomena, vreme davanja pomena). Zanimljivo je da u ženidbenim običajima ima i takvih (konjanička, svatovska povorka, donošenje obuće nevesti u kojoj će stupiti u mladoženjinu kuću, neki običaji koje mlada vrši pred mladoženjinom kućom), koji su karakteristični za stanovništvo dinarskih predela. Shvatanja o rodovskoj egzogamiji, kao i odnos prema poligamiji u Žepi identični su sa onima i kod Srba i kod Hrvata.
Većina godišnjih narodnih običaja i verovanja vezana je za hrišćanske verske praznike, ali su ti običaji odnosno verovanja, u stvari, ostaci starih proizvodno-mađijskih običaja. Po mišljenju Š. Kulišića, »ono što je najznačajnije u tim običajima, to su prethrišćanski elementi, ostaci starih običaja i verovanja koji potiču još iz slovenske starine«35. Običaji koji se vrše uz zemljoradničke i stočarske poslove takođe su proizvodno-mađijski običaji, obavljaju se sa istim ciljem kao i navedeni godišnji običaji. Na isti ili vrlo sličan način ovi običaji su bili u praksi ne samo kod Muslimana u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, nego su opštepoznati kod većine Južnih Slovena.
Ispitivanja narodnih običaja u Žepi i upoređivanje ovih sa ispitanim običajima kod Muslimana u drugim krajevima u Bosni i Hercegovini pokazala su da je većina ovih običaja, ili elemenata običaja, u Žepi istovetna ili vrlo slična sa običajima muslimanskog stanovništva u ostalim krajevima Bosne i Hercegovine36.
Last Edit: 9 years 11 months ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Rogatička "Pozitivna geografija" 9 years 11 months ago #27065

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Etnološko-folkloristička istraživanja u Žepi
VLAJKO PALAVESTRA

Pripremio: Nijaz dr. Štitkovac

UVOD

Etnografsko odjeljenje Zemaljskog muzeja u Sarajevu poduzelo je, kao nastavak svojih ranijih naučnoistraživačkih poduhvata (proučavanje života i kulture stanovništva Livanjskog polja i Imljana), obradu života i kulture muslimanskog stanovništva u Žepi, u istočnoj Bosni.
Prillkom izbora muslimanske etničke grupe, koju je, u okvirima planskog etnološko-folklorističkog istraživanja Etnografskog odjeljenja trebalo ispitivati, rukovodili smo se, prvenstveno, potrebom da se što kompletnije sakupi sam materijal, pošto su dosadašnja ispitivanja bosansko-hercegovačkih Muslimana vršena parcijalno, u raznim geografskim sredinama i raznim oblastima narodnog života, tako da ne možemo kazati da je narodna kultura Muslimana u našoj Republici dosadašnjim ispitivanjima u potpunosti obuhvaćena. Osim toga, dosadašnja studijska analiza takvog nesistematski sakupljenog materijala, zajedno sa pokušajima koji su u našoj stručnoj etnološkoj (i ne samo etnološkoj) literaturi ostvareni na sintetskom tumačenju karaktera naših Muslimana, njihova porijekla i etničkih osobenosti, ukazali su na potrebu etnološkog proučavanja jedne kompaktne seoske muslimanske grupe, u kojoj bi se uticaji, primljeni prvenstveno iz gradova, što manje osjećali. Nakon izvršenih rekognosciranja i prethodnih ispitivanja, ustanovili smo da sela u području Žepe u potpunosti odgovaraju zahtjevima takvog radnog zadatka1.
Terenski rad je obavljen u više navrata, a započet je regnosciranjem maja 1961. godine, nakon koga je uslijedilo višekratno ispitivanje juna, jula i oktobra 1961. godine, zatim oktobra 1962. i, konačno, marta 1963. godine. Obradjena je narodna privreda, arhitektura, nošnja, tekstilna tehnoiogija, zatim narodni običaji, vjerovanja i narodna medicina, narodna proza i poezija, narodne društvene igre, narodna muzička tradicija i narodni govor2, i, posebno, narodna tradicija po porijeklu pojedinih žepskih rodova. U vezi sa ovim terenskim istraživanjima obavljeno je ispitivanje srednjovjekovnih nekropla u području Žepe, a rezultati tog rada, koji se štampaju odvojeno, treba da omoguće bolje poznavanje prilika na tom području u doba prije islamizacije3.

U cilju uporedjivanja narodnih tradicija žepskog stanovništva sa tradicijama stanovnika okolnih oblasti, vršena su, prema potrebi,i dopunska komparativna sakupljanja materijala, kako bi se šlo sigurnije omedjio prostor rasprostranjenja specifičnih crta u norodnoj kulturi Žepe.
Veoma mali broj rodova koji su po narodnoj tradiciji starinački (4) i znatan procenat doseljenika iz susjednih oblasti, većinom novijeg datuma (36,38%), upozoravaju nas na stanoviti oprez prilikom definisanja starosti i porijekla osnovnih elemenata narodne kulture Muslimana u Žepi. Medutim, ukoliko prihvatimo kao tačnu narodnu tradiciju o starijim doseljenicima, koje smo, po narodnom kazivanju, u Žepi mogli konstatovati (18 rodova. ili 23.37% od ukupnog broja rodova), možemo pretpostaviti da su upravo ti rodovi starijih doseljenika izvršili prenošenje prvenstveno toponomastike a zatim atuhtone i lokalne tradicije na nove, skorašnje doseljenike. Ovi stariji doseljenici (koji su doselili vjerovatno u XVII i XVIII vijeku), bili su, takodje, ona grupacija stanovništva koja je izvršila asimilaciju slovenskih starosjedilaca u Žepi i odigrala značajnu ulogu u formiranju današnjeg inventara kulturnih tradicija u mnogim oblastima narodnog života u Žepi. Najstariji pisani izvor koji dosada poznamo, turski popis iz godine 1468—1469, spominje u nahiji Vratar, u Vilajetu Kovač, veliki broj sela čije nazive i danas susrećemo u području Žepe, ili, pak, u bližoj okolini4. Tako se spominju sela Vratar, Ljubomišlje, Žepa, Ribioci, Slap, Laze, zatim sela za koje se može pretpostaviti da im se staro ime sačuvalo danas u nazivu pojedinih lokaliteta u Žepi, te znatan broj sela, odnosno lokaliteta koje danas, u Žepi, ne možemo naći. U spomenuti turski popis ova žepska naselja su upisana kao carski has, odnosno hasovi Isabega Ishakovića ili pak kao zijameti ili timari ljudi koji su sačinjavali posadu grada Ključevca; zanimijivo je da u nahiji Vratar nema spahijskih timara, što, pored ostalog, može značiti da je znatan dio tadašnjeg stanovništva bio slobodan, izvan feudalnog posjeda, nije bio potčinjen feudalcima.
Postojanje ovih toponima i danas, uz egzistenciju izvjesnog broja naziva za pojedine lokalitete u Žepi koji imaju nesumnjivo hrišćansko obilježie (Križevac, Crkelj, Za krstom, Vidov do, Crkvina, Marino Osoje, Šćepan grad itd.), govori u prilog pretpostavci da je broj starinačkih rodova u Žepi morao biti znatniji nego što je to danas slučaj i da su stariji doseljenici, koji su na današnje, nesumnjivo skorašnje, doseljenike prenosili izvjesne lokalne tradicije, morali biti u dužem kontaktu sa starosjediocima. Znači, u današnjem stanovništvu Žepe sačuvan jo kontinuitet u pogledu konzerviranja toponomastike.
Pitanje kontinuiteta ćemo, zbog njegove važnosti za sagledanje procesa etničkog razvoja ove muslimanske grupe stanovništva, razmotriti malo podrobnije, služeći se i drugim elementima i rezultatima istraživanja koji nam stoje na raspolaganju. Uz nekoliko današnjih muslimanskih grobalja u Žepi, bila ona napuštena ili još uvijek aktivna, nalaze se ostaci srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, što ukazuje postojanje tradicije sahranjivanja novih muslimana uz svoje neislamske pretke5. Zanimljivo je da su nam stariji kazivači, spominjući stari običaj održavanja dova, molitava za kišu u doba suše, spominjali lokalitete koje je taj ophod naroda, sa hodžom na čelu, redovito obilazio. Ophod se kretao ispred džamije u Žepi, gdje je održana prva molitva, prema groblju na Tuležu, u selu Stop, odatle je produžavao na lokalitet Podbrdalje, do groblja, a završavao je na planini Bukoviku, na lokalitetu Panjak. Na svim ovim mjestima, koja imaju nesumnjiv sepulklarni karakter, što može biti osobito značajno pošto se radi o molitvama za kišu, nalaze se ostaci srednjovjekovnih nekropola, koje smo, na licu mjesta, konstatovali 6. S tim u vezi je zanimljiv i jedan, doduše usamljen podatak, zabilježen od jednog starijeg kazivača u Žepi, koji za lokalitet „Docevi” u selu Ljubomišlju, na mjestu gdje se, danas, nalaze brojni srednjovjekovni spomenici, kaže da se nekada, u staro vrijeme, nazivao „Crkvina” 7. U istom svjetlu je, svakako, zanimljiva i tradicija o tome da su u selu Purtić prije današnjih muslimanskih žitelja „živjeli nekakvi pravoslavci”, iako se ovaj podatak ne može uzeti kao vjerodostojno svjedočanstvo, pošto su ovi “pravoslavci” mogli biti čifčije, samo privremeno naseljeni na aginskoj zemlji u Purtićima, i to tek u novije vrijeme.


Pogled na žepsku dolinu sa zapada (Foto: M.Petrič)

U prilog pretpostavci o kontinuitetu žepskog stanovništva govore i izvjesni elementi i zaključci, izneseni u radovima koji slijede. Posebno je značajno utvrdjivanje područja rasprostiranja oblika starinskog polifonog pjevanja u Žepi, koje se, što je veoma zanimljivo, podudara sa granicama nahije Vratar turskog perioda, vrlo vjerovatno, te granice obilježavaju i područje srednjovjekovne župe Vratar 8. Iz ovoga proističe da se u jednoj jasno omedjenoj predionoj cjelini, kakva je Žepa, sačuvao lokalni autohtoni način starinsikog pjevanja, koji su doseljenici mogli primiti samo od autohtonog stanovništva, dakle od starosjedilaca. Napuštanje svojih narodnih tradicija matice iz koje su potekli i preuzimanje novih, koje pripadaju kraju u kome se naseljavaju, često je konstatovano kod doseljenika u mnogim našim krajevima, tako da ni žepski doseljenici u tnm pogledu ne predstavljaju nikakav izuzetak.
Znatan broj elemenata i odredjenih pojava u kulturi današnjeg muslimanskog stanovništva Žepe pokazuje izrazit južnoslovenski karakter i dublje slovensko porijeklo 9. Ono što treba posebno istaknuti jeste zaključak da upravo u Žepi, medju Muslimanima, ti elementi i pojave pokazuju znatnu starinu i da se, u tom svjetlu, Žepa predstavlja kao rezervat u kome su očuvani arhaični oblici narodne kulture. Seosko muslimansko stanovništvo ovog područja je, zbog specifičnih uslova svoga razvoja, za vrijeme turske vladavine sačuvalo odredjeni kontinuitet kulturnih tradicija starijeg slovenskog stanovništva i u tom smislu omogućilo ja- snije sagledavanje sudbine stare slovenske baštine kod naših Muslimana 10.
Pitanje islamizacije stanovništva ovog područja zaslužuje posebnu pažnju pošto se, na osnovu pravilnog sagledavanja tog procesa, jedino ispravno može tumačiti porijeklo, karakter


Srednjovjekovni nadgrobnl spomenik Iz Ljubomlilja Foto: V. Palavestra

i intenzitet ovih pojava u narodnoj kulturi stanovništva Žepe koje su nesumnjivo nastale kao rezultat islamskog uticaja na taj dio našeg naroda. Prema turskim popisima iz 1468-69. i 1485. godine, u tadašnjim selima današnjeg područja Žepe (Vratar, Žepa, Slap, Ljubomišlje, Ribioce, Laze, Vrelo i Stop) bila je, pet godina nakon turskih osvajanja, 91 hrišćanska kuća i samo jedan jedini novi Musliman, a 1485. na osnovu popisa iz te godine, vidi se da je broj hrišćanskih kuća u opadanju (svega 79 i 7 neoženjenih članova), dok se povećava broj Muslimana (ukupno 11 kuća i dva neoženjena) 11. Ovdje nisu uzeti u obzir podaci koji se odnose na ona sela koja danas ne spadaju u podrućje Žepe (a u ono vrijeme su, zajedno sa Žepom, spadali u nahiju Vratar), kao ni podaci o prelaženju na islam u onim selima iste nahije koja nismo uspjeli ubicirati. Na osnovu ovih podataka iz najstarijeg perioda turske vlasti u našim krajevima slijedi da je proces islamizacije bio umjeren i spor i da nema ni traga nekom nasilnom prevjeravanju12. Kako je taj proces tekao dalje, sve do kraja XVII stoljeća, možemo pretpostaviti samo po analogiji sa drugim krajevima Bosne i Hercegovine na osnovu do sada objavljenog materijala. Publikovani podaci pokazuju da je prelaženje domaćeg stanovništva bilo u prvim decenijama turske vlasti sporo i postepeno, da se krajem prve polovine XVII vijeka intenzivira i traje sve do Bečkog rata (1682 -1699) kada polagano počinje da jenjava13.


Nišan Topči-Sinanpaše na Tuležu (Foln: M. Petrić)

Prema tome, XVI i XVII vijek su i u Žepi, najvjerovatnije, razdoblja u kojima je uslijedio najintenzivniji proces prelaženja na islam.
Sve dok se ne izdaju potrebni dokumenti, za nas će ostati nepoznanica da li su, nezavisno od tog procesa, u Žepi i dalje egzistirali rodovi koji nisu prihvatili islam. Nagadjanja u tom pravcu su, u svakom slučaju, nezahvalna. Ako se postojanje znatnog broja neislamskih elemenata u narodnoj kulturi Muslimana Žepe ne može tumačiti paralelnim, istovremenim životom autohtonog, domaćeg stanovništva, od koga je jedan dio zadržao svoju pradjedovsku vjeru, a drugi primio islam, onda nam jeino ostaje mogućnost da postojanje tih elemenata protumačimo tako da je okolno hrišćansko stanovništvo (na Glasincu, u Osatu i drugdje), tokom vremena,


Kula u Žepi (Crtež: V. Palavestra)

kroz neprestano medjusobno kontaktiranje, koje je i danas veoma živo i intenzivno, uvijek iznova osvježavalo odredjene tradicije koje su, inače, strane islamu14. S obzirom na činjenicu da se radi o seoskom stanovništvu u teško pristupačnom području, smatram da su neislamski, slovenski elementi u današnjoj narodnoj kulturi Muslimana Žepe (na primjer, zemljoradnička i stočarska proizvodna terminologija, neki elementi u tehnikama tkanja i dr. 15) ostali sačuvani uglavnom zahvaljujući tome što se održao kontinuitet stanovništva. Muslimani u Žepi su već u prvim godinama turske vlasti bili izloženi uticajima islama i islamske kulture; bilo je, nesumnjivo, pojava djelimične, pa i potpune konverzije pujedinih rodova, ali je isto tako činjenica da stare, pradjedovske tradicije nisu sasvim odbačene i napuštene, već su, paralelno sa novom, islamskom tradicijom, nastavile da žive sve do danas.
Sedamnaesti i osamnaesti vijek bili su, pretpostavljam, presudni za formiranje današnjih tradicija Muslimana u Žepi, kao i za konsolidaciju njihove etničke grupe. Na osnovu nekih indicija možemo pretpostaviti da je, u to vrijeme, u Žepi bilo hrišćana (najvjerovatnije pravoslavaca), koji su, osobito u XVIII vijeku, kada je muslimansko starinačko stanovništvo bilo prorijedjeno ratnim gubicima i epidemijama (osobito je kobna bila kuga 1783. godine), predstavljali najznačajniju kolonizacionu formaciju u istočnoj Bosni. Ovom migracionom talasu mogli su pripadati i oni „pravoslavci“, koji su, kako narodno predanje kaže, ranije stanovali u Purtićima, ali se, isto tako, može pretpostaviti da je u Žepi u to vrijeme još uvijek bilo starosjedilačkog stanovništva koje nije islamizovano. Hrišćani su, najvjerovatnije predstavljali znatan procenat čifčija, iako moramo dozvoliti i postojanje muslimanskih čifčija, na raznim spahilucima u žepskom području16. U ovo vrijeme pada opšte opadanje otomanske imperije, koje se očitovalo kako na bojnom polju, tako i na unutrašnjem, društvenom planu, što je, u izvjesnoj mjeri, dovelo do znatnih poremećaja u odnosima islamizovanog i neislamizovanog stanovništva u našim krajevima. Ovakva situacija je osobito pogodovala jačanju podvojenosti izmedu te dvije grupe stanovništva s jedne strane, dok je s druge vodila medusobnom zbližavanju pripadnika istih konfesiia17. Muslimani Žepe su, u ovoi fazi razvoia svoie etničke grupe, nosili u svojoj tradiciji još uvijek svježe tragove pradjedovskih kulturnih dobara, a kako su, istovremeno, bili izloženi uticajima koje im je donosio islam, kod njih su se, kao rezultat toga kulturnog sinkretizma, tokom vremena formirale odredjene etničke osobine, specifične za Muslimane na širem području18. Uticaj islamskog vjeronauka, dodiri sa urbanizovanim muslimanskim sredinama (čaršije), kao i mnogobrojni vojnici-veterani koji su se vraćali u rodni kraj, doprinose afirmaciji različitih proizvoda islamske kulture (organizacija života, osobito unutar porodice, način odijevanja, ishrane, stabiliziranje odredjenih shvatanja islamske civilizacije i šerijatskih propisa19) u zabačenoj seoskoj sredini kakva je Žepa.
Dolazak znatnijeg broja islamskih rodova, osobito u toku XIX vijeka (iz zapadne Srbije i, kasnije, Sandžaka) samo je ojačao muslimansku grupaciju u Žepi. Talas tih novih doseljenika, koji, prema ispitivanijma porijekla stanovništva, predstavljaju najveći procenat medju današnjim stanovnicima žepskih sela, nesumnjivo je donosio nove elemente narodnih kulturnih tradicija, čime je, svakako, donekle izmijenjena slika pravih, autohtonih žepskih lokalnih tradicija. Ispitivanja materijalne i duhovne kulture koja smo izvršili, a osobito kompariranje sakupljenog žepskag materijala sa narodnim tradicijama Muslimana (i ne samo Muslimana) u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, jasno pokazuje, pored ostalog, i značaj donesenih elemenata, koji su, doprli u Žepu, reducirali se, transformirali ili asimilirali lokalne, „žepske“ tradicije20. Svakako, izmedju mnogih elemenata tih specifičnih lokalnih tradicija Žepe, osobito na području duhovne kulture, postoji velika sličnost, čak bi se moglo reći i ujednačenost, sa ostalim muslimanskim grupama stanovništva u Bosni i Hercegovmi (osobito u slučajevima ako ono živi u kompaktnim etničkim cjelinama), što se, na prvom mjestu. može tumačiti uticajem islama kao njihove zajedničke religije koja im je, na odredeni način. poslavljala iste životne norme i koja ie omo^ućavala istovjetne uticaje. Ti doseljenici su konačno formirali današnji lik kulturmh tradicija stanovništva Žepe i dali im onaj pečat koji one danas nose. Možemo za sada, bez poznavanja potrebnih izvora, samo pretpostavljati da li je, u periodu njihove kolonizacije u Žepu, bilo i raseljavanja pravoslavnih rodova iz Žepe, što je konstatovano u nekim drugim krajevima21.
Prema tome, XVII i XVIII, a naročito XIX vijek su vremensko razdoblje u kome su se odigrali procesi koji su bili presudni za formiranje kako kulturnih tradicija tako i same etničke grupe Muslimana u Žepi. Iako je stanovništvo Žepe u pogledu konfesije danas jedinstveno i kompaktno, narodne tradicije tog stanovništva pokazuju različitu starinu i različito porijeklo. Postojanje znatnog broja arhaičnih elemenata, manje ili više reduciranih oblika, uz paralelno egzistiranje raznorodnih novijih uticajn predstavljaju dominantnu, osnovnu karakteristiku narodne kulture ove etničke grupe. Radovi koji slijede osvijetliće ovu konstataciju brojnim primjerima i omogućiti bolje i jasnije sagledavanje procesa formiranja današnjeg stanovništva u Žepi i kulture koju to stanovništvo nosi u svojoj tradiciji.
.........................................................................................................................................................

1 Rekognosciranja u području Gornjeg Borča, na izvorištu Neretve, i u Žepi obavili su M. Petrič i V. Palavestra
2 Pored članova etnografskog odjeljenja Zemaljskog muzeja u Sarajevu, čiji su radovi i uvršteni u ovu monografiju, u ispitivanjima su učestvovail Milica Obradović, tada stručni saradnik Odjeljenja, koja je ispitivala narodne društvene igre, kao i Nikola Pavković, tadašnji kustos, koji je prikupljao gradju iz narodne arhitekture. Pored navedenih, u ispitivanjima u Žepi je, kao spoljni saradnlk, učestvovao i prof. Cvjetko Rihtman, redovni profesor Muzičke akademijo u Sarajevu. Drugi spoljni saradnik, čiji se prilog takodje objovljuje, prof. Dr Jovan Vuković, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu (katedra za srpskohrvatski jezik), izvršio je jezičku analizu narodne proze, snimanje na magnetofonske trake.
3 V.Palavestra i M.Petrič,Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u Žepi (rukopis predat za štampu)
4 Upor. Žepa i njena okoina u prvim decenijama turske vlasti, str. 39 ff.
5 Ostatke srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, uz aktivna muslimanska groblja, nalazimo u samoj Žepi, zatim u Ljubomišlju, Krnjićama i Stopu (na Tuležu).
Sve u svemu. u Žepi smo konstatovali ukupno 162 spomenika iz srednjeg vijeka, većinom u obliku neukrašene ploče bez postolja (67 spomenika). Slijede spomenici u obliku niskog sljemenjaka s monolitnim postoljem (33), to sanduci bez postolja (29). Srednjovjekovni spomenici u Žepi su rijetko ukrašeni (svega 11), a u pogledu forme i načina ukrašavanj oni na sebi sjedinjuju oblike i ornamentalne elemente srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika istočnobosanskog područja i Podrinja sa zapadnom Srbijom.
6 Upor. E. Schneewiss Serbokroatische Volkskundc. Erster Tell. Volksglaube und Votksbrauch. Berlln 1961, str. 164.
7 Kao zanlmljlva potvrda vjerodostojnosti izvjesnih narodnih predanja koja se čuju u Žepi može, uz nesumnjivo stari toponim “Topčije” u Stopu, poslužiti i legenda o Topči-Sinanpaši, koja spominje nrkog topčiju “koji se naselio u Žepi i od sultana dobio zemlju”. Naime, turski defter iz 1468. godine spominje u Žepi topčije koji su živjell na “vojoj zemlji i uživali poseban status (upor. Žepa i njena okolina u prvim decenijama turske vlasti str. 41).
8 Upor. prilog C. R i h t m a n. Narodna muzička tradicija Žepe.
9 Većina muslimanskih narodnih običaja vezana je za pojedine hrišćanske praznike, i to po starom kalendaru, tako da mnoge iste oblčaje vrši u iste dane i muslimansko i pravoslavno stanovništvo. Ali ono što je najznačajnije u tim običajima, to su prethrišćanski elementi, ostaci starih običaja i vjerovanja koji potiču još iz slovenske starine. Kod muslimanskog stanovništva u Bosni i Hereegovini najbolje su se sačuvali baš ovi elementi običaja. A to su u osnovi zemljoradnički i stočarski običaji koji se vrše bilo uz poslove oko zemljie ili stoke ili još češće o praznicima u namjeri da se utiče na proizvodnju, ili pak običaji koji se vrše radi zdravlja i zaštite ljudi i stoke, radi muškog poroda i svakog napretka, itd. Ista je stvar i sa narodnim vjerovanjima. Vrlo je značajno da su se, pored tako znatnih uticaja u životu i materijalnoj kulturi naših Muslimana, i pored velikih promjena u jeziku (prevladjivanje ijekavštine), ovi običaji tako uporno održavali. Iako se svi ovi običaji nisu posvuda podjednako uočavali, značajno je da kod muslimanskog stanovništva u cijeloj Bosni i Hercegovini nailazimo na brojne tragovo ovih prastarih slovenskih običaja. Š. Kulišić, Razmatranja o porijeklu Muslimana u Bosni i Hercegovin, GZM NS, sv. VIII, Sarajevo 1953. str. 130—151.
10 Upor. priloge o narodnoj privredi u Žepi, tehnologiji i tehnici tkanja, narodnim običajima, medicini i vjerovanjima, u kojimo ova konstatacija ima iscrpnije potvrde.
11 Upor. Žpa i njena okolina u prvim decenijama turake vlasti. str. 39 ff.
12 Veoma je bio sličan procs islamizacije seoskog stanovništva u Lepenici, u srednjoj Busni. Podaci koje sam mogao koristiti za sagledavanje tog procesa pokazuju da prema „popisu ove nahije iz 1468. godine. dakle pet godina poslije pada ovog kroja pod tursku vlast, od 279 domaćina, sa još 61 odraslim muškim članom njihovih domaćinstava, koji su nazivani mudžeredi, nema nijednog lica koje je bilo prešlo na islam... Proces islamizacije nije uzeo maha ni u sljedećem deceniju“. Dr H. Šabanović, Lepenica u prvom stoljeću turske vlasti (u štampi).
Medjutim, kako pokazuju turski defteri, na ovom području je 1519. godine bilo samo 160 hrišćanskih kuća prema 393 muslimanske. Zanimljlvo je spomenuti da pada u oči kako mahom neoženjeni seljaci prelaze na islam.

13 Ioko još uvijek nije publikovana sva istorijska grada koja bi proces islamizacije u Bosni i Hercegovini jedino pravilno osvjetlila i objasnila (ovdje mislim prvenstveno na objavljivanje dokumenata iz vremena turske vlasti u ovim zemljama), spomenuću ipak neke novije radove koji su obradjivali ovo pitanje, a koji su djelimično koristili samu istorijsku gradju, odnosno postojeću literaturu o islamizaciji u našim krajevima: A. Solovjev, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne. Godišnjak istorijskog društva Bosne i Hercegovine, knj. I. Sarajevo 1949; S. Kulišić, nav. djelo; N. Filipović. Bosna i Hercegovina, istorija naroda Jugoslavije, II (V poglavlje), Zagreb 1959; M. Tayyib Okic, Les Kristians (Bogomiles Parfaits) de Bosnie d'apres des documents turc inedits. Sudost-Forschungen. Band XIX, Munchen 1960; Dr H. Šabanović, Lepenlca u prvom stoljeću turske vladavine (u štampi); Isti. Sumarni pois bosanskog krajišta 1455. godine (u štampi) itd
14 Takvo je, na primjer, spominjanje Ognjene Marije prilikom obavljanja izvjesnih mgičnih radnji, običaj dijeljenja hrane poslije sahrane i prilikom pomena itd.; vidi detaljnije u radovima o narodnim običajima, vjerovanjima i medicini u Žepi.
15 Upor. radove o narodnoj privredi. tehnologijl i tehnici tkanja u Žepi.
16 Zabilježeni toponimi „Spahovine“, „Pašovina“, „Begluk“. „Spahin hrid“ itd. govore u prilog pretpostavci da broj čifčija na spahijskoj zemlji u Žepi nlje bio neznatan. S ovim treba dovesti u vezu i postojanje kule u samoj Žepi, koja je, svakako, bila podignuta upravo s ciljem da se što neposrednije upravlja spahijskim dobrima.
Datiranje ove kule za sada je nejasno; narodna tradicija je veži uz ime nekog Redžep-paše. S obzirm na način gradnje i izvjesne gradjevinske karakteristike, kula u Žepi pripada starijem tipu takvih gradjeina u Bosni i Hercegovini, tačnije XVII vijeku (upor. H. Kreševljaković. Kule i odžaci u Bosni Hercegovini. Naše starine II, Sarajevo 1954. str. 73). Provjeravanje narodne tradicije u pogledu vjerodostojnosti postojanta Redžep-paše otkrilo je samo jednog jedinog Redžep-pašu rodom Bosane, koji je bio veliki vezir 1632. godine. Bilo bi suviše smjelo poistovjetiti ove dvije ličnosti, pošto turska istoriografija, koju sam konsultovao, ne kaže izričito iz kojeg je kraja Bosne bio rodom veliki vezir Redžep-paša. S obzirom na to da je bio prisan prljatelj Husrev-paše Sokolovića, koji je bio porijeklom iz okoline Rudog, moglo bi se pretpostaviti da su bili zemljaci, iz istih krajeva.
O egzistiranju znatnijeg broja čifčija u Žepi da se, pored ostalog, zaključivati i na osnovu popisa bosanskih spahija u ordiji na Prutu 1711. godine. upor. V. Skarić. Popis bosanskih spahija iz 1123 (1711) godine. GZM. XLII, Sarajevo 1930 str. 1-100.
17 ...u cjelini, proces izjednačavanja starijeg i doseljenog muslimanskog stanovništva u pojedinim krajevima Bosne i Hercegovine je olakšan zbog znatne etničke ujednačenosti muslimanskog stanovništva, do koje se došlo u toku njegovog formiranja... Uz opštti i dominantan uticaj tursko-istočnjačke kulture, i značajnu ulogu starijeg stanovništva, na ujednačavanju muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini djelovalo je i nstajanje viših feudalnih slojeva koji su se dobrim dijelom izjednačili sa ostalim muslimanskim stanovništvom - S. Kulišić, nav. djelo. str. 157.
18 U to se vrijeme formira, na prlmjer, današnji oblik i sadržaj muslimanske epske poezije (upor. A. Schmaus. Studije o krajinskoj epici, Jugoslavenska akudemija znanosti i umjetnosti. Odjel za filologiju, knj. V. Zagreb 1953. str. 97 i dalje); narodna proza je znatno uplivisana orijentalnim inventarom narodnih priča, dok predrnja, osobito lokalna, nastavljaju svoj život bez znatmjih promjena. Itd.
19 S. K u l i š i ć, nav. djelo, str. 134.
20 U ovom pravcu su posebno zunimljivi rezultati ispitivanja narodnog govora i narodne muzičke tradicije, te neki rezultati proučavanja narodne privrede i arhitekture u Žepi.
21 Dr R. Jeremić, O poreklu stanovništva tuzlanske oblasti. Glasnik Geografskog društva, sv. 7 i 8. Beograd 1922. str 150, 152.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Rogatička "Pozitivna geografija" 9 years 11 months ago #27114

  • mirsad_d
  • mirsad_d's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 3230
  • Thank you received: 21
  • Karma: 12
Željeznička stanica Mesići-Rogatica
MD
http://rogatica-bih.blogspot.com/2011/02/zeleznicka-stanica-mesici-rogatica.html



Željeznička stanica Mesići-Rogatica bila je po broju putnika svakako najveća stanica na pruzi Sarajevo – Ustiprača, zbog blizine Rogatice. Službeni naziv, od osnivanja ove stanice 1906.godine, pa sve do njenog ukidanja 1978.godine, praktički je bio Mesići-Rogatica, s tim što se već duži niz godina pred ukidanje u praksi, (a mislim i u voznim redovima), zbog praktičnosti, koristio samo naziv Mesići. Željeznička stanica se nalazila u km 69 + 900 od Sarajeva. I ako je ovo bila značajna stanica malo je njenih fotografija. Stanica i selo Mesići smješteno je izmedu brda Kuleta, Kleč i planine Gnjile, na nadmorskoj visini od 524 metara . U stanici Mesići bilo je jedino veće proširenje kanjona rijeka Prače od stanice Prača pa do Ustiprače. Najdublji kanjon reke Prače nalazio se između stanice Mesići i stanice Prača u pravcu Sarajeva i Mesića i Ustiprače. Naručito su bile duboko u kanjonu reke Prače stanice Sudići, Banja Stijena, Hrenovica i Dub. Inače jedino u stanici Mesići i njenoj okolini kanjon rjeke Prače nije bio toliko dubok, pa je prilaz iz pravca Rogatice dolazio dobrim krivudavim putem dolinom rijeke Rakitnice. Za ostale navedene stanice koje su bile duboku u kanjonu rjeke Prače do većine nije postajao nikakav drumski put, osim možda pješačkih staza.






Ova fotografija snimljena je u željezničkoj stanici Mesići - Rogatica, jer je to jedina stanica u kojoj se nalazio silos(vidi se dio krova) od Ustiprače do Sarajeva.


Koliko se može videti iz ove fotografije stanica Mesići imala je najmanje četiri kolosjeka

Za sve koji su imali sreću da žive pored pruge kojom je "ćiro" prolazio, bio je to dobar drug i drag prijatelj. Sa njim su odlazili i dolazili, on je bio hranilac i naš branilac. U ovom kraju, na primjer, pola radno sposobnih ljudi bilo je zaposleno na željeznici. Posredno, od rada na željeznici živjela je i ona druga polovina stanovništva."Ćirom" se išlo u školu, na posao, u vojsku. Preko sedamdeset godina on je donosio napredak u ovom području. Za dan isplata plata željezničarima ovdje su se posebno pripremali trgovci i ugostitelji. Znalo se, biće pazara. Ako je trebalo do ljekara, opet je tu bio "ćiro". Sirotinjska majka, kako su ga mnogi zvali. Za malo para, evo te u Sarajevu, Višegradu, Goraždu ili Foči."Ćiro" je dovozio prve trešnje, lubenice, grožđe. Sa "ćirom" su dolazile i nove nevjeste, tek rođene bebe. Svega toga nestalo je sa 18. oktobrom 1978, kada je popularni "ćiro", otpremljen u muzej a putnici i privreda natjerani na mnogo skuplji drumski prevoz. Mještani Mesića dok su živi, sjećaće se posljednjeg piska, kada je „ćiro“ otišao na put bez povrataka, bio je to najteži dan u njihovim, a vjerujem i u životu mnogih drugih koji su odrasli i živjeli sa ili od popularnog "ćire".Sjećanja na uskotračnu prugu i popularnog "ćiru" Gojko Rosić čuva na svojevrstan način. U krugu svoje porodične kuće otvorio je mini-željeznički muzej. Raznim željezničkim eksponatima okitio je najveći dio svoga dvorišta i to je sada muzej na otvorenom. Na jednom ukusno uređenom mjestu smještena je istorija uskotračne željeznice u ovom kraju.









Selo Mesići je do početka rata bilo poznato i pod imenom "gradić Pejton" iz poznate američke serije iz tog perioda, jer je kao selo imalo sve što ima svaki moderan grad: asfaltni put, uličnu rasvjetu, malu dvoranu za priredbe i igranke, poštu, matični ured, školu,...




Odmah iza Mesića, u pavcu Sarajeva, nalazilo se malo akumulaciono jezero za hidrocentralu, jedva se vidijelo iz voza jer voz stalno prolazio kroz tunele dolinom Prače.



HE Mesići


Danas je potpuno devastirana zgrada željezničke stanice Mesići-Rogatica (nigdje na zgradi ne postoji sačuvan natpis sa nazivom stanice)...
Last Edit: 9 years 11 months ago by mirsad_d.
The administrator has disabled public write access.
Moderators: Mustafa
Time to create page: 0.558 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version