Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Svijet 11 years 1 month ago #29146

  • Mustafa
  • Mustafa's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 6599
  • Thank you received: 54
Predsjednik Turske izjavio

Gul: Šokiran sam zbog krvoprolića u Siriji

www.sarajevo-x.com/media/images/vijesti/110801127.jpg

Predsjednik Turske Abdullah Gul je oštro osudio vojne operacije sirijske armije protiv demonstranata i pozvao vlasti u Damasku da odmah počnu demokratske reforme.

Abdullah Gul"Mi očekujemo da se prekine nasilje protiv građana i da počne provođenje radikalnih demokratskih reformi", istakao je turski predsjednik.

"Šokiran sam zbog korištenja teškog naoružanja protiv naroda u mjestu Hama, i to u trenutku kada počinje sveti mjesec ramazan", naglasio je Gul, prenijela je novinska agencija Anadolija.

Predsjednik Gul je istakao da razvoj situacije u Siriji izaziva veliku zabrinutost u Turskoj, s kojom dijeli granicu od preko 800 kilometara.

U Ankari se plaše, ukoliko se sukobi nastave, od novog talasa izbjeglica, kao što se to desilo u maju kada je u istočnu Anadoliju stiglo više od 10.000 građana Sirije.

U sukobima u mjestu Hamu, centru pobune protiv sadašnjeg režima, danas i jučer poginulo je više od sto demonstranata, javljaju zapadne agencije.

Prema procjenama grupa koje se bore za ljudska prava u Siriji je dosad ubijeno više od 1.400 demonstranata.

Te podatke je teško provjeriti pošto režim Bašara el-Asada ne dozvoljava stranim dopisnicima da prate zbivanja u toj zemlji koja se već našla na udaru sankcija Evropske unije zbog nasilja nad demonstrantima, koje traje već mjesecima.

FENA

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Svijet 10 years 11 months ago #30301

Izuzetno kvalitetan clanak u danasnjem Avazu:




Dobitnik Pulitzera Ron Suskind objavio knjigu o Obaminoj vladavini: "Slabić" na vrhu svijeta

Obamu prikazuje kao potpunog "nesposobnjakovića" koji nije u stanju donijeti ni običnu odluku



Autor Redakcija | Objavljeno 17.10.2011. u 01:30

http://www.dnevniavaz.ba/thumb.php?src=files/obama_702784229.jpg&w=255&h=166&zc=1



Dobitnik Pulitzerove nagrade Ron Suskind upravo je objavio šokantnu knjigu o Obaminoj vladavini Amerikom, prikazavši ga kao nesposobnog lidera koji nije u stanju donijeti nijednu ključnu odluku dok najmoćnijom državom svijeta upravljaju ljudi kojima na umu nije interes javnosti, nego onaj krvožednih banaka koje su i izazvale svjetsku ekonomsku krizu, piše hrvatski sedmičnik "Globus".

Sami smo kod kuće. Nema nikoga od odraslih. Nikoga tko bi upravljao, donosio odluke. Clinton ne bi napravio takve pogreške. Ovim je riječima Larry Summers objasnio Peteru Orszagu u kakvim se točno, pa sranjima, Amerika našla.

Larry Summers bio je glavni ekonomski savjetnik Baracka Obame i ministar financija u vrijeme Clintonove vladavine. Orszag je bio Obamin proračunski direktor. Razgovor se odvijao na večeri u washingtonskom Bombay Clubu. Citiran je u eksplozivnoj, upravo objavljenoj knjizi koju je napisao dobitnik Pulitzerove nagrade i bivši novinar Wall Street Journala Ron Suskind.

Nesposobni predsjednik

Knjiga se zove “Confidence Men: Wall Street, Washington, and the Education of a President”, a razotkriva Obamine “ljude od povjerenja” (naslov je i igra riječi jer aludira na pojam “con men”, odnosno prevarante), koji uglavnom žive i spavaju za Wall Street, te Obamu prikazuje kao potpuno nesposobnog predsjednika koji nije u stanju donijeti niti najobičniju odluku. Knjiga nije mogla doći u gore vrijeme: američkom predsjedniku koji se proslavio rečenicom “Da, mi to možemo”, popularnost u javnosti i dalje pada, ne nailazi na podršku za svoj novi ekonomski plan, a kako stvari stoje, vjerojatno neće iduće godine biti ponovno izabran za predsjednika bivše najmoćnije države na svijetu (jer svima je jasno da je primat preuzela Kina).

Problema s Obaminim ljudima od povjerenja imala je, otkriva Suskind, i Anita Dunn, bivša predsjednikova direktorica za komunikacije. Izjavila je autoru knjige kako danas, “gledajući unazad, shvaća kako je njezino bivše radno mjesto dušu dalo da se nađe na sudu zbog neprijateljske radne atmosfere... Zapravo, to je školski primjer radnog okruženja u koje žene nisu dobrodošle”.

Nezadovoljna je bila i Christine Romer, još jedna bivša ekonomska savjetnica, koja se, nakon što ju je Summers “zaboravio” pozvati na jedan od sastanaka, osjećala kao “komad mesa”. Suskind citira u knjizi kako je Romer pitala Elizabeth Warren, profesoricu na Harvardu i Obaminu suradnicu: “Zašto je uvijek sve na ženama? Zašto smo mi jedine ovdje koje imaju muda?”

Suskind piše kako je posebno teško vrijeme za žene u Bijeloj kući bilo 2009. i 2010. godine. “Uspješne žene u toj zgradi bile su u to vrijeme praktički pokošene... i često su se osjećale kao fikusi na sastancima s dečkima. S vremenom je njihovo nezadovoljstvo toliko naraslo da je postalo opipljivo, a kulminiralo je na sastanku s predsjednikom u jesen 2009. godine kad su ga posjele i rekle mu da je to problem oko kojeg mora nešto učiniti.”

Na njihovu žalost, Obama nije bog zna što učinio. Saslušao ih je, izrazio žaljenje, no na kraju sastanka im je rekao otprilike da su “Rahm Emanuel i Larry Summers – na koje su mnogo žene upućivale kao na izvor problema – njemu važni ljudi i da su mu potrebni”. Bio je to tužan trenutak, piše Suskind, jer je svaka od tih žena na sastanku bila spremna za Obamu hodati bosa po žeravici.

Obama učestvovao u pisanju knjige

Vjerojatno je najveća ironija knjige što je u njezinom pisanju indirektno sudjelovao i sam Obama koji je Suskindu, autoru tri bestselera o tome kako je Busheva administracija ozbiljno naškodila kredibilitetu čovjeka za kojeg je radila, dao intervju. Razgovarali su 50 minuta.

“Područje moje uprave u kojem je, vjerujem, moje upravljanje i razumijevanje ovoga posla najviše napredovalo, ali i u kojem smo napravili najviše pogrešaka, nije bilo toliko u politici, koliko u komunikaciji”, izjavio je Obama autoru. “Vjerujem da su, kad su u pitanju prve dvije godine moje vladavine, bile najopravdanije one kritike koje su se odnosile na moj preopušteni odnos prema tehnokratskom načinu upravljanja... iz toga je proizišao niz problema koje treba riješiti.” Dodao je i kako su “i Carter, i Clinton i on bolovali od bolesti koja bi se mogla nazvati politička neodlučnost”.

Zanimljiva usporedba, jer je Jimmy Carter, koji nije uspio ponovno osvojiti izbore 1980. godine, godinama bio simbol za predsjednika za jedan mandat, koji nije imao dodira sa stvarnošću. Administracija u Bijeloj kući debelo se namučila da se izbjegne svaka javna usporedba Cartera i Obame. No... predsjednik im očito pomaže.

Iako je Suskindova knjiga objavljena tek prije sedam dana, o njoj se naveliko piše. Bijela kuća je u panici i pokušava smanjiti štetu, pa je lansirana opsežna operacija kojoj je cilj diskreditirati autora, a administracija se ne ustručava niti zvati novinare koji pišu osvrte o njoj – zovu ih da ih upozore čak i na najmanje pogreške koje su otkrili u Suskindovoj knjizi. Obamini bivši suradnici koji su citirani u knjizi, sad se povlače ili tvrde da nisu baš tako rekli to što su rekli, iako Suskind tvrdi da je razgovarao s više od 200 bivših i sadašnjih pripadnika predsjednikove administracije i u tim razgovorima proveo 746 sati.

Direktor Bijele kuće za odnose s javnošću, Dan Pfeiffer, u izjavi za javnost tvrdnje iz knjige komentirao je ovako: “Istina je jednostavna i dobro poznata: predsjednik Obama i njegov ekonomski tim ušli su u ured u vrijeme najveće financijske krize od Velike depresije i krenuli s odvažnim, odlučnim akcijama koje su spriječile urušavanje financijskog sustava, spasile milijune radnih mjesta i vratili ekonomiju natrag na noge, što je omogućilo rast i otvaranje novih radnih mjesta”.

Odjek u američkoj javnosti

Najveće rasprave u javnosti, potpuno neočekivano, izazvala je seksistička epizoda iz knjige, ona o Aniti Dunn. “Nisam to rekla autoru. Ne vjerujem u to i svi koji poznaju mene i povijest moje potpore predsjedniku kao kandidatu znaju da to nije istina”. Suskind i dalje ostaje pri tome da je točno prenio njezine riječi u svojoj knjizi, a u nedavnom je intervjuu rekao kako vjeruje da je Anita Dunn trenutno pod velikim političkim pritiskom, jer o tome kako se osjećala u Bijeloj kući sa Suskindom nije razgovarala samo jednom, nego nekoliko puta, i svaki je put ponavljala isto.

Oni pribraniji u Americi tome se beskrajno čude jer ističu da je knjiga ukazala na sasvim druge, mnogo ozbiljnije probleme od toga da li Obamini dečki poštuju ili ne poštuju žene s kojima rade. Primjerice, problem odabira ljudi na ključna mjesta nove administracije. I sam autor to ističe kao najveću slabost Obamine uprave. U knjizi se vraća u prosinac 2008. godine, kada Obama u praktičnom smislu još nije preuzeo vlast, ali je već Timothyja Geithnera izabrao za ministra financija, a Lawrencea Summersa postavio na čelo Nacionalnog ekonomskog vijeća, dva najvažnija ekonomska mjesta u svojoj vladi.

“Ne razumijem kako si to mogao učiniti”, navodno je Obami rekao demokrat iz Sjeverne Dakote, senator Byron Dorgan. “Odabrao si krive ljude!”

Obama je ignorirao njegovo upozorenje u vezi s Geithnerom i Summersom, iako su u pitanju dvojica ljudi “čija su djela pridonijela istoj onoj financijskoj katastrofi koju bi sada trebali riješiti”, piše u knjizi Suskind. Nije li, naime, Geithner bio predsjednik njujorških Federalnih rezervi, isti onaj koji je pomogao Wall Streetu da se jeftino izvuče? Nije li Summers bio borbeni pametnjaković s Harvarda koji je, tijekom svojeg boravka u Ministarstvu financija, smislio briljantnu ideju o regulaciji derivata? Pored toga, Geithner je bio Summersov zaposlenik u administraciji Billa Clintona, a obojica su bili povezani s Robertom Rubinom, bivšim izvršnim direktorom Goldman Sachsa, koji je pak postao predsjednik Citigroupa u trenutku kad je ta banka počela tonuti u ponor. Mnogi Rubinovi članovi B-tima, kako ih Suskind naziva, prometnuli su se iz ljudi na visokim pozicijama u Clintonovoj administraciji u bogataše s Wall Streeta.

Zašto je Obama odabrao Geithnera i Summersa kad je mogao stvoriti vlastiti prvoligaški tim na čelu s Paulom Volckerom, bivšim predsjednikom Federalnih rezervi, jedno je od najčešće postavljanih pitanja u turbulentne prve dvije godine njegove vladavine.
Iako se Suskind u knjizi dominantno bavi “vražjim paktom” koji su sklopili Bijela kuća i Wall Street otkako je Obama došao na vlast, samog predsjednika ipak prikazuje sa simpatijama. Obama je, prema Suskindu, briljantan amater, iskren čovjek koji nije bio pripremljen za toliku moć.

“Tijekom mnogih dana krize u njegove prve dvije godine, Obama je često osjećao pritisak – morao je igrati ulogu predsjednika, biti samopouzdan i imati kontrolu, svaki dan, i to pred svojim ponosnim, natjecateljskim timom, čiji su mnogi članovi do jučer služili prethodnome predsjedniku”, piše Suskind. U knjizi tvrdi da se Obama, nakon jednog privatnog “izljeva” slabosti, povjerio jednom od svojih najbližih suradnika: “Ne mogu dopustiti da me ljudi vide ovakvog, ne želim da me tim vidi ovakvog. No ustajem svakoga dana. Težak je to teret.”

Predsjednik "talac" svojih ljudi

Izoliran unutar ružičastog oblačića Bijele kuće, Obama je, na naki način, postao talac ljudi koje je odabrao za najbliže suradnike, a onda preuzeo i pasivnu ulogu, dok su njegovi suradnici vodili glavnu riječ. Glavni majstor debate bio je, naravno, Summers, a prilikom jedne, osobito žestoke rasprave u ožujku 2009. godine, iscrpljeni i pokoreni Obama napustio je sastanak kako bi otišao na šišanje i večeru s obitelji. “Kad se vratim, želim da ovo bude riješeno”, navodno je rekao.

Summers i Geithner, piše Suskind, dugo su tvrdili da ekonomija, kao i bolestan pacijent, treba liječnika koji će slijediti Hipokratovu zakletvu – “prvo, ne čini nikakve štete”. Slijedom toga su obojica savjetovali Obamu da ne poduzima korake koji bi mogli imati nepredvidljive posljedice, no zaštita od nepredvidljivih posljedica uglavnom se odnosila na banke, a ne na milijune koji su zbog njihova profita ostali bez posla, zdravstvenog osiguranja i krova nad glavom, pa su se tako, primjerice, Summers i Geithner protivili mjeri za koju se zalagao Volcker, da se bankama zabrani trgovanje za vlastiti račun (proprietary trgovanje).

Zapravo, optužuje Suskind, Obamin tim je direktno ignorirao ili barem usporavao njegove direktive o restrukturiranju banaka koje su izazvale financijsku krizu. Obama je, navodno, još početkom 2009. godine naložio da se složi plan koji je trebao dovesti u red “brojne velike, problematične banke, počevši sa Citigroupom”, no mjesec dana kasnije je otkrio da je Ministarstvo financija potpuno ignoriralo njegov nalog.

Geithner, kojeg je jedan od bankara nazvao “našim čovjekom u Washingtonu”, jer je pomagao da se izbjegnu sistemske promjene koje bi mogle utjecati na Wall Strett, odbacio je Suskindove tvrdnje, rekavši kako su u pitanju izmišljotine. Larry Summers, čiji je citat “Sami smo kod kuće, nema nikoga od odraslih” zapravo središnji dio knjige koja portretira Obamu, također danas tvrdi da tako nešto nikada nije rekao i da je ta “glasina”, koja mu je pripisana, “kombinacija fikcije, iskrivljavanja i riječi izvađenih iz konteksta”.

Suskind ostaje i pri tom citatu. Tvrdi da ga je čuo od izvora iz Bijele kuće koji je pouzdan i da je ta Summersova rečenica nekoliko puta ponovljena. Suskind je pri kraju pisanja knjige razgovarao i sa samim Summersom, i obavijestio ga da će iskoristiti taj citat u knjizi. “Nikada to nisam rekao”, povikao je najprije Summers, ali onda i odgovorio na drugo Suskindovo pitanje: “Što ste mislili pod time kad se to izjavili?” Odgovor se, kaže autor, nalazi u knjizi, piše "Globus".
Ne zaboravimo Rogaticu...

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Svijet 10 years 9 months ago #31340

  • pasa
  • pasa's Avatar
  • Offline
  • Junior Member
  • Junior Member
  • Objave: 198
  • Thank you received: 26
Vedrana Rudan: Kad neko u Evropi uzme kalašnjikov u ruke, pa baci nekoliko granata, to nije terorizam. To je odgovor na terorizam!


Zar se svijet više ne dijeli na muslimanske zemlje u kojima žive teroristi i civiliziranu Evropu u kojoj netko poludi jednom u nekoliko godina? Poput onog Norvežanina koji je ukokao, više i nije bitno koliko djece, ali smo doznali ono što smo i znali da ćemo čuti, gospodin je
luđak, ne terorist.

Čitam, u Belgiji je panika. Dogodilo se čudo u zemlji dosade i čokolade. Jedan je bolesnik, ne terorist, teroristi su u Afganistanu, Iranu, Iraku, Pakistanu…, odlučio na glavni trg u idiličnom Liegeu baciti nekoliko granata i kalašnjikovim ukokati jadnike koji su se u krivo vrijeme našli na krivom mjestu.

Da li je moguće da i Liege može biti krivo mjesto? Kamo ide ovaj svijet? Ako čovjek nije siguran u Belgiji gdje je siguran?

Zar se svijet više ne dijeli na muslimanske zemlje u kojima žive samo teroristi i civiliziranu Evropu u kojoj netko poludi jednom u nekoliko godina? Poput onog Norvežanina koji je ukokao, više i nije bitno koliko djece, ali smo doznali ono što smo i znali da ćemo čuti, gospodin je luđak, ne terorist.

Što je zaista terorizam?

Terorizam je kad živiš u zemlji kojom vladaju razbojnici koji ni tebi ni tvojoj djeci ni tvojim unucima, a neće dati ni tvojim praunucima šansu da žive od svoga rada.

Terorizam je kad imaš fakultet, govorim o Hrvatskoj, dvoje djece, radiš petkom i svetkom pa ili ne dobiješ plaću ili dobiješ četiri tisuće kuna jednom u šest mjeseci. Terorizam je, govorim u Hrvatskoj, kad političar tjedan dana prije nego će postati ministar u novoj vladi dobije ogroman kredit za svoju propalu firmu.

Terorizam je kad živiš u zemlji u kojoj nikad nećeš dobiti stalni posao. Terorizam je kad možeš dobiti plaću, čak i dnevnicu, jedino ako u Afganistan odeš ubijati “teroriste”.

Terorizam su bankarski krediti koje dižeš da bi kupio kruh i mlijeko, u najgorem slučaju garsonijeru na trideset godina.

Terorizam je kad si slab i star i bolestan ali ne možeš doći do lijeka. Terorizam je kad odeš u privatnu kliniku, a u svim su ordinacijama kamere koje te snimaju i polugologa i gologa.

Terorizam je kad ti u državnoj bolnici padne strop na bolesnu glavu. Terorizam je kad Ameri, koji nikad nisu bili vizionari ali jesu kreatori, najave da će uskoro u Evropi buknuti rat.

Terorizam je kad ti tvoji političari, mislim na Hrvatsku, opisuju Evropu kao raj u koji ćemo ući, a još nisu raspisali referendum. Terorizam je kad je lopovska Evropa u koju ćemo tek ući već ušla u našu zemlju u obliku banaka, osiguravajućih društava, privatnih poliklinika…

Terorizam je kad ubijaš djecu u Afganistanu, Iraku, Libiji, Pakistanu, Gazi, za koji dan Iranu, pa onda to nazivaš borbom protiv terorizma.

Da, terorizam ima tisuću lica. Kad netko u Evropi uzme kalašnjikov u ruke, pa baci nekoliko granata na bilo koji trg u zemlji u kojoj se trenutno nalazi, to nije terorizam. To je odgovor na terorizam.

(DEPO PORTAL)
www.pozivuraj.com

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by pasa.

Odgovor:Svijet 10 years 7 months ago #31916

  • pasa
  • pasa's Avatar
  • Offline
  • Junior Member
  • Junior Member
  • Objave: 198
  • Thank you received: 26
Pisma iz Guantanama

Londonski The Independent objavio je odlomke iz pisama koje je Šaker Amer, zadnji britanski zatočenik u Guantanamu, pisao svojoj supruzi. Pisma svjedoče o mučenjima koje je pretrpio kao američki ratni zatočenik kojemu se i 10 godina nakon hapšenja u Afganistanu nikada nije sudilo.
13.02.2012 21:37

Nakon što je 1996. godine oženio britansku državljanku, Saudijac Šaker Amer dobio je stalnu dozvolu boravka u Velikoj Britaniji. 2001. godine odlazi u Afganistan kao, kako kaže, zaposlenik islamske humanitarne organizacije, a nakon invazije na Afganistan, savezničke snage ga hapse u decembru 2001. godine. Navodno su ga savezničkim snagama za 5.000 dolara prodali stanovnici jednog afganistanskog sela. Dok Amer tvrdi da je bio angažovan na gradnji lokalne škole, savezničke strane tvrde da se s talibanima borio protiv njih. Prvo je zarobljen u Kandaharu i Bagramu, a u februaru 2002. godine prebačen je u Guantanamo. Sve je to vrijeme bio mučen i zlostavljan, nekoliko puta i u prisustvu agenta britanske službe MI6, a danas je jedini britanski stanovnik ili državljanin koji je još zatočen tamo.

“Nećeš vjerovati, ali dok ti pišem, bole me ruka i leđa. Ostario sam. Napunio sam 41 godinu, ali fizički se osjećam kao da imam 50. Muči me artritis, bubrezi. Imam problema sa sluhom i vidom, kosa mi je počela opadati. Osjećam bol i u prsima”, piše Amer svojoj supruzi u pismu od 19. augusta 2002. Za njegovo psihičko i fizičko stanje narušeno zbog dugotrajnih zatočeništava u samici zabrinuti su i njegovi advokati

“Molim vas, mučite me na one stare načine. Ovdje psihički i fizički uništavaju ljude, a da pri tome ne ostavljaju vidljive tragove na njima”, prenosi The Independent apel koji je uputio Amer onima koji su ga zarobili.

Amer ima četvoro djece, a najmlađeg sina još nije vidio, a do sada je izgubio 40 posto svoje tjelesne težine. “Ljubavi, da, izgubio sam puno kilograma, da, imam sve boleštine i ne vidim dobro, da, bole me kosti i posijedio sam, ali... moje srce je još uvijek mlado, a moj um jači nego ikada”, napisao je Amer u pismu 9. augusta 2008.

“Šaker je smršavio na nekih 68 kilograma, na licu mu se može vidjeti sva patnja koju je pretrpio i iako mu je duh još uvijek živ, čini mi se da su vlasti odlučne da ga potpuno slome”, tvrdi advokat. Clive Stafford Smith, drugi branilac, ispričao je kako je Amer čitao knjigu “1984” Georgea Orwella kada ga je posjetio prošle godine.

“Moraš pročitati ovu knjigu kako bi razumio što se događa ovdje u Guantanamu”, rekao je tada Amer advokatu.

“Ti si duša mog života i ono najbolje u mom srcu. Znaš li koliko si važna za mene? Ako se slomiš, i ja ću se slomiti, ako postaneš slaba, i ja ću postati slab. Trebam te jaku”, piše Amer supruzi u pismu od 9. marta 2005.

Šaker Amer kaže da su ga u razdoblju od 2002. do 2005. godine u Guantanamu tri puta ispitivali britanski agenti, što se događalo u vrijeme kada je mučenje bilo uobičajenom metodom ispitivanja osumnjičenika za terorizam. Međutim, vlasti u Londonu negiraju svaku umiješanost u mučenje Amera i ponavljaju kako su više puta protestvovale kod američkih vlasti zbog slučaja svog stanovnika, ali bez uspjeha.

(jutarnji.hr/federalna.ba)

Da Allah Milostivi pomogne tim ljudima u tom nezapamcenom zatvoru . A za ove zulumcare koji drze zatocene ljude godinama bez sudjenja i bez ikakvih dokaza mogu samo najgore da zelim i dovim Allahu. A saznace zulumcari, sigurno ce saznati kakva ih kazna ceka.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by pasa.

Odgovor:Svijet 10 years 7 months ago #31937

I zaista "Da Allah Milostivi pomogne tim ljudima u tom nezapamcenom zatvoru . A za ove zulumcare koji drze zatocene ljude godinama bez sudjenja i bez ikakvih dokaza mogu samo najgore da zelim i dovim Allahu. A saznace zulumcari, sigurno ce saznati kakva ih kazna čeka."
ALLAHU EKBER!!!
“Gdje god nema bistre rijeke, nema ni bistra uma“.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Dervis.

Odgovor:Svijet 10 years 7 months ago #32101

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
2012 | Autor Senad |
Američki kongresmen Ron Paul: Šta ako se američki narod probudiU svom nadahnutom govoru, na koji svijet nije navikao da dolazi od jednog američkog političara, kongresmen Ron Paul se nemilosrdno obrušio na američku hegemoniju i spoljnu politiku Vlade, te postavio nekoliko retoričkih pitanja američkom Kongresu. Slijedi prijevod njegovog govora, kao i priloženi video snimak istog.

Šta ako je naša spoljna politika prošlog stoljeća duboko pogrešna i nije služila interesima naše državne bezbjednosti? Šta ako se probudimo jedan dan i shvatimo da je teroristička prijetnja predvidiva posljedica našeg miješanja u poslove drugih zemalja i da nema nikakve veze sa našom slobodom i prosperitetom?

Šta ako podupiranje opresivnih režima na Bliskom istoku ugrožava i Sjedinjene Američke Države i Izrael? Šta ako su okupacija zemalja kao što su Irak i Afganistan i bombardovanje Pakistana u direktnoj vezi sa mržnjom koja je usmjerena prema nama? Šta ako jedan dan osvanemo i shvatimo da gubitak više od 5.000 američkih vojnika na Bliskom istoku od 9/11 nije fer kompromis za gubitak skoro 3.000 američkih građana, bez obzira na to koliko Iračana, Pakistanaca ili Afganistanaca bude ubijeno ili raseljeno? Šta ako konačno odlučimo da je tortura, “poboljšana tehnika ispitivanja”, samodestruktivna i zla i da ne proizvodi korisne informacije, neovisno od toga da li se vršila u nekoj zemlji trećeg svijeta?

Šta ako se konačno shvati da su rat i vojna potrošnja uvijek destruktivni za ekonomiju? Šta ako su svi ratni troškovi plaćeni kroz prevarantski i zlokobni proces inflacije i zaduživanja?

Šta ako konačno spoznamo da ratni uslovi uvijek podrivaju ličnu slobodu? Šta ako se konzervativci, koji se zalažu za manju vladu, probude i shvate da naše intervencije na spoljnom planu pružaju veliki podsticaj proširenju vlade?

Šta ako konzervativci ponovo shvate da je vojna intervencija jedini logičan način jačanja i širenja američke imperije širom svijeta?

Šta ako se američki narod probudi i shvati da su zvanični razlozi započinjanja rata skoro uvijek zasnovani na lažima i da su promovisani ratnom propagandom kako bi služili nekom specijalnom interesu?

Šta ako mi kao narod shvatimo da svaka imperija ima početak i kraj? Šta ako Obama nema namjeru da napusti Irak?

Šta ako je u planu obavezna mobilizacija Amerikanaca za nove ratove ako se ne promijeni naša spoljna politika? Šta ako američki narod sazna istinu da naša spoljna politika nema nikakve veze sa našom državnom bezbjednošću i da je ona uvijek ista od administracije do administracije?

Šta ako su rat i priprema za rat jedna velika prevara koja služi nekom specijalnom interesu? Šta ako predsjednik Obama nije nimalo u pravu u vezi Afganistana, pa prođemo gore nego li u Iraku i u Vijetnamu?
Šta ako kršćanstvo u stvari propovijeda mir, a ne preventivne agresivne ratove? Šta ako se utvrdi da je diplomatija u zaštiti Amerike superiornija u odnosu na bombe i kojekakva mita?

Šta će se dogoditi ako su moje brige potpuno neosnovane? Ništa!

Ali, šta će se dogoditi ako su moje brige opravdane i ignorisane? Ništa dobro!!!



Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Dedo.

Odgovor:Svijet 10 years 6 months ago #32204

  • pasa
  • pasa's Avatar
  • Offline
  • Junior Member
  • Junior Member
  • Objave: 198
  • Thank you received: 26
Krv i med Sirije

http://t3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcTcIbLIlz0TyIoy5hIETsSKXTZrx5qnndipRh2qZnwxMYR75M6aFQ




Arapsko buđenje je u slučaju Sirije po svoj prilici došlo do najteže etape, do režima koji je brutalan do nezamislivih granica.

Ba’asistički režim već dugo vlada po principu doktrine strpljenja unatoč svim međunarodnim pritiscima. Ni nedavna konferencija “Prijatelji Sirije” održana u Tunisu nije donijela neke značajnije pomake!

Razjedinjenost međunarodne zajednice je očita. Arapsko buđenje je u slučaju Sirije po svoj prilici došlo do najteže etape, do režima koji je brutalan do nezamislivih granica, koji unatoč svjetskoj osudi ima značajne strateške saveznike, prije svih Rusiju, Kinu i Iran, kojima je zadržavanje režima porodice al-Assad na vlasti prije svega vlastiti interes.

Borba na sve ili ništa
http://t1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSiCe7y9488CNF1HZlUNXd3AhkCOnYuCkD5_lxkB8aeMwMdFvwp
Iako su ti interesi, geopolitički gledano, možda razumljivi njih ipak iz temelja delegitimiziraju sve brojnije civilne žrtve – i pitanje je koliko će ih još biti potrebno da bi svijet konačno nešto učinio.

Ono što ipak razlikuje posljednju pobunu protiv režima u Siriji od ranijih slučajeva jeste činjenica da se sirijski režim još nikada nije suočio sa opozicijom ovolikog opsega.

Za najokrutnije i najupornije vladare na Bliskom Istoku koji vladaju “jedinom arapskom majkom” kako ba’asisti zovu Siriju, čiji su ešaloni sastavljeni uglavnom od alevita, ova borba je na sve ili ništa.

Za njih povratka nema, režim mora skršiti opoziciju ili će sam pasti, a s njim padaju i aleviti koji čine oko 12 procenata populacije. Njima bi, prema nekim analitičarima, jedina preostala opcija onda bila da pokušaju osnovati utvrđenja u planinskim predjelima u sjeveroistočnom dijelu zemlje.

I ovaj momenat je uz značajnu osovinu “Rusija – Kina – Iran” saveznika Sirije veoma značajan i objašnjava zbog čega zapadne sile isključuju vojnu intervenciju kao rješenje. Tu svakako ne treba isključiti interese Izraela čija bi se pozicija dodatno iskomplikovala u situaciji nekog regionalnog sukoba.

Podsjećanje na BiH
http://t1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSrK3iG9YqZeRHg952XNH_9vbw9WhmDO1zOvEZMsA3uo3iNsUdr
Kad je u pitanju “humanitarna intervencija”, koncept koji se već dugo vremena osporava u međunarodnim odnosima, izgleda da broj žrtava još uvijek nije kritičan da bi izazvao značajnije uzbuđenje svjetske javnosti i natjerao svjetske moćnike da počnu razmatrati vojne opcije. Za neke analitičare situacija u Siriji sa opkoljenim i granatiranim gradovima, snajperima koji gađaju civile, bolnicama koje su vojne mete, sve više podsjeća na rat u Bosni od prije dvadeset godina.

Umjesto Miloševića i JNA kojom su komandovali lojalni srpski generali sada su na sceni Assad i Sirijska armija sa lojalnim alevitskim generalima koji su armijske tenkove i teško oružje okrenuli protiv civila. Zapad se u Bosni angažirao tek kada je konflikt odnio preko 100 hiljada života i uništio domove miliona…

Pored ovih sličnosti u nekim krugovima se sirijski slučaj sukoba sve više se projicira kao sukob na bazi sektaške pripadnosti. U tom projiciranju strah od potencijalnog širenja sukoba u cijeli region upravo nalikuje balkanskom sukobu na bazi “etničke pripadnosti.”

Ta dimenzija bosanskog rata koji je na Zapadu bio uveliko percipiran kao “etnički sukob” upravo je odvraćala i odugovlačila intervenciju Sjeveroatlantskog saveza. “

Unatoč svoj sili i pripremljenosti za što je Assadov režim, gledajući iskustva drugih arapskih zemalja, imao dovoljno vremena, njegov dugoročni ostanak je izvjesno upitan.

Međutim, na koncu balkanski slučaj je riješen poražavanjem zločinačkog režima. Etničke tenzije jesu ostale, ali upravo je Miloševićev režim bio generator svih potencijalnih nestabilnosti, pa i percepcije o “balkanskom etničkom sukobu.” Sirijska dimenzija sukoba koja se sve više projicira i percepira u sektaškim konturama i prateći zločini koji po svojoj težini mnogo nalikuju balkanskim etničkim (u izvještajima iz izbjegličih logora u Turskoj gdje su izbjegli sirijski civili spominju se svjedočanstva o masovnim silovanjima žena i djevojčica) čini se ima isti efekat neodlučnosti na međunarodnu zajednicu.

Upravo na ovakav scenario je svojim filmom “U zemlji krvi i meda” upozorila i holivudska zvijezda Angelina Jolie na njegovoj nedavnoj premijeri u Sarajevu. Film o strahotama zločina sistematskog silovanja žena, izrazila je nadu Jolieva, treba poslužiti kao poziv na buđenje međunarodne zajednice kako se slične stvari ne bi ponovile i u Siriji.

Realno gledano, uz Irak i Liban te izdašnu podršku Irana, dodavši tome direktne interese Rusije i Kine, te uz iskustvo dosadašnjeg opiranja svjetskim silama, izgledi za skoriji kraj Assadovog režima su veoma blijedi. Ipak, unatoč svoj sili i pripremljenosti za što je Assadov režim, gledajući iskustva drugih arapskih zemalja, imao dovoljno vremena, njegov dugoročni ostanak je izvjesno upitan. Pitanje je samo vremena.

Međutim, važnije pitanje po cijeli region Bliskog Istoka glasi kakva će, ukoliko ikakva, Sirija biti nakon Assada? To pitanje prevedeno u kontekst međumuslimanskih odnosa bi glasilo: hoće li sirijski slučaj voditi široj i dubljoj konfrontaciji po linijama sunnije – ši’ije? Hoće li se, naime, u Siriji preslikati sektaško nasilje i sukobi iz Iraka?

Iako se ovo pitanje danas izbjegava, iako se od njega diže kosa na glavama kako u Teheranu, tako i u Ankari i Rijadu, ono se, s obzirom na dosadašnje pokazatelje sve više uozbiljuje i pretvara u stvarnost? I možda najvažnije, ko su činioci kojima profiliranje sukoba na ovakav način najviše odgovoara? Ba’sizam, posebice njegova sirijska varijanta se dugo vremena zasnivao na postulatima: bolje autokratija nego anarhija, bolje mir nego sloboda, i ponajviše, bolje sekularna vlast nego sektaška. “

Budući da je korupcija u Siriji modus vivendi, to znači da uz režim padaju ogromne interesne grupacije, kako one unutarnje tako i izvanjske koje ga kao takav i održavaju.

U “ispravnost” ovih postulata svaki Sirijac se mogao izravno uvjeriti na primjeru susjednog Libana i građanskog ratnog užasa. Sirijski slučaj pored prijetnje da razbije koncept Arapskog proljeća i proces pretvori u sukob na bazi sunnija i ši’ija sve više delegitimizira i razotkriva Zapadni pristup ukupnim promjenama na Bliskom Istoku.

Od svih slučajeva ustanaka koji su se zbili od Tunisa, preko Bahreina, Egipta, Jemena do Libije, sirijski slučaj je najteži i zbog slabe organiziranosti i razjedinjenosti opozicije u nastupu protiv režima. Sirija definitivno nije ni nalik ranijim slučajevima.

Pobuna protiv režima jeste najozbiljnija do sada, ali režim još uvijek ima znatnu podršku nekih 4-5 milona ljudi od ukupnog stanovništva koje broji oko 23 miliona. Budući da je korupcija u Siriji modus vivendi, to znači da uz režim padaju ogromne interesne grupacije, kako one unutarnje tako i izvanjske koje ga kao takav i održavaju.

Bitka za opstanak režima u ovakvoj konstelaciji stvari je užasna i uvijek praćena crnim prognozama. Uz neprincipijelni odnos Zapada kako prema regionu i fokusiranje na primarno rješavanje prijetnji Izraelu kroz sankcioniranje i izoliranje Irana, to u ovom slučaju stvara dodatne komplikacije, a sirijskom režimu još povoljniju situaciju.

Najcrnije prognoze idu ka onima koje već otvoreno iznose Rusi da će padom Assadovog režima doći do dezintegracije Sirije pri čemu se pominje bojazan od stvaranja nekih novih država baziranih na sektaškoj pripadnosti (ši’ijske, kurdske i neke prekrojene sunnijske).

Ni zaprepašćenost Clintonove na veto Rusije i Kine u Vjeću sigurnosti nije vjerodostojna imajući u vidu skora dešavanja u regionu posebice u slučaju Libije kada se odluka Vijeća sigurnosti o zabrani letova nad ovom zemljom pretvorila u izravnu vojnu intervenciju. Principijelnost u slučaju Sirije ne pokazuju ni oni što najglasnije podržavaju vječito “Palestinsko pitanje” poput Irana.

U slučaju Sirije Iran sada već ozbiljno rizikuje potpuni gubitak kredibiliteta posebice u muslimanskom svijetu koji je većinski sunnijski. Jer, nemoguće je ostati kredibilan i sve dosadašnje ustanke širom Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka umjesto “Arapskim” nazivati “Islamskim buđenjem”, a u slučaju Sirije govoriti kako se radi o teroristima i stranim plaćenicima. “
http://t2.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcTu86H8-vhUHNHdEggaSH9ph4S2Q8EplJz20BbsoS92VEbFb1hr
Zločin prema narodu Sirije se ponavlja zbog toga što niko iz sirijskog režima nije odgovarao za zločine nad stanovništvom Hamme

Nemoguće je kredibilno govoriti o zločinima bahreinskog režima prema ši’ijskim demonstrantima i ubijanje preko stotinu ljudi, a zanemariti više od sedam hiljada koje je tokom zadnje godine pobio režim Bashara al-Assada!? U posljednje vrijeme počinju se javljati informacije o pripadnicima al-Qaede koji se bore na strani pobunjenika u Siriji. Iako to može biti sasvim tačno, zbog blizine Iraka, ova taktika prije svega ima cilj razuvjeriti Zapad, budući da je iste al-Assadov režim odašiljao na frontove u Iraku.

Mač u srce Iranu

Razumljivo je da bi uništenje alevitskog režima u Damasku bio direktan mač u srce Iranu koji jeste u teškom i izoliranom položaju, ali teško je razumijeti podržavanje režima koji ubija svoje vlastite građane muslimane, zarad zaštite tamo nekih muslimana u Palestini od Izraela? Posljednji potezi vojnog manevrisanja mediteranom iranskih brodova i njihov stacioniranje u sirijskom Tartusu potvrđuju koliko suštinski značaj za Iran ima režim al-Assada.

Naposlijetku, zločin prema narodu Sirije se ponavlja zbog toga što niko iz sirijskog režima nije odgovarao za zločine nad stanovništvom Hamme u kome je stradalo skoro 40 hiljada ljudi prije ravno trideset godina, u februaru, 1982. Ipak, taj zločin nije zaboravljen.

Upravo je tu činjenicu Basharu al-Assadu nedavno ponovio turski premijer Redžep Tajip Erdogan podsjetivši ga na propuštene prilike da se taj zločin izvede na čistac i vrati povjerenje među narod. Erdogan se svom kolegi al-Assadu obratio na njegovom arapskom jeziku “Ya Baššar! Man daqqa duqqa!” što bi doslovce značilo “ko kuca na vrata i na njegova vrata će se pokucati,” odnosno, “ukoliko na svojim vratima ne želiš vidjeti nekog s lošim namjerama, trebaš izbjeći da se sam ne nalaziš u takvim situacijama.”

Možda bi se u slobodnijem prijevodu, a dakako i zbog sličnosti sirijske situacije nekadašnjoj bosanskoj ova izreka upravo mogla prevesti bosanskom “ko čeka dočeka!” Sirijski narod će svoju priliku da sudi zločincima sigurno dočekati. I Basharovim zločin(c)ima će biti pokucano na vrata. Nadati se je da je međunarodna zajednica iz bosanskog slučaja nešto naučila.

Autor: Mirnes Kovač

(Al Jazeera)

Please Prijava to join the conversation.

Sirija 10 years 6 months ago #32255

  • pasa
  • pasa's Avatar
  • Offline
  • Junior Member
  • Junior Member
  • Objave: 198
  • Thank you received: 26
http://t0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQ_cX0z8_efYRM3TAfqLeYEABn5D1h_xmaGyuqfAuK-PMCDHgnc5w
Historija civilizacije je u velikoj mjeri historija oružja. Ona razdoblja u kojima je prevladavajuće oružje skupo i teško ga je proizvesti, sklona su despotizmu. Sa druge strane, arapski mentalitet u kome je potrebno imati vođu, starješinu, oca ili kakvoga diktatora, još uvijek postoji, ali taj isti mentalitet, posredstvom modernih medija, danas se pod svaku cijenu mijenja. Ako zanemarim te masovne medije, koji su značajan faktor u propagiranju i širenju (dez)informacija, s obzirom da često ne iznose realno stanje o aktuelnoj situaciji, te slušam priče stvarnih ljudi, koji su boravili u Siriji, njihovo iskustvo u slučaju te zemlje, ne razlikuje se puno od onoga što prenose međunarodne televizijske mreže. Činjenica je da tamo manjina vlada i drži sve konce u svojim rukama! Kina, Rusija i Iran od marta prošle godine blokiraju svaku intervenciju i ozbiljnije sankcije za čovjeka, odnosno porodicu, koja tradiciju genocida brižljivo baštini. Stali su u odbranu sirijskoga režima, a rezultat njihove politike je skoro 9. 000 ubijenih Sirijaca. Narod želi promjene! Dakle, ne radi se isključivo o američkome planu za dominaciju nad tim područjem Bliskoga Istoka, a historijski posmatrano, Sirija je oduvijek bila poprište sukoba.

Alawitsko društvo, koje upravlja sadašnjom Sirijom, dijeli se na više klanova i plemena, koji odražavaju različita etnička porijekla svojih članova - tu ima Arapa, Perzijanaca, Turaka i Kurda. Raznolikost nije spriječila jak osjećaj jedinstva što su ga doživjeli Francuzi tokom svoje vlasti nad Sirijom. Godine 1920. Francuzi su proglasili "Autonomno područje alawita", koje čak postaje "državom" dvije godine poslije, da bi 1926. područje bilo ponovno pripojeno Siriji, uprkos alawitskim zahtjevima za autonomijom. Današnja je republika nezavisnost stekla 1946. godine, ali je i pored toga ostala obilježena jakom političkom nestabilnošću. Prihvatajući poraz, alawiti su ipak uspjeli okrenuti situaciju u svoju korist i zauzeti sva ključna mjesta već do 1970. godine.

Stoga je Hafezu al-Assadu, nekadašnjem ministru odbrane, alawitskome generalu, pošlo za rukom relativno mirnim državnim udarom preuzeti vlast. Od tada se sudbina ove sekte i sudbina Sirije isprepliću. Uprkos normaliziranju nekih društvenih prilika (ženama je zajamčio ravnopravan status u društvu, država je počela ulagati sredstva u infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo, urbanizaciju, ekonomiju), koje je Hafez kombinirao političkom represijom, nikada nije pokazivao interes za makar simboličnom demokratizacijom u zemlji. Pripadnik manjinske ekstremističke sekte, čiji su se članovi prvobitno zvali “nusairiti” ili “ansari”, a potom “alawiti” (što bi se prevelo kao „Alijini potomci“), uspio se održati na vlasti sve do svoje nagle smrti, 2000. godine. Ostao je zapamćen po krvavom gušenju ustanka - "Masakr u Hami", koga je tačno prije 30 godina pokrenulo “Muslimansko bratstvo” (tada najveća opoziciona stranka vladajućem režimu) i to neuspješnim atentatom na predsjednika, a nakon čega je, za svega 27 dana, prema podacima sirijskih aktivista za ljudska prava, likvidirano preko 30. 000, uglavnom, sunnitskih muslimana. Neshvatljivo, ali svijet je već tada mirno, posmatrački, dopustio masakr tolikih razmjera, koji se danas opisuje kao "najsmrtonosniji čin jedne arapske vlade protiv svoga naroda u historiji savremenoga Bliskog Istoka".
http://t3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSRR5-wPz5qEL4perOMilGbFfv-Nebbqgq4wg1umG8YysI7Cr-laQ
Režim je u to vrijeme optužio "Muslimansko bratstvo" za nezakonito posjedovanje oružja, podsticanje na nasilje, kao i da snosi odgovornost za ubistvo grupe studenata, koje se desilo u junu 1979. godine, u gradu Halepu, na sjeveru Sirije. Iako je "Bratstvo" negiralo povezanost sa tim događajem, Hafez al-Assad je to uzeo kao povod i započeo široku kampanju protiv njih. Kulminacija svega je bilo izglasavanje zakona (1980. godine, broj 49) kojim se smrću kažnjava pripadnost "Muslimanskome bratstvu". U napadu sirijske vojske i specijalnih borbenih jedinica, koristeći tenkove, oklopne transportere i avione na grad Hamu, bukvalno su kompletne ulice sravnjene sa zemljom, srušeno je 88 džamija i 3 crkve, vršile su se racije, medijima je bio zabranjen ulazak u grad, koji je dugo vremena bio totalno izoliran od ostatka svijeta. O tome svjedoči preživjelo stanovništvo, a poslije toga sirijski narod nikada nije izašao protestirati na ulice sve do 2011. godine, kada su počele demonstracije u brojnim arapskim gradovima.

Sirija je država koju više od četiri decenije vode isti ljudi. Izbori se provode svakih sedam godina. Redovitim lažiranjem predsjednik uzima iznad 97% glasova! Kada je bivši vođa umro, Ustav se prilagodio izboru sina za nasljednika. Bashar, oftalmolog po zanimanju, drugi po rođenju Hafezov sin, apolitičan sve do smrti svoga starijega brata Bassela, 1994. godine, u automobilskoj nesreći, prihvata očevu odluku o budućem preuzimanju vlasti. On je nakon šest godina već bio sistematski pripremljen za tranziciju položaja, ali nije imao napunjenih 40 godina, kako je nalagao načelni propis Sirije. To se brzo i jednostavno riješilo. Parlament se sastao i u roku od par sati izmijenio tu tačku Ustava, tako što se granica sa 40 spustila na potrebnih 36 godina starosti! Prethodno gradeći imidž političara koji se bori (kao fol) protiv korupcije, brani "palestinsko pitanje", redovito optužuje politiku Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, napada Ujedinjene nacije, prozivajući ih "političkim tijelom u vlasti Bijele kuće", izlazi u javnost sa teorijom svjetske zavjere protiv Sirije, opovrgava sistematsko mučenje osumnjičenih osoba u svojoj zemlji, navodeći kako Sirija nema ozakonjenu torturu, kao metodu ispitivanja, opravdao se od brojnih kritika na račun "porodične vladavine". Bashar je djelomično privatizirao privredu i uveo veću liberalizaciju društva, ali su istinske reforme zaustavljene i on ne pristaje na značajnije promjene.
http://www.vecernji.hr/slika-640x348/vijesti/vise-20-mrtvih-tijekom-zadnjih-prosvjeda-diljem-sirije-slika-343530
Alawiti, smatrani sjevernim potomcima prastanovnika Sirije, koji se još uvijek služe prikrivanjem nekih svojih konfesijskih naslijeđa i obilježja, sebe za javnost danas definiraju kao podsektu imamitskih šiita, a Siriju, kojom vladaju potpunom vojnom diktaturom, smatraju šiitskom zemljom, uprkos činjenici da većinu stanovništva čine sunniti. Koncem 70-tih godina prošloga stoljeća, libanske šiitske vođe su ih priznale kao “halal šiite 12 imama”. Sirija je igrala dominantu ulogu u političkome životu susjednoga Libana. Do nedavno je tamo držala jake vojne snage i mnoge svoje agente. U teološkome smislu, alawiti su sinkretistička sekta, vezana na predislamsko manihejsko naslijeđe, stara perzijska vjerovanja; čudna mješavina i nekih budističkih, čak i židovskih elemenata, zatim kršćanstva i islama. Slave Božić i Uskrs, perzijsku Novu godinu, priznaju Sveto Trojstvo, ali drugačije – vjeruju u Alija (značenje), Muhammeda (ime) i Perzijanca Salmana al- Farisija (vrata). Tri početna slova njihovih imena tvore riječ "AMS", koju posvećeni zazivaju u svojim obredima. Oni su bili neki verzirani kršćani i nakon islamskoga osvajanja. Zadržali su svoja stara vjerovanja, da bi se pod utjecajem “ismaili šiita” počeli više približavati islamu. Zbog straha od progonstva, zabranjeno im je pričati o religiji outsiderima. Dugo su bili siromašni građani nižega reda. Obično nemaju džamije, ne respektiraju post, ne klanjaju, a njihove se žene ne pokrivaju sukladno sunnitskim.

Ustvari, alawiti prakticiraju "dvoličnost", sada službeno ispovijedajući dominantnu islamsku religiju, ali praktično, u stvarnosti, njihov je kult tajni. Nisu oni ni u kakvoj pravoj vezi sa islamom, ali tako se štite. Jedno rade, drugo pričaju. Osim toga, uče da je nusairizam (naziv potječe prema planinskoj zoni Nusayriya na sjeveru Sirije) postojao i prije stvaranja svijeta. Prema tom učenju, nusairi(ti) su živjeli u blizini Boga (estagfirullah), prvobitno kao svjetlosti, u obliku zvijezda. Sami sebe su smatrali savršenima, te su zbog te oholosti prokleti, svrgnuti i poslani u svijet materije, gdje im je suđeno reinkarnirati se iz života u život. Smatraju da griješnici mogu sedam puta doživjeti novo rođenje, ali zbog kazne će svaki put biti rođeni kao kršćani, dok se ateisti, reinkarniraju kao životinje. Njihova je vjerska zajednica u biti zatvorenoga, inicijacijskoga i ezoteričnoga tipa. Osnovna molitva im glasi: “Okrećem se prema vratima, klanjam se imenu i obožavam značenje”. Ispovijedanje Bogu je svjedočenje “da nema Boga osim Alija”. Dakle, Isusa su zamijenili Alijem i poistovijetili sa Bogom. Veoma su kontradiktorni.

Alawitski molitvenik, “Nahjul Balagha” (Staza rječitosti) je šiitska zbirka hadisa (poruka, izjava, vijesti), za koju se smatra da su to govori, zapovjedi ili savjeti Alija. Navodno, poslije "Kur'ana", to im je najsvetija knjiga. Vjeruju u pet stupova islama, ali ih vrlo slobodno interpretiraju. Piju alkohol, njeguju kult ličnosti, izjašnjavaju se kao muslimani, iako ih većina muslimana ne priznaje kao takve, a različit im je i Šerijat (sveobuhvatni islamski zakon). Ima ih oko 20% u Siriji. Istražujući ovu temu, čula sam, da slaveći svetkovine, okupljaju se i pod vodstvom šeiha zajedno čitaju tekstove iz svoje liturgije. Zatim žrtvuju životinje, koje jedu na gozbi, zazivajući Boga. Izvan tih prigoda, alawiti redovito slave misu tokom koje veličaju vino i piju ga u čast starješina svoje zajednice. Kažu da je potrebno imati najmanje 18 godina, da bi se moglo pristupiti prvoj ceremoniji i tako dobiti pristanak za sve ostale. Toga dana mladića prima skupština mudraca, koja mu naređuje da prizna jednoga od njih kao kuma, što čini tako da stavi na glavu cipelu onoga koga je odabrao. Nakon toga, od njega se traži da popije čašu vina u zdravlje "AMS"-a, a to je formula koju ne može shvatiti istoga trenutka. Također mora prisegnuti da će čuvati tajnu o tome što će naučiti; obavještavaju ga da neće biti dostojanstveno ukopan, ako prekrši tu prisegu. Na kraju, svaki član skupštine se diže i nazdravlja u čast novopridošloga. Tada je posvećen, a kum koji ga vodi, uči ga temeljima, posebno molitvama. Ali, on prvenstveno ovisi o šeihu koji je duhovni vođa mjesne zajednice i koji ima zadatak naučavati posvećene.
http://t1.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcStp0z3xAvVX11cNLPjN_f8g3ny8GHmlAD1CEjg0UcviXrdj7vq6g
U Siriji se produbljuje šiitsko-sunnitski razdor, koji niko u arapskome svijetu još ne želi nazvati ratom, ni građanskim, a kamo li religijskim. I prije izbijanja masovnih prosvjeda stanovništva, znakova nezadovoljstva u Siriji bilo je više nego u drugim arapskim zemljama, ali su bili prigušeni iz taktičkih razloga: nepotizam, korupcija, represija prema političkim disidentima, sporiji društveni razvoj, kao i golema izdvajanja za naoružanje... Ljudi mi pričaju da praksa javnih pogubljenja se uistinu događa, većina internetskih stranica je zatvorena, a Facebook je legalno dozvoljen tek u decembru 2010. godine. Lice predsjednika, poput Orwellovoga Velikog Brata, upozorava, iskačući iza svakoga ugla i nalazi se na svakome jumbo plakatu. Bolnice i školstvo su besplatni, što se lijepo (ironično) slaže uz slogan vladajuće stranke - "Jedinstvo, sloboda, jednakost!"; puke fraze, kao i u svim autoritarnim režimima.

Država je oficijalno sekularna, pored islamske ispovijedi, opisanih alawita i sunnita, u zemlji postoji oko 12% kršćana. Vjerska tolerancija prema njima izražena je u obliku armenskih crkava ili cijelih kršćanskih zajednica. Stanovnici takvih dijelova komuniciraju dijalektom aramejskoga jezika kojim je govorio Isus i trude se sačuvati ga. Pripadnici su pravoslavne crkve, a vladajuća stranka održala se upravo uz pomoć manjinskih skupina. To su samo neki razlozi zašto je Rusija “bratski” uložila veto u Vijeću sigurnosti UN-a na rezoluciju kojom se sirijski režim trebao primorati da ode sa vlasti. Ruska mornarica u sirijskoj luci Tartus, na Sredozemlju, ima jedinu bazu koja je izvan granica bivših sovjetskih republika. U tu luku je već uplovio ruski nosač aviona “Admiral Kusnezow“. Pored toga, Rusija prodaje oružje Siriji, a da je rezolucija usvojena, ruske firme, koje proizvode naoružanje, izgubile bi četiri milijarde američkih dolara, kako procjenjuju eksperti u Moskvi.

Ono što Amerika zove demokracijom, ustvari je nametanje vrijednosti koje su drugim narodima veoma strane. Sirijski se narod digao na noge. Oni jednostavno žele promjenu, a „Muslimanska braća“ bi i tamo bez problema uzela glasove. Amerika svakako gleda svoje interese, a u slučaju Sirije nisu jaki kao što je to bilo sa Libijom. Jasno je da se u sirijske nemire miješaju i razne političke opcije, pa čak i terorističke skupine, ali sigurno je da Assadova tvrdokorna vlada mora pasti, čak i ako promjena sistema izazove sukob puno većih razmjera, jer Sirija je u američkim očima već jako dugo okarakterizirana kao osovina zla, a odnosi sa Izraelom su nikakvi, posebno zbog okupacije strateški važne Golanske visoravni (1967), oko koje se vodio i rat između dvije zemlje. Sa druge strane, Iran ne skriva simpatije prema Siriji, a znamo kakvi su odnosi Irana i Washingtona. Uz sve to, Iran pokazuje emancipacijske želje prema prošlosti i perzijskoj imperiji, a Sirija bi se na izvjestan način koristila od strane Zapada, jer se priprema teren za napad na Iran. Priznavanje alawita od strane šiita je politički svjesna odluka, da bi Iran ostvario svoj vjerski san o "polumjesecu", koji se prostire od Irana preko Iraka, Sirije do Libana. Iran i Sirija su potpisnice ugovora o međusobnoj odbrani, dakle, ako neko napadne Siriju, Iran se obavezao braniti je i obratno, ali taj sporazum od prošle godine, odnosi se samo na saradnju u mornaričkim "vježbama".

Nikada nisam bila u Siriji, ali sam sebi davno poslagala mistične slike, kao šarene goblene prošlosti, koji vrište od ritma i zvukova, puni boja i mirisa - čari staroga Orijenta, slični onima iz „1001 noći“. Ako jednoga dana tamo odem, ne znam hoću li zateći zemlju, kakva živi u mojoj glavi. Ne znam hoće li Sirija, srce Bliskoga Istoka, dragulj arheologije, zemlja kontrasta i dalje brojati oko 23 miliona gostoljubivih i srdačnih stanovnika. Da li će postojati najrazličitiji krajolici; od polja pšenice i pamuka preko bogatih vinograda i maslinika, do palminih oaza i livada prepunih oleandra? Šta će biti sa hiljadugodišnjim spomenicima, arheološkim nalazištima, impozantnim dvorcima, citadelama i usnulim gradovima, što pričaju slavnu historiju čak 34 različite civilizacije? Ne znam hoće li se i dalje iza ljudskih osmijeha kriti strah od tajne policije, o kojima su mi pričali oni koji su tamo boravili. Hoće li se još dugo sijati smrt, a utjecaj politike na svakodnevni život biti sličan trenutnom? I ono najtragičnije pitanje - koliko će još ljudi i djece morati poginuti u ime nekoga “jedinstva, slobode i jednakosti“? Čini mi se da je ključ promjena u Damasku. Tek kada i njega zahvate masovni, nepovratni nemiri, mir će biti mnogo bliži.

Medina Džanbegović-Mohamed iz Kaira, mr. književnohistorijskih nauka
www.minber.ba

Please Prijava to join the conversation.

Šta s nevinima ? 10 years 6 months ago #32318

  • pasa
  • pasa's Avatar
  • Offline
  • Junior Member
  • Junior Member
  • Objave: 198
  • Thank you received: 26
Šta s nevinima u Guantanamu?

http://t0.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcSeCcexHsphi9ff8R0hjYqGoctoTILpZlmulSF_XBQtWRCsMv08

Američki logor u Guantanamu ovih je dana napunio desetljeće postojanja. Osnovan nakon napada na njujorški Svjetski trgovački centar, Guantanamo je postao simbol američkog kršenja međunarodnog i ljudskih prava jer, iako se u njemu nalaze i neki doista opasni ljudi, dobar dio bespravno zatočenih i izloženim raznim torturama s vremenom se pokazao nevinim.

Priča Lakhdara Boumediene ne razlikuje se previše od mnogih drugih koji su završili u američkom logoru Guantanamo, u malom zaljevu Kube koji američka vojska već desetljećima drži pod okupacijom.

Naime, bosanskohercegovačke vlasti, koje je tada predvodio ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija, popustile su pritisku SAD-a, te Boumedienea i još nekoliko ljudi izručile Amerikancima protivno svim zakonskim propisima i sudskim odlukama. Nisu pomogli ni apeli sarajevskih organizacija koje se bore za ljudska prava, kao ni osuda pojedinih medija, pa ni očajnički prosvjedi obitelji zatočenika. Rezultat svega toga jest da je Lakhdara Boumediene proveo sedam godina iza rešetaka, sve dok ga nedavno nije – po svim točkama optužnice – oslobodio jedan američki sudac.

Boumedeine je svoja iskustva opisao u potresnom tekstu za New York Times, u kojem između ostaloga opisuje neljudske uvjete kojima su zatočenici Guantanama izloženi: 'Nakon brojnih saslušanja, na kojima mi nikad nisu htjeli reći za što sam optužen, odlučio sam započeti štrajk glađu. Dvije godine sam izdržao da mi se gura sonda u nos i grlo te prisilno hrani. Bilo je to grozno mučenje, ali bio sam nevin i nisam htio odustati od svojeg prosvjeda.'

To je tek jedna sitnica iz arsenala zlostavljanja zatvorenika u Guantanamu, koje se muči i izostankom sna, simulira se njihovo utapanje (tzv. waterboarding), a među zatvorenicima su se nalazili čak i tinejdžeri. Prvi zatočenici, koje SAD naziva 'neprijateljskim borcima', na Kubu su stigli 11. siječnja 2002. godine, nakon što je Ministarstvo pravosuđa administracije Georgea W. Busha zaključilo da tamo ne vrijede američki zakoni. Isprva je službeni stav Busheve administracije bio da se u Guantanamu nalaze najgori teroristi i ubojice, no vremenom se pokazalo – zahvaljujući radoznalosti novinara i radu ljudskopravačkih aktivista – da je većina zatočenih daleko od prijetnje za nacionalnu sigurnost SAD-a.

Bilo je i takvih, a među njima je najpoznatiji Khalid Sheikh Mohammed, kojega se smatra jednim od ključnih ljudi u organiziranju napada na New York 11. rujna 2001. Khalid Sheikh Mohammed još uvijek je u logoru te čeka suđenje na američkom vojnom sudu.

No, većina od nekoliko stotina zatvorenika koji su u proteklih deset godina prošli kroz Guantanamo ili se u njemu još uvijek nalaze uopće nisu opasni teroristi, što u međuvremenu priznaje i američka vlada. Predsjednik Barack Obama je 22. siječnja 2009. potpisao predsjedničku uredbu kojom se suspendiraju vojna suđenja u Guantanamu te najavio da će u roku od godinu dana zatvoriti logor. Ništa od toga se ni tri godine kasnije nije dogodilo, a u Guantanamu se – protivno svim američkim i međunarodnim zakonima – nalazi još 171 osoba.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by pasa.

Šta s nevinima ? 9 years 10 months ago #34430

  • Mustafa
  • Mustafa's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 6599
  • Thank you received: 54

Fotografija koja se u četvrtak (15.11.2012) pojavila na naslovnicama mnogih dnevnih listova širom svijeta govori jednu intimnu priču o izraelskim zračnim napadima u pojasu Gaze. Na fotografiji se može vidjeti Jihad Misharawi, dopisnik BBC-a koji živi u Gazi, dok nosi beživotno tijelo svog 11-mjesečnog sina Omara.



SARAJEVO - GAZA !

Pusti suzu Sarajevo,
eno Gaza jeca,
sjeti se i tvoja su
umirala djeca.

Protest i pomoć
Palestincima znače,
zagrlimo Gazu
dok ona nedužno plače.

Sjeti se Sarajevo
snajpera i Markala,
znam da je tada zbog nas
Palestina plakala.

Sjetimo se kako je
kad nedužan strada,
kad s brda ubijali
dušu našeg grada.

Kad se pod opsadom
u mraku suze gutaju,
kad svijet ćuti,
a zločinci pucaju.

Sjeti se BIH
svake krvave ulice,
plakala je Palestina
zbog naše Srebrenice.
...
Je li Gaza
gdje je nekad Sarajevo bilo,
ili se mom srcu samo učinilo ?¨
Je li se to opet
nedužna krv prolila,
krik nevine djece
opet pomoć doziva

sa fb
Autor : B.F

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Mustafa.
Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.055 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version