Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me
  • Stranica:
  • 1

TOPIC:

Adilbeg Zulfikarpasic 10 years 7 months ago #30815

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19



Sticajem okolnosti dosao sam do knjige Adila Zulfikarpasica „Panorama pogleda, pojmova , pojava i misljenja“. Prilkom boravka u Sarajevu moja obavezna destinacija je „Antikvarnica“ u kojoj potrazim knjige koje me interesuju. Dakle trazim knjige koje su u domenu moga interesovanja. Vrlo mi se cesto desi da mene nadje knjiga.
Mogu slobodno reci da je upravo ova gore navedena knjiga pronasla mene a onda me odusevila. U njoj sam nasao mnogo stvari za koje nisam znao ili sam nacuo a nisam vjerovao a najcesce sam smatrao da su takve price van svake pameti.
Rahmetli Adil Zulfikarpasic je covjek koji je kroz svoj zivot pokazao sve vrline jedne obrazovane , uvazene i nada sve vrlo postene licnosti kojoj se moze i mora vjerovati.
Ne zelim ni pokusati napisati biografiju jedne ovakve licnosti jer je to nemoguce napisati na par stranica. Jednostavno je previse detalja koji se nikako ne mogu niti smiju izostaviti.

U najkracim crtama o njemu se moze reci da potice iz vrlo bogate begovske porodice iz Foce.
Vec u ranoj mladosti se odusevljava Marksistickom teorijom i vrlo rano se ukljucuje u ljevicarski pokret. Zbog toga biva izbacen iz skole u Foci da bi jedno vrijeme pohadjao skolu i u Rogatici. Zakleti antifasista, provodi citav rat u partizanima i biva u kontaktu sa svim znacajnijim licnostima komunstickog pokreta i na vrlo znacajnim funkcijama. Prolazeci kroz sve to dozivljava i razocarenja koja ce ga natjerati da 1946. godine emigrira prvo u Italiju da bi se zaustavio u Svicarskoj. Moram napomenuti da je u to vrijeme bio zamjenik ministra trgovine ali to sve za njega nije predstavljalo nista. Nije se mogao pomiriti sa nepravdom i jedino rjesenje je bilo odlazak.
To je jedan od rijetkih emigranata koji nije radio ni u emigraciji protiv svoje drzave. Ustvari on je citav svoj zivot posvetio Bosni i njenom predstavljanju u pozitvnom svjetlu u svijetu.
Zbog toga je bio proganjan, cak u par navrata je izbjegao pripremljene likvidacije. Pored svega svojim radom postaje uspjesan biznismen. Formira bosnjacki institute u Cirihu i radi na promociji Bosne , njene istorije i kulture. Ne zali novcana sredstva da obogati biblioteku institute koja broji na desetine hiljada knjiga veoma velike vrijednosti.

U Bosnu se vraca u praskozorje prvih demokratskih izbora u Jugoslaviji i angazuje se politcki. Suosnivac je stranke SDA i u njoj ostaje mjesec dana do pred izbore. Iz SDA izlazi zbog neslaganja sa desnim radikalnim krilom ove stranke i osniva MBO koja ce kasnije igrati vrlo vaznu ulogu.
Otvara i bosnjacki institut u Sarajevu i cijelo vrijeme radi na promociji Bosnjastva. Citav svoj zivot ovaj covjek je posvetio ideji liberalizma i umro je kao zakleti liberal.

O njemu ce vise govoriti njegovi tekstovi objavljeni u mnogim nasim a i svjetskim casopisima. Vjerovatno ce i kod vas neki tekstovi izazvati buru reakcija i komentara sto i jeste moj cilj. Razmijenimo misljenja i progovorimo konacno o nekim stvarima slobodno i sa prilicne istorijske distance.
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Adilbeg Zulfikarpasic 10 years 7 months ago #30816

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Evo jednog teksta koji me je zaista uzdrmao. Objavljen je davne 1957. godine u "Godisnjaku". Vjerovatno ce biti komentara a i ja ima potrebu komentarisati ga. Vjerovatno cu se ukljuciti ako bude diskusije. Ovaj tekst se moze vrlo tesko u originalu naci na internetu i evo prilike da ga i vi procitate.


Put u Focu

"Srce mi je zakucalo od uzbudjenja, kad sam cuo da jos danas putujem u Focu, u Vrhovni stab. Tamo sam pozvan od Tita. Foca je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje cetiri sestre. Tu je zivio i moj brat; prije nekoliko dana sam cuo, da su ga zaklali cetnici. Kako je do toga doslo, nisam sebi mogao predstaviti. Moj je brat sa srpskim komsijama zivio vrlo dobro. Politicki se nije isticao. Iz nase kuce niko nije bio u ustasama, pa niti u hrvatskoj vojsci. Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato citavoj Foci. Na Drini je izvrseno necuveno klanje. To se proculo po citavoj zemlji. Da li je haranje i prolijevanje ljudske krvi bilo uistinu onolikih razmjera, kako se pricalo ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim ocima.

Sa mnom su jahali na putu za Focu Rade Hamovic, zapovjednik odreda, Pero Kosoric, zapovjednik bataljona i jos nekoliko pratioca. Na putu izmedju Dobropolja i Poljica docekala su nas zgarista i nijema pustos muslimanskih sela. Jos prije mjesec dana, kada je nas odred ovuda zadnji puta prolazio, stanovnici su nas nudili suhim vocem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca se oko nas gonjala i molila nas da im damo koju olovku.

Jedan malisan velikih kestenjavih ociju vukao me za kajis.

- Hej, druze komesare!

- Odakle ti znas da sam ja komesar?

- Pa cuo sam od ovih ljudi. Nego, ako zanocite ovdje, hoces ti kod nas spavati?

- Drugi put. Danas moramo dalje da gonimo Talijane, ali ja cu tebi drugi put doci.

Gdje su ta djeca sada? Gdje su njihove majke i ocevi?

Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nosnji, da je Srbin.

- Sta je bilo sa ovim svijetom, cica?



- Kojim svijetom? - pravio se stari nevjest.

- Iz Poljica i Draca, iz ovih kuca, pokazao sam mu rukom na zgarista.

- A sa Turcima? - kao dosjetio se on. - Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to ce u proljece, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Jos cemo kakvu bolest navuci. Kazo sam ja vojvodi Klaricu: 'Iskopajte jame, pa ztrpajte; nacerajte, neka sami sebi jame kopaju!' - A on meni kaze: “Nemamo vremena, coce, jer partizani mogu svaki cas da bahnu. Dolaze od Jeleca.” Vi ste ih, eto, vala omeli. Mogu nam celjad od smrada oboljeti.

Po njegovom misljenju na tome je jedino pocivala tezina problema. Nista nisam odgovorio.

- Strasno su zavadjeni nasi narodi, rekao je Pero. Imacemo muke da ih izmirimo.

Srbi su bili u 1941. godini unutar partizanstva u ogromnoj vecini. Mrznja prema ustasama prenijela se na sve katolike i muslimane. Partija, a ni mi s njom nismo ucinili mnogo da se to izmijeni. Podsjetio sam Pera na njegov govor Kijevskom bataljonu, u kojem je obrazlagao, zasto je bivsi komandant u stvari musliman Akif Beslic, premjesten. On je navodno kao musliman bio nepodesan. Na njegovo mjesto dosao je popovski sin, major bivse jugoslovenske vojske Vojislav Djokic . Okolnost, da je popovski sin, Pero je narocito naglasio u svome govoru. Nije cudo, da i zbog toga Srbi misle da biti musliman znaci nesto manje nego biti Srbin.

- To je bio samo manevar,jer ja sam doznao da se bataljon buni, da im musliman komanduje.

- Onda im je trebalo ukazati na zabludu, a ne povladjivati im.

Na Miljevini smo naisli na strasnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih zena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena.

Lesevi su bili iznakazeni, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv krvi i trulezi. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlace leseve. Na vise mjesta lezale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je vec nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuca u dolini bilo je spaljeno.

Jasuci dalje cestom prema Foci, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Dancici i Susjesno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Citavim putem do Foce nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Sto je sa njima? Prije je u focanskom srezu bilo 67% muslimana. Drzao sam u poctku, da je ogromna vecina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti, mucilo me je pitanje. Kako se jadni narod pati i dokle ce sve to trajati? Izlazile su mi na oci razne strahote, koje sam u ovome ratu vidio.

Prenuo sam se kada je Rade uzviknuo: - Foca!

Iza okuke, ispod duhanske tvornice, ugledao sam svoje rodno mjesto. Kako sam se nekad radovao, kada sam se za skolskih raspusta vracao kuci. Uvijek mi se cinilo, da se auto krece suvise lagano. A sada sam htio da malo stanem. U mojoj dusi je bila tuga i strah. Cinilo mi se da ovo mrsavo bosansko kljuse juri i da me nosi mimo moje volje u neki strasni bezdan. Pokusao sam se savladati. S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i sarena Foca. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuca i sarenih basci iz snijega su virila crna zgarista. Na mostu nas je docekala patrola. Iz bivse maltarnice izisao je jedan partizan. Poznao sam ga, bio je to Vojin Bozovic, Crnogorac. On je dugo radio u Foci i bili smo dobri znanci. Rukovali smo se bez rijeci. Preko mosta smo posli pjesice. Jos uvijek je most bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula, visile su poput stalaktita (u carstvu Necastivoga) ogromne ledenice krvi. Pod tim strasnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuskala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu lezali su naduti lesevi zena, djece i ljudi u gradjanskim i seljackim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

- Tu na mostu je izvrseno klanje muskaraca - objasnjava nam Bozovic- kapetan Sergije Mihajlovic i komandant mjesta prota Vasilije Jovicic naredili su, da se svi muskarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veci od konjickog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kucama, dvoristu, ulicama. Kasnije je red dosao na zene i na djecu. Drina je izbacivala leseve. Da se to sprijeci, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.

- Pa ko je to ucinio? - pitao sam.

- Vecinom mjestani i srbijanski cetnici, ali ovih zadnjihje bilo vrlo malo. Cetnici su unisli bez borbe i otpora u Focu i napustili je bez borbe i otpora. Kad je dosla nasa brigada i kalinovicki odred, srbijanski cetnici i desetak mjestana su pobjegli, ostali su ostali i nista im se nije dogodilo. Eto za sest mjeseci naslo se medju muslimanima dvanaest ljudi, koji su prihvatili poziv da saradjuju sa ustaskim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali cetnici i poceli da kolju sve odreda, ne birajuci i ne praveci razliku ko je kriv a ko nije. I nije se naslo ni dvanaest od sesnaest hiljada Srba da uzme u zastitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od osam hiljada poklanih muslimana u focanskom srezu.

To je ljaga koju niko nece moci izbrisati sa lica mojih srpskih sugradjana. To je zlocin kome nema premca.

Ja sam rodjen u ovome gradu, odrastao sam zajedno sa Srbima. Izmedju muslimana i Srba vladali su korektni susjedski odnosi. U Foci nije bilo posebnih kafana i gostionica, svugdje smo bill izmjesani kao prijatelji. Postojala su doduse muslimanska i srpska kulturna drustva, ali na njihove priredbe mi smo isli i oni su dolazili na nase. Skole su bile zajednicke, igralista su bila zajednicka. Nekoliko godina pred Drugi svjetski rat osnovano je cetnicko udruzenje. Clanovi su dobili puske, ponekad paradirali u srbijanskim uniformama, a ponekad i prijetili. Za sedam mjeseci vlasti Drzave Hrvatske od tridesetosam hiljada muslimana iz focanskog sreza ustaski rezim nije uspio mobilizirati vise od dvanaest liudi u ustase. To zbog toga, sto se operiralo sa protusrpskim parolama. I to su bili uglavnom odbaceni elementi i lumpenproletarijat koji nikako nije mogao predstavljati muslimane. Za sedam mjeseci na teritoriji Foce izvrseno je 20-30 hapsenja; mozda su svi ti bili strijeljani. Njih su sproveli u Sarajevo. To je izazvalo ogorcenje u redovima muslimana. Znam, da su mnogi ugledni ljudi intervenirali da ih se oslobodi. Ni jedan ugledni gradjanin Foce nije nicim odobrio ustaske postupke. U Foci niko nije bio strijeljan, niko opljackan, nikom se nije izvrsila premetacina.

Od mosta uz Donje Polje slika nije bila ljepsa. Kuce koje nisu bile spaljene bile su polupanih prozora i vrata, izgledale su kao napustene. Ali ljudi su se kretali . Susretao sam partizanske patrole i gradjane. Tesko sam ih raspoznvao,svi su bili promijenjeni. Kod Grujicica kafane stajala je vellka povorka muslimanskih zena i djece i po neki covjek. Drzali su u rukama lonce. Ocito nesto se dijelilo. Htio sam da govorim sa nekim. Sjahao sam s konja i oprostio se od mojih saputnika.

-Ja cu doci malo kasnije.

Tesko sam prepoznavao lica. Ona su me gledala tupo i bezizrazajno. Bez odusevljenja i mrznje. Vidjelo se da su prezivjeli strasan uzas.

-Sta cekate? - pitao sam.
-Dijele nam kasu od suhog voca!

Iz redova se izdvojila Ferida Mulabdic, studentkinja medicine, nasa simpatizerka. Jedva sam je prepoznao. Njeno puno lice utonulo je. Sjaj ociju ugasio. Kao da je ostarila. Pozvao sam je da podje sa mnom.
-Cekaj da primim kasu, majka mi je gladna, a ni ja nisam dugo jela.
-Podji samo, kod mojih kurira ima nesto za mene, pa cu ti dati. Molim te ispricaj mi, kako je sve to bilo.
-Sta da ti pricam, vidis i sam: Covjek ne zna odakle da pocne. Pored nas su nekoliko starih muslimana vukli mrtvace. Konja nisu imali, nego su neki vukli a neki gurali.

-Vidis, ovako vec deset dana, otkako su dosli partizani, ljudi skupljaju po ulicama i kucama i sahranjuju ih.
Dosli smo na Cehotinski most.

-Sve se to dogodilo iznenada. Talijani su se jednog dana uznemirili. Priprema se napad partizana, govorilo se. U zoru je domobranska ceta sa ono malo ustasa napustila Focu i povukla se prema Brodu, jer su im Talijani rekli, da nece braniti, nego ce biti predana cetnicima. Talijani su otisli jedno poslije ponoci prema Cajnicu za Pljevlje, a cetnici su isto jutro dosli. Ujutru svi mjestani Srbi bili su sa kokardama i pod puskama. Desetak ih se proglasilo za vojvode stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta je focanski prota Jovicic. Svi muslimani morali su predati kljuceve radnji i duplikate kucnih kljuceva. Ali nitko nije otkljucavao, vrata su se obijala. Vece nakon toga pocelo je klanje. Po moga oca i brata dosao je Dejan Kocovic sa nekoliko seljaka i Dejanova sestra. Dok su ih vezali, nas je ona pocela tuci da kazemo, gdje imamo zlato. Boze, to nije vjerovati, da prva nasa komsinica, s kojom smo bili citavo vrijeme tako dobro, je u stanju tako nesto uraditi.

-Dobro, a sto je sa Vladom Hadzivukovicem, Vasilijem Sunarom, Slavkom Mazicem i ostalim uglednim Srbima, koje smo mi muslimani drzali prijareljima i zasticivali ih od ustasa.

Vlado i Vasilije bili su u glavnom odboru komande mjesta i pravili plan strijeljanja. Slavko je sa Bobom Jejicem bio za preuzimanje radnji. Eto dali smo sve. U Foci neces naci nijednu muslimansku kucu, koja ima rezerve odijelo ili vise da se presvuce ili kilu brasna da ispece kruh. Nase pokucstvo je razvuceno. Ali najstrasnije su bile noci. Po danu su samo odvodili na strijeljanje. Ali po noci su isli po kucama i onda je pocinjalo silovanje i tucnjava. Samo si cuo pomaganje i vidio vatru. U bivsem srezu i sudu napravili su bili zatvor. Tamo su mucili prije klanja. Ali i na trgovima i na ulicama moglo se vidjeti najstrasnijih stvari. Jednog dana priredili su lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otisli u brda da love one koji su bili izbjegli smrti. Tragovi po snijegu i psi otkrivali su ljude. Tu vece culi smo pucnjavu, nisu ih dovodili u grad, ubijali su ih na licu mjesta.

- Mi smo imali u gradu jednu grupu simpatizera, koja je stampala letke i dijelila nas materijal. Sto je bilo sa njom?

- Enesa Cengica i oca mu zaklali su prvu noc, neke su poslije pobili, a neke povjesali. Uglavnom izuzev Fajka Kurspahica, koji je negdje bio sakriven svi su pobijeni. Srpski dio te grupe je ovdje, sad radi u propagandnom odjelu kod partizana.

- A kako su se oni drzali?

- Pasivno, neki od njih imao je cetnicku kokardu.

- Jesu li uspjeli ti koljaci pobjeci ili smo neke pohvatali?

- Pobjegli su samo desetak, ostali su svi ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kocovic, samozvani cetnicki vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljaca. Nista nije ucinjeno da se kazne. Zbog toga sam se obradovala, kad sam te vidjela.

- Otidi molim te do moje majke i sestara, reci da sam ovdje i da cu doci cim svrsim u Vrhovnom stabu.

Cinilo mi se kao da jasem ulicama nekog tudjeg grada, izmedju tudih ljudi, nakon strasnog pohoda Dzingis Kana ili Avara. Nisam mogao da shvatim sto se dogodilo u mom rodnom mjestu.

Vrhovni stab smjestio se je u hotelu 'Gorstl'. Rekli su mi, da me je Tito vec ocekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavsi mi da ima netko kod Tita. Nakon nekog vremena izisao je Strajo Kocovic, bradat, obucen je bio u oficirsku uniformu sa cizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na subari je imao petokraku. Nije me pozdravio samo je cudno pogledao u moj M.P. i bombe na kajisu. Tito ga je ispratio na vrata.

- Sta ovaj radi kod Tebe? pitao sam Tita.

- To je komandant focanskog partizanskog odreda, ostavio je cetnike i presao nama. Vrijedan mladic, preko njega cemo privuci jos mnogo ljudi. Saljem ga danas sa Borom Tosovicem u Celebice da mobiliziraju jos jedan odred. Tebe trebam hitno, - rekao mi je. - Dobro je, da si vec dosao. Sjutra rano ces sa Feridom Cengicem i clanom Vrhovnog gtaba Lolom Ribarom ici na pregovore u Curevo. Tamo su neka muslimanska sela odbila da predaju oruzje. Oni su nam poslali parlamentarce, da nam jave da oni nas nece dirati, ali da im oruzje treba za borbu protiv cetnika. Medjutim, mi smo cetnike otjerali, vrsimo veliku mobilizaciju, trebamo oruzje, a najzad ne mozemo trpiti na nasoj teritoriji nikakve naoruzane jedinice izuzev nasih. Putem ce ti ostalo objasniti Lola.

Drugi muslimani su ovdje prema nama pasivni. Ti si iz ugledne muslimanske obitelji, ti moras pokusati pokrenuti muslimanske mase da se opredijele za nas. Cuo sam, tebi su cetnici zapalili kucu i ubili brata, to ce upravo biti jos zgodnije da ti kao takav propovijedas slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruze ruku pomirnicu.

Razmotrices sve mogucnosti sa Feridom i podnijeti mi plan cim se vratis iz Cureva
Idi da se odmoris, jer u toku sjutrasnjeg dana se morate vratiti nazad. Otisao sam svojima.
Tesko sam poznao sestre, toliko su se promijenile, izgledale su tako prestravljene. Majka je isto bila oslabila. Sav namjestaj su nam opljackali. Moju majku su silili da kaze gdje ima zlato.
- Sinoc sam ga dala komandantu. - Kako se zove?
Ona je rekla neko ime i opisala kako izgleda. Opet su dolazili, ali ona je uvijek rekla isto. Sergije Mihajlovic je bio naredio, da se taj komandant, sto prije nadje , jer je htio da dobije svoj dio od pljacke poznate muslimanske porodice.
Tu noc nisam oka sklopio, slusao sam strasne price o cetnickoj strahovladi. Moja obitelj se krila poslije po tudjim kucama. Nase komsije Milan Hadziic i Savo Nikovic nisu im dozvolili da se sakriju kod njih nego su ih nagovarali, da mirno cekaju kod kuce. Krili su se po muslimanskim siromasnim kucama, gdje cetnici nisu imali velikog interesa da zalaze.

Nisu mi znali reci, ko je ubio brata. Nadjen je mrtav na Drini opljackan, revolverski hitac vise desne obrve dokoncao muje zivot. Pokopan je tek nakon odlaska cetnika.

Omer-beg Cengic, koj i je iskljucen iz kadetske skole radi srbstva, dobro uhvacen je i zaklan na pragu kuce. Nisu mu pomogla odlikovanja ni njegova zagrijanost za srbstvo, jer je bio musliman.

Salih-efendija Hasic je bio predsjednik opcine, Veliko-Srbin i jenesovac, zaklan je zajedno sa bratom.

Ujutro mi je kurir doveo konja. Jahali smo prema Brodu. Sedam kilometa uz Drinu bilo je sedam kilometara pored mrtvaca i zgarista. Odatle prema Curevu ista slika. Nakon dva sata jahanja kurir nam je rekao da smo se priblizili Curevu.Nakon jos deset minuta jahanja, sa brijega su nas upozorili da stanemo. Poceli smo se dovikivati. Naprijed nismo smjeli sa oruzjem. Posto smo im rekli, da smo dosli na pregovore, dozvolili su da ja, Ferid Cengic i Lola Ribar bez pratioca i oruzja udjemo u selo. Mi smo za svaki slucaj sakrili bombe i u djepove uzeli otkeocene pistolje. Docekao nas je jedan mladic i poveo u stab. Preko ledja imao je staru lovacku pusku. U jednoj maloj seoskoj kuci sa jednom prostorijom docekalo nas je nekoliko muslimana. Bili su u prostim seljackim odijelima, kao da su se tek sa njiva vratili. Kada smo usli, oni su ustali na noge.

Dobro dosli!

Selam Alejkum, rekao sam. Oni su me samo malo ostrije pogledali, nisu mi nista odgovorili.

Ovo vam je sin Huseinbega, a ja sam Cengic sa Vihovica, rece Ferid.

Ma culi smo za vas da ste u partizanima, - rece jedan. - Pa lijepo, sa kakvim nam dobrom dolazite?

Rekao sam im nase misljenje.

Ustao je jedan visok, kostunjav seljak, srednjih godina da nam odgovori.

Braco - poceo je nesigumim ali odlucnim glasom.

Citav kotar je poklan. Necete naci nijednog muslimanskög sela, koje nije zapaljeno, ljudi pobijeni, zene osramocene, djeca poklana. A bez ikakva razloga. U Donjem Curevu su citavo selo sa ljudima zapalili. Citav kraj je smrdio od ljudskog mesa nekoliko dana. I mi, da nas cetnici ne pokolju, sabrali smo oruzje i odlucili izginuti ko ljudi, a ne dati se zaklati kao janjci. Mi se protiv vas partizana necemo biti. Nitko od nas nece napustiti selo ni sa oruzjem ni bez oruzja. A ni u kakvu politiku mi se ne mijesamo. Mi branimo zivote nase djece i zena. Zar da mi damo oruzje vama?! Nekoliko kilometara odavde su cetnici. Oni to i cekaju i poklace nas kao ovce.

- Mi cemo dati jednu cetu, da cuva vase selo, - rekao je Lola Ribar.

- Da se ne bi mucili, ostavite vi nama nase oruzje i nas na miru. Mi cemo se sami braniti kako mozemo.

- Sta ce se dogoditi, ako se vi morate povuci sa ovoga terena? Rat je, vi niste jucer ovdje bili, a mozda necete ni sutra? - upitao je jedan starac.

Ribar je poceo da govori da mi necemo trpiti, da na nasem terenu itko ima vojne formacije osim nas.

- Mladicu, ovo je nas teren stotine godina, ovdje su nasi domovi. Mi cemo na ovoj zemlji ostati. Ne dirajte nas i necemo vas dirati. Zaludu trosimo vrijeme.

Oprostili smo se i posli.

Na kosi je stajala jedna zena sa puskom i osmatrala. Nas je poveo isti mladic do kraja sela.

- Imas li koji metak, beze? pitao me je da ne cuju drugi.

- Nemam metaka, ali dacu ti dvije bombe, - rekao sam mu glasno i izvadio mu ih. Zatrazio sam i od Lole i od Ferida po jednu i dali smo mu.

- A je li i ovo musliman? - pitao je za Ribara. - Ja sam Srbin, - rekao je Lola.

- Svaka ti cast, mladicu. Ama reci ti meni, zasto nas kolju ovdasnji Srbi.

- To su srpske ustase, - rekao je Lola.

- Vala ustase vako nisu radili!

Jasuci ispod Cureva kroz srpsko selo, iskupili su se seljaci da nas pitaju.

- Jeste li bili u ustaskom gnijezdu? Sta kazu Turci? Imaju li oruzja i municije? Jesu li se ukopali? Ima li ih mnogo? - pitali su nas.

- Oni nisu ustase, nego posteni ljudi, - rekao je Ribar - Imaju i topove i mitraljeze, ne pitaj! Ribar se slozio s mojim misljenjem, da se ostavi oruzje Curevcima, ali sam vidio da niti on ni Ferid nece to kod Vrhovnog staba energicno podrzati.

Tito je na referat pozvao Ribara, dok sam ja morao sa Feridom i nekoliko mjestana komunista, muslimana, da razmotrim pitanje angaziranja muslimanskih masa.

- Mi nismo bili dovoljno energicni, rekao mi je Ribar, kad se vratio od Tita.

Ujutro se vratio focanski odred Straja Kocovica, pojacan dvjema cetama prateceg bataljona Vrhovnog staba, koje su imale bacace, teske mitraljeze i jedan mali brdski top.

- Ti ces opet sa mnom danas u Curevo, ide sa nama i Rade Hamovic, koji ce rukovoditi napadom, ako ne prihvate ultimatum.

- Ja ne mogu, neka podje Ferid. - Tito je tako odredio!

Otisao sam Titu i rekao da ja sa Strajom, koji je klao po Foci ne mogu ici, pogotovo u akciju za razoruzanje ljudi, koji brane svoje zivote od razbojnika.

Mjesto mene je otisao Ferid Cengic.

Curevci su predali oruzje uz casnu rijec i obecanje, da ce im se oruzje vratiti, ako se partizani budu povlacili sa terena. Dotle ce selo cuvati od eventualnih napada cetnika desetina partizana, koju je selo duzno hraniti. Osim oruzja je moralo dati 150 goveda i 300 ovaca.

Na referatu o angaziranju muslimana predlozio sam Vrhovnom Stabu slijedece:

lzdati javni proglas u kome ce se osuditi cetnicko klanje nad nevinim muslimanskim zivljem u Foci.

Organizirati posebnu komisiju koja ce opljackane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.

Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to neki cetnici, i samo jedan musliman, Ferid Cengic, koji uopce nije iz Foce. Imenovati novi narodni odbor koji ce biti sastavljen po broju stanovnika Foce od muslimana i nekompromitiranih Srba.

Ukinuti sadasnji sud, koji mjesto da sudi cetnicke koljace i da dade satisfakciju muslimanima, osudio 12 muslimana na smrt. Medju njima narodnog opozicionara beogradskom rezimu prije rata, predsjednika opcine u Ustikolini Suljbega Cengica, za koga mi je Mosa Pijade rekao, da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na suradnju.

Imenovati narodni sud, koji ce suditi sve koljace i organizatore klanja, koji se nalaze na partizanskoj teritoriji.

Takav pravedni stav prema muslimanima stvorice povjerenje muslimanskih masa prema partizanskom pokretu i oni ce se opredijeliti za nas. Po mom misljenju za to je bio zgodan momenat. Ustase su se bile kompromitirale kao pomagaci i sluge okupatora. Cetnici su svojim zlocinima izazvali mrznju svih ljudi, a pogotovo muslimana, na kojima su pocinili tako strasan zlocin. Ako mi ovo propustimo, Pavelic ce iskoristiti priliku da se prikaze kao jedini branilac hrvatskih zivota u istocnoj Bosni, a mi cemo se kompromitirati, da smo sankcionirali jedan od najgnusnijih zlocina u povijesti Bosne. I mozda zauvijek izgubiti domace mase na ovom podrucju.

Sa mnom je bio i Ferid Cengic, koji se nije usudio na pitanje Tita potvrditi da po svim stvarima dijeli moje misljenje.

Na tome savjetovanju Vrhovnog Staba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Rankovic), Mosa Pijade, Lola Ribar, Milutinovic-Milutin i Milovan Djilas. Jedini, koji je izgleda akceptirao moje izlaganje bio je Milutinovic, koji je rekao , da bi u vezi sa tim trebalo odrzati kratak sastanak CK i Vrhovnog staba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo mnogo diskutirati. Aleksandar Rankovic mi je odgovorio slijedece:

-Treba smatrati nasom velikom politickom pobjedom, da je osnovna cetnicka masa prilikom nastupanja nasih jedinica presla nama. Mi ne mozemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, ma da su oni bez sumnje pocinili zlocin prema muslimanima. Drugo, muslimani se jos kolebaju i ne moze biti govora o njihovom masovnom prelazu na nasu stranu, a pojedinacni prelazi mogu nam skoditi, jer ce izazvati losu reakciju Srba. Nama muslimani u Foci sada nisu potrebni kao borci nego kao pomagaci. Mi imamo snajdersku, sustersku i druge radione; muslimani nece da nam rade;




tvoj zadatak je da se privuku k nama. Naravno nase simpatizere i clanove partije mi cemo prikriti i slati na drugi teren, gdje kao takvi mogu djelovati.

- Ja prilaz cetnickih masa ne uzimam kao definitivan, oni ce nas prvom prilikom napustiti.

Ali misljenje Markovo bilo je misljenje Vrhovnog staba i ja tu nisam mogao uciniti nista.

- Ja mogu od srca da se angaziram samo na ovom planu, koji sam podnio, - rekao sam Marku.

Cekao sam dva dana odluku Vrhovnog staba. Niko me nije zvao. Izgleda, bio sam nepodesan za politicki rad u mome rodnome mjestu. U to vrijeme iskoristio sam priliku, da se upoznam sa dogadjajima, koji su prohujall preko ovih krajeva.

Pravio sam zabiljeske o razgovorima sa ljudima muslimanima i katolicima, koji su klani i Srbima cetnicima koji su klali. Pogledao sam sva zgarista i mjesta gdje su cetnici vrsili klanja i obisao cetnicki zatvor, u kome su zidovi bili poprskani krvlju i mozgom. Pogledao okolna srpska i muslimanska sela. Posto sam imao jugoslavensku oficirsku uniformu, kozni kaput, pistolj, MP, jasio konja, to su prema meni Srbi seljaci bili povjerljivi u uvjerenju, da sam Srbin.

- Kakovi ste, brate, vi Srbi, - pitali su me Srbi seljaci, kad ne date da istrijebimo Turke?

- Nije srpstvo valjda u strijeljanju muslimana. - Pokusao sam da im objasnim, kako zive drugi narodi i da je sramota sto se kod nas radi. - Samo da vi odete. Dacemo mi njima, - kazala mi je jedna zena.

Muslimani su bili prestraseni. Nisu se nama tuzili, niti se na nas nesto obracali.

Jedanput setajuci uz Drinu sreo sam jednu muslimanku, koja mi je prisla.

- Ja sam majka Ibra Muftica, on je sa tobom isao u skolu i druzio se s tobom.

- Da, da, sjecam se. Sta je s Ibrom?

- Zaklali su ga, i oca mu i sestru i mladjeg mi sina Abdurahmana. Mene su htjeli i jedan kaze: - Ostavite nju neka zivi i neka prica kakva sudbina je zatekla Turke.

- A tko je to ucinio?

- Popadic Ranko i Zecevic. Danas sam ih srela obadvojicu - Popadic je vas-,komandir.

Otrcao sam u komandu mjesta, Colakovic Rodoljub i Risto Tosovic su bili tamo. Ispricao sam im uzbudjen sve to i trazio, da se ovi koljaci uhapse.

Colakovic i Tosovic nisu nimalo bili zacudjeni niti uzbudjeni ovom pricom. Colakovic mi je rekao:

- Kada bi mi hapsili koljace medju ovdasnjim Srbima, onda bi pohapsili pola naseg Narodnog odbora i vecinu vojnika.

- Pa to je strasno, drugovi, da mi nista ne radimo, nego ih jos primamo u nase redove.

- Mi ne mozemo voditi protusrpsku politiku, u nasoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam trazio njegovu intervenciju za ovaj slucaj.

- Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljacka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako.

- Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavas i odmoris, rekao mi je Tito oprastajuci se.

Tada sam shvatio, da sam nemocan. Plivati uz bujicu meni samome bilo je nemoguce. To nisu bili dani mojih sumnja, to su bili momenti, kada sam bio na rubu definitivnoga prekida i tada mi je sinula u glavu misao da napustim redove partizana. Ali ja sam znao, ako tu namjeru pokazem, biti cu nemilosrdno srijeljan. Da pobjegnem? Tada se nije moglo birati. Oko mene bili su samo ustase, cetnici i Nijemci.

Mozda sam trebao svoj stav zatajiti. Ne protiviti se stavu Vrhovnog staba i tek sa cvrste pozicije jednog komandnog polozaja nastojati uciniti, sto se moze. Ali ja sam tada smatrao za svoju duznosti, da upozorim na pogreske pokreta i komande.

("Godisnjak", 1957.)
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Adilbeg Zulfikarpasic 10 years 7 months ago #30820

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Da se je ovo sto napisa Adil Beg Zulfikarpasic a.r. naucilo napamet ko lektira(Gorski Vijenac) nebi nam se devedesetih ovoliki belaj desio.

Zelim reci da nista manji belaj nebijase i u Rogatici i u Visegradu,Gorazdu,Cajnicu,Rudom,i mnogim drugim mjestima,al eto niko niti jedne rijeci ne progovori.

Imao sam priliku slusati price od mojih starijih sta se sve desavalo u drugom svjetskom ratu,i sad bi trebalo velicati partizane i nekakog spijuna kojeg zvase TITO.
E moj bosnjo koliko ces puta upadati u istu zabludu i vjerovati da ti i komsija isto misli kao i ti.

U nekoliko navrata sam bio u drustvu sa Adil Begom i sjecam se da su ga pitali o mnogim stvarima koje su se u ratu desavale gdje je i on imao ideale da se sto manje zlo desi,ali je bio nemoguc u tome.Saznao sam licno od njega zasto se nasao u Svicarskoj umjesto da ima mjesto koje mu je pripadalo poslije oslobodjenja.Nije mogao da gleda ko je dosao na celo naroda a sta je cinio u toku rata i tako se sam sklonio da sacuva glavu.

Pricao je da mu se povjerio jedan Rogaticanin nisam siguran jeli rekao Dobraca ili Dzabija al uglavnom iz Vragolova optuzio cetnike komsije koji su 66 vragolovaca otjerali u Gorazde i dali poklati na mostu.Taj isti je bio sa tom grupom i posto je bio vrijedan svezali su mu dvojicu komsija za dvije ruke zicom ovu dvojicu predhodno zaklali a njemu samo nekoliko uboda zadali.Tako su ih bacili sa mosta,govorili su ovog vrijednog nemojte klati neka se balija dobro napati.
Sta su tada previdjeli da je isti znao dobro plivati i da je ipak uspio do mosta u Kopacima privuci kraju vec mrtve svezane komsije njemu za misice ruku.
Tako se oslobodio i sakrio do noci kako bi se pokusao vratiti nazad u selo da kaze istinu.

Kada se rat zavrsio isti se pojavio da optuzi one koji su to radili i sam bio zatvoren pod optuznicom da klevece partizane.
Prije nego je bilo sudjenje,
neko i nekako ga je preko krova izbavio iz zatvora u Rogatici.
Isti je pokusao da Adil Beg istjera na cistac, ali mu je savjetovano da se samo kine preko granice,tako se isti nasao
u Americi.Njegovi dzelati su dugo godina dobijali penzije i dodatke za izdrzavanje jer kako je htjela Bozija pravda jedan je ostaO BEZ DESNE RUKE A DRUGI BEZ OBADVIJE;ipak su dugo godina imali privilegiju Titinih partizana.

Mnogi rogaticani su znali za mnoga nedjela komsija koji su obnasali najvece funkcije u Rogatici i u BiH, ali su sutjeli neka samo nek je mir,cak mnogi ni svojoj djeci nisu ispricali sta se desilo.Sada ostavljam i drugima da komentarisu.Bujrum Bosnjace reci bar sad sta imas na dusi.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Dedo.

Odgovor:Adilbeg Zulfikarpasic 10 years 6 months ago #31333

  • Kaza
  • Kaza's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 5099
  • Thank you received: 19
Ponovo se vracam ovoj temi u kojoj sam, iskreno, ocekivao vise reakcija. Mislim da je ravno zlocinu o ovome ne progovoriti javno I pokusati iz ovoga izvuci pouke. To se posebno odnosi na nas Bosnjake koji smo mogli biti kolateralna steta u Drugom svjetskom ratu ali nam se nije smijela desiti 1992. godina u ovakvom obliku kao sto se desila. Pa hajde da mozda I tu trazimo neki izgovor jer je prijasnja vlast cvrsto stajala na stanovistu da ne treba kopati po starim ranama I prizivati duhove.
Naravno pogresno.
Mi I dalje sutimo I poslije 1995. godine, sada ne zbog vlasti nego zbog zlocinaca koji se slobodno setaju I koji su nam I danas prijetnja.
Dokle?????
Do novih pokolja u nekoj blizoj ili daljoj buducnosti.
Vrijeme je da se progovori I o onom ali I o ovom zadnjem ratu. Da progovore porodice onih koji su postali zrtve pokolja I agresije, jer ukoliko to ne uradimo dovodimo nasa pooljenja u opasnost.

Ima dosta kontroverzi oko partizanskog pokreta I vlasti poslije rata. Mnogi danas sa ove elike istorijske distance optuzuju I partizane I komunisticki pokret.
Ja vjerujem Adilbegu, koji je sve to prosao. Bio komunista I partisan od pocetka do zavrsetka rata, a onda kada su mnogi uzivali u pobjednickoj slavi on je sve to napustio I otisao u emigraciju. Nije mogao protiv sebe I svojih principa. Rijetki su takvi I on je covjek kome se moze vjerovati, svakoj njegovoj izgovorenoj rijeci. Gore objavljeni tekst “Put u Focu” objavljen 1959. godine to pokazuje. Otvoreno pise o istini koja se dugo godina zataskavala.

Ali mora mu se vjerovati kada napise I ovo dole sto slijedi. Ma sta ko mislio I napisao, njegovi zivotni argumenti stoje iza svake rijeci.

Pisacu I ja kasnije neke svoje zabranjene price kasnije ali sam osjecao obavezu da ovo postavim ovdje.

Evo nekih Adilbegovih razmisljanja:




Partizani su branili domovinu

“Ja sam imao snazan patriotski osjecaj, mnogo snazniji nego sad ovi koji se busaju u prsa kao veliki Hrvati ili veliki Srbi. Nikada se toga nisam stidio, jer u tome nisam vidio nista lose. Nisam smatrao da kao komunista trebam sakrivati patriotski osjecaj, dapace. Ali, onaj patos nacionalisticke ideologije bio nam je stran. Ono da je Srbin bolji od Hrvata ili Hrvat bolji od Muslimana bilo nam je strano. Postojao je jedan osjecaj za domovinu, da je volis, da je branis. Mislim da je partizanski pokret pokazao spremnost da se gine u obrani svoje domovine. Da se u borbi ne bude kukavica, to je bila najgora osobina, a to.bi bilo gore nego da si se odvojio od pokreta. I stav je bio da se borci koji su pozrtvovani primaju u partiju bez obzira na to sto mozda imaju predrasuda - vjerskih, nacionalnih i sl. Taj kvalitet borca bio je kod nas jako cijenjen."

("Bosnjak", 46/1995.)

Partizani su prekinuli nacionalna ludila

"Da su u Jugoslaviji, odnosno na tom podrucju pobijedili nacionalisti, recimo cetnici, ne znam da li bi bilo oprosta i velikodusnosti. Vjerovatnije je da bi bilo krvi do kolj ena, jer kada se vodi totalni rat protiv jednog naroda, kao sto je bilo pod Hitlerom prema zidovima, kod Pavelica prema Srbima, kod Draze prema muslimanima, i tome slicno, onda osveti i kaznjavanjima nema kraja.

Jedino kada postoji demokratska i pravna drzava, kad se stvore normalni uslovi vidi se ko je spreman da oprosti.

Nacionalno ludilo i obracuni koji su poceli kod nas 194 1. godine prekinuti su pobjedom partizana. Doduse, bilo je obracuna komunista sa protivnicima i nepredvidivih ekscesa, ali za nas je bila sreca, kad vec nismo imali pravne i demokratske alternative, sto su partizani sprijecili dalje nacionalno obracunavanje.

("Sudbina Bosnjaka ", 21 / 1999.)

Partizansko vrijeme i Bosnjaci

"Mora se priznati da je Bosnjacima partizansko vrijeme donijelo nekoliko pozitivnih pomaka. Zelim istaknuti dva takva dostignuca. Prvo, stvaranje Republike BiH te izgradjivanje vlastitih kadrova, i, drugo, uspostavljanje nacionalnog kljuca za odredjene polozaje i funkcije u drustvu. Svi smo mi docekali kraj rata osiromaseni, bili smo u teskom polozaju, ali su muslimani bili stvarno izravnani sa Srbima i Hrvatima. Mogli smo se skolovati, mogli smo se razvijati isto kao sto su se razvijali i drugi u toj Jugoslaviji."

("Okovana Bosna", 26/1995.)

Politika prema Srbima

"Politika partizana prema Srbima bila je slijedeca: ako je neko i bio u cetnicima, a bio sklon da prijedje k nama, vrata su mu bila otvorena do 1943. godine, dok se nismo krvavo potukli. Ali imali smo ljude kao sto je bio Rodoljub Colakovic, za razliku od Tempa, koji su prema cetnicima vodili drugu politiku: mi tjeramo cetnike, uhvatimo ih, Colakovic im odrzi govor, pusti ih da idu kucama ili da pridju nama. I to koljace koji dolaze s fronta protiv muslimana. Te propuste vis-a-vis cetnika Tempo je u svojim uspomenama prilicno objektivno i istinito ispricao, pa su ga komunisti iz vodstva BiH, zacudo i Srbi i muslimani, optuzili da je preokrenuo historiju Bosne."

("Bosnjak", 75/1995.)
Srpska imena

"Posto je lako vrag mogao da odnese salu, ja sam se obratio tim ljudima rekavsi: “Ja se zovem Adil Zulfirkarpasic i sin sam Huseinbega Zulfirkapasica. Mogao sam da pristupim ustasama i mogao sam biti jedan od njihovih prvaka. Nisam to ucinio vec sam ostavio svoj grad, svoju familiju, i dosao sa puskom u ruci da se borim sa vama.” Znali su da sam od prve bitke koje su vodjene protiv ustasa sa njima, da sam bio ranjen, itd. Tada se digne jedan i kaze: „Brate moj, sada si mi miliji deset puta. Istina je ziva da se ti sa nama boris ove, ali gdje su drugi muslimani?“ Onda je kazem: „Evo, i ovaj Aco ovdje je Hasan Brkic, itd.

Mislim da je jedan od tvoraca takve politike bio Rodoljub Colakovic koj i je na tom polju ucinio velike greske.

On nije imao namjeru da muslimane dovede u opasnost. To mu se sigurno ne moze pripisati. Medjutim, svakog muslimana koji je bar malo kolaborirao, on je ostro kaznjavao, dok to nije vazilo za ljude koji su bili u cetnicima. Velikodusno je prelazio preko toga. Tito je bio naredio da se cetnici razoruzaju, ubice medju njima strijeljaju… Medjutim, najcesce se zavrsavalo tako sto bi im se odrzao neki govor i onda bi ih pustili kucama, ponekad i s oruzjem.“

(„Sudbina Bosnjaka“, 52/1999. )
Kad imas sve, ne vidis nista; progledas tek kad nemas nista.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Adilbeg Zulfikarpasic 10 years 6 months ago #31335

Bistra i umna glava Adil Beg Zulfikarpasic a.r. Merhamet, merhamet nas Muslimane drži da mislimo da i naš komšija misli isto što i mi mislimo.A znam da nije tako.Ne bih sada o našoj čistoj i dobroj duši.Moramo uvijek biti oprezni sa nekim stvarima u životu, prije svega naš mladji naraštaj upozoravari i stalno kroz kućni odgoj uvijek podsjećati na našeg "komšiju".
Tekstovi ovakvog sadržaja trebaju da odzvanjaju u našim ušima, ušima naše djece i muslimanske omladine.
Da nas Dragi Allah uputi na pravi put i da budemo uvijek svjesni opasnosti sa kojom se nosimo evo već kroz stoljeća.
“Gdje god nema bistre rijeke, nema ni bistra uma“.

Please Prijava to join the conversation.

  • Stranica:
  • 1
Moderators: Mustafawebmaster
Time to create page: 0.042 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version