Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Hikaje-poucne price 10 years 7 months ago #30988

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
19.11.2011.
Omer ibnul-Hattab
„Ja sam poput skrbnika siročeta; ako mu Allah omogući i da opskrbu i nafaku, sustegne se od jetimskog imetka, a ako ga pogodi neimaština, uzme samo onoliko koliko je neophodno.“


Objavio/la kewser u 13:32, 2 komentar(a), print, #

18.11.2011.
hadis
"Onaj kome današnji dan bude poput jučerašnjeg, on je, doista, prevaren!"

Objavio/la kewser u 19:25, 0 komentar(a), print, #

18.11.2011.
Goethe

"Ko je neupotrebljiv covjek? Onaj koji ne zna ni zapovjedati ni slusati."

Objavio/la kewser u 16:45, 0 komentar(a), print, #

18.11.2011.
...
„U Džennet neće ući niko ko u svom srcu ima koliko trun oholosti.“
Jedan čovjek je prokomentirao:
-Čovjek ( po prirodi ) voli da su mu odjeća i obuća lijepe.
Na to je Poslanik a.s., rekao:
-Allah je lijep i voli ljepotu. Oholost je omalovažavanje istine i potcjenjivanje drugih ljudi.“
( Muslim, Ebu Davud i Tirmizi )

Objavio/la kewser u 10:20, 0 komentar(a), print, #

17.11.2011.
Pousonby

"Kad izbije rat, prva padne istina."
Objavio/la kewser u 22:17, 0 komentar(a), print, #

16.11.2011.
IBLIS I SABAH NAMAZ
Prenosi se da je neki čovjek žurio na sabah. Išao je mračnom ulicom i u jednom trenutku pade i pokvasi svoju odjeću u bari koja je bila na ulici. Čovjek se vrati kući, opra prljavštinu, promijeni odjeću i ponovo krenu na sabah. Ponovo se dogodi isto, pa se on ponovo vrati kući i ponovi sve kao i prije. Kada treći put krenu, pred sobom vidje čovjeka koji je nosio svjetiljku i osvjetljavao mu put. Čovjek ga uze za ruku i povede ga do pred džamiju. Kada su stigli, on upita svog vodiča:
"Ko si ti, čovječe?"
On mu odgovori:
"Ja sam Iblis."
"Zašto si mi, onda, pomogao" - začudjeno upita čovjek.
Iblis mu objasni:
"Kada si prvi put pao, pa se vratio kući i pripremio ponovo za namaz Allah ti je oprostio grijehe. Kada si drugi put pao i vratio se kući pripremajući se za namaz, Allah je oprostio grijehe tvojoj porodici, pa sam se pobojao da će Allah oprostiti grijehe čitavom ovom gradu ako bi ti još jednom pao, pa se vratio i ponovo se spremio za namaz."

Objavio/la kewser u 23:54, 0 komentar(a), print, #

16.11.2011.
Aretino
"Jedino bih zelio da imam toliko, da mi ne zavide, ali ne tako malo da bih u bliznjih budi sazaljenje."

Objavio/la kewser u 18:23, 1 komentar(a), print, #

15.11.2011.
hadis

Enes b. Malik, r.a., je jednom upitao Aišu r.a.:

"Majko, kada se događa zemljotres"?

Ona mu odgovori:

"Sine moj, kad se masovno počne piti alkohol, kad se raširi zinaluk (blud) i kad grijeh nasvoji, tada Allah kaže Zemlji: "Uzdrmaj ih, i ona se uzdrma i zatrese"!

Enes ponovo upita:
"Jeli im to kazna"?

Aiša, r.a., odgovori:

"Ne, nego je to milost prema njima, ne bi li se opametili"!
Objavio/la kewser u 13:00, 0 komentar(a), print, #

14.11.2011.
Ibn Hazm
“Neka se onaj koje ne zna što su vrline osloni na ono što mu je zapovjedio Bog, dž.š., i Njegov Poslanik, s.a.v.s., jer su u tome sadržane sve vrline.”

Objavio/la kewser u 23:44, 2 komentar(a), print, #

14.11.2011.
Behlul i balvan Jednog dana je mudrac Behlul uzeo jedan veliki balvan i čitav dan ga podizao pred halifinim dvorima, pa kada to rekoše halifi ovaj ode i upita ga zašto to radi. Behlul mu reče:

''Ovaj balvan mi je život, jedan njegov kraj je ahiret, a drugi njegov kraj je dunjaluk. Pa pokušavam da podignem ahiret, uspijem u tome i osvrnem se a ono osta mi dunjaluk, uzmem za dunjaluk, podignem ali mi onda osta ahiret, a ako pokušam na sredini podignuti ovaj balvan ne mogu nikako moj halifa!!''



Objavio/la kewser
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Hikaje-poucne price 10 years 7 months ago #30989

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
Bio sam mrtvac u liku ziva covjeka

"Zovem se Abdullah, imam dvadeset i cetiri godine. Egipcanin sam. Radim u agenciji za reklamne usluge. Prica o mom povratku vjeri je slijedeca:

Kada sam napunio sesnaest godina, poceo sam raditi kao maneken i model za video klipove i reklame. Tamo sam usao u okruzenje puno nemorala i nereda, sto je bilo u suprotnosti mom odgoju kojeg sam dobio od oca i majke, cije dobro ne mogu poricati. Znaci, od malehna sam odgojen da obavljam namaz, ali, nazalost, lose drustvo je to koje me je udaljilo od moje kuce i porodicnog odgoja. Dakle, stvari su izmakle kontroli, a sejtan mi je u tome bio veliki pomagac. Sve je pocelo izlazenjem i setnjom sa drustvom, ruckovima u restoranima i provodima. Onda smo rekli:

`Nije sve u hrani i picu, moramo naci nesto novo.`

Pa smo trazili nesto novo sto cemo raditi. Poceli smo piti alkohol, uzimati drogu, organizovati svecanosti uz ples (Party time), provoditi tako noci izvan kuce. Kada bih se osamio, pitao bih se: `Jesam li istinski sretan zbog ovoga sto radìm?` Ili bih to rekao samo kako bih sebe ubijedio da ispravno postupam? Ali kada bih vidio svoje drustvo ponovo i sa njima sjedio, rekao bih sebi: `Zar da svi oni budu u zabludi, a ja jedini da sam u pravu?` Pa bih nastavio radeci sto i oni rade. Ako bismo se svi slozili na necemu, to bi znacilo da je to ispravan put. Postao sam kao oni. Kao da sam bio u komi, pa nista oko sebe nisam mogao vidjeti. Kao da sam bio mrtvac. Zivi mrtvac. Nesto me je tjeralo da radim sve sto je pogresno do te mjere da je pogresno kod mene postalo ispravno. Dok su ispravne stvari , kao sto je namaz i ucenje Kur`ana, postale ono cega sam se klonio.

Jednog dana sam sa svojim prijateljem gledao film o tome kako ljudi umiru i kako im se sejtan smije i uvodi ih u vatru. Osjetio sam u sebi kao da sam ja od tih ljudi i da se meni sejtan smije. Osjetio sam u sebi veliki strah, histerican strah, koji me je natjerao da vrisnem i kazem svojim prijateljima: `Ne mogu vise boraviti u ovoj kuci, osjecam da u njoj ima puno sejtana.` Zatim sam rekao: `Ja odoh.` Otisao sam kuci, a tijelo mi se treslo od straha. Nisam znao sta da radim. Odjednom sam cuo sabahski ezan. Rekao sam sebi: `Uzet cu abdest i prouciti suru Ja Sin.` Naravno, nisam mogao nista prouciti, jer me je sejtan posjedovao iznutra. Sto sam vise pokusavao uciti Kur´an, to se moje tijelo vise treslo i slabilo. Rekoh: `Klanjat cu sabah.` Iako je razdaljina izmedju moje kuce i dzamije nekih stotinjak metara, osjetio sam kao da sam pjesacio od Kaira do Asuana (od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga Egipta). Hodao sam u strahu, pa sam poceo trcati, a sejtan mi je prisaptavao da sam poludio i da nije za mene namaz. Ostao sam tako u borbi sa sejtanom tri puna mjeseca. Neka je hvala Allahu dz. dz., Koji me je pocastio i pomogao mi da savladam svog sejtana koji me je puno zamarao i namucio me. Mucio me je prilikom abdesta, namaza, ucenja Kur´ana do te mjere da sam rekao svojoj majci:

`Osjecam da sam poludio.` Upitala me je: `U cemu je problem?` Sve sam joj ispricao. Pa me je ponovo upitala: `Kada je to bilo?` Rekoh: `Tog i tog dana.` Na to ona rece: `Neka je slavljen Allah dz. dz.!` Ostala je tako neko vrijeme, izgovarajuci tekbire i govoreci: `To je dan kada sam molila za tebe. Molila sam cista srca i iskrena nijeta da te Allah dz. dz. uputi.` Istina je da sam osjetio kako me je uputa stigla - kao da me je nesto obuhvatilo. Dova je otisla Allahu dz. dz. a On je ukabulio, pa je odmah sisla i promijenila me iz `lijevog u desno.` Pitao sam svoju majku: `Sta sada da radim?` A ona mi je rekla: `Allah dz. dz. je prihvatio moju molbu i uputio te je na Pravi put. Idi u dzamiju. Sada treba da se boris sa sobom i sejtanom. Pokusaj biti na putu islama, na koji te je Allah dz. dz. uputio i potpomogao, i budi ustrajan sve dok ne zasluzis Dzennet!`

Ustvari, nisam ocekivao da to mogu podnijeti, i ne mogu opisati ono sto se meni desavalo, osim rijecju: BORBA. Rat koji je bjesnio u meni, u mom tijelu, svakog dana i svake noci. Sve dok nisam otisao u jednu dzamiju i obratio se sejhu. Obavijestio sam ga sta mi se dogadja, pricajuci mu o svom velikom strahu i kako sejtan pokusava da me obmane da sam lud. Sejh mi je tada rekao: `To je sejtanova metoda. On, kada vidi da se neko od njega udaljava, pokrece sva svoja oruzja. Ali, ako mu se covjek suprostavi, sejtan slabi i padaju sva njegova oruzja i spletke. Sejtanske spletke su slabe. Ostavljat ce te polahko, malo po malo, sve dok u tebi ne izumru i posljednji sejtanski utjecaji. Ono sto sada treba da radis jeste: da se boris svojim oruzjem, a tvoje oruzje su: namaz, ucenje Kur´ana i pridrzavanje principa islama.` Ostao sam u ovom stanju borbe i rata sa sejtanom sve dok nije nastupio dvadeset i osmi dan mjeseca ramazana. Jedan od prijatelja me je pozvao da odemo na salatul-tehedzud, namaz bdijenja, u jednu dzamiju. Nasao sam ko ce mi spremiti sufur (sehur), ali prijatelj mi je rekao: `S nama ces sehuriti.`Pomislio sam: `Ovi ljudi su veoma dobri, mnogo mi se svidjaju.` Smatrao sam da ce mi onaj covjek koji mi ucini neku uslugu trazit ce i protuuslugu, a to je zato jer sam bio u losem drustvu. Ali shvatio sam da ovi ljudi traze sevab i ono sto ce ustedjeti za onaj svijet. Od kada sam se poceo s njima druziti sejtan se od mene udaljio cak i kada mi dodje i kaze: `Sta oni zele od tebe? Zasto ovako dobro prema tebi postupaju?` Ali samo sto se sa njima susretnem i vidim njihov osmijeh na licu, sejtanska prigovaranja odmah nestanu. Vratio sam se kuci nakon dva dana provedenih u itikafu u dzamiji. Sejtan mi je opet poceo prigovarati. Poceo sam razgovarati i telefonirati djevojkama, za koje sam ranije zelio da me samo pogledaju ili prstom na mene pokazu.

Jedna mi je rekla: `Hajde da otputujemo na Sermi Sejh.` Nazalost, otisao sam sa jos nekim drugovima, i sejtan mi se poceo ismijavati, govoreci mi: `Probaj!` Medjutim, ja sam vec donio odluku da necu vise konzumirati alkohol, niti drogu. Sa njima sam cijelu noc samo sjedio. Osjecao sam se nelagodno u njihovom drustvu i nisam znao kako da se prema njima ophodim. Kao da sam bio stranac medju njima. Nakon sto sam se vratio, donio sam odluku: ako Allah dz. dz. dozvoli i ako me ucvrsti, nikada vise necu ostavljati svoje prijatelje iz dzamije. Naravno, ne mogu nikako uporedjivati svoj prijasnji i sadasnji zivot. Sada je moj zivot dobio pravo znacenje. Moj zivot sada ima smisao i cilj. Zivim da bih zasluzio Dzennet. Ozenio sam se da bih dobio dobro potomstvo, zbog kojeg cu uci u Dzennet. Osjetio sam da svako dobro djelo na ovom svijetu nosi nagradu za onaj, buduci svijet. Rekao sam:

`Ono sto zelim jeste Dzennet i nista drugo.` Jer tako cu i na ovom svijetu zivjeti sretno. Hvala Allahu dz. dz. sto me je uputom pocastio i molim Ga da me na Pravom putu ucvrsti."



Iz knjige: ”Govor srca” - autor: Amr Halid.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Hikaje-poucne price 10 years 6 months ago #31425

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
permalink


U mrezi ribara, suza zene i osmjeh djeteta


Zalogaji siromastva koje covjek otkida od zivota, samcu su svakako sladji od zalogaja bogatstva koji um hrane osjecajem neovisnosti o Stvoritelju. Zato su zahidi znali reci: “Faqri fahri” – “Moje siromastvo je moj ponos.”
No, kada covjek nije samac, kada krov njegove odgovornosti pokriva nekoliko gladnih usta, tada su zalogaji siromastva gorki.
Ovu pricu predajem covjeku po imenu Ebu Nasr Es-Sajjad. Plava riznica rizka danima bjese zatvorena za Sajjadovu mrezu. Kako mu nadimak (Sajjad) veli, Ebu Nasr bjese ribar. Porodica gladovase, a more nikako da se otvori darezljivoscu njegovoj mrezi.
Smorenog pokusajima, razocarenje ga dovede na vrata dzamije jedne. Vidjevsi ga u suzama, tamosnji imam ga upita za razlog. Kada cu o cemu se radi, povede Sajjada obali mora, te ga ovako savjetova: “Istinski se na Allaha osloni, reci bismillah, i zabaci mrezu, Allah ne ostavlja bez podrske onog ko se samo na Njega osloni.”
Imam ode za svojim poslom, a nedugo po odlasku njegovom, Gospodar svih riznica, mrezu Sajjadovu pocasti golemom ribom. Sajjad svjestan snage tevekkula, okrenu se trznici, te ribu prodade i kupi obrok svojoj porodici.
Mozda predpostavljas da je ovdje prici kraj. Varas se prijatelju moj.
Tek sto se zaputio svojoj gladnoj porodici, Sajjad susrete zenu sa djetetom, u halu u kom i sam do malocas bjese. Pogled djeteta bjese prikovan za saku hrane koju bjese kupio svojoj porodici. Sajjad stade vagati: “Gospodaru moj, ova zena ili moja porodica?” Pa sebi veli: “Dat cu njoj, i osloniti se na Allaha pa kako bude. Moja porodica ima mene, a ona i njeno dijete nemaju nikog.”
Zena zaplaka iskrenom zahvalnoscu, a osmjeh procvjeta na licu djeteta. Sajjad se povrati svojoj kuci, a gladi niotkuda lijeka. Nije dugo proslo, kad tugu gladovanja prekide kucanje na vratima. Bjese to sin imucnog covjeka, koji nakon sto prepozna Sajjada veli: “Moj otac je preselio, i ostavio je oporuku da nesto od njegovog imetka udijelim tebi.”
Slova nijesu dovoljno cvrsta da odrze tezinu radosti i zahvalnosti Allahu koju Sajjad tada osjecase. Sa tim imetkom kojeg dobi, poceo je trgovati. Korak po korak, zaimao je. Sam za sebe veli: “Zaimao sam toliko da sam nekada dijelio po hiljadu dirhema odjednom!”
Cak ni ovdje prici nije kraj. Sajjad usni san. Pripovijeda nam sljedece:
“Usnih sebe kako stojim na Sudnjem danu. Na jedan tas vage stavise mene, a na drugi moja ruzna djela. Pretegose me. Jedan melek upita drugog: - zar nije imao dobrih djela? Melek umjesto odgovora stavi na moj tas sve one hiljade dirhema koje podijelih. Bjehu to silna i krupna djela, ali ni malo ne otezase moj tas. Melek opet upita: “Je li mu ostalo jos nesto od djela?” Drugi odgovori: “Jeste, pregrst hrane koju je darivao zeni sa djetetom.” Stavise taj pregrst na tas, a on bjese tezi od svih hiljada dirhema.
Vidjeh da su hiljade dirhema okrunjene oholoscu, zeljom da me zbog njih ljudi zovu darezljivim. Ali vidjeh da je onaj zalogaj hrane tezi, jer ga dadoh iskreno Allaha radi. I ako taj pregrst hrane gotovo da poravna vagu, ipak su ruzna djela bila teza. Stadoh groznicavo razmisljati, i nemogadoh se sjetiti nicega dobrog. Moj strah od Dzehennema ophrva me. Melek opet upita: “Je li mu nesto preostalo?” Drugi, na moje iznenadjenje rece: “Jeste.” Na tas stavise suze zene koju nahranih, i osmjeh djeteta koje usrecih. Suze i osmjeh, pretegose moja ruzna djela, i u tom me san napusti.”


San Sajjadov nas uci da ne zapostavljamo zrna dobra koja mozemo uciniti. Tezina djela nije u njegovoj velicini, vec u nasoj iskrenosti. Mozda jedna suza i jedan osmjeh i nama budu presudni, da nas miloscu Plemenitog u Dzennet uvedu.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Hikaje-poucne price 10 years 6 months ago #31460

Amin!!! Da nam Dragi ALLAH očisti srca, pojača vjeru i da sve što radimo, radimo samo u ime Gospodara Milostivog.
Dedo ,da te Dragi ALLAH nagradi za ovu lijepu i poučnu priču.
Mahsuz veliki Sellami od mene i moje porodice.
“Gdje god nema bistre rijeke, nema ni bistra uma“.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Hikaje-poucne price 10 years 5 months ago #31584

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 6796
  • Thank you received: 10
Ni carape

Jedan čovjek je želio upozoriti svoga sina da ne bude pohlepan za dunjalukom, nego da se sprema za smrt koja će mu zasigurno doći - kada će sve ostaviti iza sebe.
Kada mu se smrt približila, napisao je svome sinu jedno pismo i rekao mu: "Sine moj, imam jednu želju. Kada me budeš zakopavao u zemlju, želim da imam čarape na sebi. I evo ti ovo moje pismo ali ga ne ...otvaraj osim kad ti bude jako teš...ko u životu."

Kada je otac preselio na ahiret dužnost je bila na sinu da ukopa svoga oca sa čarapama na nogama. Tako se zaputio imamu koji je bio zadužen za ukopavanje mrtvih i rekao mu da njegov otac želi biti zakopan sa čarapama na nogama.

Ovaj imam mu je to odmah odbio rekavši da se to krši sa vjerskim propisima. Nakon toga, razočaran, otišao je kod drugog imama ali mu je i ovaj rekao istu stvar. Tada ga je panika počela hvatati, njegov otac još nije zakopan a vrijeme prolazi, šta da radi. Bilo mu je toliko teško da nije znao kako da postupi pa je odlučio da već sada otvori ono pismo koje mu je otac ostavio.
Kada je otvorio pismo vidio je da tamo piše: "Sinko moj, vidiš... čak ni čarape nisam mogao ponijeti sa sobom u grob."
Nakon toga je sin počeo razmišljati: sve za što se borimo na ovom svijetu, sav imetak, svo bogatstvo - ništa od toga ne možemo ponijeti sa sobom u kabur, pa čak ni par čarapa. Tada je shvatio da treba da se bori za ono što može ponijeti sa sobom u kabur - a to su dobra djela.
ucinimo nesto za nas grad
The following user(s) said Thank You: Dervis

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Hikaje-poucne price 10 years 5 months ago #31617

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 6796
  • Thank you received: 10
Hifzija Čavčić
Pita covjek muslimana: "Zasto su vase djevojke pokrile svoje tijelo i svoje glave? Musliman se nasmija, uze 2 bombone, otvori prvu bombonu, a drugu ostavi zatvorenu. Obje baci na prljav pod i upita covjeka: "Ako te zamolim da uzmeš jedan bombon (sa poda) koji bi ti izabrao"? Kaže: "Ovaj neodmotani", tada musliman kaže: "Tako mi tretiramo i vidimo naše žene"
ucinimo nesto za nas grad
The following user(s) said Thank You: Dervis

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Hikaje-poucne price 10 years 5 months ago #31619

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1012
  • Thank you received: 0
101 Hikaja‎ >
19.Govori istinu Govoriti istinu jako je dobra navika. Ako bismo uvijek govorili istinu, sačuvali bismo sebe od mnogih neugodnosti. Evo jedne priče o čovjeku koji je činio mnoge ružne stvari. ali ga je njegovo obećanje da će govoriti istinu sačuvalo.

Jedan čovjek je došao poslaniku Muhammedu, a.s. i rekao:
O Allahov Poslaniče, ja imam mnogo loših navika. Koju od njih najprije da ostavim?"
Poslanik reče: "Prvo ostavi laž, i uvijek govori istinu."
Čovjek je obećao da će tako učiniti i otišao kući.

Kada je pala noć, čovjek se spremao da pođe u krađu. Ali prije nego što je izašao iz kuće, na trenutak se sjetio obećanja koje je dao Poslaniku: "Ako me sutra Poslanik upita gdje sam bio, šta ću reći? Hoću li reći da sam išao krasti? Ne, ja to ne mogu. Ali ne mogu ni lagati.Ako kažem istinu, svako će me mrziti i zvat će me lopovom, a još ću biti i kažnjen za krađu."
Tako je čovjek odlučio da ne krade te noći, i ostavio je ovu lošu naviku.

Slijedećeg dana poželio je da pije vino, ali kada se spremao da to učini,pomisli: "Šta ću kazati Poslaniku ako me upita šta sam radio tokom dana? Ne mogu slagati, a ako kažem istinu, ljudi ce me mrziti zato što muslimanu nije dozvoljeno da pije vino."
I on je tako odustao od namjere da pije vino.
I tako, kad god bi ovom čovjeku naumpalo da učini nesto loše, on bio se sjetio svoga obećanja da će uvijek govoriti istinu. Jednu po jednu, on je napustio sve svoje loše navike i postao dobar musliman i jako dobar čovjek
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Hikaje-poucne price 10 years 4 months ago #31854

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 6796
  • Thank you received: 10
Sa fb, grupa:
* Da li mozemo sakupiti do Ramazana 10 000 clanova *

Mladi student jednog univerziteta pošao je u šetnju sa svojim profesorom.
Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći,
pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao.
Student reče profesoru: ''Hajde da se našalimo sa ovim seljakom, sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati n...jegove reakcije dok ih bude tražio.''
Profesor mu odgovori: ''Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovoga: stavi po zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti iza grmlja i posmatrati njegovu reakciju.''
Student tako i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mjesta uz put gdje je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i osjetio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić.
Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vrijeme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u džep, te krenuo da obuje i drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronašao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez hljeba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spaseni.

Student je ostao duboko ganut i sa suzama u očima.
Profesor ga upita: ''Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada?!''
Mladić mu odgovori: ''Profesore, naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti.
Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: Više je blagosloven onaj koji daruje, nego onaj koji prima.!'' /S.D./
ucinimo nesto za nas grad

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Hikaje-poucne price 10 years 2 months ago #32609

Alija Nametak: Dobri



»Ovo i nije dobro vrijeme, pa vi ne možete ni shvatiti da je kada bilo dobrih.« Tako nam je pričao Alijaga Karabeg, starac, koji je pamtio kad je Dubrovnik bio pod Napoleonom, a koji za četrdeset godina nije shodio s Uzarića u Mostar. Kad je došao iza »prevrata« prvi put u Mostar, imao je treće zube i, kako je kazivao, više od stotinu i deset godina. A bio je u tijelu još čvrst i svjež, pamćenja pouzdana, pa smo se kupili kao djeca oko njega da nam priča štogod iz starog vremena, kada bi došao mojoj strini na sijelo.

Kad nekoliko dana pred okupaciju Bosne i Hercegovine usplamtjela svjetina pogubi muftiju Karabega, što ne dade svoj pristanak da se odupre ulasku Austrije, ode Alijaga iz Mostara u selo Uzariće, gdje ostade punih četrdeset godina. Tek kad se Švabi u leđa pogledalo, sađe on jednog dana u Mostar, ali ne nađe više ni jednog vršnjaka, a i onih koji su bili po tridesetak ili četrdeset gadina mlađi od njega, bilo je malo. Grad se izmijenio, ljudi se izmijenili, običaji postali drukčiji, i njemu bilo upravo žao što je remetio svoj ustaljeni seoski život. I njegovu kulu na Uzarićima zapljuskivao je val novog vremena, ali on je za čitavih četrdeset godina držao u svijesti Mostar s niskim kućama kamenih krovova, pun hodža i hadžija, pun ahmedija, čakšira, džuba, silaha i malih pušaka za silahima. Nije zatekao ni onog susretanja i poštovanja starijih, kakvo je bilo u njegovo vrijeme. Zato je najvolio sijeliti sa starijim ženama, koje su i u Švabino vrijeme živjele povučeno, čuvajuci kućnjega praga, i nastavile porodični život onako kako su ga naslijedile od svojih matera iz sultanovih vremena.



Tako se on róđao s mojom strinom i češće joj dolazio na sijelo, a mi djeca se okupljali oko njega i pobožno ga slušali.

- Eto, djeco moja, u ovom istom sokaku, pamtim dobro, a bio sam tada momčuljak, živio je neki Mehmed Hindo. Bio je malo čovjek na svoju ruku. I onda su za nj govorili da je mahnit, a ja bih prije rekao da je bio dobri. A evo čut ćete šta je s njim bilo.

Njihova je kuća bila stara aginska, imali su lijepih zemalja i kmetova, bili su jedni pa jedni, ali on nije nikada htio jesti od onoga što su kmeti donosili. Ono što su kmetovi donosili i što smo mi svi zvali »hak« on je zvao »nehakom«, jer, biva, nije pravo što oni rade i drugi jedu plodove njihova rada. Nije ništa radio, ni kakva zanata učio, a trebalo je živjeti. I on je našao najbolje da obilazi hodžinske kuće, gdje su mu svakog uoči petka pripremili zvrk pite: bureka, sirnice, kumupirače ili kakve druge, i on bi to pokupio i nosio kući pa s time heftu živio. Znalo se desetak kuća, na čijim bi vratima on uoči petka kucnuo halkom, dok mu se ne iznese njegov tain. To su bile hodžinske kuće, bilo to mualima, bilo muderrisa. Tako je on dolazio i u Karabega i kucnuo svakog uoči petka. I meni se nekad čini da je bio lud, kad se sjetim nekih njegovih stvari, a opet je imao nešto što su imavali samo Dobri. Nikad on ne bi prešao korakom preko stare ćuprije, nego bi, kad bi došao blizu nje, skinuo kapu s glave, metnuo je pod pazuho pa pretrčao u najvećem trku preko ćuprije. Nitko ne pamti da je kada korakcm prešao preko nje. Kad bi ga pitali, zašto trči preko ćuprije, on bi odgovorio: »Šta ja znam, koga ona čeka, da se pod njim sruši!« Bila je ovdje gdje ima i sada, na dnu vašega sokaka, jedna česma, pa bi svijet točio vodu u đugume i ibrike i nosio kući. Došao tako on jednu veče a na vodi Mulla-Smail Radiš. I on je bio na jednu vodu, kao i Hindo. Naš ti Mehmed najednom skinu gunjac s pleća, pa poče udarati njime Radiša. Radišu dojadi pa izlije vodu iz đuguma pa počne mlatiti Hindu đugumom, da je sve zvonilo. U neka doba dotuži Hindi, pa će se razadrijeti na one koji su se okupili da seire svađu dvojice mahnitova:

- Šta nas ne rastavite, pasji sinovi? Zar ne vidite da će poginuti od moga gunjca!

Evo ovakav je bio u nekim stvarima, ali sada čujte šta ću vam još reći o njemu, a Bog zna, istina je kao što mene sada gledate. Sijelimo mi jednom uoči petka u rahmetli muftijina oca. Bilo nas je sedam-osam, što rodbine, što iz komšiluka. Kucnu halka na vratima. Ja kao najmladi skočih da ću vidjeti tko je. »Ta znaš tko je,« veli mi amidža. »Mahniti Hindo. Iznesi mu ono što su mu ženske spremile!« Ja se odmah svratih strini i zaiskah burek, pa s njim preko avlije, do vrata. Otvorih vrata, a pred njima stoji Mehmed Hindo. Prije nego mu mogoh dati ono po što sam mislio da je došao, otpoče on tihim glasom: »

- Nisam ja, Alija, došao danas po pitu. Nego, živ bio, selam ćeš amidži, neka mi sutra dođe na dženazu.

Ja se okamenih, a njega nestade, kao da u zemlju propade. Vratih se i kažem sijeldžijama šta mi je rekao. »Tuhaf«, učini amidža i domalo poče opet razgovor, o čemu smo i prije govorili. Meni ne sihodi s uma, kako će čovjek zvati svijet na svoju dženazu.

U neka doba dođe i komšija nam Muslibegović, pa kaže kako je dolazio Hindo, kao što i obično dolazi uoči petka, ali da nije htio uzeti ništa, nego ga pozvao na dženazu. Amidža mu reče da je tako i u nas dolazio. Netko čini: »Hajde, Boga ti, mahnit čovjek. Tko zna šta mu se prisnilo!« Netko veli: »Nije hrđav čovjek; tko zna, možda mu se pokazao nekakav išaret da će zbilja noćas umrijeti.«

Ja ne mogoh otrpjeti nego odoh još u dvije-tri kuće, gdje je on imao običaj tako dolaziti, u Kajtaza, Faladžića, i on svukud dolazio, nigdje nije ništa htio primiti, a sve zazivao svijet na svoju dženazu. Vratim se i kažem im. Svima začudo. Duga zimska noć, sijelilo se do neka doba noći uz lojanicu i svak svojoj kući. Mene zaustavi amidža da ostanem na konaku. Legao sam i zaspao, ali nisam svu noć napravo utvrdio. U neko doba uniđe amidža u sobu gdje sam ja spavao pa me probudi:

- Ustani, Alija, obuj se pa hajde u Donju mahalu, do Hindine kuće i vidi šta je s Mehmedom!

Obučem se brže-bolje, obujem postule pa pohitim preko Tepe, kroz Kujundžiluk pa preko stare ćuprije na Ogradu i Donju mahalu. Taman ja nadno vašega sokaka, kad odonud Šehaga Čerkić. Još je mrak i u njega zapaljen fenjer.

- Kud si pošao u ovo doba? - pita me kad me prepoznade.

- Poslao me amidža da vidim šta je s Mehmedom Hindom, - kažem mu sve s kraja na kraj.

- Allah rahmet ejle! I meni je došao iza ponoći i zovnuo me da mu učim »Jasin«. Ja ga sokolio da se ne prepada, da se njemu nešto prisnilo, a on jednako da idem s njim kući mu i da ponesem Kur’an. Sjedio sam sve dosad s njim, učio mu, a on kao da zaspa. Okrenuo sam ga prema Kibli i pokrio čaršafom.

Svaka se dlaka na meni naježila kad god bih pomislio o njemu, dok sam se vratio kući. Ja pred našu džamiju, a svijet se iskuplja na sabah. Kažem im da je umro Hindo, a oni svi kao jedan: »Dobri, Allah rahmet ejle!« I, djeco moja, što ću vam dalje pričati. Hindina je kuća bila ondje pod Humom, kuda sada željeznica prolazi, pa je oborena. Od kuće do Sevri-hadži-Hasan-džamije sve je svijet bio pritisnuo - da se igla s neba otisnula, ne bi na zemlju pala. Takve dženaze Mostar ne pamti.

Stara je u nas riječ: »Ne možeš čovjeka uznati, dok ne pojedeš s njim tovar soli.« Pa i tako se desi, kad se čitav vijek družimo s nekim, da ne stečemo pravi sud o njemu. Više od pedeset godina je Mehmed Hindo bio svijetu tuhaf insan, da ne reknemo mahnitov, a on se pred samu smrt pokazao onim što je bio čitava života: Dobri
Ne zaboravimo Rogaticu...

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Hikaje-poucne price 10 years 1 month ago #32638

  • Teva
  • Teva's Avatar
  • Offline
  • Moderator
  • Moderator
  • Objave: 6796
  • Thank you received: 10
Hifzija Čavčić

Zašto je žena stvorena od krivog rebra

Kada je Allah, s.v.t., stvorio Adema, a.s., on je predstavljao prvog čovjeka u postojanju i Allah ga je nastanio u Džennetu. Međutim, uprkos svemu što je postojalo u Džennetu, osjetio je samoću. Dok je Adem spavao, Allah, subhanehu ve te'ala, stvorio je od njegovog rebra Havu. Šta mislite koji je razlog toga? Zašto je Hava stvorena od Adema dok je on spavao?... Zašto nju Allah nije stvorio dok je...

... Adem bio budan? Znate li koji je razlog? Kaže se da kada muškarac osjeća bol, istovremeno osjeća i mržnju, za razliku od žene koja kada osjeća bol njeno emotivno stanje i ljubav jačaju. Da je Hava stvorena od Adema, a.s., u trenutku dok je bio budan, osjetio bi bol dok je izlazila iz njegovog rebra te bi je zamrzio. Međutim, stvorena je dok je spavao kako ne bi osjetio bol i kako mu ne bi omrzla.

Ali kada žena rađa, ona biva budna, smrt gleda u oči, ali njena ljubav i emocije se rađaju zajedno sa djetetom koje joj je uzrokovalo taj bol. Štoviše, ona za svoje dijete žrtvuje svoj život. Da se vratimo Ademu i Havi. Hava je stvorena od krivoga rebra. To je rebro koje se nalazi ispred srca. Znate li za razlog? Zato što ga je Allah stvorio da čuva srce od vanjskih udaraca. To je uloga Have – da čuva srce, zbog čega je stvorena, od dijela sa kojim će sarađivati i imati međusobni bliski odnos.

Adem je stvoren od ilovače, zemlje, prašine, zbog toga on obrađuje i radi sa zemljom. On je zemljoradnik, građevinar, kovač, tesar itd. Međutim, žena ima odnos emotivne saradnje sa srcem. Zbog toga ona je blaga mati, milostiva sestra, osjetljiva kćerka, čedna supruga itd. I opet, da ne bude da smo odstupili od teme, da se vratimo Ademu i Havi i rebru od kojeg je stvorena. Savremena medicina potvrđuje da kada ne bi postojalo ovog rebra, da bi i najmanji vanjski udarac u grudni koš u predjelu srca uzrokovao krvarenje. Tako da je Allah stvaranjem ovog krivog rebra ispred srca zaštitio srce upravo time što ga je stvorio krivim.

Također, da ovo rebro nije krivo, bilo bi slabo da štiti srce i od najmanjih udaraca koji bi mogli uzrokovati krvarenje srca, a istovremeno i smrt. Stoga se Hava može ponositi time što je stvorena od krivog rebra, a na Ademu je da ne pokušava ispraviti ovo krivo rebro, jer je ono, kao što Allahov Poslanik, sallallahu te'ala alejhi ve sellem, kaže: ''...ako ga pokušaš ispraviti, slomit će se.'' Pod iskrivljenošću ovog rebra misli se na žensko emotivno stanje koje sigurno prevladava ljubav muškarca.

Ona je stvorena ovakvom, ona je ovakva lijepa, a ti imaš potrebu za njom. Njena ljepota je u njenim emocijama, i nemoj se izigravati sa njenim osjećajima. A ti Hava, nemoj se osjećati nelagodno zbog toga što si opisana sa nedostatkom razuma, taj nedostatak je u tvojim emocijama koje su potrebne cijelom svijetu. Nemoj tugovati, jer ti si vrijedna i dostojna. Ti predstavljaš cijelo društvo, jer si pola zajednice koja gradi drugu polovicu.

prof. Harmin Suljic
ucinimo nesto za nas grad

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: TevaMustafawebmaster
Time to create page: 0.044 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version