Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me
  • Stranica:
  • 1

TOPIC:

Ko su sehidi humanitarnog konvoja za Gazu? 12 years 3 weeks ago #23116

IslamBosna.ba - Dešavanja 31. maja na humanitarnom brodu zahtjeva da dugo dugo razmišljamo i analiziramo taj događaj s raznih aspekata. S ovim tekstom ću pokušati analizirati šehide tog šokantnog dana. Da bi postali šehidi nije neophodno biti na bojnom polju onako kako se klasično podrazumijeva. Ali da bi postali šehidi neophodno je živjeti kao da ste na bojnom polju.

Šehid je onaj koji svjedoči svojim najvrijednijem bićem dušom i krvlju riječi šehadeta. Zato su iz istog korijena riječi i „šehid“ i „šehadet“, i „šahid“. Iz istog značenja da sa svojim očima, riječima, srcem svjedočite za nešto, potvrdite da je to istinito, u ovom slučaju svjedočite da vam je Allah i Njegova vjera važnija od svega ostalog. Zbog toga je potrebno prije čina šehida postići čin „šahid“. Jer oni koji su bili u svom životu šahidi-svjedoci, okončat će svoj život kao šehid, tj. opet kao svjedoci. Zato se kaže: budi šahid dok si živ, bit ćeš šehid kad umireš, pa makar bio u svom krevetu dok spavaš.

U Turskoj, generacije zadnjeg pola stoljeća je s oduševljenjem slušala, čitala i pisala o džihadu i sazrijevala s istinitim pričama šehida iz čitavog svijeta, sa željom da bi jednoga dana i oni postigli najveći čin što se može dobiti. Iako nisu bili u nekom klasičnom ratnom polju, dok su pjevali revolucionarne pjesme s tekstovima punog inspirirajućeg sadržaja, maštali su da budu jednoga dana šehidi u Palestini, u Čečeniji, u Afganistanu, pa i u Bosni... Neki su ostavljajući iza sebe sve što ovaj dunjaluk nudi u mladim godinama su se odlučili otići i boriti se protiv nasilnika i tako su bili dodani među legendama šehida u srcima turskih muslimana.

„Lahko“ je bilo onima koji su otišli da bi umrli u ime Allaha na bojnom polju, ali na koji način bi trebali dostići nivo šehadeta oni koji su se odlučili ostati mjestima gdje jesu i boriti se na Allahovom putu živjeći? Da bi postali šehidi; da li je teže umrijeti u ime Allaha ili živjeti? Kako živjeti da bi bili svjedoci Allahove vjere, tj. šahidi? S kakvim poslovima se baviti da bi naš život bio svjedočenje i naša smrt - šehadet, pa makar sjedili ili spavali u tom momentu? Na sva ova teška pitanja mogli bi možda naći odgovore kada malo bolje upoznamo par šehida s broda „Mavi Marmara“.

- Dževdet Kiličlar


Među prvima je ubijen na humanitarnom brodu, metkom s 1 metra razdaljine. Pucali su mu u čelo kada je htio slikati napad Izraelaca. Dugogodišnji novinar poznatih islamskih novina, i uposlenik IHH, zadužen za medije i internet stranicu. Oni koji ga poznaju za njega kažu: „Živio je kao ashab i umro je kao ashab.“ Dženaza mu je bila na mjestu od najvećih trgova u blizini Univerziteta Istanbul, ispred Bejazit džamije, gdje bi on inače bio prisutan kao novinar na velikim demonstracijama. Neznajući da će jednoga dana hiljadama muslimana biti na istom mjestu samo zbog njega da bi ga ispratili na ahiret s razlikom da ovoga puta fotoaparat će biti u drugim rukama...

Njega se najviše sjećaju muslimani koji su bili u problemima, na hodnicima suda ili zatvora, zbog navodnih kršenja sekularističkih zakona, ili na ulicama protesta studentica kojima je zabranjeno bilo ući na fakultetima s hidžabom. Zadnji put sam njega i njegovu porodicu vidjela opet na protestima u Istanbulu kada su napali Gazu, a on je opet bio tu s fotoaparatom. S kojim poslom se bavite u tom stanju i umirete. Koji god posao sebi izaberete za služenje ove vjere, Allah vas može počastiti da s time svjedočite Njegovo ime.

Kod brata Dževdeta je vrijedno spomenuti još jedan bitan detalj koji se dogodio na njegovom zadnjem putovanju. Zanimljivo: samo prije par dana humanitarna organizacija IHH u kojem je on radio, dogodile se i druge vrste šehadeta njihovih uposlenika - kada je nedavno pao avion na planinama Afganistana. U tom avionu je bio njihov uposlenik Faruk Aktaš i jedan od volontera Bahattin Yildiz, koji je bio gazija iz rata u Afganistanu. Tamo su bili zbog posla s kojim su oni izabrali da služe Allahovu vjeru, da pronađu plac na kojem će IHH graditi jetimhanu za jetime Afganistana.

Kada su hiljade muslimana klanjali dženaza-namaz u Istanbulu u avliji Sultan Fatihove džamije, humanitarni brod Mavi Marmara je bio već krenuo prema Gazi, da bi se braća odužila svojim šehidima koji su poginuli u Afganistanu klanjali su na brodu "gijabi" dženaza-namaz. Ovo je bilo par dana prije napada Izraela na humanitarni brod. Nakon dženaza-namaza brat Dževdet daje izjavu ispred kamere i objašnjava namaz za koga i zašto je klanjan, te na kraju završava s dovom da Allah i njemu podari šehadet kao što je njima. Allah je ubrzo uslišao dovu ovom lijepom insanu. Spomenuti video pogledajte ovdje.

Osjećam dužnost da se kratko dotaknem i spomenutih šehida Faruka Aktaša i Bahattina Yildiza, jer su nam također od lijepih primjera kako živjeti da bi nam Allah podario šehadet. Faruk Aktaš je više puta s IHH putovao u Afriku, u Afganistan i druga mjesta da bi dostavio pomoć onima kojima je potrebna. Prisustvovao je i humanitarnom konvoju za Gazu kopnenim putem prije par mjeseci.

Tokom putovanja do Gaze i u povratku jedan volonter iz Engleske je sve vrijeme bio s njim. Brat Faruk je i to vrijeme samo bio onako kako je znao živjeti islam u svojoj svakodnevnici, tako da njegovo svjedočenje životom je prouzrokovalo da ovaj Englez u povratku ispred organizacije IHH izgovori riječi šehadeta i primi islam.

- Faruk Aktas i Bahattin Yildiz



Bahattin Yildiz, pisac islamskih romana, istinitih priča šehida i dnevnika džihada koji je od svojih uspomena sastavljao rečenice u svojim knjigama, a sada se o njegovom šehadetu priča i piše. Kada su govorili o njegovoj dženazi u Tursku, njegovi najbliži su odlučili da on ostane tamo za gdje mu je srce uvijek kucalo. Išao je u rat u Afganistan s namjerom da bude šehid, Allah mu je samo odgodio jedno vrijeme, ali mu je dova bila ukabuljena, pa kad god da se to dogodilo.

Možda je Allah htio da do tog vremena poveća njegova dobra djela u kojima je on nadamo se i uspio. U svojoj okolini je poznat po dobročinstvu, blagosti, volio se družiti mladima, studentima, odgajati ih, iako je bio u dobrom materijalnom stanju suosjećao se s nemoćnima sa skromnošću. Inače je teško o osobama koje nepoznajete pisati, ovoga puta meni o njima pisati nije bilo teško. Kada čitam izjave njihovih prijatelja ili slušam od osoba njima bliskim, vjerujte da ne bude nimalo teško prepoznati njihovu požrtvovanost za islam. A njihove slike su mi samo ovaj osjećaj potvrdili.

- Nastavljamo s još jednim izuzetnim primjerom od šehida „Mavi Marmara“ koji je također bio volonter humanitarnih organizacija. Biti volonter je od najuzvišenijih poslova s kojima se može jedan insan baviti bez obzira u kojoj vjeri pripada, bez obzira iz koje profesije je inače. A zar i naša vjera nije zasnovana na volontiranju, zar i Poslanici nisu bili volonteri, zar najvrijednija dobra djela nisu oni za kojeg se nagrada očekuje samo od Gospodara, neočekivajući nikakvu nadoknadu na ovom svijetu?

- Četin Topčuoglu


Iz grada Adane, Četin Topčuoglu, koji je par puta bio svjetski šampion u tekvandou rekao: „Bili smo šampioni na dunjaluku, a sada je red da budemo šampioni na ahiretu.“ Njegov brat kada je saznao za vijest, s ovim riječima je dočekao ljude koji su dolazili u njihovu kuću: „Dobro nam došli na našu svadbu, na naše veselje! Neka se Allah smiluje mome bratu koji nam je kuću pretvorio u šehidsku kuću, a nas u šehidsku porodicu. Nadam se da će na ovom putu koji je otvorio moj brat ići još osoba. Da bude hajirli za naš narod.“

Ranije je učestvovao u humanitarnom konvoju kopnenim putem i kada se vratio na jednom snimku kaže: „Žao mi je što nisam prije otišao. Hvala Allahu što nam je omogućio da odemo. Ako Bog da sljedeći put ću zajedno sa suprugom u Gazu. Mi smo na ovaj put stavili svoje živote. Spremni smo na sve, makar to bila i smrt!“

Njegove riječe su potvrdili njegova djela. Na ovo sveto putovanje je ovoga puta otišao sa svojom suprugom koja je također bila svjetska prvakinja, zadnji put 2008. godine. Tokom svih dešavanja njegova supruga je bila pored svoga muža, te je pomagala ranjenicima. Kada je vidjela da joj je muž ranjen pružila mu prvu pomoć, ali suprug joj je preminuo na rukama. Dok je još bila na brodu, sjedeći pored svoga muža koji je ubijen izgovorila je nezaboravljive riječi: „Iako ne mogu savladati svoje suze, ja sam ustvari njega dala za poklon Gazi.“

Nakon što je stigla u Tursku kaže: „Mi smo halalili jedno drugom, Allah mi je to podario. Ostalim sestrama želim strpljenje.“ I dodaje: „Tamo smo bili zbog humanitarne pomoći. Bez oružja smo bili. Kada smo primijetili da će nas napasti branili smo se protivpožarnim aparatima. Na sred mora bili smo sami, samo Allah je bio s nama i dove muslimana. Ako je to nepobjediva vojska, izgubili su od boca, od palica, od žena. Kad su nas pretraživali počeli su nas pored muškaraca skidati. Morala sam ih tući. Bacila sam tog vojnika napolje. Cijeli svijet mora ovo vidjeti, Izrael je propao. Sljedeća stanica nam je El-Kuds, Mesdžidul Aksa! InšaAllah, sljedeći put opet idem sa sinom.“

Njihov sin, Aytek (26 godina) koji je također svjetski šampijon, koji im je i jedino dijete, je rekao: „Ponosim se što mi je babo postao šehid. Sljedeći put ću i ja otići inšaAllah! Kada sam čuo za napad 72 sata nisam mogao zaspati. Pratio sam vijesti. Dovio sam tada „Allahu podari im ono što je za njih najveći hajr. Ako Bog da Allah će nas sve usrećiti.“ Nemoguće je ne diviti se porodici ovog šehida i porodicama šehida koje ću ukratko još spomenuti. Začuđuje nas njihova zrelost, viđenje ovog dunjaluka, njihov svijest o žrtvovanju u ime Allaha životom, smrću, čak ako zatreba i s najdražim osobama.

Tako je bilo i sa šehidima dva Džengiza i njihovim porodicama.

- Džengiz Songur



Ovaj aktivista iz grada Izmir, otac jednog sina i 6 kćerki, zarađivao je za svoju porodicu prodavajući odjeću, idući autom od ulice do ulice. Njegove obaveze nisu ga sprečavale da stiže i na hajirli poslove. Njegove kćerke su odgojene u duhu islama, prije njegovog putovanja napisale su pismo za svog oca i djecu Gaze, i krijući stavile u njegov džep da bi on kasnije to na brodu našao: „Babo, znamo da nosiš pomoć našoj braći i sestrama u Gazi. Čak i da ti se samo ime vrati nazad, ti opet idi babo.“ Na njegovoj dženazi su mu napisale novo pismo: „Boj se Izrael. Ovoga puta ebabili dolaze plivajući... Ne gledaj mi suze u očima babo, to su dječije suze. A stojim uspravno i ponosim se s tobom...“

Džengiz Akyuz



Još jedan volonter humanitarne organizacije IHH iz grada Iskenderun. Imao je jako želju da ode u Gazu u konvoju kopnom, ali nije mogao. I krenuo je ovoga puta s brodovima. Njegov sin od 14 godina, Furkan kaže: „ Ako Bog da, da i mi slijedimo babin put i da budemo šehidi.“ Ima dva sina i kćerku. Njegova supruga kaže: „Kada je gledao na vijestima Gazu dosta bi plakao, uvijek je imao želju da ide u Gazu. Prije odlaska ostavio je svoju oporuku, jer je govorio da se nikad ne zna šta sve može da se dogodi. Mi ne plačemo što je postao šehid, nego što ćemo ga poželiti.“


Najmlađi šehid 18-godišnjak Furkan Dogan je bio učenik srednje škole. Dok je sanjao da bude doktor - postao je meta izraelskim gusarima. Obdukcija njegovog tijela je još jednom pokazala na kakve zločine je Izrael spreman: četiri puta mu je pucano u glavu i jednom u stomak. Njegovi roditelji su na jako tužan način saznali da je postao šehid. Otac mu je profesor na Univerzitetu u centralnoj Turskoj i došao je u Istanbul na aerodromu da ga dočeka živog, ne znajući da je postao šehid! Furkan nam je dokazao da ove stvari nisu vezane ni s godinama, ni sa znanjem, ali je vezano sa srcem i sviješću o Allahu, takozvana bogobojaznost, ne samo bogobojaznost nego „Bogosvjesnost“.

Ovi šehidi i njihove porodice s kojima se samo možemo ponositi i uzeti pouku od njih podsjećaju nas na 24. ajet u suri Et-Tevba:
„Reci: Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah grešnicima neće ukazati na pravi put.“

Svi koji su krenuli svjesni su bili da postoji neki rizik, iako nisu mogli pretpostaviti da će imati priliku da do te mjere upoznaju pravo lice dugogodišnje ubice Palestinaca. Nije im bila draža ni njihova porodica, ni posao, ni karijera, ni kuće niti bilo šta ostalo od Allaha, Njegove vjere i služenju Njemu. Znali su da ne mogu biti nemarni u svojim toplim kućama dok im braća i sestre pate od najvećeg zločinca na svijetu i da su i oni odgovorni za njihovo stanje i da moraju nešto poduzeti.

Oni su prije djela pripremili svoje namjere, pa im je Allah ukazao i na ispravna djela od kojih nisu bježali. Oni su svjedočili ovim ajetima sa svojim djelima i namjerama, te im je Allah podario najpočasnije svjedočenje i primiti ih kao šehide u džennetskim baščama. A onima koji su još uvjek živi podario da budu šahidi koje čekaju svoj red da bi do kraja ispunili svoj zavjet, slušajući i dalje pjesme koje im jačaju želju za požrtvovanost.

Ovi hajirli ljudi iz svih krajeva Turske, ujedinili su s desetinama hiljada muslimana na njihovim dženaza-namazima. Na dženazi šehida Dževdeta prisustvovalo je oko 20 hiljada muslimana, a na dženazi najmlađeg šehida Furkana u gradu Kajseri oko 15 hiljada. Bili su tu da bi ispratili svjedoke svojih riječi, da bi se počastili dovama i suzama koji se liju iza njih, da bi obnovili svoje zakletve da će se i oni boriti za pravdu i dati svoj doprinos za pobjedu ummeta...

Dok ovi prvi šehidi organizacije IHH svojom krvlju jačaju temelje ovog hajirli skupa, i ulijevaju nadu za buđenje ummeta, organizacija IHH zaslužno objavljuje 31. maja kao „Dan Šehida Gaze“ koji će ako Bog da biti zaokret za ovu dugogodišnju ranu u Palestini.

Jer ne lije se više samo krv Palestinaca, s krvlju i ostalih muslimana ojačala je ova borba. I od sada neće ništa biti kao prije ovog napada. Šta god da se dogodilo ova akcija i njeni učesnici su ispunili svoju misiju zbog čega su krenuli.

Bosna ima puno šehida koji su sa smrću svjedočili Allahovoj vjeri. A možda nam u ovim područjima treba još šahida koji će svjedočiti i dok su živi... Neka svako pronađe svoju ulogu za pobjedu ovog ummeta, da Allahova riječ bude iznad nasilnika i njihovih rđavih djela.

„Reci: klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika...“ (En'am: 162-163)



Napisala: Zuhal Sancakli Hodžić
Preuzeto sa: haksozhaber.net, israhaber.com
Ne zaboravimo Rogaticu...

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by webmaster.
  • Stranica:
  • 1
Moderators: TevaMustafawebmaster
Time to create page: 0.032 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version