Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 14 years 5 months ago #1752

  • Behar
  • Behar's Avatar Topic Author
  • Offline
  • Senior Member
  • Senior Member
  • Objave: 478
  • Thank you received: 0
NEKI CUDAN JEZIK


Jasmina je rodila sina, ali nikako ne zna da mu tepa na engleskom.
Poznaje ona sve engleske rijeci kojima se djeci tepa, ali i nakon deset godina
"zivota na engleskom", ipak su joj neprirodne, strane.
Prijateljice australke maze malenog Edina i gugucu mu na engleskom. Valjda je to dosta.

Razmislja Jasmina...kao djevojcica skupljala je slicice za albume Zivotinjsko carstvo, Barbie
i Italija '90 i s rajom iz razreda igrala slika-bijelo, pola-cijelo. A kako ovom malom prevesti
sta znaci slika-bijelo i gdje je taj Gornji Milanovac gdje su se, cini se, osamdesetih stampali
svi albumi za slicice u njenom djecijem svijetu?
Kompjuterske igrice i internet davno su u djece zamijenili skupljanje slicica, a i kada bi one
jos uvijek postojale, kako bi Edinu uopste objasnila finese "peljanja" za "slibe"?
Bice muka nauciti ga i bosanski, a sve njoj drage termine iz dana beskrajnih ljeta u parku
na sarajevskoj Grbavici 2 Edin vjerovatno nikad nece upoznati.

Ona je imala raju, Edin ce imati "friends". Ona je imala jarane i jaranice, pa joj je
drago sto barem u zemlji gdje sada zivi za ovu rijec ima direktan prevod - "mate".
Pa cak i ono tipicno sarajevsko, carsijsko "jarrrane" skoro da cuje kada neki debeli ciko
drmne kriglu piva od sank i otpocne "suplju" covjeku do sebe sa nepogresivo australskim "maaate".

Kada odraste, sjecace se i Edin svoga djetinjstva i svojih izraza koje ce kasnije,
kao covjek, sve rjedje koristiti. Bice to slang nepoznat Jasmini, sve one drage
foluske koje ce samo njemu i njegovoj generaciji izvuci lagan osmijeh godinama kasnije.
Pa ipak, zao joj je sto je sigurno nece razumjeti kada mu mozda jednog dana spomene
"jalijase" i "fakinjazu" iz Hrasnog, lokalne "sanere" te "fildzan ligu" u kojoj je njen brat
neumorno igrao fudbal.

Stipu gatibo, s'a me gabri, votazi i ostali kljucni izrazi nikad svjetski priznatog
- ali generacijama vrlo bitnog - satrovackog jezika takodjer ce ostati
nepoznati BH klincima "made in Australia".

Edin ce ici na "parties", a majka mu je isla na derneke, koji su brze-bolje
po ratnom odlasku u Zagreb postali "tulumi" (odnosno "zurke" za njene drugarice istocno od Drine).

Kad ostari, Jasmina ce se naci u kozi svoga djeda i nane koji, cini se, kao otpor
casovima engleskog, iz naftalina vade turcizme i druge "bisere" koje ni u domovini
koristili nisu. Djed se nameracio da dohaka naletu i ugursuzu iz komsiluka koji je uzeo fursat,
pa ga neumorno bihuzur cini brundanjem svoje Honde kad se u nevakat vraca kuci.
Nana mu veli nek' batali pos'o... momka je ocigledno opio sevdah, a bio je i on,
muhanati djuturum, jednom seret i hasarijast, nije ni njegovo maslo bilo za Ramazana.

Ipak, djed i nana drze se onoga sto dobro znaju, makar i teatralno udarali po terminima
koji se, narocito u dijaspori, cine prasnjavim. Nisu jos zamakli u ekipu hibrid-spikera
nekog cudnog jezika na granici bosanskog i engleskog.

Kad je nedavno cula zemljaka kako kolegici kaze "Ljiljo, ringacu te u Tuesday", Jasmina
se zaklela da ce malog Edina barem nauciti da govori ili jedan ili drugi jezik, a nikako
oba istovremeno. Ponekad, medjutim, kad i sama na momenat zaboravi neku bosansku rijec,
Jasmina se pita koliko ce dugo u njenom kutku "Bosnostralije" jalija i carsija carevati
uz knjizevni jezik, dok ih iz svakodnevnice sve vise istiskuje engleski, na kojem je pocela i sanjati.
Bolje biti malo lud, nego malo pametan.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 14 years 4 months ago #2005

U BOSANSKOJ KAFANI

Sjede ljudi.

Preko sasusenih usana, iz dubine sagorjelih pluca, kulja i vuce se dim. Ide tromo, slaze se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrstene, misli dosadno nejasne kao polubijeli dim sto se povlaci okolo. Lica se ne raza- znaju, calme i fesovi nacas se cudno izduze, protegnu, dobiju fantastican izgled u pokojem novom valu dima, neko se iskaslja, za 'odzakom' zazveci dzezva.

- Rasime, jednu i dva !

Do Esrefa je Suljaga. Razlise iz jedne dzezve u dva fildzana pa srcu. Cute.Do njih Ahmetaga. Dimi i citi. Pa Maso, Musan, Mesan, Ibro.

Puse i cute.

Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gustog i teskog dima, podsjeca na baru. Ponekad tek neko uzdahne val jurne u sredinu, usta- lasa uspavane naslage dima, pa se postepeno sve smiri. Suljaga cuti. U Mesana na lijevom koljenu fildzan sa kafom, a na desnom savija cigaretu 'tancicu' . Cute ljudi naslonjeni na zidove.

Cuti i dim.

Cigare i cibuci, lule, ispruzene ruke sto su zaboravljeno stale u pokretu, sve je to zabodeno u mekan, bolesno-prljav vazduh, i miruje.

Poslije otegnute, placne skripe, cu se Muhamedbegov selam.

Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.

- E, merhaba ti, beze !

- Merhaba !

- Merhaba !...

Lijeno pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po duznosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno cutanje. Muholovka visi i klati se. Jedna uhvacena muha dugo zuji.

Beskrajna dosada.

- Jah ! - cu se kao slucajno. I odmah bezbroj odjeka:

- Jah !

- Jah ! Jah !...

A onda opet umiranje u cutanju.

- Beze, rekoh li ja tebi merhaba ?

- Rece, jakako, br'te Maso.

Pola sata. Sat. Dva.

Zatim se Ibro prisjeca:

-Ama, vidje li ti, Musane, onog Kuzbasinog ? Kazu da je izbio ?

-Vidjeh, ja.Pa gologlav, ko vlase. A njakav durbil - kako li - objesen o vratu.

-A sto li ce mu ono, jarabi ?

I Maso, kao da uopste ne ocekuje odgovor, sasvim ravnodusno zacuti, posto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori.

Zujanje, dim i sporost.

Minut, dva, pet.

Dzemil-efendija ce:

-Ma, ono se kaze durbin, a nosi se u planine. Kazu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac cak na Scitu.

Govor se valja lijeno, dugo, rijeci padaju tesko kao od usta otkinute, glas je usamljen, ravnodusan svima.

-Pa mi kaziva jednom, bas cini mi se Edhem-efendija - jok, slagacu, nije on ... ama opet ... cek ... jest bas on, jest !... Edhem-efendija mi je kazivao kako je on na jedan - tu Dzemil-efendija potegne duboko iz cibuka, uzdahne i izdahne, pa polako nastavi - kako je on gledo sa Matorca i vidio tacno skakavca na Scitu.

- Aaaaa! I bas vidio ? Pa bas vidio ?

- Aaaaa!

- Jes', bas vidio. I to, kaze, mice desnim brkom.

- Ih, pobogu brate, pa sto li to ?

Cutanje.

-Haj' ti sad znaj zasto on bas desnim brkom mrda ?

-Iiiii!... E, bas mi je cudo !

Cutanje.

-Hikjmet boziji, moj br'te!

Nevjerovatnosti u dimu dobivaju dasadnu boju kao i ono 'jah'. I najzad - sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima preplicu se i slazu, ljudi se ravnodusno cude, pa onda cute, poneko opet vikne bezrazlozno 'jah', kafana se rastace u neshvatljivu miru, a negdje daleko napolju hukti fantastican zivotni tempo.

Suljaga i Esref se iskasljase. Na dnu fildzana ostao je mutljag.

Popili su 'jednu u dvoje'.

I opet cutanje. Opet mir. Opet dim.

Uvijek tako.

Vrijeme stoji...


Zijo Dizdarevic

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 14 years 4 months ago #2040

Kupio neki covjek kafanicu i preuredice je i da od tog zivi.Sve zavrsio,sredio ali nema musterija,narod nailazi,vidi da je lijepo,vidi da su cjene povoljne al ne ulazi.I,jednog dana odluci da ode kod nekog mudrog covjeka da ga upita za savjet,jer vise nije znao sta da uradi.Kad mu je objasnio sve kako je i sta je,mudrac ga pita:

-Kako ti se zove ta radnja?

*Srebrna zvijezda!

-Promjeni ime.Nek se zove "Sest zvona",a na neko vidljivo mjesto objesi pet zvona,pa ces vidjeti.

Izadje covjek zbunjen,cak na momenat i razocaran sto je ikako i dolazio,al sebi kaze,"ma probacu,ne kosta me nista".

Cim je to uradio,narod je poceo svracati da mu ukaze na gresku da zvono fali,a jednom u kafani,sramota bi ih bilo izaci tek tako,a onda bi se uvjerili da i nije losa usluga,pored toga sto se nesto pojede i popije,fino se i progovori sa narodom.

Pouka:Nekad se isplati i gresku napraviti.:cheer:

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 14 years 4 months ago #2376

___________

Camil Sijaric

PRICA IZ "1001 NOCI"


A nije ni snijeg, ni ruho ni labud, nego na Neretvi most od kamena! Kamen na kamen polozen i slozen, da se njim, po suhu, predje preko vode. Njegovo je ime Stari most. Po njemu je grad i dobio ime - Mostar.To je ono sto bi covjek covjeku rekao uzgred. A ostalo mu je prepustio da se sam pita i odgovara. Pred velikim djelima svi smo mi kao djeca. I pitanja nasa tu su kao djecija pitanja: sta je ovo? Otkud je ovo? Otkad je ovo? Jezika da nam na to odgovori gotovo da nema. Zapisa koji bi nam o tome govorili, opet gotovo da nema. Povijesti nema. Na jezik ce nam doci samo jedna rijec - most! I kod te rijeci stacemo svi: i djeca, i zreli; tu ce podjednako stati i pametni i glupi. Pjesnici, slikari i zanesenjaci zanijece se i ici ce dalje; trazice dusu ovog kamena. Trazice u njemu ljudski san. sta je sanjao onaj covjek kad se odlucio na ovaj skok? Na ovakav skok preko vode! Da kamen uz kamen slozi i nanize i uhvati dvije obale. Mora da je pomisljao na mlad Mjesec onda kada Mjesec lici na srp. Tako nesto imati u ruci i prebaciti ga preko vode! Ali tako da ostane trajno. Vrijeme ga se ne dotice. Da je podjednako i star i mlad, kao sto je i star i mlad Mjesec gore nad njim. A on je upravo najljepsi onda kad se nad njim naveze Mjesec. Tada vise kao i da nije most u noci i nad vodom, nego prica "iz hiljadu i jedne noci". Kao da je Seherzada ispricala jos jednu pricu:

"Veliki care, da ti ispricam: U jednoj zemlji na sjeveru ima vise bijela kamena, nego sto na moru ima bijele pjene. A bregovi, brda i planine u toj su zemlji kao sto su valovi na velikom moru, onda kad se more s vjetrovima zavadi. Tamo kad bi dosao, veliki care, ucinilo bi ti se da je sva ta zemlja nacinjena od samih oklopa - nekad davno izginulih oklopnika... Kad zagrme gromovi u oblacima, dolje na zemlji zazveci kamen - kao sto u boju zazveci celik kad se sudari mac sa macem. Jos ti ovo mogu reci, veliki care, o toj zemlji... Jedna plaha rijeka presijeca je. Razmakla je brda i planine i potekla sa sjevera najug. Od hiljade rijeka na svijetu nijedna nije - ni da joj papuce pred nogama okrene, prije nego sto ce u more ici, eto, takva je ta rijeka. Kao da je gazela potrcala kroz tu zemlju i kao da jos trci - eto, takva je ta rijeka. I za dugo - za dugo nisu je mogli uhvatiti da je mostom premoste. Uhvatila ju je najzad ptica! Svoje krilo prebacila je s jedne strane na drugu i to je danas most na toj vodi. Kad bi otisao do te vode i do te cuprije, veliki care, ti bi rekao da u haremu tvome, da medju tvojim hanumama, ljepote takve nije - kao sto je bila ona ptica koja je onde ostavila svoje krilo, da od njega most postane. Doslo mi je u usi, ali mi nemoj vjerovati, da svi koji tamo dolaze da vide taj most izreknu u sebi ili glasno da je to krilo od labuda.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by ponekad ovdje.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 14 years 4 months ago #2426

________

Miljenko Jergovic

ĆAMIL

Mrzili smo seljake, smijali smo se njihovim naglascima, a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.

I tko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, Price od Camila Sijarica.

Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.

Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.

Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.

A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.

Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

Camil Sijaric je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.

Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by ponekad ovdje.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 14 years 4 months ago #2714

Inšallah Madona, inšallah (Miljenko Jergović)

"Moje ime je Mustafa.
Od onih sam koje ti je bolje ne pogledati. A ako i među takvima ima
najgorega, onda sam taj.
Kad u Tešnju žena zanese, zabrane joj da pokraj moje kuće prolazi. Ako me pogleda, vele, dijete će ti bit ružno ko niko njegov. Tog adeta drže se i turske i njihove žene.
A kad sam bio maksum, svojoj majci do ispod koljena, ona bi me gladila po glavi i govorila:
Moj Mustafa, tebe je dobri Allah od ljubomore stvorio. Takvog da te samo on može pogledat, a da mu ne dođe muka.
I još bi rekla kako je to sretan znak, jer Bog vazda čuva od ljudskog oka ono najbolje što je stvorio. A kako može biti dobro ono što je ružno, to mater nije znala reći. Uvijek ima nešto što cijeli svijet zna, a samo matere ne znaju. Da znaju, ne bi se ljudski rod nastavljao.
Ali nije moje da to govorim. Bolje je da dalje kazujem samo o sebi, a ne o d r u g i m a.
Moje ime je Mustafa. Ali se na njega ne odazivam. Kad sebe poželim zazvati, ja šapnem Gurbet." (Gurbet)

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 14 years 3 months ago #3359

MILOST

Mada je istom bilo proslo sesnaest sati, dan je vec poceo uzmicati pred nadolazecim sumrakom. Snijezilo je i bilo je hladno. Ulica pusta, kao da je izumro svijet, vrijeme stalo. Osman to nije primjecivao. Nije osjecao kako mu je kosa vec sasvim mokra, kako mu na siroka, razdrljena prsa vjetar nanosi snjezne pahulje koje se tu tope i lagano klize niz kozu. Nije znao kamo se uputio, zbog cega tako zurno grabi, gdje ce biti kraj njegova puta. Znao je jedino da je onaj tamo mrtav, a on u stanju u kojem se rascjepljuje nase "ja", kad se fino, meko, pulsirajuce tkivo mozga rasclanjuje u masu nepovezanih cestica, kada se dusa rasplinjuje kao izmaglica ponad rijeke, ne odvajajuci se od tijela, ali prestajuci s njim tvoriti harmonican, savrsen sklad razumskog bica. Nesposoban za koncentraciju, za tvorbu racionalnih misli, odluka, planova, zelja, imao je jos toliko razbora da spozna kako je crta sto ga dijeli od ludila zastrasujuce blizu.
Glavu je osjecao kao napuhan balon koji je iz trena u tren rastao, a u njemu eho razlicitih glasova i nepovezanih rijeci. Glasovi su mu bili poznati, pripadali su osobama koje ni po cemu nisu bile medjusobno povezane. Rijecima nije mogao odrediti znacenje ni smisao.
Cuo je i smijeh, ne izvana, jecao mu je u glavi. Nije bio zvonak, srcan, zdrav, nego nekako sulud. U trenu naidje misao kako su to sejtani, nalet ih bilo, usli u njegovu glavu i zaplesali odvratni, sotonski ples. Pobjeci? Kamo? Istjerati ih? Kako?

Onaj tamo ipak je bolje prosao. Ponor pred njim cinio se tako blizu, gori i strasniji od fizickog nestanka. Ici, zuriti, lutati, bez smisla i odredista, do potpunog klonuca, sloma. Hoce li se strmoglaviti u mrak bezumlja?
Trgnuo ga je prasak koji u potpunoj tisini sablasno odjeknu. Sto je? Granata? Grom? Na trenutak stade. Ne. Samo je vjetar u divljem naletu lupio napola razvaljenim vratima stare dzamije na kraju grada. Nesto, nije znao sto, kao meka, blaga ruka povede ga i provede kroz ta vrata.
Docekase ga tisina i pustos. Daske na podu ogoljene, metar-dva od vrata mjestimice prekrivene paperjastim pahuljama sto ih je unio vjetar. Razgleda oko sebe. Polutama, u kojoj je jasno mogao vidjeti pust mihrab, blatnjave, drvene basamke mimbera, zidove isarane banalnim rijecima i crtezima. Mokrim rukavom kaputa pokusa ih obrisati. Boja se razmaza, no poruka ostade citljiva, crvena mrlja neostrih rubova na bijeloj podlozi.

Tisina je postajala sve glasnija. Narastala poput plime i u valovima udarala u napete bubnjice. Cvrsto zakoraci. Dode pred mihrab i spusti se na koljena. Polozi dlanove ispred sebe, sagnu glavu i celom dotaknu pod.
"Subhane rabiel ala..."
Sklopljenih ociju izgovarao je te tri rijeci groznicavo, brzo, kao u transu, nesvjestan sebe, nesvjestan Onog pred koga je pao na sedzdu, nesvjestan prostora u kojem se nalazi. Odnekud, iz nekog drugog svijeta, davno prohujala vremena, iz zapretanog sjecanja doprijese rijeci: "Dijete moje, kad ostanes sasvim sam, upamti, Boga dragog pozovi i ne boj se." Nije upamtio. Sjetio se nenadano, tog snjeznom vijavicom zastrtog predvecerja, kao davnog, toplog, djetinjeg sna. Podize glavu i ostade sjediti na koljenima.
"Boze uzviseni", izgovori poluglasno, drhtavo, "usrdno Te molim, ne daj da izgubim razum, Tvoj najveci, najsvetiji dar. Pokazi mi put koji Tebi vodi. Pomogni malom, slabom, izgubljenom..." Naglo usuti jer mu ponestade daha pa priceka da ga povrati, da se malo utisa bjesomucno udaranje srca.

Bio je to mlad covjek, istom usao u dvadeset devetu. Po onome sto se vidjelo izvana, odavao je utisak sredovjecnog muskarca. Visoko blijedo celo po sredini ispresijecalo nekoliko uzduznih dubokih trajnih crta koje su obicno potpisi prezivjelog bola. Oci su mu bile mrke kao dugmad harmonike, a izraz im govorio kako mu je dusa jos na ovom svijetu upoznala pakao. Od jakog nosa do usana pruzale su se dvije duboke brazde.
Imao je snazna prsa, jake ruke, vitke prste. Dlanovi su mu se neprestance znojili. Povremeno ih je otirao o grubu tkaninu kaputa, pa odustao. I pored studeni u prostranoj odaji, njega su zapljuskivali valovi vrucine. Studeno je bilo i u njemu samom. Kada bi netko uspio proniknuti do njegove duse prekrivene ranama, od koje neke bijahu svjeze, krvave, dvije jos vruce, neke prekrivene krastama, ostale gotovo zarasle, s vecim ili manjim oziljcima, bio bi uvjeren da se radi o veoma starom covjeku.
Podigao je do tada poniknuti pogled. Oci su mu bile sjajne i vlazne. Tijelo se strese. Naisao je strah, nenajavljen, neobjasnjiv, jeziv, strah koji paralizira uzasom spoznaje da spasa nema, da vise nema ni nade u spas.
"Moj Boze, ne znam sto me dovelo u Tvoj hram, slucajnost ili providnost", kaza osjecajuci drhturenje glasa, srca, tijela. "Sto god da je, na bolje mjesto nisam mogao doci... Zbunjen sam, preplicu mi se proslost i sadasnjost, buducnost ne nazirem. Sad, prvi put nakon dugih sesnaest godina obavit cu molitvu, ne onako kako si nam propisao, ne onako kako sam nekad davno naucio, zaboravio sam... Bit ce to Tebi upucen vapaj. Milostiv si i blag, a snazan, sveznajuci i svemoguci... Zasto te se i oni koji ne vjeruju, gotovo bez izuzetka sjete u teskom casu kao jedinog spasitelja, utjehe, posljednjeg utocista? Digni zastore sa mojih ociju. Pomogni mi da Te vise nikada ne napustim, da me nikad vise ne napustis..." Rijeci zapele u grlu. Dugi, vitki prsti obuhvatili i stegnuli celo.
"Prije pola sata, sat, ubio sam covjeka... Nekoga tko je bio sasvim bespomocan, nesposoban i da progovori, kamoli da se bar pokusa obraniti." Ruka se spustila sa cela, klonula na koljeno pokriveno mokrim kaputom. Potrazila je onu drugu. Prsti su se isprepleli kao dvije bijele petokrake zivotinjice.
Mrak se neopazice uvukao i polegao oko njega. Najednom nemira nestade. Nestade straha, blazenstvo mira razli se njegovim krvotokom. Nestadose i glasovi sto su mu se u glavi mijesali, utihnuse rijeci bez znacenja i smisla. Nestade sotonskog smijeha. Ostade toplina, spokoj i tisina u kojoj su jedino zvonili zvoncici Amilinog smijeha.
"Znam da sve znas", nastavi sada mirnim, gotovo cvrstim glasom. "Jedino Ti. Znas sve moje misli, cak i one od kojih bjezim ne zeleci ih prihvatiti kao svoje, znas svaki moj korak, djelo, namjeru... Zasto onda pricam? I to znas. Potrebno je glasno izgovoriti, cuti vlastiti glas dok samom sebi izgovaram optuznicu. To bi bar malo trebalo olaksati ovaj, za moja ramena pretezak teret koji me razvaljuje, razara... Nekad Sam bio opasan snagom i tijela i duha. Kopnjela je. Prvo polako, neosjetno, a onda naglo, poput snijega kad zapuse jugo, sasvim isciljela. Udahni mi bar toliko snage da izreknem, da olaksane duse prijedjem crtu koja me dijeli od vjecnosti. Ne trazim milost ni oprost. Osudi me, kazni me. Jedino se tebe bojim. Ti si onaj koji uslisava molitve. Zaista si jedino ti sveznajuci i mudar. U ovome casu to govorim s istinskom vjerom i potpunom uvjerenoscu."

Iznova je usutio. Osmijeh mu obasjao lice dok je bezglasno molio Amilu da bude malo tisa, zvoncici njezinog smijeha remete mu misli. Kao da ga je cula, njen smijeh utihnu. Samo je napolju, kao u nekom drugom svijetu, tiho cvilio vjetar. Oci uprte u neprozir, i dalje su bile sjajne i vlazne.
"Prva slika koju pamtim je djed, visok, koscat, bijele brade. Sjedi na kozici i naglas uci Kur'an. Nisam imao ni pune cetiri godine kada me nenametljivo a sigurno poceo priblizavati Tebi. Pricao mi je kako si velik i mocan, kako sve tajne znas, tjesis tuzne, jacas slabe, donosis radost nesretnima. Kako si uz nas uvijek, pa nikada nismo sami, kako trazis od ljudi samo da budu casni i dobri, da se vole i uzajamno postuju, a ako pogrijese, da mnoge grijehe prastas jer si milostiv i samilostan... Njegovo ozbiljno lice tada bi ozarila blagost, vjera, unutarnji mir. Njegov zanos se pretakao u mene pa sam slusao ne trepcuci, zadivljen Tobom, pazljivije nego lijepe price koje mi je cesto pricao. Zavolio sam te, moj Boze, i djetinje naivno i nevino zalio sto si nevidljiv i nedohvatljiv... Rano sam poceo obavljati sve propisane molitve. Ne zato sto me tjerao, vec sam u tom dobu to cinio s osjecanjem svete duznosti i zelje da i Ti, Boze, mene zavolis...
Jedne veceri, kad mi je pricao kako se sve na ovome svijetu desava po Tvojoj volji", glas napuknu, "u jednom casu nesto duboko u meni se slomilo. Nisam ga zelio povrijediti, presutio sam pitanje koje sam mu zelio postaviti - kamo srece da nisam - ako si tako milostiv i blag, zar je mogla biti Tvoja volja da ne upamtim ni majku ni oca, da nemam sestru ni brata, ni nanu... Mislio sam kako nije ni milostivo ni blago to uraditi jednom djetetu, od samog pocetka odrediti mu tezak put. Nikad ne osjetiti roditeljsku ljubav, ne sjecati se lica i glasa majke, nikad, ni u snu, ne osjetiti umirujuci dodir dragog dlana kao znak zastite, sigurnosti, pripadanja... Nisam to mogao prihvatiti... tada. U toj noci, mimo moje volje, zastori su se navukli preko mojih ociju. Mozda bi se digli ranije da u trinaestoj i djeda nisam izgubio." Ote mu se tezak uzdah.
"Sad, prerano ostario, gledajuci sve zlo rata porodjeno iz mrznje, sad znam da za sve sto cinis imas svoje razloge, da su oni pravi i pravedni. Mozda si me, uskracujuci mi porodicu, stavljao na kusnju. U dobru i sreci lako je voljeti, ostati dosljedan u svojoj ljubavi prema Tebi; u muci i jadu je velicina i snaga nepokolebljive vjere i snage oprosta... Tada sam mislio samo o onome sto si mi uzeo, zanemarujuci ono sto si mi dao - zivot, zdravlje i najvrednije, najdragocjenije - ostar, bistar um. I Amilu, moju radost, ljubav, nadu...
Ucio sam, stekao siroko znanje, i opce i religijsko. Kao zreo covjek, postavljajuci pitanja i trazeci odgovore na bitna pitanja, pitanja prapocetka, ustrojstva kozmosa, mikrokozmosa, nastanka svijeta, zivota, i covjeka kao krajnje konzekvence, ponovo sam postao svjestan tvoje sveobuhvatnosti i sveprisutnosti. Ipak, nisam Ti se vratio. Bio sam, ako nije neprilicno reci, intelektualni vjernik, mislio da je za vjernika dostatno imati cisto srce i plemenite namjere. Moj Gospodaru, danas sam i to izgubio. Nista vise nemam osim ove, davno izgubljene, pa nekim cudom ponovno nadjene spone koja me u ovome casu s Tobom vezuje, i nade da cu sebi olaksati molitvom. Jer, ti se zaista odazivas molitvama onih koji te zovu, ako Te zovu...
Osim ucenja i citanja, drugih interesa gotovo da nisam imao. Tako je bilo sve do posljednje godine studija kada sam sreo Amilu. Lijepa, cedna, moja... Boze uzviseni, nista ovozemaljsko u ljepoti se ne moze usporediti s njezinim smijehom. Kao zvon praporaca punio je moje srce zeljno ljubavi. Stalno me pratio. Do malocas sam ga i ovdje cuo.
Bila je tri godine mladja od mene. Sanjali smo o danu kada ce diplomirati, kad cemo saviti gnijezdo. Amila ce nam radjati djecu. Ucit cemo ih Ijubavi, ljepoti, dobroti ljudskoj ... Svaki vikend proveden zajedno, svakodnevni telefonski razgovori...
Bila je na samome kraju, jedan ispit ju je dijelio od diplome kada je pocelo. Ostala je u Banja Luci gdje je studirala, ja ovdje. Presjekli su nam sve putove, srusili mostove. Ni telefonom se vise nismo mogli cuti, ni pisati jedno drugom. Ostale su samo rijetke kratke poruke preko listica Crvenog kriza koje su putovale po nekoliko mjeseci. U ocima je, jednako stvarno i blisko, obitavalo njezino lice, sjajne oci sarenih duzica, u usima zvoncici njenog smijeha, na usnama njeno ime... A zlo je raslo do neslucenih, nezamislivih razmjera." Uronio je lice medju dlanove i obujmio glavu.
"Svoj sam zivot uvijek temeljio na ljubavi prema lijepom, dobrom, casnom. Mrznja je bila tek pojam, nepoznat, dalek mome srcu i umu. Moj Boze, vise nije tako. Osjetio sam da je stvarna, da zivi, da je snazna, slijepa i jaka, i od ljubavi jaca. Je li u njihovim srcima zivjela oduvijek, a drzali je sputanu, u lance svezanu, pa ona, tako sputana, u zelji da se oslobodi, jacala. Kad se osjetila dovoljno snaznom da je vise nista ne moze drzati okovanu, kao zvijer je rastrgala lance i kao pobjesnjela nasrnula. Iz cega se rodila? Kada? Kako? Zbog cega? Ne znam. Ne vjerujem da itko osim tebe zna. Tek, zaigrali su krvavo kolo i jos ga igraju. Ima li kraja, moj Boze?
Radio sam do iscrpljenja, u radu nalazio utjehu i spas. Jedino si mi Ti mogao dati takav dar za kirurgiju koja je za mene svojevrsna umjetnost. Spasavao sam i one koje su svi drugi bili otpisali. Ustvari, Ti si ih spasavao mojim rukama. To sada znam. Sto su rane bivale zesce, razornije, cesce, moja snaga i entuzijazam su se udvostrucavali, utrostrucavali, ustostrucavali. Nailazila su razdoblja kada se cinilo da gubim snagu, da ce me slomiti danonocni iscrpljujuci rad. Bas tada bi stizala vijest da je Amila ziva, zdrava, moja. U noci, u potpunom mraku, bezglasno sam je dozivao, govorio joj kako cemo nasu djecu morati uciti da osim dobra postoji i zlo, da budu pripravni ako naidje, da osim ljubavi negdje cuci mrznja, ne smije ih zateci nespremne kao nas... Moja Amila, jedina izvjesnost u sveopcem kaosu, svojom nevidljivom prisutnoscu potirala bi umor, strah, glad, nesanice...
Poceo sam se osamljivati da sacuvam zrnce normalnosti koje mi se danas otelo i kotrlja se pred mojim ocima, a ja uzalud trcim da ga stignem i uhvatim... Prestao sam slusati radijske i televizijske vijesti, cak izbjegavao i usputne komentare na ratne teme. A boljelo je ubijanje, osakacivanje, ponizavanje, protjerivanje... Prepuna su groblja. Bolesti, studen, suze, krv, glad, dim, miris palezi. Tuzne kolone prognanih... Bjezao sam od tih slika, a nisam mogao pobjeci. Ne bih ni trebao bjezati. Pale su maske." Umor ga savladavao, kapci bivali sve tezi.
"Sve ovo u meni, Boze, rezultat je gubitka. Ne jednog, nego gubitka svega sto sam imao. Ne materijalnog, nego neusporedivo vrednijeg, onoga sto covjeka cini covjekom, sto stoji iza svakog njegovog postupka, namjere, zelje." Osjeti se sasvim ogoljenim.
"Nasao sam se pred zidom bez ikakve mogucnosti da krenem naprijed niti da se vratim nazad. Oduzeo sam zivot covjeku. Prekrsio Tvoj zakon. Znam da je ljudski zivot svetinja. Zivot je Tvoj dar i covjek ne smije prekrsiti taj zakon. Prekrsio sam i profesionalni kodeks. Obavezao sam se i zakleo da cu uvijek i samo pomagati ljudima, pokusavati im svim svojim znanjem i sposobnostima produziti zivot, ublaziti bol i patnju, a sto sam ucinio? Zaustavio sam, prekinuo jedan zivot. I trece, mozda najteze. Uzeo sam sebi pravo da sudim, presudujem, da sam izvrsim presudu, sve u situaciji da onaj kome sudim, kome izricem najtezu kaznu, nema ni pravo ni mogucnost da kaze ma i rijec. Jos gore. Bez sigurnog dokaza krivnje. Pa ipak, siguran sam i u tocnost optuzbe, nepobitnost dokaza i pravednost kazne. Sve mi to govori moje srce, osjecam to u dusi koja se iznova sastavlja, prestala se rasplinjavati od casa kada sam preda te kleknuo. Sve mi je to, bolje od ikakvog dokaza, rekao sjaj u njenim ocima." Umor postajao sve tezi. S naporom je drzao otvorene oci. Snazno ih protrlja vrhovima prstiju.
"Poslije Jajca, Vinca, Prijedora, Kozarca, Kluca, pocese stizati prognanici iz Bijeljine, Janje, Banje Luke. Prestao sam misliti na rat, glad, studen, zaboravio na krvavu zemlju, mrtve, sirocad, crne kosture zgarista. Ostala je samo Amila, zvoncici njenog smijeha, sjajne oci sarenih duzica... Pet puta sam uzalud docekivao tuzne kolone prognanih, kao sumanut se gurao izmedju izbezumljenih, jadom i nevjericom skrhanih ljudi. I zvao, do neba se prolamalo: Amilaaa! Dosta tih nesretnika ju je poznavalo. `Ziva je i zdrava nasa doktorica, Bog joj zdravlje dao', govorili su mi.
Sesti put, na nesrecu, nisam otisao uzalud. Nasao sam je. Dvije su zene izmedju sebe vukle ono sto je ostalo od djevojke koja je nekad bila moja Amila... Prljava, razderane odjece, rascupana, krvava... Nije me prepoznala. Samo me na tren pogledala s uzasnim sjajem u ocima. Tada sam bio samo musko, paradigma surovosti i najtezeg zla... Silovali je u planini, samo osam kilometara od mojih ociju, ruku, srca...
Smjestili su je na psihijatriju. Kolege su samo nemocno slijegali ramenima, o prognozi, mogucnosti oporavka, niti rijeci. Jaki lijekovi doveli su je u stanje letargije. Dise, gleda, jede, spava. To ostade od moje Amile, moje buducnosti, zivota.
Plakao sam, urlao, lupao glavom o zid dok krv ne bi potekla... Onda sam se vratio poslu pokusavajuci u spasavanju drugih za sebe naci spas.
Jutros dovezose ranjenog cetnika. Cetnik. Simbol svih zala sto su se na ovim prostorima desavala i desavaju. Ali, ranjeni cetnik je samo ranjeni covjek kome treba pomoci. Lijecnik od toga dalje ne ide, niti smije ici. S dvojicom asistenata sam ga operirao, trajalo je preko sest sati. Bio je spasen. Policajci su stajali pred vratima sobe. Danonocno ce ga cuvati da mu se, kojim slucajem netko, zbog zla koje je od njih prezivio, ne pokusa osvetiti...
Vozili su ga iz sale. Odjednom se tu stvori Amila. Kad ga vidje, kriknu tako snazno, sablasno, da zaglusi prostor: `...radjati, balinkuro... necu cetnike... ne daj me, majko!...'
Mi gledamo skamenjeni, sledeni njenim izrazom, glasom. Tehnicari s psihijatrije je hvataju, vuku. Ona se otima, cupa, osvrce, stisce male sake u pesnice i jednako sablasno, prodorno vice, krv se u zilama ledi: `Mihajlo, Mihajlooo!'
Svega sam postao bolno svjestan. U trenu mi se vratio negdasnji sjaj tih ociju koji bijase jedino svjetlo u mom praznom zivotu, ociju koje su sjale poput dalekih zvijezda, i vremena kada sam bio siguran da, dok taj sjaj traje, necu biti izgubljen, poput antickih pomoraca ciji jedini orijentir bijase slabasni sjaj zvijezda koji ih je sigurno vodio zeljenom cilju. Vratio mi se i kratak trenutak u prihvatnom centru kada me je, poput jakog svjetla u dubokom mraku, njihov jezoviti sjaj sasvim zaslijepio. Bas taj bljesak me uvjerio, prisilio, natjerao da uradim ono sto nisam smio...
Je li dar ili kazna ljepota i cednost kojim si je obdario? Da nije bila lijepa, mozda ne bi dozivjela najteze od svih ponizenja. Da nije bila cedna, mozda bi sacuvala razum... Zamrseni su, i nama smrtnicima nedokucivi putovi Tvoji, o Svevisnji.
Kada su svi napustili sobu, sasvim mirno, s nepokolebljivom odlukom, navukao sam u spricu ampulu adrenalina. Dok sam vezivao povesku oko njegove nadlaktice, ta mlitava, bezivotna ruka izazvala je u meni novi osjecaj - zbilja, zar to hocu, zar to mogu uraditi?... A onda bljesak - ta je ruka razdirala njezinu haljinu, ta ruka je...
Mrak mi zastrije sve vidike. Vidio sam samo trag uboda gdje je primio uvodnu anesteziju. Bas na to mjesto sam ubo iglu. Samo kratak hropac i... gotovo."

"Eto, glasno sam izgovorio ono sto si Ti vec znao. Sto sad zelim? Samo malo mira, malo zaborava. A poslije? Neka bude volja Tvoja. Pomogao si mi. Olaksao teret, odagnao nemir, strah, uzas... U saburu cu traziti spas uvjeren da cu doci pred svoga gospodara, sresti se s njim. A moj jedini gospodar si Ti, o Svevisnji. Doista si ti milostiv i blag."



Epilog


U lijecnicku sobu na psihijatriji, usplahiren, uletje doktor Salih.
"Ljudi moji, u medicini je sve moguce. Ona mlada lijecnica iz Banje Luke se iscupala. A svi smo je bili definitivno otpisali."
"Po cemu sudis?" upita Ivana.
"Sad me zaustavila i sasvim mirno, razborito, bistra pogleda, pitala poznajem li kolegu Osmana s kirurgije."
"Pa sto cekas? Idi mu reci. Znas koliko je dolazio, brinuo."
Salih je pogleda s nevjericom.
"Zar nisi cula?"
"Sto?"
"Jutros su ga nasli smrznutog u dzamiji."


Nura Bazdulj Hubijar, Nevjestinski ponor i druge price

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 14 years 2 months ago #4597

KAD UMREM DA SE SMIJEM



Posjeta ministrice izbjegličkom kampu

-Dobro je… Dobro je…

-Fali li vam šta?

-Ne fali. Bog dao, pa nam više ništa ne fali.

-Želite li se vratiti?

-Kuda?

-Pa… u… odakle ste?

-Iz guzice pasije.

-Ovaj… jest ti nano ovaj dedo šaljivdžija!

-Jest.

-Želiš li se ti nano vratiti?

-Kuda?

-Pa… u… odakle si?

-Iz gujice pasije.

-Ovaj… dedo iz guzice, a ti iz gujice? Kako to? Aaaa… jeste vi meni šaljivdžije!

-Jesmo, fala Bogu.

-Jeste li zadovoljni smještajem u kampu?

-Jesmo, fala Bogu.

-Kako vas zdravlje služi? Jeste li zdravi?

-Jesmo, fala Bogu.



***

-Ženo, dodaj mi tablete za umiranje!

-Koje su boje i u kojoj su kesi?

-Istresi plavu kesu, pa nađi žute tablete što su dobre zasvašto.

-Popij prvo ove za srce i ove za glavu, da ti je lakše mrijeti.

-Neka! To ostavljam tebi, ako te srce za mnom zaboli, il te zaboli glava oko zaostavštine. Oporučujem ti svih osam kesa tableta za život. A sad mi nađi one žute što su za umiranje i jednu onu od koje se smije.

-Nemoj bolan, eto vidi kakav si… Ni sa onom ženom ništa ljudski ne progovori, a haman je fina.

-Sebi je. Daj ti meni moju tabletu.

-Što će ti još, dragi Hazime, već si tri danas popio?

-Neka sam. Hoću još jednu. Kad umrem, da se smijem.



Fadila Nura Haver

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 14 years 2 months ago #4690

Dijalog između istine i laži


Razgovaral su istina i laž, pa je laž rekla:
''Ja imam uzdignutiju glavu od tebe!''
Istina joj odgovori: ''A ja sam postojanija od tebe!''
Laž će opet: ''Ja sam snažnija od tebe!''
Istina će na to: ''A ja sam dugovječnija i trajnija od tebe!''
Laž ponovo reče: ''Sa mnom su jaki i bogati!''
Istina joj odgovori: ''A zar ne znaš da je Allah objavio: I isto tako Mi učinimo da u svakom gradu velikaši postanu grješnici i da u njemu zamke postavljaju, ali oni samo sebi zamke postavljaju, a da i ne primjećuju.'' ( A'raf, 123.)
Laž tada reče: ''Ja te mogu ovog trenutka ubiti ako hoću!''
Istina joj ponosno odgovori: ''Međutim, moji potomci će kad-tad tebe ubiti.''

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 14 years 2 months ago #4706

Zivio neki starac,malo cudan,nije se bas puno mjeso medju narod,al eto po vazdan imo obavezu,pravio cerpic.Jedan dan pred njeg stade momak pa mu kaze:
-O stari!....Hoces li se vise proci tog svog blata?Po vazdan si u njemu,a od tog vise hajra nema,to niko nece.Zivot ti prodje u blatu.
*Neka sine mani me se,ovaj stari zanat sam naucio,hvala dragom Allahu,u blatu jesam al cista obraza,a dovoljno mi da ne moram pred tobom pruziti ruku.

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: ponekad ovdjeMustafawebmaster
Time to create page: 0.054 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version