Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Welcome, Gost
Username: Password: Remember me

TOPIC:

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 13 years 2 months ago #14437

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
Velika srca vole,mala traze da budu voljena

Draguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje otmjene trgovine posmatrao prolaznike.
Neka se djevojcica priblizila trgovini i prislonila nosic na izlog.
Kao nebo plave oci radosno zasijase kad ugleda jedan od izlozenih predmeta.
Usla je odlucno i prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.
"To je za moju sestru.Mozete li mi to zapakovati kao poklon"?
Trgovac s nevjericom pogleda djevojcicu i upita:"Koliko novaca imas"?
Ona se podize na prstice,stavi na sto limenu kutiju,otvori je i isprazni.
Bilo je tu nekoliko manjih novcanica,saka sitnisa,nekoliko skoljki i figurica.
"Hoce li biti dovoljno"?upita ponosno.
"Zeljela bih starijoj sestri kupiti poklon.
Otkada namamo mame,ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe.
Danas joj je rodjendan.
Uvjerena sam da ce je poklon veoma obradovati.
Njene su oci iste boje kao taj dragi kamen".
Trgovac je otisao u malu prostoriju i u zlatnocrveni papir zapakovao kutijicu.
"Uzmi i pazljivo ponesi".rece djevojcici draguljar.
Ona uze paketic kao pobjednicki pehar i ponosno izadje iz trgovine.
Sat vremena kasnije u trgovinu udje prekrasna djevojka s kosom boje meda i divnim modrim ocima.
Stavi na sto kutijicu koju je trgovac pazljivo zapakovao i upita: "Ova je ogrlica kupljena u vas,zar ne?
"Da,gospodjice".
Koliko je kostala"?
"U mojoj trgovini cjene su stvar povjerenja,ticu se samo mene i mojih kupaca".
"Moja sestra je imala nesto sitnisa,sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu"!
Trgovac zatvori kutiju,slozi omot i vrati je djevojci.
"Vasa je "SESTRA" platila najvisu cijenu,dala je sve sto je imala".

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 13 years 2 months ago #14471

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
Prica jedne svijece ...




Zapalili ste me i gledajte moje svijetlo.
Radujete se jasnoci i toploti koju darujem.
Veselim se da mogu gorijeti za vas.
Da nije tako lezala bih u nekoj kutiji bez koristi.
Smisao dobijam tek kada gorim.
Ali,dobro znam,sto duze gorim,to kraca postajem,
to se vise blizim svome kraju.
"Izgorjela je" reci cete, a ono sto je ostalo vi cete baciti.
Znam, za mene postoje dvije mogucnosti:
Ili da ostanem u kutiji u tami,
ili da gorenjem postajem kraca.
¨Dajem sve u korist svijetla,a time dovodim samu sebe kraju .
Ipak ljepse je ako mogu nesto dati...

Gledaj,isto je tako s ljudima!
Ili se povuku,ostajuci sami za sebe i
sve je hladno i prazno;
ili se priblize ljudima i daruju im od svoje toplote i ljubavi i onda zivot dobija smisao.
Ali,znaj i to da za ovo moras dati nesto od sebe samog,nesto od svoje radosti,od svoje srdacnosti, od svog smijeha,mozda nesto i od tuge.
I ne trebas bojazljivo razmisljati o tome kako ces sacuvati samo sebe.
Mislim da samo onaj ko druge veseli postaje sam veseliji.
Samo onaj ko je svijetlo drugima,sam ce primiti svetlo.
Sto vise goris za druge to ce svjetlije biti u tebi samom.

Mnogi su ljudi samo zato tmurni i neraspolozeni, jer se boje biti ovde za druge,
zale se i neprestano mrmljaju na teska vremena.

Jos uvek nisu shvatili ovo:
Jedno jedino svijetlo koje gori,
vece je i vrijednije
nego sva tama svijeta. Dopustite dakle da vas malo ohrabrim, ja, mala svijeca.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Mare.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 13 years 1 month ago #14629

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
MUDRAC
« Dakle,ti bi zelio da razgovaras sa mnom? »rece Mudrac.
« Ako imas vremena »rekoh.
Mudrac se nasmijesi. »Moje je vrijeme vjecnostc.
« Sta si me htio pitati? »
« Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi? »
Mudrac odgovori:

« Sto im je detinjstvo dosadno.Zure da odrastu,a potom bi zeljeli ponovo biti djeca.
Sto trose zdravlje da bi stekli novac,pa potom trose novac da bi vratili zdravlje.
Sto razmisljaju tjeskobno o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost.Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti.
Sto zive kao da nikada nece umrijeti,a onda umiru kao da nikada nisu zivjeli.”
Mudrac me primi za ruku.Ostadosmo na trenutak u tisini.
Tada upitah: »Kao roditelj,koje bi zivotne pouke zelio da tvoja djeca nauce? »
Osmehujuci se Mudrac odgovori:
« Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli.
Mogu samo voljeti.
Da nauce da nije najvrednije ono sto posjeduju, nego ko su u svom zivotu.
Da nauce kako se nije dobro uporedzivati s drugima ...
Da nauce kako nije bogat onaj covjek koji najvise ima,nego onaj kojem najmanje treba.

Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno bice,a potom su potrebne godine da se izlijeci.
Da nauce oprastati.... tako da sami oprastaju.
Da nauce da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je razlicito.
Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima ...a ipak ih voli.
Da nauce kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste.Moraju i sami oprastati.

Ljudi ce zaboraviti sto si rekao.
Ljudi ce zaboraviti sto si ucinio.
Ali nikada nece zaboraviti kakve si osjecaje u njima pobudio. »

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by Mare.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 13 years 1 month ago #14639

Sin rasipnik
Bio neki čovjek pa imo nekoliko sinova, koji su ga dobro slušali, osim jednog koj nije volio da radi a volio je cia puno troši. Govorili su to njemu da to ne valja, al' on nikako da se uhaviza.
Tako jedne prilike kad su kupili sijeno otac reče:
- Ja ću sam na plast, a vi svi bacajte sijeno!
Do pola plasta sinovi su bacali sijeno a otac je nogama gazio, kad je bilo od pola plasta oni su i dalje bacali a otac je nogama i vilama obarao sijeno na zemlju Dok će ti onaj sin što nije slušo:
- Ama, babo, dokle ćemo vako, ako ti budeš vraćo sijeno nikad nećemo završiti; mi svi ne meremo nabacati kol'ko ti moreš zbaciti!?
- E tako je sine i u nas u kući, mi svi ne meremo nanijet kolko ti moreš raznijet, mi svi ne meremo zaraditi kolko ti moreš potrošiti?, - reče mu babo, a sin vidje da više nema kud i obori glavu.
Miš i lemeš
Ono bili nekakvi čobani pa čuvali ovce. Svi su čuvali svoje, samo je jedan bio fukara pa čuvo tuđe. Pa kad bi se saberi oko vatre svi su čobani nešto govorili, ko je đe i šta vidio i čuo, pa dođe red i na onog čobana što je tuđe ovce čuvo, pa reče:
- Nećete mi vjerovati šta ću vam ispričati, al', eto da ispričam, pa ko hoće nek' vjeruje, - veli - imo sam jedan jandžik(1) od kozije kostrijeti, kad jednu noć, došo miš, pa grickaj, grickaj, ma, voliki je on komad, ko dlan, na njemu progrizo.
- Ma, bježi, šta ti znaš, - vele mu čobani - đe će miš kostrjetni jandžik progrist, daj sjedi i šuti!
Šta će čoban, hud i jadan, zgrbi se i prišuti.
Zeman po zeman, prođe dosta vremena, čobani se zamomčiše i poženiše, skućiše, pa i ostarješe. Pa i onaj čoban fukara malo po malo postade najbogatiji čovjek u selu pa ga i za muhtara postaviše. Svi su jedva čekali da ih muhtar u svoju kuću na sijelo pozove. Tako jednu noć, dok su prali ruke i brisali brkove i brade od masne muhtarove sofre, neko zavika:
- E, der te ljudi da nam muhtar štogod ispriča!
- Nećete mi vjerovati - veli muhtar - što ću vam ispričati; imo sam jedan gvozdeni lemeš(2) gori na tavanu, kad jednu noć došo miš, pa grickaj, grickaj, ma voliki je on komad, ko dlan, na njemu progrizo...
- Jest vala, hoće to, - povikaše u glas prisutni - hoće miš, bezobrazna je to životinja!
- Ma šta jest, ma šta hoće!? - skoči muhtar - Dok sam bio bijeda i fukara nije mi mogo miš ni kostrijetnog jandžika progrist, a sad kad sam zabogatio i zaimo, sad velite more miš i gvožde jest!
1 JANDŽlK - torba od kozije dlake (kostrijeti)
2 LEMEŠ - gvozdeni dio ralice, ralo, raonik

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by mirsad_d.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 13 years 1 month ago #14646

Mudri seljak i pametni građanin
Gonio putem seljak konja i na konju dvije vreće. Sustiže ga jedan ugladen građanin te upita:
- A šta ti je to u vrećama?
- U jednoj je žito a u drugoj kamenje - odgovori seljak.
- A šta će ti kamenje? - opet će građanin.
- Da mi ne kriva tovar! - mudro će seljak.
- Ama, zamila Boga - reče gradanin - kakva ti je ta pamet, pa da zaludu goniš vreću kamenja. Zar ti nije bilo lakše da žito u dvije vreće raspoloviš, pa tako natovariš i opet tovar ne bi vago, a duplo bi bio lakši!
- E, Bogami ima zapravo - reče seljak - ja se nikad ne bi toga sjetio. Vala si ti neka pametna glava. Nego deder mi pomozi pa da tovar pretovarimo.
Pa ti seljak zastavi konja, spusti tovar, istrese kamenje, raspolovi žito u dvijte vreće, opet natovari, pa nastaviše put.
- Sami Bog te meni posl'o, - reče seljak građaninu - vidi se na tebi da si pametan i u svemu zgodan. De mi bogati reci kol'ko ti imaš konja?
- Nijednog? - reče građanin.
- A krava?
- Nijednu!
- Ovaca?
- Ništa!
- Kuću, belćim, imaš?
- Nemam, u jednog sam trgovca pod kiriju! - odgovara građanin.
Kad to ču, seljak zastavi konja, bez riječi raspremi tovar, skide vreće, svo žito sasu u jednu vreću, a u drugu nakupi kamenja te opet natovari konja kako je prije bilo.
- Ama, šta to uradi!? - upita građanin.
- Bježi od mene hiljadu konaka, i ti i ta tvoja pamet - reče seljak - ja vako gonim ima pedeset godina, ko što su mi babo i djed gonili, pa imam i kuću, i konje, i krave i ovce, a ti ni kučeta ni mačeta. Da te posluša, bi i ja, dina mi sve što imam izgubio! - reče mudro seljak.

Please Prijava to join the conversation.

Last edit: by mirsad_d.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 13 years 1 month ago #14943

Dječak sa praznom saksijom

Veoma davno živio je u nekoj zemlji mudar i srećan viadar. Jedno mu je samo nedostajalo - nije imao djece. Zato pomisli: "Izabraću najpoštenije dijete u čitavoj zemlji, pa ću ga posiniti. "Onda naredi da se svoj djeci razdijeli sjeme cvijeća koje je pripremio i oglasi:

- Onaj ko od ovoga sjemena odgoji najljepši cvijet, bit će mi "sin, ili kći".
Sva djeca u zemlji posadiše sjeme. Zalivala su ga od jutra do mraka i čuvala na toplom i sunčanom mjestu.
Jedan dječak je također pazio, i čuvao sjeme. Ali prođe deset dana, prođe pola mjeseca, a sjeme iz saksije još ne proklija i ne niče.
"Kako je to čudno", pomisli dječak, na najzad upita majku: "Majko, zašto ne iznikne moje cvijeće?" Majka, također zabrinuta, odgovotri: "Posadi ga u drugu zemlju."
Dječak posluša majčin savjet, pa presadi sjeme, ali ono opet ne niče.
Osvanu i dan kada je vladar trebao da pregleda cvijeće. Sva djeca u lijepim haljinama iziđoše na ulice držeći ispred sebe saksije sa cvijećem. Svako je želio da ga vladar posini. Ali šta je to? Zašto je vladar, razgledajući cvijeće, prošao kraj sve djece bez trunke radosti na licu?
Odjednom, kraj jedne kuće on primijeti dječaka kako plače i stoji držeći u rukama praznu saksiju. Vladar naredi da mu dovedu tog dječaka.

"Zašto stojiš s praznom saksijom?" - upita on.
Veoma uplašen, dječak ispriča kako je posijao sjeme, ali ono nije izniklo.
Čuvši to, vladar priđe bliže dječaku i reče: "Evo mog poštenog sina!" Ljudi se uskomešaše.
Zašto je vladar posinio dječaka s praznom saksijom? A on objasni:
"Ljudi, sjeme koje su djeca dobila, bilo je skuhano."
Čuvši to, svi klimnuše glavom u znak odobravanja, a djeca koja su stajala sa divnim cvijećern u saksijama pocrvenješe od stida.

Narodna priča

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 13 years 1 month ago #15077

-
ORMAR

Edin KONJHODŽIĆ

Prostorije naše zgrade su oduvijek bile tjeskobne, i nekada kada sam niz sivkaste stepenice silazio u nekoliko skokova mladalačke nesmotrenosti i viška energije, i danas kad im se vraćam umoran, ili još bolje izmoren sa štapom u ruci. Boja na zidovima nije nikada dobila dovoljno svjetlosti, a ni zrak nije nikada imao dovoljno mogućosti, ljudi nisu imali dovoljno prostora i sve je bilo uvijek lijepo jer smo se s tim stepenicama vraćali, ili ružno jer smo s njima odlazili. Živjeli smo u toj zgradi mirno, tek poneki povik djece ili kriještanje motora automobila su odzvanjali među ovim zidovima, nebitni poput zvukova koje su proizvodili golubovi ili vrapčići, tako strani svemu što nazivamo pjevom. Vrijeme Afroditinih golubova je bilo mirno, svi su bili uvjereni u ljepotu svoga života, u harmoniju društva i čovjeka, a oni rijetki koji su je kvarili su bili veoma brzo ušutkani. Ova harmonija je bila prisutna unutar svake zgrade i svakog skupa, živjelo se jednostavno i veselo, nije se puno razmišljalo, a i svako razmišljanje je imalo svoj ideal, koji je bio svakom blizak i svugdje prisutan. I ja sam rastao mirno, uvjeren da se crni golub spustio na hrast i da je baš tu kod nas nastalo nešto sveto, nešto duševno i mirno. U školi su nam pričali o pobjedama i svijesti, a mi smo samo rasli kao i sva druga djeca na ovom svijetu. A onda je došlo doba jastrebova, vrana i čavki, crno, strašno, otimalo naše djetinjstvo, ubijalo naše prijatelje, tjeralo naše drugove u daleki svijet. Mnogi iz naše zgrade su bili negdje i vraćali se uvijek prelazeći rukom preko naše kose. Preživjeli smo te godine u mraku i bijedi, neke nismo nikada više vidjeli, neki su se potpuno promijenili, ali mnogi su ostali isti, malkice stariji i umorniji.
Oni koji su živjeli s nama u doba jastrebova, čavki i vrana, bili nekako topli i duševni, spremni za pomoć i dug ljudski razgovor, pazili na sve ljude oko sebe. Na prvom spratu je živio bračni par, ali je ona veoma brzo otišla, ja sam bio toliko mali da je se i ne sjećam, a on je ostao i rijetko je spominjao, ali zato veoma brzo stario. Javila mu se jedanput nakon kraja doba jastrebova, čavki i vrana, tražila neke stvari, došla na jedan dan i otišla opet preko mosta. Na drugom je živjela neka čudna porodica, on je bio uvijek namrgođen, nosio veliku tašnu i plašio se svega i svačega. Ona je jedva progovarala, plašila se samo njega i nikog više, vjerojatno je dijelila njegove tajne s njim i sa svakom novom se teret njenog straha uvećavao. Djeca su im bila vesela, kao da nisu od takvih roditelja, skupocjeno obučena, i nestala su veoma brzo, navodno su ih preuzeli njeni roditelji jedne noći, koja je bila jako bučna za nas koji smo živjeli tu. Na trećem smo spratu živjeli mi, a iznad nas je živio usamljeni čovjek, o kojem smo znali jako malo.
Bio je to miran, povučen čovjek. Uredno dotjeran, uvijek nasmijan i ljubazan odudarao je od naše okoline i južnjačkog mentaliteta. Svako jutro je odlazio u isto vrijeme na posao veseo i vraćao se isto tako, za razliku od svih ostalih koji su se vraćali nervozni i umorni. Njegov stan je bio lijepo ali skromno dotjeran, s nekoliko pletenih stolica i sa stolom, koji je imao ploču od nekog teškog kamena na kojem se uvijek nalazila kafa ili sok za goste. Njegov govor je bio malo spor, ali razgovijetan. Imao je svoje mišljenje što je bila rijetkost i često bi se obraćao nama djeci što je bila još veća rijetkost kod starijih. Govorio nam je nekada neke stvari za koje smo bili premladi da bismo ih shvatili, i mi bismo šutjeli i slušali jer smo znali da su važne, a onda ih u dječjem trku brzo zaboravljali.
A onda se desio taj dan i crna kola su čekala ispred zgrade. Mi, djeca smo virili iza zavjesa, stariji su stajali u haustoru i razgovarali nekako drugačije, s nekim nepoznatim ljudima. Stepenice su išle tog dana samo prema gore, i rijetko se ko vraćao. S prvim mrakom su svi sišli, roditelji se vratili kući i nastala je tišina. Izašao sam na stepenice i otišao do vrata njegovog stana. Kucao sam čekajući da otvori, da se pokaže ljubazno lice i ponudi mi sok, da se jednostavno odškrinu ta vrata i da se opet družimo. Nije otvarao i ja sam dodirnuo šteku. U hodniku nije bilo nikog i krenuo sam u sobu. Na stolu su stajale prazne flaše i tanjuri s ostacima hrane. Jedino kretanje je predstavljao dim, koji je nekako visio razapet između zidova. Tražio sam ga i pronašao u spavaćoj sobi, u krevetu, zatvorenih očiju i s rukama na grudima, kao da se moli. Nisam zao šta je smrt i zamišljao sam je kao nešto veliko i moćno, kao zemljotres ili udar groma, kao sve i svašta, ali ne kao mirno ležanje na krevetu, bez pokreta i zvuka. Ne znam koliko sam dugo stajao u toj sobi, možda sat, možda duže, ali su me probudili koraci iz hodnika. Požurio sam i sakrio se u ormar, dovoljno velik i za dva djeteta kao što sam ja.
Ušli su neki krupni muškarci, kakvi su često dolazili u ratu, gruba govora i kratkih rečenica. Odmah su smotali ćilim i preturili ladice. Čak su i zavirili u ormar, ali ih odijela nisu interesirala i to me je spasilo. Pronašli su neki papirić i pročitali par rečenica:

- Ovaj se izgleda ubio.
- Ma pusti budalu. Trpaj stvari i idemo.
- Čuj ovo – nije izdržao teret svoje krivice iz rata.

Onda su sjeli i počeli da se smiju. Čitali su rečenicu po rečenicu. Smijali su se rečenici o savjesti razgledajući njegov sat, o želji za boljim svijetom, u kojem se ljudi neće ubijati procjenjujući vrijednost slike iznad njegove glave, a njegova odluka da sam sebi presudi zbog vlastite krivice je izazvala najburniji smijeh. Na kraju su donijeli nešto hrane iz kuhinje i večerali. Otišli su veoma veseli sa svojim plijenom ljubeći ruku mrtvom vlasniku kao da im je ovaj poklonio sve te stvari. Pismo su odnijeli sa sobom.
Tu noć nisam spavao. Smrt je bila nešto preveliko za malog dječaka. Nakon mnogo godina, nakon što je život ostavio traga na mom licu i promijenio boju mojoj kosi vratio sam se u rodni grad i pokušao saznati imena. Saznao sam da je te večeri pred malim dječakom ležao mrtav čuveni ratni zločinac, a da su ti kriminalci također završili u zatvoru zbog zločina iz rata. Pismo je ostalo nepoznato, ono je pronađeno među ukradenim stvarima, ali nikada nije objavljeno. Navodno se jedan novinar dočepao njegove kopije, ali je urednik spriječio objavljivanje. Nije odgovaralo brzom i površnom vremenu. Odobrili su mi da ga preuzmem jer se nikada nije pojavio nijedan nasljednik. Prostorije naše zgrade su bile tjeskobne kada sam spustio pismo u onaj ormar gdje sam se krio. Nisam ga pročitao. Znao sam sve o jastrebovima, čavkama i vranama, i o golubu koji je zalutao u njihovo jato.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 13 years 1 month ago #15131

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.

Kada je DOSADA zjevnula treći put, LUDOST je, uvijek tako luda, predložila: "Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima." INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je, ne mogavši presutjeti, zapitala: "Skrivača? Kakva je to igra?"

"To je jedna igra", započela je objašnjavati LUDOST, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik."

ENTUZIJAZAM je zaplesao, slijedilo ga je ODUŠEVLJENJE. SREĆA je toliko skakala da je nagovorila SUMNJU i APATIJU koju nikada ništa nije interesovalo. Ali nisu se svi htjeli igrati.

ISTINA je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvjek, na kraju, svi pronađu. PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. OPREZ nije htio reskirati.

"Jedan, dva, tri..." počela je brojati LUDOST.

Prva se sakrila LIJENOST, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. VJERA se popela na nebo, ZAVIST se sakrila u sjenu USPJEHA koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.

VELIKODUŠNOST se nikako nije mogla odlučiti gde se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. LJEPOTA je uskočila u kristalno čisto jezero, a SRAMEŽLJIVOST je provirivala kroz pukotinu drveta. KRASOTA je našla svoje mjesto u letu leptira, a SLOBODA u dahu vjetra. SEBIČNOST je pronašla skrovište, ali samo za sebe!

LAŽ se sakrila na dno okeana (laže, na kraju duge), a POŽUDA i STRAST u krater vulkana. ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije važno.

Kada je LUDOST izbrojala 999.999, LJUBAV još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. "Milion", zavikala je LUDOST i započela svoju potragu.

Prvu je pronašla LIJENJOST, iza najbližeg kamena.

Ubrzo je začula VJERU kako raspravlja o teologiji s Bogom, a STRAST i POŽUDA su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i ZAVIST, i naravno USPJEH, a SEBIČNOST se nije trebala ni tražiti. Sama je izletila iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.

Od tolikog traženja LUDOST je ožednila, i tako u kristalnom jezeru pronašla LJEPOTU . Sa SUMNJOM joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.

Tako je LUDOST, malo po malo, pronašla gotovo sve.

TALENT u zlatnom klasju sita, TJESKOBU u izgorjeloj travi, LAŽ na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a ZABORAV je zaboravio da su se uopšte ičega igrali.

Samo LJUBAV nije mogla nigde pronaći.

Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bjesna, ugledala je ruzičnjak.

Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bjesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgrebalo LJUBAVI oči. LUDOST nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali LJUBAV je postala slijepa.

Plakala je i molila LJUBAV da joj oprosti i na kraju odlučila zauvjek ostati uz LJUBAV i pomagati joj.

Tako je LJUBAV ispala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa, a LUDOST, LUDOST je prati gde god ide.

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 13 years 1 month ago #15132

  • Mare
  • Mare's Avatar
  • Offline
  • Platinum Member
  • Platinum Member
  • Objave: 1478
  • Thank you received: 1
Sedina.Plaho ti fina ova prica.Ja glasam da ide za naslovnuB)

Please Prijava to join the conversation.

Odgovor:Zanimljive kratke priče..... 13 years 1 month ago #15142

:huh: Ma nije ovo Mare moja prica...ja sam ti ovo samo prepisala.
:) Hej salim se,fina je prica al i nije za naslovne strane....pa ni autora joj ne znam.Al i nije toliko bitno ko ju je isprico kol'ko je sta nam je njome isprico.
Mahsuz selam tebi i tvojima :)

Please Prijava to join the conversation.

Moderators: ponekad ovdjeMustafawebmaster
Time to create page: 0.054 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version