Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

TOPIC: Al i ovo treba da se zna

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 9 years 8 months ago #31888

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Majka koja je izgubila muza i 6 sinova


Naziji Beganović iz Durakovića kod Đulića/Zvornik, rođenoj 1944.
godine, četnički zlikovci su ubili muža Mustafu, rođen 1936. godine i
sinove Muriza 1963, Beriza 1966, Idriza 1967, Feriza 1969, Ramu 1971 i
Fahrudina 1973.
Po broju žrtava iz najbliže familije, šestoro sinova i muž, Nazija je doživjela najveću tragediju u našoj državi.
Sve druge riječi osim njenih su potpuno nepotrebne.

„Sve je počelo od momenta kada su nam četnici naredili da se svi, iz
petnaestak sela, skupimo u Klisu, odakle su nas 1. juna 1992. godine
zlikovci sve skupa sproveli do Bijelog Potoka kod Đulića. Tu su nas
razdvojili. Na desnoj strani su bile žene, a na lijevoj muškarci, njih
668. Muškarce su potom povezali, natovarili na kamione i odvezli u
pravcu Zvornika. Tu sam posljednji put vidjela mojih šest sinova i
muža. Iako mi se srce tog momenta bilo okamenilo, ipak sam se potajno
nadala da se neće desiti najgore. Neko je tada pitao četnike kuda vode
naše muškarce, a oni su odgovorili da ih vode na razmjenu. Od tada, do
danas, ni o jednom od mojih sinova i muža ništa nisam saznala. Niko
nije rekao da ih je vidio niti da je nešto o njima čuo. Više od 10
godina vladao je nekakav tajac. Nada da je neko do njih preživio bila
je sve manja. Tek prošle godine saznadoh da su mi u masovnoj grobnici
Crhi Vrh kod Glumine pronađeni sinovi Idriz i Muriz i muž Mustafa, čije
su kosti kasnije ukopane u šehidsko mezarje u Memićima. Sada odem do
njihovih kabura, dugo ostanem, isplačem se. Nada se da će pronaći kosti
i ostale četvorice sinova: Beriza, Feriza, Ram i Fahrudina. Nada da je
bar neko preživio skoro je presahla.“
„U početku su mi dolazili na san,a li poslije nikako. Sve sam
pokušavala ne bih li ih sanjala, ali uzalud. Ne mogu da spavam. Ako i
zaspim, to bude do ponoći. Probudim se i sve do svanuća razmišljam,
tugujem, ne znam šta da činim. Kada odem na mezarje, ne mogu se
odvojiti od njihovih kabura“
„Najveća želja mi je da nađem kosti preostale četvorice sinova. Bojim
se da nisu izgorjele, jer sam čula da su četnici neke naše muškarce
zatvarali u ciglanu. Bojim se da ih voda nije odnijela. Znam da nisu
živi. Želja mi je da nađem njihove kosti, da ih ukopam i nad kaburima
proučim za njihove duše. Unam da su mi mučili djecu. Stalno mi je na
umu kakve su im bile smrti, kakvi su bili njihovi posljednji
ovodunjalučki trenuci, da li im je bila na umu majka.“

IstocnaBosna.com
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 9 years 8 months ago #31915

  • Dervis
  • Dervis's Avatar
  • Offline
  • Novi Član
  • Objave: 74
  • Thank you received: 1
  • Karma: 1
I zaista, sve druge riječi osim njenih su potpuno nepotrebne...
“Gdje god nema bistre rijeke, nema ni bistra uma“.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 9 years 8 months ago #31917

  • pasa
  • pasa's Avatar
  • Offline
  • Junior
  • Objave: 198
  • Thank you received: 26
  • Karma: 7
Allah Gospodar u Kur'anu kaze :
Allah će zaista lijepo nagraditi one koji su svoj rodni kraj napustili da bi se na Allahovu putu borili, pa zatim poginuli ili umrli - jer Allah najbolje nagrađuje;
On će ih u mjesto kojim će oni biti zadovoljni doista uvesti! - A Allah sve zna i blag je.

(sura El-Hadzdz 58. i59. ajet )
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 9 years 8 months ago #31966

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 9 years 7 months ago #32100

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Subota, 25. februar 2012 Najmonstruozniji ratni zločini: S bismillom ulazite u Drinu, to je, djeco, najveći mezar na svijetu
Jasmina Ahmetspahić između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala je - smrt

Autor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 24.02.2012. u 11:58
Još u godinama Titove Jugoslavije stare nane u Podrinju su govorile unucima: "Kad hoćete da se kupate, s bismillom ulazite u Drinu, to vam je, djeco, najveći mezar na svijetu".

Poslije mnogobrojnih zločina počinjenih nad Bošnjacima kroz historiju srpski zločinci su prakticirali prikrivati tragove na taj način što su tijela žrtava bacali u Drinu. Neki od tih zločina, među kojima posebno oni počinjeni u Podrinju od 1992. do 1995. godine, spadaju u najmonstruoznije u historiji čovječanstva.

Mučeni i ubijani

Prilikom remonta hidroelektrane Bajina Bašta u ljeto 2010. otkriven je mali dio masovnog groblja u umjetnom jezeru Perućac, a do sada je utvrđen preliminarni identitet 162 osobe. Na lokalitetu Slap kod Žepe pronađeni su posmrtni ostaci Medredina Hodžića, rođenog 1962., prve identificirane žrtve od 16 otetih Bošnjaka iz Sjeverina, koje je iz autobusa Rudo - Priboj 22. oktobra 1992. u mjestu Mioče oteo Milan Lukić sa svojim monstrumima.

Tog kobnog oktobarskog dana Medredin je krenuo na posao u "Poliester" u Priboju. Ovaj momak, upamćen po tome što nikada nikome ni ružnu riječ nije rekao, odveden je s ostalim otetim Bošnjacima u hotel "Vilina vlas" u Višegradu, gdje su mučeni, a kasnije i ubijeni.

Tokom suđenja 2005. godine zločincima u Beogradu za otmicu u Sjeverinu članovi porodica otetih, kada su vidjeli slike mučenja svojih najbližih koje je monstrum Lukić fotografirao u "Vilinoj vlasi", sjećaju se samo da su se budili u beogradskom Kliničkom centru.

Drina je od 1992. bila mezar i višegradskoj ljepotici Jasmini Ahmetspahić. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Donje Štitarevo. Monstrum Milan Lukić je 24-godišnju Jasminu oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u zloglasnu "Vilinu vlas". Otac Hamed nije znao kako da pomogne svom djetetu, cijeli dan je trčao po Višegradu, molio znane i neznane ljude i neljude da mu pomognu, ali nije uspio spasiti svoju mjezimicu. Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata "Viline vlasi" i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta.

Višegrađani planiraju u budućnosti sagraditi spomenik ovoj bošnjačkoj heroini.

Dva regruta

U jezeru Perućac pronađena su i dvojica regruta JNA koja su 1991. upućena na služenje vojnog roka. Almas Ahmetspahić, rođen 1972. godine u Višegradu, i Ermin Meštrovac, rođen 1973. u Lendićima kod Jajca. Almas se posljednji put javio iz Prištine, a pronađen je na lokalitetu Paočići.

Kako je Nihadu Halilbegoviću, autoru knjige "Mama, moram im glavu dati", posvjedočio Erminov otac Smajo, sin mu se posljednji put javio iz Trstenika 10. juna 1992. i otad se za njega ništa nije čulo. Erminove kosti pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo. Pretpostavlja se da su obojica ubijena u aprilu 1992., u vrijeme dok je Užički korpus JNA boravio u Višegradu.

Fahra Sejdić zarobljena je 2. avgusta 1992. između višegradskih sela Donja Lijeska i Drokan. Komšije Srbi su je dobro poznavali. Iako je bila gluhonijema, znali su je razumjeti. Preživjeli logoraši iz Višegrada Fahrinom bratu Ahmedu Sejdiću, višegradskom komandantu, kazali su da su je vidjeli u logoru Uzamnica u septembru 1992. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Stari Brod.

Izet Husović iz Kosovog Polja kod Višegrada zarobljen je 1993., kada je iz Goražda krenuo prema prijevoju spasa Grepku kako bi porodici donio hrane i spasio je od goraždanske ratne gladi, koja je prijetila smrću koliko i četnička artiljerija. Izet je odveden u KPD Foča, da bi nakon toga bio prebačen u Višegrad, gdje mu je u Stanici policije, pod prisilom, uzeta izjava o navodnom napadu pripadnika Armije RBiH na srpsko selo Jelašci, koju je u svom haškom procesu koristio Slobodan Milošević. Izet je nekoliko dana nakon što je pod prisilom dao izjavu ubijen i bačen u Drinu. Pronađen je u Donjem Štitarevu.

Na lokalitetu Nikolići pronađena je Aiša Imamagić, a u Hrtar gradu, zajedno jedan do drugog, dvojica njenih sinova, Muharem i Ahmed Imamagić. Padom Žepe krajem jula 1995., Ramiz Ridžal je iz sela Gođenje krenuo prema slobodnom teritoriju Kladnja. Zarobljen je prilikom prelaska putne komunikacije Sokolac - Han-Pijesak i odveden u logor Sušica u Vlasenici. Iz Vlasenice je prebačen u Višegrad, gdje ga je iz grupe zarobljenika izdvojio monstrum Milan Lukić. Ramizove kosti su prve pronađene prilikom pretraživanja Perućca 2010. godine.

Policija Srbije

Poslije pada Žepe Ramiza Cocalića je s grupom Bošnjaka 5. avgusta 1995. srbijanska policija zarobila u selu Jagoštica, nakon čega su predati u ruke pripadnicima Vojske RS u okolici Višegrada. Ramiza je, prema svjedočenju jednog od preživjelih zarobljenika, odvojio školski drug, izvjesni Ristić zvani Kinez iz Đurevića. Postoje indicije da je mučenjem unakaženi Ramiz vodan po srpskim kućama i da je ubijen na čamcu na Drini. Kosti Cocalića pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo.

Krajem jula 1995., nakon pada Žepe, Ramiz Selimović poveo je svoje prijatelje Salema Tabakovića, Avdiju i Semira Cocalića u Užice. Prije agresije radio je u Užicu i bio prijatelj s direktorom jedne užičke firme, kojem je poklonio komad zemlje da sagradi vikendicu u selu Skela.

Direktor iz Užica primio je Ramiza i njegove umorne i izgladnjele saputnike iz Žepe u svom stanu, obećao ih spasiti, a onda otišao do samoposluge "da im kupi hrane". Nakon 20 minuta pojavio se sa srbijanskom policijom, koja je nesretne ljude iz Užica dovezla u Višegrad, gdje su pobijeni.

Tijelo Ramiza Selimovića pronađeno je u Donjem Štitarevu, gdje je pronađen i Sead Pjevo, koji je ubijen zajedno s ocem Nezirom. I danas se često na BHT 1 reprizira dokumentarac s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji govori o Neziru Pjevi Ogarici, čovjeku koji vješto bere šišarike s vrha Pančićeve omorike u Kamenici kod Višegrada. Nezirovo tijelo još nije pronađeno.

Bacani s višegradske ćuprije

Interesantno je da je nekoliko identificiranih žrtava u Perućcu pronađeno umotano u deke firmr "Rotex" iz Rogatice, što navodi na sumnju da su zločinci ljudima vezali ruke, umotavali u deke i žive ih bacali u Drinu s ćuprije Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.

Naredba glasila: "Samo odgurnuti nek' pluta dalje"

Srbi danas šapatom pričaju o tome da je tokom agresije u Višegradu postojala usmena naredba da se odmah ubije onaj ko pokuša muslimansko tijelo iz Drine izvaditi. Naredba je glasila: "Samo odgurnuti nek' pluta dalje".

Tadašnji direktor hidroelektrane Bajina Bašta Miloš Mandić često je i javno tražio da se "tijela ubijenih muslimana ne bacaju u Drinu, jer mu blokiraju rad turbina".
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 9 years 7 months ago #32183

  • pasa
  • pasa's Avatar
  • Offline
  • Junior
  • Objave: 198
  • Thank you received: 26
  • Karma: 7
U kući Živka Babića iz Bosanske Dubice pronađen arsenal oružja
Babić je lišen slobode zbog počinjenog krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija




Policija u Bosnskoj Dubici pronašla je veću količinu oružja i minsko eksplozivnih sredstava tokom pretresa jedne privatne kuće i pomoćnih objekata.

Iz Centra javne bezbjednosti Banja Luka je potvrđeno da je pretres stambenih objekata u vlasništvu Živka Babića izvršen jučer na osnovu naredbe Osnovnog suda Prijedor.

Pronađena su
tri vojnička karabina,
dvije vojne poluautomatske puške,
jedna automatska puška
, vojnička puška “STEYER“,
vojnička snajperska puška M-79,
lovačka puška „BRNO“,
pištolj „Valter“ cal. 6.35 mm,
dvije kombinovane cijevi za lovačku pušku, 169 komada metaka cal. 7,9 mm, sedam komada lovačkog metka cal. 7,57 mm, 60 komada puščanih metaka cal. 7,62 mm, dva komada metka 6,35 mm,
ručna bomba M-52,
tri ručne bombe M-75,
tri vojna eksploziva TM 500,
tijelo vojne potezne mine „SPMR 2 AC“, sporogoreći štapin dužine 108 cm i četiri detonatora za eksploziv.

Babić je lišen slobode zbog počinjenog krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija, a oduzeto je oružje i municija.

Minsko-eksplozivna sredstva su predana Odsjeku Civilne zaštite Bosanska Dubica.

Nakon izvršene kriminalističke obrade navedeni je, kako je saopćeno, pušten na slobodu, a protiv njega slijedi izvještaj nadležnom tužilaštvu.
Last Edit: 9 years 7 months ago by pasa.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 9 years 6 months ago #32414

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Sjećanje na 8. april 1992. godine: Kako je monstrum Legija sa zločincima ubijao
Mrlja s obraza srpske politike iz prošlog stoljeća nikada neće biti izbrisana

Autor A. HADŽIĆ | Objavljeno 07.04.2012. u 06:14

Ulemek: Zločinac najvećeg profila Zvornik, 8. aprila 1992. godine. Osvanuo je prilično tegoban dan. U kancelariji na trećem spratu zgrade MUP-a četvorica nepoznatih ljudi. Negdje pred zoru, na barikadi su ih legitimirali, a potom priveli pripadnici rezervnog sastava policije.

Tvrde, pošli su nekim poslom u hotel "Jezero" u Malom Zvorniku, ali su, eto, zalutali u Veliki Zvornik. Dvojica izrazito krupne glave, ošišani do kože, Vojin Vučković i Dušan Vučković, kažu da su braća. Poznaju ih po nadimcima Žućo i Repić.

- Ime i prezime - pita komandir Asim sljedećega.

- Milorad Ulemek - odgovara on. Bio je, kaže, pripadnik "Legije stranaca", pa ga zovu Legija.

- A ti? - obraća se komandir četvrtom uhapšenom.

- Zvezdan Jovanović, zubotehničar iz Beograda - odgovara on.

Djeluju smušeno, uplašeno, uglavnom gledaju ispred sebe. Dvojica od straha mokre u pantalone. Niko od prisutnih i ne sluti da je, ustvari, riječ o monstrumima najvećeg profila.

Na stolu pregršt iskaznica raznih organizacija i stranaka. Većina ih je na ime Milorada Ulemeka. Dozvole za kretanje po ratnim zonama Hrvatske, iskaznica "Legije stranaca", MUP-a Srbije, ali i ona JNA - vojni policajac pri VP Pančevo. Noževi "rambo", pištolji, žice za davljenje. Niko od prisutnih ne zna o kakvom se kalibru zločinaca radi.

Već od rane zore major Pavlović iz svog štaba u Malom Zvorniku telefonom prijeti čelnicima MUP-a da će pod mostom u Zvorniku biti ubijene hiljade muslimana ako ne budu oslobođeni Vučkovići, Ulemek i Jovanović. Oko deset čuju se pucnji iz pravca Karakaja. Komšija Srba u gradu odjednom kao da je nestalo. Bošnjaci nikako da povjeruju svojim očima i ušima.

- Zvorničani, ne dajte svoj grad, branite svoj grad - čuje se očajnički poziv novinarke Gordane Mandić-Imširović s Radio Zvornika.

Novinar Hasan Hadžić odsječen je u Skočiću. Kjašif Smajlović dolazi u MUP da traži informacije. Fadil Čirak kamerom snima izjavu četvorice uhapšenih.

Vojnici JNA s pripadnicima takozvanog srpskog MUP-a koji su se tri dana ranije iz Zvornika preselili u zgradu "Alhosa" u Karakaju (kasnije logor u kojem su mučeni i ubijani Bošnjaci), polako osvajaju grad. Iza njih gaze kordoni nabildanih zločinaca, spremnih za kasnije klanje muslimana, koje je započelo s prvim satima narednog dana.

Povlačimo se prema Kula Gradu, Liplju... Vučkoviće, Ulemeka i Jovanovića kasno predvečer načelnik Odsjeka kriminaliteta MUP-a Zvornik predaje majoru Pavloviću u Malom Zvorniku.

Napad na Zvornik, naravno, nije se dogodio u jednom danu. On je počeo mnogo ranije, brižljivo pripreman u sjedištu lokalnog SDS-a, sa srpskim kadrovima u MUP-u, općini, sudu... na čelu. Ulemek sa svojom grupom dan nakon što je oslobođen vratio se u Zvornik i u naselju Hrid ubio više od 20 Bošnjaka.

Komšije Srbi s "fantomkama" na glavama zakucali su na vrata veterinara Izeta Sabirovića i ubili ga pred njegovom ženom, djecom, prijateljima. Ubijani su redom profesori, inžinjeri, ekonomisti, doktori. Glavom je platila i matičarka Nada Ostojić, koja je pokušala zaštititi komšije koji su se sklonili u njenu kuću. Ubijeni su i Kjašif i Fadil Čirak. Gordana Mandić-Iširović jedva je izvukla živu glavu, kao i hiljade drugih Zvorničana.

Kasnije slijede ubijanja, klanja, mučenja, nabijanja na kolac. Mrlja s obraza srpske politike, vojske i policije iz devedesetih godina prošlog stoljeća nikada neće biti izbrisana.

Mnogi zločinci na slobodi

Dušan Vučković Repić umro je u Centralnom zatvoru u Beogradu pod optužbom za ratne zločine počinjene u Zvorniku. Njegov brat Vojin osuđen je na deset godina zatvora. Milorad Ulemek Legija osuđen je na 40 godina zatvora za ubistvo Zorana Đinđića i Ivana Stambolića.

Zvezdan Jovanović također je osuđen na 40 godina zatvora za ubistvo Zorana Đinđića. Major Pavlović, pravog imena Branko Popović, osuđen je na 15 godina zatvora. Brano Grujić, predsjednik SDS-a i Kriznog štaba u Zvorniku, osuđen je na šest godina zatvora.

Desetine drugih zločinaca krivih za smrt oko 2.000 zvorničkih Bošnjaka ubijenih u aprilu, maju i junu 1992., još su na slobodi.

Bel snimio prve leševe

Martin Bel (Bell) i kamere britanskog BBC-ja 9. aprila 1992. godine snimili su prve leševe na ulicama Zvornika. Istog dana Bel je stigao u selo Liplje, gdje se u zbjegu našlo blizu 10.000 zvorničkih muslimana. Granate su tog dana dolazile iz Malog Zvornika i Gučeva u Srbiji s mosta u Karakaju.
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 9 years 5 months ago #32613

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Sabah

POGLED IZ SRBIJE: Zašto volim Bosnu Written by Administrator

Srbija je pokušala da ubije Bosnu i Hercegovinu. Ubijajući Bosnu, Srbija je ubijala i sebe, jer se ekstremizam iz Republike Srpske vraćao kao bumerang ubijajući građansku Srbiju. Nadam se da će Bosanci oprostiti našim potomcima. Takođe se nadam da naši potomci nikada neće oprostiti svojim precima. Neka nam drugi oproste naše ludilo. Mi sami sebi nikada ne smemo oprostiti. Ubili smo deo svog naroda u Bosni
Piše: Damjan Pavlica

Bosnu volim prvenstveno zbog uporedog postojanja njenih različitih tradicija. Decenijama uoči poslednjeg krvavog rata, ljudi u Bosni i Hercegovini su najnormalnije živeli zajedno. Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini, gde je celokupna ljudska situacija uslovljena etno-religijskom pripadnošću, je bolesno stanje.

Prošao sam Bosnu uzduž i popreko i uverio se da Bosna nije višejezična sredina. U gradovima i selima ljudi govore istim jezikom, iako nas velikaši, proklete im duše, uporno ubeđuju da govorimo različitim jezicima i da su razlike među nama nepomirljive. Pritom, veoma je diskutabilno da li je Bosna i Hercegovina višenacionalna sredina. Odrednice Srbin, Hrvat i Bošnjak se mogu, sa gotovo stoprocentnom izvesnošću, koristiti kao sinonimi za versku pripadnost, umesto reči pravoslavac, katolik i musliman našeg jezika.

ISTORIJSKI OSVRT
Tokom istorije, u Bosni je uporno opstajao višereligijski suživot, dok je u Srbiji preovladala jednoobraznost. U srednjevekovnoj Srbiji je zakon nalagao versku isključivost i netrpeljivost, jer vladajuća pravoslavna religija nije tolerisala postojanje drugih vera. U srednjevekovnoj Bosni su zajedno živeli katolici, pravoslavci i bogumili. Dok su u Raškoj besneli verski progoni, Bosna je prihvatala ljude različitih vera. Dok je Stefan Nemanja proganjao naše pretke, dobri Ban Kulin im je pružao utočište. Ko je od našeg naroda tražio slobodu, taj je išao u Bosnu. U Raškoj su vladali samodržavlje i verski progoni.

Tokom svoje vladavine, muslimani su se ipak pokazali tolerantnijima od pravoslavaca. Iako su krajem srednjeg veka muslimani na ove prostore došli kao zavojevači, jedna je činjenica neosporna – dozvolili su da druge vere postoje i da pravoslavne bogomolje vekovima ostanu čitave. Otomanski sistem religijskog pluralizma definitivno predstavlja civilizacijski iskorak u odnosu na versku isključivost nemanjićke Srbije. Uprkos tome, Srbi su u XIX veku, od svog ustanka do sticanja državnosti, uništili gotovo sve džamije na području tadašnje kneževine Srbije. Tako su u Užicu porušene 34 džamije, u Smederevu 24, a u Beogradu na desetine njih. Slično se ponovilo i tokom rata u Bosni.

Bosna i Hercegovina je kolevka našeg zajedničkog jezika. Jezik srednjevekovne srpske države, koji poznajemo uglavnom preko vladarskih povelja i crkvenih spisa, prilično se razlikuje od današnjeg srpskog jezika. Jezik srednjevekovne Bosne i Huma, koji poznajemo preko natpisa sa stećaka, je prilično sličan jeziku kojim danas govorimo, i uglavnom razumljiv bez prevođenja. Ovo nimalo ne iznenađuje, uzme li se u obzir da je upravo hercegovački govor bečkim književnim dogovorom 1850. godine određen za zajednički književni jezik Srba i Hrvata (i drugih južnih Slovena), poznat kao srpsko-hrvatski jezik. Na hercegovskom govoru počiva čitava jezička reforma Vuka Karadžića, na temelju koje su nastali savremeni srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezički standard.

Bosna i Hercegovina je kolevka partizanskog otpora. Tokom drugog svetskog rata Bosna i Hercegovina je predstavljala središte otpora nacionalističkom ludilu i međuetničkom istrebljenju. Dok su u Srbiji i Hrvatskoj preovladale ekstremno nacionalističke snage, u Bosni su partizani uspešno vodili borbu protiv fašista i kvislinga, za ponovno ujedinjenje raskomadane domovine. Igman, Kozara, Neretva, Sutjeska, Jajce, Drvar, samo su neki od toponima koji podsećaju na upornu borbu naših naroda u Bosni i Hercegovini. Možda je kobna greška partizana bila što su nakon oslobođenja uzeli Beograd, a ne višenacionalno Sarajevo za glavni grad SFR Jugoslavije.

RAT U BOSNI I HERCEGOVINI
Nije tajna da je Srbija stvorila Republiku Srpsku, kada je 1992. godine poslala vojsku, specijalce i dobrovoljce, te nahuškala, naoružala i organizovala Srbe u Bosni i Hercegovini. Čitave oblasti jedne multikulturne države su vojskom zaposednute, etnički očišćene i proglašene srpskom teritorijom. Tzv. Republika Srpska, ta žalosna tvorevina koja pokušava da bude srpskija od same Srbije, pokazatelj je naše nezrelosti za zajednički život, poštovanje bližnjega i prihvatanje različitosti. Ovo patološko stanje je urodilo stravičnim progonima i pokoljima naše inoverne braće, koje istorija pamti kao bosanski genocid.

Tokom rata su na teritorijama pod srpskom kontrolom džamije sistematski uništavane. Frapantan primer je Banja Luka, u kojoj su sve gradske džamije (njih šesnaest) uništene uz sadejstvo gradskih vlasti, iako u gradu nije bilo izravnih ratnih dejstava. S druge strane, u Sarajevu, koje je godinama bilo pod srpskom opsadom, iako neke srpske crkve jesu uništene (neke usled samog srpskog granatiranja), one nisu sistematski uništavane.

U Bosni nije okončan rat, u Bosni je zamrznut sukob. Dovoljan je letimičan pogled na međuentitetske granice Bosne i Hercegovine da bismo videli da je to samo zaleđena linija fronta u bratoubilačkom građanskom ratu. Rat u Bosni i Hercegovini nikada nije završen. Danas se vodi putem politike da bi sutra ponovo mogao oružano eskalirati. Bosni je potreban trajan, pravedan i održiv mir. Tzv. Dejtonski mir je suštinski nepravedan, jer je zacementirao rezultate etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Prijedora, Foče, Srebrenice i mnogih drugih gradova Bosne i Hercegovine. Tragičnim spletom događaja, Srebrenica danas pripada Republici Srpskoj. Srbija mora jasno osuditi zaposedanje teritorije istrebljenjem, da bi pokazala da je raskrstila sa ideologijom širenja teritorije, koja je predugo usmeravala njenu unutrašnju i vanjsku politiku. Srbija zaista nema razloga da podržava Republiku Srpsku, taj ostatak njene nesrećne politike 1990-ih.

Srbija je pokušala da ubije Bosnu i Hercegovinu. Ubijajući Bosnu, Srbija je ubijala i sebe, jer se ekstremizam iz Republike Srpske vraćao kao bumerang ubijajući građansku Srbiju. Nadam se da će Bosanci oprostiti našim potomcima. Takođe se nadam da naši potomci nikada neće oprostiti svojim precima. Neka nam drugi oproste naše ludilo. Mi sami sebi nikada ne smemo oprostiti. Ubili smo deo svog naroda u Bosni.

CIVILIZACIJSKE PERSPEKTIVE
Bosna i Hercegovina je otvorena mogućnost našeg zajedničkog života, pravoslavaca, katolika i muslimana istog jezika. Politička ideja Bosne i Hercegovine je načelo suživota naspram plemenske podeljenosti, verska trpeljivost naspram verske isključivosti.

Mnogi građani Bosne i Hercegovine su dospeli u tužnu situaciju da pod uticajem huškačke propagande prezru svoju domovinu. Poznajem mnoge bosanske Srbe koji preziru Bosnu a obožavaju Srbiju. Oni grdno greše. Kao pripadnik srpskog naroda, kao Srbin iz Srbije, poručujem mojim sunarodnicima, Srbima iz Bosne – Srbija nije vaša majka, vaša majka je Bosna. Nemojte prezirati zemlju naših otaca. U Bosni naš narod živi već vekovima. U srednjem veku, kada Srbija nije ni postojala, već samo vazalna kneževina Raška, naši preci su u kraljevini Bosni odolevali raznim moćnicima sa istoka i zapada.

Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije, i ukoliko ima pravde, nikada neće ni biti. Najmoćniji srpski srednjevekovni vladari, kao što su Stefan Nemanja i Dušan Silnik, nisu uspeli da uključe Bosnu u svoju državu. Vekovima kasnije, to nije pošlo za rukom ni Slobodanu Miloševiću. Srbija ni ne treba da teži da osvaja i pripaja Bosnu, već treba da bude sa njom u zajednici na ravnopravnim osnovama.

Srbija od Bosne treba da nauči različitost. Za razliku od Srbije, Bosna ima dugu tradiciju multikulturalnosti. Koncept bosanstva počiva na suživotu različitih verskih tradicija i ima kapaciteta da integriše ljude različitih etno-religijskih tradicija koji dele isti geografski prostor. Koncept srpstva, nažalost, nema taj kapacitet, jer počiva na principu verske isključivosti. On je isključiv u svojoj biti, ne samo prema drugim narodima, već i prema sunarodnicima koji ne pripadaju pravoslavlju. Logičan ishod politike isključivosti je istrebljenje. Nije slučajno što je srpstvo definisao upravo episkop Njegoš u kontekstu istrebljenja domaćih muslimana (tzv. „istraga poturica“). Ovaj koncept deluje dezintegrativno čak i po samu Srbiju, onemogućujući joj da postane država svih svojih građana, odnosno moderna politička nacija. Stoga neki kritičari predlažu redefinisanje koncepta srpstva na principu integracije.

Sarajevo često nazivaju balkanskim Jerusalimom, jer se u njegovom centru jedna do druge nalaze islamska, pravoslavna, katolička i jevrejska bogomolja. Beograd se, nažalost, ne može pohvaliti takvim poštovanjem svojih različitih nasleđa – beogradska sinagoga i džamija su skrivene i getoizirane, beogradski budistički hram, jedan od prvih u Evropi, odavno je zapušten i srušen. Pejzažom Beograda suvereno dominiraju isključivo pravoslavni hramovi. Beograd se uporno odriče sopstvene prošlosti – od nekadašnjih dvestotinjak džamija u Beogradu, opstala je samo jedna, a i ona je spaljivana. Izgleda da naš grad još uvek nije dovoljno zreo da vidno istakne svoje različite tradicije. Da bi izrastao u istinsku metropolu, Beograd mora prihvatiti svoju različitost.

Bosna je srce Balkana. Bosna i Hercegovina je geografsko, jezičko i etničko središte našeg naroda podeljenog religijom, dok su Hrvatska i Srbija zapadna i istočna periferija. Ukoliko se muslimani, katolici i pravoslavci našeg jezika odluče na suživot u Bosni i Hercegovini, to će se blagotvorno odraziti na sve susedne države.

Zajednička Bosna i Hercegovina trenutno ne postoji. Varvari još od rata pokušavaju da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu na zavađene etno-religijske entitete, predstavljajući politiku aparthejda i segregacije kao nešto poželjno. Od polovine višereligijske države je napravljena verski isključiva paradržava Republika Srpska. U ostalim delovima je uspostavljena prevlast Bošnjaka ili Hrvata. Stvarnost je premašila najluđa predviđanja sarajevskih nadrealista, uključujući izmišljanje novih jezika i podelu dece po nacionalnoj osnovi u vrtićima i školama. Izlaz iz ovakvog stanja treba tražiti u ukidanju ratnih entiteta i okretanju oblasnim autonomijama, nevezanim za nacionalnu pripadnost. Živela zajednička Bosna i Hercegovina, u čijim će se školama učiti jedan jezik, jer se jedan jezik govori u narodu.

Velika je stvar što Bosna i Hercegovina još uvek postoji. Kao jedina višenacionalna država na Balkanu, ona je trn u oku svim nacionalistima, posebno nakon raspada naše zajedničke države SFRJ. Neuspehom Jugoslavije pali smo jedan veliki ispit iz suživota. Za zajednički život nam je preostala još samo Bosna i Hercegovina.

Bosna nam je jedina nada!
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 9 years 4 months ago #32760

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Sazeti rad Safeta Bandzovica
PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830-1867. GODINE

Muhadžiri u Istanbulu 1912.
Iako se cesto upotrebljavamo izraz “Beogradski pasaluk”, to je pogresan izraz ,jer se on kao takav nigdje ne pominje u osmanskim dokumentima,a ne pominje se iz razloga, jer kao takav nikad nije ni postijao. Postojao je samo Smederevski sandzak u cijem sastavu je bio i Beograd. Izraz je nastao kao plod prepiske Hazburskog carstva, pa iako netacan, kasnije se udomacio u savremenoj historiografskoj literature i publicistici, o cemu je opsirnije pisao M. Pelesic, Manipulacije srpske historiografije o BiH.

Muslimansko stanovnistvo na prostoru Beogradskog pasaluka u kojem je bilo veoma malo etnickih Turaka koje su nazivali Gangricima ili Mandzukama, pocetkom 19 stoljeca cinilo je vecinsko stanovnistvo, narocito u Beogradu, Sapcu i Uzicu. U jedanaest nahija ovog pasaluka oni su predstavljali 58% stanovnistva. Jezgro muslimanskog stanovnistva formiralo se kroz jedan dugotrajan i slozen proces, dijelom islamizacijom domaceg slavenskog stanovnistva, raznorodne etnicke pripadnosti, doseljavanjem sa istoka, trajnjim nastanjenjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla. Tako su u Beogradu muslimani cinili cetiri petine u odnosu na drugo stanovnistvo, a u Uzucu 96,7% od ukupnog broja stanovnistva grada, dok je u Pomoravlju taj procenat iznosio 65%. U Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1.600 muslimana, dok je u Sapcu bilo oko 1000 muslimana. Beograd je pocetkom sedme decenije 19 vijeka imao 730 muslimanska 536 nemuslimaska i 3 romska domcinstva, 2.328 zgrada, kuca, od kojih su 842 bile srpske a 1486 muslimanske. Joakim Vujic u svom “Putesestviju” navodi da je u Uzicu 1826.godine bilo 1200 muslimaskih kuca, 20 dzamija i 80 srpskih kuca, dok je engleski putopisac Andreja Arcibalda Patona navodi da je Uzice 1834.godine imalo 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuca, dok Vladimir Karic pise da je u Uzicu 1844.godine bilo 3697 Turaka, (citaj muslimana) I samo 707 Srba.

Iseljenje muslimanskog stanovnista sa ovih prostora zakljuceno je 1876.godine, a iz jugoistocne Srbije 1882.godine. Tome je doprinijela i Medjunarodna konferencija odrzana 1862.godine u Kanlidzi, isambulskom predgradju, kojom prilikom su francuska i ruska vlada napravile poseban Sporazum o zajednickom istupanju u korist Srbije. Ugovorom je bilo propisano da se muslimani imaju “iseliti sto je moguce brze”. Ostetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu od 9.000.000 grosa Srbija je trebala ispaltiti Turskoj.

Muslimani Srbije mogli su ostati na svojim ognjistima, zadrzati sva svija dobra, ali samo pod sledecim uslovima:

-da se vrate veri pradedovskoj, a ako to nece onda mogu
-da budu Srbi islamske vere, a ako i to nece,
-onda moraju da da se pisu u vode kao Cigani, a ako i to nece
-onda moraju da se isle iz Srbije.


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
Last Edit: 9 years 4 months ago by Dedo.
The administrator has disabled public write access.

Odgovor:Al i ovo treba da se zna 9 years 4 months ago #32775

  • Dedo
  • Dedo's Avatar
  • Offline
  • Platinum Forumaš
  • Objave: 1013
  • Karma: 8
Masa se odlucila na iseljavanje, a jedan broj je radije prihvatio da budu Cigani, nego da se vrate “veri pradedovskoj”, ili da “budu Srbi islamske vere”, pa smo u pocetku imali, a mozda i danas imamo “ciganske male” ili mahame u:Beogradu, Uzicu, Sapcu, Loznici itd. Neki od ovih samoproglasenih “Cigana” kasnije su isli istim onim putevima kojim su ranije isli njihovi sunarodnjaci, a jedan broj je dosao i Bosnu.Oni su dolazili pojedinacno i u grupama i tako su u manjim varosima nastajala manja nasalja-mahale, ali kako su u Bosnu dolazili sa papirima da su Cigani, bez obzira sto su imali isti ili slican zivot kao starosjedioci, bez obzira sto nisu imali crnu nego bijelu put kao i starosjedioci, ostali su do dan danas obiljezeni kao “bijeli cigani” a njihove mahale, kao ciganska mahala, ciganski zaseok, ciganska kuca.Puno puta sam cuo kako ljudi sami sebi postavljaju pitanje, “zasto su oni bijeli cigani, kad imaju lijepe i uredne kuce, baste, avlije, vole da rade, skoluju svoju djecu itd”.Tada nisam znao odgovor, ali danas znam.

Iseljavanje je u prvo vrijeme bilo usmjereno prema jugu u okolinu Nisa, a kasnije Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a posebnou sjeverne dijelove Bosne: Gornja i Donja Azizija, odnosno Bosanski Samac i Orasje, pa sve uz Savu, do Orahove kod Bos. Gradiska.Tako su nikla naselja:Kozluk kod Zvornika,Janja kod Bijeljine, Brezovo Polje kod Brckog, Kostajnica, Orahova kod Bos. Gradiske, itd. Neke porodice iz Beograda odselile su se u okolinu Istambula i tamo osnovali selo istog imena.Veliki broj muslimana iz Srbije Turska je odmah naselila u Anadoliju i pogranicna mjesta prema Kurdima. U prvo vrijeme niko nije imao pravo izbora, svako je morao da prihvati ono sto mu se ponudi.

Muslimansko stanovnistvo iz Uzica i okoline iselio se najvise u Bosnu i dugo od srpske vlasti trazilo naknadu za svoja dobra, ili potrazivanje prihoda sa svoje zemlje, ali naknad nikakve prihode niti naknade nisu ostvarili. Srpski seljaci iz okoline su napustena imanja prisvojili i to bez odobrenja lokalnih starijesina, dok su napustene kuce palil, kako se slucajni povratnici ne bi imali na sta vratiti.Opisujuci selo Bascaluci kod Loznice L. Sopalovic 1903.godine pise, “Ime Bascaluci pricaju da je doslo otuda sto su u staroj varosi Loznica oko reke Sire stanovali Turci (citaj muslimani), cije su baste bile na tom mestu, gdje je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabucnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krce sume, vec su imali gotovo zemljiste sa bastama”.

Da bi se muslimani cim prije iselili iz Uzica srpske vlasti su organizovale podmetanje pozara u gradu, a sve u zelji da optuze muslimane kao navodne podmetace i podstrekace stalnih sukoba sa Srbima. Pozar je iznenadio i same podmetace, ali je posluzio kao dobar izgovor, da se muslimani cim prije isele iz Uzica, shodno ranije postignutom dogovoru na Medjunarodnoj konferenciji u Kanlidzi-istambulskom predgradju 1862.godine. Prema zapisima Miladina Radovica “najveci dio varosi prekrio je pepeo pozara, zatrpane su i pogazene stare drvene cesme na lule, nestalo je vrtova i vocnjaka, platane i jablanove opalio je pozar. Pusta i otvorena zjapila je velelepna Sehova dzamiija, i niko ne misli na turbeta, nisane i druge svetinje, niti se vise svet kupi u Musali nekad punoj zelenila, najljepsem kraju Uzica”. Kasnije je srusena i nagorjela Sehova dzamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da ce onaj koji je to srusio ostati proklet. Dzamiju je srusio Ilija Jokanovic trgovac i kafedzija. Iza njega je ostao sin koji se ozenio zenom koja je ubrzo oboljela, pa tako nije imao poroda. Bolesna zena je u teskom psihickom stanju vikala na sav glas, i pozivala , “dodjite i uzmite sto je vase, dodjite i uzmite sto je vase”. Odlazak iz Uzica prema kazivanju istog autora bio je tuzan. Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je cello bilo na Kadinjaci, a zacelje se jos formiralo u samom Uzicu. Slicno je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Sapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd.

Kolone iseljenika obezbjedjivala je srpska vojska. Neki od vojnika vrijedjali su iseljenike, drugi su ih zalili, pa je na jednu takvu uvrdu iseljenik Husein beg Kavadarevic rekao “ako vam je biva car dao da nas sa nasih ognjista krecete, nije dao da nas u obraz dirate, a obraz je postenom covjeku preci i od samog zivota”.Jednu takvu kolonu nadgledao je i kapetan Mica, koji je bar prema rijecima zalio iseljavanje muslimana uz komentar “oni su se ovdje izrodili, oni i njihovi djedovi, i njihovi cukundjedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kucu, svoj zavicaj i svoje ognjiste”.


Nastavice se
Nikad nije izgubljeno ono cega se ne odreknes
The administrator has disabled public write access.
Moderators: Mustafa
Time to create page: 0.037 seconds
Powered by Kunena forum

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version