Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

22 GODINE OD POGIBIJE ZLATNOG LJILJANA SABRIJE TABAKOVIĆA

1993 - 2015 - 22 GODINE OD POGIBIJE ZLATNOG LJILJANA R SABRIJE TABAKOVIĆ

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

SABRIJA TABAKOVIĆ, Prvi Zlatni ljiljan Žepe 

 

Prvi sa Zlatnim ljiljanom u Žepi

 

Sabrija Tabaković je ostao mlad: poginuo je 4. maja 1993. godine. Bio je vezist u Vojnom odsijeku u Rogatici. Odatle je, s priručnom radiostanicom, prebjegao u Žepu. Taj uređaj, zajedno sa sličnim koji je iz rogatičke pošte uspio iznijeti Fadil Heljić, 39 mjeseci značit će vezu odsječene Žepe sa svijetom. On se, pak, od prvog dana latio puške i postao komandant 3. bataljona Žepske brigade. "Ako, je u jeku četnickih napada, Sabrija rekne da je dobro, onda to obleti Žepom i sve ohrabri. Imao je veliko srce nije znao za strah. Njegova zona odgovornosti bila je od Ribioca do Bokšanice, sve šumom, ali je stizao i na druga područja. Prvi je uspostavio vezu sa Srebrenicom. Otišao je tamo po noći. U čamcu! Vratio se za dva dana- sa dva minobacača i 15 granata. Bio je nezasit borbe, pa je Srebreničanima išao u ispomoć. Išao je i u Goražde, i donio lijekova i municije... Malo je takvih ljudi hodalo Dunjalukom!", govori krepka starina Hasib Omanović, prvi komandant Žepe, prethodnik legendarnog komandanta Avde Palića "Pale". 

 

Nasko Živalj, Žepljak nastanjen u Sarajevu, gdje je počeo ratovati, krenuo je 27. Oktobra 1992. pješke u Žepu. Stigao je 7. decembra. Prvi Žepljak na kojeg je u kanjonu Drine, naišao bio je baš Sabrija, čiji će Nasko postati pomoćnik: Bio je to lijep čovjek. Tako Žepljaci reknu. Time označavaju i fizičku i duševnu dobrotu. Neustrašiv. Heroj. "U Žepi sam zatekao dobru organizaciju i jedinstven način ratovanja. Kontrolirali smo područje koliko i sve brigade u Sarajevu. Nije bilo dovoljno boraca, pa nije ni bilo prave linije. Ustajalo se sa ranim sabahom, postavljale straže, a ostali kretali u patroliranje linijom razdvajanja. Bilo je: Gdje se sretneš s četnicima i kako se ko snađe! 

 

Tako je bilo i 4. maja 1993. Oni su bili u ofanzivi. Prešli su Drinu i navalili, ali su bili odbijeni. Opet su krenuli. Ja sam sa grupom, išao linijom iznad Ribioca do Bokšanice. "Popucali" smo se u dva navrata. Oni su, nato, počeli granatirati. To je značilo da smo ih dobro 'naprasili'. Mi nismo imali ni ranjenih." Kazivanje nastavlja legendarni doktor iz Žepe Benjamin Kulovac, u to vrijeme i predsjednik Ratnog predsjedništva žepske opštine: " Kad je čuo za okršaje Naskine grupe, Sabrija je bio u Žepi. Odmah je, onima koji su se zadesili, doviknuo 'Haj'mo! Na kamion! Kod njeg nije bilo: Ti hoćes, ti nećes, nego:'Haj'mo! Ko hoće, nek ide za mnom! Nagurali smo se na kamion i izišli na Bokšanicu. On veli: 'Ja idem prvi. Nemojte da bi ko išao na 15 metar iza mene!' Uvijek mu je tako bilo. I, redovno je govorio da neće preživjeti. Držao ga je taj predosjećaj..." Nasko nastavlja prekinutu priču: "U povratku, naiđemo na grupu sa Sabrijom. Veli da su se četnici vratili. Misleći da će se sresti sa mojom grupom, on je upao medju njih. Izvukao se. Bio je specijalist za blisku borbu. Ali, šta ćemo, kako ćemo? Sabrija je brzo mislio i brzo djelovao. Tražio je da upadnemo među četnike..Prišli smo im. Među petoricom dobrovoljaca, bili smo i nas dvojica. Bombama smo digli one ispred nas. Dok su se povlačili, morali smo pripucati. Time smo se otkrili...Prvi sam ja pogodjen. Sabrija mi je pomogao da podvežem ruku... Odlučimo se za proboj. 

 

On je uvijek išao prvi, hoće i sad. Kažem da ću ja, da sam ionako načet. Poslije 50 metara, zamirisa mi duhan. Mi smo svi, bili pušači;odavno smo bili bez duhana, a u šumi se miris nadaleko osjeća. Biva, opkoljeni smo. Bilo nam je: Pucaj dje se god drmala homorica! Nejma naših, uokolo samo četnici... Utom sam naletio na plaz balvana i spuzio do izvora. čulo se i granatiranje dok sam se spuštao u Žepu... Za mnom je došao Zahid Dedić. Pitam za Sabriju, Reufa Kapetanovića i Asima Vatresa. Kaže da su živi i zdravi. U bolnici me previje doktor Beno, a ja se, sve, raspitujem za Sabriju. Potvrđuju da je i on sišao. Ali mene spopal suhva: Da jest, obišao bi me! Odmah reknem gdje sam vidio ubijena četnika, pa da ga izvuku; trebat će nam da se razmijeni Sabrijino tijelo...", priča Nasko, i sam dobitnik Zlatnog ljiljana. Mehmed Tabaković, Sabrijin babo kazuje:" I mene je spopala slutnja. Sišao sam u Š epu. Pucalo je sa svih strana. Prvi mi je istinu rekao komandant Avdo...Asim i Reuf, rahmentli, vidjeli su kad je Sabrija pao. Ali su mislili da nije pogođen, nego da se zakotrljao niz rivinu. Kad je zastao iza homorice, puška mu je bila uspravljena, spremna za gađanje. Više se i nije čulo pucanje..." " Kad su Reuf i Asim poslednji put vidjeli Sabriju, doviknuo ime je:'Izvlačite se ja ću vas štititi' Dakle još je bio priseban, iako je već morao biti teško ranjen... 

 

Naime, nekoliko dana poslije, nakon sto je zustavljena četnicka ofanziva i obavljena razmjena poginulih, pregledao sam Sabrijino tijelo: nije im živ pao u ruke, na tijelu je bila samo jedna rana, od gelera, u predjelu kičme - svjedoči doktor Kulovac. Velika dženaza, kakva u Žepi nije bila upamćena, bila je 13. maja te, druge ratne godine. 

 

U Žepi je potom osnovan šahovski klub "Sabrija Tabaković", i počeli su se održavati memorijalni turniri. Turnir je obnovljen u Sarajevu, s namjerom da, kao sjećanje na komandanta Tabaka, dobije na značenju i postane tradicionalan. Iza Sabrije su ostali sin Elvir, kćerka Elvira, supruga Remzija, roditelji. 

 

Izvor: Ljiljan,22-29 Juni 1998.

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version