Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

DA STIGNEM PRIJE IFTARA

Danas jedna lijepa životna priča o ljubavi prema rodnom kraju i običajima koji su krasili Ramazanske dane.

 

 

 

Danas jedna lijepa životna priča o ljubavi prema rodnom kraju i običajima koji su krasili Ramazanske dane.
DA STIGNEM PRIJE IFTARA
 
Dok lagano vozim auto makadamskim putem približavajući se selu, sjećanja naviru, prestižu jedno drugo, kao da se nadmeću čega ću se to prije sjetiti, onog ranog djetinjstva, ili onih dana kada sam stasao u momčića.
Toliko sam bio uznemiren tim sjećanjima i slikama koje su se naizmjenično redale ispred očiju, da mi se činilo kako auto toliko sporo ide da bih pješice stigao prije u selo.
Dobra ideja pomislih. Zaustavih auto iznad sela skrenuvši sa puta u jednu livadu i odlučih ići pješice niza selo, baš tim putevima i sokacima gdje sam proveo, kako mi se čini, najljepši dio svoga života. Okrenem se i pogledam auto parkiran na brežuljku i pomislih. Da li je vrjedniji od onog fudbala više puta izlijepljenog što smo na pašnjaku šutali dok smo ovce čuvali, ili od one svirale što mi dedo izradi od zohvovog štapa, ili onog štapa i klisa sa njim. Onih sjajnih klikera kojima se igrasmo, a kada bi se koji izgubio suze su lile ko kiša niz obraze. Sve se to u trenu isprepleta pred mojim očima i pomislih. Dao bih ja taj auto ko lađa što je samo za par dana moga djetinjstva.
Idući dalje sokakom prođoh kraj izvora, sjećanja ponovo naviru baš kao i ona voda ispod kamena. Javi se i smiješak na licu. Sjetih se svoje prve ljubavi, sjetih se lijepe Hadžere, baš kraj tog izvora više puta sam je sretao, eh za te dane mladosti dao bih, dao bih vala i dva auta kada bih imao.
Približavam se selu već se naziru prvi krovovi, a sunce tone iza planina samo još po koja zraka se vidi. Mirno ništa se ne čuje baš kao da u selu nema nikoga, tišinu remete zvona stoke koja se spušta sokacima prema selu, i lagani vijugavi sivi dimovi što se dižu prema nebu svjedoče da su domaćice odavno u kućama. Skoro će akšam, žurim samo što prije da stignem do svoje kuće, da što prije ugledam majku, da stignem prije iftara i kahvu skupa sa majkom popijem.
Još nigdje niti jednog glasa a već prilazim prvim kućama, nema glasa ali se miris iftarskih jela širi sokakom. Kao da me ti pomješani mirisi guše, kao da mi oni najteže padoše od svih sjećanja, kada smo kao djeca osjećajući sve te mirise isčekivali Ezan efendije sa munare, i paljenje kandilja, pa se slika stvori sofre koju bi mati spremila, sve te mirise evo ponovo osjećam, osjećam kako mi to djetinjstvo steže dušu, da li da malo zastanem pa se naudišem svih mirisa iftarske hrane i tog baščanskog mirisa spojenog u jedno ili da požurim majci svojoj prije no što čujem Ezan da sam pored nje kada se šerbetom i hurmama bude omrsila, da sjedem za tu sofru punu svega sa puno ljubavi pripremano. Poručio sam ja majci da ću doći, a ona je spremila sve ono što ja volim, a ja od radosti i tuge koja će se naizmjenično mješati neću možebit ni zalogaj moći proždrijeti, ali ću uživati u svemu pored majke svoje dok muhabetimo o našem životu, njenoj mladosti i mom djetinjstvu,
Autor: Merima Jusupović Murtić.

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version