Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Moje sjećanje na Rogaticu

Rogatica, skrivena fusnota

Dalekog septembra 1990 na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu susrećem i upoznajem mladog brucoša/studenta veterine Sanina Tankovića, sina rogatičkog veterinara Mustafe Tankovića, koji je također i svojevremeno diplomirao na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu. Sa Saninom postajem vrlo brzo dobar jaran.

 

 

 

 

Moje sjećanje na Rogaticu

 pise: Meho Selman

Dalekog septembra 1990 na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu susrećem i upoznajem mladog brucoša/studenta veterine Sanina Tankovića, sina rogatičkog veterinara Mustafe Tankovića, koji je također i svojevremeno diplomirao na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu.

Sa Saninom postajem vrlo brzo dobar jaran.

Zajedno učimo, spremamo i polažemo ispite, naše prijateljstvo raste i jača iz dana u dan.

U junu 1991 Sanin me poziva u posjetu u njegovu Rogaticu.

Sa velikim zadovoljstvom to prihvatam.

U lijepom gradiću Rogatici u Saninovoj rodnoj kući me njegova majka gospođa Kadra, brat Emir i otac Mustafa dočekuju - ma samo tako!!

Kupamo se tog junskog vikenda u Rakitnici, izlazimo u grad, susrećem Saninovu rogatičku raju.

Život je lijep. Prelijep. Sa naših 20 godina imamo osjećaj da je čitav svijet naš.

Doduše, tmurne oblake koji su se nadvili nad tadašnjom Titovom Jugoslavijom dakako je da smo osjećali i da su nam kvarili raspoloženje, međutim, sukobe koji su počinjali u Hrvatskoj smo smatrali kao ‘to je tamo kod njih’, Saninov otac Mustafa nam je tada izvaljivao brojne viceve u vezi svega toga.... smijali smo se puno tada (kasnije će se pokazati da će nam taj smijeh dobrano prisjesti).

Nekoliko sedmica poslije - u julu mjesecu iste godine Sanin dolazi meni u posjetu u moj Prijedor voznom linijom Sarajevo - Zagreb (koji je još uvijek išao tada).

Sanin je oduševljen mojim Prijedorom: sa čaršijom, našom ljepoticom Sanom, sa prijedorskom mladeži.

Nakon ugodnog ljetnog ferija započinje nova studijska godina, Sanin i ja smo se pravo ufurali u veterinarske nauke.... ispiti dolaze i odlaze jedan za drugim, i meni i njemu trebaju još dva ispita da osiguramo upis u treću godinu studija.

Naravno, tada već zaozbiljno pratimo raspad Titove Jugoslavije.

Dolazi 4. april 1992.

Ramazanski je Bajram, ja sa Ilidže, gdje sam stanovao, idem vrlo rano ujutro na Baščaršiju na bajramski namaz.

Begova džamija je prepuna, nema mjesta, sa mojim studijskim jaranima Kerimom i Emirom idemo u jednu obližnju mahalsku džamijicu, kojoj ni danas ne znam ime.

Nakon Bajram-namaza žurim na sarajevsku željezničku stanicu...

Želim otići i u svoj Prijedor za veliki blagdan, Bajram je, a i nemam više ni para kod sebe (tada nije bilo interneta i netbanki da se novac prebacuje za jednu sekundicu).

Na željezničkoj stanici u Sarajevu mi saopštavaju da je željeznička pruga između Banja Luke i Prijedora blokirana, u to vrijeme voz više nije vozio na relaciji Sarajevo-Zagreb, već je dakle brojao posljednje dane na relaciji Sarajevo-Bihać.

Cijeli taj dan sam u Sarajevu u studentskom domu u Nedžarićima, naravno sada i vrlo zabrinut sa tim šta se dešava gore u mojoj Bosanskoj Krajini.

Poslijepodne se vraćam natrag u svoj stan na Ilidži i gazdarica mi govori da me otac zvao da kaže da je pruga između Banja Luke i Prijedora ponovno odblokirana (tada su se tako saopštavale telefonske poruke, nije bilo mobitela, niti mailova).

Odmah sjedam na voz za svoj Prijedor u večernjim satima toga dana.

Nisam ni slutio da će to biti moj oproštaj sa Sarajevom kao mladim studentom Veterinarskog fakulteta.... samo nekoliko sati poslije, Karadžićeva srpska soldatska će napasti policijsku školu na Vracama, što će u stvarnosti označiti početak 4-godišnje opsade Sarajeva.

Iz Prijedora gledamo sa nevjericom, zabrinutosti i strahom šta se dešava tih aprilskih dana u Sarajevu, naivno se nadajući da će se stanje smiriti...

U međuvremenu počinje goriti u Podrinju i Istočnoj Bosni: Bijeljina, Foča, Zvornik, Višegrad....

Nekih 15-ak dana nakon napada na Sarajevo još uvijek sam u Prijedoru - i u neko doba dana nam zvoni kućni telefon.

Javljam se i prepoznajem glas Mustafe Tankovića, rogatičkog veterinara.

Zove me izravno iz Rogatice!

Kaže da je upravo razgovarao sa Saninom, Sanin je dobro, puno me pozdravlja.

Mustafa me pita spremam li se za ispit i učim li, ja mu odgovaram da sam prilično dekoncentrisan sa svim šta se dešava, on mi na to moje jadikovanje podviknu i reče da se ne za..bavamo, da ne smijemo gubiti vrijeme, jer će se ovo što se dešava po Bosni morati smiriti, ako se ne smiri, svijet će brzo intervenisati....

Par dana poslije tog Mustafinog poziva, Prijedor je telefonski bio potpuno odsječen od ostatka Bosne i Hercegovine....

Kasnije ću saznati da je ljeta 1992. godine rogatički veterinar Mustafa Tanković, otac mog vrlog jarana Sanina, zarobljen i korišten sa ostalim rogatičkim zarobljenicima kao ‘živi štit’, a nakon toga su ovi nedužni ljudi streljani.

Mustafa nije bio ubijen u tom prvom plotunu, ali mi je Sanin kasnije pričao da su njemu pričali, da su onda zašli hodati po mrtvima i kada su primijetili da je Mustafa još živ, onda su mu pucali u glavu.

Sanin je po izbijanju rata bio i ostao svo vrijeme u Sarajevu (na njegovu sreću), bio je pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, a nakon rata završava i diplomira studij veterine na Univerzitetu u Sarajevu i faktički postaje vrlo priznat veterinarski stručnjak.

Saninov prijedorski jaran je kako je poznato sa svojim maloljetnim bratom (15 godina) i našim ocem (48 godina) deportovan u zloglasnu Omarsku, a kasnije će ga sudbina odvesti u ovu pitomu skandinavsku zemlju....

I dan-danas me za Rogaticu vežu prelijepa sjećanja, ni dan-danas ne mogu razumjeti kako je iz ovog pitomog gradića moglo prokuljati takvo stoglavo zlo....???

Pitam se, a ne znam odgovora, ali sjećanja žive i traju....

Oprostite dobri moji na ovakvom jednom monologu - ako je dakle neko uopšte i imao strpljenja sve ovo čitati....

Neka je vječiti rahmet i Allahova milost na dobrog rogatičkog veterinara Mustafu Tankovića, kao i na sve dobre bosanske šehide!! Amin. 

 

 

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version