Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

Moja sjećanja na selo Kukavice

U Mesićima je trebalo uhvatiti neki kamion, koji je dovezao tovar mrkog uglja i vraćao se u 4 kilometra udaljene Kukavice, malo rudničko mjesto. Tamo je živjela moja majka, radila kao blagajnica u rudniku, a ja sam dolazio iz Vojvodine, gdje sam živio s ocem, i provodio cijele ljetnje raspuste u Kukavicama.

 

 

 

Moja sjećanja na selo Kukavice

 

Ćiro je kretao s Alipašinog mosta, pa preko Grbavice i Bistrika mu je trebalo više od pola sata da iziđe iz Sarajeva i još tri i po sata se klackao kanjonima Miljacke i Prače do Mesića. Ja sam tu silazio, a Ćiro je nastavljao preko Međeđe, Višegrada, Užica, Čačka, Lajkovca, Obrenovca do beogradske uskotračne stanice na Čukarici. U Mesićima je trebalo uhvatiti neki kamion, koji je dovezao tovar mrkog uglja i vraćao se u 4 kilometra udaljene Kukavice, malo rudničko mjesto.
Tamo je živjela moja majka, radila kao blagajnica u rudniku, a ja sam dolazio iz Vojvodine, gdje sam živio s ocem, i provodio cijele ljetnje raspuste u Kukavicama.
Bilo je puno djece: Ahmet, Safet, Nusret i Safija – Bradarci; Enver, Remzija i Nezir – Šišići (nisam siguran u prezime); Momir i Duška – Ikonići; Makaši, Žige …
Jamakovići su bili najbrojniji: Fadil, Hamdija, Ramo i tri sestre: Hajrija, Munira i Zika. Njihov otac Jusuf bio je stariji čovjek, ozbiljan, ali blag, vrijedan, nije puno govorio, a pred njim smo bili nekako suzdržani jer je imao takav stav da ne treba govoriti ako nemaš šta reći, nismo se bojali njega nego svoje gluposti pred njim.
A svi Jamakovići su imali najljepši osmjeh koji sam ikad vidio – širok od uha do uha, otkrivao je niz biserno bijelih zuba kojima su se pridruživale krupne crne vedre oči. Od tog osmjeha sam se osjećao dobro, kao da su me milovali njim, kao da pripadam njima. Svi Jamakovići!
Najbliži sam bio sa Safetom Bradarcem jer smo bili istih godina, ali s Fadilom je prijateljstvo bilo posebno. Bio je šest godina stariji, zavolio me je pokroviteljski i zaštitnički, a ja njega zato što je bio pametan, volio matematiku, sport, knjige i sve gledao kroz humor. Provodili smo puno vremena zajedno, meni nije bilo dosadno biti s njim dok je obavljao najdosadniji posao – čuvanje krava na paši. Poslije toga smo obično išli na Rakitnicu, tada poznato kupalište Bigalj, gdje se moglo plivati, skakati u vodu, roniti, igrati na livadi sve igre s loptom, loviti rakove i sunčati se ako se uhvati vremena od svega nabrojanog.
Kukavice su tih šezdesetih godina imale trgovinu i kantinu iza kojih se nalazio rudnički voćnjak, koji je obilovao jabukama, a bila je i poneka kruška i šljiva. Odraslima je bilo zabranjeno branje, ali mi djeca smo mogli jesti koliko smo htjeli i to je bilo naše carstvo. Svaki se popeo na svoje drvo, smjestio se udobno u krošnju i žvaćući jabuke vodili smo naše dječačke razgovore.
Neđo Jevđević, koji je radio s mojom majkom u kancelariji, jednog je hladnog zimskog jutra dolazeći na posao našao malo lane u snijegu. Pretpostavivši da mu je majka stradala od čovjeka ili vuka, uzeo ga je sa sobom i donio ga na posao. Moja majka je te zime u svom stanu na cuclu othranila Cecanu i ona je postala domaća srna, koja se nije bojala ljudi, prilazila je svakom, volila je jesti iz ruke, a ulazila je u svoj stan i u kuće drugim ljudima. Fadil, Safet i ja smo joj napravili kućicu.
Poslala mi je mama Cecanu i u Mladenovo, ali to je druga priča …
Prolazile su godine, ja sam 1965. došao da živim s mamom, stanovali smo u Rogatici, pet kilometara od Kukavica, a s Fadilom sam se viđao svakodnevno jer je on išao u ekonomsku školu u Rogatici. Zavolili su me i njegovi školski drugovi. Jednom sam se potukao s nekim dečkom pa me je napalo njegovo društvo, njih petorica, a odnekud su se stvorili Fadil i njegovi i rastjerali ih.
Sa svojim profesorom Šekijem svake nedjelje su na jednoj livadi prema Kovanju igrali fudbal pa su i mene vodili. Ta sportska borba sa starijim i nadmoćnijim puno mi je koristila i u sportu i u životu.
Prošlo je djetinjstvo, majka otišla u Francusku, a ja opet kod oca. Dopisivao sam se s Fadilom i Safetom još neko vrijeme. Sačuvao sam samo jedno Fadilovo pismo – prvo, kad sam ja imao 9, a on 15 godina; ne znam zašto nisam i ostala.
S njim sam se posljednji put vidio u julu 1971. kad sam se vraćao s mora i svratio u Kukavice kod njega i Safeta. Proveo sam tada s njima desetak mladalačkih dana, već smo bili momci. Tada sam upoznao tamošnji momački običaj odlaženja djevojkama pod prozore.
A Duška je kao dijete imala rupice na obrazima kad se nasmije. Te 1971. njene rupice na obrazima izgubile su onu dječju ljepotu i počele izazivati jako lupanje srca.
Sa Safetom sam se vidio još jednom, 1979. Opet sam se vraćao s mora i samo smo popili piće u Rogatici, Fadil je bio negdje na odmoru. Safet je radio tada u Tehnotransu, a on u školi.
Završio je višu pedagošku školu u Kragujevcu i postao profesor. Napravio je kuću u Kovanju, imao je porodicu, koliko sam čuo. Tokom rata 90-tih došli su neki ljudi sa strane, odveli ga i ubili.
Čuo sam da je Hamdija Jamaković u Njemačkoj, Ramo u Sloveniji, sestre valjda negdje u Sarajevu.
A njihovog divnog osmjeha se sada sjećam s velikom tugom.

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version