Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO 2 II dio

Sulejman oka nije sklopio. Natovario je na staračka  pleća ogroman teret. Danas je kišna dova na Panjku kod „šejhove džamije“. Mora izdržati – mnogo očiju je u njeg' uprto. Besjedi sam sa sobom; valjda nisam ništa zaboravio – nek' porane daleko je Panjak, što stariju odjeću, čistu i uredno zakrpljenu, trebaju i što više djece povesti – dječija nafaka je ogromna, hajvana će biti po planini, oni što su izdaleka naumili konjima doći, trebaju konje ostaviti u Luci, Kruševom Dolu, Pripečku, u Purtićima, nakraj Radave – zahmet se duplo nagrađuje. Sve im je to kazao prošloga petka.

 

 

 

OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO 2 II dio

 

 

Sulejman oka nije sklopio. Natovario je na staračka  pleća ogroman teret. Danas je kišna dova na Panjku kod „šejhove džamije“. Mora izdržati – mnogo očiju je u njeg' uprto. Besjedi sam sa sobom; valjda nisam ništa zaboravio – nek' porane daleko je Panjak, što stariju odjeću, čistu i uredno zakrpljenu, trebaju i što više djece povesti – dječija nafaka je ogromna, hajvana će biti po planini, oni što su izdaleka naumili konjima doći, trebaju konje ostaviti u Luci, Kruševom Dolu, Pripečku, u Purtićima, nakraj Radave – zahmet se duplo nagrađuje. Sve im je to kazao prošloga petka.

Siguran u svoj nijet Hodža Vrelac se zaputi prema planinama. Sunce se podobro vinulo u plavetnilo, momački ugrijalo, davnašnja prašina čerupa i usta i oči. Grupice ljudi sa svih osam strana svijeta, ozareni nadom, vijugaju prema Panjku. Ni dječurlija ne zijanćeri, ne smije, boje se Sulejmanovog – ahha. Na planini koji stepen hladnije. Skuckalo se mahluka i znanog i neznanog. Svako ima svoju priču, ali šute, šute i nadaju se. Na osušenoj travi se cakle tragovi pridošlica pritisnuti nekom čudnom tišinom u kojoj svako ima svoj dio.

Podne. Ezan se razli naokolo na puškomet daleko. Sulejman narikta prvi saff, a ostali kao pod konac. Ljepota. Hodža kriomice zrakne da li je sve kako treba, ne smije upadljivo – vidjet će ljudi dječije suze na starčevim borama. Njišu se saffovi nježno i tabijatli kao lanjska pšenica u pristranku, kao dječija mašta neukroćena.

Sulejman poklopi brežuljčić da se bolje čuje – da „aminaju“ i oni koje ne vidimo. Da čuju ptica i leptir, mrav i krava prvotelka. Ljudi „aminaju“ dušom, iskreno i muminski. Otela se suza i onima koji nisu zaplakali da i sami ne znaju otkad. Ljudi su u dovi – dova je u ljudima. Sulejmanov glas titra, guši ga radost i bezazlenost oblačka što se pojavio iznad Krivača. Približavao se i bivao sve većim i većim. Zakloni Sunce, hladovina pritište Panjak. Veliku, preveliku žepsku regiju. Kapi kiše nestaju u prašini. Pljusak označi kraj  dove. Ljudi se uskomešaše.  Tapšu Sulejman-efendiju iskreno i bez reda, a on odmahuje rukama i pokazuje im da mogu polako ići svojim čeljadima. Sreća mu zapečatila riječi.

Na Panjku tišina i Sulejman u njoj. Plače, kod Allaha se mnogo zadužio. Treba dȗg vratiti. Hoće li imati dovoljno vremena i snage – to nikada neće saznati. Tješio se iskrenim nijetom i kišom što je osam sati nježno padala – bez munje i groma. Još jednom pogleda na, već oprano, dovište i mokar kao čepina pođe u Vrelo da svjedoči. A vrijeme će tražiti iskrenog svjedoka.

 

 

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version