Rogatica Home Page

Switch to desktop Register Login

CRTICE: Sijeno i oluja

Scene borbe sa snegom u Novoj Varoši: Volovi se uputili u smetove, ledena  belina ih skoro progutala - Telegraf.rs

Oluja je bila toliko jaka da nisam vidjela prtinu kojom smo došli. Babo je išao ispred volova i često bi se okretao ka meni. Ja sam sjedila na sijenu u snijegu i već sam osjećala toliku hladnoću da sam počela plakati. Babo je skinuo svoju bundu i zagrnuo me i natjerao me je da idem ispred njega gurajuci me kroz snijeg.

 

 

CRTICE: Sijeno i oluja

 

Ovdje gdje živim snijeg je rijetka pojava i desi se jedan dan u par godina. Danas je bilo tako.

Padao je, a ljudi su se divili pahuljama.

Rijetki su izazivali sudbinu vozeći svoje automobile na zaleđenoj cesti. Drugi su pak, vodili djecu na uzbrdice da bi djeca osjetila čari sankanja i mokrih zadnjica. Neki su to radili i radi sopstvenog zadovoljstva. Dovoljan je bio sat-dva, pa da se svi smrznutih šaka i noseva vrate u toplinu sobe i da kroz prozor gledaju zimsku čaroliju.

Tako je čarolija, sve ostalo i nije baš!

Današnji dan mi vrati sjećanje na djetinjstvo. Bila je zima. Imala sam osam godina, možda malo i više. Snijeg je padao dva dana bez prestanka. Takvi snjegovi su teski i duboki. Stari bi rekli ,,cijelac”.

Mi djeca smo po cio dan uživali u sankanju i kuletanju niz nizbrdicu na utabanoj cesti. Vukljaj bi bukova kuleta uzbrdo po pet minuta da bi za minutu ,,sletjeli” niz strminu.

I tako do akšama.

Ni gladni, ni žedni, ni smrznuti, a rumeni i slinavi. Taj dan smo po naređenju ranije ušli u kuću i prije nego smo uspjeli pojesti što je majka spremila, zaspali smo oboje dubokim snom.

Ta spavanja poslije sankanja bila su posebna. Mogao nas je insan iznijeti napolje na prtinu, ne bi se probudili! …

Eh da mi je sada onako zaspati. Odspavala sam i probudila se u akšam. Čula sam babu kako planira sutra prije sabaha krenuti ,,u sijeno” u Radavu. Majka je pitala ,,Kako ćeš sam?” ,,Lahko! Hora je niz Lađenik. Vidio sam Sabriju juče kod džamije, kaže mi-prtina ko dlan” Riječ ,,hora” opisivala je utabani snijeg na putu koji nije led, a nije ni onaj ljepljivi ,,jugov”.

Tako utaban bi prekrio sve nedostatke i rupe makadamsog ili šumskog puta pa bi više ličilo na skijašku stazu. Po takvoj ,,hori” sa’one sa sijenom najlakše klize i može da se doveze, laživo je reći, po sedam metara sijena…Često bih čula kako stariji vrše procjenu. ,,Treba mi samo neko da stane na sa’one dok ja natovarim. Povešću Azru.” Tako je babo donio odluku. Ja se nisam pitala, a i što bih! Jahaću na sa’onama do u Radavu! Rijetko se pruža ta prilika.

U 4 smo bili budni. Majka mi je obukla debeli džemper i moju debelu pletenu jaknu od šatirane vunice. Imala je kajiš preko pasa i veliku kragnu. Zamotala me je šalom i navukla kapu preko ušiju. Moje crvene somotne pantole su se ugurale u vunene čarape a sve to u gumene čizme . I da sam htjela hodati do Radave ne bih mogla. Na pletenoj uzici oko vrata visile su vunene rukavice, one sto su imale samo palac i kažiprst odvojen a ostala tri prsta zajedno.

Babo je pripremio volove i sa’one.

I krenuli smo.

Snijeg je prestao padati. Bilo je veoma tiho. Išli smo sve po mraku do na Kaldrmu na Borku. Tada se počeo dijeliti dan od noći. Ja sam sjedila na prednjoj prečagi pored direka. Bilo mi je lijepo. Čula se samo škripa sa’ona po snijegu, ujednačen hod volova i babin glas kada bi ih ponekad opomenuo kako da se ponašaju. Kada smo došli na Kaldrmu i krenuli prema Kamenu najednom smo stali. Vidjela sam da mi babo rukom maše da ustanem a drugom mi pokazuje na prtinu ispred njega. Na desetak metara od nas stajao je vuk i gledao nas. Jezu koju sam tada osjetila i sad pamtim.

Babo je veoma glasno upitao ,,jesi li sam”, a ovaj je glavom bez obzira preskočio u duboki snijeg i nestao među homorama.

Više nisam sjedila na sa’onama, nego sam prošla ispred i držala babu za ruku. On mi je do u Radavu pričao o vukovima i kako su opasni za ljude samo ako su u čoporu. Kako će ovaj ići da traži nečije jagnje ili ovcu jer je gladan. Kako se ne trebam bojati pa on je tu da me brani. I stigli smo do našeg kotara sa sijenima. To putovanje trajalo je tri sata. Bilo je mirno i nije padalo. Strmica i Mehovac su hučali posebnim hukom.

Babo je rekao da moramo požuriti jer planina je ćudljiva, a ni huk ne sluti na dobro.

Padaće.

Nije bilo mnogo hladno. Razvršio je sijeno i dao volovima da jedu. Užurbano je počeo slagati naviljke sijena na saone i mene podigao da gazim. Taj proces je trajao sporo jer mu ja nisam mogla pomoći osim što sam gazila naviljke. Žurno je obnosio sijeno oko sa’ona i popunjavao mjesta gdje je trebalo. Trebalo se ravnomjerno rasporediti da bi bilo lakše volovima i da bi više stalo. Kada smo upolovili počeo je puhati vjetar a s vjetrom i prve pahulje. Postajalo je sve intenzivnije i za deset minuta krenula je prava oluja. Brzo je ,,priklopio” volove za sa’one i krenuli smo nazad.

Oluja je bila toliko jaka da nisam vidjela prtinu kojom smo došli. Babo je išao ispred volova i često bi se okretao ka meni. Ja sam sjedila na sijenu u snijegu i već sam osjećala toliku hladnoću da sam počela plakati. Babo je skinuo svoju bundu i zagrnuo me i natjerao me je da idem ispred njega gurajuci me kroz snijeg. Puhalo je i padalo a mi smo morali uzbrdo. Naizmjenicno smo oblačili njegovu bundu a on me je pola nosio pola gurao kroz snijeg. Kada smo došli na Tuk i krenuli naniže bilo je lakše. Sjecam se samo da je rekao kada smo sišli u Lađenik ,,E sad se ne boj” Sada mislim da je to izgovorio više za sebe. Polahko smo se micali i bivali sve bliže kući. Meni se spavalo. Možda sam i spavala, ali me je on gonio da hodam i gurao ispred sebe, pola me noseći.

Sjećam se da nas je majka dočekala plačući kada smo sa akšamom došli kući. Ne sjećam se kako sam ušla u kuću. Sutradan mi je majka pregledala noge, prst po prst. Sada znam zašto. Tada sam osjetila i doživjela strah koji ne mogu zaboraviti. Strah za sopstveni život. Jednom mi je neko rekao dok sam radila kućne poslove da je to težak posao.

Težak posao je ići u Radavu u sijeno ili prati haljine u zaleđenom koritu… Svaki posao koji sada radimo je Božiji dar u poređenju s poslovima koje su radili naši roditelji.

Trebamo u svakom trenutku biti zahvani. Eto to je moja priča i sjećanje na ,,zimsku idilu”.

 

Ne ponovilo se!

 

Ucinimo nesto za nas grad... Ne zaboravi Rogaticu ... www.rogatica.com

Top Desktop version