…shvatio sam da se stvari Božijim određenjem jednostavno redaju i da cu od drugog aprila ove godine na taj teški i do ove godine vrlo težak dan za sve nas koji u porodici imamo nekoga sa autističnim poremećajem dočekati dragog gosta. Teško je živjeti s autizmom aIi imam neki dobar osjećaj da cu u ovom Ramazanu moleći Gospodara da nam da snage i olakša na ovom svijetu ponovo “nabildati” ovo umorno tijelo i um i dobiti novu energiju. I nabaciti svoj prepoznatljivi “osmijeh” koji sam polako počinjao gubiti. Kad se prestanem smijati znaću da su mi baterije iscurile.
2. APRIL – SVJETSKI DAN OSOBA SA AUTIZMOM i PRVI DAN RAMAZANA
Rođen sam prije 52 godine u maloj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu.Tako se tepalo onoj državi u ona vremena. Prvi sam i najstariji od tri sina u sretnoj porodici mojih roditelja. Bio je, kaže legenda prvi april 1970 godine. Kažu i da je bio lijep i sunčan dan i da sam bio lijepa i vesela beba. Bitan je rođendan svakom od nas. Prvi april je dan kada sam ugledao ovo plavo nebo i prvi put udahnuo kiseonik.Volio sam uvijek taj dan, kao sto svi vole dan svog rođenja a zvali smo ga i dan šale pa se nekako poredalo i da mi je karakter takav.
Vedra sam osoba, uvijek pozitivno razmišljam i nikad nisam bio u nekim lošim mislima. Sve do moje 33 godine prvi i drugi april su nekako uvijek bili dani radosti. Tih godina sve se promijenilo. Iza prvog uvijek ide drugi april.Taj datum u poslednjih 15 godina obilježavamo ali ga nisam volio. Dan je to kojim se podsjeća na svjesnost da negdje na svijetu postoje djeca, ljudi, osobe sa autizmom.
Meni je ova “Korona i izolacija” koju ljudi žive zadnjih par godina počela davno. 15 godina smo na neki način u izolaciji. Sam si i boriš se s nečim što i pored svega što čitaš o tome ne razumiješ. I traje to, lomi to. Često sam umoran od svega ali neće me slomiti, kao što me ništa za ovih lijepih 52 godine nije slomilo. A da je bilo svega u za ovo godina bilo je. Preživio sam rat, ranjen nekoliko puta. Vidio puno meni bliskih ljudi na samrti i često gledao smrti u oči. Ono kao sto ljudi danas na TV-u gledaju tursku seriju. Na kraju uvijek nekako fokus bude na one dobre, pozitivne stvari.
Kažu ljepota je u oku posmatrača. Moje oči su nekako uvijek bolje vidjele sve te lijepe stvari koje su se desavale. I nekako mi je uvijek bilo dobro. Dobro ti je ako voliš Boga, voliš ljude,voliš životinje, cvijeće. Voliš sve oko sebe. Lijep je osjećaj kad voliš. Pri tome naravno očekuješ i da budeš voljen ali često se ljubav ne uzvrati. Neki od kojih sam puno više očekivao u zadnjih 15 godina su me izdali ali sta sad. Patim i pamtim ali praštam. Svima praštam. Oduvijek sam takav. Teško je živjeti u bijesu i zaista nekad ne shvatam današnji svijet u kojem ljudi ne pričaju s rođenom braćom, muževima, ženama pa i vlastitim roditeljima i pitam se kuda to vodi: Praštati je farz, obaveza po našoj vjeri.
Svuda oko sebe vidim nesretne i depresivne ljude. Postajemo depresivno društvo. Mračno, hejtersko. Mržnja, ruganje, prijezir. Nema više ni onih zdravih šala, ložiona i svega što je ovo društvo cinilo tako privlačnim za ljude koji nisu iz Bosne i Hercegovine. Nije bolje ni u okruženju.
Mislim da je tajna u oprostu. Pri tome ne mislim na oprost prema ratnim zločincima. To niko nikom ne moze nametnuti jer svako ima svoju bol, svoju ličnu tragediju i to treba poštovati. E taj i takav drugi april, dan svjesnosti o osobama s autizmom bio je težak za mene svake godine. Kako su godine prolazile bilo je sve teže i teže. Prošla godina je zaista bila teška, prepuna nekih problema, ličnih trauma i osjecam se kao da sam od 50 do 52- ge godine ostario 10 godina. Kako se osjećati kad drugovima ideš na sahranu njihove djece. Dva prijatelja su nesretnim slučajevima ostali bez svojih sinova. Teško je to shvatiti i tješiti nekoga ko ti je tako drag.
A onda mi se i ove godine približio taj famozni APRIL. Kad sam shvatio da ove godine drugog aprila počinje Ramazan a meni je oduvijek Ramazan bio najdraži mjesec u godini i uvijek sam imao specijalne emocije u tom mjesecu shvatio sam da se stvari Božijim određenjem jednostavno redaju i da cu od drugog aprila ove godine na taj teški i do ove godine vrlo težak dan za sve nas koji u porodici imamo nekoga sa autističnim poremećajem dočekati dragog gosta. Teško je živjeti s autizmom aIi imam neki dobar osjećaj da cu u ovom Ramazanu moleći Gospodara da nam da snage i olakša na ovom svijetu ponovo “nabildati” ovo umorno tijelo i um i dobiti novu energiju. I nabaciti svoj prepoznatljivi “osmijeh” koji sam polako počinjao gubiti. Kad se prestanem smijati znaću da su mi baterije iscurile.
Pesimist vidi teškoću u svakoj prilici a optimist vidi priliku u svakoj poteškoći, rekao je neko jednom davno. Obicno se kaze da nakon 50-te covjekova energija pocinje padati, pojavljuju se prvi simptomi slabosti, bolovi u zglobovima. Svasta je ova tjelesina i ovaj um preživio od ’92-ge do danas ali dok ima vjere u Allaha dž.š da ce biti bolje, dobro je. Sve čovjek koji vjeruje u dobre stvari moze pregurati i preguracemo. Imam neki dobar osjećaj da tek sad pocinju lijepe stvari. Da nam Allah dž.š svima usliši molitve i uputi nas na pravi put u ovom za nas muslimane svetom mjesecu. Amin.