Rogatica, dana 4. jula 1882.
(tekst preuzet)
Dana 1. jula 1882.godine slavila je varoš Rogatica svečano slavlje; taj dan uručeni su Previšnji znakovi odlikovanja dvojice zaslužnih muževa ovoga kotara i to:
-rogatičkomu načelniku Abdi agi Šteti, zlatni krst za zaslugu sa krunom i
-načelniku lbrahimu begu Ajanoviću iz Duba, zlatni krst za zaslugu.
Svečanost je tekla slijedećim redom: Već u večernjim satima toga svečanog dana bijahu zgrade kotarske oblasti i beledije(gradske općine) svečano okićene i sjajno rasvjetljene, a glazba c. kr. 80. pukovnije, koja je iz Višegrada naročito za ovu svečanost ovamo došla — svirala je mirozov(povečerje) gradom uz pratnju bakljada.
Ustaviv(zaustavivši) se pred stanovima gg. kotarskog predstojnika barona Sedlnitzkoga, načelnika Abdi age Štete, kadije Nurudin ef. Hafizovića i podnačelnika Šemsi bega Tankovića, odsvira svagdje po dva krasno izvedena komada.
Ranim jutrom na sam dan svečanosti sviraše glazba budnicu gradom, koji je granjem i cvijećem bio vrlo lijepo okićen. Narod iz čitavog kotara bez razlike vjere zaodjenut u svečanom ruhu, sakupljaše se pred vojničkim barakama, odakle je trka konja prema „Mandinoj ćupriji” slijediti imala.
U 7 sati jutrom dodje ck vojni mjesni komandant g. major Časek sa častništvom ovđašnje posade i mnogo stranom gospodom, koja su ovoj svečanosti kao gosti došli, a g. kot. predstojnik baron Sedlnitzky sa činovništvom kotarske oblasti i inteligencije naroda na čelu, da također toj trki prisustvuju. Glazba zasvira „Radeckovu poputnicu“, a konji počeše trkati, te za tili čas isčezoše kao munje ispred očiju gledaoca dok ne dođe jedan poslanik koji javi, da je prvu nagradu od 3 cesarske dukata dobio vranac ovd. žitelja Zejnila Smailbegovića, drugu od 2 dukata đogat Radovana Koića iz Hadrovića, treću nagradu od 3 aršina čohe alat Ahmed bega Šahinpašića iz Glasinca.
Narod čekaše veselim srcem povratak dobitnika konja, a pri dolasku istih odsvira glazba nekoliko lijepih komada, a onda carevku.
Za tim je sljedila trka pješaka te je prva nagrada od 1 ces. dukata dobio Aliju Husekića, drugog od tri srebrne forinte Vejsila Brankovića, treću nagradu od dva aršina crvene čohe Feizije Berber. Ovima u čast odsvirala je muzika svakomu po jedan komad, a za tim također carevku.
U 10 sati prije podne sakupilo se mnogobrojno stanovništvo i činovništvo sa glazbom u vojnoj bašti, gdje se pod vedrim nebom djeljenje Previšnjih znakova obavilo. Mrtva tišina zavlada, kada je g. kot. predstojnik baron Sedlnitzky pristupio k lijepom okićenom stolu, na kojem su ležali Previšnji znakovi, pozvav odlikovane da naprijed stupe, progovori im u bosanskom jeziku slijedeće jezgrovito slovo:
„Gospodo! premilostivog Cesara i kralja Franje Josipa I. uručiti mogu Vi ste gospodo u svako doba išli na ruku meni i mojim predšasnicima, te ste u svakom pogledu sa požrtovnošću promicali visoke interese vlade. Za ove vaše zasluge i vrline odlikovalo je Njegovo ces. i kralj. Apostolsko Veličanstvo tebe, načelniče Šteta sa znakom svoje Previšnje milosti, podijeliv ti zlatni krst za zaslugu sa krunom, a tebe načelniče Ajanoviću sa zlatnim krstom za zaslugu! Ovim zlatnim zvijezdama prednjačite i sjajite kao sunce pred narodom, a crvena sveza neka vas uvjek na to sjećanje, da su vam ovi Previšnji znakovi za tri najplemenitije krijeposti i to: ljubav prema svome caru, narodu i domovini podijeljeni. Prikopčajuć vam ove znakove kličem: „da Bog poživi Njegovo Veličanstvo našeg premilostivog Cesara i kralja Franje Josipa I.!“
Urnebesni “živio!” sa svih strana gromovito zaori a glazba zasvira carevku. Kada se ova klika utišala i glazba prestala, zahvalivši se odlikovani gradonačelnik Šteta po prilici u sljedećim rječjima: „U ime mog i mog odlikovanog druga zahvaljujem vam g. predstojniče i svojoj gospodi, koja su tome doprinijela, da naš male zasluge sa ovako velikim znakovima od Njegovog Veličanstva nadarene malima budu. narod i domovinu pod žezlom Njegovog cesa i kr. Gromoviti “živio!” proprati i ovaj lijepi govor a glazba odsvira carevku.
U 1 sahat. poslije podne bio je u vojničkoj kasini svečani objed, kome je častništvo, činovništvo i mnogobrojno otmjenije gradjanstvo prisustvovalo. Dvorana bijaše krasno uređena. Poslije trećeg jela ustade c. kr. vojni mjesni zapovjednik g. major Časek i napije slijedeću zdravicu: „Štovana gospodo! Mi smo se danas ovdje sastali da čim dostojnije proslavimo ovako rijetku svečanost. Njegovo c. i kr. Apostolsko Veličanstvo udostojilo je da podijeli svoje Previšnje znakove dvojice vrijednih muževa, od kojih meni danas jedan desno i drugi lijevo sjedi. na prsima ove dvojice i znak Njeg (Prema gradjanstvu) Ugledaj se mili narode u ovu dvojicu zaslužnih muževa i gledaj da u svemu udovoljiš onomu, što Cesar i zakon zahtijeva! Trud ti ne će ostati jalov, jer će ti kroz to procvasti tvoja mila domovina a ti ćeš onda potpunoma sretan i zadovoljan biti. Neka ide na ruku činovniku častniku, častniku činovniku a narodu obojim, te ćemo tako sa sjedinjenim silama moći udovoljiti onoj plemenitoj zadaći, koja nam je u ovim zemljama namjenjena.
Među tim uskliknimo: „da Bog poživi Njegovo Veličanstvo Cesara i kralja Franje Josipa I. i sav habsburški dom!” Gromoviti “živio!” razljegao se dvoranom a glazba sviraše carevku.
Za tim je napio g. kotarski predstojnik baron Sedlnitzkyu krasnim riječma njeg. preuzvišenosti zemaljskom poglavici fzm. baronu Dahlenu gosp. vojnom mjestnom zapovjedniku majora Časeku i obojici odlikovanih, g. major Časek opet g. predstojniku i tako se sa ušićenjem redaše zdravice,koje su sve sa burnim “živio!” i jekom glazbe propraćene bile.
Za cijelog objeda sviraše glazba izabrane komade. U 5 sah. poslije podne uputi se sve sa glazbom u narodnu bašču, gdje se zabavljalo, pjevalo i plesalo do kasne večeri. Igrajuć narodno kolo, prišapne mi jedan poznati građanin: „Beli ti kažem, da jošt nikada ovako veseo bio nijesam, noge mi lete kao po loju a kako i ne bi, ta čuj muziku, sve trala la i tako dalje.”
Drugi dan gađao se u nišanu na vojničkoj strjeljani uz svirku glazbe, au večer bijaše u vojničkoj kasini sjajan ples. I time je zaključena ova prelijepa svečanost, koja će svakomu rogatičaninu do vijeka u živoj uspomeni ostati.
Ne bi lijepo bilo, da se putem cijenjenog „Sarajevskog lista” ne zahvalimo ovdašnjem c. kr. vojnom mjestnom zapovjedniku g. majora Časeku i g. kotarskom predstojniku baronu Sedlnitzkom, koji nijesu žalili troška ni truda, da ta svečanost čim ljepše i dostojnije ispane. Živili!