Stojim kao ukopan, iznenadjen susretom sa tobom ili bolje reci sa tragom koji si ostavio iza sebe. Iznenadjenje nije tabla koja sada stoji predamnom jer znam da si ti zasluzio i vise od toga.
Ta mala tabla koja mi u momentu vraca sjecanje na tebe, na sve ono lijepo sto prozivismo u ruznim vremenima.
A ti lijepi trenuci ne bijahose nista posebno a tako su nam puno znacili.
Nekad samo jedna cigara uz razgovor o temama kojima smo zeljeli pobjeci iz stvarnosti. Bar za kratko.Bar onoliko dugo dok se ne cuje tresak slijedece granate koji bi nas nasilno vracao u stvarnost. Padale su precesto da bi nam dopustile duzi bijeg. Ruznog ne zelim da se sjecam jer je toga bilo i previse. Toga se ne treba sjecati jer to frustrirajuce okupira sviju nas bez nase volje.To je nesto jace od covjeka i protiv toga se moze boriti jedino vremenskom distancom i zaboravom. Ta borba traje citav zivot i kad osjetis prvi put da si pobijedio , to je znak da valja ici. Sjecam se naseg prvog susreta, naseg razgovora poslije koga smo odmah znali da ce oni biti mehlem za nase duse. Mehlem za ljude koji su se nasli u zlim vremenima i kojima su ta vremena onemogucila da stvaraju, da svu tu kreativnu snagu izbace iz sebe oblikujuci nesto sto ce biti korisno za covjeka.
Nesto sto ce mu ciniti zadovoljstvo.Nazalost svoju kreativnost smo morali usmjeriti u pravcu odbrane licnosti , dostojanstva, golog zivota praveci nesto sto ce “covjeka” unistavati, ubijati.Drugo nam nije preostalo. Stajali smo pred tom cinjenicom bez izbora. Ili mi ili oni. U maloj ratnoj radionici bez mnogo masina i alata smo popravljali pokvareno naoruzanje, pravili novo trudeci se da od nicega napravimo nesto sto moze znaciti spas. Po instrukcijama dr. Safeta Cibe pravili smo fiksatore za ratnu bolnicu, za nase ranjenike. Cinili smo sve da teske povrede budu brze i lakse sanirane sa nasom tehnickom podrskom. I radovali smo se kada nam je doktor objasnjavao koji su efekti toga sto smo radili.Konacno nesto u korist covjeka.
Nisi bio pusac ali si se uvijek radovao kad bi neko , a to je bila prava rijetkost, ponudio cigaretom. Namignuo bi mi i stavio cigaretu za uho. Ja sam znao da je ona bila za mene za kasnije. Pricao si mi o tvom porijeklu, o tvom djedu koji je bio preokupiran svojim bogumilskim porijeklom , o tvojim studijima na sveucilistu u Zagrebu, o tvome magistarskom radu i pripremama da ako Bog da poslije rata radis doktorsku disertaciju.Pokazivao si mi svoje knjige iz oblasti elektrotehnike, tvoje prve ljubavi. Tugovao si kada je granata uletila u tvoj stan unistivsi veci dio tih knjiga. Kao da su ti ubili nekoga iz porodice ili dio tebe. Tada sam vidio da ti nista gore nisu mogli uciniti osim jos da su ti zivot uzeli. A to su uradili kasnije. Otisao si iznenada kada si svojoj supruzi i svojoj djeci bio najpotrebniji. Otisao si da bijes neke nove bitke za ideale koji su uvijek zracili iz tebe.
Citavo jedno vrijeme , tih godinu dana 92-93 u Gorazdu proletje mi u jednom trenu. Ostala je jos tabla da podsjeca na tebe, da putniku namjerniku olaksa da pronadje cilj, postaru da podijeli pisma sa dobrim i losim vijestima, prijateljima i rodbini da za trenutak vrate sjecanja na tebe. Ovako bas kao mene u ovom trenutku.
Neka ti je vjecni rahmet prijatelju moj.