Pricu sam napisao prije godinu dana i objavljena je na staroj stranici 03.03.2007. godine. Tada nisam mogao a ni htio da slikam ovaj kamen jer je bio u ocajnom stanju. Pa ipak u medjuvremenu smo dobili sliku na forum od naseg Zambija. Kao sto se vidi sa slike, Zambijevom sinu Nerminu taj kamen je do koljena i pomjeren sa mjesta gdje je on vijekovima stajao. Cisto radi poredjenja, kada sam bio Nerminovih godina, ovaj kamen je bio meni do iznad prsa i predstavljalo mi je veliki problem da se na njega popnem. Ovo je samo mali uvod koji i ne mora biti relevantan za ovu moju pricu.
MEJTAS
Odavno vec cekam da vam ispricam ovu pricu. Cekam vec dugo nece li doci inspiracija da bude ispricana onako kako sam uvijek zamisljao. I evo izgleda da je dosao trenutak . Mozda je trebalo jos malo sacekati, da se jos malo slegne, ali nesto mi ne da mira i stalno trazi da to izbacim iz sebe.
Pricao sam pricu o potoku Topliku pokusavajuci ga opisati onako kako sam ga vidio svojim ocima i po pricama onih koji duze pamte od mene. Divio sam se toj ljepoti i istovremeno me savladavao strah da to vise nece biti tako, jer cega se god dotakne ljudska ruka postaje neprirodno , oskrnavljeno i za sva vermena unisteno. Sve se mijenja , prilagodjava nekakvim danasnjim potrebama, ne vodeci racuna da je to sve, postalo pomalo kic, kao odraz unutrasnje praznine i neznanja onih koji te promjene vrse.A sve je vise neznalica na ovom dunjaluku ili onih koji znaju ali to cine iz inata onima drugima, kojima je to vec unisteno, mnogo znacilo. Ispricah pricu o Topliku a da ne spomenuh Mejtas kao njegov sastavni dio. Da li to bijase slucajno ili mi ne dade neka visa sila, koja je htjela da prica o Mejtasu bude posebno ispricana jer to i zasluzuje, ne bih znao reci.
Ne znam koliko je poznato mladjima gdje je Mejtas i sta obuhvata. Najlakse je objasniti time sto ce se spomenuti veliki bijeli glatki kamen koji stajase na Topliku, i po mom zdravom razumu, Mejtasu pripadase sve ono sto blizu njega bijase pa cak i ono udaljeno, koje ga je pogledom moglo obuhvatiti. Lijepo se vidio taj kamen sa prozora moje rahmetli nene. Kad bi posli njoj, uvijek bi rekli : “Odosmo kod majke na Mejtas”., kako se ne bi zamijenilo sa onom majkom sa Mejdana”. Nekad bi se reklo na Toplik ali vrlo cesto i na Mejtas jer se taj kamen lijepo vidio sa njenog prozora.
Stari su pricali da je taj kamen sluzio da se na njega spusti mejt kako bi se ljudi odmorili, uzeli vazduha pred veliki uspon koji valja savladati do groblja za Hridom. Prije je mjesto bilo manje pa i manje ljudi u njemu , tako da je i na dzenazama bilo daleko manje onih koji mogu nositi. Odatle, sa tog bijelog kamena, bi i onaj koga nose mogao zadnji put osmotriti Rogaticu , halaliti se sa njom , prije nego sto zauvijek krene , ponesen uz brdo kao uz nos ,na mezarje za Hrid. Tako pricase oni stariji a ja to ne upamtih jer je kasnije na dzenazama uvijek bilo dovoljno ljudi koji bi mejt sa ruke na ruku i bez odmora mogli odnijeti za Hrid. Potom se napravi i put pa su se sahrane obavljale uz pomoc motornih sredstava ali dzenaze vrlo tijetko ili skoro nikad. Ostao je jedan fini obicaj da se mejt, sa ruke na ruku , donese na mezarje. Dakle taj kamen dobi upravo ime po mejtu i nazva se kamen Mejtas, a i sve oko njega sto ga okom bijase moglo obuhvatiti.
Taj kamen stajase stotinama godina na istom mjestu, nepomjeren. Na njemu bi Tantule , maramicom povezanih glava, spustale lavore sa vesom praveci pauzu do izvora Toplika i obratno do kuce. Mi djeca smo se igrali na njemu a on bi stajao bas na putu onima koji bi se kuletali, spustajuci se od Jeftine kuce prema carsiji. I niko ga nije pomjerao sve dok ga jedan sa autom , onako u pijanom stanju , ne pomjeri iz svog lezista. Kasnije on bijase pomjeren ulijevo prema izvoru Toplika, gdje mu nikad mjesto nije bilo.
Zaboravise ljudi na njega, ili medju onima koji oko njega trenutno zive, ne bi` ljudi. Prosle godine uslikah sve, jedino sto nisam, je upravo taj kamen koji sada stoji pored nekakve rugobe sto bi trebala biti praonica auta a kamen bijase prekriven prostiracima za noge. Htjedoh ga uslikati ali mi nesto ne dade. Kao da sam kamen progovori: “Nemoj me”., stideci se valjda i sam uloge koju mu namjenise ovi sto se danas ljudima zovu. Kao da cuh taj glas, stadoh i ne ucinih to, a da me sad pitate zbog cega, ne bih vam znao odgovoriti. I sada, sam sebe vrlo cesto upitam “zasto”, ali odgovor ne nalazim. Ali kako vrijeme prolazi uvidjam da je to bilo ispravno. Kamen Mejtas je ostao u mojim sjecanjima onakav kakav je bio u godinama kada su ljudi postovali i prirodu a i ono sto bijase oduvijek postavano ,preneseno sa kljena na kojeno.
Da mi je samo kakva vjesta umjetnika, slikara koji bi naslikao ono sto jos uvijek lebdi u mojim sjecanjima pa da ga naslika onako ponosnog i gordog, kao sto je i uvijek bio. Pa da tu sliku okacim na zid i u trenucima odmora povazdan gledam. Da me podsjeca na vremena kad je bilo vise i ljudskosti i postovanja ne samo prema ljudima nego i prema onome sto ih okruzuje.