Na kraju svake godine je obicaj da se spominju ljudi i dogadjaji iz prethodne godine. Posto se nesto posebno u zadnje vrijeme ne dogadja u nasoj Rogatici, radije onda treba pomenuti ljude iz ranijih godina a koji su eto obiljezlili citava desetljeca nase Rogatice. Vecine njih nema pa je utoliko i nasa obaveza da ih ovako spomenemo, prisjetimo se anegdota o njima a mozda nekom ovo bude i inspiracija da napise i nesto vise o tim ljudima.
U svakom slucaju to oni zasluzuju jer bez njih i dogadjanja oko njih, Rogatica bi bila daleko siromasnija.Ili bolje reci ne bi ni postojala. Evo jednog malog kolaza iz bogate arhive nase stranice o nasim Rogaticanima.
Kaza
Ovim zelim otrgnuti od zaborava prodavnice roba i usluga koje su egzistirale u Rogatici a sada vise ne postoje . Poseban pecat su im davali ljudi koji su u njima radili, pa je svaka od njih upravo bila poznata po njima. Naravno, mnoge od tih prodavnica su davno zatvorene ali mi cemo ih pokusati njihovim pominjanjem vratiti u sadasnjost. Ne samo njih nego i ljude koji su im davali dusu . U tim prodavaonicama se nije samo prodavalo nego su se u svakoj od njih sastajali Rogaticani, ubijali vrijeme diskutujuci o novostima ili su zbijali raznorazne sale na spostveni racun ili na racun nekoga drugog. Od vajkada se znalo da su se prehrambeni artikli mogli kupiti kod Edhemage ( Jesenkovica) , Sehke (Capljic), kod Biljane, kod Suljke. Cipele su se popravljale kod Hake, satovi kod Zike, sisalo se kod Sejdalije i Abede, dobro jelo kod Medenog, cipele su se kupovele u “Bati” kod Ekrema a kasnije i kod Horvata , knjige i sveske kod Veljke, radio i televisore popravljao prvo Safet Hasecic , limariju od vajkada radio Nazim Lihic, kovac i podkivac Asim Dorovic, a Kapo Rasim nije samo prodavao bijelu tehniku nego imao prvo fotografsku radnju kad je fotografija bila cudo tehnike i umjetnosti. Meso se kupovalo kod Stojana, autolimarija se radila kod majstor-Hazima (Colica), auti su se popravljali kod Sirovog i njegovog sina Sigeta (Sijercic), kod Mehe Ajanovica , kasnje se fotografisalo kod Ljotija, aksamlucilo se u starom Hotelu, u basti, u carsiji, kod Tolje u Kukavicama, kod Ajanovica Omera, pila kahva u penzionerima i kod Pasana u domu kulture itd. Ima mnogo toga i tesko je sve nabrojati ali bi bilo dobro svaku ovu prodavnicu ponaosob opisati kao i ljude koji su se tu sastajali . Vecine njih vise nema ali utoliko je nasa obaveza veca otrgnuti ih od zaborava.
Posebno se sjecam jedne prodavnice, koja vec odavno ne postoji.Ta prodavaonica se nalazila na Mejdanu a nadam se da svi znate gdje se Mejdan nalazio , mada ga je teritorijalno tesko definisati.Uglavnom znam da sam na Mejdanu u pocetku zivio,sa mejdanskom rajom se druzio a ta prodavaonica bijase locirana upravo preko puta kuce moje rahmetli nene gdje smo prvobitno stanovali.To je bio prostor od nekih 12-15 m² u kome je bio smjesten pult a okolo po zidu stalaze prepune robe. U produzetku se nalazila jos jedna mala prostorija koja je imala funkciju magacina. Poslovodja ove radnje prvo bijase Veljko (prezimena se ne sjecam ) ,korpulentan covjek koji je rastom pa malo i likom podsjecao na mog ucitelja Milorada Kozica. Veljka su svi znali a pogotovu djeca koja su se uvijek motala oko prodavnice uzivajuci makar vizuelno u slatkisima sa izloga.
Ove prodavaonice se rado sjecam jer sam iz nje dobivao prve slatkise prilikom mjesecnih podmira koje je moja porodica obavljala ovdje.Kasnije je tu prodavaonicu preuzeo Edhemaga Jesenkovic. Valjalo bi se nama Rogaticanima nekad pozabaviti sa ovim prodavaonicama a i ljudima, koji radise u njima, na ovoj stranici.
Šele
Posto sam i ja odrastao na Mejdanu vrlo dobro se sjecam te prodavnice, a posto si pozvao na prisjecanja evo i ja nadopunjujem sa nekoliko detalja. Pomenuti Veljko je bio Atanackovic i on je ujak Milorada Mileta Sokolovica, predsjednika ratnog kriznog staba SDS-a. Bio je krasan covjek, i tada se za njega govorilo: gospodin. Mislim da nije imao potomaka, i zaista ne znam odakle je , jer osim njega drugih Atanackovica u Rogatici nije bilo.
A sto se tice one podmire ona se zvala “fasunga”. Bio je organizovan i transport biciklistickom trokolicom (vozio Huso Tantula – Zutac) za stalne musterije. I jos jedan detalj, marmelada se prodavala “na vagu” , ulje si mogao kupiti samo ako si imao flasu, kafa se prodavala najcesce “Frtalj” i tsl. Tadasnji “Masters kard” se zvao veresija a evidentirao se na fiseku. I dan danas po seoskim birtijama se pije “na fisek”.
A bio je poznat trgovac Hajro Durmisevic. Jedanput obili hrsuzi prodavnicu, a Hajro se usprotivio inventuri. Kad je popis po naredjenju direktora Bece ipak obavljen ustanovljano je da, i pored pljacke, u prodavnici ima viska, nasto je Ragib Salan dao svoj komentar: “Otkad to lopovi ostavljaju pare”.
U Rogatici iz tog vremena poznati trgovci su bili Gackic, Nurko Hadzihasanovic, Murat Muhic (“Niks benzin oso Murat na teferic”), Fadil Pasic, Radisav Ivanovic, Zivko Djeric, Durmo Suljagic. Makso Subara…
A od brica legende su bili Galib Mesic i teta Nedila, Galib Kazic – Sef(“Z” majstore) Sejdalija Bradarac, Sejo Hodzic Emkin…
Satove je pored Zike Brankovica –Sebeka, popravljao i legenda rogatickog fudbala Muhamed Behlulovic Hapa, stakloresci su bili Avdaga Dajdzic iz Tekije, Ratomir Kuzek iz “Rajvosa” i Nedeljko Jagodic, bojadzijsku radnju su drzali Lihici, vunovlacarsku i grncarsku radnju dvojica Srbijanaca iz Vranja. Poznati rogaticki slasticari su bili Osmanaga Hodzic i Halilaga Bradarac, kasnije su se tim poslom bavili Albanci Dervisaga i slasticarna “Sport”, kiosk sa kospicama decenijama su drzali Albanci Miki i Alija,
fotografsku radnju imao je i Refik Omerovic “Rej Karson”, a na “Crno” su fotografirali gradjane Jakub Skaljic, Sejo Nalbantic i Rifet Camdzija. Mlinove su drzali Obrenija i Milovan Jovanovic, a na Topliku Seperkin babo Mehmed Jusic, na kolovratu Radovan Bojat, a u Kukavicama Hamza Bejtic.
Kemo
Procitah vam prelijpa sjecanja na rogaticke prodavnice, zanacijske radnje, na Rogaticanke i Rogaticane sto su u njima fasungu davali i na fisek nas podmirivali, obradovah se vidjevsi pred sobom imena dragih nam Hajre, Sehke, Bate, Veljke…, a i vidjeh ponovo te drage likove i, onda se i sam, sjetih Avdije, mesara iz mesnice preko puta stare Poste (Avdija je nosio stake i sa pohrida je dolazio na poso), pa se sjetih ZEME, pa Asima i njegove kovacnice, pa STARE pijace, pa HAJVANSKE i veterinara /eto mu znadoh ime i sad ga sturih/, pa mi u sjecanje dodje i Grncarija, kod starog igralista-tamo sam ko mali kupovo BARDAKE i TESTIJE mojoj neni, pa tvojim sebepom Sele, sjetih se Alekse Kojica koji je nekad radio u Lovackom domu na Musali i kad god bi me vidio da se u blizini igram sa djecom, zovni bi me i podaj mi jeno jaje i jedan medenjak, pa se prisjetih i Alije Secana koji bi goveda goni na Mesice, pa mi naum pade i Milisav Vukasinovic /prodavnica preko puta Hotela/ kod kojeg mi babo kupi prvi,djaciji “biciklo”-1958. , pa mi u glavu dodjose i slike opancarske radnje i majstora: Camila Brankovica babo, Hakin babo, Ahmedaga Dziko, pa krojacnia Vehbije Jesenkovica, pa prevoznicke usluge Konjskim kolima Osman Cerkez, pa otkupne stanice /kod Kina/ gdje bih prodaj smotuljak bakrene zice ili komad olova sto bih nedje nadji il ukradi iz necije komsijske avlije / i evo sjecanja i dalje naviru. I fino mi u dusi.
Šele
E pa da nastavimo…Prevoznickim uslugama bavio se i Hamdo Nalbantic i Rizahbeg Sahinpasic. Ima i jedna zgoda o tome. Vracali se, kasno nocu Rizahbeg i Osman iz Gorazda preko jabuke…prazni. Na vrh Jabuke kod lagera drva gori vatra i pored nje lezi strazar. Da bi utvrdio da li spava Ruzahbeg glasno priupita : “Sam li si…? Zima li je…?” i posto nakon nekoliko pitanja ne dobi odgovora Rizahbeg namignu Osmanu da nabaci koju cjepku, ali za svaku sigurnost prokomentarisa : “Tovari, Osmane KOMANDIROVE stvari” znajci da strazar, i ako je budan, nema sta da pita ako su u pitanju komandirove stvari. Poslije toga dugo, dugo u Rogatici kruzio je pozdrav kada sretnes kakvog poznanika “Sam li si” .
Ili kad je Rizahbeg vozio sodadziiju Milivoja na teferic u Osovo. Posto je sva roba prodata i napravljen dobar pazar Rizahbeg i Milivoj su malo i potegli, Milevoj malo vise tako da je u povratku zaspao na sprajcu. Rizahbeg je malo pozurio jer je hvatao mrak, dok sodadzijina supruga nije zapomagala :”Zastaj, Rizajbeg, ispade moj Milevoj”. I to je dugo bila postapalica za nekoga ko malo vise srkne.
Ima tih anegdota i o trgovcima. Kad su Ragiba Salana primali jarani u partiju i u tu cast narucili pjesmu :”Ferman stize iz Stambola, buruntuja iz Travnika…”
Ili o bricama. Dosao Mitar Dzida (direktor Ergele) u brijacnicu kod Sefa i doveo neke Italijane da se obriju. Pita Sef Mitra ko su oni, a Mitar veli da su to trgovci koji kupuju konje, dobra musterija pa ih malo pripazi. Kad je Mitar izasao pita njih Sef: “A, jeli, bogati, sto ce vam konji…ili cete ih za arbajt ili za kobasic”. Posto Italijani nisu nista razumjeli Sef se obrati ostalim musterijama: “Sigurno im Mitar zabranio da otkriju poslovnu tajnu”
A tek konobari. Edo i Ibro Tantula, Najma; Mesa… I jos jedna Kaca koja je radila u bifeu na autobuskoj stanici, ili Hidajeta kada na pitanje jednog gosta:”imate li leda?” hladno odgovori:”Bude ponekad”.”Kad?” uporan je gost, “Zimi, oko Nove godine” hladno ce Hidajeta.
Kemo
Kaca je radila i u HANU,a jednom, kad se je odnekud sa Sjemeca ili odnekud odozgo, s “13” balvanasem, pun vracao u Rogaticu, na pilanu, Galib Corbica primi nekog domacina, koji je morao u Carsiju i u neko vrijeme poce domacin na svakoj krivini: “Majstore, odok ja!” U neki vakat Corbica zaustavi trinesku i zamoli domacina da izidje iz kamiona i pogleda zanje gume, ko veli nesto mu gume nisu u redu.Kad je ovaj izisao i poceo” pregled ” Corbica zalupi vrata i kroz prozor mu dovikne: “Domacine,odok ja!” /Jedan iz niza Galibovih bisera.